Stanovnistvo
Not a member yet
462 research outputs found
Sort by
Gdje završavamo život? Usporedna analiza faktora povezanih s mjestima na kojima ljudi umiru u europskim zemljama
No full textThis paper investigates whether a shift towards formal long-term care (LTC), typically associated with increased public spending in LTC, correlates with a lower likelihood of dying in hospitals compared to homes or care homes. Additionally, the study aims to assess how demographic, socioeconomic, and health-related variables are associated with the place of death across European countries. For this purpose, the study employs multinomial logistic regression on the data concerning 16,633 individuals aged 50 and over, who died between 2004 and 2021 in 24 European countries. The countries are grouped in two country groups to control for variations in their LTC systems. The first group consists of countries with more generous public funding for LTC, while the second group includes those where LTC is less funded and structured. Results indicate that the place of death is associated with the country’s healthcare system, demographic characteristics, socioeconomic status, and medical conditions. While hospitals remain the most common setting for death, this trend is shifting as recent years have seen a rise in deaths at home or in care homes across both country groups.Povećanje udjela starijih osoba u ukupnom stanovništvu i produljenje životnog vijeka znatno su povećali potražnju za dugoročnom skrbi za starije osobe. Ove demografske promjene predstavljaju značajan teret za skrbnike i ekonomski izazov za zdravstvene sustave te donositelje politika, koji se suočavaju s rastućim troškovima zdravstvene skrbi i mirovina.Razumijevanje uvjeta pod kojima ljudi umiru u različitim zemljama može pružiti ključne uvide za oblikovanje učinkovitih zdravstvenih politika i kontrolu troškova skrbi, s obzirom na to da je hospitalizacija, odnosno akutna skrb, općenito skuplja od drugih oblika skrbi. Stoga, polazeći od pretpostavke da se u zemljama gdje se dugoročna skrb i skrb na kraju života uglavnom privatno financira, akutna skrb koristi kao zamjena za dugoročnu skrb (eng. Long-term care – LTC), ovaj rad istražuje razlike u mjestu smrti između skupina zemalja kako bi se uzeli u obzir specifičnosti zdravstvenih sustava pojedinih zemalja.Kako bi provjerili je li prijelaz na formalnu dugoročnu skrb, koji je obično praćen većim javnim izdacima za tu vrstu skrbi, povezan s manjom vjerojatnošću umiranja u bolnicama u usporedbi s umiranjem kod kuće ili u domu za dugoročnu skrb, ovaj rad procjenjuje odnos između mjesta smrti i skupa demografskih, socioekonomskih i zdravstvenih varijabli te javnih izdataka na formalnu dugoročnu skrb i vjerojatnosti umiranja u bolnicama u usporedbi s domovima ili ustanovama za dugotrajnu skrb u 24 europske zemlje. U istraživanju je korištena multinomijalna logistička regresija na podacima za 16.633 osobe starije od 50 godina koje su umrle između 2004. i 2021. godine, pružajući uvid u čimbenike koji utječu na odluke o skrbi na kraju života. Podaci su prikupljeni iz Anketnog upitnika o zdravlju, starenju i umirovljenju u Europi (eng. Survey of health, ageing and retirement in Europe, SHARE), posebno iz modula upitnika o kraju života, iz valova 2 do 9, studija ispituje demografske karakteristike (dob, spol), socioekonomski status (bračni status, vlasništvo kuće, broj djece) i zdravstvene čimbenike (uzrok smrti, trajanje bolesti, funkcionalna ovisnost mjerena Katzovim indeksom). Zemlje su grupirane prema razinama financiranja LTC-a kako bi se kontrolirale varijacije u sustavima. Rezultati pokazuju da je povećana javna potrošnja na LTC povezana s većom vjerojatnošću umiranja u domovima za dugoročnu skrb. Osim toga, ističu se i demografski, socioekonomski i zdravstveni faktori u određivanju mjesta smrti. Razumijevanje ovih dinamika ključno je za poboljšanje kvalitete skrbi na kraju života i učinkovito upravljanje troškovima zdravstvene skrbi
Prepreke usklađivanju rada i porodice u Bosni i Hercegovini: Rodne implikacije
No full textAlthough laws in Bosnia and Herzegovina (B&H) formally guarantee the rights of pregnant women and mothers, their practical implementation is largely absent, preventing women from fully exercising their maternity rights. Women often face dismissals during pregnancy or after childbirth, and labour market discrimination remains unaddressed, particularly in the private sector, where fixed-term contracts hinder maternity leave access. Additionally, unequal wages contribute to disparities in maternity benefits, while paternal leave usage is minimal, reinforcing traditional gender roles in childcare. These structural factors impede the reconciliation of professional and family lives for women, shaping their experiences and perceptions of childbirth and parenting. This paper explores the main challenges women in B&H face in reconciling work and family life, with a focus on systemic, institutional, and cultural barriers. Drawing on a descriptive analysis based on quantitative empirical research conducted with women-working mothers from B&H in 2025, this paper identifies critical limitations on women’s participation in the labour market, without inferring causal relationships. Special attention is given to B&H’s family model, which heavily relies on women for care and unpaid work, making it difficult to achieve a more equitable distribution of responsibilities between partners. The paper explores potential legal and strategic mechanisms to align parental rights, enhance financial support, and encourage greater paternal involvement in childcare, highlighting implications for gender equality and institutional practice.Ovaj rad analizira iskustva zaposlenih majki u Bosni i Hercegovini kroz prizmu korišćenja roditeljskog odsustva, pristupa institucionalnoj podršci i suočavanja sa diskriminacijom u radnom kontekstu tokom i nakon trudnoće. Empirijsku osnovu rada čine podaci dobijeni putem onlajn ankete sprovedene među zaposlenim ženama različitog starosnog, obrazovnog i socio-ekonomskog porekla.
Rezultati ukazuju na postojanje višeslojnih prepreka u ostvarivanju prava na roditeljsko odsustvo, kao i izražene razlike u tretmanu žena u zavisnosti od entitetske i kantonalne pripadnosti. Dok je većina žena koristila porodiljsko ili roditeljsko odsustvo, svega 4% je to pravo delilo sa partnerom. Pravo očeva na odsustvo, iako pravno dostupno u određenoj meri, u praksi se retko koristi zbog institucionalnih, kulturnih i radno-pravnih prepreka.
Posebno je zabrinjavajući nalaz da je 52% žena iskusilo ili bilo svedok diskriminatornog postupanja poslodavaca zbog trudnoće ili povratka sa porodiljskog odsustva, odnosno odsustva radi nege deteta. Diskriminatorne prakse uključuju nepružanje podrške, pritiske da se zaposlene ranije vrate na posao, uskraćivanje karijernog napredovanja i nepravilnosti u isplati nadoknada. Analiza pokazuje da zaposlene majke iz našeg uzorka ovakva iskustva retko formalno prijavljuju zbog straha od odmazde i zbog nepoverenja u institucije. Pritom, iskustva ispitanica osvetljavaju i emocionalne posledice diskriminacije, uključujući osećaj izolacije, gubitka profesionalnog dostojanstva i trajne nesigurnosti, koje često ostaju izvan fokusa javnih politika.
Jedan od ključnih nalaza rada jeste i ukazivanje na neujednačenost pravnog okvira unutar Bosne i Hercegovine, konkretno između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, a delom i Brčko distrikta, što dovodi do sistemske diskriminacije u pristupu naknadama tokom roditeljskog odsustva. Data fragmentacija pravne zaštite, uz neadekvatnu institucionalnu podršku, dodatno pogoršava ekonomski položaj žena, posebno u kontekstu životnih troškova i kreditnih zaduženja. Uprkos formalnoj dostupnosti određenih prava, njihova implementacija ostaje selektivna i često zavisi od mesta stanovanja, poslodavčeve volje i individualne spremnosti žena da se bore za sopstvena prava.
Zaključno, rad ukazuje na potrebu za reformom postojećeg sistema roditeljskih prava, harmonizaciju pravnih propisa na nivou Bosne i Hercegovine, te na afirmaciju rodno ravnopravnog pristupa u politici rada i socijalne zaštite. Konkretno, podrška za uvođenje neprenosivog dela roditeljskog odsustva za očeve, koje bi bilo garantovano zakonom, ističe se kao važan mehanizam za podsticanje rodne ravnopravnosti i redistribuciju odgovornosti u nezi dece. Dati empirijski nalazi predstavljaju doprinos raspravama o rodnoj ravnopravnosti i institucionalnoj odgovornosti u kontekstu Bosne i Hercegovine
Rodno balansirana podrška roditeljstvu: percepcija očeva o podršci iz zdravstvenog sistema
Full text linkResearch shows that father involvement contributes to child development, the quality of maternal parenting, and the overall functioning of the family. However, there remains a significant gap between the guidance offered by scientific research for better child-rearing practices and the practical support available to fathers, especially within institutional systems such as healthcare. The healthcare system, in particular, plays a pivotal role from the earliest days of parenthood, offering very important opportunities to support both mothers and fathers in their caregiving roles.
This study aims to describe fathers' experiences with the support they receive from the healthcare. The study involved 367 fathers (M = 37 years; average age of the oldest child 58 months). The majority of fathers are employed (94.8%) and had at least a secondary education (42.2%). Findings suggest that healthcare professionals are rarely recognized as significant sources of parenting support. During pregnancy monitoring, fathers are almost never invited to check-ups, and discussions about the baby’s development and the father’s role are largely absent. Although pediatricians invite fathers more frequently, still about 50% of fathers report that they have never been invited to pediatric consultations (healthy baby check-ups).
Home visiting nurses represent the most recognized and accessible form of support. Visits are often planned when the father is present (43.5%). However, statistically significant differences are noted between mothers and fathers in the content and tone of interactions that they receive during these visits. Fathers receive less information and emotional support compared to mothers, especially in areas such as: infant care, responsive parenting practices and discussions about parental competence and emotional wellbeing.
Furthermore, the majority of fathers in this sample report being unaware of the existence of parenting programs or services within the healthcare system. Even when they aware of them, very few have actually participated in activities such as parenting classes, breastfeeding support groups or groups for parental preparations. Fathers recognize and express strong need for more targeted services – such as father-specific workshops, mental health support and guidance in the relationship with their child – highlighting systemic neglect of their unique needs.
Overall, the findings accentuate the necessity for a paradigm shift in how the healthcare systems conceptualize and deliver support for parenting. Fathers are willing to be involved, but it seems that the systemic structures and cultural expectations (still) often prevent their engagement.Istraživanja dokazuju da uključenost očeva doprinosi razvoju deteta, kvalitetu majčinog roditeljstva, te funkcionalnosti cele porodice. Ipak, postoji značajna diskrepanca između onog što nauka nudi kao usmerenje za kvalitetnije staranje o deci i prakse podrške.
Zdravstveni sistem je kontekst u kom se veštine kvalitetnog staranja mogu podržati od prvog dana, kod oba roditelja. Ovo istraživanje ima cilj da opiše iskustvo očeva vezano za podršku koju dobijaju iz zdravstvenog sistema. U istraživanju je učestvovalo 367 očeva (prosečan uzrast 37 godina; uzrast najstarijeg deteta 58 meseci). Najveći broj očeva je zaposlen (94,8%) i ima završenu srednju školu (42,2%) ili fakultetsko obrazovanje (42,2%).
Profesionalci iz zdravstvenog sistema se retko prepoznaju kao izvor podrške. Tokom praćenja trudnoće otac gotovo nikad nije pozvan na kontrole, a razvoj bebe i uloga oca nisu tema razgovora. Pedijatri očeve pozivaju češće, ali i dalje 50% očeva izveštava da nije nikada pozvano na kontrole u pedijatrijskom savetovalištu. Patronažne sestre se prepoznaju kao resurs i posete se često (43,5%) planiraju u vreme kada je otac prisutan. Ipak, vidljive su statistički značajne razlike u podršci koju tokom poseta dobijaju majke i očevi u svim aspektima podrške brizi o bebama, građenju veština interakcije sa bebom i razgovoru o kompetentnosti i osećanjima vezanim za roditeljstvo
Uticaj starenja stanovništva na fiskalni bilans Evropske unije
No full textIn the past two decades, the EU has experienced low fertility rates and declining mortality rates leading to population ageing. Although increasing immigration and longer life expectancy reinforced population growth, these trends could not counterbalance the negative impact of low birth rates on labour supply. Demographic transition towards an aging society is characterised by increase of public health and pension expenditures, as well as decrease of tax revenues that are triggers for fiscal imbalance. The paper aims to analyse the effects of population ageing on government fiscal balance in the EU-27 by applying modern methods of panel data analysis in the period 2001-2021. The dependent variable is general government fiscal balance, while the explanatory variables are related to demographic transition indicators (population aged over 64 in total population, old-age dependency ratio, and health expenditures) and macroeconomic control variables. The results of research show that population ageing has created a significant negative impact on fiscal balance of the EU countries, which was confirmed by all the analysed models. The fixed-effects panel threshold model did not identify a statistically significant threshold of any demographic transition indicator, concluding that population ageing has equally negatively affected fiscal balance, independent of the values of demographic transition indicators.Zemlje Evropske unije (EU) se suočavaju sa problemom starenja stanovništva i posle Japana imaju najveće učešće starih u ukupnoj populaciji. Procenjuje se da će se broj stanovnika, uprkos prilivu migranata, nakon 2035. godine smanjivati, dok će koeficijent starosne zavisnosti (odnos broja starijih od 65 godina i ukupnog broja radno sposobnih) rasti. Cilj ovog rada je da utvrdi efekte starenja stanovništva na fiskalni bilans EU. Uprkos važnosti ovog pitanja, broj empirijskih radova koji istražuju pomenutu relaciju na primeru zemalja EU je zanemarljiv.
Empirijsko istraživanje je sprovedeno primenom ekonometrijskih metoda na bazi panela podataka za 27 zemalja EU za period 2001-2021. godine. Primenjena su tri modela gde je kao zavisna varijabla korišćen fiskalni bilans države, meren kao procenat bruto domaćeg proizvoda (BDP), a kao nezavisne varijable korišćeni su: koeficijent starosne zavisnosti (model 1), udeo stanovništva starijeg od 64 godine u ukupnoj populaciji (model 2) i izdaci za zdravstvo (model 3). Svi modeli su potvrdili da starenje stanovništva značajno negativno utiče na fiskalni bilans, odnosno da porast: 1) koeficijenta starosne zavisnosti za jedan procentni poen (p. p.) smanjuje fiskalni bilans za 0,1724 p. p.; 2) učešća stanovništva starijeg od 64 godine za jedan p. p. smanjuje fiskalni bilans za 0,3005 p. p. i 3) izdataka za zdravstvo za jedan p. p. impliciraju niži fiskalni bilans za 2,0895 p. p. Štaviše, ovaj negativan uticaj je evidentan na svim nivoima indikatora starenja stanovništva, potvrđujući da nije neophodno da bilo koji indikator starenja stanovništva dostigne određeni nivo da bi stvorio negativan uticaj na fiskalni bilans. Provera na bazi nezavisnih makroekonomskih kontrolnih varijabli je potvrdila da su sva tri modela dobro definisana i da su uključene odgovarajuće varijable.
Kako bi se obezbedila održivost javnih finansija, kreatori ekonomske politike treba da preduzmu određene mere. Međutim, u domenu fiskalne politike prostor se sužava iz nekoliko razloga: a) rastu rashodi za starenje stanovništva (gde penzije imaju najveće učešće), a poreska osnovica se smanjuje zbog manjeg broja radno aktivnog stanovništva; b) kako starija populacija teže povećava agregatnu potrošnju, smanjuju se i aktivnosti fiskalne politike koje imaju veći fiskalni multiplikator, što dugoročno negativno utiče na privredni rast, c) smanjuje se efikasnost tzv. automatskih stabilizatora, tako da će uticaj starenja stanovništva na javni dug zavisiti od odnosa nivoa kamatne stope i stope rasta BDP. Pa ipak, na raspolaganju su mere koje se odnose na povećanje efikasnosti pružanja zdravstvene zaštite, podsticanje privatne štednje i dobro ciljane penzione reforme. Osim toga, treba razmotriti reforme tržišta rada kako bi se povećalo učešće starijih radnika, žena, mladih i migranata
Karakteristike tržišta rada u Hrvatskoj i suvremene vanjske migracije
Full text linkThe paper analyzes the characteristics of the labor market in Croatia, the changes in the demographic potential of the working-age population, and the structural determinants of the labor system. The movement of the number of able-bodied, active and inactive population from 2013 until today, points to a trend of decreasing the able-bodied contingent, economic activity and unemployment of the population, and an increase in employment. The analysis showed that the structural problems on the labor market in Croatia are an insufficiency of educational staff, structural unemployment, youth unemployment, and the mismatch between the supply and demand of jobs. Such characteristics of the work system influenced the movement of the determinants of external migration in Croatia, especially after 2013. Simultaneously with the strengthening of emigration, the number of immigrated persons also increases, so that from 2013 to 2022, their number amounted to about 195 thousand of mostly foreign citizens. We can establish that we are talking about free economic migrations and an increased inflow of labor, mostly unskilled workers, which makes up for the lack of domicile workforce.Structural-selective unemployment in Croatia can be analyzed on a general level according to age groups and according to education, and on a specific level, through indicators of the skills mismatch on the labor market. The total unemployment rate in Croatia has experienced a significant decline since 2013, and current unemployment is the lowest in the youngest working age, and the highest in the age over 40. Compared to 2013, the share of unemployed persons with primary and lower secondary education in Croatia is continuously decreasing, the share of unemployed persons with upper secondary and post-secondary non-tertiary education levels is slightly falling (with frequent oscillations), while the share of unemployed persons with tertiary education is increasing. Problems on the labor market in Croatia have been noticeable after the global economic crisis of 2008 and its high unemployment, and in the last ten years also in the areas with a low level of economic activity of the population and a lack of domestic labor for the functionality of certain sectors of activity.On the other hand, the structure of the emigrant contingent, in which the young and able-bodied population predominates, points to the outflow of labor force of medium and high qualification levels. The review of research on recent emigration confirms the complex conditionality of leaving Croatia, and among the main factors a group of economic ones arising from the macroeconomic situation and structural deficiencies in the labor market stands out. In addition to economic factors, other types of factors are strengthening, which is why the continuation of the emigration of the Croatian population and the immigration of the foreign population are likely to be expected. The isolated and presented indicators and trends point to the complexity of the relationship between economic and labor factors, contemporary migration patterns and demographic characteristics of the resident population, in accordance with previous theoretical and empirical knowledge.U radu se analiziraju karakteristike tržišta rada, promjene u demografskom potencijalu radno sposobnoga stanovništva te kretanje odrednica suvremene vanjske migracije stanovništva Hrvatske. Od 2013. do 2022. godine iz Hrvatske je iselilo ukupno 350 tisuća ljudi, dok točan broj odseljenih nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju nije moguće odrediti jer se migracijska statistika bilježi samo na godišnjoj razini. Usporedno s jačanjem iseljavanja, raste i broj doseljenih osoba iz inozemstva pa je njihov broj od 2013. do 2022. godine, prema službenoj statistici, bio 253 tisuća. Kretanje odrednica vanjske migracije Hrvatske upućuje na povećani priljev strane radne snage, uglavnom nekvalificirane koja nadomješta nedostatak domaćih radnika, dok istovremeno jača odljev domicilne radne snage prema državama Europske unije nakon srpnja 2013. godine. Iako je iseljavanje iz Hrvatske proces složenoga uvjetovanja, najčešće se među čimbenicima iseljavanja navode oni radno-ekonomski, kao što su nemogućnost pronalaska stalnoga zaposlenja, neadekvatna ponuda radnih mjesta, potplaćenost i sl. Na temelju dostupnih podataka iz popisne, migracijske i radne statistike, provedena je desk-study analiza s ciljem boljega razumijevanja odnosa tržišta rada i vanjske migracije Hrvatske, osobito iseljavanja, na temelju izdvojenoga teorijskoga i empirijskoga okvira
Integrisanje naprednih tehnologija u cilju unapređenja demografskih istraživanja i urbanističkog planiranja
No full textRaskršće aspiracija: istraživanje migracionih namera studenata u Severnoj Makedoniji
No full textIn our work, we analysed the migration intentions of university students from North Macedonia. We used data from a survey with 412 students from the Ss. Cyril and Methodius University in Skopje, the country’s largest and oldest university. The results showed that about two-thirds of the respondents (67 per cent) intend to emigrate. To identify the determinants of the migration intentions, we used logistic regression models, where the migration intention was the dependent variable. We used different sets of socio-demographic and educational variables, the economic status of the respondents, and other factors as independent variables. Exploratory factor analysis was used to identify the following factors: Housing, environment, and public services; Social activities and community engagement; Advanced and developed society; Enhanced educational and career opportunities; Public services; Economic and social progress; and Family and social well-being. All of them, except the last one, had a statistically significant impact on the students’ intentions to emigrate. Moreover, the students with more educated parents, students with higher academic performance and the students who worked had higher odds of emigrating than the students with parents with lower educational levels, students with lower academic performance and the students who didn’t work while they studied, respectively. The other socio-demographic, educational and economic variables were not statistically significant.Veza između migracija i ostvarivanja ciljeva održivog razvoja je složena i odvija se kroz različite mehanizme, uključujući ekonomsko osnaživanje, društvenu koheziju i ekološku održivost. S obzirom na to da je Severna Makedonija mala i otvorena ekonomija sa dugom istorijom emigracija, a da mladi čine otprilike trećinu svih emigranata, neophodno je istražiti faktore koji utiču na odluku mladih da napuste zemlju.
U radu su analizirane migracione namere studenata u Severnoj Makedoniji. Sprovedeno je anketno istraživanje koje je obuhvatilo 50 pitanja i 412 studenata Univerziteta Sv. Ćirila i Metodija u Skoplju. Ova obrazovna institucija predstavlja najveći i najistaknutiji univerzitet u zemlji. Rezultati ankete su pokazali da oko dve trećine ispitanika (67%) namerava da emigrira. Kako bi se identifikovale determinante migracionih namera, primenjeni su modeli logističke regresije, pri čemu su migracione namere bile zavisna varijabla. Korišćene su sociodemografske varijable (starost, pol, mesto stanovanja, broj bliskih osoba koje žive u inostranstvu i prethodni boravak u inostranstvu), obrazovne varijable (smer studija, trenutni prosečni uspeh, nivo obrazovanja roditelja), ekonomski status (radni status pored studija, prosečna mesečna primanja, percepcija adekvatnosti prihoda) i dodatnih sedam faktora identifikovanih eksploratornom faktorskom analizom kao nezavisne varijable.
Rezultati su pokazali da prethodno identifikovani faktori, poput stanovanja, životne sredine i javnih usluga, društvenih aktivnosti i angažovanja u zajednici, razvijenosti društva, poboljšanih obrazovnih i karijernih mogućnosti, javnih usluga i ekonomskog i društvenog napretka, imaju statistički značajan uticaj na migracione namere makedonskih studenata. Pored toga, nivo obrazovanja roditelja, trenutni akademski uspeh i radni status takođe značajno utiču na ove namere. Studenti sa obrazovanijim roditeljima, boljim akademskim uspehom i oni koji rade imaju veće šanse da emigriraju u poređenju sa studentima čiji roditelji imaju niži nivo obrazovanja, koji postižu slabiji akademski uspeh i ne rade tokom studija. Ostale sociodemografske karakteristike, obrazovanje i ekonomski status nisu se pokazali statistički značajnim. Rad se završava preporukama za politike usmerene na ublažavanje negativnih efekata migracija i promovisanje održivog razvoja zemlje