Institute for Social Research
Institute for Social Research in Zagreb (ISRZ) RepositoryNot a member yet
1189 research outputs found
Sort by
From post-socialist to sustainable: the city of Ljubljana
Get PDFIN ENGLISH: This article analyzes the process of city center revitalization using the case of the City of Ljubljana. In 2016 it became the first and (so far) only post-socialist city to acquire the European Green Capital Award. In the process of transforming the city over the last ten years, many positive changes were achieved. These are primarily reflected in improvements to the urban quality of life; that is, changes based on the urban sustainability principles. More public spaces with greater accessibility were created in the city center (expansion of pedestrian and bicycle zones, reduction of car traffic and closure of certain streets to cars, a higher number of visits to the city center and hence more cultural and tourist attractions, more green spaces, etc.). The study was conducted using semi-structured interview methods and focus groups with selected experts (spatial experts from various disciplines). The results showed that the revitalization process in Ljubljana had more positive consequences than negative ones, although some experts also criticized the achievements and pointed out certain shortcomings. However, given the definite improvements in citizens’ quality of life, it can be argued that Ljubljana has become a post-socialist sustainable city that clearly follows western European urban development patterns, which is a clear deviation from the socio-spatial urban processes that still characterize most post-socialist cities, especially large ones. --------------- IN CROATIAN: U radu se analizira proces revitalizacije središta grada na primjeru grada Ljubljane koji je 2016. godine stekao titulu tzv. green capital kao prvi i jedini postsocijalistički grad kojem je to dosada uspjelo. U tom je procesu preobrazbe grada unazad desetak godina postignuto mnogo pozitivnih promjena koje se prvenstveno ogledaju u odnosu spram poboljšanja urbane kvalitete života odnosno promjena koje su temeljene na načelima koncepta urbane održivosti. Tako je u središtu Ljubljane došlo do povećanja i dostupnosti javnih prostora (povećanja pješačkih i biciklističkih zona, smanjenja automobilskog prometa i zatvaranja pojedinih ulica za automobilski promet, povećane posjećenosti središta grada, te stoga i veće atraktivnosti centra u kulturnom i turističkom smislu). Rezultati istraživanja provedenog metodama polustrukturiranih intervjua i fokus grupa s izabranim stručnim akterima (stručnjacima za prostor iz različitih disciplina) pokazali su da je revitalizacijski proces imao više pozitivnih nego negativnih posljedica iako dio stručnjaka iznosi i određenu kritiku na postignuto te upozorava na određene manjkavosti. No, nakon provedene analize može se istaknuti kako je s obzirom na određena poboljšanja kvalitete života građana moguće tvrditi da je Ljubljana od postsocijalističkog postala održivi grad koji jasno slijedi zapadnoeuropske obrasce razvoja što je jasan odmak u socio-prostornim procesima koji još uvijek obilježavaju postsocijalističke gradove, naročito one glavne
Populacijska perspektiva - visokoškolski odabiri hrvatskih srednjoškolaca u razdoblju od 2010. do 2017. godine
Get PDFIN CROATIAN: U ovom se poglavlju na populacijskim podacima analiziraju i razmatraju učestalosti odabira i upisa studijskih programa učenika iz različitih srednjoškolskih programa, s posebnim naglaskom na razlike među generacijama koje su srednju školu završile 2010., 2015. i 2017. godine. Učenici u najvećem broju biraju i upisuju studijske programe unutar onih znanstvenih i umjetničkih polja koja po profilu u najvećoj mjeri odgovaraju srednjoškolskom programu koji su završili. Takav obrazac očekivano najviše dolazi do izražaja kod učenika iz strukovnih programa. Ovaj nalaz o vertikalnoj prohodnosti sustava za učenike iz srednjih strukovnih škola poželjan je te upućuje na visoku razinu povezanosti i sljedivosti strukovnih srednjoškolskih programa i studijskih programa u određenim znanstvenim područjima i poljima. Nalazi upućuju na veću divergentnost odabira i upisa učenika gimnazijskih programa nego što je to slučaj kod učenika strukovnih škola. Aspiracije učenika za upisom studijskih programa iz različitih znanstvenih i umjetničkih područja i polja relativno su stabilne među generacijama, a jednako tako i raspodjele učenika upisanih u određene studijske programe prema područjima i poljima. Ustvrđene su neznatne do male razlike među generacijama u čestoći odabira i čestoći upisa studijskih programa iz različitih znanstvenih područja i polja te različitih vrsta studija (redovni i izvanredni studij), tipova studija (sveučilišni i stručni studij) i nositelja studija (javna sveučilišta, javna veleučilišta i visoke škole, privatna visoka učilišta). Broj upisnika privatnih visokih učilišta vrlo je malen i nije se uvelike mijenjao tijekom godina, iz čega proizlazi kako u Hrvatskoj javna visoka učilišta i dalje ostaju dominantan tip visokih učilišta. Učenici gimnazija su u prosjeku nešto češće upisivali studijske programe koji su im bili prvi izbor nego učenici strukovnih škola. Rezultati pokazuju da većina učenika želi nastaviti svoj obrazovni put na visokoškolskoj razini u području srednjoškolskog obrazovanja koje su pohađali. --------------- IN ENGLISH: In this chapter, selection and enrolment rates of higher education programs are analysed and discussed for students from different upper secondary school programs using the population data, with particular emphasis on differences between the generations who graduated from upper secondary school in 2010, 2015, and 2017. In most cases, students choose and enrol in higher education programs within those fields of science and art that correspond most closely to the upper secondary school program they have completed. As expected, this pattern is most prominent among graduates from vocational upper secondary programs. This finding of the vertical passability of the system for secondary vocational students is desirable and indicates a high level of coherence and traceability between vocational upper secondary school programs and higher education programs in specific scientific areas and fields. The findings indicate a greater diversity of selected and enrolled higher education programs for gymnasium students than for vocational school students. Students' aspirations for enrolment in various scientific and artistic areas and fields are relatively stable across generations, as well as the distributions of students enrolled in specific areas and fields. Differences between generations in the frequency of selection and enrolment of higher education programs from different scientific areas and fields, as well as different types of programs (full-time/part-time; university/professional; public universities/public polytechnics and schools of professional higher education/private institutions of higher education) were negligible or small. The number of students who enrolled in private institutions of higher education is very small and has not changed much over the years, indicating that public institutions of higher education remain the dominant type of institutions of higher education in Croatia. Gymnasium students, on average, were slightly more likely to enrol in higher education programs that were their first choice than students from vocational schools. The results show that the majority of students wants to pursue higher education in the area that corresponds to the area of upper secondary school program they have attended
Kompetencija učiti kako učiti: teorijske osnove i istraživanja u hrvatskom kontekstu
Get PDFIN CROATIAN: Knjiga objedinjuje suvremene teorijske spoznaje o upravljanju procesom učenja, ali i empirijska istraživanja vezana uz različite aspekte učenja koja su posljednjih godina provedena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Te su teorijske i empirijske spoznaje poslužile kao osnova za izradu prijedloga kurikuluma međupredmetne teme Učiti kako učiti, izrađenog u sklopu Cjelovite kurikularne reforme 2015./2016. godine. Knjiga sadrži ukupno deset poglavlja. U prvom poglavlju teorijskog dijela knjige Iris Marušić predstavlja razvoj kompetencije učiti kako učiti u međunarodnom kontekstu, s posebnim osvrtom na globalne i europske inicijative obrazovne politike koje definiraju i teorijski razrađuju sastavnice te kompetencije. U drugom poglavlju teorijskog dijela Josip Šabić daje pregled domaćih istraživanja pojedinih sastavnica kompetencije učiti kako učiti. Završni dio istog poglavlja posvećen je konceptualizaciji i elaboraciji prijedloga kurikuluma međupredmetne teme učiti kako učiti, jednog od prvih kurikulumskih dokumenata u svijetu u čijem je fokusu razvoj te kompetencije u formalnom sustavu odgoja i obrazovanja. Idućih nekoliko poglavlja posvećeno je osnovnim teorijskim postavkama samoregulacije učenja i njezinim ključnim sastavnicama, poput strategija učenja i metakognicije te samoregulacije emocija i motivacije u učenju. U trećem poglavlju knjige Nina Pavlin-Bernardić i Vlasta Vizek Vidović opisuju osnovne postavke i zajedničke pretpostavke najvažnijih modela samoreguliranog učenja. Sljedeće poglavlje autorica Nine Pavlin-Bernardić i Vesne Vlahović-Štetić donosi pregled strategija učenja i praćenja nastave kao kognitivnih aspekata samoregulacije učenja, uz vrlo korisne preporuke nastavnicima vezane uz poticanje razvoja strategija učenja kod učenika. U petom poglavlju knjige Zrinka Ristić Dedić bavi se metakognitivnim aspektima samoregulacije učenja, s posebnim naglaskom na ulogu metakognitivnih znanja, vještina i doživljaja u praćenju, kontroli i regulaciji učenja te ostvarivanju obrazovnih rezultata i na mogućnost razvoja u školskom kontekstu. U šestom poglavlju Vlasta Vizek Vidović detaljno razrađuje samoregulaciju motivacije i emocija u učenju nudeći pregled relevantnih konstrukata i modela u tim područjima, ali i smjernice za poticanje razvoja samoregulacije učeničke motivacije i emocija u školskoj praksi. Sedmo poglavlje autorice Zrinke Ristić Dedić predstavlja različite pristupe mjerenju samoregulacije učenja i glavne izazove s kojima se istraživači susreću pri ispitivanju i procjenjivanju određenih sastavnica samoreguliranog učenja. Iduća tri poglavlja knjige predstavljaju izbor tema i nalaza istraživanja vezanih uz kompetenciju učiti kako učiti koji su plod istraživačkih interesa skupine istraživača u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Taj dio započinje poglavljem autorice Ivane Jugović u kojem prikazuje teorijske zasade i empirijske nalaze o rodnim aspektima motivacije za učenje hrvatskih srednjoškolaca. Knjiga se nastavlja poglavljem o vezama ličnosti i strategija učenja učenika završnog razreda osnovne škole, u kojem autorica Iris Marušić prikazuje nalaze dobivene u nas iz perspektive dosadašnjih empirijskih spoznaja o ulozi ličnosti u obrazovanju. U završnome, desetom poglavlju Boris Jokić i Zrinka Ristić Dedić prikazuju neke od rezultata velikoga empirijskog istraživanja o razvijenosti kompetencije učiti kako učiti učenika osnovnih škola. U poglavlju su prikazani rezultati o učeničkoj percepciji instrumentalne vrijednosti obrazovanja i učenja za ostvarenje dugoročnih pozitivnih životnih ishoda te o njihovoj percepciji Republike Hrvatske kao pogodnog okružja za učenje i obrazovanje. --------------- IN ENGLISH: The book includes theoretical knowledge on the regulation of the learning process and empirical research regarding various learning aspects, conducted at the Institute for Social Research in Zagreb during the past few years. These theoretical and empirical insights served as a basis for the development of the proposal for the curriculum of the cross-curricular topic Learning to learn, developed within the Comprehensive Curricular Reform 2015/2016. The book consists of ten chapters. In the first chapter of the theoretical part Iris Marušić presents the development of the learning to learn competence in the international context, with a special view on the global and European educational policy initiatives that define and theoretically elaborate the components of this competence. In the second chapter of the theoretical part Josip Šabić gives a review of research into particular components of the learning to learn competence in Croatia. The concluding part of the same chapter is dedicated to the conceptualization and elaboration of the proposal for the curriculum of the cross-curricular topic learning to learn, being one of the first curricular documents in the world that is focused on the development of this competence in formal education. The succeeding chapters are devoted to the basic theoretical concepts of self-regulation of learning and its key components, such as learning strategies and metacognition, self-regulation of emotions and motivation in learning. In the third chapter Nina Pavlin-Bernardić and Vlasta Vizek Vidović outline the basic concepts and common assumptions of the most significant models of self-regulated learning. The next chapter by the authors Nina Pavlin-Bernardić and Vesna Vlahović-Štetić brings a review of learning strategies and modes of class participation as cognitive aspects of self-regulation of learning, along with very useful recommendations for teachers, aimed at encouraging the development of learning strategies among pupils. In the fifth chapter Zrinka Ristić Dedić analyses metacognitive aspects in self-regulation of learning, with a special focus on the role of metacognitive knowledge, skills and experiences in monitoring, control and regulation of learning and achieving educational results, and the possibility of development in the school context. In the sixth chapter Vlasta Vizek Vidović elaborates in detail the self-regulation of motivation and emotions in learning, offering a review of relevant constructs and models in these research areas, and the guidelines for fostering the development of self-regulation of pupils' motivation and emotions in school practice. The seventh chapter by the author Zrinka Ristić Dedić brings various approaches to measuring self-regulation of learning and the main challenges that researchers are facing when examining and assessing particular components of self-regulated learning. The following three chapters present a selection of topics and research findings related to the learning to learn competence that emerged as a result of the research interests of a group of scholars from the Centre for Educational Research and Development of the Institute for Social Research in Zagreb. This part begins with a chapter by Ivana Jugović, in which theoretical concepts and empirical findings on gender-related aspects of motivation for learning among Croatian secondary school pupils are presented. The book continues with a chapter on the relations between personality traits and learning strategies of 8th grade elementary school pupils in Croatia, where the author Iris Marušić presents findings from the perspective of to-date empirical knowledge on the role of personality in education. In the final chapter Boris Jokić and Zrinka Ristić Dedić present some of the results of a large empirical research on the development of the learning to learn competence among elementary school pupils. The chapter brings the results on pupils' perception of instrumental value of education and learning for achieving long-term positive life outcomes, and their perception of the Republic of Croatia as a suitable environment for education and learning
Kompetencija učiti kako učiti u Hrvatskoj
Get PDFIN CROATIAN: U obrazovnoj se politici u novije vrijeme koristi pojam kompetencije učiti kako učiti, kojom su, među ostalim, obuhvaćeni i različiti konstrukti samoregulacije učenja. Kompetencija učiti kako učiti u Republici Hrvatskoj proučava se duže od desetljeća te je bila u središtu interesa nekoliko istraživačkih projekata. Povećana svijest o važnosti kompetencije učiti kako učiti među znanstvenicima i odgojno-obrazovnim radnicima također je rezultirala i naporima za njezinom sustavnijom implementacijom u odgojno-obrazovni sustav. S obzirom na tradiciju domaćih istraživanja kompetencije učiti kako učiti, cilj ovog poglavlja bio je dati kratak pregled dosadašnjih postignuća hrvatskih istraživača vezanih uz ovu temu. Također, predstavljena je konceptualizacija i elaboracija prijedloga kurikuluma međupredmetne teme učiti kako učiti, jednog od prvih kurikulumskih dokumenata u svijetu u čijem je fokusu razvoj ove kompetencije u formalnom sustavu odgoja i obrazovanja. --------------- IN ENGLISH: Competence learning to learn as a term has been used in recent years in education policy. It includes, among other things, different constructs of self-regulated learning. The competence learning to learn has been studied in Croatia for more than a decade and has been the focus of several research projects. Increased awareness of the importance of this competence among scholars and educators has also resulted in efforts to implement it more systematically in the educational system. Given the tradition of home-based research on competence learning to learn, the aim of this chapter was to give a brief overview of the achievements of Croatian researchers on this topic. In addition, conceptualization and elaboration of the curriculum of a cross-curricular theme learning to learn was presented. This is one of the first curriculum documents in the world focusing on the development of the competence learning to learn in the formal education system
Neki problemi društvene integracije mladih u Hrvatskoj
Get PDFDruštvena integracija suvremene generacije mladih u Hrvatskoj opterećena je teškoćama koje generiraju usporavanje i odgađanje tog procesa, a posljedično i opstojnost negativnih demografskih trendova. U ovom prilogu pozornost je usmjerena na dinamiku i kvalitetu socioekonomskog osamostaljivanja mladih te na neke značajke društvenog okruženja. Kao neki od problema koji otežavaju optimalno socioekonomsko osamostaljivanje mladih apostrofirani su nejednakost šansi u obrazovanju i nemogućnost ostvarenja osobnih obrazovnih ambicija, neusklađenost obrazovnih i profesionalnih aspiracija s potrebama i stanjem na tržištu rada, velika izloženost prekarnom radu te zakašnjelo stambeno osamostaljivanje. Kao indikatori koji ukazuju na nestimulativnost društvene klime analizirano je nisko povjerenje mladih u društvene i političke institucije te njihova percepcija nedovoljnog društvenog vrednovanja individualnih kompetencija i sposobnosti. Zaključeno je kako se radi o sklopu različitih nepovoljnih društvenih uvjeta i okolnosti razmjerno dugoga trajanja zbog čega se nepovoljna demografska kretanja partikularnim mjerama mogu ublažiti ali ne i preokrenuti. --------------- IN ENGLISH: The social integration of the contemporary generation of youth in Croatia is burdened by the difficulties that generate the deceleration and delay of this process, and consequently the persistence of negative demographic trends. In this paper, the attention is focused on the dynamics and quality of socioeconomic independence of young people and on some aspects of the social environment. Some of the identified problems that hinder optimal socioeconomic independence of young people are the inequality of educational opportunities and the inability to achieve personal educational ambitions, the mismatch between educational and professional aspirations and the labour market needs, the high exposure to precarious work and the delayed housing independence. The analysed indicators pointing to the non-stimulating social climate included the low confidence of young people in social and political institutions and their perception of insufficient social evaluation of individual competences and abilities. It was concluded that it was a set of various unfavourable social conditions and circumstances of relatively long duration, due to which the unfavourable demographic trends could be mitigated, but not reversed by particular measures
Characteristics of educational sciences research activity in European post-socialist countries in the period 1996 to 2013: content analysis approach
Get PDFIN ENGLISH: In European post-socialistic countries or more commonly known as Central and Eastern Europe (CEE) countries, regardless of their differences and specifics, the common communist and post-communist legacies in the field of educational sciences are still recognizable. The aim of this paper is to explore research activity in the educational sciences in 15 CEE countries: 11 EU member states and 4 former Yugoslav Republic in the period from 1996 to 2013. The purpose of this research is to recognize the specificity and dynamics of subject and content issues, and development of methodological approaches in the educational science research. The sample consists of abstracts 2,395 papers by CEE authors published in 265 journals indexed in Scopus between 1996 and 2013. Content analysis was applied, where the abstracts were grouped into specifically created categories describing the content and methods of the paper and analysed on the basis of two criterion variables —CEE and non-CEE or international journals. The χ2 test showed that the field of educational sciences in 15 European post-socialist countries changed over time in terms of quantity, content, and methods, becoming more expansive and diverse, which is recognisable both in papers published in international and in CEE journals. --------------- IN CROATIAN: U europskim post-socijalističkim zemljama ili poznatijim kao zemlje srednje i istočne Europe (CEE), bez obzira na njihove različitosti i specifičnosti, zajedničko socijalističko i post-socijalističko nasljeđe u polju obrazovnih znanosti još uvijek je prepoznatljivo. Cilj ovog rada je da istraži znanstvenu aktivnost u polju obrazovnih znanosti u 15 CEE zemalja: 11 zemalja članica Europske unije i četiri zemlje bivše Jugoslavije, u razodblju od 1996. do 2013. Svrha ovog rada je da se utvrde specifičnosti i dinamika istraživanja pojedinih tema, kao i razvoj metodoloških pirstupa u istraživanjima obrazovnih znanosti. Uzorak za istraživanje sastojao se od sažetaka 2.395 radova autora iz najmanje jedne od CEE zemalja, objavljenih u 265 časopisa indeksiranih u Scopus bazi podataka u razdoblju 1996-2013. Metodom sadržajne analize sažetci su grupirani u posebno kreirane kategorije ovisno o sadržaju i korištenim istraživačkim metodoma u radovima. Za usporedbu i utvrđivanje sličnosti i razlika uzorak je podijeljen na radove objavljene u nacionalim ili CEE časopisima i međunarodnim odnosno non-CEE časopisima. Rezultati X2 kvadrat testa pokazuju da se istraživanja u obrazovnim znanosima 15 europskih post-socijalističkih zemalja postupno mijenju u smislu kvantitete, sadržaja i korištenih metoda, odnosno postaju otvorenija i raznovrsnija, što je vidljivo i u radovima objavljenim u nacionalnim kao i radovima objavljenim u međunarodnim časopisima
Rodni aspekti motivacije za učenje
Get PDFIn CROATIAN: Suvremena obrazovna istraživanja i međunarodna ispitivanja procjena znanja i vještina ukazuju na rodnu neravnotežu u učeničkim obrazovnim postignućima, odabirima i motivaciji. U ovom poglavlju problematizira se rodna perspektiva akademske motivacije i obrazovnog uspjeha te pruža pregled suvremenih empirijskih istraživanja o rodnoj dimenziji akademske motivacije u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća. Osim toga, u poglavlju se predstavlja recentno istraživanje o motivaciji za matematiku i hrvatski jezik provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku hrvatskih maturanata/tica (N=2106) kroz prizmu teorije očekivanja i vrijednosti Eccles i suradnika/ca (1983). Ciljevi istraživanja bili su ispitati: 1) Kako se učenici/e grupiraju u klastere s obzirom na motivaciju za matematiku i hrvatski jezik? te 2) Razlikuju li se dobiveni klasteri u rodnoj raspodjeli učenika/ca po klasterima te u rodnim ulogama (maskulinosti i femininosti)?
Rezultati klaster analize pokazali su da se učenici/e grupiraju u sljedećih pet klastera: 1. klaster nazvan „vrlo motivirani za oba predmeta“ (17,2%), 2. klaster nazvan „osrednje motivirani za oba predmeta“ (25,7%), 3. klaster „slabo motivirani za oba predmeta“ (21,6%), 4. klaster „pretežno motivirani za matematiku“ (13,3%), te 5. klaster kojeg čine „pretežno motivirani za hrvatski jezik“ (22,3%). Analize rodne dimenzije pokazale su da broj djevojaka i mladića statistički značajno varira s obzirom na pripadnost klasteru te da se klasteri međusobno razlikuju u izraženosti femininosti i maskulinosti. Na temelju rezultata predstavljenog istraživanja te pregleda spoznaja domaćih istraživanja, ponuđene su preporuke za obrazovnu praksu i razvijanje kompetencije učiti kako učiti. --------------- IN ENGLISH: Contemporary educational research and international assessment of knowledge and competences indicate a gender imbalance in students' educational achievement, choices and motivation. This chapter examines the gender perspective of academic motivation and educational achievement and provides an overview of contemporary empirical research on the gender dimension of academic motivation in Croatia over the past two decades. In addition, the chapter presents a recent study on the motivation for mathematics and Croatian language conducted on a nationally representative sample of Croatian final year secondary school students (N = 2106) through the prism of the expectancy-value theory (Eccles et al., 1983). The aims of the research were to examine: 1) How are students grouped into clusters in terms of motivation for mathematics and Croatian language? and 2) Do clusters differ in the gender distribution of students by cluster and in gender roles (masculinity and femininity)?
The results of cluster analysis showed that students grouped into the following five clusters: 1st cluster called “highly motivated for both subjects” (17.2%), 2nd cluster named “moderately motivated for both subjects” (25.7 %), 3rd cluster “poorly motivated for both subjects” (21.6%), 4th cluster “mostly motivated for mathematics” (13.3%), and 5th cluster consisting of “mostly motivated for Croatian language” ( 22.3%). Gender analyzes showed that the number of girls and boys varied in different clusters, and that clusters differed in their femininity and masculinity. Implications of the research findings for educational practice and development of learning to learn competence are discussed in the chapter
Freedom to believe and not to believe as a human right in Croatia
Get PDFIN ENGLISH: Freedom to believe and not to believe is guaranteed by the Croatian Constitution. This paper will consider some cases of positive and negative praxis of respecting/violating of this right at the example of some minority religious communities and irreligious people in Croatia.
Paper covers the next main points: religious situation in Croatia, legal framework of the state - Church (religious communities) relationship, examples of respecting religious freedom and examples of violating the right to religious freedom in the state, political and civil society.
Conclusions will show that Croatia has developed a model which privileges the Catholic Church, accepts and cooperates with some other traditional religious communities, but occasionally discriminates against some other religion, and people with different religious and irreligious convictions.
--------------- IN CROATIAN: Sloboda vjerovanja i nevjerovanja garantirana je hrvatskim Ustavom. Ovaj rad razmatra primjere pozitivne i negativne prakse poštivanja/kršenja tih prava na primjeru manjih vjerskih zajednica i kategorije nereligioznih ljudi u Hrvatskoj.
Rad se bavi sljedećim temama: religijskom situacijom u Hrvatskoj, pravnim okvirom odnosa između države i Crkve (vjerskih zajednica), primjerima poštivanja vjerske slobode i primjerima kršenja prava na vjersku slobodu u državi, političkom i civilnom društvu.
Zaključci pokazuju da Hrvatska razvija model koji privilegira Katoličku crkvu, koji prihvaća suradnju s nekim drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama, ali povremeno diskriminira neke druge zajednice i ljude s drugačijim religioznim i nereligioznim uvjerenjima
Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo: stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica
Get PDFIntegracija i uključivanje osoba pod međunarodnom zaštitom (azilanata, izbjeglica) u društvo ostvaruje se u procesu njihova kontakta i interakcije s institucijama i građanima u lokalnim zajednicama u kojima se organizira njihov prihvat i smještaj. Pri tome je ostvarenje društvenih, ekonomskih, kulturnih i svih drugih dimenzija integracije u lokalnim zajednicama posredovano aktivnostima različitih nacionalnih i lokalnih dionika u sustavu integracije. Stvaranje preduvjeta za upoznavanje hrvatskih građana s izbjeglicama iziskuje zajedničke napore svih dionika sustava i rad na informiranju i senzibiliziranju građana na prisutnost, prava i obveze osoba pod zaštitom, kako bi se prevenirale i ublažile moguće negativne pojave diskriminacije, isključivanja i marginalizacije, te kako bi osobe pod međunarodnom zaštitom postale prihvaćeni i integrirani članovi lokalnih zajednica i društva u cjelini. Stoga ovo istraživanje analizira kapacitete i izazove te procjenjuje resurse i potrebe jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave s obzirom na dosadašnje ili na buduće iskustvo prihvata i integracije osoba pod zaštitom. Osim toga, u ovom se istraživanju utvrđuju i stavovi hrvatskih građana prema osobama pod zaštitom te spremnost građana za prihvat i integraciju azilanata u njihove lokalne zajednice.Opća svrha projekta je pružanje podrške jedinicama lokalne (gradovi, općine) i područne (regionalne) samouprave (županije) u prepoznavanju potreba i izazova integracije državljana trećih zemalja kojima je potrebna međunarodna zaštita. Za postizanje svrhe istraživanja korištena je kvantitativna i kvalitativna istraživačka metodologija, te je ono provedeno mješovitom metodologijom, kao dvije povezane studije. Kvantitativni dio istraživanja odnosi se na prvi istraživački cilj: Utvrditi stavove hrvatskih građana te njihovu spremnost za prihvaćanje i integraciju državljana trećih zemalja kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj, a kvalitativni dio na drugi istraživački cilj: Utvrditi potrebe lokalnih i područnih (regionalnih) samouprava u procesu integracije državljana trećih zemalja kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj, kao i izazove s kojima se one susreću ili će se susretati prilikom integracije azilanata u hrvatsko društvo. Treći istraživački cilj: Izraditi Liste za procjenu potreba i izazova integracije lokalnih i područnih (regionalnih) samouprava te osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita, ostvaren je sintezom nalaza iz prethodna dva cilja i izradom dviju lista. Jedna lista namijenjena je čelnicima i službenicima u JLS i JRS kako bi mogli procijeniti postojeće potrebe, resurse i kapacitete u svojoj zajednici pod vidom planiranja ili provedbe aktivnosti za integraciju. Druga je lista namijenjena azilantima i služi samoprocjeni potreba i stupnja njihovog zadovoljavanja. Sukladno navedenom, polazište za odabir i razradu instrumenta je multidimenzionalni koncept integracije stranaca u domicilno društvo, koji je usmjeren na procese i dimenzije integracije osoba pod međunarodnom zaštitom (s punim statusom azila i sa statusom supsidijarne zaštite) u hrvatsko društvo u cjelini, ali i u pojedinačne lokalne zajednice u hrvatskim regijama obuhvaćenih istraživanjem.Zbog specifičnosti kvantitativnog i kvalitativnog metodološkog pristupa, u izvješću se odvojeno predstavljaju metodološke odrednice i rezultati prvo kvantitativne studije provedene anketnim ispitivanjem stavova građana o integraciji osoba pod međunarodnom zaštitom, a potom kvalitativne studije potreba i izazova lokalnih zajednica u procesu integracije.
Ciljna skupina sudionika anketnog dijela istraživanja definirana je kao građani koji žive u odabranim županijama (jedinicama područne [regionalne] samouprave) te gradovima i općinama (jedinice lokalne samouprave). Kako bi se formirao uzorak sudionika za potrebe ovog istraživanja, definirane su četiri regije Hrvatske: istočna, središnja i sjeverozapadna, primorska i istarska te dalmatinska. U svakoj regiji u uzorak su ušle 2 do 5 županija (ukupno 12) i 3 do 5 gradova (ukupno 15). Istočna regija obuhvatila je Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku i Požeško-slavonsku županiju. Središnja i sjeverozapadna regija uključila je Grad Zagreb, Zagrebačku, Sisačko-moslavačku, Bjelovarsko-bilogorsku i Varaždinsku županiju. Primorska i istarska regija obuhvatila je Primorsko-goransku i Istarsku županiju. Dalmatinska regija uključila je Zadarsku i Splitsko-dalmatinsku županiju.U odabranim gradovima veličina je uzorka bila proporcionalna veličini grada u regiji, a izbor sudionika u svakom gradu bio je probabilistički. Uzorak građana u dobi od 18 do 65 godina bio je 318 u svakoj regiji, a probabilističko uzorkovanje, uz korištenje dvije razine svrhovito odabranih klastera (regija i grad), osiguralo je da struktura uzorka po sociodemografskim osobinama odgovara populacijskim obilježjima regije na temelju javno dostupnih statističkih podataka. Ovako formirani uzorak i njegova veličina (N = 1 272) omogućili su usporedbu između regija po relevantnim obilježjima sudionika i mjerenih konstrukata. Prikupljanje podataka metodom CAPI (Computer Aided Personal Interviewing) trajalo je od 14. svibnja do 10. lipnja 2018. Stopa odaziva iznosi 57%, što je vrlo dobar odziv u ovakvom tipu istraživanja.
Primijenjeni anketni upitnik sadržavao je 67 čestica formiranih u sljedeće konstrukte i skale: 1. Stav prema azilantima, 2. Percepcija realne prijetnje, 3. Percepcija simboličke prijetnje, 4. Podrška pravima azilanata, 5. Percepcija negativnih promjena u zajednici, 6. Spremnost na pomaganje azilantima, 7. Učestalost kontakata s azilantima, 8. Kvaliteta kontakata s azilantima, 9. Izvori informiranja o azilantima, 10. Prikaz azilanata u medijima, 11. Socijalna bliskost s azilantima, 12. Stav prema obliku akulturacije, 13. Procjena broja azilanata, 14. Promjena broja azilanata, 15. Sociodemografska obilježja sudionika. Skale korištene u ovom upitniku imaju vrlo dobre metrijske karakteristike: koeficijent unutarnje pouzdanosti tipa Cronbach alfa u rasponu od 0.77 do 0.93, te jasnu konstruktnu valjanost i jednofaktorsku strukturu.
Na prikupljenim podacima proveden je niz statističkih analiza koji je uključivao izračun deskriptivne statistike (raspon, učestalost, mjere središnje vrijednosti, mjere varijabiliteta) na razini čitavog uzorka i pojedinih regija, te usporedbe rezultata ispitivanih konstrukata između regija (analize varijance, t-testovi, hi-kvadrat testovi). Također je pomoću regresijske analize postavljen model predviđanja dvaju oblika ponašajnih namjera domicilnog stanovništva: 1. spremnost na socijalne odnose s azilantima različitog stupnja bliskosti, i 2. spremnost na pomaganje u integraciji azilanata. Ova su dva oblika ponašajnih namjera služila kao kriterijske varijable, koje su predviđane na temelju skupa prediktora koji je uključivao individualna obilježja sudionika (sociodemografske varijable i regionalna pripadnost), religioznost i političko opredjeljenje, mišljenje o broju azilanata koje zemlja treba primiti u budućnosti i prema strategijama njihove prilagodbe u društvo (tj. odnos prema akulturacijskim strategijama), učestalost kontakta s azilantima, te doživljaj prijetnje i očekivanih promjena u zajednici uzrokovanih dolaskom azilanata (doživljaj realistične i simbolične prijetnje, očekivanja negativnih promjena u zajednici). Prosječni rezultati dobiveni na ukupnom uzorku pokazuju da u pogledu stavova prema azilantimasudionici u prosjeku iskazuju neutralne stavove. No prilikom procjene percepcije prijetnje, iskazuju blagu realističnu, te nešto izraženiju simboličku prijetnju. Sudionici također u prosjeku iskazuju neutralni odnos u pogledu očekivanih negativnih promjena u zajednici. Kada je riječ o spremnosti na osobno pomaganje azilantima, sudionici su također neutralni, odnosno navode da nisu sigurni u svoju spremnost u tom pogledu, no iskazuju blagu podršku pravima azilanata. U pogledu učestalosti kontakata s azilantima nešto je više od polovine sudionika (52.1 %) imalo kontakta s njima, pri čemu ga u prosjeku ocjenjuju neutralno – niti pozitivno niti negativno. Među onima koji su ostvarili kontakt većina ističe da se taj kontakt ostvaruje rijetko. Iz dobivenih je podataka razvidno da su javni mediji (tiskana i online izdanja novina, televizija i radio) najčešći izvor informiranja građana RH – preko 90 % građana se upravo na taj način informira o azilantima, a potom su to društvene mreže, koje kao izvor informacija o azilantima koristi gotovo polovina sudionika (45.8 %). Pritom je utvrđeno da građani procjenjuju medijski prikaz azilanata blago negativnim.
Socijalna bliskost koju su sudionici u prosjeku spremni ostvariti s azilantima na razini je prihvaćanja azilanta kao kolege na poslu i susjeda, pri čemu je uočljivo da građani za sada nisu spremni na najbliskije odnose s azilantima, premda bi ih gotovo 61 % bilo spremno na prijateljske odnose.Sudionike se pitalo i o prihvatljivim akulturacijskim strategijama, odnosno o tome kako bi azilanti trebali postupati u pogledu prihvaćanja hrvatske kulture i zadržavanju vlastite kulture, pri čemu najveći broj sudionika (70.7 %) odabire integraciju kao poželjnu akulturacijsku strategiju (zadržavanje i vlastite kulture i prihvaćanje kulture primateljice). Oko petine sudionika zagovara asimilaciju kao najpoželjniju akulturacijsku strategiju, tj. očekuju da se azilanti odreknu svoje specifične kulture i prihvate samo domicilnu. Separaciju kao najpoželjniju akulturacijsku strategiju, odnosno mišljenje da azilanti trebaju zadržati samo svoju kulturu, bez prihvaćanja hrvatske kulture podržava 3.7 % sudionika. Razmatrajući akulturacijske strategije kao kontinuum (od asimilacije preko integracije do separacije ili obratno), sudionici su u prosjeku skloni podržati kulturnu integraciju azilanata. U pogledu procjene broja osoba s odobrenim azilom u vrijeme ispitivanja tek oko petine sudionika procjenjuje taj broj približno točnim. Nešto više od četvrtine sudionika procjenjuje da je azilanata manje nego ih zaista ima, dok ih gotovo polovica precjenjuje broj odobrenih statusa azila. Ovim su rezultatima sukladni odgovorima o poželjnim projekcijama broja azilanata u budućnosti, tako da najveći broj sudionika (45.8 %) smatra da bi broj azilanata trebalo ostaviti istim, smanjilo bi ga tek neznatno manje sudionika (45.6 %), dok manje od desetine smatra da bi broj azilanata u Hrvatskoj u budućnosti trebalo povećati.Analiza regionalnih razlika pokazuje najmanje pozitivne stavove prema azilantima, najvišu percepciju i realistične i simbolične prijetnje, najnižu podršku pravima azilanata, najviša očekivanja negativnih promjena, te najmanju spremnost za pomoć kod sudionika u dalmatinskoj regiji. Nakon ove regije slijedi istočna Hrvatska, potom primorska i središnja Hrvatska, u kojima su ovi stavovi pozitivniji. Učestalost kontakta s azilantima je u svim regijama niska, a najniža u istočnoj, te u dalmatinskoj regiji. U kvaliteti kontakta, međutim, nema regionalnih razlika i u svima se on procjenjuje neutralnim. Spremnost na bliske kontakte najmanja je u dalmatinskoj regiji, potom u istočnoj Hrvatskoj, a najviša u primorskoj i središnjoj. U svim regijama stanovnici preferiraju integraciju kao poželjnu akulturacijsku strategiju, dok su u dalmatinskoj regiji sudionici podijeljeni između preferiranja asimilacije i integracije. Broj azilanata se ne procjenjuje točno niti u jednoj regiji, no dok se on u svim regijama precjenjuje, u istočnoj Hrvatskoj se taj broj podcjenjuje. Također, dok su stanovnici središnje i primorske Hrvatske skloniji broj azilanata ostaviti istim i u budućnosti, stanovnici istočne i dalmatinske regije skloniji su ga u budućnosti smanjiti.U predviđanju spremnosti na socijalnu bliskost s azilantima najvažniji prediktori su odnos prema broju azilanata u budućnosti i akulturacijskim strategijama. Na veći stupanj bliskosti spremniji su oni građani koji smatraju da broj azilanata u budućnosti treba povećati, kao i oni koji zagovaraju integraciju. Rubno su značajni prediktori prakticiranje vjere, pri čemu su sudionici koji se ne izjašnjavaju kao praktični vjernici spremniji na veći stupanj bliskosti s azilantima, te percepcija simboličke prijetnje i strah od negativnih promjena u zajednici. Pri tome su oni koji percipiraju veću simboličku prijetnju od azilanata i koji očekuju negativnije promjene u zajednici u povodu dolaska azilanata spremni na manji stupanj bliskosti s njima. Ovi rezultati uglavnom vrijede za sve četiri regije.I u slučaju predviđanja spremnosti na osobno pomaganje azilantima može se reći da su uz manje regionalne specifičnosti najvažniji činitelji mišljenje sudionika da se broj azilanata u budućnosti treba povećati, te ponovo doživljaj izraženije simboličke i realistične prijetnje. Oni sudionici koji misle da je broj azilanata u budućnosti potrebno povećati spremniji su na pomaganje, dok su oni čiji je doživljaj prijetnje od azilanata viši, ujedno manje spremni osobno im pomoći. Visoko značajan prediktor je i učestalost kontakta s azilantima, pa su oni sudionici koji su bili u češćem kontaktu s azilantima ujedno spremniji na pomaganje. Na kraju, rubno su značajne varijable spola i političkog opredjeljenja prema kojima bi žene i sudionici lijeve političke orijentacije bili spremniji pomoći azilantima.Provedene regresijske analize pokazuju da su najčešći prediktori za oba kriterija (socijalnu bliskost i spremnost na osobno pomaganje) simbolična i realistična prijetnja, očekivanje negativnih promjena u zajednici zbog dolaska azlanata, procjena da broj azilanta u budućnosti u Hrvatskoj treba povećati i prepoznavanje integracije kao poželjne akulturacijske strategije. Iz toga proizlazi da se povoljniji odnos građana Hrvatske prema azilantima može očekivati ako građani doživljavaju manju prijetnju od azilanata, dakle, ako razumiju da njihov dolazak ne predstavlja prijetnju postojećem identitetu i kulturi, niti da ugrožava resurse lokalnih zajednica, ako očekuju manje negativnih promjena u svojim zajednicama povodom dolaska azilanata, ako misle da broj azilanata u budućnosti u RH treba povećati i ako vjeruju da je integracija prikladna akulturacijska strategija u Hrvatskoj.Drugi dio ovog istraživanja tiče se ispitivanja potreba i izazova, ali i procjenjivanja kapaciteta i resursa za integraciju s kojima se susreću ili će se susresti JLS i JRS s obzirom na trenutni ili predviđeni smještaj i boravak azilanata u njihovim lokalnim zajednicama. Ovaj dio istraživanja proveden je kroz niz intervjua i fokusnih grupa s različitim dionicima sustava integracije, koji su na različite načine uključeni ili će ubuduće biti odgovorni za procese prihvata i integracije azilanta. Dionike iz JLS i JRS čine predstavnici županijskih i gradskih javnih tijela i različitih stručnih institucija, dok dionici iz OCD uključuju predstavnike nevladinog sektora, vjerskih organizacija te građanskih inicijativa. Perspektive integracijskih procesa, kada je to bilo moguće, nadopunjene su i perspektivama azilanata iz lokalnih zajednica u kojima žive. Za potrebe uzorkovanja formiran je popis od 30 jedinica (9 županija i 21 grad) vodeći se kriterijima regionalne zastupljenosti, veličine grada, iskustva s integracijom azilanata, očekivanim dolaskom azilanta i raspoloživim stambenim fondom u državnom vlasništvu. Uz četiri regije Zagreb je izdvojen zbog toga što se bitno razlikuje od drugih regija po broju dionika integracije i kapacitetima te po broju azilanata koji u njemu žive. Osobe u uzorku imale su obilježja ključnih informatora na temelju svoje uloge i funkcije koju obnašaju, iskustva te uvida u potrebe i izazove oko integracije azilanata u lokalnu zajednicu. Slijedeći načelo maksimaliziranja varijabiliteta ključnih informatora provedeno je ukupno 168 intervjua i četiri fokusne grupe s 227 sudionika, od čega su 26 bili intervjui s azilantima. Nakon zadovoljenja svih metodoloških koraka u postupku prikupljanja kvalitativnih podataka, analizirano je 158 transkripata dobivenih od 216 sugovornika. Ostali transkripti nisu sadržavali korisne informacije, budući da su neki sugovornici bili potpuno neinformirani o temi istraživanja. Od ukupnog broja analiziranih transkripata u njih 143 su podaci od 191 predstavnika općina, gradova i županija, ureda državne uprave u županijama, stručnih institucija, te civilnog sektora, a u 15 transkripata intervjua ili fokusnih grupa su informacije dobivene od 26 azilanata. Analiza je omogućila utvrđivanje specifičnosti u iskazima o potrebama, izazovima, mogućnostima i očekivanjima predstavnika odabranih lokalnih zajednica. Učinjena je usporedba između četiri regije i grada Zagreba, te sličnosti i razlike između iskaza dionika koji pripadaju različitim sektorima. Rezultati u svim regijama podjednako (osim Grada Zagreba) upućuju na to kako većina dionika sustava integracije iz JLS i JRS (gradova, općina i županija) uglavnom nije imala neposredno iskustvo kontakta i rada s azilantima ili, ako su ga imali, onda su se s azilantima susretali u rijetkim pojedinačnim slučajevima. S druge strane, sugovornici iz Zagreba navode i opisuju iskustva izravnog i posrednog susreta s azilantima, ponajviše kroz sudjelovanje u projektima s OCD i ULJPPNM, dok OCD u svim regijama imaju vrlo malo direktnog iskustva s azilantima. Veliki dio JLS i JRS u svakoj regiji izjavljuje kako nisu upoznati s Akcijskim planom za integraciju, ili su upoznati samo djelomično i tek odnedavno. Dionici u različitim sektorima i regijama nisu razvili vlastiti plan i protokol djelovanja za integraciju neovisno od Akcijskog plana. Ni stručne institucije nemaju svoje planove, no mnoge od njih poslove vezane uz integraciju azilanata obavljaju u skladu s djelokrugom svakodnevnog posla i nadležnosti, a poneke imaju vlastite interne protokole za postupanje, najčešće na temelju dosadašnjeg iskustva s marginaliziranim skupinama ili naputaka nadležnih ministarstava. Svi dionici u svim regijama slažu se kako je nedostatak financijskih sredstava ozbiljno strukturno ograničenje i kako je potrebno izdvajati više novca za integracijske aktivnosti. Ističu kako je cijeli proračun centraliziran i nemaju posebna sredstva namijenjena za integraciju, ali kako bi mogli prenamijeniti stavke proračuna u tu svrhu, ili bi ih bilo moguće aktivirati ako i kada se ukaže potreba.Između sektora kao niti između regija nema bitnijih razlika u razumijevanju važnosti i pokazatelja uspješne integracije. Kao najvažniju dimenziju integracije svi dionici u svim regijama navode sporazumijevanje, odnosno učenje hrvatskog jezika, kao temeljni preduvjet svih drugih aspekata integracije, posebno za uključivanje djece u obrazovni sustav, te odraslih na tržište rada, rješavanje stambenog pitanja, kao i opće snalaženje azilanata u lokalnim zajednicama. U središnjoj regiji stručne institucije navode i kako bi olakšavajući faktor u integraciji moglo biti iskustvo zajednice u Domovinskom ratu s izbjeglicama, te povijest suživota s nacionalnim manjinama. U središnjoj regiji procjenjuju da bi integracija bila uspješnija kada bi se azilante smještavalo u zajednici, ne izolirano, i kada bi im bila omogućena odgovarajuća skrb i uključenost u život zajednice. Svi dionici u svim regijama izražavaju neki oblik zabrinutosti, jer u slučaju smještanja azilanata očekuju negativne reakcije domicilnog stanovništva zbog razlika u vjeri i kulturi, posebno u manjim sredinama, dok je opće mišljenje da bi veći gradovi bili spremniji prihvatiti azilante. Sugovornici u Zagrebu najkritičniji su prema lokalnoj zajednici kao povoljnom mjestu za integraciju, pri čemu stručne institucije najveći problem vide u negativnim sentimentima koji primarno potječu iz straha od nepoznatog kod domaćeg stanovništva. Naprotiv, gotovo svi sugovornici azilanti navode da su imali pozitivna iskustva prihvaćenosti u lokalnoj zajednici, ali da je trebalo neko vrijeme da se počnu osjećati prihvaćeno od susjeda. Samo troje od 26 sugovornika navodi da su imali negativna iskustva prilikom doseljenja u zajednicu, većinom neugodne verbalne komentare. Azilanti uglavnom ne vide postojanje bitnih kulturnih prepreka njihovom životu u RH, ali smatraju da sustav potpore integraciji nije dobro uređen i da postoje kontradikcije.Dionici integracije iz različitih lokalnih zajednica prilično se razlikuju u procjeni kapaciteta lokalnih zajednica za integraciju već na unutarregionalnoj razini, a poglavito na međuregionalnoj razini. JLS većinom smatraju da je za organizaciju tečajeva jezika odgovorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, pri čemu se problematizira trajanje tečaja (premali broj sati) te nejasnoće oko financiranja tečajeva, a JRS k tomu ističu da nemaju kadrovske i logističke kapacitete za organizaciju tečaja. Stručne institucije odgovornost za organizaciju tečajeva jezika prebacuju na tijela uprave – od lokalne, preko regionalne do državne razine. Jedino su predstavnici OCD iz Zagreba izravnije uključeni u organiziranje tečajeva te ih neki nude u formaliziranim obliku, ili pak kroz volonterski angažman. U vezi uključivanja u obrazovni sustav, većina dionika ističe problem spore administracije i naglašava veliko nastavno opterećenje, pri čemu se procjenjuje da postoji potreba za dodatnim nastavnicima, a upućuje se i na nužnost dodatnog rada s djecom azilantima. Ističu se poteškoće vezane uz nepostojanje osobnih dokumenata, pitanje priznavanja svjedodžbi i ranije stečenih kvalifikacija. U primorskoj i središnjoj regiji izdvajaju i nedostatak prevoditelja i asistenata u nastavi nad čim nemaju utjecaj, nego ovise o resornom ministarstvu.Većina dionika JLS i JRS zapravo nemaju informacije o postojećim kapacitetima smještaja, jer oni u vlasništvu nemaju nikakav stambeni fond ili je postojeći već raspoređen korisnicima određenih socijalnih kategorija. Kao moguće rješenje vide prenamjenu postojećih praznih objekata
Personality and ideological bases of anti-immigrant prejudice among Croatian youth
No full textIN ENGLISH: In this paper, we explore the relationship between personality, right-wing authoritarianism (RWA), social dominance orientation (SDO) and anti-immigrant prejudice of Croatian youth (N = 1050). We base our hypotheses on the Dual-process motivational model of ideology and prejudice (DPM) and the meta-theoretical framework of McCrae and Costa’s five-factor theory of personality (FFT), assuming that dispositions (basic tendencies) relate to ideological attitudes (characteristic adaptations) that further relate to prejudice (objective biography). The present study contributes to the existing literature by disentangling the mechanism of the personality-prejudice relation in thus far under-researched anti-immigrant prejudice domain. In addition, as one of the rare examinations of the personality-prejudice relation conducted outside the Western Europe and North America, the study offers valuable insight about the cross-cultural stability of the current findings. On the present sample, extraversion and openness to experience exerted direct effects on anti-immigrant prejudice. Indirect effects via RWA were found for extraversion, agreeableness, conscientiousness and openness, and indirect effects via SDO were found for agreeableness, neuroticism and openness. Intriguingly, indirect effects of agreeableness on prejudice via RWA and SDO operated in opposite directions. Overall, the results support the DPM and FFT assumptions and provide fair replication of the existing empirical evidence. -------------- IN CROATIAN: Rad istražuje odnos između ličnosti, desne autoritarnosti, orijentacije na socijalnu dominaciju i predrasuda prema imigrantima na uzorku mladih osoba iz Hrvatske (N = 1050). Osnovne hipoteze temelje se na postavkama dvoprocesnog kognitivno-motivacijskog modela ideologije i predrasuda te meta-teorijskog okvira pet-faktorske teorije ličnosti McCraea i Costae, koja pretpostavlja da su dispozicije (kao bazične tendencije) povezane s ideološkim varijablama (kao karakterističnim adaptacijama) koje su nadalje povezane s predrasudama (kao objektivnom biografijom). Rad doprinosi postojećoj literaturi istraživanjem mehanizama odnosa ličnosti i predrasuda u dosad nedovoljno istraženoj domeni predrasuda prema imigrantima. Osim toga, kao jedno od rijetkih istraživanja odnosa ličnosti i predrasuda provedeno izvan Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, istraživanje pruža vrijedan uvid u međukulturalnu stabilnost postojećih nalaza. Na aktualnom uzorku, ekstraverzija i otvorenost prema iskustvu bile su izravno povezane s predrasudama prema imigrantima. Neizravni efekti povezanosti s predrasudama posredovani putem desne autoritarnosti pronađeni su za ekstraverziju, ugodnost, savjesnost i otvorenost prema iskustvu. Neizravni efekti povezanosti s predrasudama posredovani putem orijentacije na socijalnu dominaciju pronađeni za ugodnost, neuroticizam i otvorenost prema iskustvu. Zanimljivo je da su neizravni efekti koje ugodnost putem desne autoritarnosti i orijentacije na socijalnu dominaciju ima na predrasude prema imigrantima djelovali u suprotnim smjerovima. Sveukupno, rezultati podupiru pretpostavke dvoprocesnog kognitivno-motivacijskog modela ideologije i predrasuda te pet-faktorske teorije ličnosti te osiguravaju vjernu replikaciju postojećih empirijskih nalaza