Institute for Social Research
Institute for Social Research in Zagreb (ISRZ) RepositoryNot a member yet
1189 research outputs found
Sort by
Kulturno-civilizacijske i geopolitičke orijentacije hrvatskih stranaka i građana
Get PDFIN CROATIAN: U ovom se radu analiziraju geopolitičke orijentacije stranaka i birača na temelju stranačkih programa pet najrelevantnijih stranaka (HDZ, SDP, Možemo!, Most i Domovinski pokret) i anketnog istraživanja provedenog u listopadu i studenom 2021. godine na nacionalnom probabilističkom uzorku (N=1 200). Analizirane stranke, kao i većina građana ne dovode u pitanje Hrvatsku pripadnost Zapadu. No, među strankama postoje razlike prvenstveno u tome kako bi EU trebala izgledati. Birači nekih stranaka to prepoznaju, pa se tako kod birača Mosta i Domovinskog pokreta može govoriti o većoj sklonosti viziji Viktora Orbána o Europi nacija. Birači Možemo! su, pak, orijentirani prema zemljama jezgre EU-a i liberalnim vođama, poput Macrona. --------------- IN ENGLISH: This paper analyzes geopolitical orientations of Croatian political parties and voters based on party manifestos of the five most relevant parties (HDZ, SDP, We Can!, The Bridge, and the Homeland Movement) and on survey research conducted in October and November 2021 on a national probabilistic sample (N= 1200). The analyzed parties, as well as most of the citizens, do not question Croatian belonging to the West. However, there are differences among parties, chiefly in regards to how the EU should look like. Voters of some parties recognize this, and so a greater tendency towards Viktor Orbán’s vision of a Europe of nations can be noticed among voters of The Bridge and the Homeland Movement. Voters of We Can! are, on the other hand, oriented towards core EU countries and liberal leaders, such as Macron
Organizirane pripreme za državnu maturu i prijemne ispite: obrazovni biznis koji u Hrvatskoj i dalje raste
Get PDFŠto nam treba da bismo imali škole u kojima se osjećamo dobro?
Get PDFZadovoljstvo djece pojedinim aspektima školskog života u RH pokazalo se kao jedno od najniže procijenjenih područja života u svim dobnim skupinama u odnosu na primjerice aspekte poput obitelji, materijalnog statusa, prijatelja, korištenja vremena, dječjih prava i dr. Dobrobit djece definira se kroz različite, ali u pravilu povezane i isprepletene koncepte. Kroz većinu studija provlači se socio-emocionalna dobrobit (koja uključuje individualne, subjektivne, kao i okolišne, strukturalne i kolektivne čimbenike koji utječu na društvene i emocionalne dimenzije dječjeg razvoja i identiteta. Obzirom da podaci ukazuju da djeca koja imaju veću emocionalnu kompetentnost imaju i veću privrženost školi te manje anksioznih simptoma, važno je raspraviti na koji način možemo stvarati škole koje bolje odgovaraju djeci, roditeljima i učiteljima. Važnost roditeljske suradnje sa školom je neupitna, a prema školskim propisima obavezna, te postoji veliki broj istraživanja koja dokumentiraju povezanost dječjeg školskog postignuća i roditeljske uključenosti. Potreba da se kao djeca, roditelji i učitelji osjećamo dobro u školi, posebno je važna ako imamo na umu da podaci sustavno pokazuju da zadovoljstvo školom opada s dobi te da je period COVID 19 doprinio da su učenici u prosjeku percipirali nastavu na daljinu nepovoljnije od nastave u učionicama s obzirom na kvalitetu nastavnoga procesa i opterećenost učenika školskim zadatcima. Dodatno, opterećuje činjenica da obrazovne putanje nisu usklađene sa budućim radnim zahtjevima, a gdje upravo ta neizvjesnost te prisutnost nekoliko reformi u obrazovanju te povećane količine administracije može rezultirati sagorijevanjem kod učitelja, ali i kod roditelja te na kraju djece. Zadnje aktualnosti oko zaključivanja ocjena, pritiska na djecu, roditelje i učitelje samo dodatno opterećuju i ovako prenapregnute dionike obrazovnog procesa. Kako da svi (p)ostanemo dobro u našim školama tema je okruglog stola kojim ćemo nastojati pregledati izazove te sažeti prijedloge za unaprjeđenje dobrobiti djece, roditelja i obrazovnih stručnjaka
Lino Veljak – feministički filozof i praktičar
Get PDFIN CROATIAN: U ovom radu raspravlja se o feminističkoj teoriji i praksi Lina Veljaka te načinu na koji su one uklopljene u širi ontološki, epistemološki i antropološki okvir njegove praktičke filozofije. U prvom dijelu rada navodi se njegov akademski i aktivistički doprinos borbi za ljudska prava žena koji, ovisno o povijesnom i geografskom kontekstu, poprima anti-ratne, anti-militarističke i druge obrise. Drugi, opsežniji dio rada posvećen je Veljakovoj feminističkoj filozofiji. Kao ključan je u tom kontekstu odabran njegov članak »Ontologizacija rodne diferencije kao apstraktna antiteza klasičnoj metafizici«, u kojem on kritizira određenje čovjeka klasične metafizike i prateću esencijalizaciju ili apsolutizaciju rodnih i svih drugih razlika. Rad se zaključuje stavom kako Veljakova feministička filozofija ne predstavlja samo sporedni dodatak njegovu filozofskom nastojanju oko boljeg svijeta, već njegov integralni, možda i ključni, dio. --------------- IN ENGLISH: This paper discusses the feminist theory and practice of Lino Veljak and the way in which they are integrated into the broader ontological, epistemological and anthropological framework of his practical philosophy. In the first part of the paper, his academic and activist contribution to the struggle for women's human rights is described, which, depending on the historical and geographical context, takes an anti-war, anti-militaristic or other shape. The second, more comprehensive part of the work is dedicated to Veljak's feminist philosophy. His article "Ontologization Of Gender Difference as An Abstract Antithesis to Classical Metaphysics" was determined paramount, in which he criticizes the definition of a man in the classical metaphysics and the accompanying essentialization or absolutization of gender and all other differences. The paper concludes with the view that Veljak's feminist philosophy is not just a secondary addition to his philosophical effort for a better world, but an integral, perhaps even crucial, part of it
Anthropocene
Get PDFIN ENGLISH: This chapter deals with the concept of Anthropocene, a techno-scientific label proposed by specialists in earth system sciences, as a technical name for a geological epoch marked by a significant impact of purposeful human activity on Earth’s geology and ecosystems. In environmental politics it is also a conceptual framework within which to observe the constraints and potentials of contemporary natures and societies through the interrelationship between ecology and justice. The simplistic reading of the Anthropocene is one in which humanity’s propensity for broadly understood development (as an instrument of emancipation), resulted in a systemic destabilizing of non-human nature. This, in turn, is now undercutting the attainments of that development and threatening to bring down the whole process. Yet with a multitude of subsistence, control, learning, conflict, contraction and expansion activities taking place in the everyday interactions between over 7 billion humans themselves (with varying consequences for the biosphere: human and non- human life) a new way of presenting some of that interaction is needed in order to fight to extinguish the destructive and unjust interactions while amplifying those that are regenerative and emancipative. The hegemonic conception of development is unable to articulate a globally just and sustainable universal format of these interactions, differentiating between the political and economic obstinacy to deviate from a destructive path and the existing instances of climate-restorative livelihoods. ---------------IN CROATIAN: Ovo poglavlje bavi se konceptom antropocena, tehno-znanstvenom oznakom koju su predložili stručnjaci za znanosti o sustavima Zemlje, kao tehnički naziv za geološku epohu obilježenu značajnim utjecajem ljudske aktivnosti na Zemljinu geologiju i ekosustave. U politici okoliša to je također konceptualni okvir unutar kojeg se promatraju ograničenja i potencijali suvremenih priroda i društava kroz međuodnos između ekologije i pravde. Pojednostavljeno čitanje antropocena je ono u kojem je sklonost čovječanstva široko shvaćenom razvoju (kao instrumentu emancipacije) rezultirala sustavnom destabilizacijom neljudske prirode. Ono, zauzvrat, sada potkopava postignuća tog razvoja i prijeti da sruši cijeli proces. Ipak, s mnoštvom aktivnosti opstanka, kontrole, učenja, sukoba, skupljanja i širenja koje se odvijaju u svakodnevnim interakcijama između više od 7 milijardi ljudi (s različitim posljedicama za biosferu: ljudski i neljudski život) potreban nam je nov način predstavljanja te interakcije kako bi se borili za gašenje destruktivnih i nepravednih interakcija te pojačali one koje su regenerativne i emancipativne. Hegemonijska koncepcija razvoja nije u stanju artikulirati globalno pravedan i održiv univerzalni format ovih interakcija, jer ne radi razliku između političke i ekonomske tvrdoglavosti da se skrene s destruktivnog puta i postojećih primjera života koji obnavljaju klimu
Determinants and reasons for coronavirus disease 2019 vaccine hesitancy in Croatia
Get PDFIN ENGLISH: Aim. To assess the determinants and reasons for coronavirus disease 2019 (COVID-19) vaccine hesitancy in Croatia.
Methods. The data were collected through a sociological
survey by using a mixed-mode approach (computer-assisted web interviewing and computer-assisted telephone interview) on a national sample of 765 adults aged 18 or above. Bivariate (χ2 test) and multivariate (binary logistic regression) statistical methods were used. Results. The rate of COVID-19 vaccine hesitancy was relatively high (35%), with unequal distribution across demographic groups. Binary logistic regression with demographic characteristics as predictors showed that women, younger age groups (especially 25-34-year-olds), persons residing in households with children, inhabitants of smaller settlements, and persons with lower levels of education had higher odds of vaccine hesitancy. Trust in the five main actors responding to the COVID-19 pandemic (the National Civil Protection Headquarters, Government, health care system, scientists-researchers, and media) was also a significant predictor of vaccine hesitancy. Risk perception was an even stronger predictor: persons who perceived SARS-CoV-2 infection as a small risk were more than ten times likelier to be vaccine hesitant than those who perceived it as a great risk. Conclusion. Social groups that are more prone to vaccine hesitancy need to be approached through different channels and messages by taking into account their trust in institutions and risk perception. --------------- IN CROATIAN: Cilj. Utvrditi determinante i razloge oklijevanja pri donošenju odluke o cijepljenju protiv COVID-19 bolesti u Hrvatskoj. Metode. Podaci su prikupljeni sociološkim istraživanjem korištenjem mješovitog pristupa (računalno potpomognuto internetsko intervjuiranje i računalno potpomognuto telefonsko intervjuiranje) na nacionalnom uzorku od 765 odraslih osoba u dobi od 18 ili više godina. Korištene su bivarijatne (χ2 test) i multivarijatne (binarna logistička regresija) statističke metode. Rezultati. Stopa oklijevanja kada je u pitanju cjepivo protiv COVID-19 bila je relativno visoka (35%), s nejednakom distribucijom među demografskim skupinama. Binarnom logističkom regresijom s demografskim karakteristikama kao prediktorima utvrđeno je da veće izglede za oklijevanje imaju žene, mlađe dobne skupine (osobito 25-34-godišnjaci), osobe koje žive u kućanstvima s djecom, stanovnici manjih naselja i osobe s nižim stupnjem obrazovanja. Povjerenje u pet glavnih aktera (Nacionalni stožer civilne zaštite, Vlada, zdravstveni sustav, znanstvenici-istraživači i mediji) također je bio značajan prediktor oklijevanja. Percepcija rizika bila je još jači prediktor: osobe koje su infekciju SARS-CoV-2 smatrale malim rizikom imale su više od deset puta veću vjerojatnost da će oklijevati s cjepivom nego one koje su infekciju doživljavale kao veliki rizik. Zaključak. Društvenim skupinama koje su sklonije oklijevanju pri cijepljenju potrebno je pristupiti različitim kanalima i porukama uzimajući u obzir njihovo povjerenje u institucije i percepciju rizika
Gender differences and motivation for the teaching profession: why do men choose (not) to teach?
Get PDFIN ENGLISH: The aim of this study was to explore gender differences in motivation for choosing teaching as a profession and perceptions of men’s demotivation for the choice of this profession. 279 preservice subject teachers from the University of Zagreb, Croatia, filled in the FIT-Choice Scale (Watt & Richardson, 2007) and the Demotivation of Men for Teaching Career Choice Scale. Results revealed that, regardless of their gender, preservice subject teachers were primarily motivated by the intrinsic and social utility values of teaching, while specific gender differences imply the importance of the role of social factors in men’s choice of this career. Low status of the teaching profession was perceived as the dominant reason for demotivation of men to choose it. Women were more likely than men to assume that men are demotivated to choose teaching because it is a “women’s profession”. Policy implications of findings on men’s (de)motivation for teaching are discussed. --------------- IN CROATIAN: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati rodne razlike u motivaciji za odabir nastavničke profesije i percepciju demotiviranosti muškaraca za izbor ove profesije. 279 studenata/ica završnih godina studija predmetne nastave s različitih fakulteta u Zagrebu ispunilo je FIT-Choice upitnik (Watt & Richardson, 2007) i Skalu demotiviranosti muškaraca za odabir nastavničke profesije. Rezultati su pokazali da su, neovisno o rodu, budući predmetni nastavnici/e primarno motivirani intrinzičnim i društveno korisnim vrijednostima poučavanja, dok specifične rodne razlike impliciraju važnost uloge društvenih čimbenika u odabiru ove profesije kod muškaraca. Nizak status nastavničke profesije percipiran je kao dominantan razlog demotiviranosti muškaraca da je izaberu. Žene u većoj mjeri od muškaraca smatraju da su muškarci demotivirani odabrati poučavanje jer je to ženska profesija. Raspravljene su i implikacije nalaza o (de)motiviranosti muškaraca za poučavanje za obrazovne politike
Educational inequality in Croatia: challenges and needs from the perspective of education system stakeholders
Get PDFObrazovne nejednakosti u Hrvatskoj: izazovi i potrebe iz perspektive dionika sustava obrazovanja
Get PDFTrust us, we know what we are doing: institutional trust in Croatia during the COVID-19 crisis
Get PDFIN ENGLISH: Low levels of trust in institutions in a post-socialist context is a relatively well-documented finding across various disciplines. Building upon this, the paper adds new insights to this discussion by contextualizing institutional trust amidst the COVID-19 pandemic in Croatia. Relying on the results from the national probabilistic sample, the authors explore how three sets of predictors – socio-demographic variables, individual characteristics (i.e., motivational orientations of authoritarianism and social dominance), and participants’ experiences during the coronavirus pandemic determine the level of trust in public institutions. Results unequivocally showcase a fairly weak relationship between authoritarianism and social dominance orientation with institutional trust, unlike situational experiences, which play the most significant role in explaining levels of institutional trust. Contrary to authors’ expectations, adherence to measures and worries about catching the COVID-19 disease in the future were not predictive for institutional trust. --------------- IN CROATIAN: Niska razina povjerenja u institucije u postsocijalističkom je kontekstu relativno dobro dokumentiran nalaz u različitim disciplinama. Temeljem toga, članak dodaje nove uvide u ovu raspravu, stavljajući u kontekst institucionalno povjerenje tijekom COVID-19 pandemije u Hrvatskoj. Oslanjajući se na rezultate iz nacionalnog probabilističkog uzorka, autori istražuju kako tri skupa prediktora – socio-demografske varijable, individualne karakteristike (npr., motivacijske orijentacije autoritarnosti i društvene dominacije), te iskustva sudionika tijekom pandemije koronavirusa određuju razinu povjerenja u javne institucije. Rezultati jednoglasno pokazuju prilično slabu vezu između autoritarnosti i društvene dominacije i institucionalnog povjerenja, za razliku od situacijskih iskustava koja igraju najvažniju ulogu u objašnjavanju razina institucionalnoga povjerenja. Suprotno očekivanjima autora, poštivanje mjera i zabrinutost zbog obolijevanja od bolesti COVID-19 u budućnosti nisu bili prediktivni za institucionalno povjerenje