University of Arts in Belgrade
Digital Repository of the Institute for Philosophy and Social Theory, University of BelgradeNot a member yet
4571 research outputs found
Sort by
Platon, filosof i državnik
Platon je posao od sadrzaja starohelenske obicajnosti i nastojao da teorijskom refleksijom u filosofskojformi reinterpretira ovaj sadrzaj. Teo- retizacijom, obicajnost je ontologizovana, sto se najbolje vidi u postavci o filosofu vladaru, koji upravlja savrsenom drzavom. Medutim, uvidajuci da vladaru nije dovoljno da bude samo filosof, dakle da poseduje samo teorijski uvid u sustinu stvari, iako to jeste nuzan uslov, dolazi se do uvida da se mora problematizovati i prakticno-delatna strana upravljaca drzavom. Upravljanje kao prakticna delatnost koja se ispoljava u iskustvu, mora voditi racuna o obicajnosti koja kao sabrano iskustvo potvrduje istinitost drzavnickog umeca upravljanja. Krajnja svrha umeca drzavnickog tkanja je postizanje prave mere ispreplitanja u cvrsto i jedinstveno tkanje celokupne strukture drzave
Breaking Free With Hollywood Blockbusters
The author explores freedom and love in Baz Luhrmann’s movie “Moulin Rouge”! The author makes parallels between the way in which freedom and love, as basic human capacities, are addressed within the aesthetic framework of the movie, and the role that these capacities play in the Christian(especially Orthodox Christian) anthropology and ontology
Vrednosni narativ u moralnom opravdanju međunarodne intervencije
U tekstu se razmatra moralna dimenzija međunarodne vojne intervencije, uključujući pitanje o tome šta znači „pobediti“ u takvoj intervenciji, i koji su ključni aspekti za moralnu procenu pojedinačnih intervencija. Autor zastupa stav da su savremene vojne intervencije tako organizovane da ostavljaju malo prostora za dilemu o tome da li će intervenišuće snage vojno pobediti. Njihova pobeda u vojničkom smislu je osigurana velikom nadmoćnošću u tehnici, ljudstvu i korišćenju strateških prednosti. Stoga je pitanje koje ostaje nerešeno pobeda u nametanju ili zaštiti određenih vrednosti i moralnih principa, zbog kojih se, bar zvanično, intervencije i pokreću. Najčešći primer takvog vrednosnog objašnjenja ciljeva intervencije je „zaštita ljudskih prava“ ili „promovisanje demokratije“. Tekst razmatra uslove pod kojima neka vojna intervencija može biti moralno opravdana posmatrajući nužne (ne i dovoljne) uslove za to opravdanje. Autor u tekstu sugeriše da je teorija narativa najpogodniji okvir za objašnjenje moralnog vrednovanja vojnih intervencija.U tekstu se ukratko izlaže teorija narativa, razmatraju različiti tipovi narativa po strukturi, diskutuje odnos narativa, ličnog i kolektivnog identiteta i morala zajednice, i zaključuje da teorija narativa omogućava najpogodnije instrumente za moralno vrednovanje intervencija na osnovu kvaliteta narativa onih koji intervenišu i onih prema kojima se interveniše
Fenomenoloska zajednica i integrativna drustvena delatnost. Kritika jednog fenomenoloskog pojma inter-subjektivnosti
The term „phenomenological community“ is not among the most well-known concepts of phenomenology. It was used by Marc Richir referring to Merleau-Pontys concept of „natural“ community. The paper examines this concept from the point of view of social philosophy. It analyses its relevance in the context of a post-Hegelian philosophy of inter-subjectivity. The com¬munity conceived this way is origin and result at the same time, giving rise to a theory of a historically grounded formation of a previously not given and heterogeneous communicative integration; moreover, social mediation defi¬ning the subject of action is an open, non-totalizing process, which makes it possible to conceptualize an integrative action that does not neutralize the heterogeneity of the contemporary society. The theory of the phenomenological community is the ontology of a disintegrated but common world. Social action never happens on the basis of chaos but of the inter-subjective world, thus it can provide a new basis for such an action. On the other hand the phenome-nological community“ is essentially a form of the „passive synthesis“ thus it is unable to provide foundation for a unifying action, the only possibility for an authentic integration (a non-representative form of social integration).
Thus it necessitates a critique