University of Arts in Belgrade
Digital Repository of the Institute for Philosophy and Social Theory, University of BelgradeNot a member yet
4571 research outputs found
Sort by
Vanredno stanje na granicama prava : prevrednovanje jednog kritičkog koncepta
Članak se fokusira na pojam vanrednog stanja, uzimajući u obzir njegova pravna i politička značenja. Raspravljajući s
Agambenovom analizom vanrednog stanja, članak nudi alternativno
objašnjenje geneze vanrednog stanja, sa posebnim osvrtom na ulogu
liberalizma, nuklearnog rata i izvora vanrednog stanja koje je bilo
uvedeno u SAD nakon terorističkih napada 11. septembra. U članku
se naglašava da vanredno stanje ne treba opisati kao „anomično
stanje” koje suspenduje pravo, već je reč o mnogo kompleksnijim
odnosima u kojima se ono pravno i nepravno „organski” prepliću.
Članak se završava analizom neoliberalnog odnosa prema vanrednom stanju
Mogućnosti i ograničenja neteritorijalne autonomije u obezbeđivanju samoopredeljenja starosedeocima
Non-territorial autonomy (NTA) incorporates a mixture of different
arrangements such as consociationalism and national-cultural autonomy
(NCA), and forms of representation that de-territorialize self-determination.
The paper analyses NTA possibilities in reaching indigenous self-governance
and reveals the dilemmas in the applicability of NTA for securing the
right to self-determination of indigenous peoples. Although the practice
points towards some positive examples and successes of NTA institutions
related to ingenious peoples (e.g. Sámi Parliaments), the question remains
whether NTA holds sufficient potential for addressing indigenous needs
upheld by the international principle “right to land, territories and
traditionally owned resources.”Neteritorijalna autonomija (NTA) obuhvata spoj različitih aranžmana kao što su konsocijati onalizam (consociationalism) i nacionalna kulturna autonomija (NCA) i razne oblike repre zentacije koji deteritorijalizuju princip samoopredeljenja. Ovaj članak analizira mogućnosti
NTA u ostvarivanju samoopredeljenja kod starosedelačkog stanovništva, i otkriva dileme o
primenljivosti NTA u omogućavanju prava na samoopredeljenje starosedelačkih naroda. Iako
praksa ukazuje nan eke pozitivne primere i uspehe NTA institucija povezane sa starosede lačkim narodima (poput Laponskih parlamenata), opstaje pitanje da li NTA ima dovoljan po tencijal da odgovori na potrebe starosedelaca u pogledu njihovog međunarodno priznatog
“prava na zemljište, teritorije i resurse koje su tradicionalno posedovali
Proporcionalnost i odgovornost
This article examines two versions of the proportionality constraint in
just war theory, one minimalist, prohibiting almost no military acts, and
one maximalist, prohibiting pretty much everything. I argue that neither
one meets the needs of the theory and that they should be supplemented
and modified by an ethic of responsibility.Ovaj članak ispituje dve verzije ograničenja proporcionalnosti u teoriji pravednog rata, jednu
minimalističku, koja ne zabranjuje gotovo nijedna vojna dejstva, i jednu maksimalističku, koja
zabranjuje gotovo sve. Tvrdim da nijedna ne zadovoljava potrebe teorije i da bi ih trebalo
dopuniti i modifikovati etikom odgovornosti
Prizivanje legitimnosti magijom: Šekspirov Makbet kao savremeni engleski politički činilac
The text provides a political reading of Shakespeare’s Macbeth, claiming
that the play is responding to the curious connection between witchcraft
and state power in the preceding century, as well as contemporary political
events. Namely, practices variously labeled as witchcraft, magic, conjuring
were an integral aspect of English politics and struggles over royal
succession in the sixteenth century; even more so were the witch hunts
and attempts by British monarchs to control witchcraft. These issues
reached a head with the accession of James VI of Scotland to the English
throne in 1603, and the Gunpowder Plot in 1605. On the surface,
Shakespeare’s play, written in the immediate aftermath of the failed
attempt at regicide, brings these historical and political issues together
in an effort to legitimize James’ rule. However, the article shows that a
closer look reveals a more complicated, indeed subversive undercurrent
at play. Paradoxically, while Macbeth does provide James with legitimacy,
at the same time it calls into question the grounds of that legitimacy.Članak polazi od političkog čitanja Šekspirovog Makbeta, tvrdeći da je to delo odgovor na
možda neobičnu vezu između magije i državne moći u 16. veku, kao i na politička dešavanja
u vreme njegovog pisanja. Naime, delatnosti koje su raznorodno obeležene rečima vradžbi na, magija, prizivanje, itd. bile su sastavni deo engleske političke sfere u 16. veku, naročito u
borbama za presto. Međutim, još važniju ulogu u političkom smislu je imao lov na veštice i
pokušaji britanskih kraljeva da kontrolišu magiju. Ova pitanja su dostigla svoj istorijski vrhu nac 1603. godine, dolaskom na engleski presto Džejmsa I (koji je do tada bio Škotski kralj
Džejms VI), kao i Barutnom zaverom 1605. Šekspirova drama, napisana odmah posle suđe nja zaverenicima za neuspeli pokušaj ubistva engleskog kralja, naizgled služi tome da legiti miše vladavinu kralja Džejmsa. Međutim, pažljivijim čitanjem i stavljanjem u istorijski i poli tički kontekst, uviđa se da Makbet sadrži izvestan subverzivni element. Paradoksalno, iako
Makbet uistinu legitimiše Džejmsa za kralja, istovremeno dovodi u pitanje osnov po kome on
ima kraljevski legitimitet
Can There Be a Negative Aesthetic Judgement on Sublime?
Kada govorimo o estetskom sudu kod Kanta svakako je glavni primer
sud ukusa, odnosno o lepom i ružnom. Međutim, pored suda ukusa, Kant govori o
drugoj vrsti estetskih refleksivnih sudova, sudu o uzvišenom. Glavno pitanje kojim se
ovaj rad bavi je da li možemo u slučaju uzvišenog da govorimo o negativnom estet-
skom sudu, o sudu o onome što bi bilo suprotno uzvišenom na način na koji je ružno
suprotno lepom. Nakon razmatranja sličnosti i razlika ružnog i uzvišenost, te iznošenja
formalnih problema da uopšte mislimo estetski sud o onome što je suprotno uzvišeno,
pokušaćemo da pozitivan odgovor. Razmatraće se prvo sadržajni (objekt) argument,
zatim argument na osnovu odnosa duševnih moći, koji će se pokazati kao nedostatni.
Kao najpribližnije rešenje razmatraće se specifičan vid smešnog.When we talk about the aesthetic judgement in Kant, certainly the main example is the judgement of taste, that is, beautiful and ugly. However, in addition to the judgement of taste, Kant speaks of another kind of aesthetic reflexive judgments - sublime. The main question addressed in this paper is whether in the case of the sublime we can speak of a negative aesthetic judgment, a judgment of what would be contrary to the sublime in the way that the ugly is opposite to the beautiful. After considering the similarities and differences of the ugly and sublime and outlining the formal problems of thinking at all about the aesthetic judgment of what is contrary to sublime, we will try to give a positive answer. The content (object) argument will be considered first, then the argument based on the relation of faculties, which will prove to be insufficient. The closest solution will be to consider in the specific kind of ridiculous
Saint Sava et son enseignement, selon saint Nicolas de Jitcha, saint Justin le nouveau de Ćelije et Mgr Athanase Jevtić
Тридесет година метрополизације парламента
Од обнове вишестраначких избора у Србији 1990. године, на снази је својеврсна пракса „лутања“ у потрази за одговарајућим дизајном изборног сис- тема. Као непланирана последица напуштања првобитно примењеног већинског система и преласка на различите варијанте пропорционалне расподеле, долази до двоструког негативног тренда у погледу територијалне репрезентације. Наиме, са једне стране, настаје специфична политичка метрополизација, у којој несразмерно висок број народних посланика долази из Београда као политичког центра земље. Са друге стране, актуелна је потпредстављеност низа периферних, мањих или мање развијених општина, од којих неке дужи низ година немају представника у највишем законодавном телу. Ова деформација територијалног представљања кулминирала је након усвајања пропорционалног система са једном изборном јединицом 2000. године. Ова студија за циљ има првенствено мапирање трендова метрополизације и потпредстављености, те њихово довођење у везу са изборним системом, показујући на тај начин последице различитих институционалних решења. У раду ће бити мапи- рани подаци за изборе за Народну скупштину Републике Србије, али и за Скупштину АП Војводине – посебно узевши у обзир да су последње измене изборног система у Покрајини, којима се прешло са мешовитог на пропорционални систем, на изборима 2016. године већ испољиле негативну последицу у погледу урушавања релативно рав- номерне географске репрезентативности, раније гарантоване већинском компонен- том мешовитог система. Налази студије имплицирају да пропорционални изборни систем са једном изборном јединицом заиста доприноси већој метрополизацији, као и мањој локалној представљености. Резултати наводе и на закључак да је важан фактор утицаја у оквиру овог система и број листа односно политичких партија у парламенту. Наиме, са њиховим повећањем, повећава се и број посланика из Београда науштрб остатка земље, што аутор објашњава концентрацијом највиших страначких функционера (који заузимају и највиша места на листама) управо у главном граду
Institution, Community, politics: On Book 3 of Franz Rosenzweig’s Star of Redemption
Northwestern University, Chicago, Illinois; Department of German & Department of Religious Studies and Jewish Studies Progra
Che cos’è un atto d’impegno? Husserl e Reinach sul “soggetto di livello superiore” (Noi) e gli atti (non) sociali1
My intention is to describe one kind of “social act” that I have called
“engaged act” (and which should be different from “joint commitment” although the English ‘commitment’ is often translated into German or French
as engagement). I wish to uncover and demarcate these engaged acts in Husserl’s endeavor to define and de facto establish social acts as such. My
parallel tasks would be: to show the importance of social acts in the construction of some kind of new entities, which it is always problematic to
name; to distinguish social acts as clearly as possible from empathy; to
name some social acts “engaged acts” thus alleviating and clarifying
Husserl’s efforts in the course of determining social acts; and to re-evaluate
Adolf Reinach’s contribution to defining social acts in comparison with
Husserl