University of Arts in Belgrade
Digital Repository of the Institute for Philosophy and Social Theory, University of BelgradeNot a member yet
4571 research outputs found
Sort by
The Home is Where…: The Chronotopes of the Origin Myth in Pseudohistorical Narratives of the Serbian Far-Right.
No full textContemporary right-wing actors in Serbia are exploiting social media logic in order to disseminate a particular pseudohistorical, populist “us” against “them” reconfiguration of the nation’s past. Its mythmaking foundations – e.g., the contentious question of ‘who was here first’ – are traceable and reminiscent of the dominant separatist narratives emerging from ethnic tensions in ex-Yugoslavia, which manifested in one of the most frightening conflicts on European soil after World War II. The online content of these pseudohistorians has gained hundreds of thousands of views on different platforms, especially YouTube, with channels like Srbija Global, HelmCast, and BALKAN INFO rapidly earning a dedicated fanbase. Despite the extensive literature on the discursive strategies of the far-right in the construction of collective memory and national identity in post-socialist countries, little has been done in applying the narrative approach to the analysis of populists’ storytelling practices in regard to the present sociopolitical moment. The aim of this article is to uncover the nationalist underpinnings behind the symbolic geo-political spaces and proposed alternative historical timelines of the Balkans. I rely on Bakhtin’s concept of chronotope, which posits the influence of time-space conjuncture on identity, to follow the plurality of cultural and mythical narrative threads woven into the national fabric. Drawing inspiration from a rich storytelling heritage, the historical revisionism of the Serbian far-right borrows elements from the classical Ulyssean motif of “a home long lost” and the biblical tragic character arc of “a banished Jewish tribe”. This intruder syndrome is formed in an anxiety-filled vacuum between the crisis-driven present and the glorified past. This is why I also utilise Bakhtin’s concept of dialogue and Boym’s understanding of nostalgia as historical emotion to reveal the ideological connectedness between the opposing historical topographies. The findings indicate that the discursive practice of “homeland making” serves as a compensation for the dissolution of a supposedly ethnically homogenous and culturally related entities – Republic of Srpska, Montenegro and Kosovo, territories perceived as national and spiritual cradles of Serbia. Moreover, the sentiment of the greater European irrelevance emphasizes the need for enhancing the national self-perception, and the reimagined, ancient past provides the hearth around which political emotions are ignited
„Mešani ustav“ i svetsko-istorijski režimi u Hegelovoj političkoj filozofiji
No full textU ovom radu želim da pokažem da se Hegelova politička filozofija i posebno njegovo shvatanje organizacije ustava moderne države iz Filozofije prava poziva na njegovu hronologiju svetske istorije. Kako ću takođe pokazati ova veza se zasniva na njegovom preuzimanju ustava Rimske republike kako je on prikazan u delu starogrčkog istoričara Polibija. U prvom koraku ću se
osvrnuti na Hegelovo preuzimanje Polibijevog modela „mešanog ustava“ i način na koji on putem ovog modela integriše svetsko-istorijske režime unutar svoje političke filozofije. Zatim ću ukazati na bitne razlike koje se javljaju između antičkog, republikanskog i modernog, monarhijskog ustava. Ove razlike se prvenstveno tiču odnosa rada i rata sa sferom politike i način na koji Hegel pokušava da „odloži“ pad suvereniteta moderne države. Na kraju ću se iz ovoga osvrnuti na ambivalentnost značenja „kraja istorije“ u njegovoj filozofiji
Književna sfera kao izvorište identiteta grada
No full textU radu se analiziraju načini na koje književna sfera shvaćena kao prostor koji obuhvata književna dela, književnike, književne događaje i institucije, doprinosi stvaranju identiteta grada. Na osnovu tipologije urbanih simbola koju je razvio Peter Nas sa saradnicima identifikuju se različiti tipovi identitetskih markera grada koji su povezani sa književnom sferom, kao što su spomenici posvećeni piscima i književnim junacima, institucije poput književnih muzeja i biblioteka, prikazi gradova u književnim delima, književni događaji i druge srodne pojave. Identifikacija „urbanih književnih simbola” predstavlja važan korak u sociološkom ispitivanju načina na koje elementi iz sfere književnosti doprinose prepoznatljivosti gradova, kao i razmatranja mogućnosti da se oni upotrebe kao kulturni resurs za potrebe lokalnog razvoja. Za razliku od postojeće stručne literature o upotrebi objekata i pojava iz sfere kulture za potrebe brendiranja grada u kojoj je akcenat stavljen najviše na ispitivanje filma i muzike, u ovom radu se u fokusu nalaze objekti i pojave iz sfere književnosti, te se u analizi uzimaju u obzir specifičnosti književne proizvodnje u globalnom kontekstu.The paper analyses the ways in which the literary sphere, understood as a space that includes
literary works, writers, literary events, and institutions, contributes to the development of city
identity. Based on the typology of urban symbols developed by Peter Nas and associates, in this
paper we identify different types of identity markers of the city, which are related to the literary
sphere, such as monuments dedicated to writers and literary characters, institutions such as
literary museums and libraries, depictions of cities in literary works, literary events, and other
related phenomena. Identification of “urban literary symbols” is an important step in sociological examination of the ways in which elements of the literary sphere contribute to the city’s
recognizability, as well as in considerations of the possibility to use them as a cultural resource
for local development. Unlike the existing literature about the use of objects and phenomena
from the sphere of culture for city branding where the emphasis is mostly on film and music,
this work focuses on objects and phenomena from the sphere of literature, so therefore the
analysis considers the specifics of literary production in a global context
Opisi arhitektonskih objekata u antici
No full textKnjiga Arhitektonski opisi u antici razmatra kako su u antičkoj grčkoj i rimskoj književnosti i retorici posmatrane, zamišljane, opisivane i tumačene građevine. Dva osnovna oblika diskursa korišćena u antici za detaljno predstavljanje arhitektonskih objekata su ekfraza i periegeza. U stihu i prozi, opisivane su i stvarne i fiktivne građevine. Grčki i rimski autori u ekfrazama i periegezama pribegavali su toposima i njima je u ovoj knjizi takođe posvećena posebna pažnja. Antička dela koja sadrže opise građevina korišćena su kao izvor za sagledavanje društvenog položaja arhitekture i arhitekte u toj epohi. Na kraju, žiža je usmerena na ideju prema kojoj se spomenicima mogu smatrati i sama ta dela, a ne samo određene građevine predstavljene u njima
Magunkról másoknak (is): etnikai kisebbségek és társadalmi nem a szerbiai felsőoktatásban
No full textLendák-Kabók Karolina könyve az Újvidéki Egyetem interdiszciplináris társadalmi nemek programján írott doktori disszertációjának átdolgozott változata, amely
a rangos Palgrave Macmillan kiadónál jelent meg angol nyelven. A könyv számos
értéke közül az első már a címből is kitűnik: három, egymástól független területet
ötvöz sikeresen, mégpedig az etnikai kisebbségek kutatását, a társadalmi nemek
tanulmányozását és a felsőoktatás vizsgálatát. Teszi mindezt egy olyan országra, társadalomra vonatkoztatva, amely nem gyakran tematizálódik a nemzetközi
társadalomtudományban
Negation and Openness: New Paradigm or Corrective?
No full textOvaj rad počiva na uverenju da je postojala jedna epohalna tendencija okretanja filozofije ka „otvorenosti“, tendencija koju Karl Poper tematizuje pre i preglednije od drugih. Taj otklon od, pre svega, zatvorenih filozofskih sistema, koji onda imaju i svoje društvene implikacije i svoje političke ekvivalente, otklon od nesvetog istoricističkog trojstva koji za njega reprezentuje, manje ili više korektno rekonsturisana, transferzala Platon-Hegel-Marks, povezuje ga, po pravilu i nasuprot vlastitom samorazumevanju, sa tako udaljenim misliocima kao što su, recimo, s jedne strane Bergson, egzistencijalizam i neoromantičarska postmoderna strujanja, a s druge, pragmatizam, filozofska antropologija i Adornova kritička teorija društva. Poperovo razumevanje „otvorenosti” razlikuje se, međutim, od njenih savremenih (pod) razumevanja u delima, recimo, Berlina ili Agambena, a u još većoj meri od pomodnih „filozofija otvorenosti” koje otvorenost svode na „dostupnost”. Ona se zasniva i demonstrira na vrlo određenom „negativizmu”, kao onom metodskom pristupu naučnom istraživanju koje se u ravni vizije društva istrajno stara da pruži otpor patnji, zlu, nesreći, a da ne propisuje ono tome suprotno. Tako shvaćena otvorenost Otvorenog društva, ukoliko odbija čak i da se instalira u pozitivno profilisano zastupništvo, prepoznatljiv je doprinos jednoj filozofskoj tradiciji ili jednom filozofskom mentalitetu, koji ostaje trajni protivotrov svakoj bespogovornoj antropopolitičkoj zaključenosti i svakom projektovanju istorijskih neminovnosti.The article is based on the belief that there was an epoch-making tendency to turn
the philosophy towards “openness”, a tendency which Karl Popper thematizes before and
more clearly than others. That departure from, above all, closed philosophical systems,
which then have social implications and political equivalents, the departure from the unholy historical trinity that for him represents, more or less correctly reconstituted, the transferal Plato-Hegel-Marx, connects him, as a rule against his own self-understanding, with such distant thinkers as, for example, Bergson, existentialism and neo-romantic postmodern trends on the one hand, and pragmatism, philosophical anthropology and Adorno’s critical theory of society on the other. Popper’s understanding of “openness” differs, however, from its contemporary (mis)understandings in the works of, for example, Berlin or Agamben, and to an even greater extent from fashionable “philosophies of openness” that reduce openness to “accessibility”. It is based and demonstrated on a very specific “negativism”, as the methodical approach to scientific research which, in terms of the vision of society, persistently strives to provide resistance to suffering, evil, and misfortune, without prescribing the opposite. The openness of the Open Society understood in this way, insofar as it refuses even to be installed in a positively profiled representation, is a recognizable contribution to a
philosophical tradition or a philosophical mentality, which remains a permanent antidote
to any unquestioned anthropo-political confinement and any projection of historical inevitability
