Croatian Digital Dissertations Repository
Not a member yet
10487 research outputs found
Sort by
Model for evaluating service quality in liner coastal maritime passenger transport
No full textPromet je važan čimbenik gospodarskog napretka u globalnom okruženju i glavna pokretačka snaga razvoja djelatnosti u svim sektorima. Kvaliteta usluge u linijskom obalnom pomorskom putničkom prometu od presudne je važnosti za korisnike te bi trebala biti u skladu s njihovim potrebama. Pružatelji usluge i njihov odnos s korisnicima ključan su faktor u funkciji uspješnog poslovanja na konkurentom prometnom tržištu. Pružatelji usluge trebaju osigurati efikasnost, udobnost i sigurnost putovanja svojim korisnicima. Njihova posvećenost visokim standardima kvalitete može značajno doprinijeti lojalnosti postojećih i privlačenju novih korisnika i konkurentnosti na tržištu. U skladu s navedenim, temeljni cilj rada je definirati model vrednovanja kvalitete usluge u linijskom obalnom pomorskom putničkom prometu. Definirani model vrednovanja kvalitete usluge primijenjen je kako bi se utvrdila kvaliteta usluge s aspekta korisnika i pružatelja te kako bi se predložile smjernice za unaprjeđenje kvalitete usluge u svrhu podizanja zadovoljstva korisnika usluge linijskog obalnog pomorskog putničkog prometa.Transport is an important factor of economic progress within the global environment and serves as the main driving force behind development of activities in all sectors. The quality of services in liner coastal maritime passenger transport is crucial for users and should meet their needs. Service providers and their relationship with users are a key factor for successful business in the competitive transport market. Service providers should ensure the efficiency, comfort, and safety of transport for their users. Their commitment to high quality standards can significantly contribute to the loyalty of existing users, attract new users, and enhance competitiveness in the market. Based on the above, the main aim of the thesis is to define a model for evaluating service quality in liner coastal maritime passenger transport. The defined service quality evaluation model is applied to determine service quality from the perspective of both users and providers. Additionally, it proposes guidelines for improving service quality to increase users’ satisfaction in liner coastal maritime passenger transport
The effect of repetitive transcranial magnetic stimulation with H1 coil on hopelessness in patients with major depressive disorder
No full textCilj istraživanja bio je ispitati učinkovitost duboke ponavljajuće transkranijske magnetske stimulacije (dTMS) H1-zavojnicom uz standardnu terapiju beznađa kod velikog depresivnog poremećaja (VDP). Proveli smo randomizirano kontrolirano ispitivanje bez kontrole lažnom zavojnicom u tercijarnoj psihijatrijskoj ustanovi u Hrvatskoj na uzastopnom uzorku pacijenata s dijagnosticiranim velikim depresivnim poremećajem (VDP) bez psihotičnih simptoma i s klinički relevantnim beznađem. Intervencija je bila dTMS s H1-zavojnicom koja stimulira lijevi DLPFC visokom frekvencijom (18 Hz) tijekom četiri tjedna. Ishod je bio promjena rezultata
Beckove ljestvice beznađa (engl. Beck Hopelessness Scale; BHS) u bolesnika predviđenih za liječenje (engl. intention-to-treat). Rezultati: Randomizirali smo 51 sudionika u intervencijsku skupinu (dTMS uz standardnu terapiju) i 52 u kontrolnu skupinu (uobičajeno liječenje). Prosječna dob bila je 50 (standardna devijacija; SD 12,3) godina i 50 (SD 10,4) godina, respektivno 47 % i 52 % žena. U bivarijatnoj, neprilagođenoj analizi razlika u smanjenju rezultata BHS-a bila je značajna (p = 0,043; stopa lažnog otkrića (FDR) > 5 %). U multivarijabilnoj analizi, rezultat BHS-a smanjen je za 10,8 % (95 % interval pouzdanosti (CI) -17,8 % do -3,9 %) u skupini s dTMS-om, a samo 0,7 % (95 % CI -7,5 % do 6,1 %) u kontrolnoj skupini (p=0,037; FDR < 5 %). Zaključci: Našli smo naznake učinka dTMS-a s H1-zavojnicom na simptom beznađa kod pacijenata dijagnosticiranih s VDP-om.Aim: Assessment of the efficacy of deep repetitive transcranial magnetic stimulation (dTMS) with H1-coil augmented to standard therapy for hopelessness in major depressive disorder (MDD).
Participants and methods: We performed a randomised controlled trial with no sham-coil at a tertiary psychiatric institution in Croatia in a consecutive sample of patients diagnosed with major depressive disorder (MDD) without psychotic symptoms and with clinically relevant hopelessness. The intervention was dTMS with H1-coil stimulating left DLPFC with high frequency (18 Hz) over four weeks. The outcome was a change in the Beck Hopelessness Scale (BHS) score in the intention-to-treat population.
Results: We randomised 51 participants to the intervention group (dTMS augmented to standard therapy) and 52 to the control group (treatment as usual). The mean (SD) age was 50 (12.3), and 50 (10.4) years, 47 % and 52 % were women respectively. The difference in lowering of BHS score in bivariable, unadjusted analysis was significant (p = 0.043; false
discovery rate (FDR) > 5 %). In multivariate analysis, the BHS score was reduced for 10.8 % (95 % confidence interval (CI) - 17.8 % to -3.9 %) in the dTMS, and only 0.7 % (95 % CI -7.5 % to 6.1 %) in the control group (p=0.037; FDR < 5 %).
Conclusion: We have found an indication of the effect of dTMS with H1-coil on hopelessness symptom in patients diagnosed with MDD
Prediktivno upravljanje u zgradama orijentirano na korisnike pomoću modela ugodnosti temeljenih na personaliziranim podacima
No full textThe strive for improved building energy performance has led to increased automation levels in building control systems, challenging the balance between energy efficiency and comfort. This often leads to dissatisfaction as occupants are unable to adjust conditions to their preferences, causing discomfort. Since people spend almost 90% of their time indoors, shifting to human-centered control (HCC) systems in buildings is crucial. HCC allows the integration of user preferences provided as self-reported subjective feedback into the building control system for indoor environmental control and grid flexibility actions. This thesis explores user-building interactions through data-driven personalized comfort models (PCMs) by implementing HCC in a building and focuses on the human aspect of HCC. Methods include a survey of nearly 1000 respondents, two field experiments, and simulations. Results from the field experiment show that integrating user preferences using PCMs increases comfort satisfaction by 17%. However, the survey shows that only 56% of respondents are willing to interact or share data with HCC, and this willingness can be predicted with 64% prediction potential using a Theory of Planned Behaviour framework. The results also suggest that integrating HCC with model predictive control (MPC) improves grid flexibility, achieving up to 45% energy savings, 61% load shifting and 59% cost savings compared to standard systems. These findings provide valuable insights for designing future HCC systems that prioritize occupant needs while empowering buildings in smart grids.Potreba za poboljšanjem energetskih značajki zgrada dovela je do povećane razine automatizacije zgrada, a što može imati i negativan utjecaj. Specifično, može dovesti do nezadovoljstva korisnika koji ne mogu prilagoditi uvjete svojim preferencijama, što uzrokuje neugodu. Budući da ljudi provode 90% vremena u zatvorenom prostoru, prijelaz na sustave upravljanja usmjerenih na ljude (HCC) je ključan. HCC omogućuje integraciju korisničkih preferencija u sustav upravljanja zgradom za regulaciju unutarnjeg okruženja i interakciju s energetskom mrežom. Doktorska disertacija istražuje interakciju između korisnika i zgrade putem personaliziranih modela udobnosti (PCM) implementacijom HCC-a u stvarnoj zgradi. Metode uključuju anketu s gotovo 1000 ispitanika, dva terenska eksperimenta i simulacije. Rezultati terenskih eksperimenata pokazuju da integracija korisničkih preferencija pomoću PCM-ova povećava zadovoljstvo korisnika za 17%. Međutim, anketa pokazuje da je samo 56% ispitanika spremno dijeliti podatke s HCC-om. Korištenjem predložene metodologije, temeljene na Teoriji planiranog ponašanja, spremnost korisnika može se predvidjeti sa 64%-tnom sigurnošću. Rezultati istraživanja također pokazuju da integracija HCC-a s modelsko prediktivnim upravljanjem povećava fleksibilnost mreže, ostvarujući uštede energije od 45%, premještanje opterećenja od 61% i smanjenje troškova od 59% u usporedbi sa standardnim sustavima. Ovi rezultati pružaju vrijedne informacije za dizajn budućih HCC sustava koji stavljaju potrebe korisnika u prvi plan i omogućuju zgradama ulogu u pametnim mrežama
Nizozemske i flamanske predodžbe o istočnom Jadranu od 15. do 17. stoljeća
No full textThis research will examine, from an imagological perspective, how travellers (pilgrims, diplomats and curious explorers) from the Low Countries (present-day Netherlands and Belgium) who chose the route via the Eastern Adriatic between the fifteenth and seventeenth centuries to reach their destination described the region of the Eastern Adriatic (present-day maritime Croatia). By analysing textual, intertextual and contextual aspects of each travelogue, it is possible to find out why these travellers described the region in a certain manner. The research may offer new insights on early modern images of the Eastern Adriatic, since these sources have never been used before for this kind of research and the travellers originate from a region in Europe that was not in direct contact with it in this time period, in contrast with the already existing literature on travelling this region in the early modern period.Ovo se istraživanje fokusira na sveukupno 31 putopis autora koji potječu iz razdoblja između petnaestog i sedamnaestog stoljeća iz Nizozemlja (povijesne regije koja je uključivala današnju Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg i sjevernu Francusku). Gledajući prema mjestu podrijetla, osamnaest autora potječe iz sjevernih dijelova Nizozemlja, a trinaest iz južnih dijelova. Kronološki gledano, deset putopisa datira iz petnaestog, šesnaest iz šesnaestog i pet iz sedamnaestog stoljeća. Autori putopisa su ili sami putnici ili druge osobe koje su ovlastili putnici. Putnici su putovali iz raznih razloga; radi hodočašća u Svetu Zemlju, iz diplomatskih razloga u glavni grad Osmanskog Carstva Istanbul ili jednostavno iz znatiželje. Ono što je ovim putnicima zajedničko je to što su svi odabrali istu rutu odlaska i/ili povratka. Zajedničko im je to što su do svojih odredišta putovali brodovima koji su plovili jadranskim obalnim područjem. Preciznije rečeno, putovali su istočnim obalnim predjelima Jadranskog mora. U historiografskom kontekstu ranonovovjekovni putopisi već su nekoliko desetljeća vrlo popularni izvori za istraživače iz različitih disciplina jer pružaju obilje podataka o svakodnevnom životu u pojedinim europskim regijama o kojima se ne zna mnogo. Štoviše, često se radi o putopisima ljudi iz svih slojeva društva. Tako su, primjerice, u ovom istraživanju uključeni putopisi kirurga, pivara, diplomata, trgovaca i plemića. Najveći razlog sve veće popularnosti putopisnih izvješća kao primarnih izvora u istraživanju je taj što ti izvori otkrivaju mnogo o tome kako su ovi kršćanski putnici opisivali svijet islamskog Drugog prilikom posjete Osmanskom Carstvu. Poticaj istraživanju ovih opisa islamskog „Drugog” kroz oči kršćanskih putnika iz Zapadne Europe proizlazi iz teza Edwarda Saida i njegovog objašnjenja koncepta orijentalizma. Fokusiranjem na istraživanje islamskog „Drugog”, druge regije obuhvaćene putopisima dobile su malo ili nimalo pozornosti istraživača. Isto vrijedi i za istočni Jadran. Bila je to regija koju su putnici prelazili na putu do konačnog odredišta, ali je gotovo zanemarena u istraživanjima. To se promijenilo tek krajem dvadesetog stoljeća zahvaljujući, između ostalih, tekstovima Petra Matkovića, Slavena Bertoša, Marije Kandido-Rožmana, Zdenka Leventala, Milorada Pavića, Krešimira Kužića, Zorana Ladića i mnogih drugih koji su u svojim prilozima posvetili pozornost putopisnim izvješćima putnika iz raznih dijelova Europe i njihovim opisima istočnog Jadrana i balkanske regije u cjelini. Nažalost, postoji određena skupina putnika koja je u historiografskom kontekstu ostala pomalo zanemarena. To su putopisna izvješća flamanskih i nizozemskih putnika. Samo doprinos Jelice Novaković-Lopušina ovdje čini iznimku od pravila. Međutim, NovakovićLopušina se u svojim istraživanjima uglavnom fokusirala na kontinentalni dio Balkana, točnije na Srbiju, što znači da ne možemo saznati mnogo o tome kako su nizozemski i flamanski putopisci opisivali istočni Jadran, preciznije rečeno obalni pojas od Istre do Dubrovnika. Glavni razlog zaobilaženja ovih izvora vjerojatno je nepoznavanje nizozemskog jezika, odnosno u prvom redu srednjovjekovnog nizozemskog, na kojem je pisana većina od ovdje analiziranih ranonovovjekovnih putopisa. Drugi razlog može biti usredotočenost na putopise koji potječu iz područja koja su bila više politički i teritorijalno uključena u istočni Jadran kao što su, primjerice, talijanski ili njemački i austrijski putopisi. Ovo istraživanje ranonovovjekovnih nizozemskih i flamanskih putopisa o istočnom Jadranu pokušat će ispuniti ovu historiografsku prazninu ili barem pridonijeti boljem poznavanju zapadnih ranonovovjekovnih predodžbi o tom prostoru. Glavni cilj istraživanja je pronaći odgovore na pitanja što su ovi putopisci iz Nizozemlja pisali o istočnom Jadranu i kako ta zapažanja mogu nešto reći o slici koja je o ovoj regiji postojala u Nizozemlju toga vremena. S ovim istraživačkim pitanjima može se povezati imagologija. Ovu metodologiju moguće je primijeniti na različite načine, međutim ovo istraživanje koristi se komparativnom književnom imagologijom. To znači da se putopisi uspoređuju po stoljećima, što omogućuje da se dijakronijski utvrdi je li se i u kojoj mjeri slika istočnog Jadrana u putopisima nizozemskih i flamanskih putnika od petnaestog do sedamnaestog stoljeća mijenjala ili evoluirala s protekom vremena. Slika može označavati mnogo stvari. Stoga je ovdje važno razjasniti da se u ovom radu pojam slike razumijeva prema definiciji Manfreda Bellera. Prema njegovim riječima, slika je naša stvorena predodžba o drugome na koju utječu karakteristike skupine ljudi kojoj pripadamo. Slika nadalje utječe na naše ideje, misli i ponašanja prema drugim ljudima i dodatno je određuju kulturni diskontinuitet i razlike između „nas” i „njih” u jeziku, mentalitetu, svakodnevnim navikama ili geografskim razlikama. Ovi čimbenici mogu rezultirati pozitivnom ili negativnom slikom o ljudima koji ne pripadaju istoj skupini kao i mi. Hipoteza ovog istraživanja je dakle da se slika istočnog Jadrana među nizozemskim i flamanskim putnicima od petnaestog do sedamnaestog stoljeća mijenjala i razvijala. Štoviše, slika putnika iz Nizozemlja sigurno će se razlikovati od slike koju su npr. njemački, francuski ili talijanski putnici imali o istom prostoru jer su s njim bili političko-teritorijalno vezani, dok za Nizozemlje to nije bio slučaj. U radu se analiziraju putopisi iz književno-imagološke perspektive ispitujući tekst, intertekst i kontekst izvora kako bi se objasnilo predodžbe putnika iz Nizozemlja o istočnom Jadranu. Ova tri aspekta koji su dio procesa imagološkog istraživanja povezana su s pitanjima autorstva, intendirane publike, autorskih intencija, političkih prilika u vrijeme nastanka nekog izvora, vjerodostojnosti autora, postupaka persuazije, odnosa putopisnog teksta prema cjelini autorova korpusa i sl. To konkretno znači da će se u tekstualnoj analizi ovog istraživanja uglavnom razotkrivati narativne strategije u putopisima tako što će se posebno ispitati iteracije pojava i situacija opisanih u putopisu, specifične upotrebe vokabulara, indikatori mjesta i vremena, leksik unutrašnjeg i vanjskog prikaza likova, adjektivizacije, usporedbe koje omogućuju proces usvajanja stranih zemalja, egzotizacije, kulturne integracije, isključivanja drugosti i sl. Opisani interpretativno-analitički model će se primijeniti na tri elementa predodžbe o istočnom Jadranu: fizičko-geografski krajolik istočnog Jadrana (reprezentacije prirode i vremenskih prilika), kulturni krajolik reprezentacije arhitekture, urbani kontekst), društveni krajolik (reprezentacije gospodarstva, zajednica i politička struktura) i etno-karakterologija (reprezentacije naroda, tradicija, religija i kulturni aspekti). Intertekstualna analiza, s jedne strane, uzima u obzir ranonovovjekovne žanrove putopisa. Primjerice, ako putopis sliči strukturi vodiča, to se može povezati s popularnošću tzv. Ars apodemica u tom razdoblju. U tom su žanru putnici točno znali što na koji način opisati. Dijakronijskom međusobnom usporedbom putopisa, intertekstualna analiza će, s druge strane, sagledati je li moguće otkriti ponavljaju li se pojedini aspekti u putopisima i može li to ukazivati na to da su autori mogli biti nadahnuti prethodnim putopisima za svoj vlastiti rad. Na taj se način može dodatno razjasniti može li se slika u središtu ove studije smatrati intertekstualnim tropom. Naposljetku, kontekstualnom analizom ispitat će se pragmatičke funkcije putopisa u odnosu na namjere autora i njegove ciljane publike iz perspektive povijesnog konteksta. To znači da će se analizirati osnovne informacije iz teksta kako bi se saznalo tko je autor, kada je izvor nastao, u kojim je okolnostima nastao i, što je najvažnije, kome je izvor bio namijenjen, tj. je li ono što je pojedini autor napisao u svom putopisu pod utjecajem aktualnih događaja i pod utjecajem faktora iz političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog konteksta. To znači da je potrebno sagledati zašto je određeni autor konstruirao određenu sliku za određenu publiku u nekom povijesnom razdoblju. Imagološka analiza nizozemskih i flamanskih putopisa iz petnaestog stoljeća pokazala je da je predodžba još uvijek relativno nevidljiva u ovom prednacionalnom razdoblju, a svakako u ovom stoljeću. Tekstualna analiza je pokazala da većina putnika, koji su inače hodočasnici, izražava prilično površna zapažanja stvarnosti. Njihovi se komentari ne razlikuju od njemačkih, francuskih, engleskih ili talijanskih putnika. Opažaju religijske aspekte u različitim gradovima i otocima kao što su grobovi svetaca, relikvije, kapelice, katedrale i crkve. Isto vrijedi i za fizički izgled gradova, poput čvrstih zadarskih i dubrovačkih zidina, koje primjećuju gotovo svi putnici. Pozornost je usmjerena samo na veće gradove i otoke, a ništa se ne piše o manjim selima i mjestima. No, povremeno su vidljive i usporedbe s vlastitim svijetom zbog čega se redovito pravi razlika između „njih” i „nas”. Neki primjeri su opisi raznih vrsta usjeva koji se uzgajaju na istoku Jadrana i koji se ne mogu naći u regiji podrijetla flamanskih i nizozemskih putnika. Opisi teških i opasnih vremenskih uvjeta na otvorenom moru također upućuju na zaključak da putnici ovo područje u nekim aspektima ne mogu usporediti s onim na što su bili navikli. Nadalje, neki od njih izričito komentiraju primjerice Zadar kao „gradić” [stedeken] jer je urbani kontekst iz kojeg su došli imao potpuno drugačije standarde pri nazivanju određenog mjesta gradom, dok Zadar u kontekstu istočnog Jadrana sasvim zadovoljava definiciju ‘grada’ s obzirom na to da je bio relativno velik i dobro naseljen. No, sličnosti se također uočavaju i ponavljaju, primjerice, pri opisu ulova srdele na Hvaru i drugim otocima, gdje se ta vrsta ribe uspoređuje s papalinom koja se lovi u Sjevernom moru. Također u komentarima o ekonomiji i dinamici trgovine na istočnom Jadranu putnici prepoznaju svoje životno okruženje u ovoj regiji Europe. Još jedna sličnost nalazi se u tradicijama koje se uspoređuju s blagdanom Ivana Krstitelja. Na temelju komentara iznesenih o bogatstvu relikvija i drugim religijskim aspektima, može se zaključiti da su putnici u petnaestom stoljeću na temelju vjerskih uvjerenja imali mnogo toga zajedničkog s ljudima koji su živjeli na istočnom Jadranu. Ipak, jedva da su prisutni bilo kakvi opisi stanovnika istočnog Jadrana, zbog čega se može govoriti o etnokulturnoj ravnodušnosti. Mnogi od ovih uvida mogu se objasniti intertekstualnom analizom. Svi nizozemski i flamanski putnici iz 15. stoljeća putovali su iz istog razloga, naime zbog hodočašća u Svetu Zemlju. Opažanja u putopisima i to ne samo o istočnom Jadranu, nego i općenito, vrlo su slična, zbog čega se već analizom petnaestostoljetnih izvora može zaključiti da slika istočnog Jadrana počiva na intertekstualnom tropu. Svi su hodočasnici putovali iz istog razloga i inspiraciju nisu pronalazili samo jedni od drugih, već i od putnih vodiča koji su im usmeno prenosili informacije o područjima prolaska. Štoviše, hodočašća u Svetu Zemlju u to su vrijeme bila tako dobro organizirana da su franjevci izdavali male putne vodiče ili brošure u kojima su popisivali i objašnjavali najvažnija biblijska mjesta koja treba posjetiti. Ovi brevijari ili libele također su izvršili veliki utjecaj na bilješke koje su nizozemski i flamanski hodočasnici pisali o svojim putovanjima u petnaestom stoljeću. Putopis Joosa van Ghistelea konkretno pokazuje da se potkraj petnaestog stoljeća odvijaju novi procesi u kojima opisi posjećenih mjesta postaju sve detaljniji. Više se ne radi samo o mjerenju udaljenosti između pomorskih gradova na istoku Jadrana i tipičnih obilježja gradova koji su se spominjali u drugim putopisima, nego se iznose podaci koji njegov putopis razlikuje od prethodnika. Štoviše, neki putnici nisu sami pisali izvještaj o putovanju, već su po povratku uzimali nekoga u službu kako bi doživljaje uobličio u cjelinu. To je također utjecalo na informacije koje (ni)su bile predstavljene putopisima. Nadalje, ti pisci su možda konzultirali dodatnu literaturu prilikom nadopunjavanja i uobličavanja putopisa, a to je opet vidljivo iz putopisa Joosa van Ghistelea koji je napisao Ambrosius Zeebout. Prethodne studije također su pokazale da su neki putnici čak posjećivali knjižnice prije ili tijekom putovanja kako bi se informirali o mjestima koja će posjetiti. Upravo iz tog razloga ljudima je postalo lakše da zapravo ne hodočaste na putu u Svetu Zemlju. Najbolji primjer za to pokazuje putopis Jana Aertsa. Analiza je, uostalom, pokazala da zapravo nikada nije putovao. Kontekstualna analiza također može dati objašnjenje za to. Flamanci i Nizozemci dolazili su iz jedne od najbrže rastućih i ekonomski prosperitetnih regija u Europi. Pojava tiskanja knjiga i, općenito, izum tiskarskog stroja zasigurno je osigurao brže objavljivanje putopisnih izvještaja koji su poslužili kao inspiracija čitateljskoj publici koja je i sama bila motivirana za putovanje. Nadalje, kao što je već spomenuto, isticanje „gradića” [stekeden] u istočnom Jadranu može se objasniti urbanizacijom Nizozemlja krajem Srednjega vijeka. Zbog strateškog položaja regije na Sjevernom moru i nekoliko velikih rijeka koje su tekle prema unutrašnjosti, gospodarski život također je igrao snažnu ulogu u slikama o istočnom Jadranu. Međutim, činjenica da su putnici u svojim izvještajima toliko površni i sažeti može se objasniti ciljevima putovanja. Za njih je konačno odredište bilo puno važnije i možda je kratkoća zapisa namjerna, s ciljem uštede prostora u svojim bilješkama za opise biblijskih mjesta u Svetoj Zemlji. Tipični opisi relikvija, crkava, kapelica i grobnica također mogu pružiti dodatno objašnjenje. Uostalom, ako pogledamo vrlo detaljne opise Grčke i pravoslavne vjere ili Crne Gore i Albanije te prisutnost Židova ili Turaka i slično, može se pretpostaviti da su putnici istočni Jadran smatrali regijom vrlo sličnoj vlastitoj, posebice na temelju katoličke vjere koja je bila snažno prisutna u svakodnevnom životu. Nadalje, putnici su opisivali samo najistaknutije karakteristike mjesta pokraj kojih su plovili ili su ih nakratko posjetili kako bi obnovili zalihe, sklonili se od nevremena ili otišli na misu. Svi ovi čimbenici zasigurno su igrali ulogu u petnaestom stoljeću. Ono što se ističe jest da se vrlo rijetko opisuju osobni susret sa stanovnicima, a to se također može objasniti time što je istočni Jadran u većini slučajeva predstavljao tranzitno područje, a luke su se koristile i posjećivale samo iz praktičnih razloga. Analiza šesnaestog stoljeća osigurava ne samo usporedbu izvora iz tog razdoblja, nego i omogućuje dijakronijsku perspektivu usporedbe s putopisnim izvješćima iz petnaestog stoljeća. Iz tekstualne analize mogu se uočiti neki kontinuiteti i promjene. Najprije, većina putnika je još uvijek motivirana iz vjerskih razloga krenuti rutom preko istoka Jadrana kako bi stigli do svog konačnog odredišta. Stoga se iznova viđaju tipični komentari o posjetima vjerskim mjestima. Nadalje, slični se komentari ponavljaju u opisima vremenskih neprilika kojima su se putnici morali oduprijeti te karakteristikama flore i faune koje (ni)su (pre)poznavali iz vlastite okoline kako bi još jednom istaknuli sličnosti i razlike između „nas” i „njih”. Zanimljivo je da mnogim putnicima nije u fokusu samo hodočašće, a to je vidljivo u poduljim izvještajima posvećenim istočnom Jadranu. Umjesto nekadašnje sažetosti nailazi se sad na opsežne opise koji uglavnom naglašavaju antiknu prošlost posjećenih mjesta. Primjer za to su ponavljajući komentari o prošlosti Pule te građevinama i spomenicima koji ukazuju na važnost istarskog grada u rimsko doba. Osim toga, opažanja postaju mnogo detaljnija u pogledu etnotipologije. Stanovnici istočnog Jadrana se opširno prikazuju u mnogim putopisima, a posebno u onima iz druge polovice šesnaestog stoljeća. Opisuje se izgled, nošnja, tradicija, običaji i ponašanje stanovnika Istre, Dalmacije i Dubrovnika. U većini slučajeva opisuje ih se kao snažne i inteligentne ljude koji znaju optimalno iskoristiti svoje okruženje. Naziva ih se žestokim vjernicima i borcima za obranu kršćanske vjere od muslimanskih Osmanlija koji se nalaze u blizini. O Dubrovniku se stalno ponavlja komentar da su tamo ljudi jako bogati i da je grad prosperitetan. Ipak, postoje neke iznimke od pravila, ponekad čak i ovisno o podrijetlu putnika. Geert Kuynretorff i frizijski plemići u osvrtu na posjet Istri govore o prljavštini ne samo grada nego i ljudi. U opisu uskoka također vidimo negativnu konotaciju, vezanu uz emociju gađenja i straha. Opisi nošnji tih specifičnih populacijskih skupina pokazuju da u ovim slučajevima kada postoji negativna slika, Nizozemci i Flamanci opet jasno razlikuju „nas” i „njih”, iako se takvi komentari mogu pronaći i u putopisima njemačkih i francuskih putnika, zbog čega se može zaključiti da se očito radi o kolektivnim predodžbama, a da putopisi sačinjavaju intertekstualne trope. Intertekstualna analiza to je dodatno potvrdila. Najbolji primjer intertekstualnosti u putopisima šesnaestog stoljeća te kako se Flamanci i Nizozemci izdvajaju od ostalih nalazimo u opisima obogaljenih žena u Istri. Ovdje je jasno da su oni koji su to spominjali u svojim putopisima ciljali na senzaciju i autentičnost, ali to također ukazuje na nekritičko preuzimanje iz literature bez ispitivanja istinitosti fenomena. Putopisi su prema kraju šesnaestog stoljeća postajali sve duži i uglavnom su tiskani, a u nekim slučajevima čak prevedeni i ponovno objavljeni. Žanr prilično površnih i suhoparnih hodočasničkih izvještaja stoga otvara prostor za takozvanu Ars apodemica. U ovom žanru autori sve opisuju na vrlo pragmatičan, informativan i enciklopedijski način. Mnogi putopisi nizozemskih putnika iz šesnaestog stoljeća imaju karakteristike ovog žanra ili mu teže. Žele objasniti što je više moguće. Već spomenuti komentar o sve većoj pozornosti prema drevnoj prošlosti gradova i otoka na istočnom Jadranu dodatno se može objasniti obilježjima ovog žanra. Pod utjecajem humanizma, većina putnika počela je više pažnje obraćati na antičke autore poput Plinija, Strabona i drugih, te na ono što su oni pisali o posjećenim mjestima. To samo dodatno ukazuje na to da su svi ti putnici pronalazili informacije iz drugih tekstova kako bi oblikovali vlastite. Različite tradicije putopisne književnosti u Europi također su nalazile nadahnuće u prevedenim i objavljenim putopisima koji su se lako i brzo širili. Vidimo to ne samo na temelju jasno prepisanih rečenica iz drugih putopisnih izvještaja, već i na temelju preslikanih i malo prilagođenih crteža narodnih nošnji stanovnika istočnog Jadrana. S tim se nedvojbeno može povezati kontekstualna analiza. Kao što je već spomenuto, širenje tiskarstva igra u tome iznimno važnu ulogu. Nizozemlje, a posebno južne pokrajine, imale su svoje zlatno doba u šesnaestom stoljeću te su predstavljale najvažnije gospodarsko žarište za kartografiju i tiskarstvo u Europi. Navedeni fenomeni izravno su pridonijeli informiranju zainteresirane čitateljske publike i služili kao nadahnuće da i sami čitatelji krenu na put te tako dopune ili nijansiraju vlastiti putopis u odnosu na postojeće. Nadalje, putnici su nedvojbeno pronalazili inspiraciju u atlasima i kartama izrađivanim tijekom šesnaestog stoljeća. Ti su kartografi zauzvrat pronalazili inspiraciju u putopisima te su usavršavali svoje karte ostavljajući određena nepoznata područja praznima ili dopunjavajući ih tajanstvenim stvorenjima kako bi pokazali da se radi o nepoznatom ili opasnom području. Vjerske napetosti koje su se počele javljati u Nizozemlju od sredine šesnaestog stoljeća nadalje značile su da su putnici sve više pozornost obraćali na vjerovanja i tradiciju stanovnika istočnog Jadrana i na njihovu militantnost u zaštiti kršćanske vjere od islamskog „drugoga”. Usmjerenost na zidine i utvrde u posjećenim pomorskim mjestima također odražava taj sentiment. Putnici koji pišu u žanru izvješća o diplomatskim putovanjima obraćaju pozornost na takve fenomene na temelju svojih ciljeva putovanja. Nadalje, Tridentski sabor, a posebno dvadeset i peta sjednica, osigurao je da hodočašće u Svetu Zemlju, unatoč napretku protestantizma i njegovom odbijanju štovanja relikvija i slika, nije stvarno doživjelo veliki pad. Naprotiv, putopisni izvještaji putnika iz Nizozemlja iz šesnaestog stoljeća dominiraju u usporedbi s petnaestim i sedamnaestim stoljećem. Slika istočnog Jadrana u flamanskim i nizozemskim putopisima iz šesnaestog stoljeća sofisticiranija je u usporedbi s petnaestim stoljećem. Može se reći da je slika općenito prilično pozitivna i da putnici iz Nizozemske pronalaze mnoge sličnosti s vlastitom regijom tijekom svog boravka ili tranzita. Naposljetku, pozornost putnika higijeni i izgledu stanovnika istočnog Jadrana može se objasniti stvaranjem građanskog sloja u Nizozemlju. Odr
THE ROLE OF SECRETORY PROTEINS OF EXTRAUTERINE MIGRATION OF ENDOMETRIUM
No full textIzvanmaterična migracija endometrija je kronična upalna bolest karakterizirana pojavom i
rastom endometrija izvan maternice. Etiopatogeneza nije u potpunosti razjašnjena. Patološki
procesi koji se pri tome događaju su invazija, adhezija, proliferacija, angiogeneza i poremećena
imunost. Moguće je da procesi invazije i proliferacije uzrokuju povećanu produkciju određenih
proteina, a izlučuju se urinom. Ovim istraživanjem željelo se proteomskim tehnikama (metoda
Bradford, jednodimenzionalna elektroforeza, dvodimenzionalna elektroforeza, ELISA, western
blot i masena spektrometrija) odrediti proteine u urinu koji se izlučuju u povećanoj
koncentraciji kod ekstrauterine migracije endometrija. Utvrđena je povišena koncentracija
proteina koji sudjeluju u apoptozi, imunosnim, vaskularnim, antioksidativnim, proliferacijskim
i adhezijskim reakcijama kao i korelacija koncentracije proteina CYFRA 21-1 i stupnja
ekstrauterine migracije endometrija. Protein CYFRA 21-1 i drugi proteini u urinu pojačano se
izlučuju u ekstrauterinoj migraciji endometrija.Extrauterine migration of endometrium is a chronic gynecological inflammatory disease
characterized with appearing and fluorishing of endometrium outside the uterine cavity.
Ethiopathogenesis is not clearly understood. Ongoing pathological processes are invasion,
adhesion, proliferation, angiogenesis and immune disorders. There is a possibility for increased
production of proteins caused by proliferation and invasion. It's excreted in urine. The purpose
of the study is to determine increased levels of proteins in urine during extrauterine migration
of endometrium using proteomic techniques (Bradford method, one-dimensional
electrophoresis, two-dimensional electrophoresis, ELISA, western blot and mass
spectrometry). Increased production of involved in apoptosis, immune, vascular, antioxidant,
proliferative and adhesive reactions protein as well as the correlation between CYFRA 21-1
protein increased the concentration and degree of extrauterine migration of endometrium.
Protein CYFRA 21-1 and other proteins in urine are enhanced production in the state of
extrauterine migration of endometrium
PHYSIOLOGICAL AND PROTEOMIC RESPONSES OF TOBACCO (Nicotiana tabacum) SEEDLINGS EXPOSED TO DIFFERENTLY COATED SILVER NANOPARTICLES
No full textNegativan utjecaj nanočestica srebra (AgNP) potvrđen je na mnogim organizmima, no
mehanizam njihove toksičnosti još uvijek nije poznat. U biološkim sustavima AgNP su sklone
agregaciji i disocijaciji, pa se za stabilizaciju koriste omotači koji utječu na njihove fizikalnokemijske karakteristike. U ovome radu ispitala sam utjecaj AgNP stabiliziranih s dva različita omotača (PVP i CTAB) na isklijavanje i rani rast, pojavu oksidacijskog stresa i promjene u proteomu klijanaca duhana (Nicotiana tabacum). Kako bih utvrdila je li njihova toksičnost
posljedica samih nanočestica ili iona Ag+, provela sam usporednu analizu s AgNO3 i
kombiniranim tretmanima s cisteinom, snažnim ligandom iona Ag+. AgNP-CTAB pokazale su jači utjecaj pri svim ispitivanim parametrima u odnosu na AgNP-PVP i AgNO3. Dodatak cisteina umanjio je utjecaj AgNP-PVP i AgNO3, ali ne i AgNP-CTAB, što dovodi do zaključka da je toksični učinak AgNP-PVP većim dijelom posljedica otpuštanja iona Ag+, dok toksičnost AgNP-CTAB proizlazi iz intrinzičnih svojstava samih nanočesticaDetrimental effects of silver nanoparticles (AgNPs) have been confirmed in many organisms, but the mechanism of their toxicity is still unknown. In biological systems, AgNPs are prone to aggregation and dissolution, so they are often stabilized by coatings that affect their physicochemical properties. In this study I have examined effects of AgNPs with different coatings
(PVP and CTAB) on germination and early growth, oxidative stress appearance and proteome changes in tobacco (Nicotiana tabacum) seedlings. To determine if AgNP toxicity is nanoparticle-specific or it derives from dissolved Ag+, I have employed a comparative analysis with AgNO3 and combined treatments with cysteine, a strong silver ligand. AgNP-CTAB had a stronger influence in all examined parameters compared to AgNP-PVP and AgNO3. Cysteine addition alleviated negative effects of AgNP-PVP and AgNO3, but not AgNP-CTAB, suggesting that AgNP-PVP toxic effects are mostly due to the release of Ag+
ions, while the toxicity of AgNP-CTAB derives from the intrinsic properties of nanoparticles
Uvjetovanost politike energetskih sustava iskustvima prethodnih razdoblja
No full textThis dissertation examines the role of path dependence, the idea that historical events can lead to unpredictable outcomes, in the dynamics of energy transition. Sustainable energy transitions are slow complex processes that involve institutional and socio-cultural change. Divergence in national transition outcomes can be understood by analysing the long-run consequences of policy choices as a response to exogenous shocks such as oil price increases. The policy dynamics between government, industry groups specifically sustainable energy groups, creates a policy-industry feedback effect that accounts for the rate of progress of sustainable energy transition. The key idea is that renewable energy policy has a a positive effect on the growth of green industry. By targetting externalities, both positive and negative, policies constitute rules of the game and provide a basis for understanding cross-country differences in technology diffusion rates and the resulting differences in green industry development has a contagion effect. However, this dissertation asserts that policies are selected based on its beneficiaries. Policy feedback and interest group formation form a causal loop that influences policy making with ruling political parties using policies as a strategic tool to increase political support within industries. Sequential decision making and increasing returns in collective preferences then provide conditions for path dependence with feedback processes increasing power asymmetries between industries over time. Previous studies on the relationship between policy and industry have ignored potential causality or feedback. This dissertation tested for a Granger-causal relationship between renewable energy policy, the green industry and the brown industry in a panel dataset consisting of 36 OECD over the period 1970-2014 which covers key events such as the 1970’s oil crises, the adoption of United Nations Framework on Climate Change Convention in Rio in 1992, the Kyoto Protocol in 1997 and the commencement of trading in the EU-ETS in 2005. The regression results confirm the presence of feedback effects that sustain the dominance of fossil fuels while hindering the development of clean energy technologies. The analysis also shows the highly persistent nature of path-dependent processes regardless of technology type.Ova disertacija ispituje ulogu iskustava prethodnih vremenskih razdoblja (engl: path dependence), ideje da povijesni događaji mogu dovesti do nepredvidivih ishoda, u dinamici energetske tranzicije. Tranzicije održive energije spori su složeni procesi koji uključuju institucionalne I socio-kulturne promjene. Razlike u ishodima nacionalne tranzicije mogu se razumjeti analizom dugoročnih posljedica političkih izbora kao odgovora na egzogene šokove kao što je povećanje cijene nafte. Dinamika politike između vlade, industrijskih grupa, posebno grupa za održivu energiju, stvara povratni učinak politike I industrije koji objašnjava stopu napretka tranzicije održive energije. Ključna ideja je da politika obnovljive energije ima pozitivan učinak na rast zelene industrije. Usmjeravanjem vanjskih učinaka, pozitivnih i negativnih, politike predstavljaju pravila igre i daju osnovu za razumijevanje razlika među zemljama u stopama širenja tehnologije, a rezultirajuće razlike u razvoju zelene industrije imaju učinak zaraze. Međutim, ova disertacija tvrdi da su politike odabrane na temelju svojih korisnika. Povratne informacije o politici (engl: policy feedback) i formiranje interesnih skupina čine uzročnoposljedičnu petlju koja utječe na kreiranje politike s vladajućim političkim strankama koje koriste politike kao strateški alat za povećanje političke podrške unutar industrija. Sekvencijalno donošenje odluka i sve veći prinosi u kolektivnim preferencijama tada osiguravaju uvjete za iskustva prethodnih vremenskih razdoblja s povratnim procesima koji povećavaju asimetriju snage između industrija tijekom vremena. Prethodne studije o odnosu između politike i industrije ignorirale su potencijalnu kauzalnost ili povratne informacije. Ova je disertacija testirala Grangerov uzročni odnos između politike OIE, zelene industrije i smeđe industrije u panel skupu podataka koji se sastoji od 36 OECDa tijekom razdoblja 1970.-2014. koji pokriva ključne događaje kao što su naftna kriza 1970- ih, usvajanje Okvirnog sporazuma Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenamau Riju 1992., Kyotski protokol 1997. godine i početak trgovine u EU-ETS-u 2005. godine. Rezultati regresije potvrđuju prisutnost povratnih učinaka koji održavaju dominaciju fosilnih goriva dok ometaju razvoj tehnologija čiste energije. Analiza također pokazuje vrlo postojanu prirodu procesa iskustava prethodnih vremenskih razdoblja bez obzira na vrstu tehnologije
The role of Spartan protein in endoplasmic reticulum stress and the development of hepatocellular carcinoma
No full textStudija 1 - Histoni igraju ključnu ulogu u regulaciji strukture i funkcije kromatina unutar
nukleosoma. Sudjeluju u transkripciji, popravku i replikaciji DNA. U ovom istraživanju
predstavljamo brzu, efikasnu i svestranu metodu za izolaciju nukleosomalnih histona iz stanica
i tkiva, eliminirajući potrebu za kiselinama ili visokom koncentracijom soli koje se često koriste
u drugim tehnikama izolacije. Naš protokol koristi lako dostupne i uobičajene laboratorijske
kemikalije te ne zahtijeva skupocjenu aparaturu. Testiranje protokola na šest staničnih linija i
dva tipa životinjskog tkiva pokazalo je da blagi uvjeti ekstrakcije konzerviraju epigenetske
promjene na histonima, omogućujući daljnje analize varijanti histona i posttranslacijskih
modifikacija histona. Pokazali smo da je naš protokol učinkovit za identificiranje promjena u
transkripcijskoj aktivnosti gena za histone u različitim fazama staničnog ciklusa i pri oštećenju
DNA. Izolirane histonske frakcije mogu se koristiti za daljnje analize, uključujući
elektroforezu, imunodetekciju ili masenu spektrometriju. Naša metoda za izolaciju
nukleosomalnih histona je osjetljiva, specifična i pogodna za različite daljnje primjene.
Studija 2 - Razvoj hepatocelularnog karcinoma (HCC) uključuje brojne stanične
procese, među kojima je i stres endoplazmatskog retikuluma (ER). ER stres nastaje zbog
nakupljanja pogrešno smotanih proteina, što dovodi do aktivacije puta odgovora na pogrešno
smotane proteine (UPR) čiji je cilj ponovna uspostava homeostaze ER-a. Trenutno je bialelna
mutacija u genu SPRTN jedini prepoznati genetski faktor povezan s ranim razvojem HCC-a.
Mehanizam kojim mutacije SPRTN-a dovode do HCC-a još uvijek je nejasan. Protein SPRTN
sudjeluje u popravku DNA oštećenja uzrokovanih kovalentnim vezanjem DNA i proteina
(DPC). Koliko nam je poznato, uloga SPRTN-a u odgovoru na ER stres nije istražena. Naša
studija istraživala je ulogu SPRTN-a u odgovoru na ER stres i njegov značaj u napredovanju
HCC-a. Ustanovili smo da se u uzorcima HCC-a događaju promjene u SPRTN-u te genima i
proteinima povezanim s UPR-om. Otkrili smo da SPRTN interagira s UPR senzorom GRP78.
Stanice s utišanim SPRTN-om su osjetljivije na ER stres i na oštećenje DNA izazvano UPRom, što naglašava ključnu ulogu SPRTN-a u upravljanju ER stresom. Ova nova funkcija
proteaze SPRTN mogla bi pomoći u razumijevanju mehanizama razvoja HCC-a.Study 1 - Histones play a critical role in regulating chromatin structure and function
within nucleosomes. They participate in DNA transcription, repair, and replication. We
present a rapid, efficient, and versatile method for isolating nucleosomal histones from
mammalian cells and tissues, eliminating the need for acidic or high-salt conditions
commonly used in other isolation techniques. Our protocol employs readily available and
affordable laboratory chemicals and simple equipment. Evaluation of the protocol on six cell
lines and two animal tissue samples demonstrated that the gentle extraction conditions
preserved the delicate epigenetic changes in histones, allowing for downstream analyses of
histone variants and posttranslational modifications. We have demonstrated that our
procedure is effective for identifying alterations in the transcriptional activity of histone genes
in various stages of the cell cycle, and as a consequence of DNA damage. The isolated histone
fractions can be utilized for various applications, including electrophoresis, immunoblotting,
and mass spectrometry. Therefore, our proposed method for nucleosomal histone isolation is
sensitive, specific, and suitable for diverse downstream applications.
Study 2 - The development of hepatocellular carcinoma (HCC) involves numerous
cellular processes, among which is endoplasmic reticulum (ER) stress. ER stress occurs due to
a build-up of incorrectly folded or unfolded proteins, leading to the activation of the unfolded
protein response (UPR) pathway which aims to re-establish ER homeostasis. Currently, a
biallelic mutation in the SPRTN gene is the sole recognized single-gene mutation associated
with early-onset HCC. The mechanism by which SPRTN mutations lead to HCC is unclear.
The SPRTN protein participates in the repair of DNA damage from DNA-protein crosslinks
(DPC). To our knowledge, SPRTN's role in the ER stress response has not yet been
investigated. Our study focused on the involvement of SPRTN in the ER stress response and
its significance in the progression of HCC. We detected alterations in SPRTN and UPRrelated genes and proteins in HCC samples. We found that SPRTN interacts with the UPR
sensor GRP78. SPRTN-depleated cells are more susceptible to ER stress and UPR-induced
DNA damage, emphasizing SPRTN's vital role in managing ER stress. This novel function of
SPRTN protease could help elucidate mechanisms of HCC development
POPULATION DYNAMICS OF THE Lepidorhombus boscii (Risso, 1810) IN THE ADRIATIC SEA
No full textU ovom radu predstavljeni su rezultati istraživanja vrste patarače crnopjege, Lepidorhombus boscii (Risso, 1810), na području sjevernog i srednjeg Jadrana. Dio uzoraka je prikupljen tijekom višegodišnjih istraživanja ekspedicije MEDITS u zoni GSA 17 (N=27720), a dio tijekom jednogodišnjeg mjesečnog uzorkovanja na području srednjeg Jadrana (N= 1070). Rezultati istraživanja pokazuju da L. boscii u zoni GSA 17 obitava na dubinama od 61 do 659 m. Omjer spolova je bio 1:0,89 (ž/m). Biometrijska analiza je pokazala statistički značajne razlike u odnosu dužine prsne peraje i standardne dužine tijela, u broju kralježaka između mužjaka i ženki te u broju šipčica trbušne peraje. Dužinsko-maseni odnos ukupnog uzorka je pokazao pozitivno alometrijski rast (b=3,29). Prosječna vrijednost indeksa kondicije ukupnog uzorka iznosi 0,681. Rast populacije je opisan von Bertalanffyevom jednadžbom rasta (L∞=39,63 cm; k=0,10; t0=-4,09). Starost jedinki je određena očitavanjem zona prirasta sagitalnih otolita. U uzorku su najbrojnije bile jedinke starosti dvije i tri godine. Najstarija analizirana ženka je imala 10 godina, a najstariji mužjak 6 godina. Utvrđeno je da je ribolovna smrtnost (F=0,15) veća od prirodne smrtnosti (M=0,11). Kemijskom analizom je detektiran veliki broj metala i organskih spojeva u otolitima. Rendgenskom difrakcijom je određena kristalna struktura otolita; otoliti pravilne morfologije građeni su od aragonita, a oni nepravilne morfologije od kalcita. Intenzitet hranjenja je bio najveći u proljeće, a najzastupljeniji plijen su rakovi, glavonošci i ribe. Ženke postaju spolno zrele pri dužini od Lt50%=19,2 cm, odnosno pri manjim dužinama tijela u odnosu na mužjake (Lt50%=20,3 cm). Najveće vrijednosti gonadosomatskog indeksa za ženke zabilježene su u ožujku, a za mužjake u studenom. Prosječni fekunditet ženki iznosi 87461 oocita. L. boscii u Jadranskom moru najintenzivnije se razmnožava od studenog do ožujka.This paper presents the results of research on the species of the four-spot megrim, Lepidorhombus boscii (Risso, 1810), in the area of the northern and central Adriatic. Part of the samples were collected during multi-year investigations of the MEDITS expedition in the GSA 17 zone (N=27720), and part during one-year monthly sampling in the area of the central Adriatic (N=1070). The results of the research show that L. boscii lives in the GSA 17 zone at depths from 61 to 659 m. The sex ratio was 1:0,89 (f/m). Biometric analysis showed that there are statistically significant differences in the ratio of the length of the pectoral fin to the standard length of the body, in the number of vertebrae between males and females, and in the number of rays of the ventral fin. The length-weight relationship of the total sample showed positive allometric growth (b=3,29). The average value of the condition factor of the total sample was 0,681. Population growth is described by the von Bertalanffy growth equation (L∞=39,63 cm; k=0,10; t0=-4,09). Age was determined by reading the growth zones of the sagittal otoliths. The most numerous in the sample were specimens aged two and three years. The oldest female was 10 years old and the oldest male was 6 years old. Fishing mortality (F=0,15) of this species were higher than natural mortality values (M=0,11). Large number of metals and organic compounds were detected by chemical analysis of otoliths. The crystal structure of the otolith was determined by the X-ray diffraction; otoliths of regular morphology are composed of aragonite and those with irregular morphology of calcite. The intensity of feeding was the highest in spring, and the most abundant prey are crustaceans, cephalopods and fish. Females reached maturity (Lt=19,2 cm) at smaller lengths than males (Lt=20,3 cm). The highest values of the gonadosomatic index for females were recorded in March, and for males in November. The average fecundity of females is 87461 oocytes. L. boscii reproduces most intensively in the Adriatic Sea from November to March
Functional retinal changes in patients with noninfectious anterior uveitis
No full textUvod: Iako prednji neinfekcijski uveitis zahvaća strukture prednjeg segmenta oka, zbog disrupcije hemato-okularne barijere moguć je nastanak promjena struktura stražnjeg segmenta oka.
Cilj: Utvrditi postojanje funkcionalnih promjena mrežnice pomoću elektroretinografije kod bolesnika s prednjim neinfekcijskim uveitisom.
Ispitanici i metode: Analizirani su podatci 19 očiju s akutnim prednjim neinfekcijskim uveitisom te kontrolna skupina: zdravo nezahvaćeno oko istog ispitanika koje po svim karakteristikama osim uveitisa odgovara usporedbi sa zahvaćenim okom. Svim ispitanicima učinjen je kompletan oftalmološki pregled, snimane su optička koherentna tomografija (OCT), „full field“ i multifokalna elektroretinografija (ffERG i mfERG). Analizirani su demografski podatci ispitanika, podatci o vidnoj oštrini, kretanju stupnja upale u prednjoj očnoj sobici (POS), biomikroskopskim karakteristikama očiju, promjenama intraokularnog tlaka i fundusa te promjeni parametara OCT-a i ERG-a u periodu praćenja.
Rezultati: Latencije skotopičkih i fotopičkih valova ffERG-a zahvaćenog oka produljene su u akutnom uveitisu te ostaju produljene nakon šest mjeseci. Latencije svih valova mfERG-a značajno su produljene u akutnoj fazi. Amplitude svih valova mfERG-a u akutnom uveitisu više su od amplituda kod zdravog oka.
Zaključak: Kod bolesnika s prednjim neinfekcijskim uveitisom postoje funkcionalne promjene mrežnice dokazive elektroretinografijom.Introduction: Although anterior non-infectious uveitis affects anterior eye segment, due to disruption of the hemato-ocular barrier, changes in the posterior eye segment can occur.
Aim: To determine presence of functional retinal changes in patients with anterior noninfectious uveitis using electroretinography.
Methods: 19 eyes with acute anterior non-infectious uveitis were analyzed, along with control group of healthy unaffected eye of the same subject. It corresponded in all characteristics, except for uveitis, to the comparison with affected eye. All subjects underwent complete ophthalmological examination. Optical coherence tomography (OCT), "full field" and multifocal electroretinography (ff-, mfERG) were recorded. Demographic data of the subjects, data on visual acuity, changes in degree of inflammation in anterior chamber (AC), biomicroscopic characteristics of eyes, changes in intraocular pressure and fundus, changes in OCT and ERG parameters during follow-up period were analyzed.
Results: Latencies of scotopic and photopic ffERG waves of affected eye are prolonged in the acute phase and remain prolonged after six months. Latencies of all mfERG waves are significantly prolonged in the acute phase. Amplitudes of all mfERG waves in acute uveitis are higher than in healthy controls.
Conclusion: Anterior non-infectious uveitis causes functional retinal changes that can be proven by electroretinography