University of Zadar Institutional Repository
Not a member yet
7478 research outputs found
Sort by
Relationship between religiousness, impulsivity and alcohol consumption
No full textKonzumacija alkohola predstavlja brzorastući javnozdravstveni problem, a studentska populacija predstavlja posebno rizičnu skupinu zbog brojnih promjena koje taj period života nosi. Rezultati dosadašnjih istraživanja su upućivali na kompleksne obrasce i metodološke probleme u koncepciji konstrukata impulzivnosti i religioznosti u odnosu sa konzumacijom alkohola, stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati odnos religioznosti, impulzivnosti i konzumacije alkohola kod studenata Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine kao i razlike između muškaraca i žena u navedenim konstruktima. U istraživanju je sudjelovalo 923 sudionika prosječne dobi 22 godine, 738 studentica i 185 studenata. U istraživanju je korišten sociodemografski upitnik, Barrattova skala impulzivnosti (BIS-11) (Patton i sur.,1995), Upitnik religioznosti (Ljubotina, 2004) i Upitnik za identifikaciju poremećaja alkohola (AUDIT) (Babor i sur., 2001). Obrada rezultata je pokazala su studenti postigli više rezultate na AUDIT-u u odnosu na studentice te da nisu utvrđene statistički značajne razlike između studenata i studentica u religioznosti (ukupnoj i pojedinih dimenzija) te u ukupnoj impulzivnosti, kao ni na subskalama Neplanirajuća impulzivnost i Nestabilna pažnja dok su studenti postigli više rezultate na subskali Motoričke impulzivnosti u odnosu na studentice. Nadalje, utvrđena je statistički značajna niska negativna korelacija između religioznosti i impulzivnosti te je ujedno utvrđeno da i impulzivnost i religioznost značajno doprinose postotku objašnjene varijance konzumacije alkohola, na način da je veća konzumacija alkohola povezana s većom impulzivnosti i manjom razinom religioznosti.Alcohol consumption is a rapidly growing public health problem, and the population of university students is a particularly risky group due to the numerous changes that this period of life brings. The results of previous research pointed out the complex patterns and methodological problems in the conception of the constructs of impulsivity and religiousness in relation to alcohol consumption. Therefore, the aim of this research was to examine the relationship between religiousness, impulsivity and alcohol consumption among students in the Republic of Croatia and Bosnia and Herzegovina, as well as gender differences in the mentioned constructs. The study included 923 participants, 738 females and 185 males. Instruments used in this research were Sociodemographic questionnaire, Barratt Impulsivity Scale (BIS-11) (Patton et al., 1995), Religiosity Questionnaire (Ljubotina, 2004) and the Alcohol disorder identification questionnaire (AUDIT) (Babor et al., 2001). The analysis of the results suggest that male students showed higher results on AUDIT compared to female students and that no statistically significant differences were found between male and female students in regard to religiousness (total and individual dimensions) and in total impulsivity, as well as in the subscales Unplanning Impulsivity and Unstable attention, while at the same time male students scored higher on the Motor Impulsivity subscale compared to female students. Furthermore, a statistically significant low negative correlation was found between students' religiousness and impulsivity, and results also showed that impulsivity and religiousness together contribute to the percentage of explained variance in alcohol consumption. This implies that higher alcohol consumption is associated with higher impulsivity and lower level of religiosit
The application of positive psychology in working with children with ADHD
No full textPredmet je diplomskog rada primjena pozitivne psihologije u radu s djecom s ADHDom. Riječ je o poremećaju čija etiologija nije do kraja razjašnjena, a koji karakteriziraju simptomi hiperaktivnosti i/ili deficit pažnje. Poremećaj se može liječiti psihološkim tretmanima uz ili bez medikamentozne terapije, a moguće je primjenjivati i razne alternativne tretmane. Djeci s ADHD-om mogu pomoći i sami odgojitelji primjenom pozitivne psihologije. Tako se mogu spriječiti ili barem umanjiti simptomi depresije, poboljšati dobrobit djece s ADHD-om i pospješiti njihovo učenje. Pozitivna psihologija jest psihološka grana koja istražuje optimalno pojedinčevo funkcioniranje te je usmjerena na pozitivne aspekte tog funkcioniranja. Konstrukti pozitivne psihologije jesu pozitivna stanja, pozitivni pojedinac, pozitivni odnosi te pozitivna zajednica. Odgojitelji mogu jednostavnim tehnikama poticati razvoj pozitivnog načina razmišljanja kod djece s ADHD-om te težiti tome da uvijek stave pozitivno ispred negativnog i da nagrađuju sve ono pozitivno ponašanje koje primjećuju kod djece s ADHD-om. S ciljem adekvatnog rada s djecom s ADHD-om te primjene pozitivne psihologije u radu s tom djecom nužna je osposobiti odgojitelje te ih potaknuti na stjecanje dodatnih kompetencija. Isto tako, nužna je suradnja s djetetovim roditeljima i stručnom podrškom u ustanovi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.The subject of this paper is the application of positive psychology in working with children with ADHD. It is a disorder whose etiology has not been fully clarified, and which is characterized by symptoms of hyperactivity and/or attention deficit. The disorder can be treated with psychological treatments with or without drug therapy, and it is also possible to apply various alternative treatments. Children with ADHD can be helped by educators themselves by applying positive psychology. In this way, symptoms of depression can be prevented or at least reduced, the well-being of children with ADHD can be improved and their learning can be enhanced. Positive psychology is a branch of psychology that investigates optimal individual functioning and focuses on the positive aspects of that functioning. Constructs of positive psychology are positive states, positive individual, positive relationships and positive community. Educators can use simple techniques to encourage the development of positive way of thinking in children with ADHD and strive to always put the positive before the negative and to reward all the positive behavior they observe in children with ADHD. With the aim of adequate work with children with ADHD and the application of positive psychology in working with these children, it is necessary to train educators and encourage them to acquire additional competencies. Likewise, cooperation with the child's parents and professional support in the institution of early and preschool education is necessary
Reprezentacija traume u djelima Toni Morrison
No full textThe concept of trauma has experienced an increased popularity in usage in modern society, along with the analytical framework and terminology that has developed within the nascent narratives. Literature has proven to be a fruitful field for expressing the nuances of the traumatic condition; and the existence of trauma within race remains a vital aspect of societal circumstances. In Toni Morrison’s work, particularly in novels Beloved and Home, great importance has been placed on establishing narratives that can showcase traumatic events, their consequences and repercussions along with the hope-filled survivals and revivals. Through the analysis of Morrison’s chosen methods to represent trauma, the resilience and strength of the human spirit can be seen, along with the binding power of communal support and unity.Koncept traume doživio je povećanu popularnost u upotrebi u modernom društvu, zajedno s analitičkim okvirom i terminologijom koja se razvila unutar novo nastalih narativa. Književnost se pokazala kao plodno polje za izražavanje nijansi traumatskog stanja; a postojanje traume unutar rase ostaje bitan aspekt društvenih okolnosti. U djelima Toni Morrison, posebno u romanima Ljubljena i Dom, velika je važnost dana uspostavljanju narativa koji mogu prikazati traumatične događaje, njihove posljedice i ishode zajedno s preživljavanjima i oživljavanjima koji su ispunjeni nadom. Kroz analizu Morrisonovih odabranih metoda za predstavljanje traume, može se vidjeti otpornost i snaga ljudskog duha, zajedno s obvezujućom snagom zajedničke podrške društva i jedinstva
Technologies and mobile app development architecture for the Android operating system on the example of application providing moving and transportation services
No full textOvaj rad ima za zadatak istražiti i opisati proces razvoja, prvo kroz teorijski dio, a onda i kroz samu izradu Android aplikacije koja će omogućiti korisnicima povezivanje i jednostavnu komunikaciju sa pružateljima usluga selidbi i prijevoza namještaja. Tehnologije koje će biti obrađene i korištene u praksi su: programski jezik Kotlin, razvojno okruženje Android Studio, alat za dizajn sučelja Figma te sveobuhvatna platforma za razvoj aplikacija Firebase. Korištene vanjske biblioteke koje čine dio praktičnog rada su Jetpack Compose, Dagger Hilt, Glide, Gson i Retrofit. Navedene biblioteke su kao prvo omogućile drugačiji pristup izrade sučelja bez XML datoteka do jednostavne primjene singletona za sve komponente te jednostavnu manipulaciju podataka i slika u komunikaciji s bazom podataka. U prvom dijelu opisuje se sama svrha i cilj rada, nakon toga ide teorijski dio s pregledom pristupa razvoju android aplikacija kroz povijest te na taj način opisati teorijski dio pojedinih tehnologija i pristupa poput SOLID i clean pristupa. Drugi dio diskutira korištene tehnologije, njihove prednosti i nedostatke, ali i razlog njihovog odabira u okviru ovoga rada. Zadnji dio se tiče konkretne implementacije kroz android aplikaciju gdje opisujemo razvojni proces od samog dizajna do funkcionalne aplikacije. Kompletan kod aplikacije dostupan je s javnog repozitorija na GitHubu i nalazi se na poveznici: https://github.com/XSSmachine/CityGo/tree/masterThis work aims to research and describe the development process, first through a theoretical part, and then through the actual creation of an Android application that will allow users to connect and easily communicate with moving and furniture transportation service providers. The technologies that will be covered and used in practice are: the Kotlin programming language, Android Studio development environment, Figma interface design tool, and the comprehensive Firebase application development platform. The external libraries used as part of the practical work are Jetpack Compose, Dagger Hilt, Glide, Gson, and Retrofit. These libraries have primarily enabled a different approach to interface creation without XML files, easy implementation of singletons for all components, and simple manipulation of data and images in communication with the database. The first part describes the purpose and goal of the work, followed by a theoretical section with an overview of approaches to Android application development throughout history, thus describing the theoretical part of individual technologies and approaches such as SOLID and clean architecture. The second part discusses the technologies used, their advantages and disadvantages, as well as the reason for their selection within the framework of this work. The last part concerns the concrete implementation through an Android application where we describe the development process from design to a functional application. The complete application code is available from a public repository on GitHub and can be found at the following link: https://github.com/XSSmachine/CityGo/tree/maste
Social Perception of Single Parenthood
No full textObitelj je temeljna jedinica društva koja pruža osjećaje ljubavi i sigurnosti, neophodne za svako dijete. Međutim, često se suočavamo s činjenicom da obitelj nije uvijek sigurno utočište. Razni oblici obitelji, poput jednoroditeljske obitelji odnosno samohranog roditeljstva, postaju sve učestaliji. Smrt ili razvod roditelja u slučaju samohranog roditeljstva mogu biti najčešći uzroci takvih situacija. Rastava braka može predstavljati izazov za obitelj i zahtijeva vrijeme i podršku za prilagodbu. Djeca razvedenih roditelja često se suočavaju s emocionalnim teškoćama, ali podrška i kvalitetna komunikacija među roditeljima mogu olakšati proces prilagodbe. Razumijevanje različitih vrsta razvoda i primjena načela najboljeg interesa djeteta važni su za zaštitu dobrobiti djece u situacijama razvoda. Promjene u strukturi obitelji, poput sveprisutnosti samačkih kućanstava i raznolikosti obiteljskih konfiguracija, zahtijevaju prilagodbu društvenih normi i podršku obiteljima u svim njihovim oblicima. Suradnja obitelji, škole i društvenih institucija temeljna je pretpostavka za podršku optimalnom razvoju djece i obiteljskoj dobrobiti. Roditeljstvo je važna tema koja se bavi odgojem i skrbi za djecu. Biti roditelj znači puno više od biološkog čina - to je složen proces koji obuhvaća brigu, odgoj, podršku i ljubav prema djetetu. Roditeljstvo se sastoji od različitih uloga, zadataka i odgovornosti koje roditelji imaju prema svojoj djeci. Jednoroditeljske obitelji nose sa sobom brojne izazove, ali podrška, prilagodba i kvalitetni odnosi unutar obitelji mogu pozitivno utjecati na djetetovu dobrobit. Pravni okvir i društveni stavovi igraju važnu ulogu u podršci samohranim roditeljima, dok istraživanja pružaju vrijedne uvide u njihova iskustva i potrebe te osnovu za daljnje intervencije usmjerene na podršku obiteljima i zdrav razvoj djece.Family is the fundamental unit of society that provides a sense of love and security, essential for every child. However, we often face the fact that family is not always a haven. Various families, such as single-parent families or single-parenting, are becoming increasingly common. Death or divorce of parents in the case of single parenting can be the most common cause of such situations. Divorce can pose a challenge for the family and requires time and support for adaptation. Children of divorced parents often face emotional difficulties, but support and quality communication among parents can ease the adaptation process. Understanding different types of divorces and applying the principles of the child's best interest is important for protecting children's well-being in divorce situations. Changes in family structure, such as the prevalence of single households and diversity of family configurations, require adjustment of social norms and support for families in all their forms. Collaboration among families, schools, and social institutions is a fundamental prerequisite for supporting optimal child development and family well-being. Parenthood is an important topic that deals with the upbringing and care of children. Being a parent means much more than a biological act - it is a complex process encompassing care, upbringing, support, and love for the child. Parenthood consists of parents' various roles, tasks, and responsibilities towards their children. Single-parent families bring numerous challenges, but support, adaptation, and quality relationships can positively impact the child's well-being. Legal framework and social attitudes play an important role in supporting single parents. At the same time, research provides valuable insights into their experiences and needs, serving as a basis for further interventions aimed at supporting families and the healthy development of children
Examination of the importance of visual communication on the example of Smrndić Winery
No full textVizualna komunikacija podrazumijeva prijenos informacija putem osjetila vida. Široko je rasprostranjena u svakodnevnom životu, a javlja se u različitim oblicima, od prirodnih nepogoda u obliku tmurnih oblaka do prometnih znakova. Grafički dizajn usko je povezan s pojmom vizualne komunikacije jer se njime oblikuju grafički proizvodi koje ljudi koriste u svakodnevnom životu, a u takve proizvode spadaju i etikete. Različite vrste ambalaža, a s njima i same etikete, služe prvenstveno kao zaštita proizvoda od vanjskih utjecaja te pružaju kupcima osnovne informacije o pojedinom proizvodu. Uz to, grafički aspekt ambalaže je taj koji privlači potrošače svojim dizajnom. Glavni cilj ovog rada je analizirati ulogu etiketa na vinskim buteljama, te u konačnici nakon istraživanja preferencija potrošača vezanih uz dizajn, predložiti poboljšanja kroz redizajn etiketa Vinarije Smrndić. 76 Prvo poglavlje rada donosi ciljeve, sadržaj i metodologiju istraživanja, problem i predmet istraživanja. Drugo poglavlje bazira se na definiranju pojma vizualne komunikacije i njezinih ključnih principa. Treće poglavlje bavi se je grafičkim dizajnom, njegovom povezanošću s vizualnom komunikacijom, te njegovim ključnim elementima i načelima. U četvrtom poglavlju definirani su robna marka i vizualni identitet. Peto poglavlje bavi se značajem vinskih etiketa i etiketa općenito te su analizirane etikete Vinarije Smrndić i konkurentskih vinara Zelinske vinske ceste. Šesto poglavlje donosi pregled rezultata empirijskog istraživanja provedenog u svrhu istraživanja preferencija potrošača u pogledu dizajna vinskih etiketa. Sedmo poglavlje prikazuje novi dizajn etikete Vinarije Smrndić. Ovaj rad donosi korisne zaključke vezane uz vizualnu komunikaciju i grafički dizajn, koji se kasnije primjenjuju u praktičnom djelu koji uključuje redizajn postojeće etikete.Visual communication implies the transfer of information through the sense of sight. It is widespread in most people's lives, and occurs in various forms, from natural disasters in the form of gloomy clouds to road signs. Graphic design is closely related to the concept of visual communication, as it shapes the graphic products that people use in their daily lives, and such products include labels. Different types of packaging, and with them the labels themselves, serve primarily to protect the product from external influences and provide customers with basic information about the individual product. In addition, it is the graphic aspect of the packaging that attracts consumers with its design. The main goal of this work is to analyze the role of labels on wine bottles, and ultimately, after researching consumer preferences related to design, to propose improvements through the redesign of Smrndić Winery labels. 77 The first chapter of the work presents the goals, content and methodology of the research, the problem and the subject of the research. The second chapter is based on defining the concept of visual communication and its key principles. The third chapter deals with graphic design, its connection with visual communication, and its key elements and principles. In the fourth chapter, the brand and visual identity are defined. The fifth chapter deals with the importance of wine labels and labels in general, and the labels of the Smrndić Winery and competing winemakers of the Zelinska wine route are analyzed. The sixth chapter provides an overview of the results of the empirical research conducted for the purpose of researching consumer preferences regarding the design of wine labels. The seventh chapter shows the new design of the Smrndić Winery label. This work brings useful conclusions related to visual communication and graphic design, which are later applied in a practical work involving the redesign of an existing label
Sakralna poetika W. G. Sebalda
No full textW. G. Sebald ist ein ausgiebig untersuchter Schriftsteller und Literaturwissenschaftler, dessen poetische Eigentümlichkeit schon Jahrzehnte lang aus verschiedensten Blickwinkeln betrachtet wird. Obwohl religiöse Themenbereiche in allen seinen literarischen und vielzähligen literaturkritischen Arbeiten vorzufinden sind, ist es verblüffend, dass es anscheinend keine Monographie gibt, die sein Gesamtwerk aus dieser Perspektive betrachtet. Um dies in der vorliegenden Arbeit durchzuführen wird zuerst ein religionssoziologischer Rahmen erstellt, der die oftmals unterschiedlichen Polemiken gegenwärtiger Theologen, Soziologen und Philosophen über den Postsäkularismus im Interdiskurs zusammenbringt. Dadurch wird eine Grundlage für die Verbindung postsäkularer Hintergründe und postsäkularer Literatur geschaffen, die mit Beispielen aus literarischen Untersuchungen von verschiedenen Literaturwissenschaftlern erläutert werden. Hiermit werden Überschneidungen von Befunden präsentiert, um den Merkmalen der postsäkularen Literatur, wie der Sakralisierung des Profanen, den Pluralismus und Individualismus in der Geistlichkeit und der Entzweiung der Religion und Religiosität, näher zu kommen. Sebald selbst war in seinen literaturkritischen Schriften ein Beiträger im Bereich der postsäkularen Analyse von literarischen Texten, was seine vier Essaybände regelmäßig bezeugen. Die genannten Eigenschaften werden bei bekannten und teils obskuren Schriftstellern erkannt, die Sebald dann selbst, oft in ausgearbeiteter Form, in seine eigenen Werke miteinbezieht. In werkimmanenter Interpretation und mit Unterstützung der Motivforschung wird dann Sebalds Poetik des Sakralen mithilfe zahlreicher Textauszügen betrachtet. Das Unendlichkeitsmotiv, das Vollendungsmotiv, Buße, Sühne, Suche nach Erlösung, die Sakralisierung der Natur und die eigentümliche Sinnstiftung sind die häufigsten Merkmale Sebalds sakraler Poetik, die in allen Werken wiederholt vorkommen. Sie stehen an der Schwelle zwischen dem Religiösen und Säkularen und sind somit Teil der postsäkularen Literatur und ein Mittel zur besseren Erfassung des postsäkularen Zeitalters.For decades, literary scholars have extensively studied the unique poetic style of W. G. Sebald from various perspectives. Although religious themes are present in all literary and many of his works of literary criticism, it is surprising that there seems to be no monograph that considers his entire oeuvre from such a perspective. This study addresses that deficit by firstly establishing a religious-sociological framework, bringing together the often divergent polemics of contemporary theologians, sociologists and philosophers on postsecularism through interdiscourse. This lays the foundation for connecting postsecular backgrounds with postsecular literature, which is illustrated through examples from literary analyses by various scholars. Overlapping findings are presented to define the characteristics of postsecular literature, such as the sacralization of the profane, pluralism and individualism in spirituality, and the division of religion and religiosity. With his literary-critical writings, Sebald himself contributed to the field of postsecular analysis of literary texts, which is prominent in his four essay collections. Features of sacralization of the profane, which he recognized in well-known and sometimes obscure writers, Sebald then incorporated into his own novels, often in elaborated form. The main part of this dissertation examines characteristics of Sebald’s sacred poetics through close readings of excerpts from his literary writings and with the support of motif analyses. The motifs of infinity, perfection, repentance, atonement, the search for salvation, the sacralization of nature and the peculiar sense-making are part of Sebald’s sacred poetics that recur in all of his novels. They stand on the threshold between the religious and the secular, making them a part of postsecular literature and an asset for a better understanding of the postsecular age.W. G. Sebald je spisatelj koji je poput književnog hodočasnika obišao krajolike povijesti, stvarajući pritom jedinstvenu transcendenciju poetičkog doživljaja. U svom književnom i književno-znanstvenom radu iznova definira granice književnih vrsta i pritom razvija osebujnu poetiku sakralnosti koja je u svojoj cijelosti još neistražena. Nekoliko biografskih podataka ukazuje na potrebu za istraživanjem u navedenom smjeru i mogućnost svrstavanja njegovog stvaralaštva u postsekularnu književnost. Sebald je bio maloljetnik kada je odlučio napustiti crkvu, što je bio kontroverzan potez u njegovom selu u bavarskim Alpama, gdje je odrastao u poprilično konzervativnoj sredini tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Status autsajdera dijeli sa svojim likovima te velikim brojem književnika koje je istraživao u svojim znanstvenim radovima. Tijekom svojih formativnih godina i prije stalnog zaposlenja na Sveučilištu u engleskom Suffolku, često je bježao, putovao i migrirao u razne sredine, tražio alternativna rješenja u mnoštvu polja svoga rada i bivanja. Tu se primjerice ubraja Sebaldov plan objave apodiktično sastavljene disertacije u razloženim poglavljima ili njegovo rano djelovanje unutar School of European Studies, koje je bilo interdisciplinarno, liberalno i ispunjeno mladim znanstvenicima neortodoksnih akademskih interesa. Iako je proza glavna književna vrsta pod kojom se danas pamti, djelovanje započinje s tri epske pjesme koje su bile tematski i stilski povezane te su zajedno izdane u njegovoj prvoj knjizi Nach der Natur. Sebald je već desetljećima ranije pisao, ali uglavnom za sebe, a ne za publikaciju, tražeći tako izlaz iz svakodnevice. Nach der Natur prvi put pokazuje Sebaldovu naklonjenost prema raznim fotografijama, slikama i dokumentima koje je usko povezivao s tekstom te vješto uvrštavao u svoju prozu stvarajući tako ikonotekst. Slike i fotografije su toliko temeljito povezane s tekstom da gube svoje prvotno značenje. Drugom polovicom osamdesetih Sebaldova se akademska karijera stabilizira. Postaje profesor na University of East Anglia u Norwichu, gdje ostaje raditi za stalno. Slijedi niz brzih napredovanja, pa je već 1990., prije izdavanja prvog romana Schwindel. Gefühle., postao voditelj odjela za europske književnosti. Bio je to prvi roman koji je uveo čitatelje u Sebaldov osebujan stil. Njegovo pisanje postaje nemoguće definirati. Niti jedna književna vrsta kao niti jedan žanr ne opisuju njegovu prozu dovoljno precizno. Schwindel. Gefühle. nalazi se u limbu između činjenica i fikcije, romana i autobiografije, znanstvenog istraživanja i putopisa. Kada je jedan izdavač upitao Sebalda pod kojim žanrom bi želio izdati svoju knjigu, on je jednostavno odgovorio „pod svim“. Prve književne nagrade nisu utjecale na Sebalda. Tekstovi, koje je desetljećima pisao i samo rijetko gurao kroz proces publikacije, prvenstveno su bili nusproizvod njegove egzistencije. Pisanje je za njega bila opsesija i ispunjavanje potreba, a objavljivanje i slava bili su posve nevažni. Sebaldovo daljnje književno i znanstveno djelovanje ostalo je netaknuto priznanjima koja su se sve češće pojavljivala. Već 1991. Sebald izdaje Die Ausgewanderten, djelo koje spaja četiri pripovijetke od kojih se svaka fokusira na opskurnu životnu priču jednog lika. Pripovjedač i likovi sada su već toliko bliski da ih je ponekad nemoguće razlikovati unutar teksta. Svaki lik, kao i sam pripovjedač, proživljava svojevrstan egzil. Upravo je ovo djelo razlog zašto se Sebald prvo smatrao holokaust autorom, što je vremenom postao klišej. Danas se zna da je takvo poimanje njegovog stvaralaštva posve banalno. 1995. objavljuje Die Ringe des Saturn, koji je u prvim izdanjima imao podnaslov Eine englische Wallfahrt (englesko hodočašće). Već u startu prikazuje se svojevrsna sakralizacija profanog i mogućnost analiziranja iz postsekularnog stajališta, što je centralna tema ovog rada. Kasnije se podnaslov izostavlja, kako se knjiga ne bi razmatrala kao običan putopis. Pobožnost prema prirodi je još istaknutija nego u prijašnjim djelima. Javni nastupi postaju sve traženiji, a to je nešto od čega je Sebald redovito bježao. Preokret u Sebaldovom akademskom životu događa se ukidanjem njegova odjela. Trebao je predavati „Kreativno pisanje“ iako je bio uvjeren da se kreativno pisanje ne može poučavati. Godine do njegove smrti 2001. bile se pune restrukturiranja i prekretnica. S jedne strane dobiva stipendiju koja bi mu do smrti omogućila imati slobodne semestre, a s druge strane sastavlja Austerlitz, posljednje djelo objavljeno za života, s kojim se konačno probija na internacionalnoj razini, što Sebaldu predstavlja ozbiljno tjelesno i psihičko opterećenje. Pozitivistički gledano, postoji nekoliko točaka koje ukazuju na potrebu istraživanja Sebalda s postsekularnog stajališta. No za takvu analizu potrebna je kombinacija metodičkih pristupa. Prvo se postavlja vjersko-sociološki okvir koji sažima pozadinu društvenih promjena. Predstavljaju se mišljenja i radovi suvremenih sociologa, teologa i filozofa o postsekularizmu. Upotrebljava se teorija sistema i interdiskursnost, kako bi se stvorio preduvjet za spajanje kulturne sociologije, religije i književnosti. Sociologija književnosti, koja smatra da je roman zrcalo društva, pridonosi otkrivanju društvenih procesa i karakteristika postsekularizma. S obzirom na to da je postsekularizam u društvenom i književnom aspektu još poprilično mlada pojava, prikladno je koristiti teoriju diskursa za određivanje zajedničkih značajki i za stvaranje definicije postsekularne književnosti. Potom se prikazuju rezultati raznih književnih istraživanja s postsekularnom konotacijom. Čak i Sebald sudjeluje u postsekularnom načinu analiziranja književnosti, što njegove zbirke eseja višestruko potvrđuju. U njima pronalazi karakteristike postsekularne književnosti koje kasnije primjenjuje u svojim romanima, često u opširnijem i dublje razrađenom obliku. Pomnim iščitavanjem uz podršku analize motiva pronalaze se značajke Sebaldove poetike sakralnosti, a koje su prisutne u svakom njegovom književnom djelu. Znanstvenici nisu suglasni je li moderno društvo sekularno ili obilježeno postsekularizmom. Dva temeljna, ali u osnovi odvojena stajališta daju Jürgen Habermas i Charles Taylor. Habermasova razmišljanja su jezične naravi te ističu nedostatak artikulacijskih mogućnosti sakralnog jezika. On apelira na postizanje zajedništva u svjetonazoru religioznog i sekularnog dijela društva. Taylor fokusira svoju argumentaciju na širokom spektru društvene preobrazbe koja zanemaruje vrijedna životna dobra. Glavno pitanje jest hoće li se religija svesti na marginalnu pojavu ili će se sakralne osebujnosti restrukturirati u novi oblik duhovnosti. Postsekularne rasprave nalaze se u širokom spektru kulturno znanstvenih krugova. Većina prepoznaje znatnu preobrazbu i odvajanje religije i religioznosti, a u pojedinim pogledima smatra se da je pitanje postsekularizma povezano s temeljnim europskim vrijednostima. Rasprave se također povezuju s metafizikom, gdje se vode diskusije o temama kao što su moral, ljudska smrtnost i odnos s prirodom. Ipak, do konsenzusa rijetko dolazi. Također nije jasno je li doba postsekularizma uopće započelo ili se suvremeno društvo tek nalazi u procesu ulaska u to doba. Najčešće stajalište jest, da je zadnji korak potpune sekularizacije sekulariziranje same svijesti. Do toga najvjerojatnije nikada neće doći jer će neki oblik religioznosti opstati, kao što je to do sada prikazano kroz povijest. Sekularizacija uglavnom istodobno vodi u dva smjera jedan je destrukcija, a drugi je preoblikovanje religioznih vrijednosti. Svaki dio društva, kao ekonomija, medicina, sport i umjetnost, razvijaju se uvelike odvojeno jedan od drugog te tako određuju svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu namjenu, u što spada i oblik duhovnosti u postsekularizmu. Jedna od kritika pritom jest da religija gubi svoj kontakt s kulturom te iz toga proizlazi duhovnost koja se trivijalizira poput procesa konzumiranja kulture u moderno doba. S druge strane postoje i stajališta koja nisu pesimistična. Navodi se da religioznost već odavno i dalje živi i to unutar kulture i umjetnosti. Tu dolazi do takozvanog pluralizma i individualizma koji predstavljaju dvije glavne značajke postsekularizma. Pluralizam je raspršenje nekoć centralizirane, čvrstim i stalnim odredbama određene religije u mnoštvo podtipova koji se stalno razvijaju i mijenjaju, dok individualizam predstavlja prilagođavanje religioznosti potrebama pojedinca. Traže se optimalna, a ne tradicionalna rješenja za duhovna pitanja, pri čemu teolozi kritiziraju suvremeno društvo kojemu nedostaju statične vrijednosti. U postsekularno doba umjetnost i kultura se sakraliziraju. Oboje nisu u temelju empirijski nastrojeni, što im je zajednička karakteristika i razlog zašto se promjena u jednom odražava u drugome. Zato je umjetnost rani pokazatelj kada je religija u procesu mijenjanja, što se u novije doba prvi put događalo za vrijeme romantizma, pa se tako romantizam može smatrati najranijim početkom postsekularizma, ili barem početkom razmišljanja koja su vodila prema postsekularizmu. Nadalje, razdoblje moderne se najčešće navodi kao katalizator za postsekularna razmišljanja, jer je to razdoblje uvelo duhovnu nestabilnost zbog potpunog odbacivanja određenih društvenih vrijednosti i time otvorilo svojevrstan rascjep kolektivne svijesti, koji postsekularizam sada pokušava ispuniti. Iz te perspektive, postsekularno doba predstavlja vrstu povratka religioznosti i duhovnim vrijednostima, koji ulazi u sve aspekte društva, pa tako i u književnost. Postsekularna književnost je istodobno odraz povratka religioznosti u individualiziranom i pluraliziranom obliku, kao i njen preobražaj sa značajkama sakralizacije profanog u svrhu ispunjavanja vlastitih duhovnih potreba. Djela koja prikazuju takve značajke su raznovrsna u svojoj prezentaciji individualizirane religioznosti, pa tako nailazimo na suptilna ispitivanja novih, prilagođenih duhovnih činova ili eksplicitne, skoro pa teatralne prikaze religioznih sadržaja. Jedan od žanrova koji sve češće pokazuje postsekularne karakteristike je postmoderan putopis. U srednjem vijeku taj je žanr često bio povezan sa hodočašćem, gdje je sveta destinacija bila u centru teksta. U postsekularnom putopisu sam se put ili pak sam čin pisanja sakralizira, pa centar postaje pojedinac i njegova osobna transformacija. Likovi pronalaze spas ili izbavljenje u profanom, to jest u putu ili u pisanju, pridodaju mu duhovne karakteristike i time oblikuju vlastitu religioznost. Čežnja transformaciji i metatekstualne poveznice padaju u prvi plan teksta te se njegova funkcija time personalizira. Na takav način strukturirane putopise pronalazimo u djelima poput In Patagonia i The Songlines Brucea Chatwinsa, koja su oličenje povijesnog sinkretizma što je jedna od karakteristika postsekularnog doba. Djelo Maxima Billera Die Tochter još je jedan primjer romana koji se može analizirati s postsekularnog stajališta, jer prikazuje dvije razine religioznosti. Prva se bazira na religiji, a druga na profanom koje se sakralizira, pa tako susrećemo neobičnu mješavinu religijske tradicije i postsekularne pobožnosti. Postsekularna književnost upravo je zbog obilježja pluralizma i individualizma vrlo raznolika, što je očito u usporedbi književnika poput Dona DeLilla, Louise Erdrich, Toni Morrison, Michaela Ondaatjea, Thomasa Pynchona i Leslie Marmon Silko. Ono što im je zajedničko jest da se u tekstu traži neki oblik iskupljenja kroz preobrazbu religije ili religioznosti, no postupci, teme i motivi variraju od suptilnih do ekstremnih prikaza sakralizacije. Pynchonov Vineland i Morrisonin Paradise dva su primjera gdje se postsekularnost odražava u gotovo teatralnom stilu. Bez obzira na intenzitet sakralizacije, glavni likovi gotovo svih romana razvijaju svoju individualiziranu spiritualnost potaknutu iz njihovog autsajderskog statusa, što je ujedno i karakteristika Sebaldovih glavnih i sporednih likova. Svi oni pronalaze idosinkrastička rješenja, načine na koje razmišljaju i kako se ponašaju, kako za pitanja svakodnevnice, tako i za fundamentalna životna pitanja. Oni predstavljaju daljnji razvoj otuđenih glavnih likova književnosti doba modernizma koje opisuje Georg Lukács. Zbog velike razlike u primjerima postsekularnog djelovanja unutar tekstova postsekularne književnosti, može se reći da se takva književnost još nalazi u fazi eksperimentiranja. Granice se dodiruju, testiraju ili obnavljaju, a književnici se ne ustručavaju suočiti svoje likove s neuspjehom. Bez obzira na način manifestacije postsekularnosti unutar književnosti, ona u većini slučajeva prikazuje razdvajanje religije i religioznosti. Preobrazba duhovnih činova se uglavnom ocrtava kod pojedinca, ali postoje i primjeri gdje cijela razina obitelji biva zahvaćena takvom transformacijom, što se može uočiti i u Sebaldovim književnim djelima. Prije nego što ih je sam uvrstio u svoje romane u razrađenijem i opširnijem obliku, Sebald je pronalazio karakteristike sakralizacije i postsekularne motive u mnoštvu poznatih i nekoliko gotovo opskurnih književnika. Takav način interpretiranja može se pronaći u svakoj od njegove četiri zbirke eseja; Die Beschreibung des Unglücks, Unheimliche Heimat, Luftkrieg und Literatur i Logis in einem Landhaus. Tekstovi unutar navedenih zbirki nisu nipošto čisti znanstveni uradci, nego prozna djela koja se, kao i njegovi romani, teško mogu opisati postojećim književnim vrstama. Iako je navođenje izvora i praćenje književno-znanstvenih metoda isprva uglavnom nazočno, takav se stil pisanja s vremenom gotovo u potpunosti gubi. U prvoj zbirci, Die Beschreibung des Unglücks, Sebald pronalazi u Adalbert Stifterovom Der Nachsommer dihotomiju između sakralnog i profanog kroz mnoštvo primjera te djelo razmatra kao sveobuhvatnu alegoriju dihotomije. Otkriva pražnjenje svetog i subjektivan oblik eshatologije koji se reflektira ponajprije u prikazu prostora. Nadalje, uočava interakciju sakralnog i profanog u analizi ženskih likova koji se sakraliziraju svojim skoro pa apstraktno pojednostavljenim izgledom, što ukazuje na žudnju za celibatom. Naposljetku, ispunjenje i kulminacija željenog celibata odražava se u smrti ženskog lika. Prikaz prostora, prema Sebaldu, ponovno predstavlja križanje sakralnog i profanog u Schnitzlerovom Traumnovelle. Svjetla, aura neprirodnosti, vrtna vrata kao prijelazni prag u sakralno i izuzetna neobičnost likova govore Sebaldu da je prikaz prostora u kojem se likovi nalaze sakraliziran. U tom kontekstu ističu se i zvukovi koji asociraju na crkvene melodije. Iako Sebald ne spominje ponovno pojam eshatologije, on navodi kako interpretirani tekst dolazi do svog vrhunca u razaranju ljepote i dobrote. Sebaldovo proučavanje romana Der Nachsommer i Traumnovelle povezuje pokušaj odbacivanja erotskih strasti i opasnosti povezane s njima, što je vrsta postsekularnog profanog celibata. U istom pogledu, Sebald nastavlja s tumačenjem Hofmannsthalovog fragmenta romana Andreas, gdje ističe da je glavni lik stvoren za ispitivanje zemaljskih grijeha. Taj se motiv povezuje s motivom znanosti, tj. ponovno na sakraliziran način, sa zabranjenim znanjem, pa je Sebaldu prikladno da se glavni lik spotakne na jabuku. Kafka je jedan od Sebaldovih omiljenih pisaca, pa se tako u svojim esejima konstantno vraća na njegova djela, posebice na roman Schloß. I ovdje Sebald ponovno opisuje prostor kao sakralizaciju profanog, što kod Kafke sagledava iz nekoliko razina. Već na početku teksta, kada glavni lik K. prelazi most prema selu gdje se većina glavne radnje odvija, Sebald percipira prelaženje praga između ovog i drugog svijeta te opisuje glavnog lika kao mrtvu dušu. Ostali likovi imaju svoju rutinu hodočašća, kao Otac koji svakog jutra obilazi nekoliko mjesta u selu u uzaludnom pokušaju izbavljenja sebe i svoje obitelji. Ta mjesta Sebald uspoređuje sa putokazima smrti te pronalazi u atmosferi i arhitekturi zgrada karakteristike koje podsjećaju na pakao. U onome što isprva djeluje kao profana zavrzlama, Sebald otkriva religioznu analogiju i nekoliko razina duhovnosti. U jednom kasnijem eseju Sebald se vraća Schloß-romanu, pa mu pridodaje još jednu sakralnu dimenziju u obliku mesijanizma. U srži Thomasa Bernharda i njegova romana Frost, Sebald uočava gnostiku i alegoriju procesa raspadanja prirodnog svijeta. Sebaldov naklon eshatologiji, čini se, upravo je kod Bernharda pronašao svoj početak i svog glavnog uzora. U neposrednom kontaktu s time nalazi se Sebaldov esej o Gerhardu Rothu i njegovom romanu Winterreise. Kod njega pronalazi značajke sakralnog arhiviranja, odnosno namjeru ovjekovječivanja profanog, što je i jedna od glavnih karakteristika Sebaldove poetike sakralnosti. U zadnjem eseju iz Die Beschreibung des Unglücks, Sebald se vraća Stifteru i Handkeu kako bi rastumačio eshatologiju u njihovom svjetonazoru, a koja proizlazi iz pokušaja stvaranja svojevrsnog raja na zemlji i sakralizacije svakodnevnice, ali i pokrivanjem mračne dimenzije sadašnjosti. U Sebaldovoj drugoj zbirci eseja, Unheimliche Heimat, otkrivaju se drugi načini sakralizacije, primjerice pripovjedačevo idoliziranje, što je prikazano u djelu The Indian Chief or Tokeah and The White Rose Charlesa Sealsfielda. U istom djelu pronalazi i motiv savršenstva koji se u postsekularizmu pripisuje profanim likovima, predmetima i mjestima, pa im se time pridodaje sakralna dimenzija. Slična interpretacija može se i pronaći u Kompertovim pripovijetkama, gdje glavni lik traži savršenstvo u nerealnim okolnosti
Water regime of Vransko lake in Zadar County
No full textVransko jezero je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj površine 30,2 km2 , jedinstvenjei ekološki značajan močvarni ekosustav smješten u Zadarskoj županiji, uz obalu Jadranskogmora. Kao Park prirode i međunarodno priznato Ramsarsko područje, razumijevanje njegovogvodnog režima ključno je za učinkovito očuvanje i upravljanje. Varijacije vodostaja krećuseod 1-2 m, a godišnji dotok vode je od 60 do 120 milijuna m3 . Jezero je blago boćatosasalinitetom od 0,16-0,86‰. Zaštićeno je područje prirode na svim razinama. Melioracijskoisušivanje Vranskog jezera provodi se od 18. stoljeća. Zaslanjivanje je uzrokovanoboćatimizvorima u Vranskom polju, prodorom morske vode s biogradskog područja podzemnimpropustima kroz vapnenački greben, te kroz kanal Prosika prokopan 1770. godine. Produbljivanje i proširenje kanala Prosika radi što bržeg isušivanja poljoprivrednih površinaonemogućilo je održavanje minimalne rezerve vodostaja iznad razine mora. Usušnimgodinama i za vrijeme velikih morskih mijena velika količina morske vode ulazi ujezeroi čini ga slanim. Osim toga, zbog niskog vodostaja voda se brzo i jako zagrijava, a utoplijoj vodi značajno je smanjena topivost kisika, što rezultira masovnim odumiranjemorganizamaujezeru i velikim poremećajima u cjelokupnom ekosustavu. Analizirana je referentna literatura porijeklom od institucije koja upravlja VranskimJezerom– Park Prirode Vransko Jezero, Hrvatskih voda, različite publikacije i znanstveni radovi sciljem pružanja objektivnog razmatranja trenutnog stanja. Metodološki su analizirani svi ustanovljeni i potencijalni čimbenici koji izravno djeluju na vodni režimVranskogjezerauključujući klimatske prilike, ekološke uvjete i ciklus lokalnog područja, reljefne oblikekaoneposredne faktore te istražiti sezonske varijacije u razinama vode, ulogu oborinai isparavanja, međudjelovanja podzemnih voda i utjecaj praksi upravljanja vodama. Razumijevanje svih navedenih procesa ključno je za predviđanje kako klimatske promjenei sve veći ljudski pritisci mogu utjecati na budućnost jezera. Također su analizirane strategijeza održivo korištenje vode, očuvanje biološke raznolikosti i izgradnju otpornosti uovomosjetljivom ekosustavu. Valoriziran je antropogeni utjecaj na promjene u hidrološkomprofilujezera te naposljetku prikazane smjernice za održivo gospodarenje vodnimresursima Parkaprirode s naglaskom na kohabitaciju gospodarske aktivnosti područja i održivosti statusajedinstvenoga prirodnog dobra.Vransko Lake, Croatia’s largest natural lake, spans 30.2 km² and is a unique and ecologicallysignificant wetland ecosystem located in Zadar County, along the Adriatic coast. As a NaturePark and internationally recognized Ramsar site, understanding its hydrological regimeiscrucial for effective conservation and management. Water level variations range from1-2meters, and annual water inflow is between 60 and 120 million cubic meters. The lakeisslightly brackish with a salinity of 0.16-0.86‰. It is a protected natural area at all levels. Reclamation efforts to drain Vransko Lake have been ongoing since the 18th century. Salinization is caused by brackish springs in the Vransko field, the intrusion of seawater fromthe Biograd area through underground passages in the limestone ridge, and throughtheProsika canal dug in 1770. Deepening and widening the Prosika canal to expedite the drainageof agricultural land prevented the maintenance of a minimum water level reserve abovesealevel. In dry years and during large tidal changes, large amounts of seawater enter thelake, making it salty. Additionally, due to low water levels, the water heats up quickly and strongly, and the solubility of oxygen in warmer water is significantly reduced, resulting inmassmortality of organisms in the lake and major disturbances in the entire ecosystem. Relevant literature from the institution managing Vransko Lake – the Vransko Lake NaturePark, Hrvatske vode, various publications, and scientific papers will be reviewedandpresented to provide an objective assessment of the current situation. Methodologically, all established and potential factors that directly affect the hydrological regime of VranskoLakeare analyzed, including climate conditions, hydrological conditions and cycle of the local area, landforms as direct factors, and seasonal variations in water levels, the role of precipitationand evaporation, groundwater interactions, and the impact of water management practices will be investigated. Understanding all of these processes is key to predicting howclimate changeand increasing human pressures may affect the future of the lake. Strategies for sustainablewater use, conservation of biodiversity, and building resilience in this sensitive ecosystemwill also be informed. The anthropogenic impact on the dramatic changes in the hydrological profile of the lake will be assessed, and finally, guidelines will be provided for sustainablemanagement of the water resources of the Nature Park, with an emphasis on the coexistenceof economic activity in the area and the sustainability of the status of a unique natural asset
Pavličić's novel Coral gate in comparative relation to Eco's novel The name of the rose
No full textPostmoderni čovjek suočen je s mnogim ontološkim pitanjima kojima su uzrok kako društveni tako i politički i ekološki problemi u svijetu. On gubi vjeru u razvoj i napredak čovječanstva, znanosti te općenito svih vrijednosti koje su u razdoblju moderne nastojali uspostaviti i očuvati. Bijeg od surove stvarnosti postmoderni čovjek pronalazi u povratku tradiciji i mitu, okreće se iracionalnom, duhovnom i individualnom. U hrvatskoj književnosti generacija autora koji su pisali takva djela zajedničkim se imenom nazivaju fantastičari. Među fantastičare uvršten je i jedan od autora čiji je roman tema ovoga rada, a to je Pavao Pavličić. Pavličić se, osim pisanjem književnih djela, također bavio i istraživanjem hrvatske barokne književnosti i manirizma. Pavličić je napisao Koraljna vrata za vrijeme njegova istraživanja Gundulićeva Osmana što ga je i inspiriralo da napiše spomenuti roman. Inspiraciju za pisanje romana u svome istraživanju našao je i drugi autor o čijemu je romanu naslovljenom Ime ruţe u ovome radu riječ; medijevalist Umberto Eco. Osim što su autori za njihovo stvaranje bili inspirirani tradicijom, ovim je romanima također zajednička i intertekstualnost. U Koraljnim vratima Pavličić kao metatekstom služi Gundulićevim Osmanom, dok se Eco koristi raznim tekstovima bilo iz područja književnosti, bilo filozofije bilo religije i slično. Također, zanimljiv je i središnji motiv oba romana – motiv knjige oko kojega se cijela priča razvija te određene karakteristike tradicionalnog mita koje posjeduju i jedan i drugi roman. Sve te značajke dokazuju da su ovi romani zapravo idealni primjeri postmoderne književnosti.Postmodern man is faced with many ontological questions caused by social, political and environmental problems in the world. He loses his faith in the development and progress of humanity, science, and in general all the values that they tried to establish and preserve in the modern period. Postmodern man finds escape from harsh reality in the return to tradition and myth, he turns to the irrational, spiritual and individual. In Croatian literature, the generation of authors who wrote such works are collectively called fantasists. One of the authors whose novel is the subject of this paper is included among the fantasy artists, namely Pavao Pavličić. In addition to writing literary works, Pavličić also researched Croatian baroque literature and mannerism. Pavličić wrote The Coral Gate during his research on Gundulić's Osman, which inspired him to write the aforementioned novel. Inspiration for writing a novel was also found in his research by another author whose novel, The Name of the Rose, is discussed in this paper; medievalist Umberto Eco. In addition to the fact that the authors were inspired by tradition to create them, these novels also have intertextuality in common. In The Coral Gate, Pavličić uses Gundulić's Osman as a metatext, while Eco uses various texts from the fields of literature, philosophy, religion, and the like. Also, the central motif of both novels is interesting – the motif of the book around which the whole story develops and certain characteristics of the traditional myth that both novels possess. All these features prove that these novels are actually ideal examples of postmodern literature
Natural Language Processing: The Example of Twitter
No full textDiese Arbeit beschäftigt sich mit den ausgewählte Methoden der maschinelle Verarbeitung natürlicher Sprachen (MVS) in der linguistischen Untersuchung der sozialen Netzwerke. Dabei werden die mit MVS generierten Inhalte im Rahmen der theoretischen Konzeption des Antagonismus und Hegemonie (1985) von Ernesto Laclaus und Chantal Mouffes untersucht. Dieser theoretische Rahmen ermöglicht die Einsicht in die Narrative über Migranten, die in der öffentlichen Diskussion dominieren und Migranten dabei marginalisieren. Das Korpus für diese Arbeit wurde auf der Social-Media-Plattform Twitter gesammelt. Dabei wurden die Beiträge auf Deutsch extrahiert und durch die Hashtag (Koexistenz)-Netzwerke und Stimmungsanalyse visualisiert.Ovaj rad bavi se odabranim metodama strojne obrade prirodnih jezika u lingvističkoj analizi društvenih mreža. Pritom se sadržaji generirani strojnom obradom prirodnih jezika istražuju u okviru teorijskog koncepta antagonizma i hegemonije Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe (985). Ovaj teorijski okvir omogućava uvid u narative o migrantima koji dominiraju u javnim raspravama i time marginaliziraju migrante. Korpus za ovaj rad prikupljen je na društvenoj mreži Twitter. Pritom su izdvojeni primjeri korisničkih komentara na njemačkom jeziku te su vizualizirani pomoću mreža supojavnosti hashtagova i analize sentimenta.This paper deals with selected methods of natural language processing (NLP) in the linguistic analysis of social networks. The content generated through NLP is examined within the theoretical framework of antagonism and hegemony by Ernesto Laclau and Chantal Mouffe (1985). This theoretical framework enables insight into the narratives about migrants that dominate public discourse and marginalize migrants. The corpus for this paper was collected from the social media platform Twitter. The posts were extracted in German and visualized through hashtag cooccurrence networks and sentiment analysis