UNSA Faculty of Philosophy E-books and Catalog of Printed Books
Not a member yet
132 research outputs found
Sort by
Ljudska kreativnost: psihologijski modeli
Kreativnost je temeljni uvjet svekolikog individualnog i društvenog napretka. Studirajući posljednjih godina obimnu, (ne samo noviju) literaturu o ljudskoj kreativnosti, i često, (ne samo kao univerzitetski učitelj, nego i osoba sklona umjetnosti) “izazivan” na kreacijske poduhvate, osjetio sam potrebu napisati jednu knjigu gdje je temeljni cilj bio traganje za odgovorima o ljudskoj kreativnosti,, npr. o tome šta je ljudska kreativnost (kroz definicije prominentnih naučnika) ili o modelima/mogućnostima sistematskog istraživanja i poticanja kreativnosti. Htio sam pobuditi (još više) i sebe i druge na propitivanje i promišljanje (prirode), ljudske kreativnosti, osobito mogućnost poticanja kreacijskih procesa i ponašanja u odgojno-obrazovnom kontekstu-školi. Knjiga koju imate pred sobom strukturirana je u dva dijela i devet poglavlja. U uvodnom dijelu knjige, prvim poglavljem obuhvaćene su, u više eksplicitnoj ili implicitnoj formi, različite definicije kreativnosti te, u sintetičkoj formi i vlastita definicija ljudske kreativnosti koja naglašava kreacijsku etičku komponentu. U drugom poglavlju predstavljen je primjer sistematičnosti u pristupu istraživanja ljudske kreativnosti primarno utemeljen konceptualizacijom koju su predložili Kozbelt, Beghetto i Runco. Drugi dio knjige (poglavlja tri do osam) započinje analizom značenja pojma “model” u psihologiji a zatim su kriterijima naučne utemeljenosti, produktivnosti i citiranosti predstavljeni Kvaščevljev sintetički model kreativnosti, Sternbergova i Lubartova Investicijska teorija kreativnosti, Model kreacijskog mišljenja koji su predložili Runco i Chand, Dinamički komponentni model kreativnosti i inovativnosti u organizacijama autorā Amabile i Pratt te Sternbergov “Pravac-A” procesni model. Ovi modeli kao svojevrsna refleksija (istraživačkog) duha vremena i raznolikih psihologijskih sistema, (moguće) sadrže odgovore na brojna pitanja o ljudskoj kreativnosti, ne samo iz pozicija, npr. strukturalizma, bihejviorizma ili socijalne, kognitivne/procesne i taksonomijske perspektive, nego i drugih, osobito organizacijske, obzirom da je ljudska kreativnost (kao individualni i grupni potencijal) veoma često “presretnuta” rigidnim sistemima upravljanja dirigiranim “odozgo”, autoritarno i uglavnom bešćutno! Bilo bi još bolje da se otvore i neka nova pitanja, kao što to čine Amabile i Pratt što je, naravno i zadaća/kriterij dobrih psihologijskih modela i njihove funkcije u ulozi teorija. U devetom poglavlju dat je završni komentar vođen nekim od temeljnih pitanja o tome šta kreativnost (za sada) jest (ili bi trebala biti)
Navođenje na kreativnost: psihologijski fundamenti
U knjizi se bavim potrebom i izazovima sistematskog navođenja na kreativnost (ne samo učenika!) u školi, kao uvjetu funkcionalnoj pismenosti – životno i profesionalno primjenjivom, korisnom znanju. U današnjoj školi, deklarativno „okrenutoj“ učeniku i njegovim potrebama, nerijetko se „igra“ kako „veliki brat“ odozgo (čitaj politički i tržišno) svira. Škole svih vrsta i nivoa, osobito univerziteti, „zasuti“ su i velikim brojem projekata , pa tako i onih „kreativnih“, godinama tome svjedočimo. I onda (nas), između ostaloga, „stignu“ rezultati PISA istraživanja koji ukazuju na nedostatnu funkcionalnu pismenost naših učenika! Ponukalo me to da se kao dugogodišnji univerzitetski saradnik i nastavnik duboko zamislim i zapitam o vlastitoj ulozi i odgovornosti u svemu tome. Nisam umio (za sada) naći drugi odgovor nego sakupiti, i (nadam se) sistematizirati ono što su psihologijski autoriteti koji „imaju pojma“ kazali o kreativnosti u školi, te predložiti i vlastiti model navođenja na kreativnost u procesu pouka/učenje. Kreativnosti u našoj školi ima, ali se zasigurno može unaprijediti temeljitijom teorijskom zasnovanošću i integriranošću u nastavni proces. Strukturirano u šest dijelova, 13 poglavlja te zaključna razmatranja, u knjizi se, dakle, naglašava potreba i traganje za mogućnostima psihologijski teorijski utemeljenog poticanja i razvijanja ljudske kreativnosti u uslovima zadatih (kurikularnih) granica i strukturiranosti. Uz raznolike primjere - ideacijska navođenja, sugerira se kako kreacija treba biti integrirana u sve segmente škole, i kao sistema i kao zajednice ljudi koji uče. Vođena improvizacija ili model paralelnog poticanja kreativnosti moguće su načini poučavanja koji će voditi dubokom, kreacijskom znanju, kao jednom od fundamentalnih uvjeta funkcionalne pismenosti. Naravno, ovdje trebaju znalci, a ne improvizatori koji čitaju slajdove, oni koji će (između ostaloga), jasno razlikovati kreativno poučavanje od poučavanja o kreativnosti i poučavanja kreativnosti. Takvi učiteljice i učitelji upravljaće procesom pouka/učenje i uz primjenu velikog broja strategija i taktika poticanja kreativnosti koje su skoro operacionalno prikazane. Oni će biti mentori i modeli “prvacima” u učionici, i neće im savjetovati “da pripreme nekoliko radionica” u dva dana! Kreativnost je (psihologijski) fundament, brana plitkosti (u) svemu, a osobito (važno) - u školi. No, puno i traži, dane i dane studiranja i posvećenosti profesiji a ne puko improviziranje, “brainstorming”ili “ornamentiku” poslije kojih ostaje (funkcionalno) NIŠTA. O tome je ova knjiga. Nadam se da će (buduće) profesionalce u oblasti odgoja i obrazovanja, ali i sve one koji razumiju i osjećaju kreativnost kao najtananiji izraz i potrebu ljudskog bića, potaknuti na vlastita kreacijska putovanja ali i svrhoviti razredni tango
Zbornik radova Odsjeka za psihologiju
Ovaj Zbornik radova Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu sadrži skup radova sa naučno-stručnog skupa "Šesti sarajevski dani psihologije".
 
Prilagodba djece i adolescenata u obrazovnom kontekstu
Knjiga Prilagodba djece i adolescenata u obrazovnom kontekstu je napisana sa namjerom da se aktualizira poticanje razvoja socio-emocionalne dimenzije kod djece i adolescenata kroz formalno obrazovanje te da se ukaže na faktore koji u obrazovnom procesu imaju značajnu ulogu kada je riječ o mentalnom zdravlju i prilagodbi pojedinca. Iako prvenstveno namijenjena budućim i sadašnjim psiholozima te realizatorima odgojno-obrazovnih aktivnosti u obrazovnim institucijama, ona može biti korisna svim posrednim ili neposrednim akterima u obrazovnom procesu, ali i kreatorima obrazovne politike. Generalni cilj: ukazati na važnost praćenja i poticaja socijalne i osobno-emocionalne prilagodbe u obrazovnom okruženju, koja najvećim dijelom determinira kvalitetu života djece i adolescenata. Specifični ciljevi: uvidom u dosadašnja saznanja iz ovoga područja prikazati osobne, obiteljske i okolinske faktore koji imaju značajnu ulogu u procesu prilagođavanja djece i adolescenata u obrazovnom kontekstu; Prikazati koja emocionalna stanja učenika/studenata su pokazatelji poteškoća u funkcioniranju, što može biti od posebnog značaja svima koji učestvuju u odgojno-obrazovnom procesu; Prikazati ulogu i značaj programa namjenjenih unapređenju kvalitete prilagodbe i zaštiti mentalnog zdravlja učenika/studenata i nastavnika
Smjernice za unapređenje nastavničke profesije: istraživačka studija
Stručno usavršavanja je veoma bitan proces koji omogućava nastavnicima da kontinuirano rade na razvoju i unapređenju svojih znanja, vještina i vrijednosti, koje su im potrebne da se nose sa svim izazovima odgojno-obrazovnog rada u 21. stoljeću. Način na koji se stručno usavršavanje organizira, priprema i primjenjuje u praksi, u velikoj mjeri određuje promjene u samoj učionici, odnosno utječe na to, kako će i u kojoj mjeri stečena znanja biti primijenjena u radu sa djecom. Kako je navedeno u istraživačkoj studiji, jako je važno na koji se način uspostavlja obuka nastavnika, koji se modeli obuke koriste, da li su nastavnici uključeni u sam proces utvrđivanja tema, koje metode, strategije i aktivnosti se primjenjuju. U okviru reformskih promjena u našem odgojno-obrazovnom sistemu važno je prepoznati da je osnovna karika kvalitete u provođenju inovacija, zapravo, sam kvalitet programa stručnog usavršavanja i profesionalni razvoj nastavnika i stručnih saradnika. Ovim dokumentom želimo potaknuti nastavnike i pedagoško-psihološki tim škole da se kvalitetnije usavršavaju i/ili stiču nove ključne kompetencije kojim će se uspješnije prilagoditi društvenim promjenama. Također, namjera nam je da omogućimo nove prilike za kvalitetnijim procesima usavršavanja nastavnika i pedagoga/psihologa, te pružamo nove prilike za sticanje novih ključnih kompetencija kojim će se uspješnije prilagoditi društvenim promjenama. Ukoliko želimo da naše škole budu uspješne kao odgojno-obrazovne institucije, onda i one trebaju biti organizacije koje uče, te i sam pedagoško-psihološki tim škole treba sudjelovati u napretku
Iskustvo stvarnosti u poeziji Guillaumea Apollinairea, Blaisea Cendrarsa i Pierrea Reverdya
U poeziji, te pjesničkoj i estetičkoj teoriji Guillaumea Apollinairea, Blaisea Cendrarsa i Pierrea Reverdya, između njihovih velikih pjesama „Uskrs u New Yorku“ i „Zona“ 1912, te Bretonovog Manifesta nadrealizma 1924, dolazi do neviđenog razvoja eksperimentalne poezije. Povezana sa odbacivanjem koncepcije umjetnosti kao imitacije stvarnosti, ta nova poetika predstavlja se kao raskid sa realizmom, te usvaja vitalističke koncepcije Nietzschea i Whitmana, ali kroz posve novo shvatanje pjesničke slike i jezika, čija ambicija je, paradoksalno, da obnovi svojevrsni realizam u poeziji približavanjem udaljenih stvarnosti (Reverdy). Posve novi doživljaji vremena i prostora, te cijeli niz eksperimentalnih tehnika, među kojima i kolaž, kinopoezija i vizuelna poezija, omogućavaju novo shvatanje odnosa između umjetnosti i stvarnosti, stvarajući pjesničku riječ koja se u činu čitanja otkriva kao iskustvo i eksperiment istovremeno. Kakav je značaj te poetike stvarnosti i tog lirizma stvarnosti i koje je njegovo mjesto u razvoju moderne i savremene poezije? Pjesnička iskustva i eksperimenti iz ovog korpusa, čije karakteristike su zapanjujuće forme i korištenje sirovih fragmenata stvarnosti (kolaž), proučavani su u ovoj studiji u filozofskom i teorijskom okviru Merleau-Pontyeve fenomenologije percepcije, ali sa perspektivom koja je u suštini poetička i estetička. Prednost Merleau-Pontyeve fenomenologije je što naglašava tjelesne aspekte percepcije: upravo u tom smislu se svi ovdje proučavani pjesnički eksperimenti pokazuju kao strategije uranjanja čitaoca u estetsko iskustvo, te mehanizmi jedne instinktivne recepcije, koja je također djelomično tjelesna, to jest, po Merleau-Pontyu, pred-lingvistička i pred-objektivna, te se zato tiče i lingvističke invencije, drugim riječima – poezije kao govoreće riječi
Rasturena država
Knjiga pod nazivom „Rasturena država“ bavi se raspadom zajedničke države Jugoslavije i njenog sistema vlasti, kao i nastankom novih država na novim ideološkim osnovama u kojima se nadomjestak vlasti radničke klase čini pomoću nacionalne ideologije i vrijednosti koje vode zasebnostima koje se ogledaju u podjelama, sukobima i konačno u tragičnom rata u kome se stradanja, etnička čišćenja, pa i zločini, opravdavaju pomoću kolektivističkih histerija o ugroženosti naroda i nacije. U središtu analize je položaj čovjeka kao pojedinca u sferi socijalne politike i njegovog materijalno-socijalnog i obrazovnog statusa nasuprot etnonacionalnog i narodnog kolektiviteta. Knjiga se bavi rušenjem starih društvenih vrijednosti, konfuzijom i nedostatkom novih u kome se podstiču konflikti i razara društveni sistem, a time i sama država i njena struktura
Dvije Bosne: britanske putopisne i konzularne slike Bosne i Hercegovine, njenog stanovništva i međusobnih odnosa
Kao dio mog šireg interesovanja za politički odnos Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini i odnose u Velikoj Britaniji u vezi s Bosnom i Hercegovinom u drugoj polovini 19. stoljeća, nametnuo se i interes za politički motiviranu i politiziranu putopisnu literaturu. Putopis o Balkanu i Bosni i Hercegovini u engleskoj političkoj javnosti postaje percipiran kao legitiman izvor spoznaje o političkom stanju naroda tog prostora pod osmanskom vlašću. U kontekstu političke borbe i različitih pogleda na budućnost Balkana, među liberalima i konzervativcima, posebno 70-ih godina 19. stoljeća, putopisi i novinski tekstovi dobili su jednaku vrijednost kao službene informacije britanskog diplomatsko-konzularnog servisa. Zaintrigiran takvim stanjem stvari na britanskoj političkoj sceni, u vremenu kada je britanska politika vjerovatno odlučujuće utjecala na sudbinu naroda i zemalja pod osmanskom vlašću, za cilj sam sebi postavio analizu najutjecajnijih britanskih putopisa o Bosni tog vremena, na jednoj strani, kao i izvještaje tadašnjeg britanskog konzula u Bosni Williama Holmesa, na drugoj. Krajnji cilj mi je bilo sagledavanje kreirane slike Bosne i političkih odnosa u njoj od strane te dvije grupe informatora, putopisaca za britanske liberale, a konzula za konzervativce. Posebno su me interesirali “dijelovi tih slika” koji su političare, a posljedično i njihove sljedbenike i simpatizere u engleskom narodu, upućivali ka odgovoru na sljedeća pitanja čija je zemlja Bosna, ko su stanovnici Bosne i Hercegovine i koji je njihov identitet, te kakvi su unutrašnji politički i međuljudski odnosi između grupa stanovništva? Zbog naslijeđenog religijskog karaktera Osmanskog carstva i bosanskohercegovačkog društva unutar njega, kao i perspektive iz koje su putopisci i konzuli posmatrali taj dio svijeta, posebno važnom za analizu nametnula se slika odnosa između muslimana i hrišćana
Deutsch in Bosnien-Herzegowina
U periodu od 22. do 24. marta 2018. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u saradnji sa Istraživačkim centrom DiMOS sa Univerziteta u Regensburgu održana je osnivačka konferencija Društva germanista u Bosni i Hercegovini. Učestvovali su germanisti iz Bosne i Hercegovine, Njemačke i Austrije. Zbornik sadrži 16 radova. Svi radovi su prošli dvostruku slijepu recenziju. Autorica prvog rada objavljenog u zborniku je Maria Thurmair sa Univerziteta u Regensburgu. Maria Thurmair piše o njemačkom jeziku na univerzitetima. U svom radu ona ističe koliko je bitno da se u obzir uzme individualna motivacija za učenje njemačkog jezika. Radovi koji slijede bave se kontaktnom lingvistikom. Hermann Scheuringer, također profesor na Univerzitetu u Regensburgu, istražuje nepoznate dijelove historije njemačkog jezika u Bosni i Hercegovini. Autorice Nikolina Pandža, Senka Marinčić i Ružica Zeljko-Zubac su kao temu za svoj rad izabrale code-switching, a Nedad Memić se bavi statusom njemačkih posuđenica u savremenom bosanskom jeziku. Autorice Aldina Šerifović i Meliha Hrustić izučavaju interferencije kod polaznika čiji je nivo poznavanja njemačkog jezika B1 i B2, a Sanela Mešić i Minka Džanko interferencije kod studenata germanistike. Naredna dva rada se bave govornim jezikom. Erminka Zilić poredi poštapalice u njemačkom i bosanskom jeziku, a Alma Halidović i Zerina Rizvić govor muškaraca i žena. Wilhelm Oppenrieder sa Univerziteta u Münchenu detaljno izučava njemačke padeže i njihove semantičko-sintaktičke funkcije. Zbornik sadrži i radove o jeziku u novinama. Amela Ćurković piše o naslovnicama u online izdanjima novina, a Alma Čović-Filipović u svom radu analizira diskurs o aneksiji Bosne i Hercegovine. Metodikom nastave njemačkog jezika bave se Sanja Radanović (koja piše o historiji učenja njemačkog jezika u našoj zemlji), Lara Hedžić (koja analizira na koji način su predstavljene zemlje njemačkog govornog područja u udžbenicima njemačkog jezika u BiH), te Zlata Maglajlija (koja piše o mogućnostima i granicama upotrebe digitalnih medija u nastavi njemačkog jezika u Kantonu Sarajevo). Mersiha Škrgić u svom radu analizira funkciju kamere u jednom romanu Thomasa Glavinica, a Ivica Petrović putopise u kojima se piše o Sarajevu.
 
Pragmatisierungen von Wörtern au sunterschiedlichen Wortklassen im gesprochenen Deutsch
Ova knjiga je posvećena dvama osobitostima formuliranja u njemačkom govornom jeziku: čestom započinjanju novih izričaja i popunjavanju praznina pri kojima ključnu ulogu igraju diskursne oznake nastale pragmatikalizacijom različitih vrsta riječi. Konstrukcije koje su sintaktički i prozodijski neovisne o prethodnom izričaju i koje uvodi diskursna oznaka, omogućavaju verbaliziranje sadržaja kojih se govornik upravo u tom trenutku dosjeća. Takvi načini formuliranja ostaju mahom nespomenuti u gramatikama njemačkog jezika i u nastavi njemačkog kao stranog jezika zbog glagola na drugom mjestu u rečenici uglavnom vrijede za nepravilne ili u najboljem slučaju za kolokvijalne. O svome okruženju sintaktički i prozodijski neovisni izrazi koji služe za tematiziranje omogućavaju govorniku da pripadnu konstrukciju osmisli tek nakon izricanja ovih izraza, dok naknadno dodani izričaji ostavljaju mogućnost upotpunjavanja i preciziranja prethodno izrečenih sadržaja. U kraćenju stanki koje nastaju nakon zamjene govornih uloga, nakon potencijalnog kraja govornog prinosa ili unutar samog izričaja bitnu ulogu zauzima diskursna oznaka Ja. Knjiga je oprimjerena dijagramima sa vrijednostima osnovne frekvencije govornog signala i uglavnom vlastitim transkriptima isječaka iz razgovora vođenih u sklopu njemačke radijske kontakt-emisije „Im Gespräch“. Na kraju svakog potpoglavlja nalaze se pripadni zadaci i dodatna literatura. Ova knjiga je namijenjena svima koji poučavaju njemačkom jeziku i onima koji ga uče na naprednim razinama