UNSA Faculty of Philosophy E-books and Catalog of Printed Books
Not a member yet
132 research outputs found
Sort by
Historija Autarijata
Get PDFAutarijati su predstavljali najmoćniji i najbrojniji ilirski narod u periodu koji je predstavljao prekretnicu u povijesnom razvitku čitavog Balkanskog poluotoka (VI – IV. st. p. n. e.) i autarijatski uspon i pad korenspodirali su sa klasičnim razdobljem grčke povijesti. Njihovo prisustvo na zapadnom i centralnom Balkanu osvjedočeno je nizom povijesnih podataka, filološkim reliktima i obiljem do sada pronađene materijalne građe. Istraživanje Autarijata i glasinačke kulture starijeg željeznog doba započelo je krajem XIX. st. i nastavljeno je uz prekide sve do kraja XX. st., ali i pored intenzivnog istraživanja do danas još uvijek nije prezentirana cjelovita studija o Autarijatima. Porijeklo ovog ilirskog naroda treba tražiti u kontinuiranom razvitku proto-ilirskih populacija koje su naseljavale jugoistočnu Bosnu i gornje Podrinje u brončano doba. Seoba «nosilaca žarnih polja» koja je u velikoj mjeri izmijenila etničku i kulturnu sliku Podunavlja i jednog dijela Balkana nije u tolikoj mjeri zahvatila prostor rasprostiranja glasinačke kulture kasnog brončanog doba. Nakon stabilizacije prilika, prelaskom u starije željezno doba započinje i nagli narodnosni, kulturni i politički razvitak autarijatskih zajednica. Taj proces je rezultirao i usložnjavanjem društveno-političke strukture autarijatskih zajednica, i prerastanjem rodovsko-plemenske organizacije u prve začetke teritorijalno omeđenih kneževina od kraja VIII. st. p. n. e. U više tumula koji se datiraju u VII. i VI. st. p. n. e. pronađeni su iznimno bogati grobovi u koje su bili sahranjeni članovi lokalnih kneževskih dinastija. Međutim, uslijed više razloga izazvanih vanjskim političkim i ekonomskim uticajima, krajem VI. st. p. n. e. dolazi do ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politički entitet. Zahvaljujući ujedinjenju Autarijati započinju ekspanziju najvećim dijelom usmjerenu prema istoku i zemlji Tribala, te prema jugu gdje su pobijedili Ardijejce, svoje stare suparnike u borbi za zone ispaše i slana vrela. Svojom aktivnošću na prijelazu iz VI. u V. st. p. n. e. Autarijati su za narode, koji su direktno osjetili njihovu ekspanziju imali, velike posljedice. Ardijejci su pomjereni prema primorju a Tribali dalje prema istoku, na prostore na kojima su oba naroda odigrala svoju povijesnu ulogu. Svojom ekspanzijom Autarijati su ostvarili hegemoniju na jednom dijelu unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. I autarijatski vladajući sloj je sada dostigao zenit svoga imovinskog i političkog razvitka, što se na najbolji način pokazuje u nizu bogatih vladarskih tumula i grobova nastalih tijekom V. st. p. n. e. Na ovo vrijeme se sigurno odnose i Strabonove riječi o Autarijatima kao «nekoć najvećem i najmoćnijem ilirskom narodu». Nakon dostignutog zenita započinje lagani pad Autarijata koji se završava 310. god. p. n. e. naglim prestankom egzistencije autarijatske narodnosne zajednice i glasinačke kulture starijeg željeznog doba uslijed keltske invazije. Autarijati su iza sebe ostavili materijalno bogatstvo. Do sada je evidentirano više od 100 gradina koje su sigurno naseljavali Autarijati, odnosno zajednice iz kojih su oni nastali i na tisuće tumula u koje su oni bili sahranjivani. Pokretni materijal (poglavito nakit i oružje) pokazuje na sebi sve specifičnosti autarijatskog narodnosnog i kulturnog bića i svu originalnost autarijatskog duha. Sva višestoljetna produkcija metalnih proizvoda i keramike se odvija u kontinuiranom slijedu i jedan tipski oblik u velikom broju slučajeva postupno prelazi u novi tip. Najbolji primjer spomenutog tipskog kontinuiranog razvitka nalazi se na objektima izrađenim od metalnog lima koji kao završni tip svoje evolucije imaju luksuzne zlatne i srebrne pojaseve «mramoračkog tipa». Autarijati kao klasičan primjer gorštačkog naroda pokazuju i sve osobenosti gorštačkog mentaliteta, koji se najviše izražava u sklonosti ka konzervativnosti i što je moguće dužem zadržavanju starih formi života i vjerovanja. U navedenoj činjenici nalaze se i razlozi zbog kojih Autarijati uporno zadržavaju sahranjivanje u tumule na načine koji se u načelima nije mnogo mijenjao sve do konačnog kraja glasinačke kulture. Sudeći po nalazima izgleda da je pored kulta predaka veliku ulogu u religioznom životu Autarijata imao i kult solarnog božanstva. Na tragove solarnog kulta se nailazi u iznimnom broju širom autarijatskog teritorija. Gospodarstvo Autarijata se zasnivalo na stočarstvu kao primarnoj grani te na metalurgiji, zanatstvu i trgovini. Ovaj ilirski narod zbog svoga značaja i velike potražnje za grčke i italske robe je bio i najveći trgovački partner na zapadnom i centralnom Balkanu grčkim i italskim trgovcima između VII. i IV. st. p. n. e
Stil u psihologiji : teorije i istraživanja
Get PDFU ovome radu propitan je konstrukt stila u psihologiji. U teorijskom dijelu predstavljeni su i analizirani psihološki okviri razumijevanja i pojmovna određenja; integrativni stil-modeli; Teorija mentalnog samo-upravljanja kao jedna od reprezentativnih stil-teorija. Argumentirano je u prilog hipotezi o podudarnosti-značaju i primjeni saznanja o stilovima mišljenja, inteligenciji i ličnosti u učenju i poučavanju, osobito poticanju kreativnog mišljenja. Empirijski dio sadrži pregled i analizu značajnijih validacijskih svjetskih studija o teoriji mentalnog samo-upravljanja kao uvod u bosasko-hercegovačke studije o validnosti teorije. Rezultati do kojih smo došli ukazuju na konstruktnu, internu i eksternu validnost teorije mentalnog samo-upravljanja. Temeljni mjerni instrument operacionaliziranja teorije, bosansko-hercegovačka verzija Upitnika o stilovima mišljenja, kroz prizmu dvije psihometrijske teorije (tradicije)-Klasičnu teoriju testa i Teoriju ajtemskog odgovora, demonstrirao je zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike. Došli smo do saznanja, kao i drugi istraživači u svijetu, o potrebi restrukturiranja pet-dimenzionalnog na tri-dimenzionalni model teorije. Rezultati o eksternome validiranju ukazuju da postoje logički, psihološki i kulturalno konzistentne relacije između stilova mišljenja i različitih socio-demografskih varijabli koje substancijalno podržavaju konvergentnu i diskriminantnu validnost teorije. Ovdje naročito ističemo demokratski odgojni stil i nastavni polimetodizam kao moguće poticajne faktore kreativnost-generirajućih stilova mišljenja te autokratski odgojni stil i monometodizam kao generatore egzekutivnih stilova mišljenja. Utvrdili smo, takođe, kako temeljem intelektualnih stilova-stilova mišljenja koje preferiraju, naši mladi imaju izraženije kreativne potencijale nego njihovi vršnjaci iz drugačijeg kulturalnog miljea
Riječi kao pharmakon: romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj književnoj teoriji
Get PDFUže područje istraživanja unutar knjige je analiza romana zamišljena kao doprinos promišljanja prakse čitanja pri kojoj je pozornost usmjerena na propitivanje romaneskne artikulacije identiteta. Zamisao analize je da ukaže na jednu od mogućih strategija čitanja, koja se nadaje jednom vrstom potrage, u onoj mjeri u kojoj se roman kao žanr, ne svodi na raspravu o prekoračenju, nego je i sam prekoračenje, kako jezika tako i odnosa što se jezikom i u jeziku postavljaju. Teorijska podloga istraživanju bazirana je na pristupu postkolonijalnoj književnoj teoriji kao širokom interdisciplinarnom polju, u kojem se oslikavaju posljedice kolonijalizma u našem razumijevanju povijesti, politike, kulture i književnosti. Analiza je usmjerena na pozorno čitanje teksta ali i na prepoznavanje, samo osnovnih aspekata uticaja Derridine dekonstrukcije, Foucaltove teorije diskurza i Lacanove reinterpretacije psihoanalize. Praktična primjenjivost i relevantnost spoznaje upozoravajuće su i zamišljene samo kao jedna od mogućih strategija približavanja književnim tekstovima, jer se svaka zacrtana putanja metodologije odaje kao namjerno posezanje za položajem u kojem smo hipotetički, žrtve „najpodmuklijeg lukavstva moći“, gdje naša čitanja vrlo teško klize u neprekidnom procesu redefiniranja rubnog i središnjeg
Ahmed Sudi Bošnjak: komentator perzijskih klasika
Get PDFAhmed Sudi Bošnjak ubraja se među veoma značajne komentatore u Osmanskom carstvu klasičnih djela napisanih na arapskom i perzijskom jeziku. Iz njegovog autorskog opusa vidljivo je da je bio opredijeljen prvenstveno za istraživanje gramatike arapskog i perzijskog jezika te jedan novi pristup u podučavanju tih dvaju jezika. Ipak, Sudi je ostao najviše poznat po svojim komentarima triju klasičnih tekstova na perzijskom jeziku – Sa\u27dijevih djela Đulistan i Bustan, te Hafizovog Divana. Sudijevi komentari ovih triju djela bili su najviše korišteni i najbolje primljeni u Osmanskom carstvu u periodu od XVI do XIX stoljeća, a tokom XIX stoljeća neki fragmenti iz njih prevođeni su i na njemački i engleski jezik, što također govori o njihovoj dobroj recepciji. I pored činjenice da spada u najznačajnije autore s prostora Bosne, komentatorski opus Ahmeda Sudija Bošnjaka nije dosad predstavljen i valoriziran na cjelovit i kritički način. Predmet ove monografije jeste komentatorski opus Ahmeda Sudija koji se odnosi na spomenuta tri klasična djela iz perzijske književnosti. U svakom od triju poglavlja, koja predstavljaju analizu ovih komentara, ukratko su predstavljena komentirana djela, i to na temelju savremenih istraživanja perzijske književnosti, nakon čega su analizi podvrgnuti Sudijevi komentari. Svaki od komentara analiziran je na pet nivoa, i to: pisanje i izgovor (što u znatnoj mjeri odogvara fonetskoj i grafološkoj analizi), gramatika (morfologija i sintaksa), stilistika, kulturna historija i konačno semantika. Znatna pažnja poklonjena je i Sudijevim kritikama prethodnih komentatora, jer ta kritika i polemike s drugim autorima zauzimaju važno mjesto u njegovim komentarima. Ovim trima poglavljima prethode dva kraća poglavlja. Jedno od njih tematizira prisustvo i status što su ga uživali perzijski jezik i književnost na području Male Azije i Osmanskog carstva od XI stoljeća, kad utjecaj perzijskog jezika postaje primjetan, do XVI stoljeća, na čijem je kraju svoja djela pisao Ahmed Sudi. Drugo poglavlje posvećeno je životu i djelima Ahmeda Sudija. U vezi s njegovim životom konsultirani su dosad napisani biografski izvori, ali jednako i brojni navodi samoga autora o svome životu ostavljeni u njegovim djelima. Zatim su pobrojana Sudijeva djela s kratkim objašnjenjima o recepciji najznačajnijih među njima. Iz provedene analize izvodi se zaključak da je Ahmed Sudi u svojim komentarima slijedio veoma jasan metodološki postupak te da se njegov pristup odlikuje izuzetno visokim nivoom istraživačke akribije, što je bilo presudno za uspjeh njegovih komentara. Mišljenja smo da je najveći doprinos ostavio u gramatičkom opisu perzijskog jezika, posebno imajući u vidu činjenicu da u Sudijevo vrijeme još uvijek nije postojala cjelovita gramatika perzijskog jezika, a gramatički opis svodio se na fragmentarna objašnjenja, koja su sama izvođena pod velikim utjecajem gramatičkog opisa arapskog jezika. Najznačajnijim se može označiti Sudijev opis tvorbe glagolskih oblika i uvođenje sasvim novoga oblika infinitiva, koji ustvari ne postoji u perzijskom jeziku, ali je, bez ikakve sumnje, bio od velike pomoći nenativnim govornicima prilikom učenja perzijskog jezika. Uvođenje novog oblika infinitiva pokazuje kako je Ahmed Sudi Bošnjak posjedovao istančan osjećaj za gramatičke finese, a njegov istraživački postupak u tom domenu zaslužuje pohvalu
Proconsvles, legati et praesides: rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije
Get PDFKnjiga „PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESES. Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije“ je posvećena istraživanju institucije provincijskog namjesnika u antičkom periodu naše historije. U okviru navedene tematike se prvo obraća pažnja na uspostavu rimske vlasti i reguliranje teritorijalno – upravne organizacije. Nakon toga se analizira sama institucija provincijskog namjesnika, njene ovlasti i njen evolutivni razvitak od prvih decenija augustovskog režima pa sve do kolapsa antičkog historijskog razdoblja na Zapadnom Balkanu. Namjesnička institucija je pratila i razvitak Provincije i promjene njene unutarnje strukture, teritorijalnog opsega, pa i način života njenih stanovnika. Samim tim i namjesnička dužnost u Provinciji nije bila statična formacija, nego je bila prilagođavana situaciji, kontekstu, te faktorima vremena i prostora. Načelno se razdoblje namjesništva može podijeliti na tri razdoblja i to : a) doba prokonzula, b) doba legata propretora i c) doba presesa. Prvo razdoblje je bilo najkraće i završilo je već u drugoj deceniji augustovskog režima, dok je drugo razdoblje ono koje je dalo najveći i najtrajniji pečat namjesničkoj instituciji. Legati propretori i njihova djelatnost su usko bili vezani za prodiranjem grčko – rimske klasične kulture u ilirske zemlje. Nakon završetka Velikog Ilirskog ustanka u septembru 9. god. n. e., zadatak legata propretora se svodio ponajviše na reguliranje civilnih poslova te značajne infrastrukturne radove. Pojedini od tih legata, kao Publije Kornelije Dolabela, su svojom djelatnošću (posebno u gradnji infrastrukture, te reguliranjem katastarsko – zemljišnih odnosa) postavili temelje budućeg civilizacijskog progresa na današnjem Zapadnom Balkanu. Kaos koji vlada od sredine III. st. n. e. doveo je do uspostave novog sustava →dominata, u okviru kojeg se revidira i staro provincijsko i namjesničko ustrojstvo. Novi namjesnici sa titulom preses su sjena moći nekadašnjih prokonzula i legata propretora (posebno onih iz prve polovice I. st. n. e.)
Anaksimandar
Get PDFNa našim jezicima skoro da ne postoje studije o pojedinim predsokratovskim filozofima. Na raspolaganju su nam jedino knjige iz povijesti filozofije ili generalni prikazi, koji su uglavnom stari nekoliko decenija. Međutim, u svijetu su početak filozofije i znanosti, te pojedini mislioci tog perioda, neprestana tema filozofskih promišljanja. Anaksimandar (oko 610-546 g. p.n.e.) zaslužuje posebnu pažnju jer je on mislilac koji je vjerovatno prvi dao sveobuhvatan i detaljan opis nastanka i funkcioniranja kozmosa, a to, za razliku od njegovog prethodnika Talesa o kojem ne znamo mnogo, potvrđuju svjedočanstva iz antike. Svjedočanstva nam donose da je Anaksimandar vjerovatno prvi Grk koji je napisao filozofsku knjigu, koja je pri tome vjerovatno prva prozna filozofska knjiga, ako ne i prva prozna knjiga kod Grka uopće. Izumio je gnomon (sunčev sat) ili ga je prvi upotrebljavao u Grčkoj. Tekođer je prvi napravio kartu naseljenog svijeta, pa ga neki nazivaju ocem geografije. Dao je prvi racionalan opis nastanka kozmosa, a zbog svoga učenja o apeiron-u neki stručnjaci ga smatraju prvim metafizičarem. Prvi je smatrao da Zemlja lebdi u prostoru, odnosno da nije oslonjena ni na šta. Uveo je matematiku u kozmologiju i prvi je pokušao odrediti veličine Zemlje i nebeskih tijela i njihove međusobne udaljenosti, što ga po mišljenju nekih stručnjaka čini prvim znanstvenikom. Kao što je iz prirodnih uzroka i na racionalan način objasnio nastanak kozmosa, isto tako je objasnio njegovo funkcioniranje u sadašnjoj, razvijenijoj formi, te je dao objašnjenje meteoroloških pojava
Qur\u27an: Stylistic and Mathematical Miracle
No full textThe book Qur\u27an: Stylistic and Mathematical Miracle presents mutually two methods in the interpretation of the Qur\u27anic text. The first method is stylistic and the second is mathematical. In this book, the autors present both methods convinced that they both are inherent to the Text and valid in its interpretation. The book shows that these two methods are neither opposed to one another nor even parallel, but that they operate in the form of synthesis affirming the same basic values of the Text. The strength of the Text, marked by its openness to all times, is presented in this synthesis in a new way. It is shown that even mathematical language per se can be regarded as suggestive, metaphorical and connotative when it comes to the consonant enigmas at the beginnings of Qur\u27anic suras. Two kinds of poetics, literary and mathematical one, elaborated in the book are found not opposing to each other, but mutually complement. The first part of the book referring to the poetic and stylistic interpretation of the Text was written by Esad Duraković, while the part referring to its mathematical analysis was written by Lutvo Kurić
L\u27argot parisien et l\u27argot sarajevien avec les dictionnaires: description et comparaison historiques, linguistiques et sociolinguistiques
No full textCe livre consiste en deux volumes: le premier est une analyse historique, linguistique et sociolinguistique des phénomènes argotiques en France et en Bosnie et le deuxième volume englobe deux dictionnaires linguistiques: celui de l\u27argot parisien et celui de l\u27argot Sarajevien. Cette étude est créée à partir du travail sur le terrain et elle est inspirée par l\u27école de sociolinguistique et de sociologie américaine. Le corpus, présent dans les deux dictionnaires, est recueilli grâce aux interviews et à la méthodologie de l\u27observation participante. Ces argots sont étudiés selon le rôle qu\u27il jouent dans ces deux langues en fonction des faits sociologiques de deux pays respectifs. Les ressemblances structurelles sont visibles mais quelques différences que l\u27on peut aussi remarquer sur le plan métaphorique et sémiotique nous font réfléchir sur les différences culturelles et économiques ainsi que sur les différentes histoires des colonisations de deux sociétés en question. Ainsi, les mots de l\u27argot sarajevien: crta, štrafta, čiza n\u27ont pas d\u27équivalent en argot français de même que les mots: le bled et le beur n\u27ont pas d\u27équivalent en argot commun bosnien. Cette étude de l\u27argot nous permet de voir de manière générale dans quelle mesure la langue est un miroir de la société où elle est générée et où elle évolue
Jezik i stil djela Bulbulistan Fevzija Mostarca
Get PDFOsnovni zadatak knjige „Jezik i stil djela Bulbulistan Fevzija Mostarca“ jeste lingvistička i stilistička analiza cjelokupnog djela Bulbulistana, i to analiza njegova perzijskog izvornika, kako bismo se upoznali sa jezikom i načinom pisanja Fevzija Mostarca. Djelo Bulbulistan Fevzija Mostarca predstavlja riznicu bošnjačke baštine i ima neprevaziđenu vrijednost, budući da je to jedino prozno djelo kod Bošnjaka pisano na perzijskom jeziku. Budući da mnoga pitanja u perzijskoj stilistici nisu osvjetljavana na način savremene zapadne stilistike, u knjizi je ukazano na pojedine razlike u tim pristupima, a ovo je djelo osvijetljeno sa aspekta savremene stilističke nauke. Međutim, ova knjiga se u ostvarivanju svog zadatka ne zaustavlja samo na granicama lingvostilističke analize. Naime, prije nego što se pristupilo jezičkoj i stilističkoj analizi Bulbulistana, s ciljem boljeg shvatanja strukture samog djela, tematike i motiva zastupljenih u djelu, Bulbulistan se dovodi u kontekst intertekstualnih dijaloga sa drugim djelima perzijske klasične književnosti, konkretnije sa Đulistanom i Beharistanom, koja su predstavljala uzor i ideal Fevziji tokom pisanja Bulbulistana.Jezik Bulbulistana analiziran je u svim jezičkim segmentima i stilskim ostvarenjima, i to na planu: fonostilistike, leksikostilistike, morfostilistike, sintaksostilistike i semantostilistike. Na osnovu navedenih jezičkostilskih karakteristika Bulbulistana na svim nivoima može se kazati da je Fevzi Mostarac, iako nije nativni govornik perzijskog jezika, uspio da napiše djelo na perzijskom jeziku, po uzoru na najbolju perzijsku prozu. I pored toga što je Fevzijev stil pisanja u pojedinim segmentima sličan stilu njegovih uzora, ipak se može reći da je on u Bulbulistanu uspio izgraditi svoj individualni, osebujni stil pisanja, jedinstven samo njemu, čime se, svakako, povećava vrijednost samog djela
Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta
Get PDFŽivot i djelo Konstantina Velikog (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus 306. – 337.) predstavlja jednu od najbolje istraženih tema kada je u pitanju antička historiografija. Zahvaljujući čuvenom Milanskom ediktu iz 313. godine Konstantin je postao miljenik crkve. S tim u vezi ovaj dokument je postao predmet izučavanja ne samo historiografije već i klasične filologije, teologije, arheologije i pravne nauke. Ipak treba imati u vidu da edikt predstavlja samo jednu fazu u općekulturnom preobražaju ilirskih provincija Mezije Superior (Moesia Superior), Dalmacije (Dalmatia), Panonije Superior (Pannonia Superior) iPanonije Inferior (Pannonia Inferior) iz klasičnog ka mediavelnom razdoblju ljudske prošlosti.Svoju popularnost sporazum između Licinija i Konstantina iz 313. godine može zahvaliti najviše ranokršćanskim historičarima Laktanciju i Euzebiju. Kroz radove ovih autora se jasno vidi pristrasnost koja se ogleda u nedostatku pragmatičnosti u njihovom pisanju. Ovu problematiku potrebno je sagledati i očima paganskih autora iz prva dva stoljeća prisustva Isusovih sljedbenika u Rimskom principatu: Plinija, Tacita, Svetonija pa sve do Celsa. U njihovim radovima je primjetna raznolikost koja dokazuje da na opisivanje određene sociološke pojave u antičkom svijetu kulturno - političke prilike imaju izuzetno veliki utjecaj. Shodno tome ne treba zanemariti činjenicu da i savremena antička historiografija ima različit pogled na interpretaciju ranokršćanske historije i uloge koju je Konstantin odigrao u njoj.Edikt iz 313. godine i danas nakon sedamnaest vijekova se ne može posmatrati kao mrtvo svjedočanstvo historije. Oko njega postoje i danas kontraverze. Pravna nauka još uvijek nije odgovorila na pitanje da li je to edikt, pismo, reskript ili mandat.Biografija dominusa Konstantina je posebno vezana za zemlje antičkog Ilirika. Ta velika historijska ličnost došla je na svijet upravo u jednoj od ilirskih provincija, u provinciji Meziji Superior.Dok romanizacija u potpunosti nije zaživjela, prostor je to koji su naseljavali ilirski i keltski narodi kao i trački narodi. Među značajnim gradovima svakako su bili Singidunum, Viminacium, Pincum, Margum ,Ratiaria, HorreumMargi, Naissus, Municipium DD, Ulpiana te Scupi. Upravo u Naissusu (današnjem Nišu) je svoje djetinstvo proveo Konstantin. Bilo je to razdoblje kada je ilirska i rimska paganska religija bila raširena u svoj svojoj raznolikosti. U naučnom pogledu u Meziji se može se pratiti kontinuitet od primitivnih religija te poštivanja domaćih božanstava do uvođenja novih božanstava naroda s kojima dolaze u dodir.Ovi podaci su značajni jer da bi se razumio značaj Milanskog edikta u zemljama antičkog Ilirika neophodno je steći određenu povijesnu sliku kontiniuteta razvoja tog dijela Euromediterana u klasičnom razdoblju ljudske historije. Posebno značajno mjesto u tom procesu zauzima Dalmacija koja je bila najveća ilirska provincija, koju je naseljavala čitava lepeza različitih naroda. Kroz ovu provinciju mogu se pratiti sve osnovne faze razvoja antičke civilizacije od perioda ilirskog helenizma do propasti rimske države.Pored Konstantina antički Ilirik rodnom grudom je nazivala čitava plejada rimskih careva počevši od oca dominata Diokelcijana čija je politička doktrina rezultirala činjenicom da je stanovištvo antičkog Ilirika održavalo živim duh rimskog carstva koji se i u samoj prijestolnici nakon 313. godine počeo gasiti, zajedno sa izumiranjem paganizma. Nakon Milanskog edikta Euromediteranski svijet je polako počeo ulaziti u novu sferu (r)evolucije antičkog društva