UNSA Faculty of Philosophy E-books and Catalog of Printed Books
Not a member yet
132 research outputs found
Sort by
Mogućnosti čitanja teksta
Knjiga se sastoji od dvije studije, jedna o Andrićevim ranim pripovijetkama a druga o putopisu na primjeru putopisa Zuke Džumhura. Prva studija je analiza Andrićevih pripovijedaka iz perspektive Bahtinove teorije karnevalizacije književnosti a druga koja se bavi teorijom putopisa na primjeru putopisne proze Zuke Džumhura. U prvoj studiji nalazi se analiza ranih Andrićevih pripovijedaka iz perspektive Bahtinove teorije karnevalizacije književnosti. Druga studija analizira putopis kombinirajući nekoliko pristupa i metoda čitanja teksta
A Festschrift for Professor Bilbija
Zbornik radova u čast profesorice Snežane Bilbije priređen je u čast 42 godina rada i 65 godina života prof. dr. Snežane Bilbije sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Zbornik sadrži 19 radova koji su podijeljeni u dvije skupine - radovi iz oblasti engleske i američke književnosti i kulturoloških studija (5 radova) i radovi iz oblasti engelskog jezika, lingvistike i prevođenja (14 radova). Autori su članovi Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu i doktorandi profesorice Bilbije sa više univerziteta u Bosni i Hercegovini
Orijentalno-islamska književna tradicija u stvaralaštvu Hasana Zijajije Mostarca: Transtekstualnost u klasičnoj osmanskoj poeziji
U istraživanju odnosa stvaralaštva Hasana Zijaije Mostarca i orijentalno-islamske književne tradicije, rad polazi od analize međutekstualnog dijaloga koji poezija ovog mostarskog pjesnika iz 16. stoljeća, uspostavlja sa literarnom tradicijom kojoj je pripadala. Iako je poetika književnosti orijentalno-islamskog kruga bila usmjerena na afirmiranje i reproduciranje već postojećih tekstova, odnosno, njegovala “prisustvo tuđeg teksta u vlastitom tekstu”. Kao teorijski okvir analize međutekstualnih odnosa u poeziji Hasana Zijaije slijedili smo model Gerarda Genettea koji uvodi termin transtekstualnost i izdvaja pet tipova transtekstualnosti: intertekstualnost, paratekstualnost, metatekstualnost, arhitekstualnost i hipertekstualnost. Analizirajući korpus za ovaj rad, koji su činila izdanja Zijaijinog Divana i Priče o Šejhu Abdurezaku u latiničnoj transkripciji, kao i njihovi rukopisni primjerci, posebno smo se zadržali na kategorijama arhitekstualnosti, metatekstualnosti, intertekstualnosti i hipertekstualnosti. Arhitekstualnost je predstavljala osnovno načelo u istraživanju žanrovske pripadnosti i karakteristika korpusa, odnosno, odnosa koji povezuje tekst sa tipovima diskursa iz kojih potječe. Metatekstualnost, kao odnos komentara i teksta, koji se komentira u stvaralaštvu Hasana Zijaije, realizirala se u vidu autoreferencijalnosti, odnosno, pjesnikove svijesti o samom sebi i vlastitom tekstu. Intertekstualnost, koju Genette definira kao doslovno i efektivno prisustvo nekog teksta u drugom tekstu, u korpusu se mogla pronaći u obliku citata na arapskom i osmanskom turskom jeziku, i aluzija koji potječu iz različitih referentnih područja. Konačno, hipertekstualnost, kao svojstvo tekstova nastalih transformacijom ili imitacijom cjelovitih drugih tekstova, u kojima neki hipertekst obuhvaća i prenosi neki hipotekst, ali tako da ga ne komentira, jeste transtekstualni postupak koji se može prepoznati u Zijaijinoj Priči o Šejhu Abdurezaku, napisanoj u formi mesnevije
Italijanske teme
Knjiga se bavi pitanjem italijanskog jezika kroz stoljeća, od njegovih početaka preko standardizacije do aktuelnih problematika današnjice. Podijeljena je u dva dijela, uz poglavlje Perspektive italijanskog jezika u svijetu, koje služi kao uvod djelu. Knjiga čini vrijedan doprinos u oblasti istraživanja o jeziku, budući da na izuzetno vješt način predstavlja dio panorame razvoja jednog od najvažnijih svjetskih jezika, od njegovih početaka, nedoumica u vezi s definiranjem kroz stoljeća do savremenih promjena i tendencija. Prvi dio knjige objašnjava i definiše status italijanskog jezika. Ovaj jezik, koji danas govori preko 70 miliona osoba, svoju modernu osnovu nalazi u firentinskom dijalektu četrnaestog stoljeća zahvaljujući velikoj italijanskoj trijadi: Danteu, Petrarci i Boccacciu. Potom djelo tretira jezik djela Zaručnici Alessandra Manzonija, te sufiksaciju u italijanskom jeziku, upotrebu prefiksoida i sufiksoida u italijanskom novinarskom registru ali i polirematične oblike u italijanskom jeziku. Drugi dio knjige sastoji se od tri poglavlja koja tretiraju različite aspekte i problematike remek-djela Gepard italijanskog autora Giuseppea Tomasija di Lampeduse
Riflessioni sull\u27italiano
Knjiga je podijeljena na šest poglavlja u kojima se tretira problematika savremenog italijanskog jezika iz raznih uglova: Vrijeme, aspekt, radnja: između originala i prijevoda, Tvorba riječi – Generativna gramatika Sergia Scalisea, Bruno Migliorini – pionir proučavanja procesa tvorbe riječi, Dijahroni pogled na neologizme u jeziku štampe, Bilješke o imeničkim polirematskim oblicima, Alteracija u italijanskom jeziku. Jasno je već iz samih naslova poglavlja da se djelo italijanskim jezikom i pojavama u njemu bavi i iz sinhronijskog i iz dijahronijskog ugla te da posebnu pažnju u istraživanju zauzimaju tvorba riječi u italijanskom jeziku i morfologija italijanskog jezika
Portret misli estetičara Ivana Fochta filozofija i estetika pred tajnom umjetničkog bića
Život i djelo estetičara Ivana Fochta sebe prikazuju i svjedoče u savremenosti unutar usuda određenja života u realnom svijetu i usuda umjetničkih djela da traže i moraju da traže da se „spuste" iz metafizičkog zavičaja u svijet svekolikih bića. Ovaj fochtovski smisao zavičajnosti svih bića, ona je tajna koju će estetičar u prvim tekstovima filozofsko estetskih rasprava misliti i trajno biti pred ovom. Činimo korake u Fochtovo djelo koje je kao i život mislioca jedna čvrsta forma što se poput svetog opire promjenama. I Focht - čovjek i djelo sama je smisao, puna smisao pitanja o bitnom forme. Forma ne stoji skamenjena pred nama. Uvukla nas je kad je buknula i zavodi nas u „smrti", poput muzike kad je niko ne izvodi niti čita u partituri, ačuje se u formi. Forma, i muzika kao forma, život kao forma, umjetnost u svim izričajima seb- forme, sam čin poučavanja, su traganja u tajnu forme. Stoga su neponovljivo lijep lik profesora Ivana Fochta i neponovljiva mudrost ljepote njegovih predavanja i njegova iz muzike buknula znanstvena riječ ozbiljna igra čuvanja smisla forme — čovjek i djelo. Fochtovo oslobađanje pitanja o umjetničkom biću iz njegove prikrivenosti unutar kategorija znanstvenih disciplina budi misao o umjetnosti i obnavlja pitanje o umjetnosti s obzirom na traganja za izvorima mogućnosti umjetničkog bića. Estetika je napustila takovrsno interesovanje za umjetnost. U tomu je njena „nevolja", nije u tome „nemoć" estetike što se tajna umjetnosti ne može otkriti, već je poraz u tome što traganje za tajnom umjetničkog bića prestaje. Djelo estetičara je trajno istraživanje mogućnosti filozofije umjetnosti i estetike da budu kod same stvari umjetnosti, ne izvan umjetnosti. Estetičar I Focht smatra da je „izmaklo" pitanje o umjetnosti kad je napustilo svoje filozofsko gnijezdo, kad je estetika kao samostalna disciplina napustila filozofski pristup umjetnosti. Na stranicama djela I Fochta su rasprave, prave drame da se umjetnost ne „zaključa u činjenicu pred očima ili da se daju čvrsti odgovori što je to njeno biće iz velikih sistema estetika. Djelo se smiono u literaturi o umjetnosti posvećuje najtežem, biti u blizini čuda da je umjetnost u svojoj prikazivosti u povijesnom svijetu, a istinski jeste u neotkrivivoj stvarnosti umjetničkog duha, u izvorima koji su mogućnosti a samo se jedna ostvaruje i u potrebi umjetničkog duha da se objektivira
Strategije učtivosti u turskom jeziku
U ovoj su knjizi predstavljene strategije učtivosti u turskom jeziku. Jezički materijal prikupljen iz turskih filmova, televizijskih programa, turskih književnoumjetničkih djela, e-mail poruka i poslovne korespondencije analiziran je prema modelu Penelope Brown i Stephena C. Levinsona. Polazna tačka jeste „obraz“, teorijski konstrukt preuzet od Ervinga Goffmana. Obraz je pojavna strana ličnosti i sastoji se od dva aspekta: pozitivnog obraza koji predstavlja želju da se bude priznat/pozitivno vrednovan u određenoj društvenoj grupi i negativnog obraza koji izražava potrebu/želju da se bude neometan u svom djelovanju i u svojoj slobodi. Svaki razuman učesnik u interakciji nastoji izbjeći govorne činove koji ugrožavaju obraz ili, pak, primjenjuje određene strategije kako bi minimizirao ugrožavanje: strategije nemodificirane direktnosti (bez kompenzacije i ublažavanja), strategije pozitivne učtivosti (koja učvršćuje solidarnost i bliskost između sagovornika izražavajući odobravanje i simpatiju; tu spadaju komplimenti, šale, pozdravi, itd.), strategije negativne učtivosti (cilj je izbjeći nametanje i pritisak na sagovornika upotrebom ograda, deminutiva, isprika, itd.) i strategije nekonvencionalizirane indirektnosti (upotrebom aluzija, metafora, litota i dr. postiže se nejasnost i dvosmislenost). Analiza podataka pokazala je da u turskom društvu preovladava pozitivna učtivost. Velika raznolikost učtivih formi (kao što su ustaljene fraze kojima se izražavaju dobre želje) pokazuje dobronamjernost, solidarnost i saosjećajnost koji učvršćuju pripadnost grupi. S druge strane, strategije nekonvencionalizirane indirektnosti pokazale su se kao manje poželjne i manje korištene strategije kod nativnih govornika turskog jezika. U ovoj se knjizi ukazuje i na pragmatičke funkcije nekih gramatičkih formi u turskom jeziku (kao što su analitička forma –(y)i + vermek, perfekt na –miş, kondicional, itd.). Konačno, razmatranje strategija učtivosti u turskom jeziku potcrtava značajnu ulogu pragmatike u učenju stranih jezika. Pragmatička kompetencija nije dodatak ili ornament već sastavni dio lingvističke kompetencije
Statistika u psihologiji: Priručnik za studente
Priručnik se sastoji od dvanaest poglavlja u kojima se daje pregled najvažnijih koncepata deskriptivne i inferencijalne statistike, dok su u dvanaestom poglavlju ponuđena rješenja za sve zadatke. U svakom poglavlju najprije su detaljno objašnjeni koncepti, a zatim se na praktičnim primjerima studentima metodom korak-po-korak demonstrira provođenje određenog postupka. Potom su studentima dati tipski zadaci za vježbanje i utvrđivanje gradiva. U prvom poglavlju date su definicije ključnih termina u statistici. U drugom poglavlju prikazani su grafički i tabelarni postupci organiziranja i prikazivanja podataka na tako jednostavan način da svaki prosječan student može, nakon čitanja ovog poglavlja, naučiti očitavati i prirpemati grafikone i tabele. Treće i četvrto poglavlje bave se objašnjavanjem mjerama centralne tendencije i mjerama varijabiliteta, dok je u petom dat pregled glavnih pojmova teorije vjerovatnoće. U šestom poglavlju objašanjena je normalna raspodjela i kako se ova distribucija povezuje za teorijom vjerovatnoće. Sa sedmim poglavljem studenti se više uvode u područje inferencijalne statistike. Osmo poglavlje otvara područje testiranja hipoteza dok se u poglavljima devet i deset daje prikaz osnovnih testova za ispitivanje značajnosti razlika artimetičkih sredina (t-testova i analizi varijanci). U posljednjem jedanaestom poglavlju obrađuje se koncept povezanost i regresije
Revolucije stare Helade i Rimske Republike
Knjiga „Revolucije stare Helade i Rimske Republike“ je znanstveno – popularno djelo čija je sadržina posvećena revolucionarnim pokretima u antičkom grčko – rimskom svijetu. Cilj knjige nije da bude znanstveno djelo „klasičnog“ tipa, nego da jedan aspekt antičke historije predstavi u zanimljivom, popularnom stilu koji bi bio pristupaćan i široj javnosti. Zato je skoro kompletna sadržina knjige zasnovana samo na izvornoj građi i autorovim zaključcima, jer bi u suprotnom odvijanje „radnje“ otišlo u pravcu, za širu javnost, nerazumljivih znanstvenih premišljanja, opovrgavanja i postavljanja novih teza. Knjiga „Revolucije stare Helade i Rimske Republike“ je samim tim oblikovana na načelima antičke historiografije kako bi čitaoca učila, poučila i zabavila o neizbježnoj pojavi historijskog procesa →revoluciji, u kontekstu antičke historije. Tako se taj glavni međaš historijskog progresa, svojstven svim epohama, predstavlja kroz dvije vrlo ilustrativne epizode iz antičke historije. Osnovne radnje obje priče zauzimaju razdoblje kraće od godine dana, ali sa posljedicama proizašlim iz njih u stoljetnom trajanju. Prva priča se bavi vremenom vladavine 30 tirana u Ateni, kada je ovaj grčki polis utonuo u ponor masovnog zločina i dezavuiranja čovjeka. Atenska priča nastoji pokazati da se i polisu koji se smatrao i tada, a i danas, najkulturnijim i najrazvijenijim dijelom helenskog antičkog svijeta, mogao javiti sustav ubijanja, pljačke i destrukcije. Jednostavno niko nije po defaultu pošteđen toga da postane žrtva ili zločinac, i da je potrebna stalna budnost odbrambenih mehanizama ličnosti i zajednice kako se ne bi potonulo u baruštinu zla. Druga priča je posvećena pokušaju reformne djelatnosti jednog rimskog plebejskog tribuna, koji je uočio uzroke i liniju geneze zla koja je polako rastakala nekada uravnoteženo i harmonizirano biće Rimske Republike. Drugom pričom se nastoji prikazati konfrontacija dva koncepta, jednog koji preferira opći, javni interes, i drugog koji preferira osobni, nekada čisto profani interes