Morepress Journals - University of Zadar
Not a member yet
4369 research outputs found
Sort by
Metatekstualni postupci u romanu Totewande. Zidovi smrt Daše Drndić
No full textThe paper focuses on metatextual procedures in the novel Totenwande. Zidovi smrti [Totenwande. The Walls of Death] by Daša Drndić. By observing metatextuality as something “which speaks for itself” in the framework of discourse, it becomes possible for all narrative procedures to be observed in their mutual interaction, which leads to establishing the full meaning of a literary work. As a methodological basis, we have selected Linda Hutcheon’s theoretical system which distinguishes between diegetic and linguistic self-consciousness of a text. Diegetic self-consciousness refers to the process of constructing a story, i.e. to the narrative process, while linguistic self-consciousness refers to the linguistic nature of a literary text, i.e. to the building blocks of literary discourse. Within both these two models of metatextual novelistic prose, there are two kinds of forms: overt forms and covert (actualised) forms. We speak of overt metatextual forms when self-consciousness is expressed with explicit thematisation or allegorisation of their diegetic/linguistic identity within the work itself. Actualised forms comprise an identical process but with the following distinction: the process is now internalised, i.e. actualised in its diegetic/linguistic structure. The purpose of this paper is to consider diegetic and linguistic self-consciousness in the novel Totenwande. Zidovi smrti [Totenwande. The Walls of Death] by Daša Drndić.U ovom se radu posebna pozornost posvećuje metatekstualnim postupcima u romanu Totenwande. Zidovi smrti Daše Drndić. Motrenjem metatekstualnosti kao ‘onoga što govori sâmo o sebi’ u okvirima diskursa omogućuje se da se svi narativni postupci promatraju u njihovu međusobnom prožimanju koje vodi do uspostave cjelovitog smisla djela. Kao metodološka podloga izabran je teorijski sustav Linde Hutcheon koja razlikuje dijegetsku i lingvističku samosvijest teksta. Dijegetska se samosvijest (engl. diegetic selfconsciousness) referira na proces izgradnje priče, tj. na narativni proces, a lingvistička (engl. linguistic selfconsciousness) na jezičnu prirodu književnog teksta, tj. na gradbene elemente književnog diskursa. U okvirima svakog od tih dvaju modela metatekstualne romaneskne proze dvije su vrste oblika: otvoreni (engl. overt forms) i prikriveni, tj. aktualizirani oblici (engl. covert forms). O otvorenim metatekstualnim oblicima govorimo kada se samosvijest izražava eksplicitnom tematizacijom ili alegorizacijom njihova dijegetskog / lingvističkog identiteta unutar samoga djela. Aktualizirani oblici pak sadrže potpuno isti proces, s razlikom što je taj proces sada pounutrašnjen, tj. aktualiziran u svojoj dijegetskoj/lingvističkoj strukturi. Cilj je rada razmotriti dijegetsku i lingvističku samosvijest u romanu Totenwande. Zidovi smrti Daše Drndić
Od vjerodostojnosti dokumenta do mistifikacije
No full textPrikaz knjige Mistifikacija u slavenskoj kulturi: poetika i prakse (Mistifikacija v slavjanskoj kul\u27ture: poètika i praktiki), ur. N. Zlydneva. Moskva: Institut slavjanovedenija RAN, 2023., 420 str
Emocije, identitet(i) i tijelo u snovljemu jeziku pjesnika Radovana Ivšića
No full textThis paper explores selected work of the marginalized Croatian-French author Radovan Ivšić (1921–2009) centred around the dream motif which allows the poet to question (sur)reality, abandon mimesis, and create unusual associative relations typical for dream process(es). His poems Trideset i šest njenih čuda (1940) and Narcis (1942), as well as the collections of poems Bunar u kuli (1967) and Tanke (1954), republished in Pet stoljeća hrvatske književnosti (1985), U nepovrat (1990), Crno i crno (2003) and San na javi (2016) are read, extrapolated, and interpreted through signifiers of emotions, identity, and body. Due to the author’s stylistic contextualisation within Surrealism, the poet’s discourse will be categorised as so called Ivšić’s dream language, characterised by a specific syntax and morphology as well as remarkable combinations of poetic imagery which allow the author to: (1) express emotions authentically, (2) self-identify, and (3) demonstrate physical metamorphosis and relations to the body in general. In this context, the term Ivšić’s dream language is used instead of the general term oneiric, which is present in all literary periods and genres, to precisely identify his poetics and linguistic capital. Furthermore, as a bilingual author, the surrealist poetics allows him to go beyond the established stylistic framework and to realise his ideological attitudes about freedom which have legitimised him in the geographical, cultural, and political environment. Although his early and later work will be in contrast in both form and motifs, the dream matrix of the specific dream language will remain his fundamental poetic paradigm.U radu se promatra izdvojeno pjesničko stvaralaštvo marginaliziranoga hrvatsko-francuskog autora Radovana Ivšića (1921. – 2009.) i u središte se stavlja motiv sna koji pjesniku osigurava propitkivanje (i)realnosti, napuštanje mimeze i stvaranje neobičnih asocijativnih odnosa karakterističnih za proces(e) sanjanja. Istraživački korpus u radu čine poeme Trideset i šest njenih čuda (1940.) i Narcis (1942.), zbirke pjesama Bunar u kuli (1967.), Tanke (1954.) i Crno (1974..), koje su objavljene u nekoliko izbora djela, točnije u Pet stoljeća hrvatske književnosti (1985.), U nepovrat (1990.), Crno i crno (2003.) i San na javi (2016.), iz kojih se iščitavaju, potom izdvajaju i interpretiraju označitelji emocija, identiteta i tijela. Stilskim kontekstualiziranjem autora unutar nadrealizma kategorizirat će se pjesnikov diskurs kao tzv. Ivšićev snovlji jezik. Karakterizira ga specifična sintaksa i morfologija te začudne pjesničke slike, a autoru omogućava: (1) autentično izražavanje emocija, (2) definiranje njegova fluidnog identiteta i (3) prikazivanje tjelesne metamorfoze i odnosa prema tijelu uopće. U tom kontekstu umjesto pojma oniričko, koji se pojavljuje u svim razdobljima i žanrovima književnosti, koristit će se pojam Ivšićev snovlji jezik kako bi se preciznije identificirala njegova poetika i njegov lingvistički kapital. Također, kao bilingvistu nadrealistička poetika omogućava mu izlazak izvan prethodno postavljenih stilskih okvira te njome ostvaruje ideološke stavove slobode koji su ga legitimirali u geografskom, kulturološkom i političkom okruženju. Iako će kasnija faza Ivšićeva stvaralaštva biti u opreci s njegovim ranijim književnim ostvarenjima (i u formalnome i u motivskome smislu), matrica će (is)korištenoga specifičnog snovljeg jezika ostati i dalje njegova temeljna pjesnička paradigma
Ekspresivnost u pjesništvu Martine Vidaić
No full textThe paper deals with one of the basic stylistic categories, namely expressiveness. It is discussed from the aspect of language (Jakobson), and ambiguities are presented during the transition to literature (Lešić, Wales). Emphasizing and elaborating on one of the existing concepts of expressive stylistics in the literary field (Plett), we present the possibility of analyzing expressiveness in the poetry of contemporary Croatian poet Martina Vidaić, which carries a large part of its emotional and semantic layer. Determining the poetics of Martina Vidaić as primarily confessional, we take the categories of her theoretical-stylistic elaboration (Lemac) and analyze expressiveness according to these parameters, bringing her into contact with poetic and stylistic forces. The theoretical and methodological framework of our considerations consists of theoretical stylistics, literary stylistics, poetics, and stylistic criticism.U radu se obrađuje jedna od temeljnih stilističkih kategorija, a to je ekspresivnost. O njoj se raspravlja iz aspekta jezika (Jakobson) i iznose nejednoznačnosti prilikom prijelaza u književnost (Lešić, Wales). Ističući i elaborirajući jedan od postojećih koncepata ekspresivne stilistike na književnom polju (Plett), postavljamo mogućnost analize ekpresivnosti u pjesništvu suvremene hrvatske pjesnikinje Martine Vidaić koji nosi veliki dio njegova emotivnog i semantičkog sloja. Određujući poetiku Martine Vidaić kao primarno ispovjednu, uzimamo kategorije njezine teorijsko-stilističke razrade (Lemac) i po tim parametrima analiziramo ekspresivnost dovodeći je u kontakt s poetičkim i stilističkim silnicama. Teorijsko-metodološki okvir naših razmatranja sastoji se od teorijske stilistike, književne stilistike, poetike i stilističke kritike
Zaljubljenik u domovinu i geografiju – kratki prikaz znanstvenih, nastavnih i institucijskih doprinosa professora emeritusa Damira Magaša u prigodi 70. obljetnice života
No full textDamir Magaš rođen je u Metkoviću 15. siječnja 1953. 
Glagolski paronimi u hrvatskome jeziku
No full textA word that is similar in form of derivation but different in meaning is known as a paronym. Due to a similarity of form, speakers often deviate from the norm when using verb paronyms in everyday communication. The theoretical part of the paper discusses their determination. The results of a few previous research are also presented. The second part of the paper presents the research which was carried out on the sample of 109 participants via an anonymous questionnaire that comprised a sentence completion task (two tasks, each containing ten sentences with root or prefixal verb paronyms). All the answers were then presented, and divided into three groups – according to three criteria: education, mother tongue, and the concept of “jat“. The research aimed to determine whether respondents deviate from the norm of the Croatian standard language when using verb paronyms, as well as to determine whether they recognize the difference between paronymic pairs and whether they use the appropriate verb in the given context. The results confirmed the hypothesis that the respondents are familiar with the difference between the prefixal paronymic pairs. The worse results were achieved in the first task, in which the respondents were asked to recognize the root paronymic verb in a certain context. The results of the research confirm Tafra\u27s (2003) conclusion, drawn from the necessity of making a dictionary of paronyms, which would contain an explanation of each paronymic pair, as well as a list of the most common mistakes in their use.Paronimi su riječi koje imaju sličan izraz, a različit sadržaj, odnosno riječi koje se slično pišu, ali imaju različito značenje. Upravo zbog sličnoga izraza govornici često odstupaju od norme pri upotrebi paronimnih parnjaka u svakodnevnoj komunikaciji. U teorijskom dijelu rada raspravlja se o određenju paronima i predstavljaju rezultati malobrojnih dosadašnjih istraživanja. U drugome dijelu rada prikazano je istraživanje u kojemu je sudjelovalo 109 ispitanika. Kao instrument poslužio je upitnik koji se sastojao od dva zadatka nadopunjavanja rečenica. Svaki je zadatak sadržavao po deset rečenica s glagolskim paronimnim parnjacima (korijenskim i prefiksalnim). Prikazani su rezultati svih ispitanika, a zatim su se odgovori raščlanjivali prema trima kriterijima (obrazovanje, materinsko narječje i odraz jata). Cilj je istraživanja utvrditi odstupaju li ispitanici od norme hrvatskoga standardnog jezika pri upotrebi paronimnih glagola, odnosno prepoznaju li razliku između paronimnih parnjaka te služe li se odgovarajućim parnjakom u zadanom kontekstu. Rezultati istraživanja potvrdili su hipotezu da ispitanici bolje razlikuju prefiksalne paronime. Lošiji su rezultat ispitanici postigli u zadatku u kojemu se tražilo da prepoznaju korijenske paronimne parnjake u određenom kontekstu. Rezultati istraživanja potvrđuju Tafrin (2003) zaključak o nužnosti izrade rječnika paronima u kojemu bi se nalazilo objašnjenje paronima i njihove tvorbe te popis najčešćih pogrješaka kod govornika.
 
Joanna Rapacka, književna povjesničarka i komparatistica (1939. – 2000.)
No full textEsteemed Polish scholar, expert in Croatian studies, Polish studies, and comparative literature, Joanna Rapacka (1939-2000) published various books and a large number of treatises on Croatian literature and culture ranging from the Middle Ages to the period of Modernism. All her treatises, whether on Croatian, Croatian-Polish, or Croatian-comparative literature topics, pose relevant questions not only about Croatian literature but also about its deeper essence, its ideas, as well as its ideological, socio-political, or anthropological contexts. Insightful in identifying the underlying processes in the shaping of Croatian literary culture, Joanna Rapacka asks a series of pertinent questions, providing answers which observe Croatian literary and cultural history in a completely new way. Her work greatly contributes to familiarising the Polish public with Croatian culture and its connections not only with Polish culture but also with its European context.Poljska kroatistica, polonistica i komparatistica Joanna Rapacka (1939. – 2000.) objavila je niz knjiga i velik broj rasprava o hrvatskoj književnosti i kulturi, u rasponu od srednjega vijeka pa sve do razdoblja moderne. Sve njezine rasprave, bilo one kroatističke, bilo one kroatističko-polonističke ili pak kroatističko-komparatističke postavljaju relevantna pitanja ne samo o hrvatskoj književnosti nego i o njezinoj dubljoj biti, o njezinu idejnom, ideološkom, društvenopolitičkom ili pak antropološkom kontekstu. Lucidno uočavajući „podzemne“ procese u oblikovanju hrvatske književne kulture, Joanna Rapacka postavlja niz relevantnih pitanja i na njih daje odgovore koji na posve nov način vide hrvatsku književnu i kulturnu prošlost. Svojim radom ona je uvelike pridonijela upoznavanju poljske javnosti s hrvatskom kulturom i njezinim vezama ne samo s poljskom kulturom nego i s njezinim europskim kontekstom
Srednji vijek ili renesansa? Rapacka o Maruliću
No full textGreat Polish scholar of Slavic and Croatian studies Joanna Rapacka (1939–2000) published three studies on Marko Marulić (1450–1524), later united under the title “Fragmenti o Maruliću” [“Fragments on Marulić”]. Rapacka refers to Marulić in relevant places in several other works, for example in the articles in her Leksykon tradycji chorwackich [Lexicon of Croatian Traditions] and in her studies on the formation of modern Croatian nation and regionalism in premodern Croatian literary culture. Rapacka’s theses on Marulić are worth emphasising and analysing in detail for two reasons: they continue to be relevant for understanding Marulić’s literary opus; and they have not been paid critical attention by contemporary Croatian studies as deserved. Rapacka closely links Marulić, particularly the vernacular part of his opus, to the poetics of the European literary Middle Ages, whereas, in the last decades, Croatian literary historiography has put much effort in Marulić’s ‘de-medievalisation’. Marulić is, without doubt, a poetically heterogenous author standing between the Middle Ages and Renaissance, but when he writes in Croatian in his later years, his affinity for medieval literary tradition becomes very prominent. If Rapacka’s works are read closely, it becomes clear that, in her opinion, Marulić is the first (and only) great author of Croatian medieval literature.Znamenita poljska slavistica i kroatistica Joanna Rapacka (1939–2000) objavila je tri studije o Marku Maruliću (1450–1524), naknadno ih objedinivši pod naslovom “Fragmenti o Maruliću”. Rapacka spominje Marulića na važnim mjestima i u nekoliko drugih radova, primjerice u člancima iz svoga Leksikona hrvatskih tradicija ili u sintetskim studijama o formiranju moderne hrvatske nacije i regionalizmu u predmodernoj hrvatskoj književnoj kulturi. Teze poljske slavistice o Maruliću vrijedi istaknuti i pomno razmotriti iz dvaju razloga: zbog toga što i dalje mogu biti relevantne za razumijevanje Marulićeva književnoga djela te zbog toga što u suvremenoj kroatistici nisu imale recepciju kakvu zaslužuju. Rapacka Marulića, a posebno vernakularni dio njegova opusa, čvrsto povezuje s poetikama evropskoga književnog srednjovjekovlja, dok se u hrvatskoj književnoj historiografiji u posljednjim desetljećima uložilo dosta napora u pokušaj da se Marulić “demedijevalizira”. Marulić je nesumnjivo poetički heterogen autor, na razmeđu srednjovjekovlja i renesanse, ali kada stvara na hrvatskome, u svojim zrelim godinama, njegova upućenost na srednjovjekovne književne tradicije postaje vrlo izraženom. Čitaju li se radovi Joanne Rapacke pažljivo, postaje jasno da je, prema njezinu mišljenju, Marulić prvi (i jedini) veliki autor hrvatske srednjovjekovne književnosti
Prostorne kategorije u radovima Joanne Rapacke
No full textIn the works of Joanna Rapacka, issues of spatiality occupy a privileged place. As the first among the Polish researchers of Croatian literature and culture, she paid particular attention to the characteristics and history of individual regions. Rapacka tried to understand the meaning of regionalism and its impact on identity and a sense of belonging to a community. She pointed out the importance of border areas and their indisputable significance. Joanna Rapacka was also engaged in “understanding the city” of Dubrovnik and describing the forces that shaped and conditioned its culture. In her works, she pointed out the importance of understanding time in space and the new possibilities of creating relationships with space. She treated the aforesaid human attitude towards spatial categories as a kind of cultural practice. In her works, she successfully applied a new language of description which is characteristic for cultural orientation in literary research.U radovima Joanne Rapacke pitanja prostornosti zauzimaju povlašteno mjesto. Upravo je ona, prva među poljskim kroatistima, osobitu pozornost posvetila opisu i povijesti pojedinih regija. Znanstvenica je pokušavala je iščitati značenje regionalizma i njegov utjecaj na identitet i osjećaj pripadnosti zajednici. Ukazala je na značenje graničnih područja. Bavila se čitanjem grada Dubrovnika i silnicama koje oblikuju i uvjetuju njegovu kulturu. U svojim radovima ukazivala je na značenje čitanja vremenskih i prostornih kategorija. Upravo spomenuti čovjekov odnos prema prostornim kategorijama tretirala je kao vrstu kulturne prakse. U svojim radovima uspješno je primijenila terminologiju koja je karakteristična za noviju kulturnu orijentaciju u književnim istraživanjima
Korak naprijed u spajanju dijalektologije i jezične tipologije
No full textMislav Benić: Posvojnost u kukljičkom govoru. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 2021. ISBN: 978-953-7967-91-