Morepress Journals - University of Zadar
Not a member yet
4369 research outputs found
Sort by
Francuske bajke Marka Vovčoka i Mykole Tereshchenka – strategija prijevoda: međukulturna posredovanja
No full textThe French-language heritage of Marko Vovchok remains understudied, particularly with regard to its translation analysis, which underlines the relevance and topicality of this article. This study analyses Mykola Tereshchenko’s Ukrainian translations of Vovchok’s French fairy tales, aiming to identify the characteristics of his translation strategy. For this purpose, the interpretive theory of translation (Seleskovitch & Lederer 1984), Berman’s concept of “deforming tendencies” (1984), and Venuti’s strategies (1995) were applied. The qualitative analysis is based on a comparative study of source and target texts. The results of this research demonstrate that a translator succeeded in achieving a balance in rendering original Vovchok’s idiostyle. The study has proved that the dominant translation strategy was domestication which, as a form of adaptation, inevitably involves the application of lexical and stylistic transformations. This is particularly noticeable when reproducing culturally marked elements, such as character names, realia, phraseological units, and folklore motifs. To implement the chosen strategy and to convey the emotive, expressive, and stylistic colouring of the fairy tales, also called children’s literature, the translator mostly employed the following techniques: modulation, concretisation, generalisation, cultural correspondence, explication, metaphorical preservation, remetaphorisation, functional adaptation. The investigation also revealed the occurrence of several of Berman’s “deforming tendencies”, such as rationalisation, clarification, expansion, and qualitative impoverishment. These findings indicate that Tereshchenko’s translation strategies contribute to intercultural mediation, bridging the French originals and the Ukrainian readership. Future research could involve a comparative analysis of other translations of Vovchok’s French prose.Francuska jezična baština Marka Vovčoka ostaje nedovoljno istražena, osobito u pogledu analize prijevoda, što naglašava relevantnost i aktualnost ovoga članka. Ova studija analizira ukrajinske prijevode Vovčokovih francuskih bajki koje je izradio Mykola Tereščenko, s ciljem identificiranja značajki njegove strategije prevođenja. Za tu je svrhu primijenjena interpretativna teorija prevođenja (Seleskovitch i Lederer 1984), Bermanov koncept „deformirajućih tendencija” (1984) i Venutijeve strategije (1995). Kvalitativna analiza temelji se na komparativnoj studiji izvornoga i ciljnoga teksta. Rezultati istraživanja pokazuju da je prevoditelj uspio postići ravnotežu u prenošenju izvornoga Vovčokova idiostila. Studija je dokazala da je dominantna strategija prevođenja bila domestikacija, koja kao oblik adaptacije neizbježno uključuje primjenu leksičkih i stilskih transformacija. To je osobito vidljivo pri reprodukciji kulturno obilježenih elemenata, poput imena likova, realija, frazeoloških jedinica i folklornih motiva. Kako bi implementirao odabranu strategiju i prenio emotivno, ekspresivno i stilsko obojenje bajki, odnosno dječje literature, prevoditelj se najčešće koristio sljedećim tehnikama: modulacijom, konkretizacijom, generalizacijom, kulturnom korespondencijom, eksplicitiranjem, očuvanjem metafora, remetaforizacijom i funkcionalnom adaptacijom. Istraživanje je također otkrilo pojavu nekoliko Bermanovih „deformirajućih tendencija”, poput racionalizacije, pojašnjenja, ekspanzije i kvalitativnoga osiromašenja. Ovi nalazi upućuju na to da Tereščenkove strategije prevođenja doprinose međukulturnomu posredovanju, povezujući francuske izvornike s ukrajinskim čitateljstvom. Buduća istraživanja mogla bi uključivati komparativnu analizu drugih prijevoda Vovčokove francuske proze
Linguistic Landscape as an Indicator of the Sociolinguistic Situation in the Lower Vítkovice (Ostrava)
No full textStudie se zabývá jazykovou krajinou Dolní oblasti Vítkovice (DOV) v Ostravě a analyzuje přítomnost polštiny jako indikátoru zdejší aktuální sociolingvistické situace. Jazyková krajina je chápána jako komplex jazykových projevů ve veřejném prostoru, jejichž vizuální podoba reflektuje širší kulturní, etnické a komunikační kontexty. V empirické části je pozornost zaměřena na projevy polštiny v prostoru DOV – jedinečného industriálního areálu přetvořeného v kulturně- vzdělávací centrum, které patří k nejnavštěvovanějším turistickým cílům v České republice. Analýza ukazuje, že polština zde funguje převážně jako doplňkový komunikační prostředek vedle češtiny a angličtiny. Výzkum odhaluje různé typy vícejazyčných znaků (duplicitní, fragmentární, komplementární), přičemž dominantní postavení zaujímá čeština, zatímco polština se často objevuje v redukované či stylisticky problematické podobě. Přítomnost polských nápisů je ve sledované městské jazykové krajině důsledkem především cestovního ruchu a pracovní migrace, nikoliv přirozené jazykové vitality polské menšiny, jak je tomu např. na českém Těšínsku. Identifikované příklady dokládají jak inkluzivní jazykovou politiku (např. trojjazyčné informační tabule), tak i projevy potenciálně stigmatizující. Studie tak přináší nejen popis konkrétních jazykových realizací, ale i jejich hodnotící interpretaci: polština v DOV je jazykem druhořadým, přesto stabilně přítomným a nesoucím symbolickou i praktickou funkci. Přítomnost tohoto jazyka ve veřejném prostoru svědčí o jeho určité prestiži a o vědomém přizpůsobení komunikace významné kulturní instituce potřebám přeshraničních návštěvníků.This paper explores the linguistic landscape of the Lower Vítkovice (DOV) area in Ostrava, focusing on the visibility of Polish as an indicator of the local sociolinguistic situation. The linguistic landscape is approached as a set of language practices in public space, whose visual and multimodal forms mirror broader cultural, ethnic, and communicative contexts. The analysis concentrates on Polish-language signs in DOV, a former industrial complex transformed into a cultural and educational hub and one of the most visited tourist sites in the Czech Republic. Findings show that Polish serves mainly as a supplementary code alongside Czech and English. Several types of multilingual signage are identified (duplicated, fragmentary, complementary), with Czech retaining dominance, while Polish often appears in reduced or stylistically inadequate forms. The occurrence of Polish inscriptions is linked primarily to tourism and labour migration rather than to the natural vitality of a minority community, as is the case in Czech Těšín region. Examples illustrate both inclusive practices (such as trilingual information boards) and potentially stigmatizing uses. Multimodal features play a crucial role in shaping comprehensibility and reception. The study thus provides not only a descriptive account but also a critical interpretation: Polish in DOV functions as a secondary yet stable language with symbolic and practical roles. Its presence in the public sphere indicates a degree of prestige and reflects deliberate efforts by a major cultural institution to accommodate cross-border visitors
Jezični savjeti časopisa Jezik u vrijeme uredništva Ljudevita Jonkea
No full textNowadays, language consultancy follows trends, so advice is published in the media, on different platforms, social groups, and alike. However, in the past, advice was only published in language consultants, or in magazines, which often depicted useful language interests and ruling linguistic attitudes. In this context, we can also talk about the history of language counselling, with the literature generally dividing it into four periods (Rišner 2006, Protuđer 2011, Baraban 2018, etc.). In this paper, the focus will be precisely on the period after the Second World War, that is, from 1952, when the journal Jezik was launched, which was seldom mentioned in the literature, but was extremely fruitful in terms of advice. Ljudevit Jonke was the editor-in-chief of Jezik from its foundation until 1970. During that period, together with his colleagues and members of the editorial board, he wrote, among other things, language tips. This paper provides an overview of the tips given in the Questions and Answers section, as well as relevant articles. In this review, particular attention will be given to articles– that is, as indicated, to readers’ questions addressed to the journal Jezik and to the section Linguistic Advice, which featured responses by prominent Croatian linguists led by Ljudevit Jonke and Mate Hraste, Milan Moguš, Petar Skok, Josip Hamm, Josip Vončina, Božidar Finka, Rikard Simeon, Slavko Pavešić, Zlatko Vince, Stjepan Babić, Vladimir Anić, as well as contributions by other linguists, including those from the former Yugoslavia.U današnje vrijeme jezično savjetništvo prati trendove, pa se tako savjeti objavljuju u medijima, na različitim platformama, društvenim grupama i sl. Međutim, nekada su se savjeti objavljivali samo u jezičnim savjetnicima ili časopisima u kojima su se nerijetko oslikavali korisni jezični interesi te vladajući jezični stavovi. U tome se kontekstu može govoriti i o povijesti jezičnoga savjetovanja, pa se u literaturi uglavnom spominje podjela na četiri razdoblja (Rišner 2006; Protuđer 2004; Baraban 2018 i dr.). Jonke se u većini svojih savjetodavnih članaka dotiče tada, a i sada aktualnih pravopisnih problema. Pravopisni se jezični savjeti uglavnom vezuju uz uvijek aktualna pravopisna pitanja alternacija ije/je. Osobito je zanimljiv Jonkeov članak u kojemu se osvrće na plakat o gostovanju beogradskoga cirkusa u Splitu 50-ih godina prošloga stoljeća napisanoga gotovo u cijelosti na ekavici. Jonke se također dotiče sastavljenoga ili rastavljenoga pisanja negacije glagola htjeti pri čemu sugerira Boranićevo rastavljeno pisanje ne ću. U ovome će radu fokus biti upravo na razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno od 1952., kada se pokreće časopis Jezik s glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom, pa sve do 1970. godine. U tome je razdoblju zajedno sa svojim suradnicima i članovima uredništva pisao, među ostalim, i jezične savjete, stoga će se u radu dati pregled jezičnih savjeta danih u rubrici Pitanja i odgovori, ali i ostalih savjetodavnih članaka sljedećih autora: Ljudevita Jonkea, Mate Hraste, Milana Moguša, Petra Skoka, Josipa Hamma, Josipa Vončine, Božidara Finke, Rikarda Simeona, Slavka Pavešića, Zlatka Vincea, Stjepana Babića te Vladimira Anića
Hrvatski studenti i engleski glagoli kretanja koji izriču put –dokazi pozitivnoga i negativnoga transfera
No full textBoth English and Croatian are satellite-framed languages, yet they differ significantly in how they express spatial relations. This contrast is particularly noticeable when comparing English path verbs and their Croatian counterparts. Croatian learners of English often struggle with using prepositions alongside certain English path verbs, leading to the production of incorrect sentences. However, with other English path verbs, their usage of prepositions tends to be accurate. This behavioural study aimed to investigate whether these difficulties might be attributed to transfer from Croatian. A total of 82 subjects participated and solved a cloze test containing path and manner verbs. The results suggest that strong negative transfer occurs with English path verbs whose Croatian equivalents are prefixed motion verbs governing prepositions cognate with their prefixes. Conversely, positive transfer occurs in the case of English path verbs whose Croatian equivalents are either prefixed or unprefixed verbs not accompanied by prepositions. These insights may prove valuable in shaping more effective methods for teaching prepositions.I engleski i hrvatski pripadaju satelitima uokvirenim jezicima, no uvelike se razlikuju po tome kako izražavaju prostorne odnose. Taj je kontrast osobito primjetan kada uspoređujemo engleske glagole kretanja koji izriču put i njihove hrvatske ekvivalente. Hrvatski studenti engleskoga jezika često imaju poteškoća kada je u pitanju uporaba prijedloga s određenim engleskim glagolima koji izriču put, što rezultira netočnim rečenicama. Istovremeno, u slučaju nekih engleskih glagola koji izriču put ne rade greške pri uporabi prijedloga. Cilj je ovoga istraživanja ispitati uz pomoć bihevioralne metode mogu li se navedene poteškoće pripisati transferu iz hrvatskoga. U istraživanju su sudjelovala 82 ispitanika koji su rješavali upitnik koji je sadržavao i glagole koji izriču put i one koji izriču način kretanja. Rezultati upućuju na postojanje jakoga negativnoga transfera u slučaju engleskih glagola kretanja koji izriču put čiji su hrvatski ekvivalenti prefigirani glagoli kretanja nakon kojih slijedi prijedlog koji dijeli oblik s prefiksom. Nasuprot tomu, postoje indikacije pozitivnoga transfera u slučaju engleskih glagola kretanja koji izriču put čiji su hrvatski ekvivalenti prefigirani ili neprefigirani glagoli nakon kojih ne slijedi prijedlog. Rezultati ovoga istraživanja mogu pomoći pri oblikovanju učinkovitih metoda za poučavanje prijedloga
Eugen von Ransonnet-Villez Between Japan and the Adriatic
No full textBarun Ransonnet (1838. – 1926.) bio je fascinantna ličnost mnogih interesa – slikar, diplomat i globetrotter koji je proputovao Bliski i Daleki istok – od Palestine i Egipta do Indije, Cejlona i Japana. Bio je među prvima koji su tehnički i umjetnički dokumentirali podmorski svijet. Njegova detaljna zapažanja o podvodnom svjetlu i boji čine srž njegove vizualne estetike: opći podvodni efekt boje znatno se razlikuje od kopnenih krajolika. Izumio je i konstruirao ronilačko zvono, potom i jednostavniji optički uređaj – svojevrsni podvodni teleskop ili periskop – kojim je promatrao morsko dno i izrađivao realistične skice jadranske flore i faune. Godine 1884. otkrio je Modru špilju na otoku Biševu. U članku o otkriću zapisao je kako ga je primarno zanimalo fotografiranje podmorja vlastoručno konstruiranom kamerom, što otvara mogućnost da su upravo tamo nastale najstarije podvodne fotografije – čak devet godina prije poznatih Boutanovih snimaka. Na Vis je stigao kao ilustrator na izdavačkom projektu Kronprinzenwerk (Die österreichisch- ungarische Monarchie in Wort und Bild). Ransonnetovo nasljeđe živi kroz sačuvane skice, litografije i slike koje se čuvaju u muzejima u Beču i Monaku. Svjedoče o osebujnom amalgamu znanstvene pronicljivosti i estetske osjetljivosti, što njegov rad čini zanimljivim i za povijest umjetnosti i znanosti.Baron Ransonnet (1838-1926) was an intriguing figure of many interests – a painter, diplomat, and globetrotter who travelled across the Near and Far East, from Palestine and Egypt to India, Ceylon, and Japan. He was among the first to document the underwater world both technically and artistically. His detailed observations on underwater light and colour form the core of his visual aesthetics: the general underwater colour effect differs significantly from that of terrestrial landscapes. He invented and constructed a diving bell, followed by a simpler optical device – a kind of underwater telescope or periscope – with which he observed the sea floor and produced realistic sketches of Adriatic flora and fauna. In 1884, Ransonnet discovered the Blue Cave on the island of Biševo. In his article on the discovery, he wrote that his primary interest was photographing the underwater world with a camera he had constructed himself – which opens the possibility that the oldest underwater photographs were taken precisely there, nine years before the well-known images by Boutan. Ransonnet came to the island of Vis as an illustrator for the Kronprinzenwerk publishing project (Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild). Ransonnet’s legacy lives on through his preserved sketches, lithographs, and paintings kept in museums in Vienna and Monaco. They testify to a unique amalgam of scientific insight and aesthetic sensitivity, which makes his work interesting to the histories of both art and science
Iza kulisa strojnog prevođenja: za održivo, etično i suradničko korištenje strojnog prevođenja u višejezičnoj znanstvenoj komunikaciji: izvješće s radionice
No full textOver the last few years, the scientific community has started to look at AI-based translation tools as possible solutions for promoting multilingualism in scholarly communication and thus establishing a more linguistically-inclusive landscape in academic research. But how sustainable are these technologies? What is their impact on multilingual communication? The workshop Behind the scenes of machine translation: for a sustainable, ethical and collaborative use of machine translation in multilingual scholarly communication aimed at providing insights into the main challenges related to AI sustainability, with a special focus on scholarly communication. Engaging with a diversity of potential users through interactive discussions and research data, the workshop highlighted the importance of skill-sharing and multi-stakeholder action to promote a sustainable and informed use of AI technologies within the scientific community and beyond.Posljednjih nekoliko godina znanstvena zajednica počela je gledati na alate za prevođenje temeljene na umjetnoj inteligenciji kao na moguća rješenja za promicanje višejezičnosti u znanstvenoj komunikaciji i samim time uspostavljanju lingvistički uključivijeg okruženja u znanstvenim istraživanjima. Ali pitanje je koliko su te tehnologije održive? Kakav je njihov utjecaj na višejezičnu komunikaciju? Radionica "Iza kulisa strojnog prevođenja: za održivo, etično i suradničko korištenje strojnog prevođenja u višejezičnoj znanstvenoj komunikaciji" imala je za cilj pružiti uvide u glavne izazove povezane s održivosti umjetne inteligencije, s posebnim naglaskom na znanstvenu komunikaciju. Uključujući raznolike potencijalne korisnike kroz interaktivne rasprave i istraživačke podatke, radionica je istaknula važnost razmjene znanja i vještina i djelovanja više dionika za promicanje održivog i informiranog korištenja tehnologija umjetne inteligencije unutar znanstvene zajednice i šire
Episciences: platforma za objavljivanje probirnih časopisa u dijamantnom otvorenom pristupu
No full textPurpose. Episciences is a platform for publishing overlay diamond open access scientific journals. It hosts and supports 43 overlay journals from several disciplines—mainly mathematics, informatics, applied mathematics, social sciences, and humanities—and, for this purpose, utilises open science infrastructures.
Approach. The content of the publications is hosted on open repositories (such as HAL, arXiv, Zenodo, bioRxiv, and medRxiv), data repositories for datasets and Software Heritage for software. This allows Episciences to benefit from the FAIR principles supported by these infrastructures while also adding value and services. The platform offers a complete publishing solution for researchers, enabling them to peer-review and publish articles, datasets, and software. All these components may also be linked to each other to promote the FAIR principles and the reproducibility of science.
Findings. Relying on existing infrastructures enables cost-efficient publishing. Led by academics, the platform is supported by French academic funding from the Ministry of Higher Education and Research, CNRS, Inria, and INRAE.
Originality. The platform engages with scientific communities, through scientific committees. It provides solutions for copy-editing, communication, and advice on the best practices in open science publishing. Episciences is also open to new projects and collaborations at both European and international levels. The platform is available on the OpenAIRE catalogue of services and the EOSC marketplace. Relying on open infrastructures, the overlay model, and a dedicated support and editorial team, Episciences increases the transparency of the editorial workflow and enables researchers to regain control of their publishing methods and processes.Cilj. Episciences je platforma za objavljivanje probirnih (overlay) dijamantnih časopisa u otvorenom pristupu. Podržava objavljivanje 43 časopisa iz nekoliko disciplina, uglavnom iz matematike, informatike, primijenjene matematike, društvenih znanosti i humanističkih znanosti—i u tu svrhu koristi infrastrukturu otvorene znanosti.
Pristup. Sadržaj publikacija nalazi se u otvorenim repozitorijima (kao što su HAL, arXiv, Zenodo, bioRxiv i medRxiv), u podatkovnim repozitorijima za skupove podataka i u digitalnom arhivu za softver Software Heritage. To Episciences platformi omogućuje oslanjanje na FAIR načela koja podržavaju spomenute infrastrukture, a istovremeno dodaje vrijednost i usluge. Platforma nudi cjelovito rješenje za objavljivanje za istraživače, omogućujući im recenziranje i objavljivanje članaka, skupova podataka i softvera. Sve se te komponente mogu i međusobno povezati kako bi se promicala FAIR načela i poticala ponovljivost u znanosti.
Rezultati. Oslanjanje na postojeće infrastrukture omogućuje isplativo objavljivanje. Platforma, koju vodi akademsko osoblje, podržavaju francuski financijeri, agencije i ministarstva (Ministarstvo visokog obrazovanja i znanosti, CNRS, Inria i INRAE).
Originalnost. Platforma surađuje sa znanstvenim zajednicama putem znanstvenih odbora. Pruža rješenja za jezično uređivanje radova, komunikaciju i savjetovanje o najboljim praksamau objavljivanju u otvorenoj znanosti. Platforma Episciences otvorena je za nove projektei suradnje na europskoj i međunarodnoj razini. Platforma je dostupna u katalogu uslugaOpenAIRE i na EOSC marketplaceu. Oslanjajući se na otvorene infrastrukture, probirni (overlay) model objavljivanja i posvećeni tim za podršku i uredništvo, Episciences povećava transparentnost uredničkog procesa i omogućuje istraživačima vraćanje kontrole nad svojim metodama i procesima objavljivanja
Conceptual Boundaries of Modernity: Gamulin, Babić, Focht,and Lisinski in Izraz (1959)
No full textIzraz, sarajevski časopis za književnu i umjetničku kritiku, tijekom 1959. prolazi kroz napetu fazu, obilježenu odgovorom Grge Gamulina na napad sovjetskog kritičara V. Skaterčikova. Navedena obrana dala je Gamulinu priliku da podcrta i učini nužnim dijalektičke kapacitete modernizma. Reagirao je Ljubo Babić, nastavljajući raniji sukob i odbijajući prihvatiti modernizmom propisano degradiranje forme i sadržaja. I jedno i drugo, i forma i sadržaj, sada iskazani kroz vještinu crtanja, bili su novi jamci kolektivne percepcije i etnički kodiranog identiteta. Varijacija na raniju Babićevu tezu o „našem izrazu” neugodno je podsjetila uredništvo Izraza da je konzervativistička inercija i dalje prisutna i dobro pozicionirana, što je značilo da su dobro odmjereni odgovori bili neizbježni. Oslonjeni na teze nekonvencionalna marksizma i Henrija Lefebvrea, oni će, svaki na svoj način, biti afirmativni pred hermeneutičkim nazorom Gamulinova priloga. Ivan Focht inzistirao je na osobnosti apstrakcije, dok je Hrvoje Lisinski na neuobičajen način spojio freudističke teze i Rembrandtovu sliku, a sve u namjeri da u problemsko središte modernosti stavi egzistencijalni strah i na njemu osovljenu dijalektiku forme i narativnih implikacija.In 1959, Izraz – the Sarajevo journal of literary and art criticism – entered a tense phase marked by Grgo Gamulin’s response to an attack by the Soviet critic V. Skaterchikov. Gamulin’s defence offered him an opportunity to underscore the necessity of using the dialectical capacities of modernism. Ljubo Babić replied, continuing an earlier dispute and refusing to accept the modernist prescription to devalue both form and content. Both of these aspects, now articulated through the skill of drawing, were presented as new guarantors of collective perception and of an ethnically coded identity. This variation on Babić’s earlier thesis of “our expression” reminded the Izraz editors, rather uncomfortably, that conservative inertia was still present and firmly positioned, making carefully calibrated responses indispensable. Based on unorthodox Marxism and on Henri Lefebvre, these responses, each in its own way, proved affirmative with regard to the hermeneutic stance of Gamulin’s contribution. Ivan Focht insisted on the individuality of abstraction, while Hrvoje Lisinski, in an unusual move, brought together Freudian postulates and Rembrandt’s painting, all with the aim of placing existential dread and the dialectic of form and narrative implications grounded in it at the problematic core of modernity
Pedagogical Translation as an Instrument for the Development of Plurilinguistic and Intercultural Competence
No full textSuvremena nastava inih jezika tradicionalne receptivne i produktivne vještine nadopunjuje dvjema komunikacijskim aktivnostima: interakcijom i medijacijom naglašavajući važnost jezičnoga posredovanja među različitim jezicima i kulturama (ZEROJ – Dopunski svezak, 2020)1. Jezični repertoar pojedinca najčešće uključuje korisnikov prvi jezik i ine jezike, što svjedoči o ponovnome rastu zanimanja za istraživanje prijevoda kao nastavne strategije. U ovome radu ispitale smo stavove nastavnika inih jezika Sveučilišta u Zadru na razinama A1 – B2 o uporabi materinskoga jezika i prijevoda, odnosno njihovu ulogu: koriste li se njima nastavnici u svrhu razvoja jezične i međukulturne kompetencije studenata ili isključivo kao alatom u razrednome diskursu. S obzirom na smjernice Vijeća Europe (2018; 2019) te rastući višejezični kontekst poučavanja, ispitale smo koristi li se znanjem ostalih inih jezika u jezičnome repertoaru studenata, ali i nastavnika, kako bi se olakšalo ovladavanje novim inim jezikom. Na osnovi kvalitativnih i kvantitativnih rezultata istraživanja izvedeni su temeljni zaključci o uporabi materinskoga jezika i prijevoda kao nastavne strategije u poučavanju inih jezika u svrhu razvoja višejezične i međukulturne kompetencije studenata.In contemporary foreign language teaching two communication activities, interaction and mediation are added to traditional receptive and productive competences, thus emphasising the importance of linguistic mediation between different languages and cultures (CEFR CV 2020). Expanding students’ linguistic repertoire includes not only the use of their mother tongue but also that of additional languages, as demonstrated by the renewed interest in researching translation as a teaching strategy. In this research, the opinions of foreign language teachers (level A1-B2) at the University of Zadar were examined. The survey comprised questions regarding the use and role of mother tongue and translation in foreign language teaching: whether teachers use them to develop linguistic and intercultural competence, or exclusively as a tool of classroom discourse. Taking into consideration the guidelines of the Council of Europe and the expanding plurilingual context, the research investigated how students’ and teachers’ knowledge of a second, third, or additional languages can be used to facilitate the acquisition of a new foreign language. Finally, based on the research results, presented as both quantitative and qualitative data, key conclusions were drawn regarding the current use of the mother tongue and translation as a teaching strategy in the instruction of a third or additional foreign language, with the aim of facilitating the development of students’ multilingual and intercultural competences
Slučaj „šarolikih” A. Adamova:: sovjetski policijski procedural –paralelni obrasci i divergentne ideologije
No full textThis paper analyses Arkadij Adamov’s The Case of the Motley Crew (Delo “pëstryh”, 1956) as a distinct Soviet variant of the police procedural. Adopting a comparative genre approach and close structural reading, it examines how the novel incorporates core features such as a collective protagonist, methodical investigation, multiple criminal threads, procedural realism, and bureaucratic language. However, it departs significantly from Western models by framing investigation as an ideological mission. The miliciâ is portrayed not only as an institution responsible for maintaining order but also as a pedagogical force dedicated to re-education and the reinforcement of socialist values. Adamov structures policing across three concentric spheres: the professional investigative team, civic collaborators who emulate miliciâ methods, and a broader ideological collective whose vigilance legitimises law enforcement and blurs the boundary between civic duty and policing. Criminality is presented as a systemic threat linked to historical forces such as bourgeois opportunism and foreign subversion. By merging procedural conventions with socialist pedagogy, the novel transforms criminal investigation into a struggle over moral and political allegiance and demonstrates the genre’s potential to shape visions of collective identity and social order.Ovaj rad analizira roman Arkadija Adamova Slučaj „šarolikih” (Delo „pëstryh”, 1956) kao specifičnu sovjetsku varijantu policijskoga proceduralnog žanra. Primjenjujući komparativni žanrovski pristup i detaljno strukturno čitanje, istražuje se kako roman uključuje temeljna obilježja poput kolektivnoga protagonista, metodične istrage, više paralelnih kriminalnih radnji, proceduralnoga realizma i birokratskoga diskursa. Ipak, roman se značajno udaljava od zapadnih modela jer istragu prikazuje kao ideološku misiju. Policija je prikazana ne samo kao institucija odgovorna za održavanje reda već i kao pedagoška sila posvećena preodgoju i jačanju socijalističkih vrijednosti. Adamov strukturira policijsko djelovanje unutar triju koncentričnih sfera: profesionalnoga istražiteljskog tima, građanskih suradnika koji oponašaju metode policije i širega ideološkog kolektiva čija budnost legitimira provođenje zakona i zamagljuje granicu između građanske dužnosti i policijskoga djelovanja. Kriminalitet se prikazuje kao sustavna prijetnja povezana s povijesnim silama poput buržoaskoga oportunizma i strane subverzije. Spajajući proceduralne konvencije sa socijalističkom pedagogijom, roman pretvara kriminalističku istragu u borbu za moralnu i političku lojalnost te pokazuje potencijal žanra u oblikovanju vizije kolektivnoga identiteta i društvenoga poretka