Repository of University of Applied Sciences Ivanić-Grad
Not a member yet
184 research outputs found
Sort by
NONPHARMACOLOGICAL TREATMENT OF PSORIATIC ARTHRITIS
No full textPsorijatični artritis (PsA) predstavlja kroničnu autoimunu bolest koja zahvaća zglobove i kožu, te ometa svakodnevne aktivnosti života oboljelih. Ovaj završni rad istražuje ključnu ulogu nefarmakološkog liječenja PsA u kontekstu poboljšanja kvalitete života i usporavanja progresije bolesti. Iako postoje farmakološki tretmani, nefarmakološki pristupi su neophodni za cjelovito liječenje ove bolesti. U ovome radu fokusirst ćemo se na nefarmakološko liječenja PsA. Promjene u načinu života, uključujući prehranu i tjelesnu aktivnost, imaju ključnu ulogu u smanjenju simptoma i poboljšanju općeg zdravlja pacijenata. Multidisciplinarni i holistički pristup u liječenju PsA, kao i drugih reumatoloških bolesti u konačnici doprinose poboljšanju kvalitete života bolesnika. Proučavanje dostupne literature i kliničkih iskustava pruža cjelovit pregled i razumijevanje nefarmakološkog liječenja PsA, te potiče daljnja istraživanja u ovom značajnom području. Ovaj rad osvjetljava važnost holističkog pristupa u upravljanju PsA i pruža korisne smjernice za terapeutske opcije koje ne uključuju lijekove.Psoriatic arthritis is a chronic autoimmune disease that affects the joints and skin, bringing significant challenges to the sick people. This final paper investigates the key role of non-pharmacological treatment in the context of improving quality of life and slowing disease progression. Although pharmacological treatments exist, non-pharmacological approaches are essential for complementary management of this disease. This paper analyses various aspects of the non-pharmacological treatment of psoriatic arthritis. Lifestyle changes, including nutrition and physical activity, play a key role in reducing symptoms and improving the overall health of patients. Physical therapy and rehabilitation are also being investigated, providing insight into their benefit in relieving symptoms and maintaining joint functionality. Emphasis should also be placed on a multidisciplinary approach in the treatment of psoriatic arthritis and how different non-pharmacological strategies can synergistically contribute to improving quality of life. The study of available literature and clinical experience provides a comprehensive overview and understanding of the non-pharmacological treatment of psoriatic arthritis and encourages further research in this important area. This paper highlights the importance of a holistic approach in PsA management and provides useful guidance for therapeutic options that do not include medication.
LOSS OF A CLOSE PERSON
No full textGubitak bliske osobe jedno je od najstresnijih životnih događaja. Gubitak se shvaća kao prirodan dio života, no životne situacije dovode do nemogućnosti psihičke pripreme na gubitak bliske osobe što rezultira tugovanjem te potencijalnim nastankom depresije. Ljudi se različito nose s tugom i različito tuguju. Tuga s vremenom slabi u intenzitetu, no tugovanje je važan proces za prevladavanje svih osjećaja koji se pojavljuju nakon gubitka bliske osobe. Međutim, postoje razine tugovanja koje se kod većine ljudi događaju kao što su: poricanje i izolacija, ljutnja, cjenjkanje, depresija i prihvaćanje. Iznenadni gubitak bliske osobe može na specifičan način utjecati na to kako će se ožalošćeni nositi s gubitkom jer jednostavno nisu ni na koji način bili pripremljeni na gubitak. Dugotrajno tugovanje karakteriziraju pojačani i trajni mentalni stres nakon gubitka. Navedeni tip tugovanja povezan je s većim rizikom od suicidalnih ideja i ponašanja, čak i kada se kontroliraju depresija i posttraumatski stresni poremećaj. Postoje i
pozitivni aspekti tugovanja, tzv. posttraumatski rast u kojima ožalošćeni pronalaze novi smisao života i više pažnje posvećuju svojim trenutnim i budućim odnosima te jasnije iznose svoje osjećaje. Svaki gubitak je težak i svaki pojedinac smrt doživljava na drugačiji način. Tugovanje zbog gubitka bliske osobe je prirodan proces koji katkad traje dugi niz godina te može rezultirati negativnim ishodima, ali i pozitivnim poput promjene pogleda na život i promjene ponašanja prema bliskim osobama.Losing a loved one is one of the most stressful life events. Loss is understood as a natural part
of life, but life situations lead to the inability to mentally prepare for the loss of a loved one,
which results in grieving and the potential onset of depression. People deal with grief
differently and grieve differently. Grief decreases in intensity over time, but grieving is an
important process for overcoming all the feelings that arise after the loss of a loved one.
However, there are levels of grieving that most people experience such as: denial and isolation,
anger, bargaining, depression and acceptance. The sudden loss of a loved one can have a
specific effect on how the bereaved will deal with the loss because they were simply not
prepared for the loss in any way. Prolonged grief is characterized by increased and sustained
mental stress after a loss. This type of grief is associated with a higher risk of suicidal ideation
and behavior, even when controlling for depression and post-traumatic stress disorder. There
are also positive aspects of grieving, the so-called post-traumatic growth in which the bereaved
find a new meaning in life and pay more attention to their current and future relationships and
express their feelings more clearly. Every loss is difficult and every individual experiences
death in a different way. Grieving over the loss of a loved one is a natural process that
sometimes lasts for many years and can result in negative outcomes, but also positive ones such
as a change in outlook on life and a change in behavior towards loved ones
HABILITATION OF CHILDREN WITH CEREBRAL PALSY
Get PDFCerebralna paraliza je cjeloživotno stanje koje se dijagnosticira u ranom djetinjstvu i jedan je od najčešćih neuroloških problema dječje dobi. Uzrokovana je oštećenjem ili abnormalnim razvojem mozga koje se može dogoditi prije, tijekom ili nakon rođenja. Oštećenje se događa u čeonom režnju u kojem se nalazi primarni motorni korteks, odgovoran za upravljanje voljnim pokretima tijela. Posljedično se javljaju oštećenja lokomotornog aparata. Javljaju se teškoće vezane uz kontrolu kretanja, održavanje ravnoteže te posturalne probleme. Ovisno o obliku cerebralne paralize mogu se pojaviti komplikacije na cijelom organizmu. Mogu se pojaviti problemi s govorom, teškoće s hranjenjem, smetnje u ponašanju i učenju, pojačana salivacija, problemi s vidom, usporeni razvoj motorike, epilepsija i drugi. Ovo zahtjeva multidisciplinaran pristup gdje će svaki stručnjak svog područja utjecati na određen segment liječenja djeteta. Neizostavan član tima su i djetetovi roditelji koji imaju ključnu ulogu u cijelom procesu terapije. Da bi terapija bila uspješna bitna je suradnja roditelja i terapeuta. Ne postoji lijek za cerebralnu paralizu jer je ona neizlječivo stanje. Međutim, brojne su mogućnosti liječenja koje pomažu u svakodnevnom funkcioniranju djeteta. Kod procjene djeteta bitno je odrediti nivo samostalnosti kako bi se odredilo koja pomagala su neophodna. Za donje ekstremitete najčešće se koriste ortoze, a za kralježnicu steznici. Kod paraplegije i tetraplegije koriste se invalidska kolica. U radu su navedeni najčešći tretmani koji se koriste u habilitaciji djece s cerebralnom paralizom. Svaki od njih za cilj ima maksimalno poboljšanje funkcionalne sposobnosti i kvalitete života s naglaskom na samostalnosti u izvedbi aktivnosti svakodnevnog života.Cerebral palsy is a lifelong condition that is diagnosed in early childhood and is one of the most common neurological problems in young age. It is caused by damage or abnormal development of the brain that can occur before, during or after birth. The damage occurs in the frontal lobe, which houses the primary motor cortex, responsible for controlling voluntary body movements. As a result, damage to the locomotor system is made. Difficulties related to movement control, maintaining balance and postural problems occur. Depending on the form of cerebral palsy, complications may occur in the whole organism. Speech problems, feeding difficulties, behavioral and learning disabilities, increased salivation, vision problems, delayed motor development, epilepsy and others may occur. This requires a multidisciplinary approach where each expert in his field will influence a certain segment of the child's treatment. An indispensable member of the team are parents, who play a key role in the entire therapy process. For therapy to be successful, cooperation between parents and therapist is essential. There is no cure for cerebral palsy as it is an incurable condition. However, there are numerous treatment options that help the child's daily functioning. When assessing a child, it is important to determine the level of independence in order to determine which aids are necessary. Orthoses are most often used for the lower extremities, and braces for the spine. Wheelchairs are used for paraplegia and tetraplegia. This graduation thesis lists the most common treatments used in thrapy for children with cerebral palsy. Each of them has one goal. It is to develop the maximum improvement of functional ability and quality of life with an emphasis on independence in the performance of activities of daily life
PHYSIOTHERAPY PROCESSES FOR LATERAL EPYCONDYLITIS
No full textLateralni epikondilitis ili poznatiji pod nazivom teniski lakat jedan je od najčešćih sindroma prenaprezanja, koji nastaje zbog traume najčešće u mišićima ekstenzora lakta. Ovaj sindrom u većini slučajeva zahvaća dominantnu ruku, a podjednako je prisutan u oba spola. Najčešće zahvaćeni mišići su musculus exstensor carpi radialis longus te musculus exstensor carpi radialis brevis. Glavni simptom kod ovog sindroma je bol koja je prisutna u području lateralnog epikondila lakta, a simptomi mogu varirati od blagih do teških simptoma. U dijagnozi ovog sindroma najvažniju ulogu ima anamneza. U fizioterapijskoj procjeni provode se razni specifični testovi kao što su Cozenov test, Gardnerov test i Millov test. Također u fizioterapijskoj procjeni provode se MMT i goniometrija. Osim testova u procjeni pacijenata sa lateralnim epikondilitisom važnu ulogu imaju i upitnici za pacijente koji za cilj imaju procjenu stanja pacijenta tijekom izvođenja određene aktivnosti, a mogu dati i uvid u napredak terapijskog procesa. U procesu liječenja lateralnog epikondilitisa glavnu ulogu ima kineziterapija. Vježbe istezanja i vježbe jačanja mišića provode su u procesu kineziterapije kod teniskog lakta. Od fizioterapijskih metoda najvažniju ulogu ima RICE meotda, a provodi se i elektroterapija. Ukoliko ove metode ne daju rezultata pristupa se operativnom liječenju. Važnu ulogu ima prevencija, naročito kod sportaša. Preporučuje se primjena kompresivnog zavoja i provođenje proprioceptivnog treninga.Lateral epycondylitis, also known as tennis elbow is one of most common symptoms of overexertion syndromes, which is caused by a trauma in elbow extensors muscels. This syndrome mostly affects the dominant hand and it's present equaly in people of both sexes. Symptoms can vary from weak to strong symptoms, but the main symptom relted to this syndrome is the pain in elbow epicondyle. Anamnesis has the crucial role in diagnosis. In physiotherapy assessment, are used many specific tests like Cozen test, Gardner test and Mill test. Manual muscule test and goniometry are aalso conducted in physiotherapy assessment. Except the tests, questionnaries for patients also have a really important role in patient evluation. Their purpose is the assesment of patient's condition while doing a certain activity while also giving insight in progress of therapy process. Kinesitherapy has the main role in the treatment of lateral epycondylitis. Stretching exercises and muscle strenghtening exercises are conducted in therapy. As for physiotherapy methods, the main ones are the RICE method and electrotheraphy. If mentioned methods do not give positive results, operative tretment is used. Prevention is also really important, especaally among the athletes. The usage of compression bandage and proprioceptive training is recommended
Physiotherapy procedures in persons with Parkinson's disease
No full textParkinsonova bolest jedna je od najčešćih neurodegenerativnih bolesti uzrokovana degeneracijom dopaminenergičnih neurona u crnoj tvari. Incidencija bolesti varira od 5 oboljelih na 100 000 stanovnika pa sve do 35 oboljelih na 100 000 stanovnika. Danas se smatra da u samom nastanku bolesti sudjeluje više čimbenika, te da se najvjerojatnije radi o interakciji genetskih i okolišnih čimbenika. Klinička slika Parkinsonove bolesti je definirana prisutnošću bradikinezije i još jedne dodatne motoričke značajke poput rigiditeta ili tremora. Četiri glavne motoričke značajke pod nazivom TRAP su Tremor u mirovanju, Rigidnost, Akinezija(poznata kao i bradikinezija) i Posturalna nestabilnost. PB se dijagnosticira pomoću kliničkog kriterija pošto još uvijek ne postoji konačan test kod dijagnosticiranja. Levodopa se smatra zlatnim standardom za PB jer produljuje životni vijek oboljelih te povećava pokretljivost i poboljšava kvalitetu života. Osobe s PB razviju progresivnu nesposobnost unatoč farmakološkom i kirurškom liječenju pa tu nastupa fizioterapija. Cilj fizioterapije je povećati samostalnost, sigurnost i opće dobro, to jest povećati i poboljšati kvalitetu života. Neke alternativne metode liječenja poput akupunkture, terapije glazbe, joge i slično su se pokazale djelotvornima. Prilikom svakog započinjanja fizioterapijskog procesa se počinje sa SOAP metodom, a ona se sastoji od subjektivnog i objektivnog pregleda, potrebnih specijalnih testova/ispitivanja te plana terapije. Fizioterapijski postupak za cilj i glavni zadatak ima uz pomoć terapijskih vježbi održati funkcionalnost pacijenta i ako je moguće, unaprijediti ju. Neki od češćih načina vježbanja su hidroterapija, proprioceptivni treninzi, pilates, ples tai chi, treninzi sa utezima, terapija glazbom, vježbe disanja i relaksacije, terapija unaprijeđenja koordinacije i balansa, proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (pnf) i Bobath terapija.Parkinson’s disease is one of the most common neurodegenerative diseases caused by the degeneration of dopaminenergic neurons in black matter. Incidence od the disease varies from 5 patients per 100 000 inhabitants to 35 patients per 100 000 inhabitants. Today, it is believed that several factors are involved in the onset of the disease and that it is most likely an interaction of genetic and environmental factors. The clinical picture of Parkinson's disease is defined by the presence of bradykinesia and another additional motor feature such as rigidity or tremor. The four main motor features called TRAP are Restless Tremor, Rigidity, Akinesia (also known as bradykinesia), and Postural Instability. PD is diagnosed using a clinical criteria as there is still no definitive test to get a diagnosis. Levodopa is considered the gold standard for PD because it prolongs the life expectancy of patients and increases mobility and improves quality of life. People with PD develop progressive disability despite pharmacological and surgical treatment, so they turn to physiotherapy. The goal of physiotherapy is to increase independence, security and the common good, that is, to increase and improve the quality of life. Some alternative methods of treatment such as acupuncture, music therapy, yoga and the like have proven effective. Each time the physiotherapy process is started, the SOAP method is started, and it consists of a subjective and objective examination, the necessary special tests / examinations and a treatment plan. The goal and main task of the physiotherapy procedure is to maintain the patient's functionality with the help of therapeutic exercises and, if possible, to improve it. Some of the more common types of exercise are hydrotherapy, proprioceptive training, pilates, tai chi dance, weight training, music therapy, breathing and relaxation exercises, coordination and balance improvement therapy, proprioceptive neuromuscular facilitation (pnf) and Bobath therapy
PHYSIOTHERAPY PROCEDURES FOR MEDIAN N. DAMAGE
No full textNervus medianus ima primarnu ulogu u funkcionalnosti šake. Proteže se od brahijalnog pleksusa i aksile do šake. Oštećenje ovog živca uzrokuju traumatske, kronične mikrotraumatske i kompresivne lezije, kao i degenerativne promjene i neuropatija. Fizioterapijski postupci koji se primjenjuju pri oštećenju n. medianusa su: endogena toplina ultravisokofrekventnom terapijom, laserska terapija, ultrazvučna terapija, magnetoterapija, iontoforeza, akupuntura, terapija udarnim valovima, imobilizacija i kineziterapija. Ukoliko konzervativne metode liječenja ne poluče učinak, pristupa se kirurškom liječenju.The median nerve plays a primary role in the functionality of the hand. It extends from the brachial plexus and axilla to the hand. Damage to this nerve is caused by traumatic, chronic microtraumatic and compressive lesions, as well as degenerative changes and neuropathy. Physiotherapy procedures applied in case of damage to the n. of the median nerve are: endogenous heat with ultrahigh-frequency therapy, laser therapy, ultrasound therapy, magnetotherapy, iontophoresis, acupuncture, shock wave therapy, immobilization and kinesitherapy. If conservative treatment methods fail, surgical treatment is used
REHABILITATION AFTER ROTATOR CUFF RUPTURE
No full textNajpokretljiviji zglob u tijelu je rame. Budući da je najpokretljiviji zglob, također je i
nestabilan, te su ozljede ovog zgloba brojne i dosta česte. Kosti koje čine rameni obruč su
ključna kost, lopatica i nadlaktična kost. Te 3 kosti uzglobljavaju se i čine funkcionalnu cjelinu.
U ramenom obruču postoje 4 zgloba: akromioklavikularni, sternoklavikularni, glenohumeralni
i skapulotorakalni zglob. Mišići koji su odgovorni za pokrete ramenog zgloba dijelimo u 3
skupine: mišići koji započinju sa stijenke prsnog koša i vežu se na nadlaktičnu kost i kost prsnog
obruča, zatim mišići kojima je početak na trnastim nastavcima kralježaka i mišići rotatori.
Uloga mišića je aktivna stabilizacija zgloba. Mišićna ovojnica koju tvore 4 mišića naziva se
rotatorna manšeta. Mišići koji ju čine su subskapularis, supraspinatus, infraspinatus i teres
minor te mišić biceps brahii koji također funkcijski pripada manšeti.
Kretnje u ramenu moguće su u sve 3 ravnine. Što se tiče ozljeda, one su brojne i dosta česte.
Jedna od češćih ozljeda je ruptura rotatorne manšete. Za utvrđivanje rupture rotatorne manšete
osim detaljnog kliničkog pregleda od dijagnostičkih metoda primjenjuje se ultrazvuk,
magnetska rezonanca i rendgen. Kod manjih ruptura uglavnom se primjenjuje konzervativno
liječenje (elektroterapija, masaže, krioterapija), a ako se radi o velikoj rupturi, liječenje je
operativno. Postoje 3 operativne metode: otvorena metoda, mini-otvorena metoda i
artroskopska metoda. Svaka od njih nosi svoje rizike, no najmanje rizična je artroskopska.
Prednosti artroskopije su: manja incizija, očuvanje hvatišta deltoideusa, brža rehabilitacija i
manji rez. Nakon operativnog zahvata slijedi postoperativna rehabilitacija. Kod ruptura
rotatorne manšete protokol rehabilitacije sastoji se od 4 faze. Program se određuje individualno
za svakog pacijenta i vrlo je važno da i pacijent i fizioterapeut tom cjelokupnom procesu
pristupe ozbiljno.The most mobile joint in the body is the shoulder. Since it is the most mobile joint, it is also
unstable, and injuries to this joint are numerous and quite common. The bones that make up the
shoulder girdle are the clavicle, scapula and humerus. These 3 bones articulate and form a
functional unit. There are 4 joints in the shoulder girdle: acromioclavicular, sternoclavicular,
glenohumeral and scapulothoracic joints. The muscles that are responsible for the movements
of the shoulder joint are divided into 3 groups: muscles that start from the chest wall and are
attached to the humerus and sternum, then muscles that start at the spines of the vertebrae and
rotator muscles. The role of the muscles is to actively stabilize the joint. The muscular sheath
formed by 4 muscles is called the rotator cuff. The muscles that make it up are the subscapularis,
supraspinatus, infraspinatus and teres minor and the biceps brachii muscle, which also
functionally belongs to the cuff. Shoulder movements are possible in all 3 planes. As for
injuries, they are numerous and quite common. One of the more common injuries is a rotator
cuff tear. Rupture of the cuff can be diagnosed by ultrasound, magnetic resonance, Xray and
clinical tests. In the case of minor ruptures, conservative treatment is generally applied
(electrotherapy, massages, cryotherapy), and if it is a large rupture, the treatment is operative.
There are 3 operative methods: open method, mini-open method and arthroscopic method. Each
of them carries its own risks, but the least risky is arthroscopic. The advantages of arthroscopy
are: smaller incision, preservation of the grip of the deltoid, faster rehabilitation and smaller
incision. Postoperative rehabilitation follows the operation. In the case of rotator cuff ruptures,
the rehabilitation protocol consists of 4 phases. The program is determined individually for
each patient and it is very important that both the patient and the physiotherapist approach the
entire process seriously
PHYSIOTHERAPEUTIC APPROACH IN PREVENTION AND TREATMENT OF OSTEOPOROSIS
No full textCilj ovog rada je na temelju pregleda literature utvrditi mogućnosti fizioterapijskog pristupa u prevenciji i liječenju osteoporoze. Osteoporoza je bolest koju karakterizira niska koštana masa i mikro arhitektonsko propadanje koštanog tkiva što dovodi do povećane krhkosti kostiju i posljedičnog povećanja rizika od prijeloma. Osteoporoza je češća u žena no međutim moguća je i u muškaraca, ali u znatno manjem postotku. S povećanjem životnog vijeka postaje sve više izazovna u borbi protiv komplikacija prijeloma i funkcionalnih ograničenja. Čimbenici koji utječu na rizik od prijeloma uključuju krhkost koštanog sustava, učestalost i težinu padova te tjelesnu težinu. Kako bi se predvidjeli rizici od pada i provela optimalna intervencija za osobe s oštećenjem ravnoteže, važno je da se procjeni integritet temeljnih fizioloških sustava (osjetnih, motoričkih i kognitivnih). Prijelomi su povezani sa značajnom boli i patnjom, invalidnosti te čak i smrti za pogođene pacijente te znatnim troškovima za društvo. Prevencija uključuje tjelovježbu uz prehranu bogatu kalcijem i vitaminom D te različite terapije lijekovima. Fizioterapeuti svoj pristup započinju tako što djeluju po principu SOAP modela. Fizioterapijski pristup se temelji na tome da je svakodnevna tjelovježba prema dobi, pridruženim bolestima i općem statusu pacijenta nužna uz zadržavanje intenziteta i forme vježbanja kod kuće. Vježbe otpora, vježbe s utezima, brzo hodanje, trčanje, plesne aktivnosti imaju ulogu u prevenciji i liječenju osteoporoze.The aim of this paper is to determine the possibilities of physiotherapy approach in the prevention and treatment of osteoporosis based on a review of the literature. Osteoporosis is a disease characterized by low bone mass and micro architectural deterioration of bone tissue leading to increased bone fragility and a consequent increased risk of fractures. Osteoporosis is more common in women, but it is also possible in men, but in a much smaller percentage. As life expectancy increases, it becomes increasingly challenging in the fight against fracture complications and functional limitations. Factors affecting fracture risk include bone fragility, frequency and severity of falls, and body weight. In order to anticipate the risks of falling and conduct optimal intervention for people with imbalance, it is important to assess the integrity of the underlying physiological systems (sensory, motor, and cognitive). Fractures are associated with significant pain and suffering, disability and even death for affected patients, and significant costs to society. Prevention includes exercise with a diet rich in calcium and vitamin D and various drug therapies. Physiotherapists begin their approach by acting on the principle of the SOAP model. The physiotherapy approach is based on the fact that daily exercise according to age, associated diseases and general status of the patient is necessary while maintaining the intensity and form of exercise at home. Resistance exercises, weight exercises, brisk walking, running, dance activities play a role in the prevention and treatment of osteoporosis
FORMS AND TECHNIQUES OF RESPIRATION
No full textDisanje je bitan dio života te ima veliku važnost za funkcioniranje čovjeka. Dijafragmalno disanje je sporo i duboko disanje koje utječe na mozak i kardiovaskularni, respiratorni i gastrointestinalni sustav kroz modulaciju autonomnih živčanih funkcija. Izmjena plinova je primarna funkcija dišnog sustava. Kod normalnog disanja dijafragma se skuplja i spušta oko 1 cm, a kod prisilnog disanja do 10 cm. Dijafragma je glavni inspiratorni mišić. Kontrakcija dijafragme, širenje trbuha i produbljivanje udisaja i izdisaja je ono što sačinjava dijafragmalno disanje te to posljedično smanjuje učestalost disanja i maksimizira količinu plinova u krvi. Eupnejom smatramo normalno tiho disanje frekvencije između 12 i 20 udisaja u minuti. Ubrzanje disanja izazivaju stanja kao što su uzbuđenje, tjelesna aktivnost, povišena tjelesna temperatura ili bol. Brojna istraživanja su pokazala pozitivan učinak dijafragmalnog disanja u pedijatrijskih bolesnika s kroničnim funkcionalnim zatvorom, u bolesnika sa zatajenjem srca te također bolesnika koji pate od migrene.
Učenjem fiziopterapeutskih vježbi dijafragmalnog i kostalnog disanja ekspiratornog i inspiratornog tipa i vježbama kojima potičemo ekspanziju pojedinih dijelova prsnog koša stičemo tehniku disanja. Cilj respiratornih vježbi je potpunije gibanje dijafragme i donjih rebara, tako da bolesnik može, do maksimuma upotrebljavati baze svojih pluća, koja su obično kod respiratornih bolesnika manje aktivna. Također, cilj takvih vježbi je primjena i u torakalnoj kirurgiji gdje bolesnicima u ranom postoperativnom periodu pomažu otkloniti bronhalni sekret. Respiratorne vježbe uključuju vježbe relaksacije, vježbu dijafragmalnog disanja, vježbu postranične ekspanzije, vježbe za jačanje trbušnih mišića te vježbe za mobilizaciju prsnog koša. Važno je naglasiti da se kod starijih ljudi ne preporuča provoditi napredne vježbe.Breathing is an essential part of life and is of paramount importance for human functioning. Diaphragmatic breathing is slow and deep breathing that affects the brain and the cardiovascular, respiratory, and gastrointestinal systems through modulation of autonomic nervous functions. Gas exchange is the primary function of the respiratory system. During normal breathing, the diaphragm shrinks and lowers by about 1 cm, and during forced breathing up to 10 cm. The diaphragm is the main inspiratory muscle. Contraction of the diaphragm, expansion of the abdomen, and deepening of inhalation and exhalation are what constitute diaphragmatic breathing, and this, in turn, reduces the frequency of breathing and maximizes the amount of gas in the blood. Eupneia is considered to be normal quiet breathing with a frequency between 12 and 20 breaths per minute. Accelerated breathing is caused by conditions such as agitation, physical activity, fever or pain. Numerous studies have shown a positive effect of diaphragmatic breathing in pediatric patients with chronic functional constipation, patients with heart failure, and also in patients suffering from migraine.
By learning physiotherapeutic exercises of diaphragmatic and costal breathing of the expiratory and inspiratory types and exercises that encourage the expansion of certain parts of the chest, we acquire the technique of breathing. The goal of respiratory exercises is the more complete movement of the diaphragm and lower ribs, so that the patient can, to the maximum, use the bases of his lungs, which are usually less active in respiratory patients. Also, the goal of such exercises is the use in thoracic surgery, where patients in the early postoperative period are helped to remove bronchial secretions. Respiratory exercises include relaxation exercises, diaphragmatic breathing exercises, lateral expansion exercises, abdominal muscle strengthening exercises, and chest mobilization exercises. It is important to emphasize that advanced exercises are not recommended for older people
DYSPHAGIA
Get PDFDisfagija je bolest koju označava otežano gutanje. Dolazi od grčkih riječi dys- što znači „otežano“, „teško“ ili „poremećaj“ i -phagia što znači „jesti“. Dijelimo ju na orofaringealnu i ezofagealnu, ovisno o tome u kojem dijelu tijela nastaju poremećaji u gutanju. Orofaringealni dio zahvaća sve poteškoće u gutanju koje nastaju iznad gornjeg sfinktera jednjaka, a ezofagealni dio zahvaća sve poteškoće koje nastaju ispod gornjeg sfinktera jednjaka. Disfagija nastaje kao posljedica različitih motornih i neuroloških bolesti od kojih je najčešća moždani udar. Disfagija ima različite simptome kao što su bol u prsima, vratu, respiratorni problemi, a simptom koji je najlakše uočiti je kada tekućinu ili komad hrane, zvan bolus, ne mogu progutati i prisilno ih vraćaju nazad kroz usnu šupljinu. Kod slučajeva koji su ekstremniji i u kojim pacijenti ne mogu nikakvu vrstu hrane ili tekućine progutati, onda radi toga hranu i tekućinu unose kroz sondu kao što su nazogastrična cijev ili perkutana endoskopska gastrostroma. Može se dijagnosticirati na različite načine kao što su cervikalna auskultacija, videfluoroskopija, manometrija jednjaka, fiberoptička endoskopija itd. Disfagija se ne može izliječiti „preko noći“, već je rehabilitacija disfagije složen proces tehnika i suradnje logopeda, fizioterapeuta, dijetetičara s pacijentom. Neke od tehnika rehabilitacije disfagije su vježbanje posturalnih tehnika, gutanje s puno uloženog napora, Mendelsohnov manevar, oralne motoričke vježbe, posebno prilagođena dijeta koja ovisi o stupnju mogućnosti gutanja pacijenta itd. Uloga fizioterapeuta u rehabilitaciji pacijenta s disfagijom ima puno značaja. Fizioterapeutov zadatak je odabrati vježbe i tehnike rehabilitacije disfagije, objasniti način i učestalost izvođenja istih te motivirati pacijenta na rad.Dysphagia is a condition characterised by swallowing difficulties. The word „dysphagia“ comes from the Greek word dys-, meaning „difficult“, „hard“ or „disorder and -phagia, meaning „to eat“. There are two types of dysphagia; oropharyngeal and esophageal, depending on where the swallowing difficulties develop. Oropharyngeal dysphagia applies to all swallowing difficulties appearing above the upper esophageal sphincter, and esophageal dysphagia appplies to all swallowing difficulties appearing below the upper esophageal sphincter. Dysphagia develops as a consequence of different motor and neurological diseases from which the most common one is stroke. Dysphagia has various symptoms such as chest pain, neck pain, respiratory problems: but the easiest symptom to spot is when a person cannot swallow liquids or a piece of food, called bolus, and they have to forcibly retur nit back through the oral cavity. In more extreme cases where the patient cannot swallow any kind of food or liquids, they have to consume it via a tube such as the nasogastric tube or through percutaneous endoscopic gastrostromy. Dysphagia can be diagnosed through numerous methods, eg. cervical auscultation, videofluoroscopy, esophageal manometry, fiberoptic endoscopy etc. Dysphagia cannot be cured overnight. Dysphagia rehabilitation is a complicated process made up of techniques and the patient's cooperation with speech therapists, physiotherapists and dieticians.. Some of the rehabilitation techniques are practicing postural techniques, effortful swallowing, the Mendelsohn's manouver, oral motor exercises, a specially designed diet depending on the patient's degree of swallowing difficulties etc. The role of a physiotherapist in the rehabilitation of a patients dysphagia is incredibly significant. The physiotherapist's task is to choose exercises and techniques of dysphagia rehabilitation, to explain how and how often they should bed one, and to motivate the patient to do them