Repository of University of Applied Sciences Ivanić-Grad
Not a member yet
184 research outputs found
Sort by
PHYSIOTHERAPY PROCEDURES IN CHILDREN WITH SPASTIC CEREBRAL PALSY
No full textCerebralna paraliza je stanje mozga koje je karakterizirano poremećajima pokreta i
položaja uzrokovano oštećenjem mozga u razvoju, to jest nezrelog mozga. Ovo stanje
podrazumijeva skupinu neprogresivnih, ali ujedno i promjenjivih motoričkih poremećaja koji
svojim djelovanje dovode do oštećenja kod djece. Na temelju dosadašnjih spoznaja, cerebralna
paraliza dijeli se na tri osnovna tipa: spastična, ekstrapiramidalna te hipotonična cerebralna
paraliza. Ovo stanje karakteriziraju smetnje govora, poremećaji u pokretanju tijela, poremećaji
koordinacije, mentalna retardacija, poremećaj motorike, moguća je epilepsija, problemi s
govorom, poteškoće prilikom hranjenja i razne smetnje u ponašanju. Klinička slika je različita
kod svakog djeteta, a samim time i liječenje te rehabilitacija zahtjeva individualnost. Da bi se
dijagnosticirala cerebralna paraliza, važno je poznavanje pravilnog rasta i razvoja djeteta te
pomoću toga primjećivati nepravilnosti na psihomotornoj razini. Djeca s dijagnosticiranom
cerebralnom paralizom iziskuju doživotnu zdravstvenu skrb na različitim zdravstvenim
granama. Ovo stanje nije izlječivo te je cilj rehabilitacije smanjiti komplikacije kojima je
uzročnik cerebralna paraliza. Dodatni ciljevi su pomoći djeci naučiti što pravilnije obrasce
pokreta, ali i educirati roditelje o bolesti, ali i o tretmanima koje ćemo izvoditi s djecom jer su
oni važni članovi rehabilitacijskog tima. Osim standardnih vježbi, potrebno je provođenje i
fizioterapijskih intervencija kao što su Bobath koncept, Vojta terapija, hidroterapija,
hipoterapija, terapija senzorne integracije i druge.Cerebral palsy is a neurological condition characterized by mobility and posture
problems caused by injury to the developing, or immature brain. This condition includes a group
of non-progressive, fluctuating motor diseases that cause difficulties in children. Based on
current knowledge, cerebral palsy is classified into three types: spastic, extrapyramidal, and
hypotonic. This syndrome is distinguished by speech difficulties, movement limitations
coordination issues, intellectual disability, motor dysfunction, potential epilepsy, feeding
challenges, and a variety of behavioral disturbances. Each child’s clinical presentation is
unique, so treatment and rehabilitation must be adapted to the individual. To diagnose cerebral
palsy, one must first understand a child’s typical growth and development and then apply that
information to discover psychomotor abnormalities. Children diagnosed with cerebral palsy
require long-term medical treatment from a variety of healthcare specialists. This condition is
incurable, and the purpose of rehabilitation is to lessen the consequences associated with
cerebral palsy. Additional goals are to help children learn the most correct movement patterns,
but also to educate parents about disease, but also about the treatments that we will perfoms
with children because they are important members of the rehabilitation team. Physiotherapy is
vital for rehabilitation. In addition to everyday exercises, physiotherapeutic procedures such as
the Bobath concept, Vojta therapy, hydrotherapy, hippotherapy, sensory integration therapy, and
others are required to be implemented. The purpose of this paper is to discuss the spastic type
of cerebral palsy and to present and expound on certain physiotherapeutic techniques
PHYSIOTHERAPY IN CHILDHOOD
No full textFizioterapija u dječjoj dobi predstavlja specifično i dinamično područje zdravstvene skrbi
koje obuhvaća rad s djecom od najranije dobi do adolescencije, s ciljem očuvanja, poticanja i
unapreĎenja motoričkog razvoja, funkcionalnih sposobnosti i kvalitete života. Ovaj rad ima
za cilj prikazati specifičnosti i važnost fizioterapije u dječjoj dobi, s naglaskom na
individualizirani pristup, primjenu suvremenih terapijskih metoda te ulogu multidisciplinarne
suradnje u očuvanju i unapreĎenju funkcionalnih sposobnosti i kvalitete života djece. Zbog
kontinuiranog rasta i razvoja dječjeg organizma, primjena fizioterapije kod djece razlikuje se
od onog kod odraslih te zahtijeva posebne metode, pristup i razinu komunikacije. Djeca koja
trebaju fizioterapijsku podršku često imaju dijagnoze poput cerebralne paralize, mišićne
distrofije, razvojne displazije kuka, skolioze, neuromišićnih bolesti, sindroma Down,
kašnjenja u motoričkom razvoju ili respiratornih problema poput cistične fibroze. U
terapijskom radu koriste se različite metode i tehnike, meĎu kojima su najzastupljenije
Bobath koncept, Vojta terapija, fizioterapijske vježbe, terapija igrom, hidroterapija, senzorna
integracija, kao i sve prisutnije primjene tehnologije poput robotike, senzorske stimulacije i
virtualne stvarnosti. Ključni elementi fizioterapijskog procesa uključuju temeljitu procjenu
djetetovog stanja, planiranje i individualizaciju tretmana, kao i kontinuirano praćenje
napretka kroz jasno definirane funkcionalne parametre. Uz to, važno mjesto u procesu
zauzimaju i psihosocijalni aspekti rada s djecom, gdje emocionalna podrška, motivacija i
suradnja s roditeljima imaju ključnu ulogu. Kvalitetna fizioterapija u dječjoj dobi zahtijeva
stručnost, empatiju, kreativnost i timski rad, a njezin utjecaj nerijetko nadilazi čisto
motoričku rehabilitaciju te doprinosi cjelokupnom razvoju i dobrobiti djeteta.Paediatric physiotherapy represents a specific and dynamic field of healthcare that involves
working with children from infancy to adolescence, aiming to preserve, stimulate and
enhance motor development, functional abilities, and overall quality of life. This paper aims
to highlight the specific features and importance of paediatric physiotherapy, with an
emphasis on individualised approaches, the application of modern therapeutic methods, and
the role of multidisciplinary collaboration in preserving and improving children’s functional
abilities and quality of life. Due to the continuous growth and development of the child's
body, the physiotherapeutic approach differs significantly from that used in adults and
requires tailored methods, strategies, and communication. Children in need of physiotherapy
often present with conditions such as cerebral palsy, muscular dystrophy, developmental hip
dysplasia, scoliosis, neuromuscular disorders, Down syndrome, delayed motor development,
or respiratory diseases such as cystic fibrosis. Various methods and techniques are applied in
therapeutic practice, including the Bobath concept, Vojta therapy, kinesiotherapy, play-based
therapy, hydrotherapy, and sensory integration, alongside the increasingly common use of
technologies such as robotics, sensory stimulation, and virtual reality. Key elements of the
physiotherapy process include a comprehensive assessment of the child's condition,
personalised treatment planning, and continuous monitoring of progress through clearly
defined functional parameters. Additionally, psychosocial components play an important role,
where emotional support, motivation, and active parental involvement are crucial for
successful outcomes. High-quality paediatric physiotherapy requires professional
competence, empathy, creativity, and teamwork, and its influence often goes beyond physical
rehabilitation, contributing significantly to the child’s holistic development and well-being
STUDENTS’ ATTITUDES AT THE POLYTECHNIC OF IVANIĆ-GRAD TOWARD THE IMPACT OF PHYSICAL EXERCISE ON HEALTH
No full textUvod: S porastom broja studentica i studenata na visokoškolskim ustanovama, sve više raste i svijest o važnosti poticanja zdravih životnih navika među studentskom populacijom. Uprave sveučilišta, kao i zdravstveni i obrazovni stručnjaci, sve veću pažnju posvećuju razvoju i implementaciji programa koji promiču tjelesnu aktivnost i cjelokupno zdravlje studenata. U tom kontekstu, provedeno istraživanje imalo je za cilj istražiti postoje li značajne razlike u utjecaju tjelesnog vježbanja na zdravlje između studentica i studenata.
Metode: U istraživanju je sudjelovalo ukupno 73 studenta Veleučilišta Ivanić-Grad. Sudionici su ispunili Hrvatsku inačicu upitnika razloga za vježbanje (engl. „Exercise Motivation Inventory EMI – 2“). Ovaj upitnik omogućava preciznu procjenu različitih čimbenika koji utječu na motivaciju pojedinaca za uključivanje u tjelesne aktivnosti. Cilj je ovog istraživanja utvrditi stavove studenata Veleučilišta Ivanić-Grad o utjecaju tjelesnog vježbanja na zdravlje i analizirati postoji li između muške i ženske populacije studenata statistički značajnih razlika. Ispitana su 73 studenta (34 muškog i 39 ženskog spola) koji studiraju na Veleučilištu Ivanić-Grad.
Rezultati: Pokazalo se da u subskalama kontrola stresa, revitalizacije, užitka, pripadnosti, natjecanje, zdravstveni pritisak, izbjegavanje lošeg zdravlja, pozitivno zdravlje, kontrola težine, izgled, snaga i izdržljivost nije postojala statistički značajna povezanost između spola i utjecaja tjelesnog vježbanja na zdravlje. Međutim, u subskali izazov i društveno priznanje između spola i utjecaja tjelesnog vježbanja na zdravlje postoji statistički značajna razlika. Dobiveni rezultati ukazuju da nema razlike između muške i ženske populacije, osim u subskalama izazov i društveno priznanje. U radu su dobiveni i rezultati koji ukazuju na spolne razlike studenata Veleučilišta Ivanić-Grad u motivacijskim čimbenicima. Pokazalo se kako studenti u subskalama kontrola stresa, revitalizacija, užitak, izazov, društveno priznanje, pripadnost, natjecanje, zdravstveni pritisak, izbjegavanje lošeg zdravlja, pozitivno zdravlje, kontrola težine, snaga i izdržljivost, spretnost imaju statistički značajnu razliku u odnosu na studentice, osim u subskali izgled u kojoj nema statistički značajne razlike između spolova.
Zaključak: Rezultati istraživanja od doprinosa su u kreiranju kvalitetnijih programa uključenja studenata te naglašavaju potrebu za ciljanijim pristupima u oblikovanju programa tjelesne aktivnosti u svrhu poboljšanja zdravlja.Introduction: With the increasing number of students in higher education institutions, awareness of the importance of promoting healthy lifestyle habits among the student population is also growing. University administrations, as well as health and education professionals, are paying increasing attention to the development and implementation of programs that promote physical activity and overall student health. In this context, the conducted research aimed to investigate whether there are significant differences in the impact of physical exercise on health between female and male students.
Methods: A total of 73 students from the Ivanić-Grad Polytechnic participated in the study. Participants completed the Croatian version of the „Exercise Motivation Inventory (EMI-2)“. This questionnaire allows for an accurate assessment of various factors that influence individuals' motivation to engage in physical activities. The goal of this research was to determine the attitudes of students at Ivanić-Grad Polytechnic regarding the impact of physical exercise on health and to analyze whether there are statistically significant differences between male and female students. A total of 73 students were surveyed (34 male and 39 female) who are studying at the Ivanić-Grad Polytechnic.
Results: The findings showed that in the subscales of stress management, revitalization, enjoyment, affiliation, competition, health pressure, ill-health avoidance, positive health, weight management, appearance, strength and endurance, there was no statistically significant association between gender and the impact of physical exercise on health. However, in the subscales of challenge and social recognition, there was a statistically significant difference between genders regarding the impact of physical exercise on health. The obtained results indicate no difference between male and female students, except in the subscales of challenge and social recognition. The study also yielded results indicating gender differences among students of Ivanić-Grad Polytechnic in motivational factors. It was found that male students showed statistically significant differences compared to female students in the subscales of stress management, revitalization, enjoyment, challenge, social recognition, affiliation, competition, health pressure, ill-health avoidance, positive health, weight management, strength and endurance, and agility—except in the subscale of appearance, where there was no statistically significant difference between genders.
Conclusion: The research results contribute to the creation of higher quality student engagement programs and highlight the need for more targeted approaches in designing physical activity programs aimed at improving health
PHYSIOTHERAPY PROCESS FOR SPORTS INJURIES: DEVELOPMENT AND APPLICATION OF SPECIFIC EXERCISES
No full textSportske ozljede predstavljaju čest problem među sportašima, bilo na rekreativnoj ili profesionalnoj razini. One nastaju kao posljedica akutne traume ili kroničnog preopterećenja mišićno-koštanog sustava, a mogu značajno utjecati na sportsku karijeru i kvalitetu života sportaša. Učinkovita rehabilitacija zahtijeva individualiziran pristup, stručnu procjenu i primjenu specifičnih terapijskih metoda. Ovaj rad detaljno analizira fizioterapijski proces u liječenju sportskih ozljeda s naglaskom na razvoj i primjenu ciljanih vježbi. Analizira se uloga fizioterapeuta u svim fazama oporavka, od inicijalne procjene do povratka na teren. Posebna pažnja posvećena je psihološkoj podršci, interdisciplinarnoj suradnji i važnosti edukacije sportaša. Rad koristi konkretne primjere iz nogometa, košarke, trčanja, tenisa i plivanja kako bi prikazao biomehaničke zahtjeve i rehabilitacijske protokole specifične za pojedine sportove. Cilj je naglasiti važnost sveobuhvatnog pristupa rehabilitaciji i potrebu za preventivnim strategijama koje smanjuju rizik od ponovnog javljanja bolesti. Uspješan fizioterapijski proces ne uključuje samo sanaciju ozljede, već i povratak sportaša u optimalno funkcionalno stanje. Korištenje modernih alata, kao što su biomehanička analiza i funkcionalni testovi, dodatno unapređuju proces rehabilitacije. Zaključno, fizioterapija ima ključnu ulogu u zdravlju i karijeri sportaša, a pravilno strukturiran terapijski proces značajno povećava šanse za potpun oporavak i dugoročno zdravlje sportaša.Sports injuries are a common issue among athletes, whether at the recreational or professional level. They result from acute trauma or chronic overuse of the musculoskeletal system and can significantly affect an athlete's career and quality of life. Effective rehabilitation requires an individualized approach, expert assessment, and the application of specific therapeutic methods. This paper provides a detailed analysis of the physiotherapy process in the treatment of sports injuries, with a focus on the development and application of targeted exercises. It explores the role of the physiotherapist in all stages of recovery, from initial assessment to return to play. Special attention is given to psychological support, interdisciplinary collaboration, and the importance of athlete education. The work includes practical examples from football, basketball, running, tennis, and swimming to illustrate the biomechanical demands and rehabilitation protocols specific to each sport. The aim is to emphasize the importance of a comprehensive approach to rehabilitation and the need for preventive strategies that reduce the risk of recurrence. A successful physiotherapy process does not only address the injury itself, but also ensures the athlete’s return to optimal functional condition. The use of modern tools, such as biomechanical analysis and functional testing, further enhances the rehabilitation process. In conclusion, physiotherapy plays a key role in the health and career of athletes, and a well-structured therapeutic process significantly increases the chances of full recovery and long-term athletic well-being
PHYSIOTHERAPY INTERVENTIONS IN CHILDREN WITH CEREBRAL PALSY
No full textCerebralna paraliza (CP) je najčešći uzrok motoričkih poremećaja u dječjoj dobi i obuhvaća skupinu trajnih, ali neprogresivnih oštećenja pokreta i posturalne kontrole nastalih uslijed lezija nezrelog mozga. Fizioterapija predstavlja temeljni dio habilitacijskog procesa djece s cerebralnom paralizom jer je usmjerena na poticanje motoričkog razvoja, prevenciju sekundarnih deformacija te unaprjeđenje funkcionalne samostalnosti. U sklopu fizioterapije primjenjuju se različiti koncepti i metode, kao što su baby handling, Bobath koncept, Vojta terapija, MAES terapija, hidroterapija, hipoterapija, terapiju senzorne integracije i robotski potpomognuti pristupi. S obzirom na heterogenost kliničke slike i potrebu za individualiziranim pristupom, ključno je razumjeti značaj fizioterapije u poboljšanju kvalitete života djece s CP-om. Ovaj rad donosi pregled najvažnijih fizioterapijskih koncepata i metoda u rehabilitaciji djece s cerebralnom paralizom.Cerebral palsy (CP) is the most common cause of motor disorders in childhood and encompasses a group of permanent but non-progressive impairments of movement and postural control resulting from lesions in the immature brain. Physiotherapy represents a fundamental part of the habilitation process for children with cerebral palsy, as it focuses on promoting motor development, preventing secondary deformities, and improving functional independence. Various concepts and methods are applied within physiotherapy, such as baby handling, Bobath concept, Vojta therapy, MAES therapy, hydrotherapy, hippotherapy, sensory integration therapy and robot-assisted approaches. Given the heterogeneity of clinical presentation and the need for the indicidualized approach, it is essential to understand the importance of physiotherapy in improving the quality of life of children with CP. This thesis provide san overview of the most important physiotherapeutic concepts and methods in the rehabilitation of children with cerebral palsy
PHYSIOTHERAPY PROCEDURES FOR IMPINGEMENT SYNDROME IN THE SHOULDER
No full textCilj rada je pobliže opisati karakteristike subakromijalnog sindroma sraza, njegovu kliničku simptomatologiju kao i fizioterapijske postupke koji se primjenjuju u svrhu liječenja ovog stanja. Ponavljajući stres uslijed čestog podizanja ruke može dovesti do impingement sindroma ili sindroma subakromijalnog sraza za kojega se smatra da je najučestaliji sindrom prenaprezanja ramenog obruča. Ovaj sindrom podrazumijeva niz oštećenja uzrokovanih sudaranjem rotatorne manšete i ostalih mekih struktura s akromionom i korakoakromijalnim ligamentom, što rezultira suženjem subakromijalnog prostora.
Liječenje je uglavnom konzervativno i preporučuje se neizvođenje pokreta ruke iznad razine ramena, podrazumijeva primjenu krioterapije, nesteroidnih protuupalnih lijekova za ublažavanje boli, fizioterapiju te u težim slučajevima, injekciju kortikosteroida u subakromijalni prostor. Ako konzervativno liječenje u razdoblju od šest mjeseci ne donese poboljšanje, a radiološka obrada ukaže na rupture tetiva ili koštane promjene, može biti potrebna kirurška intervencija.
Fizioterapija igra ključnu ulogu u rehabilitaciji impingement sindroma. Terapijski program uključuje statičke vježbe, vježbe istezanja, koje se provode prema određenim pravilima radi veće učinkovitosti, te vježbe jačanja. Naglasak je na jačanju mišića ramenog obruča, osobito rotatorne manšete, a rehabilitacija se nadopunjuje primjenom elektroterapije, lasera, ultrazvuka i terapije udarnim valom. Dry needling je jedan od novijih oblika koji je koristan u liječenju impingement sindroma.Thea im of the paper is to describe in more detail the characteristics of subacromial impingement syndrome, its clinical symptomatology, as well as the physiotherapy procedures used to treat this condition. Repetitive stress from frequent overhead movements can lead to one of the most common overuse syndromes of the shoulder—impingement syndrome, also known as subacromial impingement syndrome. This condition involves a range of injuries caused by the compression of the rotator cuff, the long head of the biceps (caput longum m. biceps brachii), and the subacromial bursa against the acromion and coracoacromial ligament, resulting in a narrowing of the subacromial space.
Treatment is primarily conservative and includes avoiding activities that require raising the arm above shoulder level, applying ice, using nonsteroidal anti-inflammatory drugs for pain relief, physiotherapy, and, in more severe cases, corticosteroid injections into the subacromial space. If conservative treatment does not yield improvement within six months and imaging studies reveal tendon ruptures or bony changes, surgical intervention may be necessary.
Physiotherapy plays a crucial role in the rehabilitation of impingement syndrome. The therapeutic program consists of static exercises, stretching exercises that follow specific guidelines for better effectiveness, and strengthening exercises. The focus is on strengthening the muscles of the shoulder girdle, particularly the rotator cuff. Rehabilitation is further supported by physiotherapy modalities such as electrotherapy, laser therapy, ultrasound, and shockwave therapy. Dry needling is one of the newer forms of therapy that is useful in treating impingement syndrome
PHYSIOTHERAPY PROCEDURES FOR RADII LOCO TYPICO FRACTURE
No full textFraktura radii loco typico označava puknuće distalnog radiusa na tipičnom mjestu, koje nosi čak 75% prijeloma ruke. Najčešće se javlja kod djece i starijih, a uglavnom je posljedica pada s ispruženim rukama. Rad prikazuje etiologiju i prevalenciju frakture te osnovnu anatomiju potrebnu za razumijevanje mehanizma ozljede. Poseban naglasak stavljen je na kliničku sliku, dijagnostiku, eponimske klasifikacije i komplikacije. Fizioterapijska procjena određena je kao temelj kvalitetnog planiranja rehabilitacije, pri čemu se korise razne metode i testovi za procjenu snage i pokretljivosti zgloba. Rehabilitacijski postupci obuhvaćaju fizikalne metode poput magnetoterapije, krioterapije i hidroterapije te vježbe koje pacijent može provoditi samostalno. Edukacija pacijenta istaknuta je kao ključna za povećanje suradnje, motivacije i postizanja boljeg fizičkog i psihološkog oporavka. Sveobuhvatnim pristupom moguće je ostvariti optimalne rehabilitacijske ishode.A fracture of the distal radius at the typical site (fractura radii loco typico) accounts for up to 75% of all wrist fractures. It most commonly occurs in children and the elderly, usually as a result of a fall on an outstretched hand. This paper presents the etiology and prevalence of the fracture, along with the basic anatomy necessary to understand the mechanism of injury. Particular emphasis is placed on the clinical presentation, diagnostic procedures, eponymous classifications, and possible complications. Physiotherapeutic assessment is identified as the foundation for effective rehabilitation planning, employing various methods and tests to evaluate joint strength and mobility. Rehabilitation includes physical modalities such as magnetotherapy, cryotherapy, and hydrotherapy, as well as exercises that patients can perform independently. Patient education is highlighted as essential for enhancing cooperation, motivation, and achieving better physical and psychological recovery. A comprehensive approach is considered crucial for attaining optimal rehabilitation outcomes
PHYSICAL EXERCISE IN OBESITY PREVENTION
No full textPrimarni je cilj ovog rada utvrditi proučavanjem dostupne literature kako i na koji način redovito tjelesno vježbanje utječe na prevenciju pojavnosti pretilosti i pozitivne promjene u organizmu osobe s prekomjernom tjelesnom težinom. Sekundarni cilj je prezentirati najnovije spoznaje iz područja kineziološke znanosti s naglaskom utjecaja tjelesnog vježbanja na prevenciju i tijek razvoja pretilosti zainteresiranoj javnosti. Spomenut će se svi uzroci pretilosti i načini na koje se ona može izbjeći. U današnjem društvu pretilost je sveprisutna. Pretilost je danas najrašireniji zdravstveni problem u društvu. Neki od krivaca za to su globalizacija i urbani stil života gdje nestaju fizički napori, a gomilaju se sjedilačke aktivnosti i aktivnosti koje ne traže nikakav tjelesni napor. Još jedan krivac za pretilost je i nepravilna prehrana koja se kod mladih ljudi temelji na brzoj prehrani koja se lako pronađe i pripremi. Pravilna prehrana bi trebala sadržavati tri glavna obroka i dva međuobroka. Takva će prehrana održati pravilan rast i razvoj djece i mladih jer daje tijelu potrebne vitamine, minerale, bjelančevine i ugljikohidrate. Također, javlja se još jedan problem, a to je da se slobodno vrijeme, u pravilu, koristi za gledanje televizije i igranje računalnih igrica, a ne za tjelesne aktivnosti. Energija koja se dobije unosom hrane mora se potrošiti. Ako se ne potroši, ta će se energija početi skladištiti u tijelu u obliku masti. Mast se dijeli na subkutanu i viscelarnu. Pretilost može biti opasna jer uzrokuje cijeli niz zdravstvenih problema – od srčanožilnih problema do problema lokomotornog sustava, problema s jetrom i problema s bubrezima i dijabetesom. Pojavljuju se i problemi s astmom i problemi s plućima jer povećano masno tkivo, osobito u području abdomena i prsnog koša, može mehanički ograničiti disanje i dovesti do hipoventilacije. Dodatni problemi su i problemi sa žučnjakom i gihtom. Zbog toga se svakoj osobi preporučuje uvođenje 150 – 300 min aerobne tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta ili 75 – 150 min jakog intenziteta tjedno. Svaki čovjek bi trebao imati određene preporuke za svoju fizičku aktivnost, poput trajanja, učestalosti, intenziteta aktivnosti i očekivanog napretka. U svaku dobnu skupinu bi bilo dobro uključiti tjelesnu aktivnost u svakodnevni raspored. Sva tjelesna aktivnost mora biti individualno propisana i uključivati apsolutnu korist te minimalni rizik za osobu.The primary goal of this paper is to determine, by studying the available literature, how and in what way regular physical exercise affects the prevention of obesity and positive changes in the body of an overweight person. The secondary goal is to present the latest findings from the field of kinesiology science, with an emphasis on the impact of physical exercise on the prevention and course of obesity development, to the interested public. It will go through all the causes of obesity and ways in which it can be avoided. In today's society, obesity has become ubiquitous. Obesity is the most widespread health problem in society today. Some of the culprits for this are globalization and the urban lifestyle, where physical effort disappears, and sedentary activities and activities that do not require any physical effort accumulate. Another culprit for obesity is an improper diet, which in young people is fast food that is easy to find and prepare. A proper diet should contain three main meals and two snacks. Such a diet will maintain the proper growth and development of children and young people because it provides the body with the necessary vitamins, minerals, proteins and carbohydrates. There is also another problem, which is that free time is usually used for watching television and playing games, and not for physical activity. The energy obtained from food intake must be spent. If it is not spent, then this energy will begin to be stored in the body in the form of fat. Fat is divided into subcutaneous and visceral. Obesity can be dangerous because it causes a whole range of health problems from cardiovascular problems to problems with the locomotor system to problems with the liver to problems with the kidneys and diabetes. There are also problems with asthma and lung problems because increased adipose tissue, especially in the abdomen and chest area, can mechanically restrict breathing and lead to hypoventilation. Additional problems are problems with the gallbladder and gout. There is also another problem, which is that free time is usually used for watching television and playing games, and not for physical activity. Therefore, it is recommended that every person should introduce 150 to 300 minutes of moderate-intensity aerobic physical activity or 75-150 minutes of vigorous intensity per week. Every person should have some kind of recommendation for their physical activity, such as duration, frequency, intensity of activity and expected progress. In every age group it would be good to include physical activity in the daily schedule. All physical activity must be individually prescribed and include absolute benefit and minimal risk for the person
PHYSIOTHERAPY IN ONCOLOGY
No full textTretmani liječenja raka mogu rezultirati oštećenjima koja utječu na razne tjelesne sustave. Ta
oštećenja ograničavaju fizičko funkcioniranje i sudjelovanje u aktivnostima svakodnevnog života,
čime se ograničava kvaliteta života onkoloških pacijenata. Mnoga od tih oštećenja mogu se ublažiti
fizioterapijskim intervencijama. Fizioterapijske intervencije pozitivno djeluju na bolove u
zglobovima i raspon pokreta, fizičko funkcioniranje, tjelesnu kondiciju, umor i kvalitetu života
povezanu sa zdravljem. Međutim, integracija fizioterapijskih usluga u skrb za onkološke bolesnike
i
dalje zaostaje. Provođenjem fizioterapijskih intervencija počevši od trenutka postavljanja
dijagnoze raka, smanjuju se dugoročni štetni učinci liječenja i invaliditet. Fizioterapeuti igraju
važnu ulogu u otkrivanju i upravljanju mnogih oštećenja povezanih s rakom (npr. bol i smanjen
opseg pokreta ili gubitak tjelesne kondicije) koja mogu spriječiti pacijente u obavljanju
svakodnevnih aktivnosti. Većina fizioterapeuta može upravljati tim oštećenjima i pomoći
pacijentima da se prilagode funkcionalnom gubitku ili kroničnom opterećenju podučavanjem
strategija suočavanja, maksimiziranjem kapaciteta kompenzacije i poboljšanjem ergonomije
(alternativnih) strategija kretanja. Nedovoljna svijest o prednostima pružanja fizioterapijskih
usluga onkološkim pacijentima, troškovi povezani s pristupom fizioterapeutskoj skrbi te potreba
za izgradnjom kapaciteta fizioterapeutske radne snage, uključujući specijalizaciju, predstavljaju
izazove i ograničenja za širu implementaciju i daljnji napredak onkološke fizioterapije.
Funkcionalni dobici i gubici zahtijevaju kontinuirano praćenje i vođenje kako bi se upravljalo
oštećenjima koja nastaju, kao i prilagodbu vježbanja, što se postiže uključivanjem educiranog
fizioterapeuta kao standardnog člana onkološkog tima.Cancer treatments can result in impairments that affect various body systems. These impairments
limit physical functioning and participation in daily activities, thereby restricting the quality of life
for cancer patients. Many of these impairments can be alleviated through physiotherapy
interventions. Physiotherapy interventions positively impact joint pain and range of motion,
physical functioning, physical fitness, fatigue, and health-related quality of life. However, the
integration of physiotherapy services into cancer care continues to lag behind. Implementing
physiotherapy interventions starting from the point of cancer diagnosis reduces long-term harmful
effects of treatment and disability. Physiotherapists play an important role in the detection and
management of many cancer-related impairments (e.g., pain and reduced range of motion or
physical fitness) that may prevent patients from performing daily activities. Most physiotherapists
can manage these impairments and help patients adapt to functional loss or chronic burden by
teaching coping strategies, maximizing compensation capacity, and improving the ergonomics of
(alternative) movement strategies. Insufficient awareness of the benefits of providing
physiotherapy services to cancer patients, the costs associated with accessing physiotherapy care,
and the need for capacity building of the physiotherapy workforce, including specialization,
represent challenges and limitations for broader implementation and further advancement of
oncology physiotherapy. Functional gains and losses require ongoing monitoring and guidance to
manage arising impairments and adjust exercise routines, which is achieved by integrating
physiotherapy as a standard part of the workflow in an oncology centre and having trained
physiotherapist as a standard member of the oncology team
FRACTURES OF THE PROXIMAL FEMUR
No full textPrijelomi proksimalnog dijela bedrene kosti čine značajan udio traumatskih hospitalizacija. Zanimljivo je da čak 90% oboljelih pripada skupini starijih od 50 godina. Također, učestalost ovih prijeloma je dva do tri puta veća kod žena nego kod muškaraca. Prijelom proksimalnog dijela bedrene kosti predstavlja ozbiljnu ozljedu koja zahtijeva sveobuhvatan i individualiziran pristup u rehabilitaciji kako bi se postigli optimalni rezultati oporavka. Fizioterapijski postupak u liječenju ovog tipa ozljede igra ključnu ulogu u svim fazama rehabilitacije, od početne faze rane intervencije pa sve do kasne faze povratka pacijenta u normalne svakodnevne aktivnosti.
Fizioterapeuti su zdravstveni djelatnici koji pomažu ljudima u oporavku nakon prijeloma femura. Fizioterapeuti svojim radom doprinose poboljšanju kvalitete života pacijenata. Svrha rada je prikazati ulogu i važnost fizioterapeuta kod liječenju prijeloma bedrene kosti.Fractures of the proximal femur account for a significant portion of traumatic hospitalizations. Interestingly, 90% of those affected are over the age of 50. Additionally, the incidence of these fractures is two to three times higher in women than in men. Fracture of the proximal part of the femur is a serious injury that requires a comprehensive and individualized approach to rehabilitation in order to achieve optimal recovery results. The physiotherapy procedure in the treatment of this type of injury plays a key role in all phases of rehabilitation, from the initial phase of early intervention to the late phase of the patient's return to normal daily activities.
Physiotherapists are healthcare professionals who help people recover from femur fractures. Physiotherapists contribute to improving the quality of life of patients with their work. The purpose of the paper is to show the role and importance of physiotherapists in the treatment of femur fractures