University of Zagreb
Repository of Faculty of Pharmacy and Biochemistry University of ZgrebNot a member yet
2946 research outputs found
Sort by
Regulatorni aspekt i dostupnost lijekova za naprednu terapiju na području Europske unije
No full textCilj istraživanja
Cilj ovog rada je doprinijeti razumijevanju definiranih kriterija koje lijekovi za naprednu
terapiju moraju zadovoljiti, njihovim kliničkim i nekliničkim specifičnostima, regulatornog
okvira i postupka odobravanja koji takvi lijekovi moraju proći prije izdavanja važećeg
odobrenja. A također daje sliku o kriterijima za donošenje odluke o uvrštavanju lijekova za
naprednu terapiju na liste lijekova nacionalnih zdravstvenih sustava te kako sustavi za procjenu
zdravstvenih tehnologija država članica određuju dostupnost lijekova za naprednu terapiju na
području Europske unije.
Materijal i metode
U istraživanju su korišteni podaci dobiveni pretraživanjem relevantne literature prema temi
istraživanja, predmetu istraživanja, autorima i časopisu. Relevantni članci proučavani su na
analitički i kritički način te su izdvojeni najvažniji rezultati, rasprave i zaključci.
Rezultati
Lijekovi za naprednu terapiju imaju potencijal pružiti liječenje koje mijenja život bolesnicima
s ograničenim ili nepostojećim terapijskim mogućnostima te predstavljaju visoko složenu i
inovativnu skupinu biofarmaceutika. Takvi lijekovi mogu se podijeliti na lijekove za gensku
terapiju, lijekove za terapiju somatskim stanicama, lijekove dobivene tkivnim inženjerstvom i
i kombinirane lijekove, a karakterizira ih izuzetno visoko kompleksan proizvodni postupak i
izazovnije prikupljanje nekliničkih i kliničkih podataka u odnosu na male molekule i biološke
lijekove. Uredbom o lijekovima za naprednu terapiju definirani su regulatorni okviri i zahtjevi
potrebni da lijek dobije odobrenje za stavljanje u promet.
Uredbom o lijekovima za naprednu terapiju štite se interesi bolesnika budući da prije nego što
lijek dobije odobrenje za stavljanje u promet i bude dostupan bolesnicima, prolazi kroz
procjenu najboljih dostupnih stručnjaka u EU u skladu s svim visokim standardima kakvoće,
djelotvornosti i sigurnosti. Međutim, velik broj kompliciranih i teško ostvarivih regulatornih
zahtjeva moglo bi također imati i štetne posljedice za javno zdravlje budući da bi mogli
spriječiti dostupnost odgovarajućih lijekova za nezadovoljene medicinske potrebe.
Unatoč istovremenom odobrenju za stavljenje lijeka u promet u svim državama Europske unije
putem centraliziranog postupka, određivanje nadoknade troškova lijeka i proces stavljanja na
osnovnu i dopunsku listu lijekova bitno se razlikuje od države članice do države članice.
Formalna prihvatljivost dokaza o dugoročnoj vrijednosti svih koristi lijeka za naprednu terapiju
između tijela za procjenu zdravstvenih tehnologija razlikuje se među državama članicama te je
potrebno usklađivanje na razini Europske unije. Visok trošak lijekova za naprednu terapiju
također predstavlja značajn izazov budući da je fokus procjene obično usmjeren na financijski
aspekt i direktno vezan uz proračun za zdravstvenu skrb dok dugoročne uštede nisu adekvatno
analizirane i prepoznate.
Zaključak
Fleksibilnost regulatornih tijela u procjeni dokumentacije o lijeku i daljnje definiranje
regulatornih okvira i zahtjeva za lijekove za naprednu terapiju od velike je važnosti kako bi se
omogućilo što brže i efikasnije odobrenje za stavljanje u promet i dostupnost bolesnicima.
Iako centraliziranim postupkom lijek dobiva važeće odobrenje istovremeno u svim državama
članicama Europske unije, postoji velika varijabilnost u vremenu od odobrenja lijeka do
stavljanja u promet. Sustavi za procjenu zdravstvene tehnologije nisu harmonizirani i pristup
procjeni razlikuje se između država članica. Ekonomski slabije države članice također se
suočavaju s nedostatkom resursa i poteškoćama oko financiranja lijekova za naprednu terapiju
koji zbog svoje visoko specijalizirane i inovativne prirode pripadaju skupini najskupljih
lijekova čija jedna doza može dosezati i više milijuna dolara. Upravo zbog tih razloga dolazi
do značajnih razlika u dostupnosti lijekova u različitim državama te bi jedan od ciljeva u
budućnosti trebao biti smanjivanje tih razlika.
Unatoč preprekama, zbog potencijala za liječenje različitih bolesti i dugoročnih koristi koje
lijekovi za naprednu terapiju mogu donijeti predstavljaju zaista revolucionaran napredak u
medicini i pred njima je zasigurno obećavajuća budućnost.Objectives
Aim of this work is to contribute to understanding the criteria advanced therapy medicinal
products need to fulfill, their clinical and non-clinical specifities, regulatory framework and
centralized procedure that these medicinal products go through before having valid marketing
authorization. It also gives an overview about the criteria for reimbursement in national
healthcare settings and how health technology assessment systems vary between different
member states and thereby determine their accessibility.
Materials and methods
In research of this topic, data were obtained searching relevant literature by the topic of the
research, subject of the research, authors and journals. Relevant articles were studied in
analytical and critical manner and the most important results, discussions and conclusions were
selected.
Results
Advanced therapy medicinal product have the potential to provide life altering therapy for
patients that have limited or no therapeutical options and present highly complex and
innovative group of biopharmaceuticals. These products can be classified as gene therapy,
somatic cell, tissue engineered or combined product, but they are all characterized by highly
complex manufacturing process and challenging collecting of clinical and non-clinical data
when compared to small molecules and biological products. Advanced therapy regulation
defines regulatory framework and requirements for receiving valid marketing authorization.
The Advanced Therapies Regulation protects the interests of patients, as it undergoes an
assessment of the best available experts in the EU in accordance with all high standards of
quality, efficacy and safety before it can be placed on the market and made available to patients.
However, a large number of complicated and difficult-to-achieve regulatory requirements
could also have detrimental consequences for public health as they could prevent the
availability of appropriate medicines for unmet medical needs.
Despite the simultaneous authorization in all EU countries through a centralized procedure, the
the reimbursement procedure and the process of placing it on the basic and supplementary list
of medicinal products differs significantly from Member State to Member State.
The formal acceptability of evidence on the long-term value of advanced therapy medicinal
products varies between Member States' health technology assessment bodies and
harmonization is needed at EU level. The high cost of advanced therapy drugs is also a
significant challenge since main focus is the financial aspect and is directly related to the health
care budget while long-term savings are not adequately analyzed and identified.
Conclusion
One of the major factors in securing marketing authorization and availability of advanced
therapy medicinal products for patient use are flexibility of the regulatory authorities in the
documentation assessment and further definition of the regulatory framework and requirements
for these products.
Although when approved through centralized procedure medicinal product receives
simultaneous valid marketing authorization in all EU Member States, there is a great variability
in time from approval to placing the product on the market. Health technology assessments are
not harmonized and the approach to assessment differs between Member States. Economically
weaker Member States also face a lack of resources and difficulties in financing advanced
therapy medicinal products which, due to their highly specialized and innovative nature, belong
to the group of the most expensive products, where a single dose can reach several million
dollars. Because of that there are significant differences in the availability of medicines across
different countries and one of the goals for future should be to minimize those differences.
However, because of potential for the treatment of various diseases and the long-term benefits
that advanced therapy medicinal products can bring, they represent a truly revolutionary
advancement in medicine and they certainly have a bright future ahead of them
The overview of the medical plants in Flos medicinae
No full textNajstarije zapise o liječenju ljekovitim biljem nalazimo u ostacima drevnih civilizacija. Farmakognozija, znanstvena disciplina koja proučava ljekovite droge, ima korijene u grčkim medicinskim zapisima. Europska medicina srednjeg vijeka se oslanjala na samostane u kojima su se prepisivala antička medicinska djela. Trgovački putevi prema istoku i arapski utjecaj, koji je nadopunio znanja grčko-rimskih liječnika-ljekarnika, omogućili su osnutak i razvoj Salernske medicinske škole, a njezino najpoznatije djelo je Flos medicinae: Regimen sanitatis Salernitanum. To je skup pravila o zdravom životu, bolestima i primjeni biljnih droga, sastavljen prema antičkim izvorima i empirijskim iskustvima salernskih liječnika. Djelo je izvorno napisano na latinskom, a na hrvatski jezik ga je preveo franjevac Emerik Pavić (1768.). Bila je to prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku. U ovom je diplomskom radu dan pregled trinaest recepata iz toga djela s biljnim drogama koje rastu na našem području: šljiva, smokva, komorač, anis, sljez, paprena metvica, kadulja, ruta, crveni luk, gorušica, kopriva, rosopas i vrba. Mnoge se od tih biljnih droga primjenjuju u suvremenoj fitoterapiji te je prikazana i ATK klasifikacija oficinalnih droga.The oldest known medical plants-related data and their use for the purpose of treatment were found in medicine of ancient civilizations. Pharmacognosy, the study of drugs isolated from natural sources, finds its roots in the civilization of ancient Greece. The monasteries had important role for the european middle ages medicine, in which the classic Greek-Roman manuscripts were copied by hand. The Salerno School of Medicine was founded and developed under the Arabic influence, carried by the trade routes to the east. It's most known medical work was Flos medicinae: Regimen sanitatis Salernitanum, which is a rulebook of healthy lifestyle, ilnesses, and plant-based drugs, based on the classical sources and empiric experience of doctors of Salerno. Originally written in Latin, later it was translated to Croatian by a Francisian monk Emerik Pavić (1768.). It was the first medical book in Croatian language. This diploma thesis gives insight in thirteen plant-based drug recipies from Flos medicinae, of those plants that grow in the local area: plum, fig, fennel, anise, marsmallow, peppermint, sage, common rue, onion, white mustard, common nettle, greater celandine, and willow. This diploma thesis gives insight into the ATC classification of some of the selected plants, because many of those drugs are still in use in the modern phytotherapy
The application of 3D cell cultures in pulmonary disease research
No full textU posljednjim desetljećima, napredak u području medicine i biotehnologije omogućio je razvoj inovativnih tehnika za istraživanje i liječenje raznih bolesti. Jedno od područja koje je doživjelo značajan napredak jest istraživanje plućnih bolesti, a trodimenzionalne (3D) stanične kulture su postale ključni alat u istraživanju ovih patoloških stanja. Primjena 3D staničnih kultura u istraživanju plućnih bolesti otvara nove perspektive za razumijevanje, dijagnostiku i liječenje ovih kompleksnih bolesti. Ovi napredni in vitro modeli omogućuju znanstvenicima bolje modeliranje pluća u laboratorijskim uvjetima, razumijevanje patogeneze i ispitivanje potencijalnih terapijskih pristupa. 3D stanične kulture uvelike su korištene u širokom rasponu, uključujući istraživanje napredovanje raka, razvoj tkiva i metabolizam lijekova. Tradicionalni dvodimenzionalni (2D) sistemi stanične kulture imaju ograničenja u oponašanju kompleksne 3D okoline plućnog tkiva. Nasuprot tome, 3D stanične kulture pružaju model koji je fiziološki relevantniji za proučavanje plućnih bolesti, a budućnost istraživanja plućnih bolesti uvelike ovisi o daljnjem razvoju 3D staničnih kultura.In recent decades, progress in the field of medicine and biotechnology has enabled the development of innovative techniques for research and treatment of various diseases. One of the areas that has progressed significantly is the research of lung diseases, and three-dimensional (3D) cell cultures have become a key tool in the research of these pathological conditions. The application of 3D cell cultures in the research of lung diseases opens new perspectives for the understanding, diagnosis and treatment of these complex diseases. These advanced in vitro models allow scientists to model the lung in laboratory conditions, understand the pathogenesis and test potential therapeutic approaches. The 3D cell cultures have been used extensively over a wide range of biological processes, including cancer progression, tissue development, and drug metabolism. Traditional two-dimensional (2D) cell culture systems have limitations in mimicking the complex 3D environment of lung tissue. In contrast, 3D cell culture systems provide a more physiologically relevant model to study pulmonary diseases and the future of lung disease research depends largely on the further development of 3D cell cultures
Analitička procjena automatizirane metode određivanja sedimentacije eritrocita na analizatoru Alcor iSED®
No full textCilj istraživanja
Sedimentacija eritrocita je laboratorijska pretraga koja se najčešće koristi u postavljanju dijagnoze i praćenju upalnih, autoimunih i malignih bolesti. To je pretraga kod koje dolazi do taloženja eritrocita zbog različite gustoće eritrocita i plazme, a najčešće ukazuje na povećanu koncentraciju proteina akutne faze odnosno upalu (1).
Cilj istraživanja je u rutinski rad uvesti automatiziranu metodu za određivanje brzine sedimentacije na analizatoru iSED (Alcor Scientific, Smithfield, SAD) nakon provedbe verifikacije metode u Kliničkom zavodu za medicinsku biokemiju i laboratorijsku medicinu Kliničke bolnice Merkur akreditiranom prema nacionalnoj i međunarodnoj normi HRN EN ISO 15189, sukladno preporukama Međunarodnog odbora za standardizaciju u hematologiji (engl. International Council for Standardization in Haematology; ICSH). Postupak obuhvaća ispitivanje preciznosti, stabilnosti, prijenosa prethodnog uzorka povišene sedimentacije na uzorak snižene koji se analizira neposredno nakon (engl. carryover), usporedbu metode s referentnom metodom određivanja sedimentacije po Westergrenu, verifikaciju referentnih intervala, sudjelovanje u vanjskoj kontroli kvalitete neovisnog organizatora, korelaciju s upalnim parametrima i praćenje vremena izdavanja nalaza (engl. turnaround time, TAT) u odnosu na referentnu metodu (2).
Materijali i metode
U provedenom istraživanju analizirano je ukupno 704 humana uzorka ispitanika različitih dobnih skupina. Brzina sedimentacije eritrocita je određena iz uzoraka venske krvi
referentnom metodom po Westergrenu i automatiziranom metodom na analizatoru iSED.
Analizator iSED je potpuno automatizirani analizator za određivanje brzine sedimentacije eritrocita metodom fotometrijske reologije (3), dok je referentna metoda po Westergrenu koja se temelji na očitavanju visine stupca plazme iznad istaloženih eritrocita (4).
Ispitivanje preciznosti analizatora iSED je učinjeno sukladno smjernicama Instituta za kliničke i laboratorijske standarde (engl. Clinical and Laboratory Standards Institute; CLSI) EP15-A2 i EP09-A3 (5-6). Usporedba brzine sedimentacije eritrocita između automatizirane i referentne metode je provedena na 704 humana uzoraka. Ispitivanje stabilnosti uzoraka je učinjeno u 10 uzoraka ispitanika, a ispitivanje potencijalnog prijenosa je napravljeno sukladno CLSI smjernicama H26-A2 (7). Verifikacija referentnih intervala provedena je sukladno CLSI smjernicama 28-A3c analizom 20 referentnih osoba ispitivane populacije (8). Sudjelovali smo u dva programa vanjske kontrole kvalitete koja su organizirana od strane dva neovisna organizatora vanjske kontrole kvalitete: Europskog društva za vanjsku procjenu kvalitete (engl. European Society for External Quality Assessment; ESfEQA) i Američkog udruženja patologa (engl. College of American Pathologists; CAP). Spearmanovim koeficijentom korelacije je ispitana korelacija podataka između sedimentacije eritrocita dobivene analizatorom iSED s brojem leukocita i koncentracijom fibrinogena i CRP-a. Praćeno je vrijeme izdavanja nalaza koristeći obje metode tijekom mjesec dana.
Rezultati
Koeficijent varijacije za ukupnu laboratorijsku preciznost automatiziranog analizatora
sedimentacije eritrocita Alcor iSED iznosio je 14% za područje normalnih razina primjenjivanog kontrolnog materijala, dok je za patološku razinu iznosio 3,1%. Usporedbom metoda između automatizirane i referentne metode za određivanje sedimentacije eritrocita na 704 uzoraka ispitanika koristeći Passing-Bablok regresijsku analizu je dobivena konstantna razlika između navedenih metoda. Analiza uzorka visoke sedimentacije eritrocita uzrokuje potencijalnu kontaminaciju od 4,1% na sljedeći uzorak. Referentni intervali dobiveni automatiziranom metodom su potvrđeni u odnosu na Westergrenovu referentnu metodu. Sudjelovanjem u vanjskoj kontroli kvalitete neovisnih organizatora je dokazano da su svi rezultati organizatora zadovoljeni u svim ciklusima. Brzina sedimentacije eritrocita i koncentracija fibrinogena imaju najviši Spearmanov koeficijent korelacije, slijedi korelacija s koncentracijom CRP-a, dok nije nađena statistički značajna korelacija s brojem leukocita. Uvođenje automatizirane metode za određivanje brzine sedimentacije eritrocita u rutinski rad skraćuje vrijeme od primitka uzorka do izdavanja nalaza 2,6 puta.
Zaključak
Ispitivana automatizirana metoda određivanja brzine sedimentacije eritrocita zadovoljava postavljene analitičke kriterije kvalitete te je prihvatljiva za rutinsku kliničku primjenu. Glavne prednosti uvođenja automatizirane metode određivanja sedimentacije eritrocita su: standardizacija, korištenje barkodiranih epruveta, veća točnost i reproducibilnost, brže vrijeme izdavanja rezultata pretrage, manja količina potrebnog uzorka za analizu, veća efikasnost u radu laboratorijskog osoblja i niži troškovi.Objectives
Erythrocyte sedimentation rate is a laboratory test that is mostly used in the diagnosis and monitoring of inflammatory, autoimmune and malignant diseases. It is a test in which erythrocytes are precipitated due to the different density of erythrocytes and plasma, and most often indicates an increased concentration of acute phase proteins, respectively inflammation (1).
The aim of the study is to introduce an automated method for determining the sedimentation rate on the analyzer iSED (Alcor Scientific, Smithfield, USA) in routine work by performing verification in the Department of Medical Biochemistry and Laboratory Medicine of the Clinical Hospital Merkur accredited according to the national and international standard HRN EN ISO 15189, in accordance with the recommendations of the International Council for Standardization in Haematology (ICSH). The procedure includes examination of precision, stability, carryover of the previous sample of elevated sedimentation to the sample of low sedimentation that is analyzed immediately after, comparison of the method with the reference method of determining sedimentation according to Westergren, verification of reference intervals, participation in external quality control programs organised by an independent organizers, correlation with inflammatory parameters and monitoring the turnaround time (TAT) in relation to the reference method (2).
Patients and Methods
The iSED analyzer is a fully automated analyzer for determining the erythrocyte
sedimentation rate using the photometric rheology (3), while the reference method is the Westergren method, which is based on reading the height of the plasma column above the precipitated erythrocytes (4).
The precision test of the iSED analyzer was performed in accordance with the guidelines of the Clinical and Laboratory Standards Institute (CLSI) EP15-A2 and EP09-A3 (5-6). A comparison of the erythrocyte sedimentation rate between the automated and reference method was performed on 704 human samples. Sample stability testing was performed on 10 samples and potential carryover testing was made according to CLSI guidelines H26-A2 (7). The verification of reference intervals was performed according to CLSI guidelines 28-A3c by analyzing 20 reference persons of the studied population (8). We participated in two external quality control programs organized by the two independent organizers: European Society for External Quality Assessment (ESfEQA) and the College of American Pathologists (CAP). Spearman's correlation coefficient was used to test the correlation of data between erythrocyte sedimentation rate obtained by the iSED analyzer with the number of leukocytes and the concentration of fibrinogen and CRP. The turnaround time was monitored using both methods for one month.
Results
The coefficient of variation for the within-laboratory precision of the automated analyzer Alcor iSED which measures the erythrocyte sedimentation rate was 14% for the normal range of the used control material, while it was 3,1% for the pathological range. Comparison of the automated and reference method for determining the erythrocyte sedimentation rate on 704 human samples using Passing-Bablok regression analysis revealed
a constant difference between the methods. Analyzing a sample with high erythrocyte sedimentation rate causes a potential contamination of 4,1% to the next sample. The reference intervals obtained by the automated method were verified with the Westergren reference method. Participation in the external quality control program of independent organizers proved that all the results of the organizers were satisfied in all cycles. Erythrocyte sedimentation rate and concentration of fibrinogen have the highest Spearman correlation coefficient, followed by correlation with concentration of CRP, while no statistically significant correlation was found with the number of leukocytes. The introduction of an automated method for determining the sedimentation erythrocyte rate in routine work shortens the turnaround time by 2,6 times.
Conclusion
The tested automated method for determining the erythrocyte sedimentation rate meets the set analytical quality criteria and is acceptable for routine clinical use. The main advantages of introducing an automated method for determining erythrocyte sedimentation rate analysis are: standardization, use of barcoded test tubes, higher accuracy and reproducibility, shorter turnaround time, smaller amount of sample required for analysis, increased efficiency in the work of laboratory staff and lower costs
Upravljanje antimikrobnom terapijom i antimikrobna rezistencija u doba COVID-19 pandemije
No full textBolest uzrokovana koronavirusom SARS-CoV-2 (COVID-19) koja se prvi put službeno
pojavila u Kini u prosincu 2019. godine, vrlo se brzo proširila diljem svijeta i bila u fokusu
zdravstvenih sustava. Unatoč pandemiji, antimikrobna rezistencija bila je i ostala gorući
globalni zdravstveni problem koji se ne smije zanemariti. Antimikrobna rezistencija jedan je od
najvećih izazova s kojima se susreće moderna medicina, posebice u novonastalim okolnostima
pandemije. Postoje brojni čimbenici koji utječu na rezistenciju, a neki su promijenjeni u vrijeme
pandemije. Povećana je higijena ruku i postupci prevencije infekcija, smanjena su međunarodna
putovanja i reduciran je broj rutinskih bolničkih postupaka. Iako je COVID-19 virusna bolest,
rano u tijeku pandemije zamijećena je prekomjerna potrošnja antibiotika zbog ambulantne i
bolničke primjene ovih lijekova. Od ranije je poznato da prekomjerna primjena antibiotika
potiče razvoj rezistencije bakterija na antibiotike. Činjenica je da manje od 8 % bolesnika s
COVID-19 bolesti zaista ima bakterijsku koinfekciju koja nastaje rano u tijeku bolesti, a puno
više bolesnika je nepotrebno primalo antibiotike. Prema svim smjernicama primjena antibiotika
ne preporučuje se ukoliko ne postoji bakterijska koinfekcija, osobito ako se radi o blagom
obliku bolesti COVID-19. Zbog svega navedenoga potrebno je revidirati programe upravljanja
antimikrobnom terapijom, prilagoditi ih aktualnoj, pandemijskoj situaciji i koristiti u praksi.
Takvi su se programi već pokazali učinkovitima u smanjenju potrošnje antibiotika i smanjenju
rezistencija bakterija, a mogu doprinijeti poboljšanju ishoda bolesnika i smanjenju troškova u
zdravstvu.The disease caused by the SARS-CoV-2 (COVID-19) coronavirus, which first officially
appeared in China in December 2019, spread very quickly around the world and was the focus
of health systems. Despite the pandemic, antimicrobial resistance remained a pressing global
health problem that should not be ignored. Antimicrobial resistance is one of the biggest
challenges facing modern medicine, especially in the newly emerging circumstances of a
pandemic. There are many factors that influence resistance, some of which have changed during
the pandemic. Hand hygiene and infection prevention procedures have been increased,
international travel has been reduced and the number of routine hospital procedures has been
reduced. Although COVID-19 is a viral disease, excessive consumption of antibiotics due to
outpatient and hospital use of these drugs was observed early in the pandemic. It has long been
known that the excessive use of antibiotics promotes the development of bacterial resistance to
antibiotics. The fact is that less than 8% of patients with COVID-19 actually have a bacterial
co-infection that occurs early in the course of the disease, but many patients received antibiotics
unnecessarily. According to all guidelines, the use of antibiotics is not recommended unless
there is a bacterial co-infection, especially if it is a mild form of the disease of COVID-19.
Because of all of the above, it is necessary to revise antimicrobial therapy management
programs, adapt them to the current, pandemic situation and use them in practice. Such
programs have already proven to be effective in reducing antibiotic consumption and bacterial
resistance, and can contribute to improving patient outcomes and reducing healthcare costs
Pojavnost i klinički značaj potencijalnih interakcija psiholeptika i antidepresiva u izvanbolničkih pacijenata
No full textSvrha rada: Cilj ovog istraživanja bio je dobiti uvid u pojavnost i klinički značaj potencijalnih
interakcija psiholeptika i antidepresiva. Utvrđene su razlike u izloženosti interakcijama
psiholeptika i antidepresiva s obzirom na dob te najčešći interaktanti. Identificirana je i
učestalost propisivanja pojedinih lijekova iz ovih skupina te najčešće indikacije za primjenu
ovih lijekova. Dobiveni rezultati ukazuju na mogućnosti optimizacije farmakoterapije kod
pacijenata koji u terapiji imaju propisan psiholeptik i antidepresiv s krajnjim ciljem povećanja
sigurnosti pacijenta.
Ispitanici i metode: U retrospektivnu studiju su bili uključeni izvanbolnički pacijenti koji u
terapiji imaju propisano minimalno dva sistemska lijeka od kojih je barem jedan iz promatranih
skupina (antipsihotika - N05A, anksiolitika - N05B, hipnotika i sedativa – N05C i antidepresiva
- N06A). Uzorak je uzet iz deset javnih ljekarni na području Republike Hrvatske. Analiza se
vršila temeljem farmakoterapijskih kartica pacijenata, a za obradu interakcija koristio se
program Lexicomp UptoDate. U obradi podataka koristili su se programi Microsoft Excel
Office 2010 i GraphPad Prism 8 (verzija 8.01, GraphPad Software). Shapiro-Wilkov test se
koristio kao test normaliteta distribucije, a Mann Whitneyev test za analizu razlika. Testovi su
se smatrali statistički značajnim ukoliko je p < 0,05.
Rezultati: U istraživanje su bile uključene propisane farmakoterapije za 492 pacijenta.
Prosječna dob pacijenata iznosila je 67,7 godina. Prosječan broj promatranih psihofarmaka
iznosio je 1,6 po pacijentu, a broj lijekova ostalih ATK skupina 4,7. Pacijenti mlađi od 65
godina su imali veći broj promatranih psihotropnih lijekova (p=0,0275) dok su pacijenti starije
životne dobi imali više propisanih drugih lijekova (p<0,0001).
Sveukupno je utvrđeno 2285 potencijalnih klinički značajnih interakcija od čega je 1088 (46,7
%) utvrđeno s promatranim psihofarmacima. Prosječan broj interakcija psihofarmaka po
pacijentu iznosio je 2,2. Benzodiazepini, promazin i zolpidem su bili najčešće utvrđeni
psihotropni lijekovi u interakcijama.
Pacijenti starije životne dobi su imali veći broj svih potencijalno klinički značajnih interakcija
lijekova (p=0,0095), ali nije pronađena statistički značajna razlika u izloženosti interakcijama
psiholeptika i antidepresiva između bolesnika mlađih od 65 godina i bolesnika starijih od 65
godina (p=0,5077).
Najčešće propisivani lijek iz skupine antipsihotika bio je promazin, iz skupine anksiolitika
diazepam, iz skupine hipnotika i sedativa zolpidem i iz skupine antidepresiva escitalopram.
Najčešća indikacija za propisivanje ovih skupina lijekova je bila F41, drugi anksiozni
poremećaji.
Zaključak: Značajan udio (47,6 %) u ukupno utvrđenim interakcijama lijekove čine interakcije
psiholeptika i antidepresiva. Utvrđena je statistički značajna razlika između broja propisanih
psihofarmaka, ali ne i u broju interakcija psihofarmaka kod mlađih i starijih pacijenata.
Utvrđena visoka pojavnost i klinički značaj interakcija psiholeptika i antidepresiva i kod
pacijenata mlađe životne dobi ukazuje na važnost problematike sigurne primjene ove skupine
lijekova i kod pacijenata mlađe životne dobi. Od promatranih psihofarmaka benzodiazepini su
najčešće utvrđeni u potencijalnim klinički značajnim interakcijama. Racionalnijom primjenom
benzodiazepina značajno se može umanjiti pojavnost interakcija lijekova s psiholepticima i
antidepresivima. Ljekarnik može znatno doprinijeti nižoj pojavnosti i sigurnijem propisivanju
lijekova iz skupine psiholeptika i antidepresiva.Objectives: The aim of this research was to determine the prevalence and clinical significance of potential drug-drug interactions (DDIs) of psycholeptics and antidepressants. Differences in psycholeptics' and antidepressants' DDIs exposure according to age were also determined. The frequency of drugs from these groups, most common interactants and the most common drug indications were also identified. The obtained results indicate the possibility of pharmacotherapy optimization with the goal to increase patients' safety.
Patients and methods: The retrospective study included outpatients from ten public pharmacies in the Republic of Croatia who were prescribed at least two drugs, of which at least drug one was from the observed ATC groups (antipsychotics - N05A, anxiolytics - N05B, hypnotics and sedatives - N05C and antidepressants - N06A). The analysis was performed on the basis of patients' pharmacotherapy cards, and the Lexicomp program was used to identify interactions. GraphPad Prism and Excel Office programs were used in dana processing. The Shapiro-Wilk test was used to test the normality of the distribution, and the Mann-Whitney test
was used to test the statistical difference. The conducted tests were considered statistically significant if p < 0.05.
Results: This research included 492 patients, and the average age was 67.7 years. The average number of psychotropic drugs was 1.6 per patient, and the number of drugs from other ATC groups was 4.7. Younger patients had higher number of psychotropics per patient (p=0.0275) while elderly patients had higher number of prescribed other drugs (p<0.0001).
A total of 2,285 potential clinically significant DDIs were determined, of which almost half of DDIs (47.6%) were determined with psycholeptics and antidepressants. The most commonly identified psychotropics involved in DDIs were benzodiazepines, promazine and zolpidem.
Elderly patients had higher number of all potential clinically significant DDIs (p=0.0095) but no statistically significant difference was found in the exposure to DDIs of psycholeptics and antidepressants between patients younger than 65 and patients older than 65 (p=0.5077).
The most frequently prescribed antipsychotic was promazine, diazepam was identified as the most common anxiolytic, zolpidem was the most common hypnotic and sedative and escitalopram was the most common antidepressant. The most common indication for prescribing these groups of drugs was F41, other anxiety disorders.
Conclusion: A significant share (47.6 %) of the identified DDIs were interactions involving psycholeptics and antidepressants. In younger patients a higher number of psycholeptics and antidepressants was identified while the exposure of DDIs of psycholeptics and antidepressants was equal in both age group. The high prevalence and clinical significance of psycholeptics' and antidepressants' DDIs in younger patients indicate the importance of safe use of these groups of drugs in younger patients as well. Of the observed psychotropic drugs, benzodiazepines were most frequently identified in DDIs. A rational approach in prescribing benzodiazepine agents can significantly reduce the incidence of psycholeptics' and antidepressants' DDIs. A pharmacist is in a position to contribute to a lower DDIs incidence and therapy optimisation in order to increase patients' safety
The stability study of thyroid function tests
No full textPoremećaji funkcije štitne žlijezde u sve su većem porastu. Laboratorij, uz ultrazvučnu dijagnostiku, ima ključnu ulogu
u dijagnozi i diferencijaciji poremećaja te praćenju terapije. U tu svrhu, određuju se funkcijski testovi štitnjače TSH,
tT4, tT3, fT4, fT3, anti-TPO i anti-TG. U rutinskom radu laboratorija, ponekad je potrebno odgoditi ili naknadno odrediti
pojedine testove, zbog čega je važno znati vremenske okvire i temperaturne uvjete u kojima su testovi stabilni. Ciljevi
ovog istraživanja bili su ispitati stabilnost funkcijskih testova štitnjače u serumu u epruvetama s gelom tijekom 8 h na
sobnoj temperaturi te tijekom 72 sata na 2 – 8 ºC, s prethodnim stajanjem uzoraka seruma 8 h na sobnoj temperaturi.
Ispitivanje je provedeno u Endokrinološkom laboratoriju KBC Sestre milosrdnice, a dizajn istraživanja prilagođen je
prema uputama Radne grupe za predanalitiku EFLM-a. Na automatskom analizatoru Abbott Architect i2000 određivale
su se koncentracije TSH, tT4, tT3, fT4, fT3, anti-TPO i anti-TG u definiranim vremenskim točkama (0 h, 4 h, 8 h, 24 h,
48 h i 72 h). Stabilnost pojedinog testa je određena uspoređivanjem srednjeg postotka odstupanja (PD̅̅̅̅) u definiranim
vremenskim točkama i maksimalnog dopuštenog odstupanja (MPD/%), a rezultati su prikazani grafički. Dobiveni
rezultati pokazali su kako, za niti jedan funkcijski test, srednji postotak odstupanja u definiranim vremenskim točkama
ne premašuje maksimalno dopušteno odstupanje te je time dokazano da su funkcijski testovi štitnjače stabilni u serumu
u epruvetama s gelom 8 h na sobnoj temperaturi te tijekom 72 h na temperaturi 2 – 8 ºC s prethodnim stajanjem uzoraka
seruma 8 h na sobnoj temperaturi. Sukladno tome, određivanje funkcijskih testova štitnjače iz seruma je moguće odgoditi
ili naknadno odraditi unutar 72 h.Nowadays, the number of thyroid gland disorders is rapidly rising. Laboratory together with ultrasound diagnostics has
a key role in diagnosis, diferentiation of disorders and therapy monitoring. Thyroid function tests TSH, tT4, tT3, fT4, fT3,
anti-TPO i anti-TG are determined for this purpose. In the routine work of the laboratory, it is sometimes necessary to
postpone or subsequently determine certain tests, which is why it is important to know the time frames and temperature
conditions in which the tests are stable. The aims of this study were to study the stability of thyroid function tests in
serum in tubes with gel during 8 h at room temperature and during 72 h at 2 – 8 ºC, with previous storage of serum
samples for 8 h at room temperature. The study was conducted in the Endocrine Laboratory of KBC Sestre milosrdnice,
and the research design was adapted according to the instructions of the Working Group for Preanalytics of EFLM. The
concentrations of TSH, tT4, tT3, fT4, fT3, anti-TPO and anti-TG were determined on the Abbott Architect i2000 automatic
analyzer at defined time points (0 h, 4 h, 8 h, 24 h, 48 h and 72 h). The stability of an individual test is determined by
comparing the mean percentage of difference (PD̅̅̅̅) at defined time points and the maximum allowed difference
(MPD/%). The results of the study are presented graphically. The obtained results showed that, for any functional test,
the mean percentage of difference at the defined time points did not exceed the maximum allowed difference, which
proves that the functional tests are stable in serum in test tubes with gel for 8 h at room temperature and for 72 h at a
temperature of 2 – 8 ºC with previous storage of the serum samples for 8 h at room temperature. Therefore, the
determination of thyroid function tests in serum can be postponed or subsequently performed within 72 hours
Kvaliteta života oboljelih od hipotireoze na terapiji levotiroksinom
No full textPoremećaji štitne žlijezde značajno utječu na kvalitetu života bolesnika (QoL) zbog niza simptoma koji uključuju sve organske sustave. Najpouzdaniji test za otkrivanje hipotireoze je koncentracija tireotropnog hormona (TSH) u serumu. Povišena vrijednost TSH upućuje na hipotireozu, a potom se određuje koncentracija ukupnog tiroksina (T4) ili slobodnog tiroksina (Ft4).
S obzirom na sve navedene simptome koje oboljeli mogu imati te činjenicu da se radi o neizlječivoj kroničnoj bolesti, jasno je kako hipotireoza može značajno utjecati na kvalitetu života oboljelih. Budući da se bolesti štitnjače ne smatraju životno ugrožavajućima te se za oboljele očekuje podjednaka duljina života kao i kod opće populacije, upravo se procjena kvalitete života osoba s hipotireozom smatra klinički značajnom za procjenu zdravstvenog statusa.
Primarni cilj ovog istraživanja bio je ispitati kvalitetu života osoba koje boluju od hipotireoze, a na terapiji su levotiroksinom. Sekundarni cilj bio je ispitati adherenciju ispitanika koji uzimaju levotiroksin te utvrditi utječe li adherencija na simptome hipotireoze, a time i na kvalitetu života ispitanih. U istraživanje je bilo uključeno 50 pacijenata u dobi starijoj od 18 godina s dijagnozom hipotireoze, koji su primali stabilnu dozu levotiroksina. Pacijenti su prikupljeni unutar Zdravstvene ustanove Ljekarna Šibenik u razdoblju od siječnja do svibnja 2023. godine metodom namjenskog uzorkovanja (engl. purposive sampling).
Za potrebe istraživanja korišteni su upitnici “Procjena kvalitete života u ovisnosti o štitnoj žlijezdi” (engl.Thyroid depend quality of life questionnaire-ThyDQoL) i “Ocjena simptoma štitne žlijezde” (engl. Thyroid symptom rating questionnaire-ThySRQ). Za svakog ispitanika procijenjena je i adherencija pomoću skale Morisky (engl. Morisky Medication Adherence Scale-MMAS-8).
Analizom dobivenih rezultata utvrđena je statistički značajna razlika u kvaliteti života između pacijenata koji redovito uzimaju lijekove i onih koji ne uzimaju čime smo potvrdili istraživačku hipotezu prema kojoj pacijenti koji ne uzimaju redovito levotiroksin imaju lošiju kvalitetu života (hi-kvadrat test; p=0,017). Nadalje, ispitanici s različitim TSH vrijednostima unutar referentnog raspona (0,4-5,2mU/L) nisu pokazali statistički značajne razlike u intenzitetu simptoma umora, ali srednja vrijednost u kategoriji ispitanika s TSH nižim od 0,4 pokazala je najveću prisutnost simptoma umora (Kruskal-Wallis test; p>0,630). Analizom utjecaja vrijednosti TSH na simptom dobivanja na težini nije utvrđena statistički značajna razlika, što znači da ispitanici na terapiji levotiroksinom ne dobivaju na težini ukoliko imaju vrijednost TSH veću od 4 mU/L (Mann Whitney test; p=0,447). Nadalje, ispitanici s različitim vrijednostima TSH unutar referentnog intervala nisu pokazali značajne razlike u intenzitetu simptoma sniženog raspoloženja ili depresije, ali srednja vrijednost u kategoriji ispitanika s TSH nižim od 0,4 pokazala je najveću prisutnost simptoma sniženog raspoloženja ili depresije (Kruskal-Wallis test; p=0,201). Također, nije utvrđena statistički značajna razlika u ukupnoj kvaliteti života između ispitanika s različitim vrijednostima TSH, unutar referentnog intervala (hi-kvadrat test; p=0,235).
Iz navedenog jasno je kako je potreban individualan pristup liječenju hipotireoze koji uključuje dob pacijenta, komorbiditete kao i jačinu simptoma koje pacijent osjeća. Vrijednost TSH nije apsolutni pokazatelj dobre kontrole bolesti. Ipak, s obzirom na činjenicu da je većina provedenih studija koja je uključila veći broj ispitanika potvrdila puno bolju kvalitetu života kod pacijenata koji se nalaze unutar intervala 0,4-4mU/L, a na terapiji su levotiroksinom, trebalo bi težiti ka tom rasponu.Thyroid disorders greatly affect the patient's quality of life (QoL) due to a series of symptoms that involve all organ systems. The most reliable test for detecting hypothyroidism is the concentration of TSH in the serum. An elevated TSH value indicates hypothyroidism, and then the concentration of total thyroxine (T4) or free thyroxine (Ft4) is determined.
Considering all the symptoms that the sufferers may have and the fact that it is an incurable chronic disease, it is clear that hypothyroidism can significantly affect the quality of life of the sufferers. Since thyroid diseases are not considered life-threatening, and patients are expected to have the same life expectancy as the general population, it is precisely the assessment of the quality of life of people with hypothyroidism that is considered clinically significant for assessing health status.
The primary aim of this research was to examine the quality of life of people who suffer from hypothyroidism and are on levothyroxine therapy depending on the TSH value. The secondary aim was to examine the quality of life of people who suffer from hypothyroidism and are on levothyroxine therapy in relation to adherence to therapy. 50 patients aged 18 to 65 with a diagnosis of hypothyroidism, who received a stable dose of levothyroxine, were included in the study. The patients were collected within the Health Institution Ljekarna Šibenik. We conducted the research using questionnaires. The first questionnaire is entitled "Assessment of the quality of life in dependence on the thyroid gland" (Thyroid depend quality of life questionnaire-ThyDQoL). The second questionnaire is called "Thyroid symptom rating questionnaire" (ThySRQ). For each subject, we also assessed medication adherence using the Morisky Medication Adherence Scale-MMAS-8.
The analysis of the obtained results revealed a statistically significant difference in the quality of life between patients who regularly take medication and those who do not, which confirmed the research hypothesis according to which patients who do not regularly take levothyroxine have a worse quality of life, which was confirmed by the chi-square test (p=0.017 ). Furthermore, subjects with different TSH values within the reference interval (0.4-5.2mU/L) did not show statistically significant differences in the intensity of fatigue symptoms, but the mean value in the category of subjects with TSH lower than 0.4 shows the highest presence of fatigue symptoms, which was confirmed by the Kruskal-Wallis test (p>0.630).
The analysis of the influence of TSH on the symptom of weight gain did not reveal a statistically significant difference, which means that subjects on levothyroxine therapy do not gain weight if they have a TSH value higher than 4 mU/L, which was confirmed by the Mann Whitney test (p=0.447). Furthermore, subjects with different TSH values within the reference interval did not show significant differences in the intensity of symptoms of low mood or depression, but the mean value in the category of subjects with TSH lower than 0.4 shows the highest presence of symptoms of low mood or depression, which was confirmed by the Kruskal-Wallis test (p=0.201). Also, there was no statistically significant difference in the overall quality of life between subjects with different TSH values, within the reference interval, which was confirmed by the chi-square test (p=0.235).
From the above, it is clear that an individual approach to the treatment of hypothyroidism is needed, which includes the patient's age, comorbidities, as well as the severity of the symptoms the patient feels. The TSH value is not an absolute indicator of good disease control. However, considering that the majority of the aforementioned studies, with a larger number of subjects, confirmed a much better quality of life in patients who are within the interval of 0.4-4mU/L, and are on levothyroxine therapy, we should aim for that range
Adherencija pacijenata na terapiji anti-TNF monoklonskim protutijelima
No full textBiološki lijekovi anti-TNF (engl. tumor necrosis factor TNF) monoklonska protutijela,
primjenjuju se u liječenju različitih autoimunih upalnih bolesti poput reumatoidnog artritisa,
ankilozatnog spondilitisa, Chronove bolesti, ulceroznog kolitisa. Važna u liječenju svih bolesti,
adherencija ima poseban značaj u liječenju ovih bolesti budući da loša adherencija pacijenta
može dovesti do nepovratnog oštećenja zahvaćenih struktura.
Cilj ovog specijalističkog rada je pregledom dostupne i relevantne literature utvrditi razinu
adherencije pacijenata na terapiji anti-TNF monoklonskim protutijelima, istražiti čimbenike
utjecaja na neadherentnost te procijeniti moguću ulogu farmaceuta u poboljšanju adherencije.
Prilikom izrade ovog rada pretraživana je baza podataka PubMed, stručna literatura, službene
stranice Europske i Hrvatske agencije za lijekove i medicinska pomagala (EMA, HALMED), te
drugi raspoloživi izvori.
Temeljem rezultata publiciranih studija može se zaključiti da je razina adherencije pacijenata na
anti-TNF monoklonskim protutijelima vrlo visoka te da ovi pacijenti imaju poboljšanje
kvalitete života, što ima utjecaj i na ukupno smanjenje troškova u zdravstvenom sustavu, budući
izostaje dodatno liječenje i pridruženi novi troškovi.
Čimbenici koji smanjuju adherenciju su negativna uvjerenja pacijenata o učinkovitosti liječenja
i nuspojave terapije.
Budući se veliki dio anti-TNF monoklonskih protutijela izdaje na recept, savjetodavna uloga
javnog ljekarnika je važna i može doprinijeti boljoj adherentnosti pacijenata.Biological drugs anti-TNF monoclonal antibodies are used in the treatment of various
autoimmune inflammatory diseases, such as rheumatoid arthritis, ankylosing spondylitis,
Crohn's disease, ulcerative colitis. Important in the treatment of all diseases, adherence has a
special significance in the treatment of these diseases, since poor patient adherence can lead to
irreversible damage to the affected structures.
The aim of this specialized paper is to determine the level of adherence of patients on anti-TNF
monoclonal antibody therapy by reviewing the available and relevant literature, to investigate
factors affecting non-adherence, and to assess the possible role of pharmacists in improving
adherence.
During the preparation of this work, the PubMed database, professional literature, official
websites of the European and Croatian Agency for Medicines and Medical Devices (EMA,
HALMED) and other available sources were searched.
Based on the results of published studies, it can be concluded that the level of adherence of
patients to anti-TNFmonoclonal antibodies is very high and that these patients have an
improvement in their quality of life, which also has an impact on the overall reduction of costsin
the healthcare system, since there is no additional treatment and associated new costs. Factors
that reduce adherence are patients' negative beliefs about the effectiveness of treatment and side
effects of therapy.
Since a large part of anti-TNF monoclonal antibodies is issued by prescription, the advisory role
of public pharmacists is important and can contribute to better patient adherence
Ožiljne promjene i mogućnosti liječenja
No full textCilj istraživanja: Cilj je ovog specijalističkoga rada sustavni pregled terapijskih mogućnosti za
liječenje ožiljaka. Odabir ispravnoga načina liječenja, lijeka u odgovarajućoj formulaciji i
koncentraciji ili terapijskog postupka uz edukaciju bolesnika ključni su za postizanje dobrog
terapijskog odgovora.
Materijali i metode: U ovom je specijalističkome radu korištena znanstvena i stručna literatura iz
područja medicine i farmacije, posebice iz područja dermatofarmacije. Provedeno je istraživanje
o vrstama ožiljnih promjena te o terapijskim mogućnostima liječenja istih. Obrađeni su znanstveni
članci rezultat pretraživanja baza podataka kao što su PubMed i Science Direct. Odabrani su članci
detaljno proučeni kako bi se napravio sistematizirani i kritični osvrt na zadanu temu.
Rezultati: Ovim je radom pregledan 91 znanstveni rad u kojima su se istraživale različite metode
liječenja ožiljnih promjena. U studijama su opisane terapije liječenja atrofičnih ožiljaka,
hipertrofičnih ožiljaka i keloida. Tako se za atrofične ožiljke preporučuju terapija laserom,
subcizija, kemijski pilinzi, dermoabrazija, a za liječenje hipertrofičnih ožiljaka i keloida
preporučuju se terapija pripravcima koji sadrže silikon, kortikosteroidi, krioterapija.
Zaključak: Ožiljne promjene imaju veliki utjecaj na kvalitetu života pacijenta. Potrebno je
savjetovati se s liječnikom kako bi se odabrala optimalna terapija za liječenje ožiljaka. Također,
pravilnom primjenom metode liječenja i edukacijom pacijenta smanjuje se mogućnost nastajanja
neželjenih učinaka.Objectives: This thesis's aim is to systematically and clearly present therapeutic options for the
treatment of scars. Choosing the right treatment method, drug in the appropriate formulation and
concentration or therapeutic procedure along with patient education is key to achieving a good
therapeutic response.
Materials and methods: The scientific literature in the field of medicine and pharmacy, especially
dermopharmacy, has been searched. The research was conducted on the types of scar changes and
the therapeutic options for their treatment. Scientific articles are the result of searching databases
such as PubMed and Science Direct. Selected articles were studied in order to make a systematized
and critical review of the given topic.
Results: This thesis included 91 scientific studies that investigated different methods of treating
scarring changes. These studies explained possible treatments for atrophic and hypertrophic scars
and keloids. Thus, laser therapy, subcision, chemical peels, dermabrasion are recommended for
atrophic scars, while some therapies such as silicone therapy, corticosteroids and cryotherapy are
recommended for hypertrophic scars and keloids.
Conclusion: Scar changes have a great impact on the patient's quality of life. It is necessary to
consult with a doctor in order to choose optimal therapy for the treatment of scars. Also, proper
performance and education of the patient reduces the possibility of adverse effects