University of Zagreb
Repozitorij Filozofskog fakulteta u Zagrebu' at University of ZagrebNot a member yet
8043 research outputs found
Sort by
Osobno i privatno religijsko iskustvo u biblijskim psalmima
Full text linkThe intention of this work is to demonstrate and present the biblical psalmist as a
subject in his individuality, and particularly in his religious experiences which are also
manifest in his privacy. Though the author of this dissertation recognizes the importance of
the collective experiences of the Israelites in their public religious manifestations (temple
liturgies, sacrificial practices) we are also conscious that the psalmist is an individual, and not
merely a puzzle piece in the puzzle of the collective. All through the biblical texts it is evident
that Judaism is not an elitist, clergy-centred religion, with the cult and liturgy, which solely
shapes its religiosity. There are clear indications throughout the Old Testament that Israelite
religion is ‘religion of the heart’, which also highlights an individual in his individuality. This
we present in this work with the analysis and aspects of individual anthropology. The psalmist
as a pious individual exercises his piety not only in the public religious events, but even more
profoundly as an individual in his/her privacyOvim se radom biblijskog psalmistu prikazuje kao pojedinca, odnosno kao subjekt i
individuu, u svoj osobnosti i privatnosti, pri čemu se ukazuje na distinkciju između pojmova
osobno i privatno koji se pak, ali neispravno, ponekad poimlju kao sinonimi. Psalmista, kako
ga percipiramo temeljem Psaltirskog teksta, nije tek bezimeni dijelić u slagalici kolektiva.
Psalmista bjelodano iskazuje svoje religijsko i vjersko iskustvo, svoja emotivna stanja i
emocionalne reakcije kao pojedinac. Bilo kao osobno angažirani pojedinac u životu zajednice
i kolektiva (osobno) ili kao pojedinac koji svoja vjerska ili emotivna iskustva ne iskazuje na
javnom mjesto već in privato (privatno). U psalmodisjkim studijima kroz dulje vrijeme
postoji tendencija da se psalmistu ne doživljava kao pojedinca, u njegovoj osobnosti kao
subjekta ili privatnosti, nego tek kao sinegdohu, gdje bi ono ‘Ja’ prvog lica jednine, psalmista
zapravo bio samo dio kolektivne slagalice i bio zamjena za veću cjelinu. Suprot kolektivnom
‘ja’, imamo rojalističko ‘franz-jozefinsko’ ‘Mi,car...’, što je pluralis majestatis (ili pluralis
amplitudinis) kao množina dostojanstva i veličanstva, iako se referira na (cara) kao subjekt
pojedinac. Takva se množina veličanstva na više mjesta javlja u starozavjetnom tekstu u
odnosu na Boga i Njegovo veličanstvo (usp. Post 1:26; Iz 6:8).1 Nasuprot ovome, mnogi
istraživači biblijske psalmodije zaključiti će upravo suprotno od već spomenute množine
veličanstva. Oni zaključuju da je ‘Ja’ prvog lica jednine u Psaltiru (npr. ‘Gospod je pastir
moj’, Ps 23:1) zapravo reprezentativno za kolektiv i zapravo predstavlja cijelu zajednicu. U
tom bi slučaju psalmista imao biti apstraktan, a ne konkretan čovjek. Veoma mnogo
psalmodijskih tekstova ne potkrepljuju takvo poimanje i generalizaciju. Stoga, autor ovoga
rada usmjerava svoje analize na psalmistu kao konkretnoga čovjeka. Iako niti smijemo, niti
možemo zanemariti činjenicu da neki psalmodijski tekstovi jesu pisani u prvom licu, a
zapravo su reprezentativni za cjelokupnu zajednicu, ne možemo generalizacijom ‘izgubiti’
psalmistu kao pojedinca u osvojoj osobnosti i privatnosti. Štoviše, o tome da bi psalmista
imao biti konkretan čovjek svjedoče mnogi psalmodijski tekstovi, iz raznih rakursa
promatranja (antropologijskih, temporalnih, lokacijskih).
Ipak, pri identifikaciji psalmiste kao individue, postoje i neki potencijalni prijepori i
upitnici. Naime, je li moguće da je ‘psalmista’ iz Psaltira ili biblijske psalmodije izvan
Psaltira, bio takav poetski virtuoz koji nam podastiru vrhunske poetske uratke? I jesu li svi ovi
psalmi autobiografskog karaktera?
INTERPRETACIJA I APROPRIJACIJA
Pri identifikaciji psalmiste kao subjekta pojedinca, naznačili smo eventualne
neizvjesnosti oko poetske virtuoznosti psalmiste. Ukoliko su biblijski psalmodijski tekstovi,
unutar i izvan Psaltira, autobiografskog karaktera, kolika je vjerojatnost da su svi 'psalmisti'
bili poetski virtuozi u stanju osmisliti i ostvariti poetska virtuozna djela dostojna Psaltira i
biblijske psalmodije? Primjerice, jesu li onodobne biblijske žene, kao što je Ana majka
Samuela (1Sam 2) ili Marija majka Isusova (Lk 1), uopće bile osnovno obrazovane u čitanju i
pisanju ili su ? Je li Zaharija (Hvalospjev Zaharijin) (Lk 1) bio literarno kompetentan da
kompilira ovakav mesijanski psalam? Postavlja se pitanje, da li je 'psalmista' kao pojedinac, u
svojoj individualnosti bio autor svog autobiografsko-poetskog djela? Ili je psalmista
svojevrsna konstrukcija identiteta i literarni konstrukt? Tradicionalno i uobičajeno, u Psaltiru
se govori o ‘psalmistu’. Kadgod se rabi ovaj termin, misli li se pri tome o psalmistu kao
profesionalnom pjesniku, možda o kompilatoru uredniku i sakupljaču psalama ili pak o
'izvođaču' (public spokesman or liturgy leader).
No, možemo li u psalmistu ipak prepoznati i pojedinca kao subjekt u svojim osobnim i
privatnim iskustvima? U takvom scenariju, psalmista ne bi bio samo literarni konstrukt kao
mimetički lik, sa ‘simboličkim posredovanjem iskustva vremena’ (Biti,227) nego i konkretan
čovjek. U odnosu pak na mimezu, ona je u povijesti umjetnosti i literature, svojevrsno
oponašanje, odraz i prikazivanje, koje dočarava stvarno ljudsko iskustvo i djelovanje; bilo
kako pojedinca ili cijele zajednice. Psaltir bi se možda trebao promatrati i kao mimetička literatura u kojoj 'psalmista' (= interpret-pjesnik) u svojoj poeziji jednakomjerno predstavlja i
pojedinačni subjekt ali i cjelokupnu zajednicu. Kako bismo bolje razumijeli cjelokupnu
složenost oko identifikacije psalmiste kao subjekta i privatne osobe, treba nam razmotriti
pojmove: interpretacija i aproprijacija (vidjeti: 2.3. Appropriation and interpretation).
Interpretacija
Interpretacija je svakako najstarija metoda suočavanja s nekim tekstom. S njome su se
služili biblijski egezegeti, nekada i danas. Interpretacija nekog teksta, bila je ili jest (?)
gramatičko-tehnička-analitička disciplina. Ona nema nužno prioritetni zadatak uživjeti se u
tuđi doživljajni svijet, nego ga bolje razumijeti. Interpretacija postaje 'komprehezivna znanost'
(verstehnde Wissenschaften), samo s potencijalnom nakanom uživljavanja u 'tuđi doživljajni
svijet' (usp.Biti,149-153). Interpretant nastoji povezati i posredovati u tekstu i
komunikacijskom kontekstu, ali to čini više logičkom nego kognitivnom dinamikom. Unatoč
dobrohotnosti interpretacije kao metode, ona najčešće ostaje u području jezika i jezičnih
značaja i značenja, a daleko manje u području kognicije i (s)uživljavanja. Nije stoga slučajno
da su se početna psalmodijska proučavanja usredotočila na analize literarnih formi u Psaltiru
(Formgescichte). Mada su neki već i tada upozoravali da bi se analiza forme mogla pretvoriti
u analizu formula (usp. Martin Noth, u Broyles,1989:18). Ovime bi se, bez ikakve dvojbe,
učinio korak unazad u možebitnom nastojanju oko suživljavanja sa psalmistom-pojedincem.5
Aproprijacija.
Interpretacija je analitička metoda, koja teži razumijevanju teksta (jezičnom,
povijesnom, religijskom) ali se najčešće izdvaja iz dinamičkohg procesa suživljavanja.
Aproprijacija je kognitivno preuzimanje i samoidentifikacija. Naime, interpretacija, kao
interpretativni tekst, opet je tekst koji bi se dalje mogao interpretirati. Oko takvih
interpretativnih nastojanja, Vladimri Biti, to sažimlje ovako,
ubrzo se pokazalo da ni psiha ni kultura ni povijest ne mogu ponuditi nikakva
nepobitna uporišta interpretaciji književnih djela jer su i same tekstovi koji se mogu
razumijeti na više načina (Biti,151)
Nema sumnje da su mnogi psalmi mimetičke naravi, ali isto tako nema dvojbe kako je
veliki broj psalama u Psaltiru zapravo vrlo osobni kao i privatni čin empatijskog preuzimanja i samoidentifikacije. Aproprijacija podrazumijeva i opisuje usvajanje kao pod svoje, i ne kao
krađa tuđih ideja, već bliskog i osobnog poistovjećivanja. Aproprijacija je 'čin empatije,
odnosno uživljavanja u tuđi doživljajni svijet' (Biti,149), a dodali bismo ovdje, da u procesu
aproprijacije, 'preuzimanja', taj svijet prestaje biti 'tuđi svijet'. U tom slučaju ono
interpretacijsko i kolektivno 'ja', odjednom postaje vrlo osobno 'ja' pslmiste, kao subjektapojedinca. U tom slučaju i mimeza prestaje biti imitacija, a postaje snažno i osobno
'posvojenje' iskustva, u kojem slučaju i nije od presudne važnosti da li je 'psalmista' kao
subjekt poetski virtuoz ili je 'samo' apropriator u samoidentifikaciji.
Interpretacija je metoda, u svojoj naravi analitička, ona analizira jezik, literarne
forme, sadržaje, uvid u religijsku-povijesnicu itd. Aproprijacija je u svojoj osnovi kognitivne
naravi. Utoliko ona prelazi interpretaciju, obzirom da je osobni čin usvajanja teksta kao samoidentifikacije s tekstom. Najprikladnijih primjera aproprijacije i samoidentifikacije s tekstom
nalazimo kod Isusa iz Nazareta, ali ne u odnosu na njegovo interpretativno referiranje na
psalmodijske tekstove (usp. 'pisano je u Psalmima'). Isusova aproprijacija psalmodijskih
tekstova, njegovo je poistovjećivanje sa biblijskim psalmistom. Ono posebno dolazi do
izražaja u njegovim smrtnim mukama (Ps 22) i umiranju na križu (Ps 31)
Bible and the mesopotamian epics – Genesis
Full text linkRad analizira biblijsku priču o stvaranju svijeta i čovjeka iz Knjige Postanka te ju komparira s pričom o stvaranju opisanom u mezopotamskim epovima Enuma Eliš i Ep o Gilgamešu. Ti se tekstovi usporeĎuju na sadrţajnoj razini kao mitološke priče, ali i kao knjiţevna djela s različitim obiljeţjima. Ukratko su izneseni podaci o povijesnoj pozadini nastanka spomenutih epova i biblijske priče te su zatim podrobnije predočeni sadrţaji djela i priča o postanku koja je u njima iznesena. Analizom tih tekstova utvrĎene su sličnosti u nekoliko aspekata. Posebna je pozornost obraćena na teme poput cikličnosti, ideje stvaranja svijeta iz kaosa i ostale zajedničke motive vezane uz stvaranje. UsporeĎen je način na koji se u Knjizi Postanka i mezopotamskim epovima doţivljavaju i opisuju boţanstva te na koje se načine stvaraju svijet i prvi ljudi. Konačno, usporeĎena je forma tekstova te pripovjedne strukture koje se javljaju u opisu stvaranja svijeta.BIBLE AND THE MESOPOTAMIAN EPICS – GENESIS
The paper analyzes Bible story about the creation of the world and mankind described in the Book of Genesis and compares it to the story that was presented in the Mesopotamian epics Enûma Eliš and Epic of Gilgamesh. These literary texts are compared as mythological stories, but also as literary works with different characteristics. The basic information about the historical background of each of these ancient texts is briefly introduced, followed by detailed account of stories about creation presented in them. Certain similarities were identified and these common themes were thoroughly explored. Special emphasis was placed on some of the recurrent motives and ideas like cyclical nature of the creation process or the idea of creating the world out of chaos. The ways in which the Jewish people and the people of ancient Mesopotamia viewed and described their deities was delved into, as well as their ideas about the techniques gods used while creating the world and humankind. Finally, the writing styles of the texts and the narrative structures used were explored in great detail
Popularno kulturni elementi u romanu Borivoja Radakovića, Sjaj epohe
No full textU poĉetnim poglavljima rada analizirat će se znaĉenje pojmova kulture i popularne kulture. Kako je podruĉje kulture i popularne kulture kompleksan fenomen pokušat će se ponuditi definicije popularne kulture u odnosu na razliĉite konceptualne kategorije, odnosno paradigme. Osim toga, pokušat će se pobliţe odrediti uloga kulturalnih studija unutar kojih će se prouĉiti teorije i kritike koje utjeĉu na kulturne prakse te će se istaknuti njihovi najvaţniji predstavnici.
Popularno kulturne elemente u romanu Sjaj epohe nalazimo na podruĉju knjiţevnosti, glazbe i sporta. U svrhu te analize u narednim poglavljima pokušat će se prikazati vaţnost i funkcija razliĉitih popularno kulturnih proizvoda te utjecaj globalizacije na trendove unutar triju spomenutih podruĉja.
U kontekstu knjiţevnosti i popularne kulture predstavit će se najznaĉajniji romani koji u svome tematsko-motivskom kompleksu govore o popularnoj kulturi, ili na neki naĉin s njome korespondiraju. U prikazu odnosa glazbe i popularne kulture pokušat će se odrediti utjecaj odreĊenog glazbenog ţanra na ţivotni stil i ideologiju, a poseban naglasak bit će na rock glazbi i znaĉaju novog vala koji je snaţno djelovao na autora Borivoja Radakovića. U poglavlju koje se odnosi na sport i popularnu kulturu prikazat će se utjecaj istaknutih sportskih figura i dogaĊaja koji oblikuju svakodnevicu. Osim navedenog, ponudit će se pregled nekih romana koji tematiziraju odreĊene sportske fenomene koje pronalazimo i u romanu Sjaj epohe.
U ostalim poglavljima dat će se uvid u autorov opus te vaţnost i funkciju knjiţevnog djela Sjaj epohe. Prikazat će se pregled romana svediv na tri osnovne konture u kojima će se kroz ţivotni pogled i stil glavnoga lika pokušati interpretirati uloga i znaĉaj popularne kulture na društvenu, socijalnu i politiĉku zbilju.
U završnom dijelu rada govorit će se o kazališnoj predstavi nastaloj na temelju poglavlja iz romana Sjaj epohe te razlozima zbog kojih su zaustavljene njezine izvedbe. U posljednjem poglavlju dat će se kratak pregled razvoja i djelovanja Festivala alternativne knjiţevnosti, njegova uloga u afirmaciji hrvatske proze te uloga Borivoja Radakovića kao inicijatora festivala i pokretaĉa inozemne knjiţevne suradnje
Magical Realism and Historiography in Salman Rushdie's Midnight’s Children
Full text linkThe paper traces the interrelatedness between magical realism and historiography and observes how the two manifest in a postcolonial context through the analysis of Salman Rushdie’s novel Midnight’s Children. The paper first provides a theoretical background of magical realism. It traces its origins in order to provide a thorough definition of the term. Then it places magical realism within the context of the theory of the fantastic, to observe how it fits the categories conceived by Tzvetan Todorov, Rosemary Jackson and Amaryll Beatrice Chanady. Moreover, it places magical realism within the context of historiographic metafiction, in order to determine its positioning towards the questions of nature of reality, history and historiography. With all this in mind, magical realism is also studied within the context of postcolonial fiction, in order to observe the reason why it most commonly flourishes in postcolonial societies and what it offers postcolonial subjects. Once the theoretical basis has been constructed, Midnight’s Children is analysed in the same way. Firstly, the elements of magical realism are traced within the novel, in order to prove how these elements foreground a stronger political message. Secondly, an elaborate study of literary and historical intertexts in the novel is provided, in order to justify its status as historiographic metafiction, and to observe how it questions the fictiveness of history and historiography. Moreover, it is observed how Rushdie condemns the historical and political situation in India through his rewriting of history. Lastly, the postcolonial aspect of the novel is studied in more detail. It is observed how Rushdie, as a postcolonial author, subverts the language of the colonizer and the Western literary canon. Moreover, it is studied how he uses magical realism in order to redefine the notion of nation and national identity and create an alternative world in which hybridity, migration and diversity are praised. By creating such a world, it is claimed that he creates a space for hybrids to transcend their colonial history and come to terms with their multiple hybrid identities
Der Steppenwolf – Film und Buch im DaF-Unterricht
Full text linkIn dieser Diplomarbeit geht es um das Thema Film und Buch im DaF-Unterricht, erläutert am Beispiel von Hermann Hesses Erzählung Der Steppenwolf und deren gleichnamiger Verfilmung von Fred Haines. Im theoretischen Teil meiner Arbeit ist die Rede von Literaturverfilmungen und ihrem Einsatz im Fremdsprachenunterricht. Im praktischen Teil der Arbeit kommen Unterrichtsvorschläge für die Didaktisierung der Verfilmung Der Steppenwolf und des gleichnamigen Romans.
Im ersten Teil der Diplomarbeit wird die Rolle der Literaturverfilmungen im DaF-Unterricht erläutert und ihre Definition gegeben. Ferner werden die Geschichte und die Arten der Literaturverfilmungen geschildert. Weiterhin wird unter theoretischem Aspekt ein Vergleich zwischen literarischen und filmischen Ausdrucksmitteln durchgeführt. Zuletzt wird die veränderte Rolle des Rezipienten beim Lesen und Anschauen beschrieben.
Im zweiten Teil der Arbeit wird auf das Leben, die Werke und die Bedeutung von Hermann Hesse in Deutschland eingegangen.
Im dritten Teil wird die Entstehung des Buches Der Steppenwolf und der gleichnamigen Verfilmung behandelt. Ferner wird die Verfilmung Der Steppenwolf mit ihrer Textvorlage verglichen, wobei auf die Struktur, Symbolik und die autobiographischen Züge dieser Verfilmung und ihrer Textvorlage hingewiesen wird.
Im vierten Teil wird der Einsatz von Literaturverfilmungen im DaF-Unterricht erörtert, wobei einige Vorschläge für die Unterrichtspraxis zum Thema Literaturverfilmungen gegeben werden.
Das letzte Kapitel der Arbeit besteht aus zwei Unterrichtsvorschlägen für die Didaktisierung der Verfilmung Der Steppenwolf und seiner literarischen Vorlage. Die beiden Unterrichtsvorschläge sind für den DaF-Unterricht in der letzten Klasse des Gymnasiums vorgesehen
Comparative research of library systems – Koha, Aleph, Zaki, Vero (CROLIST)
Full text linkOvaj rad temelji se na istraživanju online kataloga različitih knjižničnih sustava: Koha-e na primjeru Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Alepha na primjeru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Zaki sustava Knjižnica grada Zagreba i sustava Vero integriranog u skupni katalog CROLIST. Na početku rada opisuju se temeljne značajke kataloga nove generacije, a zatim slijede opisi i rezultati dvaju istraživanja provedenih na navedenim OPAC-ima. Prvo istraživanje temelji se na usporedbi četiriju knjižničnih sustava s obzirom na karakteristike novog naraštaja knjižničnih kataloga. Drugo istraživanje provedeno je anketnim upitnikom na uzorku od četrdeset ispitanika, a ispituje uporabljivost navedenih OPAC-a. Cilj je ovog rada ispitati koje karakteristike novog naraštaja kataloga imaju navedeni OPAC-i, ukazati na njihove prednosti i nedostatke, ispitati njihovu uporabljivost i korisnost te na temelju rezultata donijeti prijedloge za poboljšanje kataloga.This paper is based on a research of online catalogues of various library systems: Koha on the example of the Library of the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, Aleph on the example of the National and University Library in Zagreb, the Zaki system of the Zagreb City Libraries and the Vero system integrated into the CROLIST catalogue. At the beginning of this paper, the basic features of the new-generation catalogue are described, followed by the descriptions and results of the two researches carried out on mentioned OPACs. The first research is based on a comparison of four library systems with regard to features of the new-generation of library catalogues. The second survey was conducted by a questionnaire on a sample of forty examinees. It examined the usability of these OPACs. The aim of this paper is to notice what characteristics of the new-generations of catalogues have these OPACs, point to their advantages and disadvantages, examine their usability and usefulness, and on the basis of the results, make suggestions for improving the catalogues
The Influence of Educators on the Development of a Child Symbolic Play
Full text linkTeorijski dio rada sadržajno je usmjeren na nekoliko područja: pogled na dijete danas u okviru humanistički usmjerenog kurikuluma, igru kao neizostavni segment djetinjstva s naglaskom na simboličku igru kao nosioca kritičnog ili zlatnog razdoblja druge godine djetetova života te na ulogu odgajatelja kao profesionalca koji će svoje znanje i vještine upotrijebiti u najboljem interesu djeteta. Istraživački dio rada za cilj je imao otkriti kako odgajatelji utječu na razvoj simboličke igre djeteta vrtićke dobi, potiču li kompleksnost i razvoj simboličke igre, kojim postupcima to čine te jesu li svjesni važnosti simboličke igre. Koristila se kvalitativna metoda s elementima kvantitativne. Dakle, sustavno promatranje odgajatelja u radu s djecom u njihovom uobičajenom kontekstu bez posebnih sugestija odgajateljima. Kao mjerni instrument koristio se protokol praćenja odgajatelja s unaprijed definiranim kategorijama mogućih ponašanja odgajatelja. Inspiracija za protokol proizašla je iz istraživanja Mirjane Šagud opisanog u knjizi Odgajatelj u dječjoj igri (2002), ali je sastavljeno po vlastitom nahođenju, unikatno. Drugi protokol pratio je temu odnosno uloge igara koje djeca biraju, trajanje igre, broj uključene djece, prisutnost odgajatelja i komunikaciju za vrijeme trajanja igre. Naknadno je provedena i anketa čiji je cilj bio dobiti uvid u svjesnost odgajatelja o važnosti simboličke igre djeteta. Dobiveni rezultati pokazali su da u praksi postoje različiti stilovi rada odgajatelja koji uvelike utječu na simboličku igre djece, pozitivno ili negativno. Svojim aktivnim participiranjem u igri, poticajnim pitanjima, donošenjem novih materijala, uključivanjem druge djece i davanjem novih ideja odgajateljice su podizale kompleksnost igre na višu razinu. Dakle, radnje su bile dinamičnije, veći broj djece imao je svoju ulogu u igri, uključivao se i koristio novi materijal, a komunikaciju su karakterizirale odlike poput otvorenosti, fluidnosti i prirodnosti te postavljanje otvorenih i poticajnih pitanja. U slučajevima u kojim su odgajateljice kočile razvoj dječje igre koristile su direktivnost te postupke poput ispravljanja djeteta, odbacivanja djetetove ideje, prevelikog inzistiranja na disciplini, tišini i redu ili su bile previše pasivne i neangažirane. Odgajateljice su uglavnom svjesne važnosti simboličke igre za dobrobit djeteta, no nesvjesnost o vlastitim postupcima za vrijeme iste otvara prostor za daljnji zajednički rad. Akcijsko istraživanje koje bi naglasilo odnos akcije i refleksije, omogućilo bi odgajateljima da „vide“ i razumiju svoje postupke.The theoretical part of the paper is focused on several areas: today's perspective of a child in the context of a humanist-oriented curriculum, play as an indispensable segment of childhood with an emphasis on the symbolic play as the bearer of the critical or golden age of the child's life and the role of the educator as a professional who will know how to use their skills in the best interest of the child. The empirical basis of the paper aimed to find out how the educators influence the development of a symbolic play, whether the complexity and development of a symbolic play are being promoted, which method they use and whether they are aware of the importance of a symbolic play. A qualitative method with quantitative elements was used in the research. Therefore, systematic observation in educator's usual context without any special suggestion. As a measuring instrument, a tutorial monitoring protocol was used with predefined categories of possible behaviors of educators. The inspiration derives from the study by Mirjana Šagud, described in the book Educator in the Children's Play ( 2002), but it was made up in it's own dicretion, as unique. The second protocol followed the theme or play role that children chose, the duration of the game, the number of children involed, the presence of educators and communication during the game. Subsequently, a survey was conducted with the aim of gaining insight into the awarness of the educator about the importance of the symbolic play. However, findings show that in practice there are different styles of educator's work that greatly affect the symbolic play, positive or negative. With active participation in children's play, stimulating issues, new materials, involving other children and giving new ideas, educators have raised the complexity of the play to a higher level. Thus, the actions were more dynamic, more children had their part in the game, they included and used new material and communication was characterized by features such as openness, fuidity and naturalness and asking open and stimulating issues. In cases where the educators were hindering the development of child's play, they used the directivity and procedures such as correcting a child, rejection of a child's idea, excessive insistence on discipline, silence and order, or they were too passive and uninviting. Educators are mostly aware of the importance of a symbolic play and it's benefit for a child, but their unconsciousness of their actions opens up space for further work. Action research that would emphasize the relationship between action and reflection would allow educators to „see“ and understand their actions
Emoticons – Toward a cyborgization of Society?
Full text linkCilj ovog rada jest analiza fenomena i prakse emotikona (i emojija) koji su prisutni na društvenim mrežama poput Facebooka, Twittera i Instagrama. Ovdje se želi prikazati određena kritika takve prakse u kojoj se kompleksnost i naturalnost ljudskih emocija uniformira, racionalizira i kodificira u slikovne/znakovne simbole emotikona/emojija. U radu se želi ispitati ide li stupnjeviti razvoj socijalnog svijeta prema jednom obliku kibernetskog društva te postaje li ontološko uporište svijeta danas virtualna mreža binarnih kodova (0 i 1), a društvo umreženo-racionalizirani kibernetički organizam. Želi se doći do zaključka da društvenom interakcijom vlada računalno-racionalni format koji dovodi do desenzibilizirane razmjene znakova među socijalnim akterima. Pretvarajući emociju u emotikon („simbol bez uporišta“), sve više gubimo sebe kao senzitivno ljudsko biće, a tendiramo ka kibernetskom obličju egzistencije. U tom smislu, ključno pitanje na koje se pokušava dati odgovor jest koje su posljedice takve prakse te degradira li ona našu ljudskost?The aim of this thesis is the analysis of the emoticon (and emoji) phenomenon and practice present on social networks such as Facebook, Twitter, or Instagram. It is here that a certain critique is to be shown of such practice where complexity and naturality of human emotions is uniformed, rationalised, and codified into emoticon/emoji pictorial/sign symbols. Furthermore, here it is to be examined if the gradual development of social world goes toward one form of cybernetic society, and whether the ontological stronghold of the world nowadays become a virtual network of binary codes (0 and 1), while the society turns into networked-rationalised cyborg. This thesis wants to conclude that social interaction is ruled by a computer-rationalized format which leads to desensitised interchange of signs between social actors. By converting the emotion into emoticon (“symbol without reference”), we lose ourselves more and more as sensitive human beings, and instead have a tendency toward cyber-looking existence. In that sense, the key question that is trying to be answered here is – what are the consequences of such practice and does it degrade the humanity in ourselves
Teachers' perception of academic dishonesty in gymnasiums and vocational schools
Full text linkCilj ovog istraživanja bio je ispitati neke aspekte nastavničke percepcije akademskog nepoštenja i stavova prema varanju u srednjoj školi. U istraživanju je sudjelovalo 215 nastavnika iz 12 srednjih škola u Zagrebu i okolici. Primijenjeni instrumenti uključuju Skalu varanja, Skalu razloga varanja, Skalu interakcije nastavnik-učenik i pojedinačne čestice koje se odnose na etički kodeks i stavove o čimbenicima koji doprinose lakšem nošenju s akademskim nepoštenjem. Rezultati pokazuju da nastavnici strukovnih škola percipiraju varanje na testu češćim nego nastavnici gimnazija. Nastavnička percepcija akademskog nepoštenja nije se razlikovala s obzirom na postojanje i čestinu komuniciranja etičkog kodeksa. Stavovi nastavnika gimnazija i strukovnih škola prema varanju se statistički značajno ne razlikuju, pri čemu su nastavnici skloni objasniti varanje razlozima povezanima s ocjenama. Ignoriranje varanja u razredu pozitivno je povezano s čestinom varanja na testu i čestinom težih oblika varanja, dok su visoka očekivanja od učenika negativno povezana s čestinom varanja na testu. Nastavnici ističu kako bi im u nošenju s učeničkim varanjem pomogli promjena društvenih vrijednosti, promjene u školstvu, veća odgovornost roditelja i učenika, dosljednost nastavnika, strože i dosljednije sankcije, promjena fizičkih uvjeta u radnoj okolini te kontrola korištenja mobitela u učionicama.The aim of this study was to examine some aspects of the teachers' perception of academic dishonesty and attitudes toward cheating in high school. The participants were 215 teachers from 12 high schools in Zagreb and the surrounding area. The participants completed The Cheating Scale, The Reasons For Cheating Scale, The Scale Of Teacher-Student Interaction and items related to the ethical code and attitudes about factors contributing to easier coping with academic dishonesty. The results show that vocational school teachers perceive cheating on tests more frequent than gymnasium teachers. The teachers' perception of academic dishonesty did not differ with regard to the existence and communication of the ethical code. Differences in attitudes between gymnasium and vocational school teachers are not statistically significant, with teachers from both groups more inclined to explain cheating by the reasons associated with grades. Ignoring cheating in the classroom is positively associated with both forms of academic dishonesty, while high expectations from students are negatively associated with cheating on the test. Teachers point out that changing social values, changes in schooling, greater responsibility of parents and students, teachers' consistency, stricter and more consistent sanctions, changing physical conditions in the work environment and control of the cell phone use in the classrooms would help them cope with academic dishonesty
Archaeological heritage of hermits and monastic communities on the territory of central Dalmatia from their beginnings to the 12th century
No full textU radu se donosi pregled arheoloških lokaliteta na kojima se s manjom ili većom sigurnošću
mogu ubicirati pustinjačka obitavališta i samostani u srednjoj Dalmaciji u razdoblju od kasne antike
do kraja ranog srednjeg vijeka. Lokaliteti su obrađeni kataloški, kao i predmeti koji su izdvojeni
kao relevantni za pojašnjavanje samostanskog konteksta. Raspravlja se o nekoliko aspekata kojima
se pojašnjavaju okolnosti nastanka samostanskih sklopova, prije svega kroz problematiku
istraživanja, ubikacije i atribucije pustinjačkih zajednica i samostana, odnos samostana i antičkog
naslijeđa te ulogu samostana kao ekonomskih i kulturnih centara. Kroz uvid u stanje istraživanja
na ostalim mjestima na kojima je zabilježeno prisustvo pustinjaka i samostanskih zajednica u
zadanom razdoblju, osobito onih koja su bila ključna za njihovo formiranje, pojašnjava se kontekst
nastanka i razvoja samostana, te prenošenje modela na gotovo sva mjesta tada poznatog svijeta.
Uspoređuju se podaci koje donose izvori i rezultati arheoloških istraživanja i preispituje uloga
članova vladajućih slojeva društva kao bitnih čimbenika ekonomskog aspekta osnivanja
samostana.The thesis gives an overview of archaeological sites that can be, more or less precise, determined
as eremitic dwellings and monasteries at the territory of central Dalmatia in the period from Late
Antiquity to the final years of the Early Middle Ages. The sites are brought in a catalogue, as well
as the objects distinguished as relevant for the explanation of the monastic context. Several aspects
describing circumstances of the occurence of the monastic complexes are being argued through
problematic of its research, location and attribution of eremitic dwellings and monasteries, the
relationship between monasteries and Antique heritage, as well as the role of the monasteries as
economic and cultural centres. The context of the emergence and development of monastic
movement as well as dissemination of models to almost every place of the known world is given
through the insite of the state of research of the places outside Central dalmatia where presence of
hermits and monastic communities has been noted in determined time frame, particularly the places
that had a key role in the formation of this movement.
The data from the sources is compared to the results of the archaeological excavations, and the role
of the social elites as an important factor of the economical aspect of the monastic foundations is
being reassessed