1,721,052 research outputs found
Bosnian Noble Family Kosaca in the Late Middle Ages
Get PDFKosače se kao bosanska srednjovjekovna obitelj javljaju u 14. st., a opadanje njihove moći i
utjecaja uočavamo krajem 15. i početkom 16. st. Prije svega važno je spomenuti Tvrtka I. kao
prvog bosanskog kralja i Vlatka Vukovića Kosaču koji gradi prijateljske odnose s kraljem. S
druge strane, Sandalj Hranić Kosača izravno se upliće u izbor novoga kralja te sudjeluje u raznim
tajnim koalicijama unutar same Bosne. O njegovoj moći govori činjenica kako je imao vlastitu
vojsku koju je u više navrata predvodio u sukobima s Dubrovnikom oko pojedinih trgovačkih
gradova. Sandalja Hranića se može potvrditi kao jednoga od najutjecajnijih ljudi toga vremena
na području Bosne, a njegov utjecaj potvrđuje i područje koje je uspio proširiti za vrijeme svoje
uprave. Osim sukoba s pojedinim velikaškim obiteljima, upleten je i u ubojstvo kneza Pavla
Radinovića. Pojavom Osmanlija na području jugoistočne Europe uočavaju se, u početku,
prijateljski odnosi u vidu vojne pomoći. Sukladno tomu, Sandalj Hranić Kosača započinje
suradnju s Osmanlijama, a na kraju postaje njihov vazal. Hranića nasljeđuje Stjepan Vukčić
Kosača koji nastavlja suradnju s Osmanlijama, ali i srpskim velikaškim obiteljima. Suradnja s
Osmanlijama traje sve do 1450-ih kada počinju učestaliji upadi osmanske vojske na područje
njegove uprave. Kao i njegovi prethodnici, ulazi u trgovinske sukobe s Dubrovnikom, a u
jednom od sukoba protiv njega ustaje i njegov sin Vladislav. Vladislavovi najveći saveznici bile
su Osmanlije, no 1463. godine započinju sustavniji osmanski upadi u njegovo područje, te se
marginalizira utjecaj ove obitelji
Christian Pilgrimage in Late Antiquity and Early Middle Ages
No full textHodočašće se pretežito veže uz današnje svjetske religije, iako se pojmom mogu obuhvatiti i neke druge prakse koje nisu isključivo religijskog karaktera. Tijekom duge kršćanske povijesti hodočašće je često mijenjalo svoj značaj, a do 7. stoljeća ono u izvorima nije jasno definirano kao u narednim razdobljima. Korijeni kršćanskog hodočašća vidljivi su tijekom 4. stoljeća nakon što je kršćanstvo postalo imperijalnom religijom, što gotovo istovremeno mijenja percepciju svetosti kod kršćana koji ubrzanim tempom nadomješćuju manjak vlastite svete topografije. Ona je izgrađena nad mjestima koja su svjedočila Božje intervencije, ali i u ostalim kršćanskim zajednicama kroz kult svetaca, odnosno širenje i umnažanje njihovih relikvija koje su bile osnova za polaganje novih crkava. Na Istoku se pojavljuju i ljudi proglašeni svetima tijekom života. Malobrojni sačuvani itinerari hodočasnika koji su se uputili u Svetu Zemlju prikazuju što su hodočasnici željeli posjetiti i na koji način su se odnosili prema svetim mjestima. Jedan od najznačajnijih asketa, Šimun Stilit, tijekom boravka na stupu privlačio je brojne hodočasnike koji su se dolazili pomoli ili zatražiti savjet, a nakon smrti oko njegovog stupa izrasta popularno hodočasničko mjesto. Najpoznatiji hodočasnički kompleks u Egiptu prije muslimanskih osvajanja, Abu Mena, iako slabo literarno zastupljen, lokalitet arheološkim iskopavanjima odaje visoko formalizirano iskustvo koje su dobili hodočasnici koji su ga posjetili. Kult svete Tekle u Seleukiji prikazuje postupni razvoj svetišta zbog sve većeg priljeva hodočasnika i značaj ovog kulta među ženama, koji je posjetila i Egerija. Na Zapadu najznačajniji u tom periodu je kult svetog Martina u Toursu koji je dobro pokriven informacijama o hodočasnicima pretežito zbog zapisa Galo-rimskog povjesničara i biskupa Grgura iz Toursa
The Expansion of the Mongol Empire During the 13th Century
No full textOvaj završni rad bavi se temom mongolske ekspanzije tijekom 13. stoljeća. Na početku rada daje se kratak uvod u samu temu te se ističu pojmovi kojima se rad bavi. Nadalje, temeljitije se obrađuju bitni aspekti Mongolskog Carstva pretežno za vrijeme 13. stoljeća, no sagledani su i događaji iz ranijih i kasnijih godina radi boljeg i cjelovitijeg razumijevanja ove teme. Neki od događaja i aspekata obrađenih u ovom radu su: ujedinjenja pod Džingis-kanom, prve mongolske ekspanzije i načini mongolskog ratovanja, također je dan osvrt na mongolske provale u Europu te na kraju Džingis-kanovi nasljednici i podjela te kraj carstva. Cilj ovog rada je pružiti dublji uvid u bitne događaje i odrednice Mongolskog Carstva tijekom 13. stoljeća zbog kojih je ono postiglo status najvećeg kopnenog carstva u povijesti te sagledati razloge zbog kojih se nakon gotovo jednog i pol stoljeća raspalo
Vukovar and Its Surroundings in the Middle Ages
No full textVukovarsko područje prostor je u kojemu se može pratiti dug kontinuitet naseljavanja koji obuhvaća vremenski period od čak pet tisuća godina. Ovim radom bit će prikazan pregled naseljenosti vukovarskog područja, karakteristike vukovske srednjovjekovne utvrde i podgrađa te utjecaj utvrde na obližnja sela. Na vukovarskom su području pronađeni arheološki nalazi koji upućuju na trajnu naseljenost tog prostora. Nalazi se mogu pratiti od neolitičkih početaka, preko eneolitičkog napretka do manjeg vrhunca u brončanom dobu i razdoblju vučedolske kulture pa sve do rimskoga doba. U ranom srednjem vijeku dolazi do nastanka vukovske utvrde smještene iznad ušća Vuke u Dunav. Utvrda se kroz cijeli srednji vijek razvija i postaje središtem Vukovske županije. Usporedno s utvrdom razvija se i podgrađe koje 1231. godine postaje slobodnim kraljevskim gradom. Gradski se areal širi, a broj stanovnika raste. U okolici nastaju i brojna sela i njima pridružena naselja pa na području današnjeg Grada Vukovara u to vrijeme postoje mjesta: Vučji Dol, Varoš, Vodokalj, Herijevac, Dubovo, Ibran, Šomođ, Irig, Palagar i Pačetin. Ovim je radom prikazan njihov geografski položaj i smještaj te njihova gospodarska ovisnost o Vukovu kao središtu županije i slobodnom kraljevskom gradu
Kaptol of Požega in the Middle Ages
No full textPožeški zborni kaptol sv. Petra srednjovjekovna je crkveno-svjetovna institucija osnovana na prostoru današnjeg naselja Kaptol. Početkom 13. stoljeća požeški kraj nalazio se pod upravom Pečuške biskupije zbog čega se upravu nju uzima za osnivača Požeškog kaptola. Točnu godinu utemeljenja ove institucije teško je odrediti. Prvu ispravu koju je izdao Požeški kaptol datira se u 1221. godinu, no međutim, ovaj podatak se među povjesničarima uzima s rezervom zbog oštećenosti same isprave. Prvi službeni spomen Požeškog kaptola nalazi se u ispravi Pečuškog stolnog kaptola iz 1217. godine. Zborni kaptol sv. Petra imao je dvojaku funkciju, odnosno bio je, kako crkvena, tako i svjetovna institucija. Požeški arhiđakonat jedan je od osam arhiđakonata na koje se dijelila Pečuška biskupija, a upravo je Požeški zborni kaptol bio središte spomenutog arhiđakonata, odnosno požeški prepošt kao čelna osoba Kaptola. Osim prepošta, u Požeškom su kaptolu službovali i ostali kanonici među kojima je postojala hijerarhijska struktura (prepošt, lektor, kantor, kustos te ostali kanonici). Kanonici su obavljali različite duhovne, ali i svjetovne djelatnosti, od liturgijskih i pastoralnih službi pa sve do raznih upravno-pravnih poslova. Osim što je bio važna crkvena institucija, Požeški je kaptol vršio i funkciju vjerodostojnog mjesta kao svojevrsnog gruntovnog ureda za sve slobodne posjednike prema tadašnjim zakonskim propisima i običajima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva čime je direktno integriran u pravni sustav toga vremena. Bitnu ulogu Požeškog kaptola unutar Kraljevstva opravdavaju i povlastice i posjedi koji su mu bili udijeljeni od hrvatsko-ugarskih vladara
The Morovićki noble family
No full textU ovome radu opisano je djelovanje velikaške obitelji Morovićki. Obitelj Morovićki nazvana je prema njihovom matičnom posjedu Moroviću koji se nalazi u Srijemu, koji se tada nalazio u Vukovskoj županiji. Ovaj su posjed dobili u 13. stoljeću. Morović je isto tako i sjedište istoimenog arhiđakonata. Najbogatija su porodica te su 1397. godine dobili posjed Valpovo u kojemu su izgradili tvrđavu. Valpovačko se vlastelinstvo nalazilo na lijevoj obali Drave, a na desnoj je išlo sve do rijeke Karašice. Valpovo je bilo stalno boravište obitelji Morovićki. Iz tog mjesta je Ladislav sudjelovao u javnom i političkom životu. Uz članove obitelji u tvrđavi Valpovo su boravili i brojni službenici. Nadalje, u radu će se prikazati manje poznati članovi obitelji, ali i oni značajniji, te njihovo djelovanje. Spomenuti su Ivan Morovićki, Ladislav Morovićki i Matijaš Morovićki koji su jedni od najpoznatijih i najznačajnijih članova obitelji. Također će se spomenuti i tvrđava i dvorska kapelica u Valpovu. Najaktivniji su bili u 15. stoljeću. Dokaz velike moći i ugleda ovih velikaša vidimo u pristupanju viteškom redu zmaja. Kralj Sigismund je u prosincu 1408. godine ustanovio viteški red zmaja, a Ivan je bio član prvog razreda ovoga reda. Kako je prvom razredu pripadalo malo velikaša, tako su Morovićki postali i kraljevim tajnim savjetnicima. Uršula Morovićki je bila jedna od najznačajnijih ženskih osoba u hrvatskoj povijesti u 15. stoljeću. Nakon smrti svoga supruga Ivana sama je upravljala valpovačkim vlastelinstvom. Godine 1504. umire Margareta Morovićki te sa njom i povijest same obitelji Morovićki. Kako ostatak obitelji nije držao do njezinih posjeda, 1505. godine tvrđave Šarengrad i Valpovo, te posjedi koji im pripadaju prelaze u ruke Nikoli de Csáku, a on ih potom daruje palatinu Emeriku Perényiju
Baranja County in the Middle Ages
No full textCilj je ovoga rada prikazati povijest Baranjske županije u srednjem vijeku počevši od opisa geografsko-političkog smještaja i teritorijalnog opsega kojega je županija obuhvaćala. U uvodu je objašnjena pretpostavljena etimologija imena Baranja te se analizira naseljavanje Slavena te Mađara na područje županije. Zatim se govori o velikaškim obiteljima koje su na području Baranjske županije imale brojne posjede. Neke od obitelji su: Hercezi Sečujski, Korođski, Gorjanski čiji su članovi obnašali dužnost župana Baranjske županije. Nakon toga je objašnjena uspostava i organizacija Baranjske županije dok su veoma važnu ulogu u organizaciji županije imali crkveni redovi, među kojima se ističu cisterciti i benediktinci. Prvi ugarski kralj Stjepan I. Sveti (1000. – 1038.) početkom 11. stoljeća osnovao je benediktinsku opatiju u Pečvardu, a 1000. godine osnovao je biskupiju u Pečuhu. Sredinom 12. stoljeća kralj Geza osnovao je cistercitsku opatiju u mjestu Czikó. U 11. stoljeću osnovana je Baranjska županija čije je glavno središte bio grad Branjin Vrh odnosno Baranyavár. Godine 1367. kralj Ludovik I. Veliki u Pečuhu je osnovao prvo sveučilište na kojemu se moglo učiti kanonsko i građansko pravo. U radu se potom navode neka od značajnijih gradskih naselja koja se nalaze na području Baranjske županije, a neka od značajnijih su Našice (mađ. Nekcse), Pečuh (mađ. Pécs), Pečvard (mađ. Pécsvárad), Sečuh (mađ. Szekcső) te Šikloš (mađ. Silós)
Everyday Life of Rural Population in Medieval Europe
No full textSrednjovjekovni izvori rijetko izravno govore o srednjovjekovnim domaćinstvima i iskustvima na selu. Najveći problem u istraživanju svakodnevnog života srednjovjekovnog seljaka predstavlja činjenica da su oni bili nepismeni te nisu ostavljali opise vlastitog života. Bili su podložni svojim gospodarima čiju su zemlju obrađivali, a njihovi su potomci nasljeđivali tu praksu. Seljakov status u društvu je ponajviše ovisio o njegovim ekonomskim mogućnostima, a najcjenjenije bogatstvo bila je zemlja. Većina se seljaka bavila ratarstvom kako bi preživjeli, ponajviše uzgojem žitarica. Dio seljaka se pak okretao stočarstvu, a dio obrtništvu. Sela u kojima su živjeli srednjovjekovni seljaci razlikovala su se od područja do područja u Europi, ponajviše u veličini sela i kuća, ali i u rasporedu življenja. Kuće su se uglavnom sastojale od jedne prostorije u kojima su seljaci živjeli zajedno sa životinjama, a najčešće su građene od drveta. Sastav europskih seljačkih obitelji nije se znatno mijenjao do danas, a djeca su kao i danas odrastala uz igru i zabavu. Seljaci su se uglavnom hranili žitaricama, jajima, povrćem i voćem, a u posebnim prigodama je konzumirano i meso. Srednjovjekovni su ljudi često bili na meti raznih bolesti, ponajviše zbog loše higijene i slabe ishrane, a životni je vijek bio manji nego kod današnjih ljudi. Unatoč činjenici da je srednjovjekovni seljak provodio mnogo vremena radeći, uvijek je pronalazio vremena i za zabavu. Slavljeni su brojni vjerski blagdani koji su služili kao odmor od napornog rada. Seljaci su uživali u ispijanju alkohola, raznim igrama, plesu, pjevanju, lovu i brojim sportovima
The Development of Slovenian Lands from the 12th to the 15th Century
No full textU ovome će radu biti predstavljena situacija u slovenskim zemljama u razdoblju od 12. do 15. stoljeća. Tijekom 12. i 13. stoljeća slovenski su krajevi bili pod utjecajem različitih velikaških obitelji koje su u njima ostvarivale svoje političke interese. Habsburška vlast koja je došla tijekom 14. stoljeća pridonijela je objedinjenju slovenskih teritorija. Naredno stoljeće karakterizira razvoj i početak prodora Osmanlija u slovenske krajeve. Slovenski su prostori također bili izloženi germanizaciji i kolonizaciji od strane njemačkog stanovništva koje se ondje doseljavalo i od strane vladara dobivalo posjede za obradu. Uloga koju je Crkva vršila u razdoblju od početka 12. do kraja 15. stoljeća rezultirala je osnivanjem raznih crkvenih redova (benediktinci, franjevci, cisterciti i dominikanke) koji su djelovali u tadašnjim slovenskim krajevima. Crkvena arhitektura u slovenskim je krajevima bila izložena utjecaju dvaju značajnih likovnih razdoblja – romanika i gotika. Gradovi u razdoblju od 12. do 15. stoljeća počinju se značajnije razvijati, a posebno treba istaknuti Ljubljanu i gradove poput Beljaka i Celja
- …
