1,720,975 research outputs found
Sympathetic nervous system activation and heart failure: Current state of evidence and the pathophysiology in the light of novel biomarkers
No full textHeart failure (HF) is a complex clinical syndrome characterized by the activation of at least several neurohumoral pathways that have a common role in maintaining cardiac output and adequate perfusion pressure of target organs and tissues. The sympathetic nervous system (SNS) is upregulated in HF as evident in dysfunctional baroreceptor and chemoreceptor reflexes, circulating and neuronal catecholamine spillover, attenuated parasympathetic response, and augmented sympathetic outflow to the heart, kidneys and skeletal muscles. When these sympathoexcitatory effects on the cardiovascular system are sustained chronically they initiate the vicious circle of HF progression and become associated with cardiomyocyte apoptosis, maladaptive ventricular and vascular remodeling, arrhythmogenesis, and poor prognosis in patients with HF. These detrimental effects of SNS activity on outcomes in HF warrant adequate diagnostic and treatment modalities. Therefore, this review summarizes basic physiological concepts about the interaction of SNS with the cardiovascular system and highlights key pathophysiological mechanisms of SNS derangement in HF. Finally, special emphasis in this review is placed on the integrative and up-to-date overview of diagnostic modalities such as SNS imaging methods and novel laboratory biomarkers that could aid in the assessment of the degree of SNS activation and provide reliable prognostic information among patients with HF
Uporaba Inari FlowTriever® aspiracijskog trombektomijskog sustava u liječenju akutne plućne embolije : inicijalna iskustva u Kliničkom bolničkom centru Split
No full textObjectives: Acute pulmonary embolism is a common medical emergency associated with a high risk of early mortality. The present thesis aimed to examine and describe the cohort of patients with acute pulmonary embolism (PE) who underwent catheter-directed percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device and to assess safety and feasibility of this interventional method in this group of patients.
Patients and methods: We retrospectively analyzed hospital records of all patients that underwent percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device for acute PE since the adoption of this treatment method at the Cardiovascular Diseases Department, University Hospital of Split in April 2022 until June of 2023. Standard descriptive statistics were used to describe the cohort of PE patients and disease characteristics while for the assessment of the effectiveness of this treatment, we used a "before-after" pairwise student t-test for comparison concerning relevant procedural hemodynamic variables such as mean pulmonary artery pressure (mPAP) measured invasively, heart rate (HR) and peripheral oxygen saturation (SpO2).
Results: A total of 14 patients who met clinical indications for mechanical thromboaspiration were analyzed while 13 procedures were performed. The mean age of the population was 61,7±14,2 years while 7 patients were women and 7 were men. Most of the PEs were saddle PEs affecting main branch bifurcation (50%), followed by bilateral (42,9%) and unilateral PE (7,1%). The vast majority of patients belonged to the intermediate-to-high risk category as per ESC guidelines (92,9%) while one patient was high-risk. The most common identifiable etiology of PE was recent major surgery (35,7%) while non-identifiable, idiopathic etiology was equally represented (35,7% of all cases). The mean length of hospital stay after procedure was 6 days (IQR 4,5-11,5). The median NT-proBNP levels and high-sensitivity cardiac troponin T values were 2033 pg/mL (IQR 387-4670) and 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8), respectively. Procedure-wise, mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device was associated with a significant reduction of mPAP (from 33,6±7,3 mmHg before the procedure to 16,6±5,6 mmHg after the procedure, P<0,001), reduction in HR (from 115±21 bpm before the procedure to 92±11 bpm after the procedure, P<0,001), and improvement in SpO2 (from 88,8±6,5 % before the procedure to 97,3±3,2 % after the procedure, P<0,001). Full procedural success was achieved in 11/13 patients (85%) while partial success was achieved in 2/13 patients (15%). No procedure-related complications or procedure-related deaths were observed. All patients were anticoagulated with parenteral low-molecular weight heparin regimen after the procedure. During the whole hospitalization, 11 out of 14 patients were discharged while 3 out of 14 patients died (21,4%), all of them due to the severity of underlying comorbidities and/or advanced age while none of these deaths were associated with the procedure.
Conclusion: Percutaneous mechanical thromboaspiration with the INARI FlowTriever® device was a safe and effective treatment option among patients with intermediate-to-high or high-risk PE.Ciljevi: Akutna plućna embolija je učestalo medicinsko hitno stanje koje je povezano sa visokim rizikom rane smrtnosti. U ovom radu, cilj je bio opisati kohortu pacijenata sa akutnom plućnom embolijom (PE), a koji su liječeni kateterom posredovanom mehaničkom tromboaspiracijom koristeći INARI FlowTriever® sustav. Nadalje, cilj rada je bio procijeniti sigurnost i izvedivost korištenja navedene metode u toj skupini pacijenata.
Pacijenti i metode: Retrospektivno su analizirani bolnički podatci svih pacijenata sa akutnom plućnom embolijom koji su liječeni metodom perkutane mehaničke tromboaspiracije sa INARI FlowTriever® sustavom od trenutka prve uporabe metode u travnju 2022. godine, zaključno sa lipnjom 2023. godine, na Klinici za bolesti srca i krvnih žila Kliničkog bolničkog centra Split. Standardna deskriptivna statistika je korištena za opis navedene kohorte pacijenata sa plućnom embolijom dok je za procjenu učinkovitosti navedene metode liječenja korišten "prije-poslije" upareni student t-test za usporedbu i analizu relevantnih proceduralnih hemodinamskih varijabli kao što su srednji tlak u plućnoj arteriji (mPAP) koji je mjeren invazivno, srčana frekvencija (HR) i periferna saturacija kisikom (SpO2).
Rezultati: Ukupno je analizirano 14 pacijenata koji su imali kliničku indikaciju za mehaničku tromboaspiraciju dok je učinjeno 13 procedura. Prosječna starost populacije bila je 61,7±14,2 godina, 7 pacijenata bile žene, a 7 muškarci. Većina plućnih embolija su bile one sa jašućim trombom na bifurkaciji (50%), 42,9% su bile bilateralne i jedna unilateralna (7,1%). Većina pacijenata je pripadala skupini srednjeg-visokog rizika prema ESC-ovim smjernicama (92,9%) dok je jedan pacijent bio visokog rizika. Najčešća identificirana etiologija plućnog embolizma bila je nedavni kirurški zahvat (35,7%) dok je idiopatska etiologija plućne embolije bila zastupljena u jednakom broju slučajeva (35,7%). Medijan tranja hospitalizacije bio je 6 dana (interkvartilni raspon-IQR 4,5-11,5). Medijan vrijednosti NT-proBNP-a i visoko-senzitivnog srčanog troponina T iznosii su 2033 pg/mL (IQR 387-4670) odnosno 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8). Proceduralno, mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever® sustavom je bila povezana sa značajnom redukcijom mPAP-a (33,6±7,3 mmHg prije procedure na 16,6±5,6 mmHg nakon procedure, P<0,001), redukcijom srčanom frekvencije (od 115±21 otkucaja/min. prije procedure na 92±11 otkucaja/min. nakon procedure, P<0,001) te poboljšanjem SpO2 (od 88,8±6,5 % prije procedure na 97,3±3,2 % nakon procedure, P<0,001). Potpuni proceduralni uspjeh je postignut u 11/13 pacijenata (85%) dok je djelomično uspješan rezultat postignut u 2/13 pacijenata (15%). Nije zabilježeno komplikacija ili smrtnih ishoda vezanih za samu proceduru. Svi pacijenti su nakon procedure bili antikoagulirani sa parenteralnim aplikacijama niskomolekularnog heparina. Od svih pacijenata, 11 je otpušteno iz bolnice, a 3 pacijenta su umrla za vrijeme hospitalizacije radi razloga u čijoj su pozadini bili brojni komorbiditeti i/ili uznapredovala životna dob. Nijedna unutarbolnička smrt nije bila dovedena u vezu sa samom procedurom.
ZAKLJUČCI: Perkutana mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever sustavom se pokazala kao sigurna i učinkovita metoda liječenja pacijenata sa akutnom plućnom embolijom srednjeg do visokog ili visokog rizika
Rizik iznenadne srčane smrti i korištenje SGLT2 inhibitora u bolesnika sa zatajivanjem srca te utjecaj istih na velike ishode s obzirom na etiologiju kardiomiopatije : meta-analiza pivotalnih randomiziranih kontroliranih studija
No full textObjectives: The present study aimed to examine the impact of SGLT2 inhibitor added to
optimal medical therapy on the rates of sudden cardiac death (SCD) events among outpatients with
heart failure, compared to placebo. Furthermore, we sought to investigate the potential differential
impact of SGLT2 inhibitor with respect to etiology of heart failure (ischemic vs. non-ischemic
cardiomyopathy) in HF patients treated with SGLT2 inhibitor.
Patients and methods: Meta-analysis examined data from seven pivotal, large-scale, doubleblinded,
placebo-controlled, randomized controlled trials conducted among HF outpatients. The
primary outcome of interest was the impact of SGLT2i administration in patients with HF on the
occurrence of SCD events, compared to placebo. Secondary goal was to assess the impact of SGLT2
inhibitor on the composite outcome of cardiovascular death or hospitalization for HF with respect to
etiology of HF. Principal outcome measures were reported as a risk ratio (RR) with 95% confidence
intervals (95% CI). Due to low heterogeneity across included studies, a fixed effects method with
Mantel-Haenszel algorithm was used.
Results: A total of 7 randomized clinical trials were included in the final analysis enrolling
21,637 outpatients with heart failure. The results of the present meta-analysis demonstrate that the
addition of SGLT2 inhibitor to optimal medical therapy was associated with a relative risk reduction
of SCD occurence by 20% (RR 0,80, 95% CI 0,65-0,98; P=0,030) when compared to placebo.
Furthermore, the meta-analysis encompassing 7,232 patients from 3 studies revealed that among HF
outpatients using SGLT2 inhibitor, on top of optimal medical therapy, occurence of the composite
outcome including cardiovascular death and heart failure hospitalizations was reduced by 12% among
patients with HF and non-ischemic cardiomyopathy compared to those with ischemic
cardiomyopathy (RR 1,12, 95% CI 1,01-1,25; P=0,030). Both main results were derived from clinical
trials that exhibited a low degree of heterogeneity (I2=0%). All included studies showed low risk of
bias, as adjudicated independently by two investigators.
Conclusion: The use of SGLT2 inhibitor, on top of optimized background therapy for heart
failure, among heart failure outpatients, was associated with a 20% relative risk reduction in the
occurrence of sudden cardiac death, compared to placebo. Similarly, SGLT2 inhibition appears to be
more effective in heart failure patients with non-ischemic etiology of cardiomyopathy vs. those with
ischemic etiology, although this effect should be cautiously interpreted due to the small effect size
and wide confidence intervals.Ciljevi: Ciljevi ovog rada su istražiti utjecaj dodatka SGLT2 inhibitora optimalnoj medicinskoj
terapiji na pojavnost događaja iznenadne srčane smrti među vanbolničkim bolesnicima sa
zatajivanjem srca u usporedbi s placebom. Nadalje, istražili smo potencijalni diferencijalni efekt
SGLT2 inhibitora s obzirom na etiologiju srčanog zatajivanja (ishemijska naspram neishemijskoj
kardiomiopatiji) u bolesnika sa zatajivanjem srca koji su liječeni sa SGLT2 inhibitorima.
Pacijenti i metode: Ova meta-analiza je obradila podatke iz sedam pivotalnih, velikih,
dvostruko zaslijepljenih, placebom kontroliranih, randomiziranih kontroliranih studija koje su
provedene u vanbolničkih bolesnika sa zatajivanjem srca. Primarni ishod od interesa je bio učinak
korištenja SGLT2 inihbitora u odnosu na placebo, a s obzirom na pojavnost događaja iznenadne
srčane smrti. Sekundarni cilj je bio istražiti utjecaj SGLT2 inhibitora na kompozitni ishod koji se
sastojao od kardiovaskularne smrtnosti ili hospitalizacija zbog zatajivanja srca, a s obzirom na
etiologiju zatajivanja srca. Glavne mjere ishoda koje su korištene je omjer rizika (RR) sa 95%
intervalima pouzdanosti (95% CI). Zbog utvrđene niske heterogenosti uključenih studija, statistička
metoda fiksnih učinaka sa Mantel-Haenszelovim algoritmom je korištena za generiranje rezultata
meta-analize.
Rezultati: Ukupno je u analizu uključeno 7 randomiziranih kliničkih studija koje su uključile
ukupno 21,637 bolesnika sa zatajivanjem srca. Glavni rezultat ukazuje na to da je dodatak SGLT2
inhibitora optimalnoj medicinskoj terapiji povezan sa značajnim smanjenjem relativnog rizika za
pojavnost iznenadne srčane smrti za 20%, u usporedbi sa placebom (RR 0,80, 95% CI 0,65-0,98;
P=0,030). Nadalje, meta-analitičko združivanje rezultata 7,232 bolesnika iz 3 studije je pokazalo da
je SGLT2 inhibitor, povrh optimalne medicinske terapije smanjio relativni rizik za pojavnost
kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacije zbog zatajivanja srca za 12% kod
bolesnika sa neishemijskom kardiomiopatijom u odnosu na bolesnike sa ishemijskom
kardiomiopatijom (RR 1,12%, 95% CI 1,01-1,25; P=0,030). Oba glavna rezultata su postignuta
analizom studija za koje se pokazalo da imaju nizak stupanj heterogeneosti (I2=0%). Sve navedene
studije su imale nizak rizik od pristranosti prema neovisnoj procjeni dvoje istraživača.
Zaključci: Uporaba SGLT2 inhibitora pored ostale optimizirane terapije za zatajivanje srca,
među vanbolničkim bolesnicima, bila je povezana sa smanjenjem relativnog rizika iznenadne srčane
smrti za 20% u odnosu na placebo. Slično tomu, naši rezultati sugeriraju da su SGLT2 inhibitori bili
efikasniji u redukciji pojavnosti kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacija zbog
zatajivanja srca u bolesnika sa neishemijskom naspram ishemijske etiologije zatajivanja srca.
Međutim, opisani učinak je potrebno interpretirati sa posebnim oprezom s obzirom na relativno malu
veličinu efekta i širok raspon intervala pouzdanosti
Uporaba Inari FlowTriever® aspiracijskog trombektomijskog sustava u liječenju akutne plućne embolije : inicijalna iskustva u Kliničkom bolničkom centru Split
No full textObjectives: Acute pulmonary embolism is a common medical emergency associated with a high risk of early mortality. The present thesis aimed to examine and describe the cohort of patients with acute pulmonary embolism (PE) who underwent catheter-directed percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device and to assess safety and feasibility of this interventional method in this group of patients.
Patients and methods: We retrospectively analyzed hospital records of all patients that underwent percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device for acute PE since the adoption of this treatment method at the Cardiovascular Diseases Department, University Hospital of Split in April 2022 until June of 2023. Standard descriptive statistics were used to describe the cohort of PE patients and disease characteristics while for the assessment of the effectiveness of this treatment, we used a "before-after" pairwise student t-test for comparison concerning relevant procedural hemodynamic variables such as mean pulmonary artery pressure (mPAP) measured invasively, heart rate (HR) and peripheral oxygen saturation (SpO2).
Results: A total of 14 patients who met clinical indications for mechanical thromboaspiration were analyzed while 13 procedures were performed. The mean age of the population was 61,7±14,2 years while 7 patients were women and 7 were men. Most of the PEs were saddle PEs affecting main branch bifurcation (50%), followed by bilateral (42,9%) and unilateral PE (7,1%). The vast majority of patients belonged to the intermediate-to-high risk category as per ESC guidelines (92,9%) while one patient was high-risk. The most common identifiable etiology of PE was recent major surgery (35,7%) while non-identifiable, idiopathic etiology was equally represented (35,7% of all cases). The mean length of hospital stay after procedure was 6 days (IQR 4,5-11,5). The median NT-proBNP levels and high-sensitivity cardiac troponin T values were 2033 pg/mL (IQR 387-4670) and 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8), respectively. Procedure-wise, mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device was associated with a significant reduction of mPAP (from 33,6±7,3 mmHg before the procedure to 16,6±5,6 mmHg after the procedure, P<0,001), reduction in HR (from 115±21 bpm before the procedure to 92±11 bpm after the procedure, P<0,001), and improvement in SpO2 (from 88,8±6,5 % before the procedure to 97,3±3,2 % after the procedure, P<0,001). Full procedural success was achieved in 11/13 patients (85%) while partial success was achieved in 2/13 patients (15%). No procedure-related complications or procedure-related deaths were observed. All patients were anticoagulated with parenteral low-molecular weight heparin regimen after the procedure. During the whole hospitalization, 11 out of 14 patients were discharged while 3 out of 14 patients died (21,4%), all of them due to the severity of underlying comorbidities and/or advanced age while none of these deaths were associated with the procedure.
Conclusion: Percutaneous mechanical thromboaspiration with the INARI FlowTriever® device was a safe and effective treatment option among patients with intermediate-to-high or high-risk PE.Ciljevi: Akutna plućna embolija je učestalo medicinsko hitno stanje koje je povezano sa visokim rizikom rane smrtnosti. U ovom radu, cilj je bio opisati kohortu pacijenata sa akutnom plućnom embolijom (PE), a koji su liječeni kateterom posredovanom mehaničkom tromboaspiracijom koristeći INARI FlowTriever® sustav. Nadalje, cilj rada je bio procijeniti sigurnost i izvedivost korištenja navedene metode u toj skupini pacijenata.
Pacijenti i metode: Retrospektivno su analizirani bolnički podatci svih pacijenata sa akutnom plućnom embolijom koji su liječeni metodom perkutane mehaničke tromboaspiracije sa INARI FlowTriever® sustavom od trenutka prve uporabe metode u travnju 2022. godine, zaključno sa lipnjom 2023. godine, na Klinici za bolesti srca i krvnih žila Kliničkog bolničkog centra Split. Standardna deskriptivna statistika je korištena za opis navedene kohorte pacijenata sa plućnom embolijom dok je za procjenu učinkovitosti navedene metode liječenja korišten "prije-poslije" upareni student t-test za usporedbu i analizu relevantnih proceduralnih hemodinamskih varijabli kao što su srednji tlak u plućnoj arteriji (mPAP) koji je mjeren invazivno, srčana frekvencija (HR) i periferna saturacija kisikom (SpO2).
Rezultati: Ukupno je analizirano 14 pacijenata koji su imali kliničku indikaciju za mehaničku tromboaspiraciju dok je učinjeno 13 procedura. Prosječna starost populacije bila je 61,7±14,2 godina, 7 pacijenata bile žene, a 7 muškarci. Većina plućnih embolija su bile one sa jašućim trombom na bifurkaciji (50%), 42,9% su bile bilateralne i jedna unilateralna (7,1%). Većina pacijenata je pripadala skupini srednjeg-visokog rizika prema ESC-ovim smjernicama (92,9%) dok je jedan pacijent bio visokog rizika. Najčešća identificirana etiologija plućnog embolizma bila je nedavni kirurški zahvat (35,7%) dok je idiopatska etiologija plućne embolije bila zastupljena u jednakom broju slučajeva (35,7%). Medijan tranja hospitalizacije bio je 6 dana (interkvartilni raspon-IQR 4,5-11,5). Medijan vrijednosti NT-proBNP-a i visoko-senzitivnog srčanog troponina T iznosii su 2033 pg/mL (IQR 387-4670) odnosno 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8). Proceduralno, mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever® sustavom je bila povezana sa značajnom redukcijom mPAP-a (33,6±7,3 mmHg prije procedure na 16,6±5,6 mmHg nakon procedure, P<0,001), redukcijom srčanom frekvencije (od 115±21 otkucaja/min. prije procedure na 92±11 otkucaja/min. nakon procedure, P<0,001) te poboljšanjem SpO2 (od 88,8±6,5 % prije procedure na 97,3±3,2 % nakon procedure, P<0,001). Potpuni proceduralni uspjeh je postignut u 11/13 pacijenata (85%) dok je djelomično uspješan rezultat postignut u 2/13 pacijenata (15%). Nije zabilježeno komplikacija ili smrtnih ishoda vezanih za samu proceduru. Svi pacijenti su nakon procedure bili antikoagulirani sa parenteralnim aplikacijama niskomolekularnog heparina. Od svih pacijenata, 11 je otpušteno iz bolnice, a 3 pacijenta su umrla za vrijeme hospitalizacije radi razloga u čijoj su pozadini bili brojni komorbiditeti i/ili uznapredovala životna dob. Nijedna unutarbolnička smrt nije bila dovedena u vezu sa samom procedurom.
ZAKLJUČCI: Perkutana mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever sustavom se pokazala kao sigurna i učinkovita metoda liječenja pacijenata sa akutnom plućnom embolijom srednjeg do visokog ili visokog rizika
Uporaba Inari FlowTriever® aspiracijskog trombektomijskog sustava u liječenju akutne plućne embolije : inicijalna iskustva u Kliničkom bolničkom centru Split
No full textObjectives: Acute pulmonary embolism is a common medical emergency associated with a high risk of early mortality. The present thesis aimed to examine and describe the cohort of patients with acute pulmonary embolism (PE) who underwent catheter-directed percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device and to assess safety and feasibility of this interventional method in this group of patients.
Patients and methods: We retrospectively analyzed hospital records of all patients that underwent percutaneous mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device for acute PE since the adoption of this treatment method at the Cardiovascular Diseases Department, University Hospital of Split in April 2022 until June of 2023. Standard descriptive statistics were used to describe the cohort of PE patients and disease characteristics while for the assessment of the effectiveness of this treatment, we used a "before-after" pairwise student t-test for comparison concerning relevant procedural hemodynamic variables such as mean pulmonary artery pressure (mPAP) measured invasively, heart rate (HR) and peripheral oxygen saturation (SpO2).
Results: A total of 14 patients who met clinical indications for mechanical thromboaspiration were analyzed while 13 procedures were performed. The mean age of the population was 61,7±14,2 years while 7 patients were women and 7 were men. Most of the PEs were saddle PEs affecting main branch bifurcation (50%), followed by bilateral (42,9%) and unilateral PE (7,1%). The vast majority of patients belonged to the intermediate-to-high risk category as per ESC guidelines (92,9%) while one patient was high-risk. The most common identifiable etiology of PE was recent major surgery (35,7%) while non-identifiable, idiopathic etiology was equally represented (35,7% of all cases). The mean length of hospital stay after procedure was 6 days (IQR 4,5-11,5). The median NT-proBNP levels and high-sensitivity cardiac troponin T values were 2033 pg/mL (IQR 387-4670) and 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8), respectively. Procedure-wise, mechanical thromboaspiration with INARI FlowTriever® device was associated with a significant reduction of mPAP (from 33,6±7,3 mmHg before the procedure to 16,6±5,6 mmHg after the procedure, P<0,001), reduction in HR (from 115±21 bpm before the procedure to 92±11 bpm after the procedure, P<0,001), and improvement in SpO2 (from 88,8±6,5 % before the procedure to 97,3±3,2 % after the procedure, P<0,001). Full procedural success was achieved in 11/13 patients (85%) while partial success was achieved in 2/13 patients (15%). No procedure-related complications or procedure-related deaths were observed. All patients were anticoagulated with parenteral low-molecular weight heparin regimen after the procedure. During the whole hospitalization, 11 out of 14 patients were discharged while 3 out of 14 patients died (21,4%), all of them due to the severity of underlying comorbidities and/or advanced age while none of these deaths were associated with the procedure.
Conclusion: Percutaneous mechanical thromboaspiration with the INARI FlowTriever® device was a safe and effective treatment option among patients with intermediate-to-high or high-risk PE.Ciljevi: Akutna plućna embolija je učestalo medicinsko hitno stanje koje je povezano sa visokim rizikom rane smrtnosti. U ovom radu, cilj je bio opisati kohortu pacijenata sa akutnom plućnom embolijom (PE), a koji su liječeni kateterom posredovanom mehaničkom tromboaspiracijom koristeći INARI FlowTriever® sustav. Nadalje, cilj rada je bio procijeniti sigurnost i izvedivost korištenja navedene metode u toj skupini pacijenata.
Pacijenti i metode: Retrospektivno su analizirani bolnički podatci svih pacijenata sa akutnom plućnom embolijom koji su liječeni metodom perkutane mehaničke tromboaspiracije sa INARI FlowTriever® sustavom od trenutka prve uporabe metode u travnju 2022. godine, zaključno sa lipnjom 2023. godine, na Klinici za bolesti srca i krvnih žila Kliničkog bolničkog centra Split. Standardna deskriptivna statistika je korištena za opis navedene kohorte pacijenata sa plućnom embolijom dok je za procjenu učinkovitosti navedene metode liječenja korišten "prije-poslije" upareni student t-test za usporedbu i analizu relevantnih proceduralnih hemodinamskih varijabli kao što su srednji tlak u plućnoj arteriji (mPAP) koji je mjeren invazivno, srčana frekvencija (HR) i periferna saturacija kisikom (SpO2).
Rezultati: Ukupno je analizirano 14 pacijenata koji su imali kliničku indikaciju za mehaničku tromboaspiraciju dok je učinjeno 13 procedura. Prosječna starost populacije bila je 61,7±14,2 godina, 7 pacijenata bile žene, a 7 muškarci. Većina plućnih embolija su bile one sa jašućim trombom na bifurkaciji (50%), 42,9% su bile bilateralne i jedna unilateralna (7,1%). Većina pacijenata je pripadala skupini srednjeg-visokog rizika prema ESC-ovim smjernicama (92,9%) dok je jedan pacijent bio visokog rizika. Najčešća identificirana etiologija plućnog embolizma bila je nedavni kirurški zahvat (35,7%) dok je idiopatska etiologija plućne embolije bila zastupljena u jednakom broju slučajeva (35,7%). Medijan tranja hospitalizacije bio je 6 dana (interkvartilni raspon-IQR 4,5-11,5). Medijan vrijednosti NT-proBNP-a i visoko-senzitivnog srčanog troponina T iznosii su 2033 pg/mL (IQR 387-4670) odnosno 56,9 ng/L (IQR 46,9-84,8). Proceduralno, mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever® sustavom je bila povezana sa značajnom redukcijom mPAP-a (33,6±7,3 mmHg prije procedure na 16,6±5,6 mmHg nakon procedure, P<0,001), redukcijom srčanom frekvencije (od 115±21 otkucaja/min. prije procedure na 92±11 otkucaja/min. nakon procedure, P<0,001) te poboljšanjem SpO2 (od 88,8±6,5 % prije procedure na 97,3±3,2 % nakon procedure, P<0,001). Potpuni proceduralni uspjeh je postignut u 11/13 pacijenata (85%) dok je djelomično uspješan rezultat postignut u 2/13 pacijenata (15%). Nije zabilježeno komplikacija ili smrtnih ishoda vezanih za samu proceduru. Svi pacijenti su nakon procedure bili antikoagulirani sa parenteralnim aplikacijama niskomolekularnog heparina. Od svih pacijenata, 11 je otpušteno iz bolnice, a 3 pacijenta su umrla za vrijeme hospitalizacije radi razloga u čijoj su pozadini bili brojni komorbiditeti i/ili uznapredovala životna dob. Nijedna unutarbolnička smrt nije bila dovedena u vezu sa samom procedurom.
ZAKLJUČCI: Perkutana mehanička tromboaspiracija sa INARI FlowTriever sustavom se pokazala kao sigurna i učinkovita metoda liječenja pacijenata sa akutnom plućnom embolijom srednjeg do visokog ili visokog rizika
Rizik iznenadne srčane smrti i korištenje SGLT2 inhibitora u bolesnika sa zatajivanjem srca te utjecaj istih na velike ishode s obzirom na etiologiju kardiomiopatije : meta-analiza pivotalnih randomiziranih kontroliranih studija
No full textObjectives: The present study aimed to examine the impact of SGLT2 inhibitor added to
optimal medical therapy on the rates of sudden cardiac death (SCD) events among outpatients with
heart failure, compared to placebo. Furthermore, we sought to investigate the potential differential
impact of SGLT2 inhibitor with respect to etiology of heart failure (ischemic vs. non-ischemic
cardiomyopathy) in HF patients treated with SGLT2 inhibitor.
Patients and methods: Meta-analysis examined data from seven pivotal, large-scale, doubleblinded,
placebo-controlled, randomized controlled trials conducted among HF outpatients. The
primary outcome of interest was the impact of SGLT2i administration in patients with HF on the
occurrence of SCD events, compared to placebo. Secondary goal was to assess the impact of SGLT2
inhibitor on the composite outcome of cardiovascular death or hospitalization for HF with respect to
etiology of HF. Principal outcome measures were reported as a risk ratio (RR) with 95% confidence
intervals (95% CI). Due to low heterogeneity across included studies, a fixed effects method with
Mantel-Haenszel algorithm was used.
Results: A total of 7 randomized clinical trials were included in the final analysis enrolling
21,637 outpatients with heart failure. The results of the present meta-analysis demonstrate that the
addition of SGLT2 inhibitor to optimal medical therapy was associated with a relative risk reduction
of SCD occurence by 20% (RR 0,80, 95% CI 0,65-0,98; P=0,030) when compared to placebo.
Furthermore, the meta-analysis encompassing 7,232 patients from 3 studies revealed that among HF
outpatients using SGLT2 inhibitor, on top of optimal medical therapy, occurence of the composite
outcome including cardiovascular death and heart failure hospitalizations was reduced by 12% among
patients with HF and non-ischemic cardiomyopathy compared to those with ischemic
cardiomyopathy (RR 1,12, 95% CI 1,01-1,25; P=0,030). Both main results were derived from clinical
trials that exhibited a low degree of heterogeneity (I2=0%). All included studies showed low risk of
bias, as adjudicated independently by two investigators.
Conclusion: The use of SGLT2 inhibitor, on top of optimized background therapy for heart
failure, among heart failure outpatients, was associated with a 20% relative risk reduction in the
occurrence of sudden cardiac death, compared to placebo. Similarly, SGLT2 inhibition appears to be
more effective in heart failure patients with non-ischemic etiology of cardiomyopathy vs. those with
ischemic etiology, although this effect should be cautiously interpreted due to the small effect size
and wide confidence intervals.Ciljevi: Ciljevi ovog rada su istražiti utjecaj dodatka SGLT2 inhibitora optimalnoj medicinskoj
terapiji na pojavnost događaja iznenadne srčane smrti među vanbolničkim bolesnicima sa
zatajivanjem srca u usporedbi s placebom. Nadalje, istražili smo potencijalni diferencijalni efekt
SGLT2 inhibitora s obzirom na etiologiju srčanog zatajivanja (ishemijska naspram neishemijskoj
kardiomiopatiji) u bolesnika sa zatajivanjem srca koji su liječeni sa SGLT2 inhibitorima.
Pacijenti i metode: Ova meta-analiza je obradila podatke iz sedam pivotalnih, velikih,
dvostruko zaslijepljenih, placebom kontroliranih, randomiziranih kontroliranih studija koje su
provedene u vanbolničkih bolesnika sa zatajivanjem srca. Primarni ishod od interesa je bio učinak
korištenja SGLT2 inihbitora u odnosu na placebo, a s obzirom na pojavnost događaja iznenadne
srčane smrti. Sekundarni cilj je bio istražiti utjecaj SGLT2 inhibitora na kompozitni ishod koji se
sastojao od kardiovaskularne smrtnosti ili hospitalizacija zbog zatajivanja srca, a s obzirom na
etiologiju zatajivanja srca. Glavne mjere ishoda koje su korištene je omjer rizika (RR) sa 95%
intervalima pouzdanosti (95% CI). Zbog utvrđene niske heterogenosti uključenih studija, statistička
metoda fiksnih učinaka sa Mantel-Haenszelovim algoritmom je korištena za generiranje rezultata
meta-analize.
Rezultati: Ukupno je u analizu uključeno 7 randomiziranih kliničkih studija koje su uključile
ukupno 21,637 bolesnika sa zatajivanjem srca. Glavni rezultat ukazuje na to da je dodatak SGLT2
inhibitora optimalnoj medicinskoj terapiji povezan sa značajnim smanjenjem relativnog rizika za
pojavnost iznenadne srčane smrti za 20%, u usporedbi sa placebom (RR 0,80, 95% CI 0,65-0,98;
P=0,030). Nadalje, meta-analitičko združivanje rezultata 7,232 bolesnika iz 3 studije je pokazalo da
je SGLT2 inhibitor, povrh optimalne medicinske terapije smanjio relativni rizik za pojavnost
kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacije zbog zatajivanja srca za 12% kod
bolesnika sa neishemijskom kardiomiopatijom u odnosu na bolesnike sa ishemijskom
kardiomiopatijom (RR 1,12%, 95% CI 1,01-1,25; P=0,030). Oba glavna rezultata su postignuta
analizom studija za koje se pokazalo da imaju nizak stupanj heterogeneosti (I2=0%). Sve navedene
studije su imale nizak rizik od pristranosti prema neovisnoj procjeni dvoje istraživača.
Zaključci: Uporaba SGLT2 inhibitora pored ostale optimizirane terapije za zatajivanje srca,
među vanbolničkim bolesnicima, bila je povezana sa smanjenjem relativnog rizika iznenadne srčane
smrti za 20% u odnosu na placebo. Slično tomu, naši rezultati sugeriraju da su SGLT2 inhibitori bili
efikasniji u redukciji pojavnosti kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacija zbog
zatajivanja srca u bolesnika sa neishemijskom naspram ishemijske etiologije zatajivanja srca.
Međutim, opisani učinak je potrebno interpretirati sa posebnim oprezom s obzirom na relativno malu
veličinu efekta i širok raspon intervala pouzdanosti
Rani pretretman korištenjem inhibitora P2Y12 receptora u bolesnika koji se prezentiraju s akutnim koronarnim sindromom bez perzistentne elevacije ST segmenta
No full textObjectives: The aims of this study were to investigate the impact of early P2Y12 inhibitor preloading (pretreatment) vs. no preloading on short-term clinical outcomes in patients with acute coronary syndromes without persistent ST-segment elevation (NSTE-ACS).
Patients and methods: Meta-analysis and quantitative synthesis were performed by including five randomized controlled trials (RCTs) that examined P2Y12 preloading in NSTE-ACS patients. Primary outcomes of interest were composite endpoints of ischemia, bleeding, and net adverse clinical events (NACE) at 30 days. Risk ratio (RR) with 95% confidence intervals (95% CI) was used as the main summary measure while a random-effects model with the Mantel-Haenszel method was used to populate results of meta-analysis.
Results: A total of 5 RCTs enrolling 22207 patients with NSTE-ACS contributed to observed effect estimates. Four trials were at low risk of bias (RoB) while one trial had some concerns regarding RoB. Trials dominantly enrolled men and acetylsalicylic acid was used concomitantly as a second antiplatelet agent. Early P2Y12 preloading was similar to no preloading strategy among NSTE-ACS patients concerning the risk of ischemic events at 30 days (RR 0.93, 95% CI 0.79- 1.09, P=0.350; low heterogeneity detected – I2=41%). On the other hand, the P2Y12 preloading strategy was associated with a significant 65% increase in the relative risk of a bleeding event at 30 days, compared to no P2Y12 preloading strategy (RR 1.65, 95% CI 1.47-1.85, P<0.001; no heterogeneity detected – I2=0%). Finally, P2Y12 preloading was associated with a significant 19% increase in the relative risk of NACE at 30 days (RR 1.19, 95% CI 1.11-1.29, P<0.001; no heterogeneity detected – I2=0%).
Conclusion: Early P2Y12 inhibitor preloading in NSTE-ACS did not improve ischemic outcomes and significantly increased the risk of bleeding at 30 days, compared to a treatment strategy that did not use preloading. Similarly, early P2Y12 preloading was significantly associated with a higher risk of NACE at 30 days.
Taken together, obtained data suggest that an early preloading strategy with P2Y12 inhibitors should be avoided in NSTE-ACS.Ciljevi: Glavni ciljevi ove studije su bili istražiti utjecaj ranog pretretmana korištenjem inhibitora P2Y12 receptora u usporedbi s načinom liječenja bez pretretmana s inhibitorima P2Y12 receptora na kratkoročne kliničke ishode u bolesnika s akutnim koronarnim sindromom bez perzistentne elevacije ST segmenta (NSTE-ACS).
Pacijenti i metode: Kvantitativna analiza i meta-analiza su izvršene uključivanjem pet randomiziranih kliničkih studija koje su istraživale rani pretretman s inhibitorima P2Y12 receptora u bolesnika s NSTE-ACS. Glavni ishodi od interesa su bili mjereni unutar 30 dana od randomizacije, a uključivali su ishemijske događaje, značajna krvarenja i sveukupne neželjene kliničke događaje (kompozitni ishod). Omjer rizika (RR) sa 95%-tnim intervalima pouzdanosti (95% CI) je korišten kao glavna mjera ishoda, a model s nasumičnim učincima i Mantel- Haenszel algoritmom je korišten za meta-analizu.
Rezultati: Analizirano je pet randomiziranih kliničkih istraživanja koja su uključila ukupno 22,207 bolesnika sa NSTE-ACS. Četiri istraživanja su imala nizak rizik od pristranosti, a jedno istraživanje imalo je moguće elemente pristranosti. Navedena istraživanja su uglavnom uključila muške ispitanike, a acetilsalicilna kiselina korištena je u svim studijama kao drugi antiagregacijski lijek. Rizik od ishemijskih događaja unutar 30 dana bio je sličan bez obzira na strategiju ranog liječenja sa pretretmanom ili bez (RR 0,93, 95% CI 0,79-1,09, P=0,350; niska razina heterogenosti – I2=41%). S druge strane, strategija ranog pretretmana s inhibitorima P2Y12 receptora bila je značajno povezana s 65% višim relativnim rizikom za krvarenje unutar 30 dana u usporedbi sa strategijom liječenja bez pretretmana (RR 1,65 95% CI 1,47-1,85, P<0,001; bez prisutne heterogenosti – I2=0%). Konačno, korištenje ranog pretretmana s inhibitorima P2Y12 receptora bilo je značajno povezano s 19% višim relativnim rizikom sveukupnih neželjenih kliničkih događaja unutar 30 dana u usporedbi sa strategijom liječenja bez pretretmana (RR 1,19, 95% CI 1,11-1,29, P<0,001; bez prisutne heterogenosti – I2=0%).
Zaključci: Strategija ranog pretretmana korištenjem inhibitora P2Y12 receptora nije poboljšala ishemijske ishode i značajno je povećala rizik za krvarenje unutar 30 dana u usporedbi sa strategijom liječenja bez pretretmana. Jednako tako, strategija ranog pretretmana s inhibitorima P2Y12 receptora bila je povezana sa značajno višim rizikom od svekupnih neželjenih događaja unutar 30 dana. Konačno, prikazani rezultati ne podržavaju strategiju ranog pretretmana s inhibitorima P2Y12 receptora u bolesnika sa NSTE-ACS
Učestalost i kliničke karakteristike stenoze bubrežnih arterija u bolesnika s koronarnom bolesti koji se podvrgavaju kateterizaciji srca
No full textObjectives: The aims of this study were to determine the incidence of renal artery stenosis
(RAS) in patients undergoing diagnostic coronary angiography for stable coronary artery
disease (CAD) or suspected coronary artery disease. Additionally, to investigate the
influence of risk factors and certain clinical characteristics on the risk of finding significant
RAS during diagnostic coronary angiography.
Patients and methods: Systematic review and quantitative meta-analysis included a total
of 28 observational cohort studies that were primarily designed to determine the prevalence
and risk factors for RAS in patients with coronary artery disease. The main outcomes of
interest were the mean incidence of significant, severe, and bilateral RAS in the previously
described population, statistically adjusted for individual study size. The second objective
was to investigate the potential association of established cardiovascular risk factors,
comorbidities, and angiographic parameters of the severity of coronary disease with the
frequency of RAS. Relative risk (RR) with 95% confidence interval (95% CI) was used as
the main outcome measure, and a random effect model and the Mantel-Haenszel statistical
algorithm were used for meta-analysis.
Results: The average frequency of RAS in the mentioned population was 13,82% (95% CI
10,69-17,27%), 6,46% (95% CI 4,36-8,95%) and 4,03% (95% CI 2,58-5,78%) for
significant, severe and bilateral RAS. Chronic kidney disease was associated with almost
3-fold higher relative risk for RAS (RR 2,80, 95% CI 2,03-3,38), followed by peripheral
artery disease (RR 2,46, 95% CI 1,85-3,27), left-main artery disease (RR 1,86, 95% CI 1,30-
2,67) and three-vessel disease (RR 1,56, 95% CI 1,28-1,90). Of the classic risk factors for
cardiovascular disease, arterial hypertension (RR 1,33, 95% CI 1,22-1,45), diabetes (RR
1,22, 95% CI 1,09-1,37) and dyslipidemia (RR 1,12, 95% CI 1,06-1,19) were significant
associated with a higher relative risk for significant RAS. Smoking was not significantly
associated with a higher risk of RAS (RR 1,02, 95% CI 0,94-1,12). Female gender was
associated with a 33% higher relative risk for RAS compared to the male gender (RR 1,33,
95% CI 1,07-1,66). Finally, patients with RAS were significantly older that those without
RAS (+4,6 years of age, 95% CI 3,50-5,02).
Conclusion: This study showed that significant RAS is present in nearly 14 out of 100
patients undergoing routine cardiac catheterization for coronary artery disease. Variables
that were significantly associated with a higher risk of finding RAS were older age, female
sex, chronic kidney disease, peripheral artery disease, diabetes mellitus, arterial
hypertension, and dyslipidemia. Of the angiographic variables, RAS was found to be
significantly more frequent in patients with left-main disease and three-vessel disease.Ciljevi: Glavni ciljevi ove studije su bili utvrditi učestalost stenoze bubrežnih arterija (SBA) u
bolesnika koji se podvrgavaju dijagnostičkoj koronarnoj angiografiji zbog stabilne koronarne
bolesti (kroničnog koronarnog sindroma) ili sumnje na koronarnu bolest. Također je cilj bio
istražiti utjecaj čimbenika rizika i određenih kliničkih karakteristika na rizik pronalaska
značajne SBA za vrijeme dijagnostičke koronarografije.
Pacijenti i metode: Sustavni pregled i kvantitativna meta-analiza su uključile ukupno 28
opservacijskih presječnih istraživanja koja su bila primarno osmišljena s ciljem utvrđivanja
prevalencije i rizičnih faktora za nastanak SBA u bolesnika s koronarnom bolesti. Glavni ishodi
od interesa su bili srednja učestalost značajne, teške i bilateralne SBA u prethodno opisanoj
populaciji, statistički prilagođeno za veličinu pojedinačnih studija. Drugi cilj je bio istražiti
potencijalnu povezanost etabliranih kardiovaskularnih čimbenika rizika, komorbiditeta te
angiografskih parametara težine koronarne bolesti sa učestalosti SBA. Relativni rizik (RR) sa
95%-tnim intervalima pouzdanosti (95% CI) je korišten kao glavna mjera ishoda, a model s
nasumičnim učinicima i Mantel-Haenszel statističkim algoritmom je korišten za meta-analizu.
Rezultati: Prosječna učestalost SBA u navedenoj populaciji iznosila je 13,82% (95% CI 10,69-
17,27%), 6,46% (95% CI 4,36-8,95%) te 4,03% (95% CI 2,58-5,78%) za značajnu, tešku i
bilateralnu SBA. Kronična bubrežna bolest je bila povezana sa gotovo 3-puta većim relativnim
rizikom za SBA (RR 2,80, 95% CI 2,03-3,38), nakon čega je slijedila periferna arterijska bolest
(RR 2,46, 95% CI 1,85-3,27), stenoza debla lijeve koronarne arterije (RR 1,86, 95% CI 1,30-
2,67) te trožilna koronarna bolest (RR 1,56, 95% CI 1,28-1,90). Od klasičnih čimbenika rizika
za kardiovaskularnu bolest, arterijska hipertenzija (RR 1,33, 95% CI 1,22-1,45), šećerna bolest
(RR 1,22, 95% CI 1,09-1,37) i dislipidemija (RR 1,12, 95% CI 1,06-1,19) bili su značajno
povezani sa većim relativnim rizikom za značajnu SBA. Pušenje nije bilo značajno povezano
sa većim rizikom za SBA (RR 1,02, 95% CI 0,94-1,12). Ženski spol je bio povezan sa 33%
višim relativnim rizikom za SBA u odnosu na muški spol (RR 1,33, 95% CI 1,07-1,66).
Konačno, bolesnici sa SBA su bili značajno stariji od onih kojima nije pronađena SBA (+4,6
godina starosti, 95% CI 3,50-5,02).
Zaključci: Ovo istraživanje je pokazalo da je značajna SBA prisutna u gotovo 14 od 100
bolesnika koji se podvrgavaju rutinskoj kateterizaciji srca zbog koronarne bolesti. Varijable
koje su bile značajno povezane sa većim rizikom za pronalazak SBA bile su starija životna dob,
ženski spol, kronična bubrežna bolest, periferna arterijska bolest, šećerna bolest, arterijska hipertenzija te dislipidemija. Od angiografskih varijabli pronađeno je da je SBA značajno učestalija u bolesnika sa stenozom debla i trožilnom koronarnom bolesti
Utjecaj preproceduralne primjene topikalnih lijekova na dilataciju i učestalost vazospazma radijalne arterije u pacijenata koji se podvrgavaju transradijalnoj angiografiji
No full textObjectives: The present study aimed to examine whether the application of a topical cutaneous medication, compared to standard subcutaneous lidocaine infiltration, prior to radial artery puncture in the setting of diagnostic coronary angiography will impact the occurrence of radial artery spasm, pain experienced by the patient during the procedure, and mean attempts of radial artery cannulation.
Patients and methods: Cumulative meta-analysis of data derived from 7 randomized controlled or prospective non-randomized placebo-controlled trials was performed. The primary outcomes of interest included relative risk of radial artery spasm during cannulation, mean pain score as perceived by the patient and quantified by visual analogue scale, and mean radial artery cannulation attempts. Risk ratio (RR) with 95% confidence intervals (95% CI) was used for the effect measurement of radial artery spasm while fixed effects method was applied. The mean difference was calculated by using the random effects model due to data exhibiting moderate to high heterogeneity. Meta-analysis was performed by using the Cochrane’s Review Manager software.
Results: The data derived from seven studies enrolling a total of 1425 patients were included in the analysis. A total of 106 radial artery spasm events were recorded. Radial artery spasm occurred in 5.57% of cases in the experimental arm (topical solution), while in the arm receiving standard treatment radial vasospasm occurred in 9.32% of cases. This yielded a relative risk reduction of 41% in patients receiving topical medication (RR 0.59; 95% CI 0.41 to 0.86, P=0.005), compared to control arm. Analysis of 1342 patients from 6 studies in regards to pain quantified by VAS, the results showed a significant reduction in pain score by 1.54 points (MD -1.54; 95% CI -2.94 to -0.14 points, P=0.030) among patients that received topical medications vs. standard treatment. The mean number of radial artery cannulation attempts were recorded in 4 studies, including 744 patients. The results showed -0.07 fewer cannulation attempts in the experimental vs. control arm (MD -0.07, 95% CI -0.14 to 0.01), however, this result was not statistically significant (P=0.070).
Conclusions: Preprocedural application of topical cutaneous medication, compared to standard-of-care consisting of subcutaneous lidocaine infiltration, prior to radial artery cannulation in the setting of transradial angiography in patients with stable or suspected CAD was associated with a significant reduction in the occurrence of radial spasm and pain perceived by the patient. Application of topical cutaenous medication, however, did not reduce the mean number of radial artery cannulation attempts, when compared to subcutaneous lidocaine infiltration.Ciljevi: Ova studija je kao glavni cilj imala istražiti je li primjena topikalnih lijekova koji se apliciraju na kožu, u usporedbi sa supkutanom infiltracijom lidokaina, a prije punkcije radijalne arterije za vrijeme dijagnostičke koronarne angiografije ima učinak na učestalost spazma radijalne arterije, bol koju pacijent osjeća za vrijeme kanulacije kao i prosječan broj pokušaja kanulacije radijalne arterije.
Pacijenti i metode: Izvršena je kumulativna meta-analiza podataka koji su sakupljeni iz 7 randomiziranih kliničkih pokusa ili nerandomiziranih prospektivnih placebom kontroliranih studija. Glavni ishodi od posebnog interesa su bili relativni rizik spazma radijalne arterije za vrijeme kanulacije, prosječan osjećaj boli koju pacijent osjeća za vrijeme radijalne kanulacije, a koji je kvantificiran korištenjem vizualno-analogne skale te prosječan broj kanulacija radijalne arterije. Omjer rizika (RR) sa 95% intervalima pouzdanosti je korišten kao mjera učinka ishoda spazma radijalne arterije, a za istu je korištena statistička metoda fiksnih učinaka. Razlika u prosječnom zbroju bola i pokušaja kanulacije je analizirana korištenjem statističke metode nasumičnih učinaka obzirom da su navedeni podatci pokazali umjerenu do visoku heterogenost. Meta-analiza je izvršena korištenjem Cochraneovog Review Manager programskog paketa.
Rezultati: Analizirani su ishodi 1,427 pacijenta iz sedam studija uključenih u analizu. Ukupno je zabilježeno 106 događaja spazma radijalne arterije. Spazam radijalne arterije zabilježen je u 5,57% slučajeva u grupi pacijenata koji su dobili topikalni lijek (eksperimentalna grupa) te u 9,32% slučajeva u grupi pacijenata koji su dobili standardnu skrb (kontrolna grupa). Navedena eksperimentalna intervencija bila je povezana sa smanjenjem relativnog rizika za spazam radijalne arterije za 41% (omjer rizika 0,59; 95%-tni interval pouzdanosti 0,41-0,86, P=0,005). Analizom ishoda boli prilikom kanulacije radijalne arterije kod 1,342 pacijenta iz 5 studija, pokazalo se da je intervencija topikalnim lijekom dovela do značajnog smanjenja boli za 1,54 boda u percepciji boli izmjerene VAS skalom u usporedbi sa pacijentima koji su dobili standardnu skrb (razlika u prosječnim vrijednostima -1,54 boda na VAS skali; 95%-tni interval pouzdanosti -2,94 do -0,14 bodova, P=0,030). Ishod prosječnog broja kanulacija radijalne arterije je analiziran u 744 pacijenta iz 4 studije. Za ovaj ishod nije utvrđena statistički značajna razlika između dvije skupine iako je u skupini pacijenata koji su primili topikalni lijek utvrđen trend smanjenja prosječnog broja pokušaja kanulacije radijalne arterije (razlika u prosječnim vrijednostima -0,07; 95%-tni interval pouzdanosti -0,14 do 0,01 pokušaja, P=0,070).
Zaključci: Aplikacija kutanog topikalnog lijeka prije kanulacije radijalne arterije, u usporedbi sa standardnom skrbi korištenja supkutane infiltracije lidokainom u pacijenata koji se podvrgavaju transradijalnoj angiografiji je bila povezana sa značajnim smanjenjem rizika radijalnog spazma kao i smanjenjem percipirane boli za vrijeme kanulacije radijalne arterije. Intervencija sa topikalnim lijekom, međutim, nije smanjila prosječan broj pokušaja kanulacije radijalne arterije u usporedbi sa supkutanom infiltracijom lidokaina
Rana uporaba visoke doze rosuvastatina u bolesnika koji se prezentiraju s akutnim koronarnim sindromom bez perzistentne elevacije ST segmenta
No full textObjectives: The present study aimed to examine the impact of early high-dose rosuvastatin loading (pretreatment) vs. no loading or placebo on short-term adverse outcomes at 30 days in statin-naive patients with acute coronary syndromes without persistent ST-segment elevation (NSTE-ACS) undergoing percutaneous coronary intervention (PCI).
Patients and methods: Quantitative analysis and meta-analysis were performed by including five randomized controlled trials (RCTs) that examined the use of rosuvastatin in NSTE-ACS patients undergoing PCI. Primary outcomes of interest were outcomes at 30 days including major adverse cerebrovascular and cardiovascular events (MACCE), myocardial infarction (MI), and all-cause death. Secondarily, we sought to determine the impact of the same intervention on MACCE in patients with NSTE-ACS of whom all received PCI. Odds ratio (OR) with 95% confidence intervals (95% CI) was used as the main summary measure while a random-effects model with the Mantel-Haenszel method was used for the meta-analysis.
Results: A total of 5 RCTs enrolling 1300 patients contributed to observed effect estimates. More than two-thirds of patients were male with a mean age of 63±11 years. Both rosuvastatin loading and control cohorts were generally well-balanced concerning baseline comorbidities, angiographic disease burden, and concomitant cardiovascular pharmacotherapy. Early high-dose rosuvastatin loading, compared to no loading or placebo, was associated with a significant reduction in the likelihood of MACCE (OR 0.41, 95% CI 0.27-0.60; P<0.001) and myocardial infarction (OR 0.44, 95% CI 0.29-0.67; P<0.001) without significant impact in reduction of all-cause mortality (OR 0.44, 95% CI 0.09-2.03; P=0.290). Finally, in trials in which all NSTE-ACS patients received PCI, rosuvastatin loading was associated with a 62% reduction in the likelihood of MACCE at 30 days (OR 0.38, 95% CI 0.25-0.57; P<0.001).
Conclusion: Early high-dose rosuvastatin loading strategy was associated with a significant reduction of MACCE and recurrent MIs among statin-naive patients with NSTE-ACS undergoing PCI. Rosuvastatin loading did not affect short-term mortality in this setting.Ciljevi: Glavni cilj ove studije je bio istražiti utjecaj strategije rane uporabe visokih doza rosuvastatina (pretretman ili engl. loading), u usporedbi strategije bez loadinga rosuvastatinom ili uporabom placeba, na kratkoročne nepovoljne ishode u bolesnika s akutnim koronarnim sindromom bez perzistentne elevacije ST segmenta (NSTE-ACS), a kod kojih je planirana perkutana koronarna intervencija (PCI).
Pacijenti i metode: Kvantitativna analiza i meta-analiza su izvršene uključivanjem pet randomiziranih kliničkih studija koje su istraživale ranu uporabu rosuvastatina u bolesnika sa NSTE-ACS, a u kojih je planirana PCI. Glavni ishodi od interesa su bili mjereni unutar 30 dana od revaskularizacije, a uključivali su velike nepovoljne cerebrovaskularne i kardiovaskularne događaje (MACCE), infarkt miokarda (MI) i smrt zbog svih uzroka. Sekundarno, istražena je povezanost navedene intervencije sa ishodom MACCE-a u studijama koje su uključile bolesnike sa NSTE-ACS, a koji su svi primili PCI. Omjer izgleda (OR) sa 95%-tnim intervalima pouzdanosti (95% CI) je korišten kao glavna mjera ishoda, a model s nasumičnim učincima i Mantel-Haenszel algoritmom je korišten za meta-analizu.
Rezultati: Analizirano je 5 randomiziranih kliničkih studija koje su uključile ukupno 1300 bolesnika. Više od dvije trećine bolesnika su bili muškarci, a prosječna dob bila je 63±11 godina. Eksperimentalna i kontrolna skupina su bile dobro ujednačene što se tiče komorbiditeta, angiografske težine koronarne bolesti i kardiovaskularne farmakoterapije. Rana uporaba visokih doza rosuvastatina, u usporedbi sa strategijom bez loadinga ili korištenjem placeba, bila je povezana sa značajno nižim izgledom za MACCE (OR 0,41, 95% CI 0,27-0,60; P<0,001), MI (OR 0,44, 95% CI 0,29-0,67; P<0,001), ali bez značajnog učinka na smanjenje smrti zbog svih uzroka (OR 0,44, 95% CI 0,09-2,03; P=0,290). Konačno, u studijama u kojima su svi bolesnici sa NSTE-ACS primili PCI, rana uporaba rosuvastatina je bila povezana sa značajnim 62%-tnim smanjenjem izgleda za MACCE unutar 30 dana (OR 0,38, 95% CI 0,25-0,57; P<0.001).
Zaključci: Rano korištenje visokih doza rosuvastatina je povezano sa značajnim smanjenjem velikih nepovoljnih cerebrovaskularnih i kardiovaskularnih događaja te infarkta miokarda tijekom 30-dnevnog perioda od revaskularizacije u populaciji bolesnika sa NSTE-ACS, a kod kojih je planirana PCI. Rano korištenje visokih doza rosuvastatina nije imalo značajnog učinka na smanjenje smrtnosti zbog svih uzroka u navedenoj skupini bolesnika
- …
