University of Arts in Belgrade
Digital Repository of the Institute for Philosophy and Social Theory, University of BelgradeNot a member yet
4571 research outputs found
Sort by
Na šta mislimo kada kažemo... Siromaštvo dece?
No full textSiromaštvo dece je ozbiljan socio-ekonomski problem
svakog društva tako da deca treba da budu u centru
javnih politika koje su usmerene ka kontinuiranom
unapređenju njihovog blagostanja. Deca koja odrastaju u
siromaštvu uglavnom imaju lošija postignuća u školi i lošije
zdravstveno stanje što utiče na njihov razvoj i dugoročni
potencijal.Ova publikacija je nastala u okviru projekta “Program stipendija Fondacije za otvoreno društvo” koji realizuje Institut za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, uz podršku Fondacije za otvoreno društvo. Stavovi izrečeni u tekstu predstavljaju stavove autora
Neprekidno traganje za smislom. Žene i izgradnja mira u Bosni i Hercegovini i Srbiji/Neverending Quest for Sense. Women and Peace-Building in Bosnia-Herzegovina and Serbia
No full textOva studija nastala je na osnovu rezultata promišljanja dometa ženskog mirovnog aktivizma u Bosni i Hercegovini i Srbiji i intervjua vođenih tokom leta 2021. sa aktivistkinjama različitih generacija. I pre no što smo počele da pišemo, znale smo da su mirovnjakinje najzaslužnije za „obraz i čast“ – reči koje ne idu često uz feminizam – obeju zemalja. Međutim, znale smo i da su iskustva rata i razaranja, pa samim tim i izgradnje mira, bitno drugačija u Bosni i Hercegovini i Srbiji i da se ona možda i ne mogu porediti. Cilj nam je stoga bio da pokušamo da objasnimo kontekst u kojem živimo i delamo i da uporedimo promišljanja onih koje od mira traže da bude daleko više od odsustva rata. Utoliko je ovaj tekst hor glasova žena koje su njime udružene i koje, kao u antičkoj tragediji, objašnjavaju ono čega nema, a moglo je i trebalo da se dogodi
Ekološka pravda i umetnost
No full textRad se bavi problemima globalne eko-socijalne krize kao posledice rasta i mutacija kapitalističkih proizvodnih odnosa. Kroz novo čitanje marksističke teorije, s posebnim osvrtom na teze Dejvida Harvija i Andreasa Malma, autor razmatra pitanja društvene i potom ekološke pravde, kao i potencijal kritičkog diskursa koji bi ukazao na neophodnost drugačijih ekonomskih i društvenih modela, dekolonizovanja prirode i pomaka od antropocentričnog pogleda na svet. Analizom nekoliko primera umetničkih pozicija autor ispituje moguće kreativni odgovore na brojne aktuelne ekološke probleme, poput kontinuirane politike ekonomskog rasta i razvoja koja proizvodi i sve više otpada; ekstraktivnog kapitalizma koji transnacionalne korporacije koriste za podjarmljivanje siromašnih zemalja Globalnog juga i crpljenje njihovih resursa, što dovodi do nove globalne preraspodele zagađenja; ili uspostavljanja drugačijih odnosa između ljudskog i ne-ljudskog sveta uz uvažavanje biodiverziteta i shvatanja da istrebljenje brojnih vrsta živog sveta utiče i na celokupni ekosistem planete i ubrzava klimatske promene. U zaključku, autor ističe značajan doprinos koji umetnici, transverzalno se povezujući sa stručnjacima drugih profila i ekološkim aktivistima, mogu da ostvare u redefinisanju postojećih, i iznalaženju niša za nove i drugačije društvene odnose, zasnovane na principima solidarnosti, društvene pravde u posthumanom, postantropocentričnom svetu, koji će se izboriti sa problemima eko-socijalne krize
“Revolutionary ferment” of art in the age of digital capitalism
No full textU ovom radu autor analizira trenutno stanje kapitalizma i društvenih sistema koji na mnogo načina pokazuju simptome dezintegracije. Njegov argument je da kriza može biti veoma produktivna i da globalni kapitalistički sistem može da mutira poput virusa, regenerišući se i ažurirajući se iznova. Pozivajući se na teze teoretičara Razmiga Kešejana, autor analizira kako svaka ekonomska katastrofa daje novi zamah za različite oblike akumulacije i rasta kapitala. Autor se fokusira na analizu ove konstalacije, odnosno skorašnje interpretacije „digitalnog kapitalizma“, kako ga je definisao teoretičar Danijel Šiler, i načina na koji se on reprodukuje u sistemu umetnosti, posebno na slučaju časopisa e-flux i njegovog projekta Suppercommunity. Autor nudi komparativnu analizu društvenih i ekonomskih modela izvan kapitalizma, da bi ispitao njihovu današnju recepciju i da li postoji mogućnost da se uči iz emancipatorskog potencijala koji nije uspeo da se realizuje. Takođe, on analizira kako su umetnici korelirali ili odgovorili na takve društvene sisteme. Studija slučaja za analizu ili mogući alternativni modeli bili bi sistem Radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji i umetničke pozicije u okviru Nove umetničke prakse koja je od kraja šezdesetih i tokom sedamdesetih godina XX veka kritički ispitivala društveno okruženje i opredeljivala se za još radikalnije i „revolucionarnije“ umetničke odgovore
Integrated Report on the Role of Democratic Social Movements
No full textThe relationship between trust and social movement mobilisation is rarely researched directly and systematically.1 Despite some convincing claims relating the recent decline of trust in governance to the emergence of new social movements, aimed at “reconstructing social and political trust from below” (della Porta, 2016), we lack relevant empirical research focusing directly on the relationship between distrust in governance, and collective mobilisation through social movements, as well as on the effects of social movements on trust-building: Do social movements aim to rebuild or renew trust in governance, and if so, what are their strategies and tactics in doing so?
This report consists of seven case studies on the relationship between the trust-distrust dynamic and social movements. Apart from the specific country case studies, it represents comparable qualitative data sets thanks to the standardised focus-group guidelines. The shared points found among cases suggest the presence of more general tendencies, problems and practices related to social movements and (dis)trust
Εξέλιξη, κοινωνία και εμβόλια: Συζητήσεις περί επιστήμης και θεολογίας στη Σερβική Ορθόδοξη Εκκλησία
No full textStoički (pre-)humanizam kao izraz post-humanizma: od mita do ekologije
No full textAccording to Greek mythology, Prometheus steals from the gods to hand over the fire to the people and everything related to fire, such as sight, knowledge, arts and skills, in a word, the opportunity for (self)education. That is how Prometheus saves civilization. Since the period of Hesiod and Plato, through the interpretation of the humanist Marsilio Ficino and some contemporary interpretations, Prometheus’ act has aroused attention. Pierre Hadot, in his The Veil of Isis, points out that the Promethean paradigm could be interpreted as a curiosity that “demands the right of domination over nature”. It is not surprising that the Promethean paradigm, with its focus on utility, takes precedence in modernity. However, such an attitude could again cast doubt on humanity’s survival. Hadot cites another ancient paradigm that has a seemingly unusual requirement. Specifically, humans should act toward nature with disinterest, and nature should be seen and respected in its mystery. This attitude originates from Orpheus.
In our opinion, a paradigm that incorporates both Promethean and Orphic elements can be found in the writings of some Stoic philosophers. These Stoics can be claimed to have been humanists even before the era of humanism, but they are advocates of specific posthumanism ideas. At the heart of the Stoic moral theory is the human being, but that human, as Hierocles explained, is inevitably oriented on the well-being of all humanity. This theory implies proper care for one’s own being and space (οἶκος), implying that such care at the same time could be extended to the entire cosmos, which is understood as an organic and vivid entity. For that particular reason, rational human beings should as well care about the ecology (οἶκος + λόγος). In addition, as the first Stoics already explained, every human is required to lead a life in “accordance with nature”. This Stoic theory presupposes universal empathy and sympathy. Still, it also raises questions such as what a human being is and in accordance with whose nature (s)he should live and be educated. Namely, the Stoics believed that education could provide guidance to a fulfilled life, and that idea can be incorporated into some modern notions of education. Corresponding educational practice insists not only on the development of the instrumental rationality of the individual but also on empathy and a different attitude towards nature.Prometej, prema predanju, krade od bogova da bi predao ljudima vatru, ali i sve ono što dolazi sa njom: vid, znanje, umetnost i veštine, jednom rečju mogućnost da se (samo)obrazuju. Tako Prometej spasava civilizaciju. Još od Hesioda i Platona, preko interpretacije humaniste Marsilija Fićina i savremenih interpretacija, Prometejev čin pobuđuje pažnju. Pjer Ado u Isidinom velu ističe da prometejska paradigma može da se tumači kao znatiželja koja traga za korisnošću i moći, te ne čudi što takva paradigma odnosi primat u moderni. Međutim, njome se paradoksalno opstanak čoveka ponovo dovodi u pitanje. Ado navodi još jednu antičku paradigmu koja ima naizgled neobičniji zahtev, zahtev da se prema prirodi odnosimo bezinteresno. Priroda – kao ono drugo – ne treba da se oblikuje spram čoveka, već treba da se poštuje u svojoj misterioznosti. Ta paradigma potiče od Orfeja.
Paradigmu koja u sebe, kako smatramo, inkorporira i prometejske ali i orfičke elemente, pronalazimo kod nekih stoičkih filozofa. Za njih može da se tvrdi da su bili humanisti i pre epohe humanizma, ali i da su podjednako zagovornici određenih post-humanističkih ideja. U središtu stoičke moralne teorije stoji čovek, ali je taj čovek, kako je objasnio još stoik Hijerokle, neminovno usmeren na celokupno čovečanstvo i dobrobit svih. Teorija ujedno podrazumeva i brigu za vlastiti prostor (οἶκος), ali se proteže i na ceo kosmos, koji može da se razume kao organski i živi entitet, te podrazumeva i brižan odnos prema ekologiji (οἶκος + λόγος). Ta- kođe, pred tog čoveka se, kako pojašnjavaju prvi stoici, postavlja zahtev da vodi život „u skladu sa prirodom“. Na kraju, stoička teorija pretpostavlja i univerzalnu empatiju i simpatiju, ali se njome i otvaraju pitanja šta je to uopšte čovek, i u skladu sa čijom prirodom on(a) treba da živi i da se obrazuje. Obrazovanje, veruju stoici, može da bude putokaz do ispunjenijeg i srećnijeg života, a ta ideja može da se inkorporira i u savremene predstave o obrazovanju. Njome se ne insistira samo na razvoju instrumentalne racionalnosti pojedinca, već i na empatiji i drugačijem odnosu prema prirodi