Croatian Digital Dissertations Repository
Not a member yet
10487 research outputs found
Sort by
Modification of poly(3,4-ethylenedioxythiophene) to produce a conductive polymer for flexible electronics
No full textFleksibilna elektronika postala je održiva alternativa tradicionalnoj čvrstoj elektronici, s naglaskom na razvoj nosivih i prilagodljivih elektroničkih uređaja. Međutim, njezin napredak ograničen je nedostatkom materijala koji istovremeno posjeduju visoku električnu vodljivost, mehaničku fleksibilnost i dugotrajnu stabilnost. Ovaj rad usmjeren je na razvoj novih istezljivih i vodljivih polimernih materijala temeljenih na modificiranom poli(3,4-etilendioksitiofenu) (PEDOT) kako bi se poboljšala njihova mehanička svojstva, fleksibilnost i mogućnost samozacjeljivanja. Primijenjena su dva pristupa: modifikacija PEDOT-a bočnim poli(akril-uretan) (PAU) lancima te izrada kompozita PEDOT-a s termoplastičnim elastomerom stiren/etilen-ran-butilen/stiren(SEBS). Prvi pristup uključivao je sintezu graft kopolimera PEDOT-g-PAU metodom radikalske polimerizacije uz prijenos atoma (engl. atom transfer radical polymerization, ATRP). Cilj ove modifikacije bio je poboljšanje mehaničkih svojstava PEDOT-a putem ugradnje molekulskih vrsta koje međusobno ostvaruju vodikove veze. Takav pristup omogućuje nekovalentno umrežavanje putem vodikovih veza bočnih lanaca PAU, što povećava istezljivost i fleksibilnost materijala, dok istovremeno glavni lanac PEDOT-a zadržava konjugaciju i vodljivost. Uspješna sinteza graft kopolimera potvrđena je infracrvenom spektroskopijom s Fourierovom transformacijom (engl. Fourier-transform infrared spectroscopy, FTIR) i nuklearnom magnetskom rezonancijom (engl. nuclear magnetic resonance, NMR), dok je diferencijalnom pretražnom kalorimetrijom (engl. differential scanning calorimetry, DSC) uočeno značajno sniženje temperature staklastog prijelaza, čime je dokazana poboljšana fleksibilnost materijala. Kako je jedna od tehnologija izrade fleksibilne elektronike inkjet ispis i priprema funkcionalnih slojeva na fleksibilnim podlogama, sintetizirani kopolimeri dalje su pripremljeni u obliku vodljive tinte te su inkjet tehnikom ispisani u tri i pet slojeva na poliuretansku (PU) podlogu. Električna provodnost vodljivog sloja bila je između
1,0 S m^-1 i 2,9 S m^-1 u neistegnutom stanju te između 1,6 S m^-1 i 4,1 S m^-1 pri istezanju. Porast vodljivosti kod istegnutih uzoraka može se pripisati boljem poravnanju lanaca i lakšem protoku elektrona tijekom istezanja. Kako bi se simulirala realna primjena u nosivoj elektronici i dodir s kožom, ispitana je adhezija i stabilnosti ispisanog sloja u modelnoj otopini ljudskog znoja. Svi sintetizirani uzorci pokazali su visoku stabilnost i dobru adheziju ispisanog sloja s podlogom, bez znakova delaminacije. Svi uzorci također su pokazali visoku fleksibilnost, jer ih je bilo moguće savijati i istezati iznad 300 % bez pucanja. Uspješna primjena inkjet tehnike potvrđuje mogućnost obrade ovih materijala u obliku funkcionalnih slojeva na fleksibilnim podlogama, što ih čini pogodnima za primjenu u fleksibilnoj elektronici. Drugi pristup obuhvaćao je sintezu kompozita modificiranog PEDOT-a s termoplastičnim elastomerom SEBS i izradu tankih filmova izlijevanjem na staklu. Uspješno graftiranje PAU bočnih lanaca na PEDOT strukturu u otopljenom sulfoniranom SEBS-u (S-SEBS) potvrđeno je FTIR analizom, dinamičkim raspršenjem svjetlosti (engl. dinamic light scattering, DLS) i mjerenjem kontaktnog kuta. Ovi kompoziti pokazali su poboljšana mehanička svojstva, povećanu fleksibilnost i sposobnost samozacjeljivanja što je potvrđeno snimanjem spojeva pretražnom elektronskom mikroskopijom (engl. scanning electron microscopy, SEM). Prekidno istezanje povećano je s 204 % na 346 %, dok je prekidna čvrstoća porasla sa 7,0 MPa na 11,9 MPa. Ispitivanjem električne vodljivosti utvrđeno je da PAU-modifikacija smanjuje vodljivost s
310 S m^-1 na 93 S m^-1, no nakon dopiranja vodljivost je porasla na 288 S m^-1. Iako dolazi do pada vodljivost nakon graftiranja PAU, dobivene vrijednosti vodljivosti su dva do tri reda veličine veće u odnosu na filmove pripremljene inkjet ispisom. Materijal je također pokazao stabilnost u simuliranim uvjetima primjene, dok je zacijeljeni spoj pokazao postojanu strukturu i integritet pod naprezanjem. Primjena razvijenog materijala testirana je na izradi jednostavnog elektromiografskog (engl. electromyography, EMG) senzora za praćenje električne aktivnosti mišića. Graftirani uzorci pokazali su višu amplitudu, bolju definiciju vrhova, veću stabilnost signala tijekom vremena te konzistentniji frekvencijski odziv u usporedbi s nemodificiranim PEDOT-om. Ovi rezultati ukazuju na to da bi PEDOT-g-PAU:S-SEBS materijali mogli imati značajan doprinos u razvoju fleksibilnih senzora i bioelektroničkih sustava. Zaključno, rezultati istraživanja potvrđuju da materijali na osnovi PEDOT-a modificiranog ugradnjom dinamičkih nekovalentnih vodikovih veza predstavljaju značajan iskorak u razvoju fleksibilnih elektroničkih materijala. Integracija PAU lanaca poboljšala je mehanička svojstva i samozacjeljivanje uz zadržavanje dovoljne električne vodljivosti za praktične primjene. Postignuta kombinacija istezljivosti, vodljivosti i mogućnosti obrade inkjet ispisom otvara potencijal za primjenu u fleksibilnoj elektronici, nosivim uređajima i mekoj robotici. Ovi materijali nude novu perspektivu za daljnja istraživanja i razvoj u području funkcionalnih polimera za napredne elektroničke primjene.Flexible electronics has become a sustainable alternative to traditional rigid electronics, focusing on the development of portable and adaptable electronic devices. However, their progress is limited by the lack of materials that simultaneously exhibit high electrical conductivity, mechanical flexibility and long-term stability. This study focuses on the development of novel stretchable and conductive polymer materials based on modified poly(3,4-ethylenedioxythiophene) (PEDOT) to improve their mechanical properties, flexibility and self-healing ability. Two approaches were used: the modification of PEDOT with poly(acryl-urethane) side chains (PAU) and the fabrication of PEDOT composites with the thermoplastic elastomer styrene/ethylene-ran-butylene/styrene (SEBS). The first approach involved the synthesis of PEDOT-g-PAU graft copolymers using atom transfer radical polymerization (ATRP). The aim of this modification was to improve the mechanical properties of PEDOT by incorporating molecular species capable of forming hydrogen bonds. This strategy enables non-covalent crosslinking via hydrogen bonds between the PAU side chains, increasing the stretchability and flexibility of the material while maintaining the conjugation and conductivity of the PEDOT backbone. The successful synthesis of the graft copolymers was confirmed by Fourier transform infrared spectroscopy (FTIR) and nuclear magnetic resonance (NMR), while differential scanning calorimetry (DSC) revealed a significant decrease in the glass transition temperature, indicating improved flexibility of the material. As one of the key technologies in flexible electronics is inkjet printing for the deposition of functional layers on flexible substrates, the synthesized copolymers were further processed into conductive inks and printed in three and five layers on a polyurethane (PU) substrate using inkjet techniques. The electrical conductivity of the conductive layer was between 1.0 S m^-1 and 2.9 S m^-1 in the unstretched state and between 1.6 S m^-1 and 4.1 S m^-1 in the stretched state. The increase in conductivity during stretching can be attributed to better chain alignment and easier electron transport during deformation. To simulate real applications in wearable electronics and skin contact, the adhesion and stability of the printed layer were tested in a model solution of human sweat. All synthesized samples showed high stability and strong adhesion to the substrate with no signs of delamination. In addition, all samples showed excellent flexibility, allowing bending and stretching by more than 300% without cracking. The successful application of inkjet printing confirms the feasibility of processing these materials into functional layers on flexible substrates, making them suitable for use in flexible electronics. The second approach involved the synthesis of composites based on modified PEDOT with SEBS and the fabrication of thin films by solution casting on glass. The successful grafting of PAU side chains onto the PEDOT structure dissolved in sulphonated SEBS (S-SEBS) was confirmed by FTIR analysis, dynamic light scattering (DLS) and contact angle measurements. These composites exhibited improved mechanical properties, increased flexibility and selfhealing ability, as confirmed by scanning electron microscopy (SEM) of the healed interfaces. Elongation at break increased from 204% to 346%, while tensile strength improved from 7.0 MPa to 11.9 MPa. Measurements of electrical conductivity showed that the PAU modification reduced conductivity from 310 S m^-1 to 93 S m^-1, while doping increased it to 288 S m^-1. Despite the decrease in conductivity after PAU grafting, the conductivity values achieved were two to three orders of magnitude higher than inkjet-printed films. The material also proved to be stable under simulated application conditions and the healed interfaces maintained their structural integrity under stress. The developed material was tested in the fabrication of a simple electromyography (EMG) sensor for monitoring electrical muscle activity. The grafted samples showed higher amplitude, better peak definition, greater signal stability over time and a more consistent frequency response compared to unmodified PEDOT. These results suggest that PEDOT-g-PAU:S-SEBS materials could make a significant contribution to the development of flexible sensors and bioelectronic systems. In summary, the research results confirm that PEDOT-based materials modified by incorporating dynamic non-covalent hydrogen bonding represent a significant advance in the development of flexible electronic materials. The integration of PAU chains improved the mechanical properties and self-healing capabilities while maintaining sufficient electrical conductivity for practical applications. The achieved combination of stretchability, conductivity and inkjet printability opens up new possibilities for applications in flexible electronics, wearable devices and soft robotics. These materials offer a new perspective for further research and development in the field of functional polymers for advanced electronic applications
Sinteza sijalinskih kiselina potpomognuta reakcijskim inženjerstvom
No full textThis dissertation explores the enzymatic synthesis of sialic acids, particularly Nacetylneuraminic acid and its analogs, by employing sialic acid synthases
N-acetylneuraminic acid synthase from Neisseria meningitidis (NmNeuS) and putative
N-acetylneuraminic acid synthase homolog 5 (PNH5) from Prozomix. Recognizing the limitations of traditional chemical synthesis methods, which often involve environmentally toxic processes and limited scalability, this research investigates biocatalysis as a sustainable alternative. Through rigorous screening of metagenomic enzyme libraries, NmNeuS and PNH5 were identified as key biocatalysts, with each enzyme showing distinct catalytic properties: NmNeuS demonstrated broad substrate tolerance and high efficiency with monosaccharides, notably N-acetyl mannosamine, positioning it as a strong candidate for large-scale sialic acid production. In contrast, PNH5 exhibited a narrower substrate scope limited specificity and activity with monosaccharides, making it suitable for targeted applications with the potential for enhancement through reaction and enzyme engineering. Furthermore, this study examined promiscuous aldol addition reactions catalyzed by
3-deoxy-7-phosphoheptulonate synthase and 3-deoxy-8-phosphooctulonate synthase enzymes, highlighting their capacity for C–C bond formation with a range of aromatic aldehydes. The substantial substrate promiscuity of these enzymes, coupled with their high substrate conversions to select substrates such as benzyloxyacetaldehyde, underscores their utility in synthesizing complex chiral intermediates with potential pharmaceutical applications. Optimization of solvent systems, particularly through DMF concentration adjustments, was shown to significantly influence enzyme activity, marking an important step in fine-tuning reaction conditions for higher yields and improved enantioselectivity. A robust mathematical modeling approach underpinned the reaction engineering strategies in this work, facilitating kinetic parameter estimation and enabling reaction optimization to enhance enzyme performance across various conditions. By integrating these models with experimental data, this research successfully scaled up Neu5Ac synthesis, demonstrating the practical feasibility of biocatalysis for industrial applications. The findings from this dissertation advance the potential for sustainable biocatalytic synthesis of sialic acids and derivatives, paving the way for their application in antiviral, antibacterial, and anticancer therapies.Ovaj doktorski rad istražuje enzimsku sintezu sijalinskih kiselina, posebno Nacetilneuraminske kiseline (Neu5Ac) i njezinih analoga, primjenom sintaza sijalinske kiseline iz mikroorganizma Neisseria meningitidis (NmNeuS) i homologa sintaze sijalinskih kiselina br. 5 (PNH5) dobivenog od Prozomix-a. Uzimajući u obzir ograničenja tradicionalnih metoda kemijske sinteze, koje često uključuju procese štetne za okoliš i ograničenu primjenu, u ovom radu istražuje se biokataliza kao održiva alternativa. Kroz pretraživanje metagenomskih zbirki enzima, NmNeuS i PNH5 identificirani su kao ključni biokatalizatori, pri čemu je svaki enzim pokazao različita katalitička svojstva: NmNeuS je pokazao široku toleranciju na supstrate i visoku učinkovitost s monosaharidima, posebno s N-acetilmanozaminom, što ga čini dobrim kandidatom za proizvodnju Neu5Ac-a u uvećanom mjerilu. Suprotno tome, PNH5 je pokazao uži spektar supstrata, s većom specifičnošću prema heksozama, ali ograničenom aktivnošću prema monosaharidima, što ga čini prikladnim za ciljane primjene s potencijalom za poboljšanje kroz enzimsko inženjerstvo. Nadalje, u ovom istraživanju ispitane su i aldolne adicije katalizirane enzimima 3-deoksi-7-fosfoheptulonat-sintazom i
3-deoksi-7-fosfoheptulonat-sintazom, naglašavajući njihovu sposobnost stvaranja C–C veza s nizom aromatskih aldehida. Značajna promiskuitetnost supstrata kod ovih enzima, u kombinaciji s visokim konverzijama kod odabranih supstrata poput benziloksiacetaldehida, naglašava njihovu korisnost u sintezi složenih kiralnih intermedijera s potencijalnom farmaceutskom primjenom. Optimizacija reakcijskog medija, posebno kroz prilagodbu koncentracije DMF-a, pokazala je značajan utjecaj na aktivnost enzima, čime je postignut važan korak u prilagodbi reakcijskih uvjeta za postizanje visokih iskorištenja i poboljšane enantioselektivnosti. Robustan pristup matematičkog modeliranja naglasio je strategije reakcijskog inženjerstva u ovom radu, olakšavajući procjenu kinetičkih parametara i omogućavajući optimizaciju reakcije za poboljšanje performansi enzima u različitim uvjetima. Validacijom modela na eksperimentalnim podacima, u ovom istraživanju uspješno je provedena sinteza Neu5Ac na uvećanom mjerilu, pokazujući praktičnu izvedivost biokatalize za industrijske primjene. Kinetički modeli ne samo da su usmjerili optimizaciju procesa za sintezu Neu5Ac već su uspostavili okvir primjenjiv i na druge biokatalitičke sustave. Rezultati ove disertacije unapređuju potencijal za održivu biokatalitičku sintezu sijalinskih kiselina i njihovih derivata, otvarajući put za njihovu potencijalnu primjenu u antivirusnim, antibakterijskim i antitumorskim terapijama
Novel imidazo[4,5-b]pyridine conjugates: synthesis, structural characterization and biological activity
No full textU okviru doktorskog rada opisana je sinteza, strukturna karakterizacija i biološka aktivnost novih derivata imidazo[4,5-b]piridina. Za sintezu novih spojeva korištene su klasične metode organske sinteze, sinteza potpomognuta mikrovalovima, paralelna sinteza i organometalna sinteza. Akrilonitrilni derivati 21–40 i 58–89 priređeni su aldolnom kondenzacijom 2-cijanometilimidazo[4,5-b]piridina s različitim benzaldehidima. Ispitan je utjecaj supstitucije u položaju N3 imidazo[4,5-b]piridinske jezgre, broj i položaj metoksi i hidroksi skupina, te prisutnost N,N-dialkilnog supstituenta u para-položaju fenilne jezgre na biološku aktivnost i spektroskopske karakteristike. Nadalje, reakcijom ciklokondenzacije
2-cijanometilimidazo[4,5-b]piridina i salicilbenzaldehida priređeni su iminokumarinski derivati 97–119 supstituirani u položajima 6 i 7 iminokumarinske jezgre, te na N3 dušikovom atomu imidazo[4,5-b]piridinske jezgre. 2-fenilamidino-supstituirani derivati imidazo[4,5-b]piridina 126–133 priređeni su iz cijano-supstituiranih prekursora 122–125, dok su reakcijom metiliranja priređeni derivati 134–136. Pinnerovom reakcijom u dva stupnja, priređeni su svi derivati supstituirani cikličkim amidinima, a one-pot reakcijom s reagensom LiHMDS derivati supstituirani nesupstituiranim amidinom. Suzukijevom reakcijom priređeni su derivati 142–146 i 149–154 supstituirani u položaju 6 imidazo[4,5-b]piridinske jezgre, a ovisno o korištenoj bornoj kiselini, u para-položaju fenilnog prstena supstituirani su različitim skupinama. N3-metil-supstituirani amidini imidazo[4,5-b]piridina 163–171 priređeni su iz cijano-supstituiranih prekursora 152, 161 i 162 Pinnerovom reakcijom. Serija konjugata imidazo[4,5-b]piridina i amidino-supstituiranih benzazola 182–190 priređena je kondenzacijom amidino-supstituiranih prekursora 173–181, odnosno
4-amidino-1,2-fenilendiamin-hidroklorida ili 5-amidino-2-aminobenzentiola s
imidazo[4,5-b]piridin-6-karbaldehidom 172. Schiffove baze imidazo[4,5-b]piridina 194–197 priređene su iz imidazo[4,5-b]piridina-karbaldehida 172 s anilinima, a Schiffove baze 202–214 iz 2-aminofenil-supstituiranih imidazo[4,5-b]piridina s benzaldehidima. Priređene su i dvije klase amidnih derivata imidazo[4,5-b]piridina koje se međusobno razlikuju prema položaju amidne veze. Derivati 217, 218, 230, 231 i 234 priređeni su iz benzoilnog klorida i amino-supstituiranih derivata, dok je derivat 222 priređen katalitički. Amidino-supstituirani derivati 219, 220, 232 i 233 priređeni su Pinnerovom reakcijom u dva stupnja.
Amino-supstituirani imidazo[4,5-b]piridini 102, 111, 147, 155, 233 i 235 priređeni su redukcijom iz odgovarajućih nitro-supstituiranih derivata. Radi bolje topljivosti derivati 103, 112, 119, 148, 156, 224 i 236 su pripravljeni kao amonijeve hidrokloridne soli. Strukture svih priređenih ciljanih spojeva i prekursora potvrđene su 1H i 13C NMR spektroskopijom, a za pojedine spojeve i dodatno masenom spektrometrijom. Detaljna spektroskopska karakterizacija u svrhu pronalaženja novih potencijalnih optičkih pH-senzora, provedena je za odabrane spojeve iz klasa akrilonitrila, iminokumarina i Schiffovih baza, a pKa vrijednosti određene su eksperimentalno i računalnim metodama. Svim ciljanim novopriređenim spojevima ispitana je antiproliferativna aktivnost in vitro na nekoliko staničnih linija humanih karcinoma. Za najaktivnije derivate istražen je mehanizam biološkog djelovanja koji je dodatno potvrđen, za neke derivate, i računalnom analizom. Antioksidativna aktivnost in vitro ispitana je spektroskopskim metodama DPPH, FRAP i ABTS, te elektrokemijski, dok je mehanizam antioksidativnog djelovanja potvrđen i računalnom analizom. Najaktivnijim amidinskim derivatima ispitana je interakcija s ct-DNK. Odabranim derivatima ispitana je antibakterijska aktivnost in vitro na nekoliko sojeva Gram-pozitivnih i Gram-negativnih bakterija, te antivirusna aktivnost in vitro prema odabranim vrstama virusa.Within this work, the synthesis, structural characterization and biological activity of novel imidazo[4,5-b]pyridine derivatives was described. For the synthesis of targeted compounds, classical methods of organic chemistry, parallel synthesis, and microwave assisted synthesis as well as organometal chemistry were used. Acrylonitrile derivatives 21–40 and 58–89 were prepared in the aldol condensation from 2-cyanomethylimidazo[4,5-b]pyridines and various benzaldehydes. Influence of N3 substitution on imidazo[4,5-b]pyridine core, the number and the position of hydroxy and methoxy groups as well as presence of N,N-dialkyl substituent placed at para-position of the phenyl ring on biological activity and spectroscopic characteristics was investigated. In the cyclocondensation reaction from 2-cyanomethylimidazo[4,5-b]pyridines and salicyl benzaldehydes, iminocoumarin derivatives 97–119 substituted at positions 6 and 7 of iminocoumarin core as well as at the position N3 of imidazo[4,5-b]pyridine nucleus were prepared. 2-phenylamidino-substituted
imidazo[4,5-b]pyridine derivatives 126–133 were prepared from cyano-substituted precursors 122–125, while derivatives 134–136 were prepared in the reaction of methylation. Two step Pinner reaction was used to prepare compounds substituted with cyclic amidines, while one pot reaction with LiHMDS was used to prepare derivatives with unsubstituted amidines. Suzuki coupling was used to prepare derivatives 142–146 and 149–154 substituted at the postition 6 of imidazo[4,5-b]pyridine core, depending on used boronic acid, substituted at the p–position of the phenyl ring with different substituents.
N3-methyl-substituted amidine derivatives 163–171 were prepared from cyano-substituted precursors 152, 161 and 162 in Pinner reaction and one pot reaction with LiHMDS. Benzazole conjugates of imidazo[4,5-b]pyridine with amidino-substituted benzazoles 182–190 were synthesized by condensation amidino-substituted precursors 173–181, respectively from 4-amidino-1,2-phenylenediamines hydrochlorides or 5-amidino-2-amino-substituted benzenthiolates with imidazo[4,5-b]pyridine-6-carbaldehyde 172. Imidazo[4,5-b]pyridine derived Schiff bases 194–197 were prepared from imidazo[4,5-b]pyridine-6-carbaldehyde 172 with various anilines, while Schiff bases 202–214 obtained from
2-aminophenyl-substituted imidazo[4,5-b]pyridines with benzaldehydes. Two series of amide derivatives were prepared which differ from position of amide bond. Derivatives 217, 218, 230, 231 and 234 were prepared by reactions between benzoil chlorides and
amino-substituted derivatives, while derivative 222 was prepared catalytically.
Amidino-substituted derivatives 219, 220, 232 and 233 were prepared by Pinner reaction.
All amino-substituted imidazo[4,5-b]pyridines 102, 111, 147, 155, 233 i 235 were prepared by reduction of corresponding nitro-substituted compounds. Some derivatives 103, 112, 119, 148, 156, 224 and 236 were prepared as ammonium hydrochloride salts in order to achieve better solubility. Structures of targeted compounds and precursors were analysed by means of 1H and 13C NMR spectroscopy, and were further confirmed by mass spectrometry for selected compounds. Thorough spectroscopic characterization was conducted for selected acrylonitrile, iminocoumarin and Schiff base derivatives, while pKa values were determined experimentally and computationally. All targeted compounds were evaluated for their antiproliferative activity in vitro on several human cancer cell lines. Mechanism of action was further investigated for the most active compounds and for some chosen derivatives confirmed also by computational analysis. Antioxidative activity in vitro was determined by using spectroscopic methods DPPH, FRAP and ABTS as well as electrochemically, while their mechanism of antioxidative action was explained by computational analysis. The most active amidine compounds were chosen for studying their interaction with ct-DNA. Selected compounds were tested also for their antibacterial activity in vitro against some Gram positive and Gram negative bacterial strains, as well as antiviral activity in vitro against selected viruses
DEVELOPMENT OF BOTANICAL CONCEPTS THROUGH ELEMENTARY AND SECONDARY EDUCATION
No full textOvim je istraživanjem analizirana usvojenost koncepata botanike kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te međuodnosi sa stavovima i interesima učenika, studenata i nastavnika za botaniku. Istraživanje je diskontinuirano provođeno tijekom 15 godina, prije i poslije stupanja na snagu novog kurikuluma Prirode i Biologije te prije i poslije online nastave. Pismene provjere provedene su u tiskanom obliku ili online, a anketno istraživanje online. Utvrđeno je da je usvojenost botaničkih koncepata mala, a zbog neprimjerenih nastavnih programa dolazi do stvaranja brojnih miskoncepcija, od kojih neke nastaju i tijekom edukacije studenata nastavničkih profila. Interesi i stavovi učenika najveći su za procese u biljnom organizmu, a učitelja i nastavnika za ekologiju biljaka. Međutim, interesi i stavovi učenika ne mogu se povezati s usvojenošću koncepata botanike, kao ni uspješnost učenika s interesima nastavnika, koji smatraju važnim znanje o biljkama, ali dosadnom školsku botaniku. Na temelju ovog istraživanja identificirane su miskoncepcije i predložen potencijalni novi kurikulum botanike.This research analysed the acquisition of botany concepts through primary and secondary education and the interrelationships with the attitudes and interests of students and teachers in botany. The research was carried out discontinuously over 15 years, before and after the ratification of the new Nature and Biology curriculum and before and after online classes. Written tests were conducted in printed form or online, and polls only online. It has been established that the acquisition of botanical concepts is low, and due to inappropriate teaching programs, numerous misconceptions are created, some of which arise during the education of future teachers. Students' interests and attitudes are greatest for processes in the plant organism, and teachers for plant ecology. However, students' interests and attitudes cannot be linked to the acquisition of botany concepts, nor can students' success with the interests of teachers, who consider plant knowledge important but school botany boring. Based on this research, misconceptions were identified and a potential new botany curriculum was proposed
Contribution of emotional regulation, family factors and identity determinants to clarification of the self-aggressive behavior of adolescents
No full textAutoagresivno ponašanje adolescenata predstavlja ozbiljan globalni problem te je povezano sa širokim područjem psihopatologije. Izravno autogresivno ponašanje dijeli se na nesuicidalno samoozljeđivanje (NSSO) i suicidalno ponašanje (koje uključuje ideje, nakane i pokušaje). Cilj ovog istraživanja bio je ispitati ulogu emocionalne regulacije, razvoja identiteta i obiteljskih čimbenika u autoagresivnom ponašanju kod adolescenata s problemima mentalnog zdravlja. U studiju je uključeno 100 sudionika, u dobi od 12 do 17 godina, 39 dječaka i 61 djevojčica. Sudionici su bili prvi put pregledani u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež od strane dječjeg psihijatra te im je postavljena dijagnoza mentalnog poremećaja. Pola sudionika je iskazivalo autoagresivno ponašanje, dok druga polovica nije. Podaci su prikupljani nakon psihijatrijske procjene, te dobivene suglasnosti od djece i roditelja, metodom papir-olovka. Adolescenti su ispunjavali samoocjenske upitnike, a roditelji sociodemografski upitnik. U istraživanju su korišteni instrumenti: Izvješće za mlade od 11 do 18 godina (YSR; Achenbach i Rescorola, 2001), Upitnik procjene razvoja identiteta u adolescenciji (AIDA; Goth i sur., 2012a), Upitnik procjene obitelji (FAD; Epstein i sur., 1983), Upitnik poteškoća emocionalne regulacije (DERS; Gratz i Roemer, 2004), Inventar namjernog samoozljeđivanja (DSHI; Gratz, 2001) te sociodemografski upitnik. Obrada podataka uključivala je deskriptivnu analizu, hijerarhijsku regresijsku analizu s testiranjem medijacijskih efekata te testiranje pristajanja modela pomoću SEM analize. Glavni nalazi ukazuju na značajan doprinos obiteljskog funkcioniranja i diskontinuiteta identiteta u objašnjenju pojave autoagresivnog ponašanja. Adolescenti koji su izvještavali o lošijem obiteljskom funkcioniranju, kao i oni s izraženijim diskontinuitetom identiteta iskazali su i više autoagresivnog ponašanja. Emocionalna regulacija se pokazala značajnim parcijalnim medijatorom u vezama obiteljskog funkcioniranja te diskontinuiteta identiteta i autoagresivnog ponašanja. U modelu u kojem su uključena sva tri čimbenika, funkcioniranje obitelji ostvaruje samo značajan direktni efekt na autoagresivno ponašanje, dok emocionalna regulacija postaje potpuni medijator u vezi između diskontinuiteta identiteta i autoagresivnog ponašanja. Teorijski model ima dobro pristajanje s podacima. Doprinos istraživanja se prvenstveno odnosi na razumijevanje korelata autoagresivnog ponašanja u sveobuhvatnom modelu kakav do sad nije ispitan.Introduction
Autoaggressive behavior in adolescence is a serious global problem and is associated with a wide range of psychopathological problems. Direct autoggressive behavior it can be divided into non-suicidal self-harm (NSSI) and suicidal behavior (which includes suicidal ideas, plans and attempts). Recent studies show that the range of global NSSI prevalence, among adolescents, goes up to 27% (Xiao et al., 2022), suicidal ideas up to 23%, and suicidal attempts up to 16% (Van Meter et al., 2023). These numbers indicate the seriousness of the problem. The most common risk factors for autoaggressive behavior include sociodemographic factors, family factors, history of abuse, and psychological/psychiatric factors. Some authors found the correlation between the emotional dysregulation and autoaggressive behavior among adolescents (Kranzler et al., 2016). In that context, autoaggressive behavior can serve them to express, validate or regulate their dysphoric emotions such as stress, anger, depression, or dissociation (Nixon et al.,2002). Family is listed as one of the most important predictors of autoaggressive behavior (Cassels et al., 2018), but also as an important factor in development of emotional regulation (Morris et al., 2007). Besides family functioning and emotional regulation, researches have found that identity development also has an important role in displaying autoaggressive behavior in a way that adolescents with more conflicted identity have higher tendency towards NSSI (Toukhy et al., 2022). However, most studies explored these correlations with simple models, and more comprehensive models, that include more than one or two factors, are missing. For that reason, this research seeks to cover all these relevant factors, and investigate their complex correlations with autoaggressive behavior.
Aim and Research Problems
The aim of this research was to investigate the role of emotional regulation, the development of identity, and family factors in autoaggressive behavior among adolescents with mental health problems.
The research problems were: to determine the type of mental health difficulties in examined adolescents as well as presence of autoaggressive behavior; to determine the relative contribution of the family functioning, family communication, and family affective reactions in the explanation of autoaggressive behavior among adolescents; to determine relative contribution of identity development in adolescents with and without autoaggressive behavior;
to explore the mediation effect of emotional regulation in the relationship between family factors and autoaggressive behavior as well as in the relationship between identity development and autoaggressive behavior.
Method
100 participants were included in this study. Participants were 12 to 17 years old, 39 of them were boys, and 61 were girls. The participants were examined for the first time at the Psychiatric Hospital for Children and Youth by a child psychiatrist and were diagnosed with a mental disorder. Half of the participants displayed autoaggressive behavior, while the other half did not. The data were collected after a psychiatric assessment, and consent was obtained from the children and parents, using the paper-pencil method. Adolescents filled out self-assessment questionnaires, and parents a sociodemographic questionnaire. The following instruments were used in the survey: Youth Self Report (YSR; Achenbach and Rescorola, 2001), Assessment of Identity Development in Adolescence (AIDA; Goth et al., 2012a), Family Assessment Device (FAD; Epstein et al., 1983), Difficulties in Emotion Regulation Scale (DERS; Gratz and Roemer, 2004), Deliberate Self Harm Inventory (DSHI; Gratz, 2001) and a sociodemographic questionnaire. The adolescents filled up self report scales and parents answered the sociodemographic questionnaire. Data analyses included descriptive statistics, hierarchical regression analysis, with testing the mediation effects, and structural equation modelling (SEM).
Results
Most of participants in this research were diagnosed with emotional disorders with the beginning specifically in childhood and other emotional disorders in childhood. Participants who displayed autoaggressive behavior had higher anxiety and depression scores, displayed more withdrawal symptoms, more physical and social disabilities, thinking problems, attention problems, tendency to violate rules, and more aggressive behavior. Furthermore, the findings indicate a significant contribution of family functioning and discontinuity of identity in explaining the appearance of autoaggressive behavior. Adolescents who reported poor family functioning, as well as those with a higher score on discontinuity of identity, have expressed more autoaggressive behavior. Emotional regulation has proven to be a significant partial mediator in the relationships between family functioning and autoaggressive behavior as well as discontinuity of identity and autoaggressive behavior. In a structural model, the family functioning had a significant direct effect on autoaggressive behavior, but was not mediated by
emotional regulation. However, relationship between discontinuity of identity and autoaggressive behavior was fully mediated by emotional regulation. The theoretical model had a good fit with observed data.
Conclusion
This study has shown that participants, who are prone to autoaggressive behavior often express multiple levels of other psychological difficulties. A significant role of family functioning and discontinuity of identity in predicting autoaggressive behavior, as well as the mediation effect of emotional regulation in these relationships, was confirmed. Such findings indicate an important role of family functioning, discontinuity of identity and emotional regulation in the development of autoaggressive behavior among adolescents, and provide an important scientific contribution though better understanding of the complex relationships between these factors. In addition, the findings also provide a valuable practical contribution, creating the foundation for the development of more efficient prevention programs for autoaggressive behavior among adolescents
Efekt stranog jezika pri svakodnevnom moralnom odlučivanju
No full textThe moral foreign language effect (FLE) is a term that refers to differences in the outcomes of the moral decision-making process depending on whether the process was conducted in the native language or in a foreign language. This study focuses on the FLE in the field of moral decisionmaking and aims to develop new moral dilemmas that describe realistic situations that an average person might encounter in his or her daily life. Next, the goal of the current research was to examine whether the magnitude of moral transgression and L2 dominance affect the magnitude of moral FLE. Another goal was to gain more nuanced insight into the mechanism of moral FLE. To this end, the CNI model of moral decision making was used. Finally, this is the first study in the field to test moral emotions as mediators of the relationship between the language in which moral dilemmas are presented and concern for moral norms and for consequences. We expected that participants in the non-dominant language condition would make more utilitarian decisions than participants in the dominant language condition. We also expected that participants in non-dominant language condition would have less regard for moral norms and consequences. We expected all of these differences to be larger for moderate moral transgresions than for mild or severe ones and to be larger as L2 dominance decreased. Finally, we expected that reading moral dilemmas in a less dominant language will lead to weaker activation of moral emotions, which in turn would lead to lower concern for both moral norms and consequences. In two experiments with participants from two different cultures and in three different language pairs, the newly constructed moral dilemmas proved to be valid. Otherwise, our hypotheses were generally not supported. Although the results were not in line with the expectation, the results suggest that future research should consider language dominance in addition to language proficiency, as non-dominant languages with different degrees of dominance were found to affect concern for norms and concern for consequences in different ways. The results also suggest that it would be useful to develop new moral dilemmas to include even more serious moral transgressions.Uvod: Efekt stranog jezika odnosi se na razlike u ishodima procesa donošenja odluka ovisno o tome odvija li se on na materinskom ili stranom jeziku. Ovo istraživanje bavi se efektom stranog jezika u domeni moralnog rezoniranja. U tom kontekstu, efekt se najčešće opisuje kao veća učestalost odgovora u skladu s utilitarnim načelima (naglasak je na tome da se postigne najveće dobro za najveći broj ljudi) na stranom nego na materinskom jeziku. S obzirom na to da je jedan od najčešćih prigovora istraživanjima u ovom području to da se u njima u pravilu koriste moralne dileme koje opisuju nerealistične situacije u kojima je potrebno odlučivati o životima drugih ljudi, a to za posljedicu ima upitnu vanjsku valjanost rezultata istraživanja (Bauman et al., 2014), prvi cilj ovog rada je razviti novi set moralnih dilema koje opisuju realistične situacije s kojima bi se prosječna osoba mogla susresti u svom svakodnevnom životu. U novije vrijeme, sve više istraživanja u ovom području bavi se pitanjem koji su to faktori koji utječu na veličinu efekta stranog jezika. Jedan od tih faktora je emocionalnost moralnih dilema. U ovom istraživanju emocionalnošću dileme manipulirat će se kroz veličinu moralnog prijestupa koji dilemma problematizira. Osim toga, puno je pažnje bilo usmjereno na to kako razina poznavanja stranog jezika utječe na veličinu efekta stranog jezika (npr. Costa et al., 2014b). Pritom se čini da je efekt to manji što sudionici bolje znaju strani jezik. Ipak, efekt se ne može pripisati neadekvatnom razumijevanju stranog jezika, a rezultati nekih istraživanju upućuju na to da bi dominantnost stranog jezika, odnosno važnost koju strani jezik ima u svakodnevnom životu sudionika mogla biti faktor koji je važniji od toga koliko dobro sudionici znaju strani jezik (npr. Čavar i Tytus, 2018). U skladu s time, cilj ovog rada je i ispitati utječu li veličina moralnog prijestupa i dominantnost stranog jezika na veličinu efekta stranog jezika. Nadalje, cilj je i dobiti uvid u to koji je mehanizam u podlozi efekta stranog jezika. Različiti autori spekuliraju o tome kako bi efekt mogao biti rezultat toga što su moralne norme teže dostupne na stranom nego na materinskom jeziku ili pak toga što je zahtjevnije procesirati strani nego materinski jezik pa je na njemu i teže posvetiti se detaljnoj analizi koja bi odgovorila na to koji će postupak osigurati najveće dobro za najveći broj ljudi. Oba objašnjenja mogu vrijediti i istovremeno. Kako bismo mogli zaključiti koje je od potencijalnih objašnjenja efekta stranog jezika vjerojatniji, koristit će se CNI model moralnog odlučivanja (eng. Consequences, norms, and generalized inaction model of moral decision-making) koji omogućava izračunavanje tri parametra koji odražavaju brigu za posljedice (C), brigu za moralne norme (N) i preferenciju prema (ne)djelovanju (I). Konačno, iako se potencijalna objašnjenja efekta stranog jezika redovito temelje na ideji da je strani jezik manje emocionalan od materinskog, istraživanja u kojima su se doista i mjerile emocije su vrlo rijetka. Ovo je prvo istraživanje u kojem su mjerene specifično moralne emocije (Haidt, 2003), koje bi mogle biti posebno relevantne u kontekstu moralnog odlučivanja. One su testirane kao medijator odnosa između jezika na kojem su moralne dileme prezentirane i brige za posljedice te brige za moralne norme. Očekivali smo da će efekt stranog jezika biti prisutan kada se kao podražajni materijal koriste moralne dileme koje opisuju situacije s kojima bi se prosječna osoba mogla susresti u svakodnevnom životu. Drugim riječima, očekivali smo da će sudionici kojima su moralne dileme prezentirane na nedominantnom jeziku donositi više utilitarnih odluka nego sudionici kojima su iste dileme prezentirane na dominantnom jeziku. Iako smo očekivali da će efekt stranog jezika postojati kod svih veličina moralnih prijestupa i u svim parovima jezika, očekivali smo da će efekt biti veći kada je riječ o srednje velikim moralnim prijestupima nego kada je riječ o malim ili velikim moralnim prijestupima. To smo očekivali zbog toga što mali moralni prijestupi ne bi trebali izazvati jake emocije na dominantnom jeziku pa u tom slučaju razlika u emocionalnosti dominantnog i nedominantnog jezika ne može doći do izražaja. S druge strane, veliki moralni prijestupi trebali bi izazvati emocionalne reakacije koje će, čak i ako su na nedominantnom jeziku slabije nego na dominantnom, biti dovoljno jake da prepoznamo da je riječ o velikom moralnom prijestupu. Na srednjoj razini moralnih prijestupa razlike u emocionalnosti dominantnog i nedominantnog jezika mogle bi biti od najveće važnosti. Također, očekivali smo da će efekt stranog jezika biti to veći što je veća razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika. Kako strani jezik postaje sve dominantniji, on bi trebao biti sve sličniji dominantnom jeziku, kako po emocionalnosti, tako i po lakoći s kojom ga procesiramo. Kada je riječ o rezultatima CNI analize, očekivali smo da jezik neće utjecati na preferenciju prema (ne)djelovanju, ali smo očekivali da će korištenje nedominantnog jezika dovesti do manje brige za moralne norme kao i do manje brige za posljedice nego korištenje dominantnog jezika. I u ovom slučaju smo očekivali da će te razlike biti najizraženije kada je riječ o srednje velikim moralnim prijestupima i kada je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika velika. Konačno, očekivali smo da će čitanje moralnih dilema na nedominantnom jeziku dovesti do slabije aktivacije moralnih emocija poput krivnje, srama i ljutnje, a da će to onda dovesti i do manje brige za moralne norme i manje brige za posljedice. Metoda Ovaj rad sastoji se od tri istraživanja. Prvo istraživanje bilo je potrebno kako bi se konstruirale nove moralne dileme. Najprije je, na temelju analize postojećih moralnih dilema, kao i analize različitih upitnika socijalnih i moralnih normi, sastavljen popis od 26 ponašanja koja su opisivala različite moralne prijestupe. Studenti psihologije (N = 68) iz Hrvatske procjenjivali su ta ponašanja tako što su odgovarali na pitanja o tome koliko je vjerojatno da se prosječna osoba nađe u situaciji da napravi svaki od navedenih moralnih prijestupa, koliko je velik svaki od navedenih moralnih prijestupa te u kojoj mjeri je svaki od prijestupa kod njih izazvao ljutnju, tugu, bespomoćnost, prijezir, gađenje, sram i krivnju. Na temelju rezultata ovog istraživanja odabrana su po tri moralna prijestupa koja su opisivala male, srednje velike i velike moralne prijestupe. Na temelju odabranih prijestupa i u skladu sa zahtjevima CNI modela, sastavljene su nove moralne dileme koje su potom s hrvatskog jezika prevedene na njemački i na engleski jezik. Nakon toga uslijedila su dva eksperimenta u kojima su nove moralne dileme korištene u dvije različite kulture i na tri različita para dominantnih i nedominantnih jezika. U Eksperimentu 1 sudionici su bili izvorni govornici engleskog jezika koji su kao su uz engleski vladali i njemačkim jezikom (N = 153). Oni su regrutirani preko platforme Prolific. Nakon što su pristali sudjelovati u istraživanju, po slučaju su bili raspoređeni ili u situaciju u kojoj su im moralne dileme i prateća pitanja bili prezentirani na dominantnom, engleskom jeziku ili u situaciju u kojoj su im moralne dileme i prateća pitanja bili prezentirani na nedominantnom, njemačkom jeziku. Svakom je sudioniku prikazano ukupno 38 moralnih dilema koje su završavale pitanjem o tome bi li sudionik u određenoj situaciji poduzeo opisanu akciju. Nakon svake moralne dileme, sudionici su odgovarali na pitanje o tome u kojoj je mjeri moralna dilema kod njih izazvala krivnju, sram i ljutnju. Sudionici kojima su materijali do tada bili prezentirani na nedominantnom jeziku dobili su i pitanje o tome koliko su dobro razumjeli materijale, a u konačnici su svi sudionici ispunili i upitnik kojim se ispitivala njihova dominantnost engleskog i njemačkog jezika (Bilingual language profile; Birdsong et al., 2012). Taj je upitnik svim sudionicima prezentiran na dominantnom jeziku. U Eksperimentu 1 nacrt je bio mješoviti 2 (jezik: dominantan ili nedominantan) x 3 (veličina moralnog prijestupa: mali, srednji ili velik), zavisan po varijabli veličina moralnog prijestupa i nezavisan po varijabli jezik. Eksperiment 2 bio je vrlo sličan Eksperimentu 1, ali su u njemu sudjelovali izvorni govornici hrvatskog jezika koji su kao nedominantan jezik koristili ili engleski ili njemački jezik. Pritom smo, uzimajući u obzir činjenicu da se u Hrvatskoj kao prvi strani jezik najčešće uči engleski jezik, kao i činjenicu da je engleski jezik vrlo prisutan u hrvatskim medijima, očekivali da će razlika u dominantnosti između hrvatskog i engleskog jezika biti manja nego razlika u dominantnosti između hrvatskog i njemačkog jezika. U ovom eksperimentu, sudionici su regrutirani putem e-maila te su, nakon što su pristali sudjelovati u istraživanju po slučaju bili raspoređeni ili u situaciju u kojoj su im moralne dileme i prateća pitanja bili prezentirani na dominantnom, hrvatskom jeziku ili u situaciju u kojoj su im moralne dileme i prateća pitanja bili prezentirani na njemačkom ili engleskom jeziku. Opća procedura i materijali bili su isti kao i u Eksperimentu 1. U ovom slučaju radilo se o mješovitom 3 (jezik: dominantan, manje izraženo nedominantan ili izraženije nedominantan) x 3 (veličina moralnog prijestupa: mali, srednji ili velik) nacrtu zavisnom po varijabli veličina moralnog prijestupa i nezavisnom po varijabli jezik. Rezultati i rasprava Novokonstruirane moralne dileme opisivale su tri mala, tri srednja i tri velika moralna prijestupa. Svaka od dilema sastavljena je u četiri različite verzije, u skladu sa zahtjevima CNI analize. Sve su dileme uključivale isključivo muške aktere, u njima se nisu spominjale emocije, a dileme koje opisuju male, srednje i velike moralne prijestupe smještene su u slične kontekste. Pritom su se dva manja moralna prijestupa odvijala u radnom okruženju, a jedan manji moralni prijestup odvijao se u kontekstu prijateljskog odnosa. Po jedan srednje velik i velik moralni prijestup smješteni su u radni kontekst i u kontekst prijateljskog odnosa, dok se po jedan srednje velik i velik moralni prijestup odnosio na postupak prema nepoznatoj osobi. Sedam od devet novih moralnih dilema pokazalo se valjanima i u Eksperimentu 1 (G 2 (2) ≤ 4.83; p > .05) i u Eksperimentu 2 (G 2 (3) ≤ 4.89; p > .05). U Eksperimentu 1 upitna je bila jedino dilemma koja se odnosila na korištenje bolovanja u slučaju kada osoba zapravo nije bolesna. Budući da ista dilema nije bila problematična u Eksperimentu 2, vjerojatno je važnu ulogu igrala kulturološka razlika između sudionika u dva eksperimenta. U Eksperimentu 2 upitna je bila jedino dilema koja je problematizirala laganje o posjedovanju vještina i sposobnosti u životopisu. U ovom slučaju važnu ulogu je mogla igrati različita dob sudionika Eksperimentu 1 i Eksperimentu 2. U Eksperimentu 1 efekt stranog jezika nije detektiran za englesko-njemačke dvojezične osobe (U = 2351; p = .07), a efekt nije detektiran niti u Eksperimentu 1 za hrvatsko-njemačke (t(161) = 1.86; p = .06) ili hrvatsko-engleske dvojezične osobe (t(161) = 0.73; p = .47). Iako su korištene drugačije moralne dileme nego u prethodnim istraživanjima, rezultati nisu u skladu s većinom istraživanja u području efekta stranog jezika. Dok u ranijim istraživanjima nije bio neobično da se koristi samo jedna moralna dilema, novija istraživanja sve se više oslanjaju na CNI model moralnog odlučivanja, a da bi se parametri ovog modela mogli procijeniti, potreban je veći broj moralnih dilemma. Nadarevic i sur. (2021) navode da gotovo ni jedno istraživanje u kojem je korišten veći broj moralnih dilema nije bilo uspješno u replikaciji efekta stranog jezika. Kao potencijalno objašnjenje tog nalaza, Nadarevic i sur. (2021) navode da donošenje većeg broja moralnih odluka u nizu može dovesti do slabljenja emocionalnih odgovora pa je moguće da način na koji se obrađuju informacije na više ili manje dominantnom jeziku postaje vrlo sličan već nakon nekoliko moralnih dilema. Ipak, važno je napomenuti i da zbog značajnog osipanja sudionika, pogotovo onih koji su bili raspoređeni u situacije u kojima su im materijali bili prezentirani na njemačkom jeziku, broj sudionika u konačnim uzorcima nije bio dovoljno velik da bi se osigurala dovoljna statistička snaga. U Eksperimentu 1, post-hoc analiza statističke snage otkrila je da je studija postigla snagu od samo 1-β = .68, dok je snaga u Eksperimentu 2 iznosila 1-β = .67. Kada je riječ o rezultatima CNI analize, pokazalo se da jezik, u skladu s očekivanjima, nije utjecao na preferenciju prema (ne)djelovanju (I). Iako se pokazalo da je jezik utjecao na brigu za moralne norme i brigu za posljedice, obrazac tog djelovanja je u svakom od parova dominantnog i nedominantnog jezika bio različit. Konkretno, u uzorku englesko-njemačkih dvojezičnih osoba korištenje njemačkog dovelo je do manje brige za moralne norme nego korištenje engleskog jezika (ΔG 2 (1) = 8.97; p < .01), dok jezik nije utjecao na brigu za posljedice (ΔG 2 (1) = 1.00 ; p = .32). Ovi rezultati nisu u skladu s hipotezom, ali u postojećoj literaturi može se pronaći usporediv nalaz. Oldham (2021) je također koristio CNI model i pronašao jedino manju brigu za moralne norme na stranom u odnosu na materinski jezik za njemačko-engleske dvojezične osobe čije poznavanje engleskog jezika nije bilo pretjerano visoko. U ovom istraživanju englesko-njemačke dvojezične osobe bile su skupina u kojoj je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila najveća. U uzorku hrvatsko-engleskih dvojezičnih osoba nisu pronađene razlike niti u brizi za moralne norme (ΔG 2 (1) = 0.41; p = .52) niti u brizi za posljedice (ΔG 2 (1) = 3.17; p = .07). Zanimljivo, pokazalo se da su u ovom istraživanju hrvatsko-engleski dvojezične osobe bile skupina u kojoj je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila srednje velika, a ne najmanja. Oldham (2021) u svojem istraživanju također nije pronašao razliku niti u jednom od parametara CNI modela između dva različita jezika u uzorku u kojem su sudionici s izrazito visokom razinom poznavanja stranog jezika uklonjeni iz analize. Konačno, u uzroku hrvatsko-njemačkih dvojezičnih osoba kod kojih je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila najmanja korištenje njemačkog jezika dovelo je do manje brige za posljedice nego korištenje hrvatskog jezika (ΔG 2 (1) = 10.55; p < .01), ali nije utjecalo na brigu za moralne norme (ΔG 2 (1) = 1.17; p = .28). Nadarevic i sur. (2021) su, na razini trenda, opazili usporedive rezultate na uzorku njemačkoengleskih dvojezičnih osoba koje su u prosjeku započele učiti engleski u dobi od osam godina i u velikoj su mjeri ovladale njime. U ovom radu hrvatsko-njemački jezični par bio je onaj u kojem je razlika u dominaciji L1 i L2 bila najmanje izražena. Kada smo male, srednje velike i velike moralne prijestupe razmatrali zasebno, niti u jednom slučaju nije detektiran efekt stranog jezika na uzorku englesko-njemačkih dvojezičnih osoba niti na uzorku hrvatsko-engleskih dvojezičnih osoba. Suprotno tome, na uzorku hrvatskonjemačkih dvojezičnih osoba u slučaju malih moralnih prijestupa pronađen je efekt stranog jezika u suprotnom smjeru (t(161) = 2.28; p = .02). Utilitarne odluke bile su učestalije na dominantnom, hrvatskom, nego na nedominantnom, njemačkom jeziku. CNI analiza nije detektirala razlike niti u jednom od parametara na uzorku englesko-njemačkih dvojezičnih osoba. Na uzorku hrvatskonjemačkih dvojezičnih osoba jedina razlika bila je ona u brizi za posljedice kod velikih moralnih prijestupa (ΔG 2 (1) = 7.39; p = .01). Briga za posljedice bila je veća na nedominantnom, njemačkom, nego na dominantnom, hrvatskom jeziku. Na uzorku hrvatsko-engleskih dvojezičnih osoba jedina razlika bila je ona u brizi za posljedice u slučaju malih moralnih prijestupa (ΔG 2 (1) = 4.05; p = .04). U ovom slučaju briga za posljedice je bila manja na nedominantnom, engleskom, nego na dominantnom, hrvatskom jeziku. Ovi rezultati nisu u skladu s očekivanjem da će efekt stranog jezika biti najizraženiji u slučaju srednje velikih moralnih prijestupa niti da će razlika u brizi za norme i brizi za posljedice između dominantnog i nedominantnog jezika biti najizraženija u slučaju srednje velikih moralnih prijestupa. Na deskriptivnoj razini, u svim parovima jezika efekt stranog jezika bio je najbliže tome da bude statistički značajan u slučaju velikih moralnih prijestupa. Moguće je da je činjenica da su sve moralne dileme opisivale situacije s kojima se sudionici stvarno mogu susresti u svom svakodnevnom životu dovela do toga da se čak i veliki moralni prijestupi čine blažima. Buduća istraživanja mogla bi razviti dodatne moralne dileme koje opisuju još ozbiljnije prijestupe. Kada je riječ o utjecaju relativne dominantnosti nedominantnog u odnosu na dominantni jezik na veličinu efekta stranog jezika, rezultati ukazuju na to da je efekt stranog jezika bio najvjerojatniji u uzorku englesko-njemačkih dvojezičnih osoba. To je ujedno uzorak u kojem je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila najveća. Za hrvatsko-engleske dvojezične osobe obrazac odgovora na hrvatskom i engleskom bio je gotovo identičan. Za ovaj uzorak razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila je manja nego u uzorku englesko-njemačkih dvojezičnih osoba. Ovi rezultati su, barem na deskriptivnoj razini, u skladu s očekivanjem da će efekt stranog jezika biti veći kada je strani jezik manje dominantan. Međutim, u uzorku hrvatsko-njemačkih dvojezičnih osoba, u kojem je razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika bila najmanja, obrazac odgovora bio je u suprotnom smjeru nego što smo očekivali, odnosno vjerojatnost utilitarnih odgovora bila je veća na dominantnom nego na nedominantnom jeziku. Iako ovaj rezultat nije u skladu s očekivanjima, ukupno se čini da dominantnost stranog jezika igra ulogu u veličini efekta stranog jezika. Zanimljivo je da je razina vladanja nedominantnim jezikom u uzorku hrvatsko-engleskih i hrvatsko-njemačkih dvojezičnih osoba bila jednaka. To dodatno sugerira da bi buduća istraživanja u domeni efekta stranog jezika trebala obratiti pažnju na dominantnost, a ne samo na vladanje stranim jezikom. Konačno, iako su se prilikom konstrukcije novih moralnih dilemma moralne emocije pokazale važnijima od standardnih emocija, moralne emocije nisu posredovale odnos između jezika na kojem su dileme prezentirane i brige za moralne norme (ab = -0.03; 95% CI [-0.07, 0.0008]) niti brige za posljedice (ab ≈ 0; 95% CI [-0.01, 0.01]). Zaključak Ukupno, najveći doprinos ovog rada predstavljaju novokonstruirane moralne dileme koje su prikladne za CNI analizu, a opsuju male, srednje velike i velike moralne prijestupe s kojima se prosječna osoba može susresti u svakodnevnom životu. Rezultati Eksperimenata 1 i 2 uglavnom nisu u skladu s očekivanjima. Općenito, efekt stranog jezika nije detektiran, vjerojatno zbog toga što je korišten velik broj moralnih dilema i zbog toga što je značajno osipanje sudionika raspoređenih u eksperimentalne situacije u kojima su im materijali prikazani na njemačkom jeziku dovelo do neadekvatne statističke snage. Na deskriptivnoj razini, postoji mogućnost da bi efekt stranog jezika mogao biti prisutan i u svakodnevnim moralnim dilemama, a čini se i da je to vjerojatniji što je veća razlika u dominantnosti dominantnog i nedominantnog jezika. Također, čini se da na različitim razinama razlike u dominantnosti između domin
Comparison of efficacy of biofeedback, electrical stimulation and therapeutic exercise in patients with knee osteoarthritis
No full textCilj ovog istraživanja bio je usporediti učinkovitost pojedinih fizikalnih postupaka u liječenju početnog OA koljena. Uspoređivali smo EMG BFB terapiju, ES terapiju i terapijsko vježbanje s pretpostavkom da će najbolji učinak imati EMG BFB terapija. Ispitivali smo bol, funkciju koljena, snagu mišića, m. vastus medialis obliquus. Pomoću upitnika SF 36 i kratkog sržnog seta MKF klasifikacije, ispitivali smo utjecaj liječenja na kvalitetu života i na biopsihosocijalno funkcioniranje ispitanika. U istraživanje smo uključili 94 ispitanika koji su proveli tri tjedna na fizikalnoj terapiji te smo ih pratili tijekom 6 mjeseci. Rezultati su pokazali dobar učinak fizikalne terapije na ispitivane parametre bez statistički značajne razlike između skupina. Ovo istraživanje pokazalo je da 6 mjeseci nakon fizikalne terapije dolazi do blagog pada snage mišića, ali bez pogoršanja u osjećaju boli i funkciji koljena. S obzirom na to da nije pronađena razlika između navedenih fizikalnih procedura, zaključili smo da je terapijsko vježbanje učinkovito u liječenju OA koljena i da nije potrebno uključivati EMG BFB terapiju, ni ES terapiju u rehabilitacijske protokole.The aim of this research was to compare the effectiveness of specific physical procedures in treating initial knee osteoarthritis (OA). We compared EMG BFB therapy, ES therapy and therapeutic exercise with the assumption that EMG BFB therapy would have the best effect. We examined pain, knee function, and the strength of the vastus medialis obliquus muscle. The SF 36 questionnaire and the brief ICF core set for osteoarthritis were used to assess the impact of treatment on the subjects' quality of life and biopsychosocial functioning. This research included 94 subjects who underwent three weeks of physical therapy and they were followed up for 6 months. The results showed a positive effect of physical therapy on the examined parameters with no statistically significant difference between the groups. The study revealed that 6 months after physical therapy there was a slight decrease in muscle strength, but no deterioration in pain sensation and knee function. Given these findings, no significant differences were observed between the mentioned physical procedures. In conclusion, we found that therapeutic exercise is effective in treating knee OA and there is no necessity to include EMG BFB therapy or ES therapy in rehabilitation protocols
Decadent novel and antimodernism
No full textPrikazi se dekadencije Zapada u posebnoj vrsti književnog teksta zvanog dekadentskim romanom izučavaju još, u najmanju ruku, od 1970-ih i 1980-ih, prije svega u Francuskoj i Velikoj Britaniji, no istraživačko polje još uvijek nije iznjedrilo sustavnu teoriju dekadentskog romana. Pod dekadentskim romanom se dosad podrazumijevalo žanrovski i estetički nepomirljive romane koji se bave raznim oblicima rasapa, raspada, pada ili propadanja, od urušavanja porodice i kolapsa bilo kakvog društvenopolitičkog poretka pa sve do degeneracije pojedinaca. U ovoj se disertaciji iznosi nova teorija dekadentskoga romana koja polazi od pretpostavke da dekadentski roman nije bilo kakav roman o padu ili rasapu, već je riječ o žanru modernog satiričkog romana koji monopolizira temu spektakla dekadencije sasvim specifične civilizacije: modernog Zapada. Štoviše, kroz spektakl se propasti modernog Zapada u dekadentskom romanu, čija se političnost potvrđuje kroz bespoštednu pareziju o inherentno zloj prirodi projekta moderniteta, razotkriva do koje je mjere dekadencija Zapada različita od svih ostalih padova i odumiranja civilizacija kroz povijest, jer se kao konstitutivna vrijednost moderniteta demaskira pleoneksija. Dekadentski roman proizlazi iz dekadentske estetike kao osmišljenog umjetničkog okvira ozbiljenja dekadentske političke imaginacije koja, upijajući ideologeme i imaginarije konzervativnog antimodernizma, prokazuje duhovnopovijesni stadij dekadencije kojeg doseže moderni Zapad u epohi moderne, te, ujedno, razotkriva nihilizam kao usud i bit moderniteta. Propast se Zapada u dekadentskom romanu pretvara u priželjkivanu katastrofu, u umjetnički spektakl raskrinkavanja dijaboličnosti moderniteta i moderne kao pakla, pri čemu se, dekadenciji nasuprot, zamišlja ili kulturna palingeneza ili pak još dublje uvlačenje u dekadenciju radi dovođenja moderniteta do krajnosti nihilizma, a time i do samorasplinuća. Budući da dekadentski roman razvija prikaze moderne države kao okvira za anomiju, modernog sebstva kao rezervoara antinomijskih žudnji, modernog društva kao arene nadmetanja takvih žudnji, moderne etike kao emotivizma i moderne političke teologije kao ateizma, teoriju dekadentskog romana ima pratiti i teorija konzervativnog antimodernizma.Although being a self-conscious academic discipline developing at least since the 1970s, decadence studies have still not offered a systematic theory of the decadent novel which would take into consideration inherently political nature of that particular genre of fiction. Within the research field of decadence studies, it is unequivocally accepted that novels such as Huysmans' Against Nature or Wilde's The Picture of Dorian Gray need to be classified and defined as decadent novels, but due to the absence of a theory of such a genre, it is unclear what truly makes these novels decadent, what constitutes the canon of the decadent novel, what is their political charge, and why some novels dealing with similar themes of decline, decay, disintegration, or downfall of individuals, kins, societies and even civilizations, simply do not belong to the very same category. The central issue with the existing research field is its categorization of various aesthetically and genre-wise irreconcilable literary texts as decadent novels. Within the field it is uncritically accepted that various literary texts dealing with diverse forms of collapse, downfall, decay or decline (ranging from decline of empires, collapse of families, dissolution of political regimes to degeneration of kins and downfall of individuals) ultimately could be categorized as decadent novels. However, the decadent novel specifically aims to dissect one particular type of cultural, historical, political, and metaphysical downfall – namely, the decadence of the West. The primary goal of this dissertation is to offer an innovative theory of the decadent novel as a specific genre, focusing on its four defining components. However, in order to develop such a theory, first of all it is essential to establish a theory of conservative antimodernism. On the basis of ideological analysis, it is imperative to clearly define the ideological morphology of conservative antimodernism and identify its essential concepts. Constructing a theory of conservative antimodernism is an inevitable first step in formulating a theory of the decadent novel since the latter cannot be fully understood and interpreted without acknowledging its inherent political charge, which is to be found in a specific critique of modernity absorbing the imagery and concepts of conservative antimodernism. Since the decadent novel systematically portrays the modern state as a framework for anomie, the modern self as an idiotic quantum of power disconnected from the commonwealth, the modern society as a battleground of conflicting powers, the modern times as an era of shameless decadence, and the totality of modernity as a project of nihilism unparalleled in the known history of the downfall of civilizations, it is imperative to first examine the particular theory and critique of modernity inaugurated and consolidated by conservative antimodernism, along with the operational concepts upon which it has been built. As it will be shown, the concept of pleonexia lies at the heart of conservative antimodernism. Without undertaking an ideological analysis of the formulation and utilization of this particular concept within the ideology of conservative antimodernism, it is simply impossible to delve into the analysis and interpretation of decadent novels. Therefore, it is necessary to delve into the counterrevolutionary apocalyptic mindset, in which decadence and nihilism herald a terrifying retribution promising a redemption from the perceived pathologies of modernity. Additionally, critical examination of the counterrevolutionary political theology and its essential concepts such as “the wild society” and “the monstrous state” seems as a prerequisite for a better understanding of the inherently political nature of the decadent novel. Such an analysis will clearly demonstrate that the entire tradition of conservative antimodernism, spanning from apocalyptic counterrevolutionaries and romantics to conservative revolutionaries, cultural pessimists, and contemporary critics of modernity, systematically employs the concept of pleonexia in its metapolitical war against modernity, portraying modernity as the reservoir and palpitating center of pleonexia. Only through this comprehensive ideological exploration, it is possible to gain a deeper understanding of the longneglected and insufficiently defined tradition of a specific, culturally pessimistic, critique of modernity, which fundamentally differs from a plethora of other (not necessarily conservative antimodernist) critiques of modernization, modern technology, the inauthenticity of modern life, modern political economy, and so forth. While the central research question of this dissertation pertains to defining the decadent novel, it is necessarily followed by a sub-question: what constitutes the political nature of the decadent novel? The political charge of the decadent novel lies precisely in the fact that it absorbs, often ironically and parodically, the imageries and ideologemes of conservative antimodernism into fiction. Its aim is not solely to expose the acute pathologies of modernity but also to reveal the inherent malevolence and essential flaws in the foundations of Western modernity. In that sense, the decadent novel is indeed the Siamese twin brother of conservative antimodernism. The decadent novel does not just aim to unmask the inherent social hell of the modern state, the excessive desires of the modern self, and the degradation of values in modern times, but it also aims to delve deeper into exploring the fundamental evils of the entirety of modernity as a project of political philosophy annuling and transvaluating the core concepts of premodern political philosophy. Thus, the decadent novel adopts the role of an inquisitor or exorcist interrogating the possessed entity (modernity) until the latter confesses its submission to the specter of pleonexia. In order to overcome the pressing issues in the research field of decadence studies, a completely new theory of the decadent novel is proposed in this dissertation, emerging from the assumption that the decadent novel is not just any novel about decay, decline, or dissolution. Instead, the decadent novel is conceived as a form of modern satirical novel that monopolizes the theme of the spectacle of the decadence of the Western civilization in its perceived stage of unprecedented moral, political, historical and metaphysical downfall. While the decline has been an inevitable part of each and every organic cycle of the rise and downfall of a civilization throughout history, the decadent novel is not merely concerned with the ordinary decay of an ordinary civilization. It is not captivated by the fall of Rome, the self-destruction of the Aztecs, or the collapse of Babylon. Rather, it is fixated on the spectacle of the downfall of the modern West as an essentially evil civilization founded on fundamentally flawed constitutive myths. In the works of Juvenal, Hesiod, and Petronius, decadence is depicted as a period of decline and organic decay of a culture destined to perish, just like all the other cultures throughout history in the realm of transience. However, the decadent novel addresses not merely an ordinary decline of a culture or a dissolution of a civilization, but it focuses on the cataclysm of epic proportions, a self-inflicted apocalypse befalling a specific overripe culture that has embraced anomie as its societal norm. What distinguishes the modern West from hubristic civilizations of the past that acknowledged their own inevitable historical demise, is its obsession with and embeddedness in pleonexia. This is exactly what the decadent novel aims to unveil: pleonexia as the constitutive matrix of Western modernity. The decadent novel aims to unmask the scandalous truth about the evil lying in the core of the modern state, modern society, modern self etc.: the truth about pleonexia as the core principle of the modern self, the matrix of the modern society, and the value of the modern state. This image of the inherent (satanistic) wickedness of modernity becomes fully appropriated by the decadent novel. Absorbing the ideologemes and imageries of conservative antimodernism into fiction, the decadent novel develops its inherent political charge to the extreme. The decadent novel absorbs the scandalous vision of the essential wickedness of modernity in the entirety of its pleonexia, but for the satirical purpose of unveiling the hidden truth about the proper nature of the reservoir of desires of Western modernity. The decadent novel is by no means a reflection of the ideology of conservative antimodernism; rather, it is a literary text that absorbs and subordinates the ideologemes and imaginaries of conservative antimodernism (as well as its political myths) to its own fictional nature in order to depict and vivisect the monstrosity of modernity. The decadent novel is a genre of the modern novel arising from the decadent aesthetics as the artistic framework for realization of the cultural-pessimist decadent political imagination, which, relying on the ideologemes and imaginaries of conservative antimodernism, exposes the moral and historical stage of decadence of modern times, as well as the inherently nihilistic nature of modernity. As a reservoir of conservative antimodernist imagination, the decadent novel offers either a vision of cultural palingenesis beyond modernity, or a process of reduction of modernity to the utmost extremity of its inherent nihilism (and thereby its self-annihilation). With its aim to expose the pathologies of modernity, the decadent novel amalgamates elements of social and political satire and novel of ideas. In the decadent novel, the protagonist becomes the reservoir of certain political ideas, while essayist elements and politicalphilosophical discourse are used throughout the text for the purpose of vivisecting pleonexia. Decadent aesthetics depends on saturation, exaggeration, intensification, and the unrestrained accumulation of sensations, delving not only into the experience of life in the modern epoch but also into the very core of modernity’s darkness: into pleonexia. In the decadent novel, pleonexia is given a voice, a hubristic and crazed voice which madly bifurcates, feverishly collapsing into all of its excesses. Giving a voice to pleonexia means giving a voice to nihilism as the inevitable fate and quintessence of modernity. The decadent novel does not hesitate to open the maelstrom of pleonexia in the text, reveling in the most shameless triumph of pleonexia and thereby underscoring the extent to which modernity fell into exorbitance, insatiability and antinomianism. The collapse of the Western civilization thus becomes a desired spectacle, an apocalyptic purification. Ultimately, by experiencing the abyss of modernity’s inferno, the decadent subject transmutates into the apotheosis of order. Only when immersed in the social hell of pleonexia (anomie) does the decadent subject manage to attain the ideal of premodern order of meaning in whose intolerable light modern self cannot dwell. Cultural palingenesis can only emerge from a culture that, confronting the roots of its own deviations and sins, seeks to be reborn. Therefore, experiencing decadence to its extremity represents the pinnacle of tragic sentiment toward a lost golden age. Through the maelstrom of pleonexia, the decadent novel ultimately establishes a basis for imagining cultural palingenesis. The central characteristics of the decadent novel as a genre encompass the decadent subject, the decadent political imagination, the decadent form, and the decadent style. The decadent subject, serving as the protagonist, embodies the palpitating center of ultramodernity, being a figure characterized by aesthetical and ethical emotivism, dandyism, the imperative of self-realization within the realm of negative liberty, and being the ultimate connoisseur of bizarre beauty amidst a dying civilization. Simultaneously, the decadent subject also serves as a reservoir of ressentiment against modernity. Through the lens of conservative antimodernism, the decadent subject unveils nihilism as the essence of modernity and decadence as the historical stage reached by the West. Decadent political imagination responds to this perceived stage of decadence by developing a critique of modernity imbrued either with a vision of cultural palingenesis beyond modernity or with a vision of bringing modernity to the extremity of its inherent nihilism and thereby to the point of self-annihilation of modernity. The decadent form provides the framework for pleonexia to articulate itself, thereby allowing the excesses of an insatiable, exorbitant and antinomian civilization to manifest vividly. The decadent style is characterized by excessive artificiality, bizarre decor, and saturation with sensations. It employs swollen, labyrinthine, and esoteric language with the maximalist aim of encapsulating every aspect of the Western civilization as a damned civilization dying in a scandalous excess and satanic extravagance. The decadent novel transforms the downfall of the West into an artistic spectacle that indulges all senses with bizarre sensations, aiming to bring readers closer to experiencing the ideal of the golden age. The decadent novel carries within itself the light of the inquisition, delighting in probing the pathologies of modernity and classifying all the features of its decadence. Only through confronting the horror of the West's transgressions and its subsequent punishment by falling into modernity does the possibility of cultural palingenesis arise
Collaboration of students during research-based learning about soil in the Science class
No full textCilj istraživanja bio je ispitati prednosti i probleme primjene istraživačkog kolaborativnog učenja u nastavi Prirode kod učenika petih razreda osnovne škole. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1340 učenika. U eksperimentalnoj skupini učenici su učili uz istraživačko kolaborativno učenje, a njihovo se učenje uspoređivalo s učenjem učenika koji su učili standardnim istraživačkim učenjem bez kolaboracije te učenicima poučavanim tradicionalno uz pokuse. Osnovna hipoteza glasila je: Učenici koji su sudjelovali u istraživačkom kolaborativnom učenju ostvarit će u rezultatima provjere usvojenosti ishoda učenja obrađivanih nastavnom temom vezanom uz tlo, značajno bolje konceptualno razumijevanje u odnosu na učenike koji su sudjelovali u istraživačkom učenju i tradicionalnom poučavanju uz pokuse. Za potrebe istraživanja izrađeno je sedam radnih listića, priručnik za nastavnike, šest pisanih priprema za nastavu, pet anketa i pisana provjera znanja. Učenici eksperimentalne skupine smatraju da kolaborativno učenje posebno utječe na njihovu motivaciju, komunikacijske vještine i suradničke sposobnosti te su iskazali veće korištenje strategija organizacije, kritičkog mišljenja, traženja pomoći i metakognitivne samoregulacije tijekom učenja, zadovoljstvo ozračjem na nastavi i učiteljevom podrškom od ostalih učenika. U pisanoj provjeri znanja učenici eksperimentalne skupine ostvarili su bolje rezultate u dva od tri provjeravana ishoda, bolje su rješavali zadatke viših kognitivnih razina i zadatke koji su provjeravali epistemičko znanje od ostalih učenika. Učitelji kao pozitivne strane kolaboracije navode motivaciju učenika i razvoj komunikacijskih vještina. Kao negativne strane ističu opsežne pripreme za takav oblik nastave. Primijetili su kako učenici najviše problema imaju sa kognitivnim aktivnostima te im najveće probleme stvara pojava socijalnog lijenjenja.. Može se zaključiti kako kolaborativno učenje pozitivno utječe na stav učenika o takvom obliku učenja, ozračju na nastavi, učiteljevoj podršci tijekom nastave i korištenju strategije. Kolaborativno učenje daje bolje rezultate od istraživačkog učenja bez kolaboracije kada se prilikom rješavanja zadataka primjenjuju grafički organizatori ili crteži. Ishodi učenja ostvaruju se kvalitetnije uz kolaborativno učenje, ali samo kada su učenici upoznati s principima takvog učenja. Kolaborativno učenje pozitivno utječe na rješavanje zadataka viših kognitivnih razina te usvajanje epistemičkog i proceduralnog znanja.The aim of the research was to examine the advantages and problems of collaborative research-based learning in Science classes. The sample consists of 1340 eleven-year-old students. Collaborative research-based learning was compared with the research-based learning without collaboration and traditionally learning with experiments. The basic hypothesis was: Students who participated in collaborative research-based learning will achieve a statistically better conceptual understanding of topics related to soil, compared to students who participated in research-based learning and traditional learning with experiments. For the purposes of the research, seven worksheets, a manual for teachers, six lesson plans, five surveys and a written knowledge test, were created. The students of the experimental group expressed a positive attitude towards collaborative learning and believed that it affects their motivation, communication skills and collaborative abilities. Students who learned collaboratively, most of all students, used the strategies of organization, critical thinking, help seeking and metacognitive self-regulation during learning. They also showed better epistemic knowledge compared to the students in the control group and performed better on cognitive level II and III tasks than the students who were exposed to traditional learning. They also performed better on second-level cognitive tasks than the students exposed to research-based learning. Teachers point out student motivation and development of communication skills as positive sides of collaboration, and teacher’s extensive preparations, as negative aspects of collaborative learning. They observed that students face the greatest challenges with cognitive tasks, with social loafing being the most significant issue. Despite all the obstacles, teachers would like to implement this form of learning in the future because they see that it has a positive effect on student motivation and communication and collaboration skills
The effects of latin american and ballroom social dances program on risk factors for cardiovascular diseases
No full textS obzirom na prethodno utvrđene pozitivne učinke plesa na pojedine čimbenike rizika razvoja kardiovaskularnih bolesti, cilj istraživanja bio je utvrditi učinak programa standardnih i latinskoameričkih društvenih plesova na ukupno smanjenje više kardiovaskularnih čimbenika rizika u prethodno sedentarnih osoba odrasle dobi. U istraživanju je sudjelovalo 100 ispitanika, podijeljenih u eksperimentalnu (N=50) i kontrolnu (N=50) skupinu. Ispitanici oba spola, starosti od 35 do 70 godina, uključeni su prema kriteriju sedentarnosti koja je definirana provođenjem umjerene tjelesne aktivnosti manje od 30 minuta barem tri puta tjedno. Mjerenje rizičnih čimbenika za kardiovaskularne bolesti (anamnestičkih podataka prikupljenih upitnikom, vrijednostikrvnog tlaka, antropometrijskih mjera i krvnih pretraga) provodilo se u obje skupine na početku istraživanja i nakon dva mjeseca. Inicijalna i završna mjerenja kod eksperimentalne skupine provodio je jedan istraživač u plesnim centrima u kojima su ispitanici plesali, dok su se mjerenja kontrolne skupine provodila u ambulantama pod nadzorom liječnika. Eksperimentalna skupina sudjelovala je u dvomjesečnom programu početnog tečaja latinskoameričkih i standardnih društvenih plesova (Cha Cha Cha, Samba, Rumba, Jive, Bečki valcer, Engleski valcer, Tango i Foxtrot), koji se provodio dva puta tjedno u trajanju od 90 minuta. Ispitanici u kontrolnoj skupini zadržali su svoje uobičajene navike. Slučajnim odabirom u obje skupine određeno je 20 % ispitanika kod kojih su mjerenja dodatno ponovljena dva mjeseca nakon završetka istraživanja. Podatci dobiveni mjerenjem statistički su obrađeni u programu SPSS. U istraživanju su postavljene sljedeće hipoteze. Kardiovaskularni rizični čimbenici značajno su se smanjili u istraživanoj skupini nakon dva mjeseca treninga plesa. Kardiovaskularni rizični čimbenici značajnije su se smanjili kod žena nego kod muškaraca u istraživanoj skupini nakon dva mjeseca treninga plesa. Kardiovaskularni rizični čimbenici značajno su manji u istraživanoj skupini u odnosu na kontrolnu skupinu nakon dva mjeseca treninga plesa. Kardiovaskularni čimbenici rizika značajno su manji u istraživanoj skupini u odnosu na kontrolnu skupinu 2 mjeseca nakon završetka programa treninga plesa Istraživanjem je potvrđena hipoteza da su se kardiovaskularni rizični čimbenici značajno smanjili u istraživanoj skupini nakon dva mjeseca treninga plesa u vrijednostima glukoze (p=0,017), kolesterola (p=0,024), a povećali u vrijednostima indeksa tjelesne mase (p=0,035). Hipoteza da su se kardiovaskularni rizični čimbenici značajnije smanjili kod žena nego kod muškaraca u istraživanoj skupini nakon dva mjeseca treninga plesa nije potvrđena (p>0,05) za sve varijable. Hipoteza o značajnom smanjenju kardiovaskularnih rizičnih čimbenika u istraživanoj skupini nakon dva mjeseca treninga plesa djelomično je potvrđena jer su smanjenja utvrđena u vrijednostima ukupnog kolesterola (p=0,000) i glukoze (p=0,000). Rezultati binarne logističke regresije pokazali su da kontrolna skupina ima 2,76 puta veću vjerojatnost povećanja indeksa tjelesne mase, OR=2,76, (95 %, 1,19-6,42, p=0,019), 6,29 puta veću vjerojatnost povećanja kolesterola, OR=6,29, (95 %, 2,58-15,36, p0,05 za sve
varijable). Istraživanjem su potvrđeni pozitivni učinci početnog programa latinskoameričkih i standardnih društvenih plesova na pojedine rizične čimbenike za nastanak kardiovaskularnih bolesti kod prethodno sedentarnih odraslih osoba. Znanstveni doprinos istraživanja su nove spoznaje o utjecaju dvomjesečnog programa društvenog plesa na višestruke rizične čimbenike za kardiovaskularne bolesti s praćenjem naknadnog, dugoročnog učinka. Usporednim praćenjem velikog broja čimbenika na sedentarnoj populaciji koja je započela s plesnim programom dobivene su spoznaje o učinkovitosti ovih programa i njihovoj primjenjivosti u praktičnom, intervencijskom smislu.In our research, we determined how much programs of Standard and Latin American social dances can influence the reduction of certain cardiovascular risk factors in previously sedentary people. 100 respondents participated in the research, 50 respondents from the experimental group and 50 respondents from the control group. The subjects were of both genders, aged 35 to 70 years. All respondents answered 2 questions about the number of days per week they spend in vigorous physical activity and the daily duration of that activity. Both groups included in the study were included according to the sedentarity criteria,, which was defined by conducting less than 60 minutes three times a week of moderate physical activity. Measurements of risk factors for cardiovascular diseases (anamnestic data-questionnaire, blood pressure values,
anthropometric measures and blood tests) were performed at the beginning of the study and after 2 months, in both groups. Initial and final measurements in the experimental group were performed by one researcher in dance centers where the subjects were dancing, while measurements in the control group were performed in clinics under the supervision of a
physician. Subjects in the control group maintained their usual habits. The control group did not perform physical activity, so we measured the risk factors in this group at the beginning of the study and after 2 months of the study. By random selection in both groups, we determined 20% of subjects in whom we repeated the measurements 2 months after the end of the study. The data obtained by measurement were statistically processedin the SPSS program. In the research, we submited the following hypotheses. Cardiovascular risk factors significantly decreased in the research group after two months of dance training. Cardiovascular risk factors decreased more significantly in women than in meni in the study
group after two months of dance training. Cardiovascular risk factors are significantly lower in the research group compared to the control group after two months of dance training. Cardiovascular risk factors are significantly lower in the research group compared to the control group 2 months after the end of the dance training program. The research confirmed the hypothesis that cardiovascular risk factors significantly decreased in the research group after two months of dance training in the values of glucose (p=0.017), cholesterol (p=0.024), and increased in the values of the body mass index (p=0.035). The hypothesis that cardiovascular risk factors decreased more significantly in women than in men in the research group after two months of dance training was not confirmed (p>0.05) for all variables. The hypothesis of a significant reduction in cardiovascular risk factors in the research group after two months of dance training was partially confirmed, as reductions were found in the values of the following factors: total cholesterol (p=0.000) and blood sugar (p=0.000). Binary logistic regression results showed that the control group had a 2.76 times higher probability of increasing body mass index, OR=2.76, (95 %, 1.19-6.42, p=0.019), a 6.29 times higher probability increase in cholesterol, OR=6.29, (95 %, 2.58-15.36, p0.05) for all variables. We have shown the positive effects of the initial program of Latin American and Ballroom social dances on certain risk factors for the development of cardiovascular diseases in previously sedentary adults. The scientific contribution of research is a new knowledge about the impact of two-month program of social dancing on multiple risk factors for cardiovascular diseases with the followup of the long-term effect. By comparative monitoring of a large number of factors on a sedentary population that started with a dance program, we gained knowledge about the effectiveness of these programs and their applicability in a practical, interventional sense