Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Mjere fizioterapijskog ishoda za povratak rekreativnim sportskim aktivnostima nakon ozljede mišića rotatorne manžete
No full textRotatorna manšeta ključna je anatomska i funkcionalna cjelina koja omogućuje stabilnost i pokretljivost glenohumeralnog zglobaa. Sastoji se od četiri mišića – supraspinatusa, infraspinatusa, subskapularisa i teres minora – koji zajedno djeluju kako bi stabilizirali glavu nadlaktične kosti unutar zglobne čašice lopatice. Zbog svoje uloge u gotovo svim pokretima ruke, rotatorna manšeta je posebno izložena ozljedama, osobito kod sportaša i rekreativaca koji učestalo izvode pokrete iznad glave ili se bave kontaktnim sportovima. Važnost pravovremene dijagnostike ozljeda rotatorne manšete te uloga fizioterapeuta u procjeni i planiranju terapije razmatraju se kroz analizu ključnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Mjerenje fizioterapijskog ishoda obuhvaća subjektivni pregled, poput razgovora i upitnika o boli i funkciji, kao i objektivni pregled, uključujući goniometriju, manualno mišićno testiranje i promatranje obrazaca kretanja. U fizioterapijskoj praksi naglasak se sve više stavlja na funkcionalnu procjenu – ne samo na izoliranu snagu mišića ili opseg pokret, već i na kvalitetu izvođenja pokreta u svakodnevnim i sportskim aktivnostima. Rehabilitacija nakon ozljede rotatorne manšete podrazumijeva sustavan i individualiziran pristup koji se provodi kroz više faza. Početne faze usmjerene su na smanjenje boli i upale, očuvanje pokretljivosti i sprječavanje sekundarnih komplikacija. U srednjim fazama fokus je na vraćanju aktivnog opsega pokreta, unapređenju mišićne funkcije (mišićne snage, jakosti) i obnavljanju neuromuskularne kontrole. Završna faza rehabilitacije uključuje napredne vježbe za razvoj mišićne izdržljivosti, zglobne stabilnosti i funkcionalnosti potrebne za povratak svakodnevnim i sportskim aktivnostima. Fizioterapijski postupci uključuju širok spektar metoda – od pasivnih tehnika, elektroterapije i krioterapije, do aktivnih vježbi s otporom, proprioceptivnog treninga, hidroterapije i edukacije pacijenta. Korištenje elastičnih traka, pendularnih vježbi, vježbi istezanja i korekcije posture ključni su elementi svake uspješne rehabilitacije. Uključivanje pacijenta u proces, postavljanje realnih ciljeva i kontinuirano praćenje napretka dodatno povećavaju uspješnost terapijskog plana. Potpuni oporavak nakon ozljede rotatorne manšete ne ovisi isključivo o zacjeljivanju tkiva, već i o kvalitetnoj fizioterapijskoj procjeni, stručno vođenoj rehabilitaciji i aktivnoj suradnji pacijenta
Zdravstvena njega oboljelih od sistemske sklerodermije
No full textSistemska skleroza (sklerodermija) je rijetka, kronična autoimuna bolest vezivnog tkiva
koja se odlikuje progresivnom fibrozom kože i unutarnjih organa te vaskularnim promjenama.
Bolest se češće javlja kod žena u dobi između 30. i 50. godine, a uzrok još uvijek nije potpuno
poznat. Simptomi variraju, ali često uključuju zadebljanje i zategnutost kože, Raynaudov
fenomen, disfagiju, bolove u zglobovima te zahvaćenost pluća, srca, bubrega i
gastrointestinalnog trakta.
Zdravstvena njega oboljelih zahtijeva individualizirani pristup koji uključuje
multidisciplinarnu suradnju i holistički pogled na pacijenta. Ključne intervencije medicinske
sestre uključuju ublažavanje simptoma, edukaciju pacijenta o bolesti i njezinu tijeku, poticanje
samostalnosti u svakodnevnim aktivnostima te pružanje psihološke podrške zbog kroničnosti i
potencijalnog narušavanja kvalitete života.
Posebna pažnja posvećuje se njezi kože, prevenciji ulkusa, očuvanju funkcije zglobova
i disanja, kao i praćenju eventualnih komplikacija vezanih uz unutarnje organe. Edukacija o
važnosti redovite terapije, vježbi, prehrane i izbjegavanja faktora koji pogoršavaju stanje
(hladnoća, stres, pušenje) ključna je za održavanje stabilnosti bolesti i poboljšanje kvalitete
života.
Medicinska sestra ima važnu ulogu u ranom prepoznavanju simptoma pogoršanja i
pravodobnoj intervenciji, čime doprinosi učinkovitijem liječenju i smanjenju komplikacija.
Kroz empatičan i profesionalan pristup može pozitivno utjecati na psihosocijalno stanje
pacijenta te olakšati suočavanje s kroničnom bolešću
Procjena trudnice s placentom previjom
No full textPlacenta previja je poremećaj u trudnoći koji se javlja kada se posteljica razvije
u donjem dijelu maternice i svojim položajem djelomično ili potpuno prekriva unutarnje
ušće vrata maternice. Takva nepravilna implantacija može uzrokovati ozbiljne
komplikacije tijekom trudnoće i porođaja, osobito u pogledu vaginalnog krvarenja i
potrebe za kirurškim dovršenjem poroda.
Kod trudnica s placentom previjom postupak procjene uključuje više koraka – od
utvrđivanja točne dijagnoze i identifikacije potencijalnih rizika, preko kontinuiranog
praćenja trudnoće, do planiranja sigurnog načina poroda. Ključnu ulogu u tom procesu
imaju ultrazvučni pregledi, posebno transvaginalni ultrazvuk, koji omogućuje precizno
određivanje udaljenosti između posteljice i vrata maternice. Na temelju tih mjerenja
posteljica se može klasificirati kao potpuno, djelomično ili rubno prekrivajuća unutarnje
ušće cerviksa.
Simptomi koji se najčešće javljaju kod trudnica s placentom previjom uključuju
bezbolno vaginalno krvarenje, osobito u kasnijim tjednima trudnoće. Klinički pristup
ovisi o više faktora – gestacijskoj dobi, količini izgubljene krvi, stanju fetusa i vrsti
placente previje. Kod trudnica kod kojih posteljica i u kasnoj trudnoći ostaje nisko
položena i prekriva cerviks, najčešće se planira porod carskim rezom, kako bi se
izbjegli teški oblici krvarenja i druge moguće komplikacije.
Trudnicama s dijagnosticiranom placentom previjom preporučuje se pojačan odmor,
uz što je moguće više ležanja. U slučaju pojave vaginalnog krvarenja, nužna je
hospitalizacija radi praćenja i stabilizacije stanja, s ciljem očuvanja zdravlja i sigurnosti
majke i djeteta.
Zdravstveni djelatnici, osobito medicinske sestre, trebaju biti educirani o
specifičnostima ovog stanja kako bi mogli pravovremeno prepoznati promjene i
obavijestiti liječnika. Također, važno je da trudnica bude informirana o svojoj dijagnozi,
kako bi se osigurala pravilna skrb i omogućilo adekvatno liječenje
Load managment i sindrom prenaprezanja kod mladih sportaša
No full textLoad management i sindromi prenaprezanja koherentni su pojmovi čija je pojava,
uslijed epidemije podložnosti mladih sportaša ozljedama, neizostavni dio literature modernog
svijeta sporta. Sindromima prenaprezanja, koji su kategorizirani kao kronična oštećenja
lokomotornog sustava, često prethode razdoblja nefunkcionalnog opterećenja tkiva koja
rezultiraju patološkim stanjima zahvaćenih struktura. Povišena susceptibilnost sportaša na
oštećenja putem varijabilnih čimbenika trenažnog procesa nerijetko je indikator za postojanje
drugih, intrinzičnih faktora rizika te je njihova etiologija ključna u pravilnoj prevenciji i
rehabilitaciji prenaprezanja. Unutarnji čimbenici uključuju spol, kronološku dob, poremećaje
prehrane, anatomske abnormalitete i prijašnje ozljede. Dobno specifični faktori obuhvaćaju
adolescentski zamah rasta, raznolikost u zrelosti skeleta te povišenu osjetljivost hrskavice rasta
na stresove. Česti ekstrinzični faktori su nagle promjene u volumenu i intenzitetu treninga,
nepravilna tehnika, vrsta podloge i opreme te, ona ključna, pojava pretreniranosti.
Najčešćim sindromima prenaprezanja pripadaju osteochondritis dissecans, OsgoodSchlatter bolest, Severova bolest, gimnastičarski ručni zglob, little league lakat i rame i sindrom
medijalnog tibijalnog stresa. Prijelomi zamora, kod kojih preopterećenje nadvladava
sposobnost pravovremene reparacije koštanog tkiva, nerijetko se javljaju kod sportaša gdje su
prisutne značajne sile ponavljajućih pokreta. Sve mnogobrojnije sudjelovanje djece i mladih u
organiziranom sportu uzrokuje i povećanje količine prijavljenih sportskih ozljeda i oštećenja.
Prijevremena sportska specijalizacija obilježena je deklaracijom participacije u singularnom
sportu u pedijatrijskoj dobi. Pretreniranost, pritisak okoline i samostalna težnja za uspjehom
predstavljaju ključne stresore koji potpomažu razvoj sportskog burnouta.
Load management, čiji nedostatak izravno utječe na razvoj sindroma prenaprezanja,
pojam je koji opisuje regulaciju trenažnih napora uslijed aktivne sportske sezone. Održavanje
ravnoteže između funkcionalnog preopterećenja, koje nalaže posljedično poboljšanje sportske
izvedbe, i nefunkcionalnog opterećenja, koje sugerira upravo suprotno, je jedna od osnovnih
zadaća pravilne kontrole napora. Omjer akutno:kroničnog opterećenja novitet je u mjernim
alatima sportskog opterećenja te njegova optimizacija dovodi do efikasnog progresivnog
napretka. Odbojnost sveopće javnosti prema samom pojmu load managementa prepreka je koju
je potrebno nadjačati pravilnim izvođenjem istog te adekvatnom edukacijom o kauzalnosti
preopterećenja sportaša. Prevencija sindroma prenaprezanja putem propisnog izvođenja load
managementa treba se temeljiti na individualizaciji i pravilnoj periodizaciji trenažnog procesa.
Poduzimanje svih mjera u svrhu očuvanja sveopće dobrobiti mladog sportaša od imperativne
je važnosti za održavanje integriteta sporta
Sigurnost pacijenata tijekom primjene stereoelektroencefalografije
No full textVrlo je va~no postaviti fokus na pitanje epilepsije kao jedne od najuestalijih
kroninih neurolobkih bolesti s kojima se ljudi susreu kao i postupak tijekom primjene
stereo-elektroencefalografije (SEEG), suvremene invazivne dijagnostike metode koja se
koristi kao jedna od postojeih metoda u lijeenju epilepsije, posebno kod pacijenata s
farmakorezistentnim oblikom bolesti, odnosno epilepsijom koja je otporna na lijeenje.
Epilepsija se mo~e opisati kao kronini neurolobki poremeaj koji karakteriziraju
ponavljajui napadaji, a pogađa vibe od 50 milijuna ljudi diljem cijelog svijeta. Osim
zdravstvenih komplikacija koje utjeu na kvalitetu svakodnevnog ~ivota oboljele osobe,
epilepsija sa sobom nosi i ozbiljne socijalne posljedice poput stigmatizacije, smanjenog
pristupa obrazovanju i zapobljavanju te psiholobkih potebkoa. Kod otprilike 30-40 %
pacijenata epilepsija ne reagira na standardnu farmakolobku terapiju koja je primjenjuje, bto
zahtijeva napredne dijagnostike metode i kirurbke pristupe. SEEG predstavlja vrlo va~an
iskorak u dijagnostici epilepsije jer omoguuje precizno određivanje epileptogenih zona u
mozgu pomou implantacije dubinskih elektroda. Te elektrode bilje~e elektrinu aktivnost
mozga u realnom vremenu, bto zdravstvenom osoblju omoguuje trodimenzionalno
mapiranje mo~dane aktivnosti te donobenje odluka o daljnjem obliku lijeenja – bilo da se
radi o kirurbkom zahvatu, radiofrekventnoj ablaciji ili prilagodbi terapije. U radu se detaljno
prikazuju povijesni razvoj SEEG metode, indikacije za njezinu primjenu, potrebna oprema,
tehnika izvođenja te mogue komplikacije poput krvarenja ili infekcija, koje su rijetke, ali
potencijalno ozbiljne. Naglabena je i va~na uloga medicinske sestre u cijelom procesu – od
pripreme pacijenta, intraoperativne asistencije do postoperativne skrbi i edukacije pacijenta
i njegove obitelji kako bi se osigurala sigurnost pacijenta tijekom itavog procesa izvođenja
ove metode. SEEG se u svijetu sve vibe koristi zbog svoje tonosti, minimalne invazivnosti
i pozitivnog utjecaja na ishod lijeenja, osobito u slo~enim sluajevima. Unato tehnikoj
zahtjevnosti, metoda se sve vibe primjenjuje i izvan Europe zahvaljujui tehnolobkom
napretku i edukaciji timova. Upravo SEEG predstavlja vrijedan alat u modernoj neurologiji
i neurokirurgiji koji znaajno pridonosi sigurnosti i kvaliteti lijeenja pacijenata s
epilepsijom
Zdravstvena njega bolesnika s miastenijom gravis
No full textMiastenija gravis autoimuna je bolest koja je praćena slabošću poprečnoprugastih mišića u kojoj je narušena komunikacija između živaca i mišiće, te dolazi do epizoda slabosti mišića. Simptomi se razlikuju od osobe do osobe, ali se mogu u iste osobe i mijenjati. Najčešći simptomi su padanje vjeđa (obje ili jedne), smetnje pri žvakanju, gutanju, govoru, dvoslike, slabost i brzi umor u vratu, trupu, nogama i rukama, a kod najtežih slučajeva pojavljuju se smetnje pri disanju. Na dijagnozu miastenije gravis se može posumnjati kod osoba s epizodama slabosti, a pogotovo ako su zahvaćeni mišići očiju ili lica, te kad se slabost intenzivira aktivnošću zahvaćenih mišića, a smanjuje odmorom. Zatim se radi test s ledom i test odmora, a dijagnoza se potvrđuje elektromiografijom i krvnim pretragama. Liječenje miastenije gravis se provodi lijekovima koji brzo pomažu u povećanju snage, lijekovi za suzbijanje autoimune reakcije, izmjena plazme i odstranjivanje timusne žlijezde. Osim farmakološkog liječenja, ključnu ulogu u oporavku osoba oboljelih od miastenije gravis imaju redovita tjelesna aktivnost i uravnotežena prehrana. Budući da bolest uzrokuje progresivno smanjenje mišićne snage, važno je educirati pacijente o značaju prilagođenih vježbi koje mogu poboljšati njihovu funkcionalnost i kvalitetu života. Terapijsko vježbanje, prilagođeno individualnim sposobnostima, može pomoći u održavanju mišićne mase i smanjenju umora, što je često prisutno kod ovih bolesnika. Uloga medicinskih sestra je upoznati bolesnika i bolesnikovu obitelj sa simptomima i uzrocima bolesti, te o važnosti pravilnog uzimanja terapije kao i edukacija o važnosti prehrane i umjerene tjelovježbe, te vođenju normalnog društvenog života
Peripartalna depresija - uloga medicinske sestre
No full textPeripartalna depresija (PPD) je ozbiljan javnozdravstveni problem koji se javlja tijekom
trudnoće ili u prvoj godini nakon poroda te značajno utječe na psihofizičko zdravlje majke,
razvoj djeteta i funkcioniranje cijele obitelji. Unatoč visokoj prevalenciji, peripartalna depresija
često ostaje neprepoznata i neliječena. Medicinske sestre, zbog svoje stalne prisutnosti u skrbi
za trudnice i rodilje, igraju ključnu ulogu u prevenciji, ranom prepoznavanju, edukaciji i podršci
ženama koje se suočavaju s ovim poremećajem.
U ovom radu analizirani su etiologija, simptomi i posljedice peripartalne depresije, s
posebnim naglaskom na ulogu medicinske sestre kroz sve faze skrbi. Posebno su istaknuti alati
za prepoznavanje depresije, poput Edinburške skale, važnost edukacije žena i njihovih obitelji,
kao i potreba za timskim pristupom u liječenju. Kvalitetna edukacija i aktivno uključivanje
medicinskih sestara u skrb za mentalno zdravlje žena u peripartalnom razdoblju mogu značajno
poboljšati ishode liječenja i doprinijeti smanjenju stigmatizacije ove problematike
Sudekov sindrom i fizioterapija
No full textNajčešća nuspojava nakon traume ili operacije je Sudeckov sindrom, poznat i kao
kompleksni regionalni bolni sindrom. Primarno zahvaća distalni dio ekstremiteta i karakterizira ga
nesnosna bol, oteklina, promjene boje kože i temperature te ograničena funkcija. Dijeli se u tri faze:
atrofija, distrofija i upala. Mjerenja i testovi koriste se zajedno s fizioterapijom za procjenu mišićne
snage, raspona pokreta i nelagode kako bi se odredili sljedeći koraci u planu liječenja. U cilju
smanjenja boli, povećanja opsega pokreta te prevencije kontraktura i atrofije mišića, fizioterapijski
zahvati koriste se terapijskim vježbama (vježbe cirkulacije, jačanja i mobilizacije),
elektroterapijom (magnetoterapija, TENS, dijadinamičke i galvanske struje, elektrostimulacija,
elektroakupunktura) i drugim tjelesnim sredstva (krioterapija, termoterapija, masaža, ultrazvuk).
Za liječenje Sudeckovog sindroma i postizanje optimalne rehabilitacije nužan je temeljit fizikalni
pregled i odgovarajuća primjena modaliteta fizikalne terapije. Za neovisnost i funkcioniranje, čime
se poboljšava kvaliteta života i produktivnost na poslu, ključna je fizioterapija.
Cilj rada je pregledom dostupne literature i dosadašnjih provedenih istraživanja prikazati
fizioterapijsku procjenu, intervenciju i važnost fizioterapije kod sudeckova sindroma
Fizioterapijska procjena i intervencija kod problema ravnoteže osoba nakon moždanog udara
No full textMoždani udar predstavlja socijalni i medicinski problem kako u Hrvatskoj tako i u
cijelom svijetu. Riječ je o neurološkom poremećaju koji nastaje uslijed poremećaja u cirkulaciji,
što dovodi do nedovoljne opskrbe određenih dijelova tijela kisikom i hranjivim tvarima. Može
ostaviti kognitivne i motoričke posljedice poput problema koordinacije, problema ravnoteže,
problema mišićnog tonusa i problema kognitivne funkcije. Problemi vezani uz ravnotežu
zahvaćaju oko 80% pacijenata te im onemogućuju stabilnost i sigurnost pri hodu i obavljanju
aktivnosti svakodnevnog života.
Fizioterapeut treba s fizioterapijom započeti već na kliničkim odjelima. Najbolje je
započeti s detaljnom fizioterapijskom procjenom, preporuča se korištenje procjene prema ICF
– u jer najbolje može obuhvatiti sve probleme s kojima se neurološki pacijent susreće. Za
procjenu ravnoteže od velike pomoći su standardizirani mjerni testovi i skale pomoću kojih
lakše možemo bilježiti sam napredat pacijenta. Fizioterapijska intervencija je individualizirana
potrebama pacijenta. Koriste se razni koncepti poput Proprioceptivne neuromuskularne
facilitacije, Bobath koncepta, terapije po Vojti i dr.. Uz to također se primjenjuju i
fizioterapijske metode kao što su telerehabilitacija, virtualna stvarnost i robotika, sve s ciljem
što uspješnijeg i bržeg oporavka pacijenta nakon moždanog udara
Fizioterapija specifičnih ozljeda u amaterskom boksu
No full textAmaterski boks s godinama postaje sve popularniji među mlađim generacijama. Osobito
se za ovaj sport zanimaju dječaci, ali sve više i djevojčice. Kako se povećava broj amaterskih
sportaša u boksu tako se povećava i učestalost najčešćih ozljeda koje su popratni dio svakog
sporta pa tako i amaterskog boksa. Zbog naglih pokreta i izbačaja kod udaraca često dolazi do
ozljeda kao što su istegnuća, uganuća, iščašenja i sličnih ozljeda. Ozljede se događaju tijekom
mečeva, ali i tijekom treninga. Do ozljeda dolazi najčešće zbog neadekvatne pripreme sportaša
za takav tip treninga i napora kakav iziskuje boks. U boksački trening bitno je uključiti
fizioterapeuta, kako kod profesionalnih tako i kod amaterskih sportaša. Fizioterapeut bi trebao
biti uključen prilikom natjecanja, ali također i tijekom trenažnog procesa sportaša radi
prevencije ozljeda, ali i kada se dogodi ozljeda radi bržeg i kvalitetnijeg oporavka. Također uz
fizioterapeuta kod prevencije ozljeda vrlo važnu ulogu ima i trener koji vodi sportaša u cijelom
trenažnom procesu. Fizioterapeut koji brine o boksačima treba biti upoznat sa širokim spektrom
ozljeda, ali i s ozljedama koje su usko povezane s boksom. Trebao bi poznavati mehanizam
nastanka ozljede kako bi u trenutku kada je ozljeda nastala mogao što brže i kvalitetnije
djelovati. Cilj fizioterapije kod nastanka ozljeda je da se sportaš što prije vrati u formu prije
ozljede, a u tome pomaže i dobra preventivna skrb kako bi se sportaš u što kraćem vremenu
oporavio. U okviru ovoga rada analizirat će se najčešće ozljede koje se javljaju kod amaterskih
boksača, s posebnim osvrtom na njihov anatomski i biomehanički kontekst. Detaljno će biti
opisana fizioterapijska procjena te specifične intervencije koje se koriste u rehabilitaciji i
prevenciji svake pojedine ozljede. Također, prikazat će se važnost interdisciplinarne suradnje
između trenera, sportaša i fizioterapeuta, kao i uloga suvremenih znanstvenih istraživanja u
oblikovanju terapijskih protokola. Povezivanjem teorijskih znanja i praktičnih primjera, ovaj
rad nastoji istaknuti ključnu ulogu fizioterapije u zdravlju i uspjehu sportaša