Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Povijesni razvoj elektrostimulativne terapije u tretmanu psihijatrijskih bolesnika
No full textOvaj završni rad pruža sveobuhvatan pregled povijesnog razvoja elektrostimulativne terapije (EST), kao i njezine primjene kao metode liječenja u psihijatriji koja se koristi od tridesetih godina prošlog stoljeća. U tom kontekstu, prikazan je povijesni razvoj EST, od njenih relativno kontroverznih početaka kao jedne od "šok terapija", odnosno terapija koje dovode do kolvulzije te je stoga i prikladniji naziv ove terapije elektrokonvulzivna terapija (EKT), pa sve do moderne primjene koja se temelji na strogim kliničkim smjernicama i protokolima. Detaljno su opisane ključne indikacije za primjenu EST-a, s posebnim naglaskom na teške oblike depresivnog poremećaja, bipolarnog afektivnog poremećaja, shizofrenije i katatonije. Razmatraju se i specifične populacije pacijenata, kao što su starije osobe i trudnice, te hitna stanja u kojima EST može biti životno spasonosna intervencija. Nadalje, prikazuju se suvremene teorije o mehanizmu djelovanja EST-a, uključujući utjecaj na sustave različitih neuroprijenosnika, neurotrofina, kao i općenito na neuroplastičnost. Analiziraju se kognitivne i druge nuspojave EST-a, kao i kontraindikacije za njegovu primjenu, s ciljem postizanja uravnotežene procjene rizika i koristi za njenu primjenu. Isto tako, prikazan je detaljan postupak primjene EST-a, od pred anestetičkih priprema i anestezije do praćenja pacijenta tijekom i nakon tretmana. Također je dan prikaz uloge terapije održavanja EST-om u prevenciji relapsa. Na koncu, prikazana je usporedba EST-a s drugim metodama neurostimulacije, poput transkranijalne magnetske stimulacije (TMS), a sa svrhom pružanja dodatnog konteksta razumijevanja pozicije EST u suvremenoj psihijatrijskoj praksi. Zaključno se može istaknuti da je EST neizmjerno vrijedna terapijska opcija za određene psihičke poremećaje, a svakako za one koji se po smjernicama i kliničkom utisku smatraju terapijski rezistentnima, uz naglasak na potrebi za pažljivom procjenom svakog pojedinog pacijenta i individualiziranim pristupom liječenj
Mobilnost lopatice u poboljšanju terapijskog ishoda subakromijalnog impingement sindroma
No full textZglob ramena je jedan od najpokretljivijih zglobova Ɵjela te zbog njegove velike gibljivosƟ
dolazi do smanjenje stabilnosƟ zgloba. Zglob ramena je kuglasƟ zglob te omogućuje pokrete
kroz sve tri ravnine. Subakromijalni impingement sindrom jedan je od česƟh uzroka boli u
ramenu. Neer je prvi opisao sindrom 1972. godine i klasificirao sindrom u tri stadija.
Najčešće se javlja kod osoba koje se bave akƟvnosƟma i poslom koji od njih zahƟjevaju
izvođenje ponavljajućih pokreta iznad razine glave. Sportovi i zanimanja kod kojih se javlja su:
rukomet, odbojka, plivanje, stolar, slikar i frizer. Na pojavu sindroma mogu utjecaƟ i vanjski
čimbenici rizika poput: pušenja, nošenje velikih tereta, infekcije i upotreba fluorokinolonskih
anƟbioƟka. Najveći broj osoba koje imaju dijagnozu je u šezdeseƟm godinama života. Prvi
simptom kojeg oboljele osobe zamjećuju je bol u području ramena koja je trajna, također žale
se na bol prilikom podizanja ruke, bol Ɵjekom ležanja na boku te bol prilikom pokreta ruke
iznad razine glave.
Postavljanje dijagnoze uključuje uzimanje anamneze i fizički pregled. U procesu
postavljanja dijagnoze korisƟ se: ultrazvuk, rendgensko snimanje ramena, magnetska
rezonancija za procjenu mekih tkiva te kompjuterizirana tomografija.
Fizioterapijska procjena se provodi po SOAP modelu. Primjenjuju se specifični testovi za
utvrđivanje impingement sindroma poput: testa bolnog luka, Neerov impingement testa,
Hawkins-Kennedyjev impingement test te specifični testovi za procjenu funkcije mišića
rotatorne manšete.
Postoje dvije vrste liječenja: kirurško i nekirurško. Kirurški zahvat se preporučuje
osobama koje su pokušale smanjiƟ simptome i poboljšaƟ funkciju zgloba primjenjujući
nekirurški oblik liječenja Ɵjekom kojeg nije došlo do poboljšanja simptoma ili se nisu ostvarili
zadani terapijski ciljevi. Kirurško liječenje uključuje: subakromijalnu dekompresiju i
akromioplasƟku, bursektomiju ili popravak mišića rotatorne manšete.
Nekirurško liječenje se sastoji od primjene postupaka fizioterapijske intervencije kao
neizostavni dio liječenja. Primjenjuje se u akutnoj fazi, a glavni ciljevi su: smanjenje boli i upale,
povećanje opsega pokreta te edukacija pacijenta. U fizioterapijskom procesu također se
primjenjuju: laserska terapija, udarni val, akupunktura, ultrazvuk, terapijske vježbe i manualna
terapija
Model kliničkog rasuđivanja za procjenu i evaluaciju pacijenta s boli u vratu
No full textBol u vratu definira se kao osjećaj nelagode unutar regije omeđene gornjom nuhalnom
linijom, bočnim rubovima vrata i donjom zamišljenom linijom koja prolazi kroz vrh šiljastog
nastavka prvog torakalnog kralješka. Vratobolja predstavlja značajan globalni zdravstveni
problem s potencijalno ozbiljnim utjecajem na funkcionalnu sposobnost i kvalitetu života
pojedinca. Epidemiološki podaci upućuju na godišnju prevalenciju od 30–50 %, s progresivnim
porastom incidencije, posebno u žena i osoba starijih od 45 godina. Multifaktorska etiologija
najčešće uključuje mehanička opterećenja, posturalne i degenerativne promjene, ozljede i
specifične patologije poput cervikalne radikulopatije, uz sve značajniju ulogu psihosocijalnih
čimbenika u kronifikaciji simptoma.
Cilj rada je istražiti i kontekstualizirati ulogu kliničkog rasuđivanja fizioterapeuta u
procesu procjene i evaluacije pacijenta s boli u vratu, s naglaskom na primjenu znanstveno
utemeljenih pristupa u svakodnevnoj kliničkoj praksi. S obzirom na kompleksnost kliničke
slike, učinkovita procjena i evaluacija zahtijevaju primjenu strukturiranog kliničkog
rasuđivanja koje integrira biopsihosocijalni pristup s dijagnostičkim modelima prepoznavanja
obrazaca, hipotetičko-deduktivnim pristupom te narativnim modelima. Kliničko rasuđivanje je
dinamičan i individualiziran proces koji uključuje primjenu stručnog znanja, kliničkog iskustva
i kritičke analize dostupnih informacija. Subjektivni pregled započinje detaljnom anamnezom
pacijenta i evaluacijom intenziteta boli, funkcionalnih ograničenja, psihosocijalnih čimbenika
te kvalitete života uz primjenu standardiziranih upitnika i skala. Objektivni pregled obuhvaća
opservaciju, palpaciju, analizu posture i hoda, procjenu mišićne funkcije, snage i izdržljivosti,
pokretljivosti vratne kralježnice, kao i provođenje neuroloških i provokativnih testova.
Sintezom dobivenih podataka formulira se fizioterapijska dijagnoza u skladu s Međunarodnom
klasifikacijom funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja, uzimajući u obzir individualne i
kontekstualne čimbenike. Zbog čestih recidiva, terapijski ciljevi i plan trebaju biti usmjereni na
dugoročnu dobrobit pacijenta. Edukacija pacijenta, individualizirani programi vježbi, manualna
terapija i primjena fizikalnih agenasa predstavljaju metode s dokazanim terapijskim učinkom.
Integracija teorijskih spoznaja, kliničkog iskustva i specifičnih potreba pacijenta omogućuje
postizanje optimalnih terapijskih ishoda, čime se ne samo ublažava bol već i poboljšava
funkcionalna sposobnost i kvaliteta života pacijenta
Fizioterapija kod djece s Downovim sindromom
No full textDown sindrom je složen genetski poremećaj koji utječe na brojne aspekte djetetova razvoja- od motoričkih i kognitivnih sposobnosti do govorno-jezičnih i senzornih funkcija. Postoje tri oblika Down sindroma: trisomija 21 (najčešći oblik, prisutan u oko 95% slučajeva), mozaicizam (oko 1–2%) i translokacija (oko 3–4%). Svi oblici uzrokuju slične karakteristike, iako simptomi mogu varirati u težini. Djeca s Down sindromom često pokazuju kašnjenje u razvoju osnovnih motoričkih vještina, što je povezano s prisutnom hipotonijom, smanjenom posturalnom kontrolom, poteškoćama u ravnoteži i koordinaciji te povećanom pokretljivošću zglobova (hipermobilnost). Osim motoričkih izazova, mogu biti prisutne i intelektualne poteškoće, kao i različita oboljenja drugih organskih sustava – najčešće celijakija, subklinički hipotireoidizam, kongenitalne srčane greške te problemi sa senzornim organima, osobito sluhom i vidom. Upravo zato fizioterapija ima iznimno važnu ulogu u njihovom cjelokupnom razvoju. Kvalitetna procjena, temeljena na Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja (eng. International Classification of Functioning, Disability and Health- ICF), omogućuje sveobuhvatan uvid u sposobnosti i potrebe djeteta te služi kao osnova za izradu individualiziranog terapijskog plana. Korištenje standardiziranih alata kao što su GMFM-88, FSST, TIMP, PBS i BSID-IV pomaže u praćenju napretka i prilagodbi intervencija. Najčešće korištene metode u fizioterapiji uključuju neurorazvojni Bobath koncept i Vojta terapiju, kao i pomoćne oblike rada poput glazbene terapije, hipoterapije i metode Maria T21, koje dodatno motiviraju dijete i čine terapijski proces ugodnijim. Uspjeh terapije u velikoj mjeri ovisi i o suradnji s roditeljima te transdisciplinarnom pristupu koji uključuje različite stručnjake. Rana intervencija kod djece s Down sindromom iznimno je važna jer potiče njihov cjelokupni razvoj i smanjuje rizik od sekundarnih poteškoća. Fizioterapeut ima ključnu ulogu u habilitaciji, osobito u poticanju pravilnog motoričkog razvoja i posturalne stabilnosti, kao i unapređenju ravnoteže i koordinacije. Kroz igru, vježbe i individualizirane terapijske aktivnosti, fizioterapija pomaže djeci da steknu funkcionalne vještine koje povećavaju njihovu samostalnost i kvalitetu života, omogućujući im lakše uključivanje u društvo
Srčana resinkronizacijska terapija - intervencije medicinske sestre
No full textZatajenje srca jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema, kako globalnih tako i u
Hrvatskoj, s velikom stopom smrtnosti. Srčana resinkronizacijska terapija (CRT) suvremena je
metoda liječenja za bolesnike sa simptomatskim zatajenjem srca i poremećajem električne
provodljivosti srca, naročito uz značajno produljenje depolarizacije ventrikula (QRS kompleksa)
i sa sniženom ejekcijskom frakcijom lijeve klijetke (LVEF). Ugradnjom CRT-a se postiže
sinkronizacija ventrikularnih kontrakcija, što omogućava poboljšanu učinkovitost rada srca,
smanjenje simptoma i unapređenju kvalitete života.
Glavni cilj ovog rada je opisati i analizirati ključne sestrinske intervencije uključene u skrb
o pacijentima koji su podvrgnuti terapiji srčane resinkronizacije. To uključuje skrb prije, tijekom
i nakon implantacije uređaja, kao i dugoročno praćenje, edukaciju pacijenata i psihološku
podršku. U radu će se istražiti koliko je uloga medicinske sestre ključna u optimizaciji terapijskih
ishoda, osiguravanju sigurnosti pacijenata i poboljšanju ukupne kvalitete života pacijenata s CRT
uređajima. Medicinska sestra/tehničar sudjeluje u praćenju mogućih ranih i kasnih komplikacija,
poput infekcija, hematoma, dislokacije ili frakture elektrode, te u pravodobnom prepoznavanju
znakova ne-odgovora na terapiju. Posebna pažnja je na osobe starije životne dobi koji imaju više
kroničnih bolesti, čiji su fizički, psihološki i edukacijski kapaciteti često smanjeni. Individualnim
pristupom omogućujemo prilagođenu procjenu kognitivnih i motoričkih sposobnosti, osigurava
se sigurnost tijekom rehabilitacije i aktivno uključuje obitelj u skrb.
Medicinska sestra/tehničar također ima ulogu u provedbi edukacije o uređaju,
svakodnevnim aktivnostima, postoperativnim ograničenjima i prepoznavanju alarmantnih
simptoma koji mogu upućivati na komplikacije. Korištenjem standardiziranih smjernica i
suradnjom unutar multidisciplinarnog tima, medicinske sestre/tehničari aktivno doprinose
poboljšanju terapijskih rezultata, smanjenju potrebe za ponovnim hospitalizacijama, te potiču
pacijente na aktivnije i odgovornije sudjelovanje u vlastitoj skrbi za sebe
RAZVOJ I UTJECAJ UMJETNE INTELIGENCIJE NA BIOMEDICINU I ZDRAVSTVO TE NJENA IMPLEMENTACIJA NA DJELATNOST SANITARNOG INŽENJERSTVA
No full textSAŽETAK Umjetna inteligencija igra veliku ulogu u biomedicini i zdravstvu u današnje vrijeme. Široko se primjenjuje u dijagnostici, robotskoj kirurgiji i istraživanju, zahvaljujući sve većoj dostupnosti zdravstvenih podataka i ubrzanom napretku analitičkih tehnika. Umjetna inteligencija kontinuirano napreduje, razvijajući sposobnosti koje sve više nalikuju ljudskom razmišljanju. Ovaj diplomski rad istražuje inovativne primjene umjetne inteligencije u dijagnostici, liječenju i prevenciji bolesti, ističući njezin utjecaj na područja poput radiologije, kardiologije, javnog zdravstva. Posebna pažnja posvećena je implementaciji umjetne inteligencije na djelatnost sanitarnog inženjerstva, gdje tehnologije poput strojnog učenja (engl. Machine Learning) i IoT (engl. Internet of Things) sustava omogućuju praćenje kvalitete vode i zraka te pravovremeno otkrivanje ekoloških prijetnji. Osim što donosi revolucionarne promjene, umjetna inteligencija suočava se s izazovima poput etičkih pitanja, nedostatka regulative i potrebe za standardizacijom. Unatoč tim izazovima, njezin potencijal za optimizaciju resursa, ubrzanje analiza i donošenje informiranih odluka potvrđuje njezinu ključnu ulogu u budućim razvojnim strategijama. Uz etičko upravljanje i tehnološku prilagodbu, umjetna inteligencija postat će nezamjenjiv element suvremenog društva
Incidencija raka gušterače u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2013. do 2022. godine
No full textGušterača je endokrina i egzokrina žlijezda u ljudskom organizmu. Egzokrinom
funkcijom luči probavne enzime koji pomažu u razgradnji hrane u tankom crijevu.
Endokrinom funkcijom proizvodi hormone inzulin i glukagon, te regulira razinu šećera u krvi.
Rak gušterače češći je kod muškaraca nego žena. Nalazi se na šestom mjestu skupine
malignih bolesti. Cilj ovog rada je analizirati i opisati trend incidencije raka gušterače u
Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2013. do 2022.godine. U radu su korišteni podaci za
incidenciju iz Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prikazani kao apsolutni
brojevi te spolno i dobno-specifične stope na 100 000 stanovnika. Analizom desetogodišnjeg
razdoblja utvrđen je uzlazni trend incidencije u oba spola. Stopa incidencije raka gušterače
raste s dobi, a dobno-specifične stope incidencije veće su kod muškaraca nego kod žena.
Najveći broj oboljelih muškaraca bilježi se oko 50-te godine života, a žena oko 70-te godine
života. Čimbenici koji utječu na porast oboljelih mogu biti pušenje cigareta, alkohol,
pankreatitis, pretilost i dr. S obzirom da se rak gušterače otkrije kasnije, najčešće u
uznapredovanoj fazi, bitna je pravodobna dijagnostika, prevencija i liječenje na vrijeme
Analiza trenda pojavnosti raka jajnika u Republici Hrvatskoj
No full textRak jajnika jedan je od najsmrtonosnijih ginekoloških karcinoma, čija je visoka stopa
mortaliteta prvenstveno posljedica nespecifičnih simptoma te kasnog otkrivanja bolesti. Najčešće
pogađa žene starije životne dobi, posebice one starije od 75 godina. Za uspješnost liječenja
potrebno je rano postavljanje dijagnoze, nakon čega slijede tretmani poput kirurškog zahvata te
dopunske kemoterapije. Najučestaliji tip tumora koji zahvaća jajnike je serozni karcinom visokog
gradusa, koji je uzrok najvećeg broja smrtnih ishoda ove bolesti.
Cilj ovoga rada bio je analizirati trend pojavnosti raka jajnika u Republici Hrvatskoj u
razdoblju od 2013. do 2022. godine. U radu su korišteni podaci o incidenciji raka jajnika za
Republiku Hrvatsku Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, prikazani kao apsolutni
brojevi te kao dobno-specifične stope incidencije na 100 000 stanovnika. Također, podaci o broju
stanovnika korišteni u ovom istraživanju preuzeti su sa Državnog zavoda za statistiku prema
posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine.
Analizom desetogodišnjeg razdoblja pretpostavke su uglavnom potvrđene, s obzirom na
to kako porast kroz godine nije bio linearan, već je pokazivao blaga odstupanja. Unatoč tome,
dobno-specifična stopa incidencije jasno pokazuje porast s dobi, a najveće vrijednosti zabilježene
su u dobnoj skupini od 85+ godina. Zaključno, starija dob predstavlja jedan od ključnih čimbenika
za razvoj raka jajnika.
Budući da rak jajnika i dalje predstavlja veliki javnozdravstveni problem, kako u Hrvatskoj
tako i u svijetu, potrebno je kontinuirano naglašavati važnost ranog otkrivanja, prevencije i
edukacije kao ključnih elemenata u održavanju zdravlja žen
Trijaža bolesnika u hitnom prijemu
No full textTrijaža je proces brze procjene i svrstavanja bolesnika u određene kategorije po
dolasku u hitni prijam. Zadužena je za organizaciju zdravstvene skrbi i osigurava da
bolesnici budu prioritetno zbrinuti prema redoslijedu hitnosti njihovih stanja. Pacijenti
koji su životno ugroženi obrađuju se prvi. Trijaža kao takva datira još iz dalekog 18.
stoljeća, a danas se trijažni sustavi koriste gotovo svugdje u svijetu, u različitim
oblicima, među kojima su najpoznatiji ATS, CATS, MTS i ESI. Ove ljestvice omogućuju
medicinskom osoblju da brzo klasificira pacijente i usmjeri ih prema odgovarajućoj vrsti
liječenja. Australsko-azijska skala je ona koja se koristi u Republici Hrvatskoj i poznata
je kao nacionalna ljestvica svih OHBP-a u zemlji. Njenih pet trijažnih kategorija koje
idu od, odmah po život opasnih stanja, do manje hitnih bolesnika, precizno su opisane
u nastavku. Za adekvatnu procjenu između ostalog zaduženi su fiziološki pokazatelji
na koje trijažer mora obratiti pozornost. Osim tjelesnih pokazatelja, tijekom procesa
trijaže važno je odrediti i razinu boli kod pacijenta s obzirom da je to broj jedan najčešći
simptom kojega pacijenti navode. U kontekstu suvremenog zdravstvenog sustava,
preopterećenje hitnih prijema i specifične potrebe ranjivih skupina čine trijažu još
zahtjevnijom i traže dodatnu prilagodbu postojećih protokola. Kontinuirano
usavršavanje ključno je za prilagodbu na nove izazove koji se pojavljuju u hitnoj
medicinskoj skrbi. Također trijaža nije samo pitanje efikasnosti, već i kvalitete pružene
skrbi, koja mora biti prilagođena potrebama svakog pojedinca
Važnost holističkog pristupa u tretiranju perzistirajuće boli
No full textPerzistirajuća bol predstavlja kompleksan terapijski izazov jer narušava fizičko, emocionalno i socijalno funkcioniranje osobe te značajno utječe na kvalitetu života. U ovom radu prikazani su osnovni neurofiziološki mehanizmi nastanka i odražavanja kronične boli, kao i njezina klasifikacija i najčešći čimbenici koji pridonose perzistenciji simptoma. Poseban naglasak stavljen je na sveobuhvatan, holistički pristup koji objedinjuje farmakološke i nefarmakološke metode liječenja, uz uključivanje komplementarnih terapijskih metoda. Detaljno su opisane najvažnije skupine neopioidnih i opioidnih lijekova, njihova klinička primjena, prednosti i ograničenja. Nefarmakološke metode, uključujući fizioterapijske intervencije kao što su TENS, terapijski ultrazvuk, primjena lasera, magnetoterapija i krioterapija, prikazane su u kontekstu njihove učinkovitosti u smanjenju simptoma i poboljšanju funkcionalnosti. Uloga tjelesne aktivnosti i psiholoških tehnika, posebno kognitivno-bihevioralne terapije, istaknuta je kao važan dio dugoročnog liječenja. Osim toga, rad se osvrće na terapijski potencijal alternativnih metoda poput akupunkture, joge i mindfulness praksi, koje kroz utjecaj na tjelesnu i emocionalnu komponentu doprinose regulaciji boli. Zaključno, individualizirani i multidisciplinarni pristup, usmjeren na sve aspekte osobe, pokazuje se kao najučinkovitiji model u liječenju perzistirajuće boli