Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Smjernice, preporuke i primjeri najbolje prakse u fizioterapiji reumatoidnog artritisa
No full textReumatoidni artritis sustavna je reumatska bolest koja spada u skupinu upalnih
reumatskih bolesti. Lijeĉenje moţe biti farmakološko i nefarmakološko. Kod farmakološkog
lijeĉenja se pomoću raznih lijekova utjeĉe na smanjenje progresije bolesti te nastanka
ozbiljnih oštećenja. Nefarmakološko lijeĉenje sastoji se od fizioterapije i operacijskog
lijeĉenje. Fizioterapija i fizioterapijski postupci imaju vaţnu ulogu u lijeĉenju reumatoidnog
artritisa s ciljem smanjenja boli, sprjeĉavanja progresije deformacija, odrţavanja opsega
pokreta, mišićne snage i kardiorespiratorne izdrţljivost te u konaĉnici poboljšanju kvalitete
ţivota. Zbog toga je cilj ovog rada predstaviti smjernice, preporuke i primjere najbolje prakse
u fizioterapiji osoba s reumatoidnim artritisom kao bi se na što bolji i kvalitetniji naĉin
provodili fizioterapijski postupci. Ove smjernice obuhvaćaju cijeli fizioterapijski proces,
dakle od procijene pa do intervencije. Što se tiĉe fizioterapijske procijene vrlo je bitno da se
bazira na meĊunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, nesposobnosti i zdravlja i reumatske
bolesti (ICF). Kod subjektivne procijene potrebno je postaviti relevantna pitanja kojima će
fizioterapeut dobiti najbitnije informacije o pacijentovom stanju. TakoĊer, potrebno je
prilagoditi pitanja razini komunikacije pacijenta. U objektivnom pregledu, opservacijom,
palpacijom te funkcionalnim pregledom takoĊer je potrebno kroz sastavnice ICF-a pregledati
sve relevantne toĉke, kako u mirovanju tako i u aktivnosti. Kao potpora procjeni potrebno je
primjenjivati i standardizirane testove i mjerenja poput NRS za umor, NPRS, 6MWT, HAQindeks, BORG RPE skala 6-20, HHD i dr. Nakon provedene procijene dobivene podatci se
analiziraju te se postavljaju ciljevi i intervencija terapije. Fizioterapeut bi trebao prema
uĉinjenoj procjeni pacijente klasificirati u 3 profila lijeĉenja prema kojima bi provodio
intervenciju. Intervencija mora obuhvaćati edukaciju, terapijske vjeţbe, krioterapiju,
hidroterapiju, mobilizaciju te primjenu ortoza. Zbog manjeg broja dokaza o njihovoj
uĉinkovitosti primjena elektroterapijskih procedura (TENS), lasera i ultrazvuka nije
preporuĉljiva osim ako ne postoji neko drugo alternativno rješenje, ako je pacijent suglasan
primjenom procedure te ukoliko je odobrena od zdravstvenih struĉnjaka
Prevencija i zbrinjavanje dekubitusa: pregled literature
No full textDekubitus je jedan od najčešćih zdravstvenih problema današnjeg doba, a opisuje se kao kronična rana koja nastaje kao posljedica oštećenja mekih tkiva prilikom jakog i dugotrajnog pritiska u ležećem ili sjedećem položaju. Navedeni pritisak uzrokuje poremećaje cirkulacije na određenim dijelovima tijela (npr. gluteus, križna kost ili peta), a takvo dugotrajno stanje posljedično dovodi do odumiranja tkiva. Dekubitus se može pojaviti kod osoba svake životne dobi, a najčešće se pojavljuje kod osoba visoke starosne dobi ili kod nepokretnih osoba. Na razvoj dekubitusa utječu brojni čimbenici, stoga je od ključne važnosti pravovremeno prepoznavanje istih kako bi se na vrijeme počele provoditi mjere prevencije i daljnjeg zbrinjavanja. U timu zdravstvenih stručnjaka koji su u kontaktu s bolesnikom, medicinska sestra ima najveću ulogu u procjeni stanja bolesnika, prevenciji dekubitusa i njegovom zbrinjavanju. Procjena se provodi koristeći skale za procjenu rizika za nastanak dekubitusa (Braden, Norton i Knoll skala) pomoću kojih članovi zdravstvenog osoblja mogu prepoznati rizične čimbenike. Ukoliko bolesnik ima rizik za pojavu dekubitusa, potrebno je primjeniti neke od metoda prevencije (promjena položaja, antidekubitalna pomagala i sl.). Od iznimne je važnosti učestalo repozicioniranje bolesnika, kao i poticanje na samostalno okretanje u krevetu ili podizanje iz kreveta ukoliko njegovo stanje to dopušta. Ako dođe do nastanka dekubitusa, važno je što prije krenuti s postupcima zbrinjavanja te svaki postupak raditi svjesno i ispravno kako ne bi došlo do daljnjih komplikacija. Neki od postupaka zbrinjavanja uključuju korištenje obloga pomoću kojih možemo spriječiti daljnji razvoj dekubitusa ako je u početnom stadiju, a također postoje i obloge koje se koriste kod viših stadija dekubitusa koje ponekad obilježavaju infekcije i upale. Najčešće korištene obloge opisane su u ovom radu. Jednaku važnost u zbrinjavanju dekubitusa ima i edukacija bolesnika te njegove obitelji o načinima prevencije i zbrinjavanja dekubitusa. Dekubitus kao ozbiljan javnozdravstveni problem predstavlja veliki izazov za zdravstveni sustav i pojedinca, zbog čega mu je potrebno pristupiti na sveobuhvatan način s konačnim ciljem bezbolnog i kvalitetnijeg života bolesnika
Izvori buke i njihov učinak na medicinske sestre zaposlene u jedinicama intenzivnog liječenja
No full textSuvremeno radno okruženje zahtijeva odgovarajuće radne uvjete. Za vrijeme rada radnik je izložen različitim naporima i stresorima. Buka u radnom okruženju jedan je od glavnih i najčešćih stresora na poslu što rezultira bezbrojnim zdravstvenim izazovima, uključujući fiziološke i psihološke učinke na dobrobit. Bolnice su mjesta gdje pojedinci mogu iskusiti visoku razinu buke. Pacijenti i zdravstveni djelatnici mogu biti izloženi visokim razinama buke i nelagode. Izloženost nesigurnim razinama buke može utjecati na dobrobit pacijenta i produktivnost zdravstvenog osoblja. Cilj istraživanja: Utvrditi izvore buke i povezane štetne učinke sa stajališta medicinskih sestara na intenzivnoj njezi, ispitati razlike u percepciji buke unutar i izvan JIL – a prema demografskim varijablama i varijablama koje se odnose na posao, ispitati razlike u subjektivnoj, emocionalnoj, fiziološkoj percepciji i radnom učinku prema demografskim varijablama i varijablama koje se odnose na posao te ispitati povezanost buke unutar i izvan JIL – a sa subjektivnom, emocionalnom, fiziološkom percepcijom i radnim učinkom Ispitanici i metode: Uzorak istraživanja obuhvatio je 100 medicinskih sestara zaposlenih na odjelima intenzivnog liječenja (KB Merkur, Opća bolnica „dr. Josip Benčević“ Slavonski Brod, Opća bolnica Pula). Alat za prikupljanje podataka sastojao se od tri dijela upitnik. Prvi dio odnosio se na osobno - profesionalne karakteristike. U drugom dijelu ocijenjen unutarnji i vanjski izvori buke iz perspektive medicinskih sestara. Treći dio procijenio je učinak buke na četiri domene: fiziološke, emocionalnu, subjektivnu percepciju i radni učinak. Podaci su statistički analizirani pri čemu se koristila deskriptivna statistička metoda. Rezultati: Kolmogorov Smirnov test korišten je za testiranje utjecaj buke unutar i izvan JIL – a, subjektivne, emocionalne i fiziološke percepcije i radnog učinka te se pokazao značajnim (P < 0,05). Rezultati su pokazali kako postoji značajna razlika u percepciji buke unutar jedinice JIL – a prema vrsti ustanove zaposlenja (Mann Whitney test; P = 0,006) i mjesta zaposlenja (Mann Whitney test; P = 0,006), Značajna razlika postoji i prema broju kreveta (Kruskal Wallis test; P = 0,017), te se pokazalo kako je značajno veći utjecaj buke kod ispitanika koji rade i jutarnje smjene i u smjenskom su radu u odnosu na ispitanike koji su samo u smjenama (P = 0,006). Rezultati četiri domene (subjektivni percepcija, emocije, fiziološka i radni učinak) su imali značajan odnos sa stopom zauzetosti kreveta, vrstom JIL-a i broj kreveta (P < 0,05). Također, rezultati domene učinka imali su značajan odnos s radnim iskustvom, stopa zauzetosti kreveta i vrsta smjene (P < 0,05). Zaključak: Budući da je buka prijetnja zdravlju i ometa pacijente i osoblje JIL-a, vjerujemo da treba osmisliti odgovarajuće strategije za smanjenje njegovog utjecaja
Trijaža bolesnika u objedinjenom hitnom bolničkom prijemu
No full textObjedinjeni hitni bolnički prijem centralno je mjesto u zdravstvenoj ustanovi, čije područje rada podrazumijeva hitnu procjenu, dijagnosticiranje i zbrinjavanje bolesnika. Prvi kontakt bolesnika sa zdravstvenim osobljem u Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu događa se upravo trijažom. Trijaža je formalan proces koji za cilj ima procjenu stanja bolesnika odmah po dolasku u Objedinjeni hitni bolnički prijem. Trijažom se definira hitnost stanja bolesnika te se, koristeći različite trijažne tehnike, određuje prioritetnost zbrinjavanja bolesnika i određuje se vremenski okvir u kojem je bolesniku potrebno pružiti medicinsku pomoć. Glavni cilj trijaže je što brže definirati životno ugrožavajuća stanja i započeti s njihovim liječenjem. Kako bi određivanje trijažne kategorije bilo univerzalno te lako i praktično primjenjivo, u Republici Hrvatskoj koristi se Australsko – azijska ljestvica trijaže (ATS) koja sadrži pet kategorija hitnosti. Prva kategorija podrazumijeva stanja koja su trenutno po život ugrožavajuća, druga kategorija stanja koja ubrzo postaju životno ugrožavajuća, treća po život potencijalno ugrožavajuća stanja i stanja u kojima je kod bolesnika prisutna intenzivna bol koja zahtjeva intervenciju, četvrta stanja koja potencijalno mogu postati opasna po život, a peta manje hitna stanja. Trijažu bolesnika u Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu provodi trijažna medicinska sestra. Ona je zadužena za donošenje odluka kada je u pitanju određivanje trijažnih kategorija. Donošenje odluka u procesu trijaže dinamičan je i složen proces podložan promjenama, jer se stanje bolesnika mijenja iz trenutka u trenutak te je potrebno da trijažna medicinska sestra posjeduje adekvatno kliničko znanje i vještine. Također, procjena stanja bolesnika i određivanje trijažne kategorije vremenski je osjetljivo i iziskuje trenutnu reakciju, a nerijetko se provodi nad bolesnicima koji prethodno nisu imali nikakve dijagnoze. U takvim situacijama, trijažna medicinska sestra određuje trijažnu kategoriju na temelju simptoma koji se u tom trenutku kod bolesnika manifestiraju. Intervencije trijažne medicinske sestre u Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu prije svega podrazumijevaju pružanje pravovremene i adekvatne pomoći i brige svakom bolesniku te osiguravanje mirnog i sigurnog okruženja bolesnicima koji čekaju medicinsku pomoć. Posao trijažne medicinske sestre zahtjeva kontinuiranu edukaciju, a sve odluke donesene u procesu trijaže trebaju biti zasnovane na dokazima i uvijek biti primjer najbolje kliničke prakse
Procjena povezanosti komplikacija centralnog venskog katetera s obzirom na mjesto postavljanja
No full textCentralni venski kateteri su prijeko potrebni u liječenju kritično bolesnih pacijenata jer
omogućuju izravan pristup intravaskularnom prostoru. Tijekom umetanja, održavanja i
uporabe mogu se pojaviti mehaničke prepreke i komplikacije povezane s infekcijom.
Infekcija katetera je najčešća komplikacija u pacijenata s centralnim venskim kateterom.
Sepsa povezana s centralnim venskim kateterom produljuje vrijeme bolničkog liječenja i
poskupljuje liječenje. Edukacija medicinskih sestara koje svakodnevno rade s centralnim
venskim kateterom ima središnju ulogu u prevenciji infekcija povezanih s kateterom.
Medicinska sestra koja poznaje potencijalne izvore kontaminacije, suvremene materijale
za zbrinjavanje i provođenje zdravstvene njege mjesta insercije katetera te suvremena
medicinska i zdravstvena njega pacijenta s postavljenim centralnim venskim kateterom
može smanjiti učestalost infekcija katetera.
Odabir odgovarajućeg mjesta insercije ključan je sprječavanju. Pregled literature ukazuje
na to da je potključna vena povezana s najnižim stopama infekcije, a slijede je unutarnja
vratna vena i bedrena vena. Međutim, pri donošenju odluke o mjestu insercije treba uzeti
u obzir i druga razmatranja kao što su čimbenici specifični za pacijenta i profesionalna
stručnost.
Redovito praćenje i nadzor ključni su kada je u pitanju postavljanje centralnog venskog
katetera. Implementacijom sustava kontinuiranog praćenja, zdravstveni djelatnici mogu
pravovremeno prepoznati eventualne komplikacije koje se mogu pojaviti tijekom trajanja
kateterizacije centralne vene. Smjerovi budućih istraživanja u poboljšanju postavljanja
centralnih venskih katetera i smanjenju komplikacija uključuju istraživanje inovativnih
tehnika i tehnologije, kao što je upotreba ultrazvuka kako bi se povećala točnost i smanjio
rizik od pojave komplikacija
Genetska osnova i dijagnostika ahondroplazije
No full textAhondroplazija (ACH) predstavlja najčešći oblik koštanih displazija, nasljeđuje se autosomno-dominantnim putem, a javlja se kao posljedica de novo točkaste mutacije u genu faktora rasta fibroblasta 3 (FGFR3), koji se nalazi na 4. kromosomu. Postoje dva tipa mutacija koje dovode do ahondroplazije, a to su mutacije G1138A i G1138C, obje mutacije vode do zamjene glicina argininom (p.Gly380Arg). Nastalim mutacijama pojačava se aktivnost gena FGFR3 koja rezultira usporavanjem rasta kosti, kao i brojnim drugim komorbiditetima svojstvenim ahondroplaziji, poput rizomeličnog skraćenja udova, hipotonije mišića, makrocefalije, te brojnih slušnih i neuroloških problema. Sugestivnu dijagnozu je moguće postaviti već prenatalno ultrazvukom, gdje se jasno vide klinički znakovi ahondroplazije, poput skraćenih udova, viška aminonske tekućine, hidrocefalusa. Ukoliko su vidljivi neki od navedenih znakova, trudnicu se upućuje na molekularno testiranje kako bi se dijagnoza potvrdila. Uzorak za molekularnu dijagnostiku može biti uzet invazivnim i neinvazivnim metodama prenatalne dijagnostike. Metode neinvazivne prenatalne dijagnostike obuhvaćaju već spomenut ultrazvuk i NIPT metodu u kojoj se kao uzorak uzima majčin serum u kojem se nalazi slobodna fetalna DNA. Većinom su metode neinvazivne prenatalne dijagnostike, dovoljne za postavljanje dijagnoze. No, u visoko rizičnim trudnoćama, odnosno onima gdje su prethodni testovi postavili povećanu sumnju na neku abnormalnost ploda, javlja se potreba za invazivnim metodama, poput amniocenteze, kordocenteze ili biopsije korionskih resica (CVS). Danas se koristi i predimplantacijska genska dijagnostika (PGD) koja uz pomoć IVF-a (in vitro oplodnje) omogućava postavljanje vrlo rane predimplantacijske dijagnoze kod parova s povećanim rizikom prijenosa genskih poremećaja na dijete. PGD se temelji na otkrivanju genskih anomalija prije implantacije zametka u maternicu. Za utvrđivanje mutacija odgovornih za ahondroplaziju, koriste se brojne molekularne metode poput lančane reakcije polimerazom (PCR), te Sangerovog sekvenciranja, koje se i dalje smatra „zlatnim standardom“ utvrđivanja monogenskih mutacija. Osim Sangerovog sekvenciranja, koriste se i metode sekvenciranja nove generacije (NGS), koje su pokazale značajne prednosti nad klasičnim metodama. Kako ahondroplazija nosi niz raznih komorbiditeta, u liječenju sudjeluje multidisciplinaran tim liječnika kojima je za cilj usmjereno liječenje specifičnih problema. Od nedavno postoji i mogućnost farmakološkog liječenja uporabom Voxzogo lijeka, koji u sebi sadrži aktivnu suspstancu vosoritid, koja suprimira pojačanu ekspresiju FGFR3 gena
Terapijske vježbe za unapređenje pokretljivosti kod poremećaja zgloba kuka
No full textZglob kuka je jedan od najstabilnijih zglobova u tijelu, zahvaljujući svojoj kuglastoj strukturi, ligamentima i okolnim mišićima. U procesu rehabilitacije i oporavka od poremećaja zgloba kuka, terapijske vježbe su od neprocjenjive važnosti. Osobe koje pate od poremećaja funkcije u zglobu kuka često se suočavaju s nizom izazova, uključujući smanjenje sposobnosti kretanja, intenzivnu bol i generalno smanjenje kvalitete života. Ove poteškoće mogu imati dubok utjecaj na svakodnevni život pojedinca, često ometajući njegovu sposobnost da obavlja čak i najosnovnije zadatke. Koristeći dobro osmišljene terapijske vježbe, fizioterapeuti mogu precizno ciljati i rješavati specifične probleme s kojima se pacijenti suočavaju. Ovo može obuhvaćati tehnike usmjerene na proširenje raspona pokreta, smanjenje intenziteta boli ili jačanje mišićnih skupina koje podržavaju zglob kuka. Konkretno, istezanje mišića, posebno onih u stražnjem dijelu noge, može biti od presudne važnosti za borbu protiv smanjene mobilnosti koja je često povezana s poremećajima funkcije. Kada se ovakve vježbe istezanja pravilno primjenjuju, one mogu značajno poboljšati fleksibilnost i smanjiti osjećaj nelagode. S druge strane, vježbe koje ciljaju jačanje, posebno one koje se fokusiraju na mišiće poput glutealnih mišića, važni su u osiguravanju stabilnosti kuka i postavljanju temelja za poboljšanu funkcionalnost. Bitno je shvatiti da svaki pacijent ima jedinstvene potrebe i izazove. Stoga je potrebno pristupiti svakom pacijentu s individualiziranom pažnjom, uzimajući u obzir njegove individualne potrebe i moguća ograničenja. Sustavno praćenje napretka pacijenta i prilagodba vježbi prema njegovim potrebama osigurava da se postignu najbolji mogući rezultati. Terapijske vježbe ne služe samo kao metoda za rehabilitaciju, već kao ključni instrument koji vodi prema poboljšanoj kvaliteti života za one koji pate od poremećaja zgloba kuka
Fizioterapija nakon ugradnje totalne endoproteze koljena
No full textZglob koljena je najveći, a anatomskom građom i biomehaničkom funkcijom, ujedno i
najkompleksniji zglob u ljudskom tijelu. Opterećenje mase cijelog tijela koja se preko koljena
prenosi na kosti potkoljenice i stopalo često rezultira brojnim oštećenjima i deformacijama. Ona
se najčešće javljaju u sklopu brojnih reumatskih bolesti ili trauma, a simptomi su često vrlo
uporni i ne uspijevaju se riješiti konzervativnim putem.
Ugradnja totalne endoproteze koljena podrazumijeva zamjenu oštećenih zglobnih tijela na
bedrenoj i goljeničnoj kosti, a izbor modela endoproteze je individualan za svakog pacijenta.
Najčešće indikacije za ugradnju totalne endoproteze koljena su osteoartritis, reumatoidni artritis
te traume, a sve one rezultiraju smanjenim opsegom pokreta, pojavom boli, atrofijom mišića te
smanjenom funkcionalnom sposobnošću i lošijom kvalitetom života.
Rehabilitacijski proces započinje i prije izvedbe samog operativnog zahvata, kroz
preoperativnu fizioterapiju i edukaciju, a nastavlja se kroz provedbu terapijskih vježbi sve dok se
pacijent u potpunosti ne oporavi. Fizioterapija obuhvaća statičke vježbe, aktivne, potpomognute i
pasivne vježbe za povećanje opsega pokreta, mobilizaciju zglobova, proprioceptivni i
kardioreespiratorni trening te elektrostimulaciju mišića. Proces je težak i dugotrajan te zahtijeva
individualan i multidisciplinirani pristup. Uobičajeno vremensko razdoblje oporavka traje
najmanje 4-6 mjeseci, dok je kod nekih slučajeva potrebno 9-12 mjeseci za potpuni oporavak.
Konačni cilj fizioterapije je uklanjanje svih simptoma bolesti te povratak normalnoj funkciji
zgloba i obavljanju aktivnosti svakodnevnog života, što će u konačnici rezultirati boljom
kvalitetom života i većim zadovoljstvom pacijenata
Važnost rane fizioterapijske intervencije kod osoba nakon moždanog udara
No full textRana fizioterapeutska intervencija ima ključnu ulogu u rehabilitaciji osoba koje su
pretrpjele moždani udar. Ona igra važnu ulogu u optimizaciji funkcionalnih rezultata,
poboljšanju pokretljivosti i smanjenju invaliditeta. Ciljevi rane fizioterapeutske intervencije
uključuju obnavljanje motoričkih funkcija, povećanje snage mišića, poboljšanje ravnoteže te
prevenciju komplikacija. Fizioterapeuti prilagođavaju terapijske planove prema individualnim
potrebama pacijenata, uzimajući u obzir ozbiljnost udara, vrstu oštećenja i specifične ciljeve
rehabilitacije. Kroz redovite procjene i prilagodbe programa vježbi, osiguravaju kontinuirani
napredak i prilagodljivost terapije kako bi se postigao najbolji mogući ishod. Važno je naglasiti
da rana fizioterapeutska intervencija ima ne samo fizički, već i emocionalni i socijalni aspekt.
Osnaživanje pacijenata i poticanje njihove samostalnosti doprinosi obnavljanju samopouzdanja
i integraciji u svakodnevni život. Rana fizioterapeutska intervencija postaje ključni čimbenik u
poboljšanju kvalitete života osoba koje su pretrpjele moždani udar
Važnost očuvanja mišićne mase, snage i funkcionalnosti nakon kirurških operacija
No full textSAŽETAK Očuvanje mišićne mase, snage i funkcionalnosti nakon kirurških operacija ima ključnu važnost za sveukupno zdravlje i oporavak bolesnika. Analizom relevantnih studija, istražit će se kako kirurški zahvati mogu utjecati na mišićnu masu i funkcionalnost, te kako adekvatne intervencije mogu pozitivno utjecati na brži oporavak i poboljšanje kvalitete života bolesnika. Ključni korak u tom procesu je preoperativna priprema svakog bolesnika, koja je neophodna kako bi se osigurala optimalna spremnost za kirurški zahvat. Snažni mišići pružaju temelj za uspješnu rehabilitaciju. Atrofija mišića može imati različite uzroke. Fiziološka atrofija uzrokovana je nedovoljnim korištenjem mišića. Kad se mišići ne koriste dovoljno, tijelo prelazi na razgradnju mišićnog tkiva kako bi proizvelo energiju. Neurogena atrofija povezana je s ozljedom ili bolešću koja utječe na živce kojima su mišići inervirani. Oštećeni živci ne mogu potaknuti kontrakcije mišića, što dovodi do smanjenja veličine i snage mišića. Brzina kojom dolazi do atrofije mišića ovisi o dobi, razini kondicije i uzroku atrofije. Ove promjene rezultiraju smanjenjem snage lokomotornog sustava i gubitkom određenih funkcija. Sva su navedena stanja usko povezana sa kirurškim zahvatima. Funkcionalnost nakon kirurških zahvata često je povezana s mobilnošću i agilnošću. Očuvanje mišićne mase i snage vježbama i prehranom omogućava bolesnicima brži povratak u normalan život. Osim toga, pravilna rehabilitacija može smanjiti trajanje oporavka, poboljšati dugoročne rezultate i smanjiti rizik od komplikacija. U konačnici, očuvanje mišićne mase, snage i funkcionalnosti nakon kirurških operacija važno je za postizanje optimalnih rezultata oporavka, poboljšanje kvalitete života bolesnika i prevenciju mogućih komplikacija. Individualizirani rehabilitacijski programi kojima se propisuju fizioterapijski postupci i program prehrane, usklađeni s potrebama bolesnika, ključni su za postizanje tih ciljeva