Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Povezanost stresa i bolesti - sustavni pregled literature
No full textStres je odgovor našeg organizma na pritisak, promjenu ili neku opasnost. Mehanizmi suočavanja sa stresom kod svake osobe su različiti. Stres može biti pozitivan i negativan, a neučinkoviti mehanizmi obrane i suočavanja sa stresom mogu dovesti do različitih bolesti. Utjecaj stresa na zdravlje predmet je brojnih istraživanja koja se bave odgovorima na pitanje u kojoj mjeri i na koji način stres dovodi do psihosomatske, kardiovaskularnih i endokrinoloških oboljenja. Cilj je ovog rada sistematski prikazati rezultate istraživanja u posljednjih desetak godina koja se bave povezanošću stresa sa razvojem različitih bolesti
Intervencije medicinske sestre i tehničara u skrbi za pacijente oboljele od shizofrenije
No full textShizofrenija je kronična duševna bolest, čiji uzrok još uvijek nije poznat, a manifestira se
gubitkom kontakta oboljele osobe sa stvarnim svijetom. Danas se smatra kako na razvoj bolesti
utječu genetski, psihološki i društveni čimbenici. Prema podacima Svjetske zdravstvene
organizacije, u svijetu više od 24 milijuna osoba boluje od shizofrenije, dok je u Hrvatskoj
zabilježeno 19 000 slučajeva. Bolest se podjednako javlja u oba spola, no u muškaraca se razvija
u ranijoj životnoj dobi u odnosu na žene. Klinička slika i težina bolesti razlikuju se od osobe do
osobe, a početak može biti postupan ili nagao. Shizofrenija je karakterizirana simptomima koji
su prema klasifikaciji Jacksona Hughlingsa podijeljeni na pozitivne i negativne. U pozitivne
simptome ubrajaju se halucinacije, deluzije, dezorganizirano ponašanje, dok se negativni
simptomi odnose na smanjenje ili gubitak normalnih psihičkih funkcija pa su tako kod pacijenta
prisutni afektivna otupjelost, asocijalnost, alogija, anhedonija ili avolicija. Postavljanje
dijagnoze temelji se na bolesnikovoj anamnezi, heteroanamnezi, kliničkoj slici te primjenom
dijagnostičkog kriterija i intervjua sa psihijatrom. Klinički oblici shizofrenije koji se razlikuju
su: paranoidna, hebefrena, katatona, nediferencirana, rezidualna, simplex shizofrenija te
shizoafektivna forma. Tijek bolesti opisuje se kroz četiri faze koje se međusobno izmjenjuju, a
to su premorbidna, prodromalna, akutna i kronična faza. Nakon postavljene dijagnoze, važno
je što ranije započeti sa liječenjem primjenom antipsihotika, psihoterapije i socioterapije.
Zdravstvena skrb shizofrenog bolesnika složen je i dugotrajan proces u kojem je neophodna
uloga medicinske sestre koja mora posjedovati stručno znanje, strpljenje i razvijene
komunikacijske vještine. Medicinska sestra provodi najviše vremena sa bolesnikom i definira
sestrinske dijagnoze putem kojih izrađuje individualizirani plan zdravstvene njege sa realno
postavljenim ciljevima i intervencijama prilagođenim za svakog pacijenta. Osim zdravstvene
njege, važan dio sestrinskog posla jest i edukacija. Pacijent i njegova obitelj moraju biti upućeni
o svim aspektima shizofrenije i njezinom utjecaju, a podizanjem razine znanja populacije
smanjit će se stigmatizacija i diskriminacija koje štetno utječu na proces liječenja oboljelih
osoba. Konačni cilj zdravstvene njege jest podići kvalitetu života shizofrenih bolesnika,
zadovoljavajući osnovne ljudske potrebe i poticanje veće integracije bolesnika u društvo
Skrb za pacijenta s akutnim koronarnim sindromom u izvanbolničkoj hitnoj službi
No full textKoronarna bolest srca (KBS) predstavlja izazov od globalnog značaja, budući da je vodeći uzrok smrti u mnogim dijelovima svijeta. Akutni koronarni sindrom (AKS), koji uključuje akutni infarkt miokarda i nestabilnu anginu pektoris, često se javlja kao posljedica ateroskleroze koronarnih arterija. U takvim hitnim situacijama, brzo prepoznavanje simptoma i hitno medicinsko zbrinjavanje igraju ključnu ulogu u poboljšanju ishoda pacijenata. Medicinska sestra, kao neizostavni član zdravstvenog tima, ima vitalnu ulogu u pružanju hitne skrbi pacijentima s AKS-om, kako u bolničkim tako i u izvanbolničkim hitnim službama. U izvanbolničkim hitnim službama, medicinska sestra često djeluje kao dispečer, što zahtijeva brzo prepoznavanje znakova i simptoma AKS-a prilikom komunikacije s pacijentima ili laicima koji pružaju prvu pomoć. Rana identifikacija simptoma, poput stenokardije, omogućuje medicinskoj sestri da uputi laika u odgovarajuće postupke prve pomoći, poput primjene aspirina ili nitroglicerina, prije dolaska hitne službe. Također, medicinska sestra mora biti osposobljena za snimanje 12-kanalnog elektrokardiograma (EKG-a) i primjenu kardiopulmonalne reanimacije (KPR) u slučaju potrebe, čime se osigurava brza i adekvatna hitna terapija. U bolničkim hitnim službama, medicinska sestra igra ključnu ulogu u trijaži pacijenata koji dolaze s simptomima AKS-a. Brzo prepoznavanje znakova i simptoma te pravilna procjena trijažne kategorije omogućuje medicinskoj sestri da osigura pravovremeni medicinski pregled i intervenciju pacijentima s najvećim rizikom. Osim toga, medicinska sestra sudjeluje u svim aspektima hitnog zbrinjavanja pacijenata i prijemu u bolnicu, pružajući neposrednu njegu i podršku pacijentima tijekom njihovog boravka u hitnoj službi. Treba naglasiti da medicinska sestra u svom radu u hitnim službama mora posjedovati ne samo stručno znanje o akutnom koronarnom sindromu i hitnim postupcima, već i empatiju i sposobnost brze reakcije u stresnim situacijama. Njihova uloga nije samo u pružanju medicinske skrbi, već i u pružanju podrške i utjehe pacijentima i njihovim obiteljima tijekom teških trenutaka
Održavanje dišnog puta u hitnim stanjima
No full textDišni sustav omogućuje svim tjelesnim stanicama izmjenu plinova, dobivanje potrebne
količine kisika i odstranjivanje ugljikova dioksida. Respiracija ili disanje fiziološki je proces koji
se ovisno o mjestu odvijanja dijeli na unutarnju i vanjsku respiraciju.
U hitnim situacijama, kada dođe do promjena u frekvenciji, dubini i ritmu disanja,
liječnici postavljanjem laringealne maske, intubacijom te umjetnom ventilacijom izravno djeluju
na respiraciju. Dobro poznavanje anatomije dišnog sustava te plućne fiziologije i to u svim
njenim segmentima neophodno je za uspješno održavanje respiratorne funkcije. U stanjima
invazivne i neinvazivne strojne ventilacije, rad respiratornog sustava se značajno razlikuje pri
čemu bi respiracija i ono što se pod njom podrazumijeva morala biti ista ili približno ista
fiziološkim uvjetima. U hitnim situacijama, za otvaranje dišnog puta koristi se i-gel koji je vrlo
lak za primjenu te prva linija pomoći do dolaska u zdravstvenu ustanovu.
Tijekom postupka kardiopulmonalne reanimacije potrebno je nadgledati učinkovitost
dišnih pomagala i procjenjivati ventilaciju. Moguće su i neželjene komplikacije u vidu ozljede
grkljana i glasnica tijekom uvođenja endotrahealnog tubusa, te ozljede zuba prilikom
manipulacije laringoskopom.
Procjena disanja podrazumijeva promatranje spuštanja i podizanja prsnog koša, čujnost
disanja, frekvenciju, dubinu i ritam disanja . Ukoliko osoba ne diše normalno primjenjuju se
metode umjetnog disanja. Pacijent bez kisika može preživiti između 4 do 6 minuta, dok se kod
osoba s poremećajem svijesti, može razviti opstrukcija dišnih putova iz nekoliko razlog. Razlozi
su zapadanje jezika uslijed poremećaja svijesti, anafilaksije, opeklina i krvarenja. Uslijed
navedenog može se javiti paradoksalno disanje, dolazi do uvlačenja prsnog koša i širenja trbuha
kod inspirija, te korištenja pomoćne dišne muskulature.
Praćenje novih trendova, spoznaja te opreme povezane s održavanjem dišnog puta jedan
je od bitnih segmenata održavanja kvalitete zdravstvene skrbi. Kako je održavanje prohodnosti
dišnog puta jedna od glavnih zadaća zdravstvenih djelatnika, edukacija neizmjerno važna. Cilj je
2
osigurati odgovarajuću sigurnost bolesnika, čak i u teškim kliničkim okolnostima te smanjiti
mogućnost nastanka teških posljedica poput hipoksije mozga i smrti.
Cilj rada je osvrtom na tehnike oslobađanja dišnog puta, prikaz pomagala tijekom
intubacije te pomoćnih sredstava za ventilacije prikazati važnost održavanja dišnog sustava u
hitnim situacijama. Svrha rada je prikazati važnost pravilne i uspješne uspostave dišnog puta
Upravljanje prevencijom infekcija kod kirurškog bolesnika sestrinski aspekti
No full textIntrahospitalna infekcija, također poznata kao infekcija povezana sa zdravstvenom skrbi, javlja se kod bolesnika koji se liječe u zdravstvenim ustanovama a očituje se unutar 48 sati ili više nakon prijema u bolnicu. Iako bakterije i virusi dolaze u različitim oblicima i vrstama, šire se i razmnožavaju kroz sličan niz uvjeta, poznatih kao lanac infekcije. Infekcija je značajan problem kod kirurških bolesnika jer može dovesti do komplikacija, produljenog boravka u bolnici, povećanih troškova zdravstvene skrbi, pa čak i smrtnosti. Područja visokog rizika za prijenos infekcije su jedinice intenzivnog liječenja (JIL), operacijske sale, kirurški odjeli, laboratoriji, jedinice za dijalizu, jedinice za transplantaciju organa, onkološki odjeli i jedinice za opekline. Prevencija infekcija postala je ključni fokus u području sigurnosti bolesnika. Učinkovito upravljanje infekcijama kod kirurških bolesnika uključuje nekoliko ključnih strategija, uključujući prevenciju, rano otkrivanje i odgovarajuće liječenje. Čimbenici rizika koji uzrokuju infekcije kod kirurških bolesnika povezani su s produljenim boravkom u bolnici prije ili nakon operativnog zahvata, neutemeljenom primjenom antimikrobnih lijekova i neadekvatnom higijenom ruku. Temeljne prakse kontrole prevencije infekcija za sigurno pružanje zdravstvene skrbi organizirane su u nekoliko međusobno povezanih domena prevencije i kontrole infekcija uključujući edukaciju zdravstvenog osoblja, bolesnika i njihovih obitelji, te standardne mjere opreza uključujući higijenu ruku, čišćenje i dezinfekciju okoline i procjenu rizika uz odgovarajuću upotrebu osobne zaštitne opreme. Medicinske sestre imaju ključnu ulogu u sprječavanju i upravljanju širenja infekcija u zdravstvenim ustanovama
Fizioterapijski pristupi kod problema inkontinencije kod neuroloških bolesnika
No full textInkontinencija se dijeli na urinarnu i fekalnu, a definira se kao gubitak kontrole nad mjehurom ili crijevima što dovodi do nenamjernog ispuštanje urina ili izmeta. Može značajno utjecati na kvalitetu života osobe, uzrokujući fizičku nelagodu, neugodu i društvenu izolaciju. Inkontinencija može biti uzrokovana nizom čimbenika, uključujući starenje, porođaj, trudnoću ili medicinska stanja poput dijabetesa i problema s prostatom. Neurološka stanja poput ozljeda leđne moždine, moždanog udara i multiple skleroze također mogu dovesti do inkontinencije jer mogu poremetiti normalno funkcioniranje živaca koji kontroliraju rad mjehura i crijeva. Ozbiljnost i vrsta inkontinencije ovisi o opsegu, trajanju i lokaciji neurološke bolesti. Mogućnosti liječenja inkontinencije ovise o njezinom uzroku i težini i mogu uključivati promjene načina života, farmakološko liječenje, fizioterapiju ili kirurške zahvate. Rana intervencija i individualizirani planovi terapije mogu pomoći u upravljanju simptomima i poboljšati kvalitetu života pacijenata. Fizioterapija se bavi jedinstvenim potrebama i izazovima neuroloških pacijenata. Fizioterapeuti nastoje prilagoditi planove terapije i surađivati s drugim medicinskim stručnjacima u multidisciplinarnim timovima kako bi postigli najbolje rezultate i poboljšali kvalitetu života pacijenata. Pravilna kontrola mišića dna zdjelice ključna je u prevenciji inkontinencije. Redovito vježbanje može ojačati te mišiće, održavajući njihovu funkciju i podupirući kontrolu mokrenja. Fizioterapijski proces uključuje početnu procjenu, izradu plana terapije s postavljanjem ciljeva, provedbu ciljanih intervencija i edukaciju pacijenata. Glavni ciljevi fizioterapije su smanjiti ili eliminirati simptome inkontinencije, pomoći pacijentima da se uključe u svakodnevne aktivnosti bez nelagode ili srama te potaknuti njihovo samopouzdanj
Fizioterapijski pristup osobama s Guillain-Barré sindromom
No full textGuillain Barré sindrom je naj eb a i najte~a akutna polineuropatija. Guillain Barré sindrom se pojavljuje kroz progresivnu i simetri nu mibi nu slabost, udru~enu s oslabljenim ili potpuno odsutnim dubokim tetivnim refleksima. U estalost pojavljivanja ovog sindroma je 1,2 do 1,7 na 100 000 stanovnika godibnje, a raste proporcionalno s dobi pa je nakon 70 godina i do 8 puta ve a. Naj eb i uzrok Guillain Barré sindroma je bakterijska ili virusna infekcija. Simptomi bolesti mogu varirati, pojavljuje se ote~an hod, tebka oduzetost svih udova, a mo~e se pojaviti i slabost respiratorne muskulature te eb e slabost facijalne i bulbarne muskulature. Dijagnoza se temelji na klini koj slici, EMNG nalazu i analizi likvora. Za Guillain Barré sindrom ne postoji specifi na terapija, ve se nastoji smanjiti simptome bolesti i ubrzati oporavak. Djecu treba hospitalizirati odmah radi boljeg pra enja i lije enja. Postoje dva pristupa lije enja; lije enje plazmaferezom i intravenskim imunoglobulinom. Kada govorimo o pristupu lije enja Guillain Barré sindroma pristup mora biti multidisciplinaran. Fizioterapijski pristup se temelji na procjeni i intervenciji. Kod fizioterapijske procjene fizioterapeut subjektivno procjenjuje stanje bolesnika uzimaju i anamnezu i razgovaraju i s njime o postoje im simptomima, a onda objektivno palpacijom testovima i mjerenjima potvrđuje uzetu anamnezu ili dobiva stvarni uvid u klini ku sliku koja mo~e biti druga ija od one koju pacijent subjektivno do~ivljava. Kod intervencije treba paziti radimo li s pacijentom u akutnoj fazi ili fazi remisije i oporavka. U akutnoj fazi fizioterapeut se bazira na pozicioniranju pacijenta i odr~avanju respiratorne i mibi ne funkcije koliko je mogu e. U fazi remisije i oporavka naglasak je na ja anju muskulature, prevenciji zamora, pove anju opsega pokreta i kontroli boli. Istra~ivanja pokazuju poboljbanje kvalitete ~ivota i smanjenje boli nakon fizioterapijske intervencije. U ovom radu prikazana je etiologija i klini ka slika Guillain Barré sindroma te postupci lije enja i fizioterapijskog pristupa kod istog
Svojstva i upotreba alfa, beta i gama zračenja
No full textPrimjena alfa, beta i gama čestica od velike su važnosti u polju medicine, bez njihove upotrebe ne bi postojala jedna od najvažnijih i temeljnih grana medicine, a to je radiologija koja se dijeli na dijagnostičku i terapijsku odnosno nuklearnu medicinu. Wilhelm Conrad Röntgen 8.11.1895. godine otkriva X-zrake čime je ujedno i utemeljitelj nove grane medicine to jest radiologije te taj datum predstavlja međunarodni dan radiologije. Objavljuje svoja istraživanja u kojima opisuje proces nastanak X-zraka zbog čega dobiva Nobelovu nagradu. Nakon otkrića rendgenskog zračenja i sastavljanja rendgenskog uređaja ova grana medicine se počinje vrlo brzo razvijati, a svoj procvat je doživjela u drugoj polovici 20. stoljeća nakon novonastalih spoznaja o radijaciji i zračenju nakon upotrebe atomskog oružja tijekom drugog svjetskog rata. Nakon rendgenskog uređaja veliki napredak i pomak u dijagnostici stvara dolazak kompjutorizirane tomografije 1970.-ih. Također jedna od važnih grana koja koristi zračenje je nuklearna medicina koja ima drugačiju svrhu od dijagnostičke radiologije a, to je uništavanje tumorskih stanica te time možemo reći da radiološki tehnolozi direktno sudjeluju u davanje terapije pacijentu i njegovom liječenju. Alfa, beta i gama čestice pripadaju elektromagnetskom spektru zračenja i zbog toga se razlikuju prema frekvenciji i valnoj duljini . Svaka čestica ima posebno mjesto i način nastanka zračenja te zbog toga imaju i različita svojstva i mjesto primjena u radiologiji. Zbog zračenja vrlo je važno promatrati njezine učinke na pacijente koji se izlažu takvoj vrsti pretege, ali ne smijemo zaboraviti i na osobe koje se profesionalno izlažu zračenju poput radioloških tehnologa. Zbog takvih uvjeta rada potrebno je koristiti preporučena zaštitna sredstva za osoblje koje radi u zoni zračenja, ali i za pacijente koji se izlažu zračenju. Prilikom slanja pacijenta na pretragu koja uključuju zračenje uvijek se gleda da li je veća štetnost ili korist za pacijenta, ukoliko je veća štetnost potrebno je razmotriti upotrebu drugačijih metoda dijagnostike koje ne upotrebljavaju zračenje koje je štetno kao primjer magnetska rezonancija i ultrazvuk
Intervencije medicinske sestre u prevenciji poslijeoperacijskih poteškoća i komplikacija
No full textPoslijeoperacijska skrb poinje na kraju operacije i nastavlja se u sobi za oporavak ili u
jedinici za intenzivno lijeenje. Jedna od zadaa zdravstvene njege kirurbkog pacijenta
usmjerena je na prevenciju, prepoznavanje i otklanjanje poslijeoperacijskih potebkoa i
komplikacija koje se mogu javiti u periodu nakon operacijskog zahvata. Poslijeoperacijske
potebkoe su stanja izazvana određenim lijekovima, njihovim prestankom djelovanja, samog
kirurbkog zahvata, promjenama u uzimanju hrane i tekuine kao i prilagodbe na novo stanje.
Među poslijeoperacijske potebkoe spadaju bol, munina i povraanje, abdominalna distenzija,
~eđ te potebkoe s mokrenjem. Nisu po ~ivot opasna stanja, no znatno utjeu na
poslijeoperacijski oporavak. U poslijeoperacijskom periodu mogu se pojaviti i
poslijeoperacijske komplikacije. S obzirom na vrijeme javljanja mogu se podijeliti na one
neposredno nakon operacijskog zahvata, u ranom poslijeoperacijskom periodu te komplikacije
u kasnom poslijeoperacijskom periodu. Usporavaju oporavak od operacijskog zahvata i utjeu
na psihiko i fiziko stanje bolesnika. Potebkoe i komplikacije se mogu, ali i ne moraju javiti
u poslijeoperacijskom periodu. Osnovna zadaa medicinske sestre je promatrati pacijenta,
uspoređivati njegovo stanje s prethodim kako bi se potebkoe i komplikacije pravovremeno
mogle prepoznati i ukloniti. Medicinske sestre moraju znati mogue uzroke poslijeoperacijskih
potebkoa i komplikacija kako bi se u prijeoperacijskoj pripremi mogle prevenirati. Za
oporavak nakon operacijskog zahvata jako je bitna fizika, ali i psihika priprema pacijenta,
također je bitno saznati informacije o tijeku operacijskog zahvata. Svi ti podaci kljuni su u
poslijeoperacijskom periodu kako bi se pravovremeno moglo reagirati na potencijalno mogue
potebkoe i komplikacije. Pravovremenim reagiranjem u poslijeoperacijskom periodu znatno
se smanjuju poslijeoperacijske potebkoe i komplikacije, a samim time se olakbava pacijentu
prilagodba na novonastalo stanje, smanjuje boravak u bolnici te je vrijeme oporavka krae. U
radu se naglasak stavlja na rad medicinske sestre u prijeoperacijskom i poslijeoperacijskom
periodu, na prevenciju moguih poslijeoperacijskih potebkoa i komplikacija, na prepoznavanje
simptoma i znakova te na provođenje intervencija ukoliko dođe do istih
Proprioceptivni trening u funkciji sekundarne prevencije ozljeda gležnja u sportu
No full textSportska ozljeda se definira kao gubitak ili poremećaj tjelesne strukture ili funkcije koji je nastao zbog izoliranog izlaganja fizičkoj energiji tijekom sportskog treninga ili natjecanja. S obzirom na specifičnosti sportskih aktivnosti i sporta općenito, pojedini dijelovi tijela se ističu po svojoj važnosti za postizanje vrhunskih sportskih rezultata, ali i po povećanom riziku za nastanak ozljede. Budući da je kompleks gležnja i stopala često u većini sportova, ali i u svakodnevnom životu, jedini dio tijela koji je u doticaju s podlogom, on je u povećanom riziku za nastanak ozljede te predstavlja jedan od najčešće ozljeđivanih dijelova tijela u sportu. Ozljede gležnja će biti veoma česte u sportovima koji zahtijevaju ponavljajuće skokove, doskoke i promjene smjera kretanja te intenzivne fizičke kontakte sa suparničkim igračima, a to su na primjer: košarka, nogomet, rukomet, odbojka, ragbi te skakačke atletske discipline. Kao najčešća vrsta ozljede gležnja ističe se uganuće gležnja. Ono se dijeli na tri vrste, ovisno o mehanizmu nastanka i strukturama koje su zahvaćene ozljedom: lateralno, medijalno i visoko ili sindezmotsko. Pojam prevencije se sve češće spominje i koristi ne samo u okvirima zdravstva i kliničke prakse, već i u sportu i sportskom okruženju. Sama prevencija se može provoditi na više razina, a kao najvažnije u sportu se ističu primarna (sprječavanje da uopće dođe do ozljede) i sekundarna (sprječavanje ponavljanja ozljede) razina prevencije. Proprioceptivni trening je jedan od najčešćih primjenjivanih preventivnih postupaka u suvremenom sportu. On djeluje na osjet propriocepcije koji ima somatosenzorni i neurofiziološki temelj na kojem i počiva njegovo djelovanje. Sam osjet propriocepcije ima ulogu u procesu motoričkog učenja i kontrole koji su temelj u izvođenju svih sportskih motoričkih aktivnosti, ali i ključnu ulogu u prevenciji sportskih ozljeda, specifično ozljeda gležnja u sportu. Provodit će se u cilju primarne, ali i više znanstveno dokazane sekundarne prevencije tih ozljeda. Uz njega će se komplementarno moći koristiti zavoji, bandaže i Kinesio Taping metoda od kojih se kao najbolja ističe ova posljednja. Član sportskog kluba koji će biti primarno zadužen za provođenje proprioceptivnog treninga i edukaciju sportaša i drugih članova tima o njegovoj važnosti u prevenciji ozljeda gležnja u sportu je fizioterapeut. Osim u već navedenim sportovima, proprioceptivni trening će imati bitnu ulogu u prevenciji primarnih, ali posebice sekundarnih ozljeda gležnja u atletici, specifično jednoj od skakačkih disciplina, skoku u vis