Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Izvedba perfuzijskog SPECT-a mozga u dijagnostici demencija
No full textDemencija je sve prisutnija bolest modernog doba, posebice s produljenjem prosječnog
životnog vijeka. Rano otkrivanje i dijagnostika demencije ključno su za pružanje odgovarajuće
njege i usporavanje napredovanja bolesti. Perfuzijski SPECT mozga (jednofotonska emisijska
kompjuterizirana tomografija) jedna je od najvažnijih metoda koja omogućuje detaljnu
procjenu protoka krvi u mozgu, što je od presudne važnosti za dijagnozu i praćenje različitih
oblika demencije, uključujući Alzheimerovu bolest, demenciju Lewyjevih tjelešaca,
frontotemporalnu i vaskularnu demenciju. SPECT kombinira korištenje gama kamere i CT
tehnologije kako bi stvorio trodimenzionalne slike mozga, omogućujući uvid u metaboličke
promjene koje mogu ukazivati na rane faze demencije. U sklopu pretrage koristi se radiofarmak,
najčešće tehnecij-99m i njegovi spojevi, koji se akumuliraju u ¸moždaneom parenhimu. Ova
tehnika ne samo da pruža precizne dijagnostičke informacije, već i pomaže u razlikovanju
različitih tipova demencije, što je ključno za primjenu adekvatne terapije. Radiološki tehnolozi
igraju ključnu ulogu u izvođenju SPECT pretrage, od pripreme pacijenta i radiofarmaka do
postprocesiranja podataka. Njihova stručnost i primjena mjera zaštite od zračenja ključni su za
uspješnu provedbu pretrage
Zdravstvena njega bolesnika s leukemijama
No full textSAŽETAK Leukemija je maligna bolest koja zahvaća leukocite, uzrokujući njihovu nekontroliranu proizvodnju u koštanoj srži i narušavajući normalnu funkciju krvi. Dijeli se na akutnu i kroničnu: akutna leukemija brzo napreduje i zahtijeva hitno liječenje, dok kronična napreduje sporije. Prema vrsti leukocita koje zahvaća, razlikujemo limfocitnu i mijeloičnu leukemiju. Svaka vrsta zahtijeva različite pristupe dijagnostici i liječenju. Ključni elementi zdravstvene njege uključuju kontinuiranu procjenu stanja bolesnika, što podrazumijeva redovito praćenje vitalnih funkcija, krvne slike i općeg zdravstvenog stanja. Navedeno omogućuje medicinskom timu da pravovremeno reagira na bilo kakve promjene ili komplikacije. Terapija i liječenje, koje može uključivati kemoterapiju, imunoterapiju, ciljane terapije ili transplantaciju koštane srži, zahtijevaju posebnu pažnju medicinskog osoblja. Oni moraju biti spremni upravljati nuspojavama ovih agresivnih tretmana, poput mučnine, umora, infekcija i krvarenja. Kontrola simptoma ima ključnu ulogu u poboljšanju kvalitete života bolesnika. To uključuje ublažavanje boli, upravljanje umorom i anemijom te rješavanje drugih simptoma povezanih s leukemijom i njenim liječenjem. Emocionalna i psihosocijalna podrška je također neophodna, s obzirom na dugotrajnu prirodu liječenja. Medicinska sestra ima važnu ulogu u pružanju ove podrške, pomažući bolesnicima da se nose sa stresom, anksioznošću i depresijom. Edukacija bolesnika i obitelji je još jedan važan aspekt zdravstvene njege. Edukacija uključuje pružanje informacija o bolesti, opcijama liječenja, mogućim nuspojavama i načinima suočavanja s promjenama u svakodnevnom životu. Cilj je osnažiti bolesnike i njihove obitelji da aktivno sudjeluju u procesu liječenja i donošenju odluka. Konačno, sveobuhvatni cilj zdravstvene njege oboljelih od leukemije je pružiti holističku podršku, minimizirati komplikacije bolesti i liječenja te održati najvišu moguću razinu funkcionalnosti i kvalitete života bolesnika. To zahtijeva visoku razinu stručnosti, empatije i predanosti od strane medicinskog tima, kao i blisku suradnju s bolesnikom i njegovom obitelji
Principi prakse zasnovane na dokazima kod primjene tehnika mobilizacije temporomandibularnog zgloba
No full textTemporomandibularni zglob jest kompleksni zglob koji spaja čeljust s temporalnim
dijelom lubanje. Ovaj zglob ima važnu ulogu u provedbi raznih funkcija kao što su govor,
žvakanje, gutanje i ekspresija lica. Ozljede ili poremeaji funkcije temporomandibularnog
zgloba su česte, zbog čega dolazi do velikih poteškoća u svakodnevici i predstavlja veliku
prepreku u životu čovjeka. Bol u čeljusti, preskakanje, zvukovi pucketanja pri pokretu,
limitirani pokreti, glavobolje i mišićna ukočenost su najčešći simptomi manifestirani kod
poremećaja funkcije temporomandibularnog zgloba.
Kako bi se ustanovio prikladan način liječenja, potrebno je potpuno razumijevanje
anatomije temporomandibularnog zgloba, kao i njegovih kretnji. U većini slučajeva, nakon
postavljene fizioterapijske procjene, poseže se za manualnom terapijom. Manualna terapija
jest vješta primjena pasivnog pokreta na zglob (mobilizacija) ili izvan njegova aktivnog
raspona pokreta (manipulacija). Primjenjuje se na zglobove, mišiće ili živce kako bi se povećao
opseg pokreta, smanjila bol, poboljšala kvaliteta izvođenja pokreta i sl. Kod liječenja
poremećaja u temporomandibularnom zglobu, mobilizacija se pokazala kao jedna od
najuspješnijih načina tretiranja. Razne studije koje ukazuju na uspjebnost mobilizacije nad
temporomandibularnim zglobom provedene su nad skupinama ljudi unutar najčešće pogođene
dobne skupine.
Fizioterapijska procjena temporomandibularnog zgloba obuhvaća detaljnu analizu
subjektivnih i objektivnih simptoma, dok se proces temelji na specijaliziranim testovima,
mjerenju opsega pokreta te analizi biomehanike samog zgloba. Ključne tehnike mobilizacije
uključuju distrakciju, klizanje i kombinirane tehnike poput kaudalno-anteriorno-medijalnog
klizanja. Provode se pažljivo uz individualno prilagođen intenzitet i smjer mobilizacije, tj. u
skladu sa simptomima pacijenta. Metodološki okvir mobilizacije temelji se na standardiziranim
tehinkama poput Maintland i/ili Kaltenborn pristupa kako bi se osigurala učinkovita primjena.
Rad se bavi analizom manualnih pristupa liječenju temporomandibularne disfunkcije s
fokusom na primjenu mobilizacije temeljno na rezultatima istraživanja. Većina provedenih
istraživanja dokazuje učinkovitost mobilizacije temporomandibularnog zgloba na smanjenje
boli i povećanje opsega pokreta, no mobilizacija često ima kratkoročne učinke, dok se
dugoročni poboljšavaju u slučaju kombinacije s drugim terapijskim vježbama te edukaciji
pacijenta u svrhu nastavka provođenja mobilizacijskih vježbi samostalno kod kuće
Procjena rizika za pad i intervencije usmjerene prevenciji pada
No full textPad je vodeći uzrok smrtnosti i ozljeđivanja kada govorimo o starijim osobama, on je
najčešće prijavljivani neželjeni događaj u zdravstvenim ustanovama. (1) Najmanje trećina ljudi
koji su stariji od 65 godina padne jednom ili čak nekoliko puta godišnje. Najčešće ozljede
nastale prilikom pada su prijelomi ekstremiteta, prijelomi kukova te traumatske ozljede glave.
Do pada može doći utjecajem okoline ali može se prepisati i osobnom uzroku. Osobe starije
životne dobi često ni ne priznaju pad jer se boje osuđivanja okoline te osjećaju sram jer gube
kontrolu nad svojim tijelom, dok drugi zbog straha od ponovnog pada izgube samopouzdanje i
prestanu se kretati pa tako prerano postanu prikovani za krevet ili kolica.
Djeca pad dožive u ranim mjesecima svog života najčešće zbog nepažnje roditelja, pa
tako često padnu iz krevetića ili hranilice. Kada krenu raditi prve korake pad dolazi zbog
nestabilnosti.
Kod adolescenata pad je najčešće povezan sa alkoholiziranjem, osim u slučajevima nekih
oboljenja kao što je epilepsija ili uzimanje lijekova koji kao nuspojavu imaju umor i
omamljenost.
Osobe srednjih godina pad dožive spoticanjem, proklizavanjem ili, kao i kod ostalih
dobnih skupina, određenim zdravstvenim stanjem ili uzimanjem određenih lijekova.
Jako važnu ulogu u prevenciji pada ima edukacija, kako rizične skupine, tako i obitelji
istih. Edukacija je proces prenošenja znanja, u ovom slučaju sa zdravstvenog djelatnika na
njihove pacijente, roditelje i cjelokupnu obitelj. Kada govorimo o padu u bolničkom okruženju
tada veliku ulogu imaju svi zdravstveni djelatnici kao što su fizioterapeuti, radni terapeuti,
liječnici a posebno medicinske sestre i tehničari. Prilikom prijema pacijenta medicinske sestre
i tehničari dužni su napraviti pregled pacijenta, postaviti sestrinske dijagnoze i napraviti
procjenu rizika za pad te na osnovu toga napraviti plan zdravstvene njege.
Procjena rizika za pad najčešće se uspostavlja korištenjem skala za procjenu riziku od
pada.(1) „Skale koje ćemo spomenuti i obraditi u ovom radu su Morseova skala, skala
STRATIFY, skala Hendrich II. te skala koju je osmislilo osoblje baltimorske bolnice Johns
Hopkins. Svaka od ovih skala ima određene prednosti ali i nedostatke. Bilo bi poželjno da im
je osjetljivost i specifičnost što veća. Kada govorimo o idealnoj skali ona bi trebala biti
jednostavna za korištenje iprecizna, trebala bi biti lako uklopiva u kliničku praksu bez dodatnog
opterećivanje ali ne bi trebala oduzimati puno vremena za popunjavanje. Rezultat skale
predstavlja numeričku vrijednost kojom se kod pacijenta procjenjuje rizik od pada (nizak,
srednji, visok...). na osnovnu dobivenih rezultata provode se odgovarajuće preventivne
mjere.“ (2
Rekreativni i fitnes programi za osobe nakon moždanog udara
No full textMoždani udar predstavlja ozbiljan medicinski događaj koji može imati duboko utemeljene
posljedice na zdravlje i kvalitetu života. Fizioterapija je ključni element u rehabilitaciji
pacijenata nakon moždanog udara. Fizioterapija se fokusira na obnovu motoričkih funkcija,
poboljšanje ravnoteže, koordinacije i snage mišića, dok rekreacijski programi nude holistički
pristup rehabilitaciji, uzimajući u obzir emocionalne, socijalne i mentalne aspekte oporavka.
Ovi programi zajedno igraju ključnu ulogu u pomoći pacijentima da povrate što veći stupanj
neovisnosti i samostalnosti nakon moždanog udara. Osobe koje su aktivno uključene u
društveni život i imaju socijalnu potporu, nakon moždanog udara se brže i kvalitetnije
oporavljaju i smanjuje se pojavnost kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih oboljenja. Proces
oporavka nakon moždanog udara je individualan, a uključuje rekreacijske aktivnosti. Trening
hoda doprinosi boljoj pokretljivosti, ravnoteži i koordinaciji. Vježbanje u vodi opušta mišiće i
smanjuje spastične epizode. Ples kao terapija utječe na razvoj motoričkih sposobnosti.
Vježbanje nakon moždanog udara na stacionarnom biciklu povoljno djeluje kod osoba koje
imaju poremećaj živčanog sustava i probleme s ravnotežom i samostalnim hodom. Vrtlarenjem
se izgrađuje snaga, potiče izdržljivost i vježba se ravnoteža
Fizioterapijski postupci nakon operacije diskus hernije
No full textKralježnica je stup u ljudskom tijelu, koja je građena od 33 do 34 kralješka. Svaki kralješak
međusobno je povezan i zajedno tvore zglob koji omogućava kretanje u prostoru. S obzirom da
se kralješci međusobno razlikuju, kralježnica se dijeli na segmente od kojih svaki ima svoju
funkciju. Da bi se neka funkcija izvela, moraju biti aktivni faktori poput mišića, koji svojim
skraćivanjem ili izduživanjem omogućava smjer kretanja. Osim mišića postoje diskusi koji su
između trupova kralježaka i svojim kretanjem osiguravaju kretnje u zglobu kao i prijenos težine
preko kralježnice. Prilikom izvođenja određene funkcije može doći do ozljede, najčešće
diskusa, koji se s obzirom na njegov pomak može klasificirati u četiri stupnja. Svaki stupanj
pomaka diska nosi sa sobom određene simptome poput boli, osjećaja trnjenja te gubitka
funkcije. Da bi se funkcija vratila potrebno je napraviti dijagnostiku kako bi se utvrdila ozljeda
te kako bi se odredilo daljnje liječenje. Liječenje se provodi konzervativno ili operativno ovisno
o zdravstvenom stanju pacijenta. Rehabilitacija se provodi u tri faze kroz koje je cilj smanjiti
bol, ojačati oslabljenu mišićnu muskulaturu i vratiti oštećenu funkciju. Vježbe se prilagođavaju
pacijentu ovisno o njegovoj dobi i zdravstvenom stanju. Cilj rehabilitacije je da se osoba vrati
na razinu zdravstvenog stanja prije oštećenja, kako bi se mogle obavljati svakodnevne
aktivnosti bez boli i ograničenja funkcije
Zdravstvena njega depresivnih bolesnika
No full textDepresija ili depresivni poremećaj stanje je obilježeno tugom koja traje dovoljno dugo
da ometa ili značajno smanjuje interes i sposobnost uživanja u svakodnevnim aktivnostima.
Učestalost depresije značajno se povećava od druge polovice 20. stoljeća, a danas je na
četvrtom mjestu globalnih zdravstvenih problema. Točan uzrok još uvijek nije poznat,
poveznica se najčešće stavlja uz nasljeđe i psihosocijalne čimbenike.
Iako se depresija može javiti u bilo kojem stadiju života, najčešće se dijagnosticira u
periodu od 25. i 35. godine života. Depresija uzrokuje spoznajnu i psihomotoričku disfunkciju
uz smanjenu razinu raspoloženja. Najčešći simptomi koji upućuju na njeno postojanje
uključuju: slabljenje koncentracije, stalni osjećaj umora,poremećaj apetita, spavanja, gubitak
spolne želje i sl.Uz to što je stanje koje značajno narušava kvalitetu života, depresija može
pojačati utjecaj i komplikacije liječenja kod kroničnih bolesti, povećati funkcionalnu
nesposobnost, a ima i značajnu ulogu u pojavnosti ovisnosti.
Liječenje uglavnom uspješno, ali je i velika disproporcija prevalencije i broja liječenih
osoba. Razlog tome je vrlo izražajna stigmatizacija takvih osoba koje zbog neznanja i
predrasuda okoline ne traže pomoć. Kod blažih oblika bolesti liječenje se temelji na
psihoterapiji ili liječenju općom potporom, dok je kod težih i dugotrajnijih stanja potrebna i
farmakoterapija, često i uz hospitalizaciju. Vrlo važnu i značajnu ulogu ima medicinska
sestra/tehničar koji kroz proces zdravstvene njege najveći dio vremena provodi uz bolesnika
te je najkompetentnija za uočavanje promjena stanja i ponašanja. Ono što posebno veže
sestrinstvo uz područje rada psihijatrije je empatija. Kada je riječ o empatiji, ona ne samo da
je ljudska vrlina nego i značajna profesionalna kompetencija zdravstvenog djelatnika.
Medicinska sestra je ta koja utvrđuje potrebu za zdravstvenom njegom, te je tako zadužena za
njeno planiranje i provođenje u skladu s potrebama bolesnika, kako kod pomoći pri
izvršavanje svakodnevnih zadataka i aktivnosti, tako i kod uklapanja u zajednicu i
verbalizaciji osjećaja i misli
Uloga fizioterapeuta u poboljšanju kvalitete života kod Parkinsonove bolesti
No full textSAŽETAK Parkinsonova bolest (PB), kao druga najčešća kronična neurodegenerativna bolest posljedica je propadanja stanica ključnih za proizvodnju dopamina, koji je važan neurotransmiter u mozgu. Ujedno je najvažnija i najčešća bolest ekstrapiramidnog sustava. Bolest je poznata još od prije 3000 godina, ali prvi ju je opisao dr. James Parkinson 1817. godine, u svojoj monografiji o „drhtavoj paralizi“ kojom je omogućio bolje razumijevanje kompleksnosti bolesti. Uzrok bolesti je u većini slučajeva nepoznat, a pretpostavlja se da se bolest javlja kao posljedica kombinacije genetskih i okolišnih čimbenika. Liječenje je simptomatsko i individualizirano. Tijek bolesti se ne može zaustaviti, ali se može usporiti. Bolest je okarakterizirana motoričkim i nemotoričkim simptomima. Obilježja motoričkih simptoma su tremor u mirovanju, ukočenost ili rigidnost, smrzavanje hoda i bradikinezija, a neka od nemotoričkih obilježja su kognitivni pad, hipersalivacija, depresija, demencija i anksioznost. Osnovna podjela bolesti je na primarni i sekundarni oblik. Simptomi se s vremenom i sa starenjem sve više pogoršavaju. Ne postoji lijek koji može izliječiti PB, ali s pravom vrstom terapije i rehabilitacijom mogu se ublažiti simptomi te poboljšati funkcioniranje i kvaliteta života. Neki od oblika fizioterapijske intervencije s ciljem maksimalne pokretljivosti i neovisnosti pacijenta su trening snage, trening hoda i ravnoteže, hidroterapija, Bobath koncept, PNF, vježbe za povećanje fleksibilnosti, respiratorne vježbe i dr. Kako bi se što bolje razumjele potrebe pacijenta i dobili što bolji rezultati rehabilitacije potreban je holistički pristup transdisciplinarnog tima u liječenju. S obzirom na progresivni tijek bolesti, uloga fizioterapeuta je da se rehabilitacijom održava ili usporava napredovanje bolesti kako bi se što duže održavala funkcionalna sposobnost i neovisnost pacijenta koje utječu na kvalitetu života. Kvaliteta života bitna je uloga u neovisnom životu te je ključan aspekt procesa rehabilitacije. Cilj fizioterapije je poboljšanje i očuvanje kvalitete života povećanjem snage mišića, poboljšanjem ravnoteže, jačanjem respiratornih mišića i ispravljanjem abnormalnih obrazaca kretanja i držanja
Ergonomja i inkluzivni dizajn u kućanstvu: nove tehnologije i trendovi
No full textProcjenjuje se da 16% populacije, dakle 1,3 milijarde ljudi diljem svijeta živi s nekim oblikom
invaliditeta, što iz perspektive inkluzivnosti predstavlja manjak društvene prihvaćenosti i
uključenosti. Većina osoba s invaliditetom živi u svom domu u kojemu se mogu susretati s
poteškoćama u izvođenju svakodnevnih aktivnosti bilo zbog poteškoća u pokretljivosti ili
orijentaciji. Mogućnost aktivnog sudjelovanja u dnevnim aktivnostima ključan je aspekt za
dobru kvalitetu života. Za veću samostalnost u domu potrebno je provesti pravilnu ergonomsku
prilagodbu i uključiti inkluzivno dizajnirane proizvode. Ergonomski se korisniku može
prilagoditi bilo koji dio stambenog prostora, a nove tehnologije dopuna su ergonomskom i
inkluzivnom dizajnu koje pružaju mogućnost za promjenom načina života, omogućujući veću
autonomiju, udobnost i sigurnost za korisnike. Iako postavljanje novih tehnologija može
inicijalno biti financijski zahtjevnije, one dugoročno smanjuju troškove liječenja, potrebu za
pomoći u izvođenju aktivnosti, a samim time i poboljšavaju kvalitetu života korisnika i obitelji.
Uvođenje novih trendova u dom mora, prije svega, biti usmjereno prema korisnikovim
specifičnim potrebama i željama kako bi se postigli željeni rezultati. Pravilna ergonomska
prilagodba i inkluzivni dizajn rezultat su suradnje mnogih stručnjaka, od kojih fizioterapeuti i
radni terapeuti igraju ključnu ulogu. Neke od novih tehnologija danas prisutnih na tržištu bit
će predstavljene u ovom radu, koji za cilj ima upoznati stručnjake i korisnike o načinu i
prednosti njihovog korištenja kod različitih stanja
Autovalidacija kao informatičko rješenje u analizi laboratorijskih podataka
No full textOvaj rad prikazuje implementaciju autovalidacije laboratorijskih nalaza kao rjebenje u
analizi laboratorijskih podataka i rezultata, stavljaju i u fokus sposobnost autovalidacije za
jednostavnijom obradom podataka, poboljbanjem to nosti cjelokupnog procesa i
pove anjem kvalitete laboratorijskog rada.
Suvremeni laboratoriji proizvode ogromne koli ine podataka, a njihova valjanost se
tradicionalno provjeravala uspoređivanjem podataka koje je uklju ivalo nekoliko lanova
laboratorijskog osoblja kako bi se osigurala to nost i pouzdanost rezultata analiza. Takav
proces oduzima puno vremena, podlo~an je ljudskim grebkama i esto dovodi do
kabnjenja u isporuci nalaza, ali s napretkom automatizacije, njeni sustavi nude na in
autovalidacije laboratorijskih nalaza.
Glavne prednosti implementiranja autovalidacije u laboratorijsku dijagnostiku:
• zna ajno smanjenje vremena koje je potrebno za obradu podataka, ime se
laboratorijskom osoblju omogu uje vrijeme za obradu zahtjevnijih zadataka
• zna ajno smanjenje mogu nosti ljudske pogrebke uporabom to no određenih
pravila i algoritama za validaciju nalaza
• smanjenje ru nog rada i broja pogrebaka, ime se smanjuju operativni trobkovi
Izazovi prilikom implementacije autovalidacije u laboratorijsku dijagnostiku:
• autovalidacijski sustavi zahtijevaju prvotno veliko ulaganje u tehnologiju i obuku
laboratorijskog osoblja
• zahtjevniji slu ajevi i dalje zahtijevaju intervenciju laboratorijskog osoblja
• regulatorni i eti ki zahtjevi moraju biti ispobtovani kako bi se osigurala sigurna
uporaba autovalidaciju u laboratorijskoj dijagnostici
Autovalidacija predstavlja vrlo u inkovito informati ko rjebenje u analizi laboratorijskih
podataka, poboljbavaju i u inkovitost i to nost. Unato izazovima koji se javljaju prilikom
implementacije i slo~enosti klini kih slu ajeva, autovalidacija sa svim svojim ukupnim
prednostima predstavlja vrijedan alat u suvremenim laboratorijima