Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Zdravstvena njega bolesnika kod transkateterske implantacije aortne valvulve (TAVI)
No full textTranskateterska implantacija aortne valvule (TAVI) predstavlja zna ajan napredak u lije enju aortne stenoze kod pacijenata koji nisu kandidati za konvencionalnu kiruršku zamjenu aortne valvule. Ovaj postupak sve više dobiva na popularnosti zbog svoje minimalno invazivne prirode i relativno brzog oporavka pacijenata. Me utim, uspješna implementacija TAVI zahtijeva pažljivo planiranje i pružanje adekvatne zdravstvene njege kako bi se osigurala sigurnost i dobrobit pacijenata. Ovaj rad istražuje važnost zdravstvene njege u postupku TAVI te identificira klju ne aspekte skrbi koji su od vitalnog zna aja za uspješan ishod. Analiziraju se specifi ni koraci u pripremi pacijenta za TAVI, uklju uju i evaluaciju rizika, edukaciju pacijenata i obitelji te planiranje postoperativne skrbi. Tako er se istražuju mogu e komplikacije i strategije za njihovo prevladavanje. Rad pruža pregled uloge interdisciplinarnog tima u pružanju cjelovite zdravstvene njege tijekom cijelog procesa TAVI, naglašavaju i suradnju izme u kardiologa, kardiovaskularnih kirurga, anesteziologa, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih stru njaka. Kroz integrirani pristup skrbi, mogu se poboljšati klini ki ishodi i smanjiti rizik od komplikacija
Specifičnosti zdravstvene njege neurokirurškog bolesnika u jedinici intenzivnog liječenja
No full textNeurokirurgija je grana medicine koja ukljuuje dijagnostiku, lijeenje i rehabilitaciju
kod ozljeda, bolesti te ostalih poremeaja u sredibnjem i perifernom ~ivanom sustavu.
Najeba stanja u neurokirurgiji su kraniocerebralne ozljede, intrakranijalna krvarenja, ozljede
kraljebnice te tumori sredibnjeg ~ivanog sustava. U takvim situacijama, neurokirurbki bolesnici
prete~ito se smjebtaju u jedinicu intenzivnog lijeenja (JIL) gdje sestrinska djelatnost pru~a
kvalitetnu i specifinu skrb za bolesnika. Sestrinska skrb za neurokirurbkog bolesnika
usmjerena je prema individualnim potrebama koje su povezane s neurolobkim stanjima.
Medicinska sestra u jedinici intenzivnog lijeenja kontinuirano prati stanje bolesnika,
ukljuujui nadzor vitalnih funkcija i intrakranijalnog tlaka (ICP), stanja postoperativne rane,
procjenu stanja svijesti pomou Glasgowske ljestvice kome (GCSS), odr~avanje cerebralne
perfuzije te odr~avanje adekvatne oksigenacije i ventilacije u bolesnika. Također, veliki
naglasak se stavlja na prevenciju postoperativnih komplikacija, u prvom redu na pojavu
intrahospitalnih infekcija zbog izlo~enosti bolesnika vibestrukim kateterizacijama i
ventrikularnoj drena~i. Kod neurokirurbkih bolesnika, kao komplikacija, nerijetko je prisutna i
bol koju je potrebno adekvatno tretirati. Kako bi se utjecalo na prevenciju pojavnosti
postoperativnih komplikacija, kljuno je da se medicinska sestra pridr~ava pravila aseptinog
rada te da postupa u skladu sa standardiziranim postupcima zdravstvene njege. Bolesniku
također treba osigurati odgovarajuu nutritivnu potporu i rehabilitaciju. Jedinica intenzivnog
lijeenja namijenjena je za bolesnike koji su nestabilnog fiziolobkog stanja. Va~no je naglasiti
da neurokirurbki bolesnici mogu boraviti du~i period u JIL – u bto mo~e dovesti do razvitka
sindroma post-intenzivne skrbi (PICS) koji mo~e izazvati ozbiljne posljedice za bolesnika i
njegovu obitelj. Zdravstveni djelatnici bi trebali biti osvijebteni o navedenom problemu.
Neurokirurbki bolesnici zahtijevaju specifinu zdravstvenu njegu koja je vrlo kompleksna te od
medicinske sestre iziskuje mnoga znanja, iskustvo i kontinuirano usavrbavanje u podruju
neurokirurbkog sestrinstva. Medicinska sestra, zajedno s multidisciplinarnim timom, treba
osigurati oporavak bolesnika tako da se dosegne najviba razina njegove samostalnosti ili
osigurati bolesniku mirnu smrt s dostojanstvom
Fizioterapijski proces kod urednih trudnoća
No full textU ovom radu istražuje se fizioterapijski proces tijekom uredne trudnoće, s posebnim naglaskom na ključne promjene koje se odvijaju u tijelu trudnice. Tijekom trudnoće dolazi do značajnih promjena u različitim sustavima tijela, uključujući kardiovaskularni, respiratorni, metabolički i mišićno-koštani sustav. Kardiovaskularne promjene obuhvaćaju povećanje volumena krvi i srčanog učinka, što može utjecati na krvni tlak i puls. Respiratorni sustav se prilagođava pritiskom na dijafragmu zbog rasta uterusa, što može smanjiti plućni kapacitet i povećati frekvenciju disanja. Metaboličke promjene uključuju ubrzanje bazalnog metabolizma i prilagodbe u regulaciji tjelesne temperature, dok promjene u mišićno-koštanom sustavu često dovode do bolova u leđima i promjena u držanju, uzrokovanih povećanjem tjelesne mase i promjenom težišta tijela. Fizioterapijski proces započinje subjektivnom procjenom, koja podrazumijeva razgovor s trudnicom o njezinoj medicinskoj povijesti, simptomima i mogućim tegobama vezanim uz trudnoću. Objektivna procjena uključuje fizički pregled, mjerenje opsega pokreta, mišićne snage, držanja i funkcionalnih sposobnosti trudnice. Na temelju tih procjena, fizioterapeut izrađuje personalizirani plan fizioterapijske intervencije. Fizioterapijske intervencije obuhvaćaju edukaciju o pravilnoj posturalnoj prilagodbi kako bi se ublažili bolovi u leđima, vježbe disanja za poboljšanje oksigenacije, vježbe snage za održavanje mišićnog tonusa, aerobne aktivnosti poput hodanja i plivanja te vježbe istezanja za održavanje fleksibilnosti. Intervencije su prilagođene trudnici uz poštivanje smjernica za sigurno vježbanje, s umjerenim intenzitetom, izbjegavajući aktivnosti koje uzrokuju prekomjerni napor ili nelagodu. Pravilno vođene fizičke aktivnosti tijekom trudnoće mogu značajno doprinijeti zdravlju trudnice i fetusa. Ključno je da trudnice slijede smjernice i konzultiraju se sa stručnjacima kako bi osigurale sigurnost i učinkovitost vježbanja. Na taj način tijelo se optimalno priprema za porod, smanjuje se rizik od komplikacija i omogućuje trudnicama da uživaju u zdravoj i aktivnoj trudnoći
Fizioterapijski postupci problema spastičnosti kod osoba s multiplom sklerozom
No full textMultipla skleroza je autoimuna bolest koja zahvaća središnji živčani sustav, najčešće
pogađajući mlade odrasle osobe u dobi od 20 do 40 godina. Žene su 2-3 puta podložnije ovoj
bolesti u usporedbi s muškarcima. Bolest se odlikuje kroničnom upalom, demijelinizacijom i
neuronskim gubitkom. Postoje četiri glavna klinička podtipa multiple skleroze: relapsnoremitentna, sekundarno-progresivna, primarno-progresivna i progresivno-relapsirajuća
multipla skleroza. Razvoj bolesti povezuje se s okolišnim čimbenicima, genetskom
predispozicijom i virusnim infekcijama. Fizioterapija igra ključnu ulogu u liječenju multiple
skleroze. Fizioterapijska intervencija usmjerena je na simptome kao što su spastičnost,
problemi s hodom, ravnotežom, fleksibilnošću i koordinacijom. Spastičnost, koja se definira
kao patološko povećanje mišićnog tonusa, posljedica je oštećenja gornjeg motornog neurona.
Ovaj simptom često predstavlja jednu od najtežih prepreka u svakodnevnom životu osoba
oboljelih od multiple skleroze. Procjena fizioterapeuta kod bolesnika s multiplom sklerozom
usmjerena je na prikupljanje informacija o problemima i preostalim funkcionalnim
sposobnostima pacijenta. Fizioterapijski postupci za rješavanje spastičnosti imaju za cilj
smanjenje njenog utjecaja te prevenciju sekundarnih komplikacija
Uloga patohistoloske analize uzorka koštane srži u dijagnostici multiplog mijeloma
No full textMultipli mijelom je maligna bolest hematopoetskog (krvotvornog) sustava obilježena plazmocitnom infiltracijom koštane srži. U normalnim okolnostima, u zdravoj koštanoj srži, plazma stanice nam pomažu u borbi protiv infekcija stvaranjem antitijela koja prepoznaju i napadaju vanjske uzročnike. Međutim, kod ove bolesti, promijenjene plazma stanice počinju nekontrolirano rasti, prevladavajući zdrave plazma stanice, a protutijela ili dijelovi protutijela koje stvaraju su nedjelotvorna. Bolest se javlja najčešće kod muškaraca starije životne dobi, a obilježena je raznim općim i nespecifičnim simptomima koji otežavaju samu dijagnostiku bolesti. Glavne značajke bolesti su koštana bol uzrokovana osteolitičkim promjenama u kostima, bubrežno oštećenje ili zatajenje, povišena razina kalcija (hiperkalcijemija) kao popratni simptom raznih koštanih oštećenja, anemija te sklonost infekcijama. Dijagnostika bolesti započinje laboratorijskim testovima kao što su sedimentacija eritrocita, kompletna krvna slika, diferencijalna krvna slika, biokemijske pretrage te najvažnije elekroforeza proteina seruma i 24-satne mokraće, imunofiksacija te određivanje slobodnih lakih lanaca. Radiološke pretrage poput snimke cijelog skeleta, kompjutorizirane tomografije (CT), magnetske rezonance (MR) te pozitronske emisijske tomografije (PET CT) pomažu u određivanju podvrste bolesti i daju bolji uvid u koštanja oštećenja. Osnovna metoda za potvrdu dijagnoze multiplog mijeloma je analiza koštane srži. Biopsijom širokom iglom dobiva se cilindrični uzorak koštane srži dok se aspiracijskom biopsijom tankom iglom dobiva aspirirani uzorak tkiva/stanica koštane srži. Kako bi uzorak pripremili za patohistološku analizu, nakon uzimanja, tkivo je potrebno podvrći određenom procesu obrade koji uključuje fiksaciju, dekalcinaciju, dehidriranje, prosvjetljavanje, uklapanje, rezanje te zatim bojenje. Patohistološki pregled obuhvaća mikroskopsku analizu histoloških uzoraka pod svjetlosnim mikroskopom te predstavlja zlatni standard dijagnostike multiplog mijeloma jer pruža ključne informacije o bolesti na temelju strukture i morfologije stanica i tkiva. Osim toga, uzorak se analizira i citološki, imunofenotipizacijski protočnom citometrijom, citogenetski te imunohistokemijski za dodatne informacije o bolesti poput stadija, rasprostranjenosti, prognoze, a kasnije i za praćenje uspješnosti terapije. Budući da se radi o neizlječivoj progresivnoj bolesti, liječenje je više usmjereno poboljšanju kvalitete života te smanjenju popratnih simptoma kojima se očituje bolest
Primjena robotike u oporavku hoda kod pacijenata nakon oštećenja gornjeg motoneurona
No full textU ovome radu opisana je primjena robotike u rehabilitaciji hoda nakon ozljeda gornjeg motoneurona. U uvodnom dijelu se opisuje gornji motoneuron i ozljede nakon kojih nastaju poteškoće u hodu. Pojašnjena je primjena robota u rehabilitaciji i koje sve vrste se koriste, te su opisani najčešće korišteni roboti za rehabilitaciju hoda. Među njima su Lokomat, Lexo, ReWalk, Ekso Bionic. U razradi opisane su smjernice za primjenu robota u rehabilitaciji, kako bi se trebala koristiti, u kojoj mjeri i na koji način. Najčešće se korisi u kombinaciji sa klasičnom terapijom za što bolji oporavak hoda. U radu se prikazuju dokazi iz drugih radova i istraživanja vezana za rehabilitaciju hoda uz pomoć robota. Samim time može se usporediti i odrediti kakve su smjernice i metode korištene, te koje su od njih najučinkovitije za oporavak. Ti radovi potvrđuju učinkovitost robotike u rehabilitaciji hoda. Suvremena tehnologija robotike ima veliki potencijal u rehabilitaciji ozljeda gornjeg motoneurona i može pružiti značajnu pomoć pacijentima u njihovom putu prema potpunom oporavku
Formalno cjeloživotno obrazovanje
No full textU suvremenom svijetu, znanje je ključni faktor društvenog razvoja. Rastuća svijest o
važnosti novih ideja, informacijama te stjecanju novih znanja i vještina postaje sve očitija.
Tržište rada je izuzetno dinamično i zahtijeva stalnu prilagodbu novim uvjetima i izazovima.
Upravo obrazovanje je ono koje može zadovoljiti potrebne uvjete. Promicanje razvoja znanja i
sposobnosti omogućuje ljudima da se prilagode različitim aspektima društva i aktivno sudjeluju
u svim područjima društvenog i gospodarskog života. Tako pojedinci stječu priliku da oblikuju
svoj vlastiti život i iskoriste prilike koje im se pružaju. Postoje različiti oblici obrazovanja, ali
je važno staviti naglasak na formalno obrazovanje koje je svima dostupno i koje se izvodi u
institucionalnim i javno verificiranim oblicima obrazovanja gdje pojedinci stječu stručna
znanja, vještine i sposobnosti.
Formalno obrazovanje se odnosi na sistem obrazovanja koji je organiziran i strukturiran
prema određenim standardima, propisima i kurikulumima te se obično provodi u okviru
institucija kao što su škole, fakulteti i sveučilišta. Obično se provodi kroz različite razine,
uključujući osnovno obrazovanje, srednje obrazovanje i visoko obrazovanje. Cilj mu je pružiti
učenicima temeljno znanje, razvijati kritičko razmišljanje i pripremiti ih za profesionalnu
karijeru ili daljnje studije. Formalno obrazovanje može se razlikovati od jedne zemlje do druge
u pogledu sadržaja, organizacije i trajanja školovanja.
Neovisno o kojoj se zemlji radi, formalno obrazovanje uvijek ima jasno definiranu
strukturu i ciljeve. Znanja i vještine se pružaju učenicima na temelju kurikuluma koje su
osmislili nastavnici za pojedini razred. Također se temelji na određenim standardima koji su
postavljeni na nacionalnoj razini i po kojima se određuje što bi učenici trebali naučiti u
određenim razredima ili fazama školovanja. Nakon završenog formalnog obrazovanja učenici
obično dobivaju svjedodžbe, diplome ili certifikate koji potvrđuju njihovu razinu obrazovanja
i kompetencija. U formalnom obrazovanju postoji sustav ocjenjivanja koji se koristi za procjenu
uspjeha učenika, a temelji se na pismenim i usmenim ispitivanjima i ocjenama koje dodjeljuju
nastavnici. Formalno obrazovanje obično ima jasno određen raspored i trajanje te uključuje
stručne nastavnike i profesore koji su odgovorni za prenošenje znanja i vještina učenicima
Fizioterapija u prevenciji najučestalijih ozljeda u tenisu
No full textElementi teniske igre stavljaju veliki stres na rameni i lakatni zglob što uzrokuje repetitivnu traumu i rezultira kroničnim ozljedama gornjih ekstremiteta, dok se akutne ozljede u većem broju javljaju na donjim ekstremitetima te zahvaćaju gležanjski zglob i natkoljenične strukture. Za ručni zglob, karakteristične su ulnarne patologije koje su izazvane topspin forehand udarcem. Područje lakta povezano je s pojavom simptoma teniskog lakta, koji su primarno izazvani izvođenjem jednoručnog backhand-a. Rame direktno zahvaćaju patologije kao što su GIRD, sindrom sraza, SLAP i ozljede rotatorne manšete te indirektno diskinezija lopatice koja znatno utječe na biomehaniku ramena. Ove su pojave većinski uzrokovane nedostatkom optimalnog opsega pokreta i mišićnim disbalansom. Lumbalni dio leđa pod stalnim je utjecajem velikih sila rotacije te se na tom predjelu često javlja patologija pod imenom RTD. Rizik od ozljede donjih ekstremiteta povezan je s izvođenjem udarca u otvorenom stavu, naglim promjenama smjera, lateralnim klizanjima, slabosti mišića aduktora natkoljenice, raznolikom teniskom obućom i teniskim podlogama. Za smanjenje rizika od ozljede i njenu prevenciju, bitno je napraviti dobru biomehaničku analizu udarca i temeljitu procjenu lokomotornog sustava kako bi se mogao napraviti dobar fizioterapijski plan intervencije. Kod fizioterapijske procjene tenisača na elitnoj razini koristi se skupina specifičnih testova pod imenom The ATP Performance and Injury Prevention Screening program tests, a uz to se mogu koristiti i metode procjene kao što su FMS i elektromiografija. Prevencijska terapija za ručni zglob uključuje vježbe istezanja i snage uz razne mobilizacijske tehnike i upotrebu taping-a. U prevenciji ozljeda teniskog lakta, fokus je na vježbama istezanja ekstenzora šake i izvođenju ekscentričnih vježbi za istoimenu grupu koje nadopunjuju vježbe za stabilizaciju ramena te primjena tehnika mobilizacije i Kinesio Taping metode. Kod ramena, veliku ulogu imaju ekscentrične vježbe za vanjske rotatore ramena, vježbe istezanja posteriorne kapsule i jačanja mišića rotatorne manšete s naglaskom na ekscentričnu fazu kontrakcije te vježbe za unaprjeđenje funkcije lopatice uz primjenu mobilizacijskih tehnika i taping-a
Psihičke posljedice skolioze
No full textSkolioza je kompleksna deformacija kralješnice koja se javlja u sve tri ravnine, često povezana s modernim načinom života koji uključuje dugotrajno sjedenje. Osobe sa skoliotičnim držanjem obično zadržavaju svoj položaj pasivno, zbog neravnoteže u mišićima – prisutan je povećan ili smanjen tonus. Razlikujemo dvije glavne skupine skolioze prema uzrocima: funkcionalne i strukturalne. Funkcionalne skolioze mogu biti posturalne (povezane s lošim držanjem) ili kompenzacijske, dok su strukturalne skolioze podijeljene na kongenitalne i stečene (idiopatske) oblike. Brojni su faktori koji mogu potaknuti razvoj skolioze, uključujući nagli rast tijekom puberteta, genetske predispozicije, neurološke poremećaje te promjene u mišićno-koštanoj strukturi. Međutim, nedostatak tjelesne aktivnosti često je ključni čimbenik. Skolioza se češće javlja kod djevojčica nego kod dječaka te može uzrokovati značajne zdravstvene i estetske probleme. Dijagnoza skolioze obično se postavlja kliničkim pregledom koji uključuje specifične testove, a potvrđuje se rendgenskim snimkama, CT-om ili magnetskom rezonancom. Liječenje skolioze često se provodi konzervativnim metodama, kao što su tjelesna aktivnost, korektivna gimnastika i nošenje ortoza. Isto tako, primjena kinesio trake, plivanje i hipoterapija pokazali su se učinkovitima u korekciji skolioze. Bitno je otkriti skoliozu što je ranije moguće kako bi se spriječile eventualne komplikacije. Prije nego što se razmotri operativno liječenje, ako je uopće potrebno, preporučuje se isprobati sve dostupne konzervativne metode. Timski je pristup u rehabilitaciji skolioze ključan, uključujući suradnju s pacijentom i njegovom obitelji. Prevencija skolioze i skoliotičnog držanja može se postići educiranjem populacije o važnosti redovite tjelesne aktivnosti te o pravilnom držanju tijela tijekom sjedenja, stajanja, hodanja i podizanja tereta. Skolioza predstavlja kompleksnu situaciju koja može imati različite psihičke posljedice na pojedinca kao što su poteškoće sa prihvaćanjem vlastitog tijela, integracijom u vršnjačku grupu te razvojem depresije i anksioznosti. Osim toga, za jednog adolescenta nošenje ortoze predstavlja veliki problem kao i količina boli koju mora podnositi. Međutim, kroz podršku, samoprihvaćanje i pozitivan pristup, moguće je prevladati ove izazove i izgraditi ispunjen i sretan život unatoč skoliozi
Zdravstvena njega djece i adolescenata s poremećajima prehrane
No full textPoremećaji hranjenja prepoznati su kao jedni od češćih psihičkih poremećaja i u
stalnom su porastu. Hrana nije samo neophodna za postojanje i funkcioniranje svih tjelesnih
funkcija, već način hranjenja i prehrambene navike odlučujuće su za cjelokupno zdravlje.
Također, prehrambene navike utječu na tjelesnu izvedbu i vanjski izgled, a posljedično i na
zadovoljstvo vlastitim izgledom i slikom o sebi u cjelini. Hrana ima duboko, psihološko
značenje koje se danas sve više simbolično povezuje s emocionalnim zadovoljstvom i
osjećajem prihvaćenosti u društvu te je izravno uključena u mnoge životne teme. Poremećaji
prehrane smatraju se kao ozbiljne i potencijalno po život opasne bolesti koje pogađaju
pojedince tijekom cijeloga života. Najčešće se pojavljuju u adolescenciji, uz prisutnost težih
smetnji povezanih s prehrambenim navikama i ponašanjem. Prema Međunarodnoj
klasifikaciji bolesti (MKB-10) poremećaje prehrane dijelimo na anoreksiju nervozu, bulimiju
nervozu, kompulzivno prejedanje i povraćanje udruženo s drugim psihičkim poremećajima te
na druge i nespecificirane poremećaje prehrane. Anoreksija nervoza i bulimija nervoza dva su
najčešća oblika poremećaja prehrane u razvojnoj dobi. Na patogenezu njihova nastanka
najčešće je odgovorna kombinacija različitih psiholoških, bioloških i socijalnih čimbenika.
Zdravstvena njega za djecu i adolescente s poremećajem u prehrani vrlo je složena te je
potrebna odgovarajuća medicinska procjena, dobra koordinacija skrbi i različite strategije
liječenja. Imperativ je na individualnom pristupu svakom pacijentu, u skladu s njegovim
specifičnim potrebama, poštujući osnovna načela sestrinske skrbi. Unatoč visokoj prevalenciji
povezanih s morbiditetom i mortalitetom te dostupnim mogućnostima liječenja i dalje se
poremećaji prehrane nedovoljno dijagnosticiraju. Mnogi se adolescenti ne liječe, ne oporave
ili se oporave samo djelomično. Liječenje poremećaja prehrane zahtjeva upornost i predanost
multidiciplinarnog pristupa različitih stručnjaka. Prvenstveno, provodi se kognitivno –
bihevioralna terapija, bolničko i izvanbolničko liječenje, a zatim slijede grupe za samopomoć,
medicinski nadzor i nutricionističko savjetovanje pri čemu je važna i uloga obitelji, prijatelja i
zajednice. Fizičko, prehrambeno, bihevioralno i psihološko zdravlje pokazatelji su potpunog
oporavka