Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Radna terapija kod djece s poremećajem iz autističnog spektra s prikazom slučaja
No full textCilj ovog preglednog rada je objasniti ulogu i značaj radne terapije kod djece s
poremećajem iz autističnog spektra. Navedene su radno-terapijske intervencije koje se mogu
koristiti kod djece s poremećajem iz autističnog spektra. Detaljnije se opisuje senzorna
integracija, terapija igrom, kognitivno-bihevioralna terapija, radna terapija u školi, prednosti
rekreacije i sporta, TEACCH program te socijalne priče. Objašnjena je važnost podrške obitelji
i roditeljima djece s poremećajem iz autističnog spektra te s kakvim se preprekama oni susreću.
Na kraju rada naveden je prikaz slučaja dječaka s poremećajem iz autističnog spektra.
S obzirom na povećanje prevalencije autizma kod djece, radni terapeut je važna osoba
za pridonošenje intervenciji i edukaciji takve djece, pogotovo jer posjeduje važne vještine koje
mu uvelike omogućavaju što optimalnije rezultate. Širok izbor intervencija dopušta radnom
terapeutu da pristupi razvoju djeteta iz mnogo različitih uglova te da se bazira na interese i
ciljeve djeteta s poremećajem iz autističnog spektra. Kroz strukturirane aktivnosti, integraciju
u škole, edukaciju roditelja i obitelji te rad u multidisciplinarnom timu povećava se mogućnost
razvoja djeteta prema njegovoj samostalnosti. S obzirom da dijete s poremećajem iz autističnog
spektra ima velike poteškoće pri socijalnoj interakciji, senzornoj obradi i ostvarivanju kontakta,
većina intervencija nastoji raditi baš na te dvije stvari kako bi poboljšali djetetovo
funkcioniranje u svakodnevnom životu
Umor među medicinskim sestrama: uzroci, posljedice i utjecaj na fluktuaciju radne snage
No full textDefinicija Virginie Henderson, jedna od najpoznatijih definicija sestrinstva,
govori koliko je sestrinstvo humano zanimanje i opisuje koji su to poslovi medicinske
sestre - briga za bolesne i pomoć zdravima da sačuvaju zdravlje. U svom radu
medicinske sestre se susreću s mnogim preprekama kao što su preopterećenost
poslom zbog premalog broja medicinskih sestara u odnosu na potrebe, sve većim
brojem teških bolesnika zbog produljenja životnog vijeka, smanjenje financijskih
sredstava zdravstvenih ustanova, ali i razvoj novih tehnologija koja traže nova,
dodatna znanja. Veliki poslovni zahtjevi, dugotrajne smjene i prekovremeni rad
dovode do pojave umora koji se manifestira kroz manjak pažnje i brzine djelovanja te
pojave pogrešaka u radu što u opasnost dovodi sigurnost kako bolesnika tako i
medicinskih sestara. Što se tiče pogrešaka u radu, povezanih s umorom, može se
pojaviti veća učestalost infekcija i ozljeda bolesnika što, osim što ugrožava bolesnika,
produžuje liječenje i povećava troškove. Umor negativno utječe i na medicinske
sestre koje mogu postati sklonije nezdravstvenom ponašanju kao što je pušenje,
alkohol i manja tjelesna aktivnost od preporučene. Također može biti i uzrok fizičkih i
mentalnih bolesti medicinskih sestara, povećava se učestalost ubodnih incidenata te
mišićno-koštanih oboljenja. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati mišljenja medicinskih
sestara na Klinici za unutarnje bolesti KBC Sestre milosrdnice u vezi umora – jesu li
medicinske sestre umorne, što su uzroci, prema njihovom mišljenju, kako to utječe na
njihov posao i u kojoj mjeri. Također se htjelo saznati da li je umor povezan s
dužinom radnog staža, razinom stručne spreme ili rasporedom rada, obzirom da se
zbog starenja stanovništva i velikog broja bolesnika, koji u potpunosti ovise o tuđoj
pomoći i brizi Klinika pretvara u ustanovu za palijativnu skrb. Kao i u istraživanjima u
svijetu, tako i u ovom istraživanju utvrđeno je medicinske sestre pate od umora
uzrokovanog obavljanjem svoje profesije. U ovom istraživanju umor se nije statistički
značajno razlikovao prema duljini radnog staža. Statistički značajan broj medicinskih
sestara izjasnio se da je često umoran. Medicinske sestre koje rade u smjenama
nešto češće osjećaju umor, ali ta razlika nije statistički značajna u odnosu na one
koje rade samo ujutro. Također nema statistički značajne razlike u načinu rada
medicinskih sestara koje razmišljaju o napuštanju radnog mjesta
Primjena hipoterapije u fizioterapiji djece s neurorazvojnim poteškoćama
No full textCilj ovog rada je pru~iti sveobuhvatan pregled na hipoterapiju kao poseban oblik fizioterapije
na neurolobkoj osnovi, fokusirajui se na njezinu primjenu u tretmanu neurorazvojnih
poremeaja kod djece. Hipoterapija je specifina fizioterapijska metoda gdje se kao glavni
terapijski alat koristi pokretanje konja te se sve vibe prepoznaje kao inovativan i uinkovit
pristup u fizioterapiji djece s neurorazvojnim poremeajima. Ova metoda integrira
biomehanike, neurolobke i emocionalne aspekte s ciljem poboljbanja motorikih, senzornih,
kognitivnih i socijalnih funkcija djeteta. Kljuna prednost hipoterapije le~i u injenici da
pokreti konja oponabaju normalan ljudski hod i time omoguavaju stimulaciju mibia,
poboljbanje posturalnog balansa te razvoj koordinacije i propriocepcije. Na taj nain djeca s
dijagnozama poput cerebralne paralize, Downovog sindroma, razliitih poremeaja iz spektra
autizma i drugih neurorazvojnih poremeaja mogu ostvariti znaajne funkcionalne i razvojne
pomake. Kod djece ukljuene u hipoterapiju terapijskim procesom zabilje~eni su znaajni
napreci u poveanju mibinog tonusa, poboljbanju ravnote~e te unapređenju senzorne
integracije i motorikog planiranja. Uz fizike dobrobiti, hipoterapija doprinosi i
emocionalnom razvoju djece kroz interakciju s konjima, bto ih motivira za sudjelovanje u
terapiji i jaa njihovo samopouzdanje. Ova emocionalna povezanost potie smanjenje stresa,
razvoj socijalnih vjebtina i bolju interakciju s okolinom. Ipak, implementacija hipoterapije
zahtijeva suradnju strunjaka iz razliitih podruja, ukljuujui fizioterapeute, trenere jahanja
i roditelje. Terapijski proces mora se provoditi pod strogim sigurnosnim uvjetima kako bi se
izbjegle ozljede i osigurala maksimalna korist za dijete. Unato evidentnim prednostima,
prisutna su ogranienja poput dostupnosti resursa, visokih trobkova i potrebe za dodatnim
istra~ivanjima kako bi se standardizirali terapijski protokoli i bolje razumjeli mehanizmi
djelovanja ovog oblika terapije
Zdravstvena edukacija pacijenata u ambulantama opće medicine: uloga medicinske sestre
No full textZdravstvena edukacija pacijenata u ambulantama opće medicine predstavlja ključni alat
u prevenciji i upravljanju kroničnim bolestima poput dijabetesa i hipertenzije. Medicinske
sestre, kao nositeljice ovog procesa, razvijaju personalizirane edukativne planove prilagođene
specifičnim potrebama, kulturnom kontekstu i razini zdravstvene pismenosti svakog pacijenta.
Kroz individualno savjetovanje, primjerice nakon rutinskih pregleda pacijenti dobivaju jasne
upute o primjeni lijekova, praćenju krvnog tlaka ili kontroli glikemije. Paralelno, grupne
radionice omogućuju praktično učenje kroz vježbe samokontrole i razmjenu iskustava, dok
digitalni alati (aplikacije, SMS-podsjetnici, video upute) pružaju kontinuiranu podršku izvan
ordinacije. Istraživanja nedvosmisleno potvrđuju da takav sustav edukacije značajno
poboljšava provođenje terapijskih uputa, pacijenti do 40% više postupaju prema uputama
liječnika što direktno utječe na smanjenje broja hospitalizacija zbog akutnih komplikacija
(poput hiperglikemijskih kriza ili srčanih incidenata). Dugoročno, educirani pacijenti bolje
upravljaju simptomima, imaju manje sekundarnih zdravstvenih posljedica (npr. neuropatije kod
dijabetesa) te ostvaruju izrazito poboljšanu kvalitetu života. Ovi rezultati ne samo što
olakšavaju život pojedincima, već i smanjuju opterećenje cjelokupnog zdravstvenog sustava.
Unatoč dokazanim prednostima, implementacija programa suočava se s izazovima. Vremenska
ograničenja, osobito u užurbanim ambulantama, često onemogućuju dubinsko savjetovanje.
Osobe niske zdravstvene pismenosti (starije osobe, pacijenti u ruralnim područjima) teško
usvajaju kompleksne informacije, dok nedostatak financijskih i kadrovskih resursa ograničava
dostupnost programa. Kako bi se prevladala ova ograničenja, ključan je interdisciplinarni
pristup: uključivanje medicinskih tehničara u osnovnu edukaciju, suradnja s nevladinim
organizacijama te korištenje vizualnih materijala na lokalnom jeziku. Posebno su važne
tehnološke inovacije kao telemedicinske konzultacije i mobilne aplikacije koje omogućuju
podršku pacijentima u izoliranim područjima. Uloga edukacije nije samo tehničko podučavanje
– ona gradi odnos povjerenja između pacijenta i tima, transformirajući pasivnog primatelja
skrbi u aktivnog sudionika vlastitog zdravstvenog puta. Investicija u ovakve programe nije
samo ekonomski isplativa, već čini temelj održivog i humanog zdravstvenog sustava
Osjećaj koherentnosti kod medicinskih sestara: pregled literature
No full textOsjećaj koherentnosti (SOC - Sense of Coherence) predstavlja ključni koncept koji
objašnjava kako pojedinci interpretiraju i reagiraju na stresne situacije. Aaron Antonovsky (1987),
tvorac ovog koncepta, definirao je osjećaj koherentnosti kao stabilnu i dugotrajnu orjentaciju osobe
prema svijetu, koja omogućava suočavanje sa izazovima života. SOC se sastoji od tri osnovne
komponente: razumljivost, sposobnost upravljanja i smislenost. Ove komponente zajedno oblikuju
način na koji pojedinci percipiraju svijet oko sebe, razumiju vlastite sposobnosti i donose odluke
koje utječu na njihovu dobrobit i zdravlje. Literatura navodi kako se SOC najviše razvija tijekom
djetinjstva i adolescencije, a stabilizira se nakon tridesete godine života. Dokazano je da snažan
osjećaj koherentnosti ima pozitivan učinak na fizičko i mentalno zdravlje pojedinca.
Sestrinska profesija karakterizirana je visokom odgovornošću, stresnim situacijama i
emocionalnim opterećenjem, što može dovesti do sagorijevanja, psihičke iscrpljenosti i narušenog
zdravlja. Istraživanja pokazuju da medicinske sestre i tehničari s višim SOC-om imaju bolju
otpornost na stres, rjeđe doživljavaju profesionalno sagorijevanje i koriste aktivne strategije
suočavanja, poput traženja podrške i rješavanja problema. Nasuprot tome, medicinske sestre i
tehničari s nižim SOC-om češće koriste neadaptivne strategije, poput izbjegavanja problema, što
povećava profesionalnu iscrpljenost. Rad naglašava značaj radnog okruženja u razvoju SOC-a.
Podrška kolega i nadređenih, mogućnosti za profesionalni razvoj i bolje organizirani radni zadaci
mogu značajno doprinijeti jačanju SOC-a. Strategije upravljanja stresom, fleksibilniji radni uvjeti
i edukacija o emocionalnoj otpornosti ključne su za poboljšanje radne sposobnosti medicinskih
sestara i tehničara i smanjenje negativnih učinaka stresa. Literatura navodi da je osjećaj
koherentnosti važan psihološki resurs koji unapređuje otpornost na stres i poboljšava profesionalnu
učinkovitost medicinskih sestara. Promicanje salutogenog pristupa u zdravstvenim ustanovama
može značajno doprinijeti jačanju SOC-a i osigurati bolju kvalitetu zdravstvene zaštite pacijenata
Autoantitijela u dijagnostici sistemskog eritemskog lupusa
No full textU ovom radu razmotrit će se tema dijagnostike autoantitijela u sistemskom
eritemskom lupusu (SLE). Autoimunosne bolesti su stanja organizma gdje imunosni
sustav uništava vlastita tkiva. Mnogo je autoimunosnih bolesti, a razumijevanje istih
je veoma uznapredovalo. U većini slučajeva, radi se o kroničnim i doživotnim
bolesnim stanjima gdje lijek za potpuno izlječenje ne postoji. Postoji različiti spektar
lijekova koja pomažu u održavanju remisije i sprječavanju progresije bolesti te
ublažavanju simptoma. Dijagnozu SLE-a postavlja kliničar kada pacijent ima kliničke
simptome i znakove. U dijagnostici kliničari se nerijetko služe i dodatnim alatima –
laboratorijskim i radiološkim pretragama te u ovom slučaju međunarodno priznatim
ACR/EULAR klasifikacijskim kriterijima. Naglasak će biti na autoantitijelima koja su
ključna za dijagnostiku sistemskog eritemskog lupusa, ali i drugih autoimunosnih
stanja. Autoantitijela su antitijela koja organizam proizvodi protiv svojih proteina
odnosno antitijela koja pogrešno prepoznaju svoje elemente te ih pritom smatraju
stranim tijelom i stoga ih uništavaju, što dovodi do raznih autoimunosnih bolesti.
Antinuklearna antitijela (ANA) su važna u dijagnostici i klasifikaciji sistemskih
autoimunosnih reumatskih bolesti poput SLE-a, sistemske skleroze i Sjögrenovog
sindroma. ANA test ima visoku osjetljivost, no potrebno ga je koristiti samo u klinički
opravdanim situacijama jer kod zdravih osoba može biti lažno pozitivan.
Autoantitijela koja su važna u dijagnostici sistemskog eritemskog lupusa su anti
dsDNA, anti Sm, anti U1RNP, anti SSA/Ro, anti SSB/La, antihistonska i
antifosfolipidna antitijela. Laboratorijska dijagnostika bitna je grana koja pomaže u
dijagnostici bolesnih stanja, a pomoću laboratorijskih metoda analiziramo uzorke radi
lakšeg postavljanja dijagnoze i praćenja zdravstvenog stanja. Neke od najbitnijih
metoda za detekciju antitijela su test indirektne imunofluorescencije, ELISA,
imunobloting te multiplex metode. Završno, u radu se ističe važnost razumijevanja
uloge autoantitijela kako bi se dijagnoza SLE-a, ali i ostalih autoimunosnih bolesti,
mogla postaviti te kako bi se mogla pratiti progresija ili remisija bolesti
Zbrinjavanje hitnog psihijatrijskog pacijenta
No full textZbrinjavanje hitnog psihijatrijskog pacijenta predstavlja kompleksan izazov za tim hitne
medicinske pomoći (HMP), zahtijevajući brzu i preciznu procjenu, stabilizaciju pacijenta te
osiguravanje sigurne hospitalizacije. Psihijatrijske hitne situacije uključuju akutne psihotične
epizode, suicidalna stanja, teške depresivne i anksiozne poremećaje, agresivno i autoagresivno
ponašanje te akutne posljedice uzimanja psihoaktivnih tvari. U takvim situacijama, medicinsko
osoblje mora djelovati stručno i smireno, uz primjenu odgovarajućih medicinskih i
komunikacijskih postupaka.
Postupak zbrinjavanja započinje procjenom mentalnog stanja pacijenta, gdje se uzimaju
anamnestički podaci, procjenjuje svijest, emocionalno stanje, ponašanje te eventualna
prisutnost suicidalnih ili homicidalnih misli. Važno je isključiti moguće somatske uzroke
psihijatrijskog stanja, poput metaboličkih poremećaja, neuroloških oboljenja ili intoksikacija.
Osnovna načela zbrinjavanja uključuju verbalnu deeskalaciju, osiguravanje mirnog okruženja
te primjenu farmakološke terapije kada je to nužno.
U slučajevima agitiranih, agresivnih ili nepredvidivih pacijenata, tim hitne medicinske pomoći
primjenjuje tehnike smirivanja, a po potrebi i kontroliranu fizičku imobilizaciju ili
farmakološku sedaciju u skladu s medicinskim smjernicama. Ključnu ulogu u takvim
intervencijama ima multidisciplinarna suradnja s hitnim psihijatrijskim službama, policijom i
obiteljskim članovima, kako bi se osiguralo sigurno i humano postupanje.
Jedan od glavnih izazova u zbrinjavanju psihijatrijskih pacijenata u prehospitalnim uvjetima je
osiguravanje ravnoteže između zaštite pacijentovih prava i potreba za hitnim medicinskim
intervencijama. Edukacija medicinskog osoblja o specifičnostima hitne psihijatrije,
komunikacijskim tehnikama i kriznim intervencijama ključna je za uspješno zbrinjavanje.
Učinkovito prehospitalno zbrinjavanje psihijatrijskih pacijenata smanjuje rizik od eskalacije
kriznih situacija, osigurava pravovremenu medicinsku skrb i doprinosi boljoj integraciji
pacijenata u sustav mentalnog zdravlja
Intervencije medicinske sestre usmjerene prevenciji i zbrinjavanju dekubitusa
No full textIzraz dekubitus potiče od latinske riječi decumbere, što se prevodi kao ležati. U
hrvatskom jeziku, dekubitus se odnosi na ranu koja nastaje zbog dugotrajnog ležanja.
Tlačni ulkus, ili dekubitus, poznat je još od davnina, a prvi put je zabilježen kod
egipatskih mumija. Iako je medicina napredovala i postoji mnogo tretmana, dekubitus
i dalje predstavlja veliki zdravstveni problem. Dekubitus se pojavljuje u svim dobnim
skupinama, uključujući značajan broj mlađih osoba, pa čak i djece. Više od pola
dekubitusa se javlja kod osoba starijih od 70 godina, dok se preostali dio javlja kod
bolesnika sa neurološkim poremećajima, povredama i ostalim akutnim bolestima.
Čimbenici koji mogu uzrokovati dekubitus uključuju kaheksiju, prisutnost drugih bolesti,
kontrakture, nisku tjelesnu temperaturu i anemiju. Svaka vrsta privremene ili stalne
nemogućnosti kretanja može se smatrati potencijalnim rizikom za dekubitus. S obzirom
na to da sve veći broj stanovništva obolijeva od ozbiljnih zaraznih i nezaraznih bolesti
koje traže hospitalizaciju, primjena mjera za prevenciju dekubitusa, kao i redovne
provjere rizičnih područja, postali su od vitalnog značaja. Tijekom fizikalnog pregleda
bolesnika procjenjuje se mogućnost pojave dekubitusa korištenjem skala. U tu svrhu
koriste se tri različite skale: Braden, Knoll i Norton. One se razlikuju u specifičnim
čimbenicima rizika i omogućuju uvid u zdravstveno stanje bolesnika na temelju kojih
se planiraju i provode potrebne intervencije. Metode liječenja dekubitusa obuhvaćaju
smanjenje pritiska na oštećeno područje, kao i osiguravanje prikladne drenaže u
slučaju postojanja infekcije. Također, potrebno je obraditi mrtvo tkivo, procijeniti
nutritivne potrebe i poboljšati prehranu bolesnika. Zbog učestalosti dekubitusa,
medicinske sestre moraju biti educirane o pravilnom previjanju, provođenju
preventivnih mjera i zdravstvenom obrazovanju. Važno da medicinske sestre budu
dobro educirane i da prenesu svoje znanje bolesnicima
Tumori nadbubrežne žlijezde
No full textTumori nadbubrežne žlijezde obuhvaćaju širok spektar neoplazmi, koje se razlikuju prema
vrsti, hormonalnoj aktivnosti i kliničkom tijeku. S obzirom na funkcionalnu složenost
nadbubrežne žlijezde, koja ima ključnu ulogu u hormonalnoj regulaciji putem kore i srži,
prisutnost tumora može dovesti do širokog spektra simptoma, ovisno o hormonalnoj aktivnosti
tumora. Ovaj završni rad istražuje vrste tumora nadbubrežne žlijezde, s naglaskom na razlike u
kliničkoj slici, dijagnostici i prognozi između dobroćudnih i zloćudnih oblika.
Benigni tumori, poput adrenokortikalnog adenoma, mijelolipoma i adrenalnih cista, često
se otkrivaju slučajno, bez izraženih simptoma, dok hormonski aktivni tumori mogu uzrokovati
endokrine poremećaje. S druge strane, adrenokortikalni karcinom, iako rijedak, predstavlja
visoko agresivan maligni entitet s nepovoljnom prognozom. Njegova dijagnostika uključuje
kombinaciju slikovnih pretraga, laboratorijskih nalaza i histološke analize, pri čemu je važno
razlikovati ga od benignih tvorbi. Upravo ta dijagnostička složenost često dovodi do kasnog
otkrivanja bolesti, čime se smanjuje mogućnost potpunog izlječenja.
Liječenje zloćudnih tumora nadbubrežne žlijezde temelji se na kirurškom zahvatu, uz
hormonske terapije, kemoterapije i ciljane terapije, ovisno o stadiju bolesti. Prognoza oboljelih
uvelike ovisi o vremenu postavljanja dijagnoze te prisutnosti hormonske aktivnosti i udaljenih
metastaza. Zabrinjavajući je podatak da unatoč napretku u razumijevanju patogeneze i terapijskih
pristupa, petogodišnje preživljavanje ostaje nisko, što naglašava potrebu za daljnjim
istraživanjima i razvojem učinkovitijih terapija.
Značajan klinički entitet čine i tzv. adrenalni incidentalomi – tvorbe otkrivene slučajno
tijekom obrade drugih bolesti. Iako većinom benigne, njihovo pravilno praćenje i evaluacija
imaju ključnu ulogu u prevenciji i ranom otkrivanju malignih lezija.
U konačnici, iako su tumori nadbubrežne žlijezde relativno rijetki, zbog potencijalne
ozbiljnosti kliničkog tijeka i utjecaja na cjelokupno zdravlje bolesnika, njihovo pravovremeno
prepoznavanje i adekvatno liječenje ostaju od izuzetne važnosti u suvremenoj medicinskoj
praksi
Majčino mlijeko i promicanje dojenja
No full textMajčino mlijeko jedina je hrana koja najoptimalnije može zadovoljit potrebe djeteta
kako za hranu tako i za tekućine uključujući i vodu. Dojenje ne služi samo kao izvor hrane
djetetu, ono je način života majke i djeteta koji potiče zdravi rast i razvoj te uspostavu bliske
povezanosti između djeteta i majke.
Majčino mlijeko je u potpunosti prilagođeno potrebama djeteta, ono sadrži više od 200
komponenta, među kojima su brojna antitijela koja jačaju djetetov imunosni sustav. Majčino
mlijeko ima specifičan sastav kojega se ne može napraviti umjetnim postupcima.
Danas se smatra da dojenčetu koje je zadovoljno i lijepo napreduje na tjelesnoj težini nije
potrebna nikakva druga hrana ni piće tijekom prvih 6 mjeseci života. Prehrana dojenčeta samo
majčinim mlijekom bez dodatka druge hrane naziva se isključivo dojenje.
Vrlo je važno promicati dojenje. Svo medicinsko osoblje trebalo bi se zalagati za isključivo
dojenje. Medicinska sestra treba biti potpora majci u prvim danima boravka u rodilištu. Ona će
biti ta koja će prva pokazati i pomoći majci da novorođenče stavi na prsa i da ono pravilno
prihvati dojku. Informirati će majku kakve prednosti majčino mlijeko ima za dijete, ali i kakve
prednosti dojenje ima za nju. Kod izlaska iz rodilišta medicinska sestra će upoznati majku sa
postojanjem grupa za potporu dojenja, te će je savjetovati da se pridruži jednoj od njih