Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Sexual dimorphism of the human lacrimal gland
No full textCilj: Glavni cilj ovog istraživanja je detaljno proučiti spolne razlike u histološkim značajkama suzne žlijezde čovjeka kroz kvalitativnu analizu histoloških i patohistoloških obilježja, stereološku analizu strukturnih elemenata žlijezda te analizu ekspresije AR i ER u tkivu žlijezde.
Materijali i metode: Na HE uzorcima 81 donora pod svjetlosni mikroskopom je provedena kvalitativna i patohistološka analiza. Na HE uzorcima 66 donora je provedena stereološka analiza volumenske gustoće sekretornog tkiva, vezivnog tkiva i masti prema načelima klasične sterologije. mRNA za analizu ekspresije AR, ERα i ERβ je izoliran iz 35 uzoraka tkiva ljudskih suznih žlijezda, a njihova ekspresija je kvantificirana s pomoću qPCR-a.
Rezultati: Kvalitativnom analizom ljudske suzne žlijezde svjetlosnim i elektronskim mikroskopom se ne mogu zamijetiti spolne razlike u strukturi. Iako su sve promatrane patohistološke promjene učestalije u ženskim uzorcima, samo atrofija acinusa je statistički značajno učestalija u ženskim, a dilatacija duktusa u muškim uzorcima. Stereološka analiza ukazuje na značajno manji udio acinusa u jedinici volumena lobulus ženskih ispitanika te značajno veći udio vezivnog i masnog tkiva u jedinici volumena žlijezde ženskih ispitanika. Dobno vezana degeneracija suznih žlijezda je izraženija kod ženskih ispitanika. Nisu dokazane spolne razlike u relativnoj ekspresiji mRNA receptora SSH odnosno utjecaj dobi na njihovu ekspresiju
Zaključak: Spolni dimorfizama suzne žlijezde čovjeka te značajnija korelacija degenerativnih promjena s porastom dobi u ženskih ispitanika bi mogli igrati važnu ulogu u većoj učestalosti DED kod starijih žena. Izostanak spolnih razlika u relativnoj ekspresiji mRNA receptora SSH odnosno izostanak utjecaja dobi na njihovu ekspresiju, sugerira veću važnost drugih čimbenika na razvoj disfunkcije suzne žlijezde. Dominacija ekspresije ERα u oba spola bi mogla ukazivati na ERα kao potencijalno važan cilj za buduća istraživanja selektivne hormonske terapije.Aim: The aim of this study was detailed analysis of sex-related differences in the histological features of the human lacrimal gland by means of qualitative analysis, stereological analysis, and AR and ER expression analysis.
Materials and methods: Qualitative histological analysis and pathohistological analysis were performed on HE samples from 81 donors. Stereological analysis of the volume density was performed on HE samples from 66 donors. mRNA for AR, ERα and ERβ expression analysis was isolated from 35 samples and quantified by qPCR.
Results: Qualitative analysis of the human lacrimal gland reveals no sex differences in its structure. Pathohistological analysis suggests higher frequency of acinar atrophy in female, and duct dilatation in male group. Stereological analysis confirms sexual dimorphism with a lower proportion of acini and higher proportion of connective and fatty tissue in female group. Age-related degeneration was more pronounced in female group. No sex-related or age-related differences in the relative expression of AR, ERα and ERβ mRNA have been found. ERα was dominant receptor in both sexes.
Conclusion: Sexual dimorphism and a more pronounced correlation of the age-related degenerative changes in female glands could play an important role in the higher frequency of DED in older women
46,XY gonadal dysgenesis
No full text46,XY gonadna disgeneza (GD) je jedan od poremećaja diferencijacije spola u kojeg se javlja nesklad između kromosomskog, fenotipskog i anatomskog spola. Dijeli se, ovisno o fenotipu i kariotipu, na kompletnu, parcijalnu ili miješanu 45,X/46,XY. Kod kompletnog 46,XY GD-a bolesnici su ženskog fenotipa sa trakastim gonadama i normalno razvijenim strukturama porijekla Müllerovih cijevi. Klinička slika parcijalnog 46,XY GD-a i miješanog 45,X/46,XY GD-a je vrlo varijabilna, od muškog fenotipa preko dvosmislenog do ženskog. Osobe 45,X/46,XY GD-om mogu imati i fenotipske karakteristike Turnerovog sindroma. Uzrok nastanka kompletnog i parcijalnog 46, XY GD-a su patogene varijante u genima koji sudjeluju u determinaciji i diferencijaciji spola poput SRY, NR5A1, SOX9, WT1, WNT4, MAP3K1 itd. Miješani 45,X/46,XY GD posljedica je nerazdvajanja sestrinskih kromatida tijekom mitoze u fazi zigote. Svi bolesnici neovisno o tipu bolesti imaju povećan rizik za razvoj gonadoblastoma.
Na 46, XY GD se može posumnjati odmah pri rođenju ukoliko novorođenče ima dvosmisleno spolovilo, a osobito u osoba s parcijalnim i miješanim oblicima. U osoba kompletnim 46, XY GD-om na bolest se posumnja najčešće tek u doba adolescencije, i to zbog izostanka pubertetskog razvoja. Liječenje je hormonsko nadomjesno i kirurško.
Rano prepoznavanje bolesti, postavljanje što preciznije dijagnoze kao i multidisciplinarni te individualizirani pristup poboljšavaju dugoročne ishode i kvalitetu života oboljelih osoba.46,XY gonadal dysgenesis (GD) one of the disorders of sex development in which there is difference between chromosomal, phenotypic and anatomic gender. Its subtypes, depending on phenotype and karyotype include complete, partial and mixed 45,X/46,XY (GD). In complete 46.XY GD patients have female phenotype, streak gonads and presence of normal Müllerian structures. Clinical presentation of partial and mixed 45,X/46,XY GD is very variable, from normal male phenotype, ambiguous genitalia to normal female phenotype. People with 45,X/46,XY GD can have phenotypic features of Turner syndrome. Etiology of complete and partial GD are mutations in genes which are involved in sex determination and differentiation such as SRY, NR5A1, SOX9, WT1, WNT4, MAP3K1 etc. Mixed 45,X/46,XY GD is a result of chromatid nondisjunction during mitosis in zygote phase. All patients, regardless of type of GD have increased risk of developing gonadoblastoma.
Diagnosis of 46,XY GD, especially partial and mixed type, can be established at birth when the child has ambiguous genitalia. Patients with complete form of 46,XY GD are usually diagnosed in adolescence, due to absence of pubertal development. Treatment for GD include hormonal replacement therapy and surgical procedures.
Early recognition, prompt and correct diagnosis as well as multidisciplinary and individual approach increase quality of life of these patients and improve long-term outcomes
Surgical managment and prevention of complications after TEVAR
No full textTorakalni endovaskularni aortalni popravak (TEVAR) je minimalno invazivan zahvat koji se prvenstveno koristi za liječenje torakalnih i torakoabdominalnih aneurizmi, akutnog aortalnog sindroma, kronične disekcije i traumatskih ozljeda aorte. Iako TEVAR zbog svoje minimalno invazivne prirode nudi brojne prednosti u odnosu na otvoreni kirurški zahvat, on može uzrokovati razne komplikacije uključujući hematome i pseudoaneurizme na mjestu pristupa, endoleakove, infekcije ili migracije grafta, neurološke komplikacije poput ishemije leđne moždine ili moždanog udara te druge ishemijske probleme. Također, može doći do retrogradne disekcije, ishemije crijeva, oštećenja bubrega i formiranja fistula između aorte i gastrointestinalnog ili plućnog sustava. Prevencija ovih komplikacija je ključna za uspješan ishod TEVAR-a. Ona uključuje temeljitu predoperativnu evaluaciju bolesnika i pažljivo planiranje svakog zahvata detaljnom analizom slikovne dijagnostike. Potrebno je procijeniti anatomsku morfologiju svakog bolesnika kako bi se odabrao odgovarajući endograft i smanjio rizik zahvata. Osim detaljne procjene, ključna je pažljiva i precizna izvedba endovaskularnog zahvata, kao i dugoročno praćenje bolesnika kako bi se na vrijeme prepoznale i spriječile komplikacije. Kirurško liječenje komplikacija nakon TEVAR-a često je neophodno kada endovaskularne reintervencije nisu uspješne ili izvedive. Najčešće se kirurški liječe hematomi i pseudoaneurizme koje nastaju nakon perkutanih endovaskularnih pristupa. Ostale komplikacije koje zahtijevaju kirurški pristup uključuju endoleakove, retrogradnu disekciju, infekciju endografta i nastale ishemijske komplikacije. Kirurške metode obično uključuju eksplantaciju neuspjelog stent grafta i otvoreni kirurški popravak aorte tijekom kojeg se postavlja sintetička proteza.Thoracic Endovascular Aortic Repair (TEVAR) is a minimally invasive procedure primarily used for the treatment of thoracic and thoracoabdominal aneurysms, acute aortic syndrome, chronic dissection, and traumatic aortic injuries. Although TEVAR offers numerous advantages over open surgical repair due to its minimally invasive nature, it can cause various complications, including hematomas and pseudoaneurysms at the access site, endoleaks, graft infections or migrations, neurological complications such as spinal cord ischemia or stroke, and ischemic problems. Additionally, retrograde dissection, intestinal ischemia, kidney damage, and the formation of fistulas between the aorta and the gastrointestinal or pulmonary systems can occur. Preventing these complications is crucial for the successful outcome of TEVAR. This involves a thorough preoperative evaluation of the patient and careful planning of each procedure through detailed analysis of diagnostic images. It is necessary to assess the anatomical morphology of each patient to select the appropriate endograft and reduce procedural risks. In addition to detailed assessment, precise and careful execution of the endovascular procedure is essential, as well as long-term monitoring of the patient to detect and prevent complications in a timely manner. Surgical treatment of complications following TEVAR is often necessary when endovascular reinterventions are unsuccessful or not feasible. Hematomas and pseudoaneurysms that occur after percutaneous endovascular access are most commonly treated surgically. Other complications requiring surgical intervention include endoleaks, retrograde dissections, graft infections, and ischemic complications. Surgical methods usually involve the explantation of a stent graft and open repair of the aorta, during which a synthetic prosthesis is placed
Radiological diagnosis of breast cancer with ultrasound
No full textRak dojke predstavlja najčešći oblik karcinoma među ženama i vodeći je uzrok smrtnosti žena diljem svijeta. Ultrazvučna pretraga dojki, kao jedna od ključnih radioloških metoda, igra značajnu ulogu u dijagnosticiranju ove bolesti. Ovaj pregledni rad ima dvostruki cilj: prvo, na temelju sustavnog pregleda literature, pružiti uvid u upotrebu i primjenu ultrazvuka u radiološkoj dijagnostici za rano otkrivanje karcinoma dojke; drugo, sistematizirano prikazati rezultate najnovijih istraživanja (2019. - 2023.) o prednostima i korisnosti dijagnostike raka dojke ultrazvukom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Opći cilj rada je kroz ove specifične ciljeve pružiti pregled tehnika ultrazvučne radiološke dijagnostike karcinoma dojke te postojećih preporuka i smjernica za probir, dijagnostiku i praćenje pacijentica.
Metodološki pristup uključuje analizu znanstvenih i stručnih radova iz baza podataka PubMed/MEDLINE i Google Scholar u razdoblju od 2019. do 2023. godine. Kriteriji pretraživanja obuhvaćali su ključne riječi/fraze na engleskom i hrvatskom jeziku s primjenom Booleovih operatora, a primijenjena je metoda sadržajne analize dobivenih rezultata. Cilj pretraživanja bio je identificirati studije u kojima se ultrazvuk ocjenjuje kao primarna metoda otkrivanja raka dojke, kako u probiru tako i u dijagnostičkom smislu, te one koje opisuju i vrednuju tehnike ultrazvučnog snimanja.
U radu su sažeti rezultati pregleda literature i dane su buduće preporuke. Od ukupno 843 identificiranih jedinica literature, 87 je bilo prikladno za uključivanje. Ove studije su analizirane i organizirane u pet kategorija, odnosno poglavlja: indikacije i algoritmi za procjenu opravdanosti ultrazvučne pretrage dojki; faktori rizika, opći kriteriji za detekciju raka dojke i BI-RADS sustav izvještavanja slikovnog prikaza dojki; prednosti i korisnost ultrazvučne pretrage dojki; tehnike ultrazvučnog snimanja i ultrazvučno navođena invazivna dijagnostika.
U kontekstu sve većeg opterećenja zdravstvenog sustava rakom dojke i ograničenosti primjene mamografije u određenim situacijama, ultrazvuk se ističe kao efikasno rješenje za probir i dijagnostiku ove bolesti. Dodatno, uzimajući u obzir izuzetnu osjetljivost ultrazvuka, posebice u detekciji malih, invazivnih tumora skrivenih u gustim dojkama, te brojne napredne tehnike, ultrazvuk se s pravom može smatrati ključnom komponentom za rano otkrivanje i dijagnostiku raka dojke.Breast cancer, the most prevalent carcinoma among women globally, poses a significant threat to female mortality. Breast ultrasound, a vital radiological tool, plays a crucial role in early cancer detection. This review aims to provide insights into ultrasound's application in radiological diagnostics and systematically present recent research results (2019-2023) on its benefits in breast cancer diagnosis in Croatia and worldwide. The goal is to offer an overview of ultrasound techniques and existing guidelines for screening, diagnosis, and patient monitoring.
Methodologically, the review analyzed scientific papers from PubMed/MEDLINE and Google Scholar (2019-2023). Identified studies evaluated ultrasound as a primary method for breast cancer detection, covering screening and diagnostic contexts, and describing ultrasound imaging techniques. Results from the literature review, summarized with future recommendations, included 87 out of 843 identified literature units. These studies were categorized into chapters covering indications and algorithms, risk factors, BI-RADS reporting, benefits of ultrasound, and imaging techniques.
Given breast cancer's impact and mammography limitations, ultrasound emerges as an efficient solution. With exceptional sensitivity, especially for small, invasive tumors in dense breasts, ultrasound rightfully stands as a key component for early breast cancer detection and diagnosis
Hybrid breast reconstruction
No full textHibridna rekonstrukcija dojke je zahvat koji primjenom više od jedne rekonstruktivne metode pokušava vratiti anatomski izgled dojci s izraženim deformitetot i pritom što više iskoristiti prednosti svake od korištenih metoda uz istovremeno prekrivanje mana istih individualno primjenjenih metoda. Lipofiling kao svoje prednosti nudi manju invazivnost, prirodniji izgled rekonstruirane dojke, kao i istodobnu mogućnost dobitka volumena u dojci i smanjenja volumena sa mjesta gdje je višak masti nepoželjan. S druge strane, negativne strane lipofilinga su: potencijalna potreba za više korektivnih tretmana (od kojih svaki predstavlja dodatan rizik za pacijenticu), moguća nekroza prenesenog masnog tkiva kao i nemogućnost uzimanja masnog tkiva kod pacijentica sa manjkom istog. Implantati kao svoje prednosti imaju: mogućnost rekonstrukcije u jednom zahvatu, lako predvidljive rezultate rekonstrukcije, mogućnost rekonstrukcije bez potrebe za donorskim mjestom i laka prilagodba željenog volumena. Negativne strane rekonstrukcije implantatima su: komplikacije (BIA-ALCL, kapsularna kontrakcija...), rok trajanja implanata, veća invazivnost od lipofilinga i lošija rekonstrukcija kod dojki prethodno izloženih zračenju. Konačno, tkivni ekspander kao svoju prednost nudi postupno povećanje volumena dojke što umanjuje komplikacije implantata poput striae densatae, povećava kompatibilnost implantata sa zračenjem-izloženim dojkama i prilagodljivost veličine rekonstruirane dojke. Mane tkivnog ekspandera uključuju produljeni proces rekonstrukcije i povećan rizik od infekcije. Od hibridnih metoda rekonstrukcije dojke razlikujemo rekonstrukciju
s implantatima i lipofilingom, implantatima i režnjevima, tkivnim ekspanderom i lipofilingom, režnjevima i lipofilingom te rostrukom kombinacijom tkivnog ekspandera, implanatata i lipofilinga.Hybrid breast reconstruction is a procedure that utilizes more than one reconstructive method in an attempt to achieve the anatomical appearance of the breast which is significantly deformed. It aims to maximize the advantages of each method while simultaneously covering the drawbacks of individually applied methods. Lipofilling, as one of its benefits, offers lesser invasiveness, a more natural look of the reconstructed breast, and the simultaneous possibility of gaining volume in the breast while reducing volume in areas where excess fat is undesirable. On the other hand, the negatives of lipofilling include: the potential need for multiple corrective treatments (each representing an additional risk for the patient), possible necrosis of transferred fatty tissue, and the inability to harvest fatty tissue in patients with a deficiency thereof. Implants, as their advantages, include the possibility of reconstruction in a single procedure, easily predictable reconstruction results, the ability to reconstruct without the need for a donor site, and easy adjustment of the desired volume. The downsides of reconstruction with implants include complications (BIA-ALCL, capsular contraction...), the lifespan of the implants, greater
invasiveness compared to lipofilling, and poorer reconstruction in breasts previously exposed to radiation. Finally, the tissue expander, as its advantage, offers a gradual increase in breast volume, reducing implant-related complications such as striae distensae, increasing compatibility of implants with radiation-exposed breasts, and adaptability of the reconstructed breast size. The downsides of the tissue expander include a prolonged reconstruction process and an increased risk of infection. Among the hybrid breast reconstruction methods, distinctions are made between reconstruction with implants and lipofilling, implants and flaps, tissue expander and lipofilling, flaps and lipofilling as well as the triple combination of tissue expander, implants, and lipofilling
Diabetic gastroenteropathy
No full textDijabetička gastroenteropatija predstavlja kroničnu komplikaciju šećerne bolesti koja nastaje kao posljedica autonomne neuropatije, najčešće kod dugogodišnjih bolesnika oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i tipa 2. Ona se može javiti zajedno s drugim kroničnim komplikacijama istovremeno, a češća je kod bolesnika s lošom kontrolom glikemije tijekom liječenja. Patofiziologija ove komplikacije iznimno je složena te je još uvijek velikim dijelom nerazjašnjena, a uključuje interakciju brojnih endogenih i egzogenih čimbenika. Dijabetička gastroenteropatija može zahvatiti čitavu dužinu gastrointestinalnog trakta, a simptomi najčešće uključuju disfagiju, dispepsiju, abdominalnu bol, nadutost, dijareju, konstipaciju i fekalnu inkontinenciju. Važno je naglasiti da su funkcionalni poremećaji gastrointestinalnog sustava česti u općoj populaciji, ali i populaciji dijabetičara (oko četvrtina svih oboljelih), te se stoga oni često ne mogu jednostavno razabrati od dijabetičke gastroenteropatije samo na temelju simptomatologije ili pozitivne osobne anamneze za šećernu bolest. S obzirom na rastuću prevalenciju šećerne bolesti, ova komplikacija će poprimati sve veći značaj zbog iznimnog utjecaja na kvalitetu života bolesnika s razvijenom komplikacijom. Iako je ona prvi puta opisana u literaturi prije gotovo pola stoljeća, dijagnoza i liječenje ovog patološkog stanja i dalje predstavljaju veliki izazov za modernu medicinu. U skladu s time, dijabetička gastroenteropatija je predmet velikog broja znanstvenih istraživanja s konačnim ciljem unaprjeđenja kvalitete života svih bolesnika koji su razvili ovu kroničnu komplikaciju. Kako bi se postigao standard u liječenju, važno je kvalitetno educirati liječnike s ciljem što ranijeg prepoznavanja, uz naglasak na multidiciplinarni pristup u pružanju zdravstvene skrbi ovih bolesnika.Diabetic gastroenteropathy is a chronic complication of diabetes mellitus resulting from autonomic neuropathy, most commonly seen in long-term patients with type 1 and type 2 diabetes. It can occur concurrently with other chronic complications and is more frequent in patients with poor glycemic control. The pathophysiology of this complication is extremely complex and remains largely unclear, involving the interaction of numerous endogenous and exogenous factors. Diabetic gastroenteropathy can affect the entire length of the gastrointestinal tract, with symptoms often including dysphagia, dyspepsia, abdominal pain, bloating, diarrhea, constipation, and fecal incontinence. It is important to note that functional gastrointestinal disorders are common in both the general population and among diabetics (affecting about one-quarter of all patients), making it difficult to distinguish diabetic gastroenteropathy based solely on symptoms or a positive medical history of diabetes. Given the increasing prevalence of diabetes, this complication is expected to become more significant due to its substantial impact on the quality of life of affected patients. Although firstly described in the literature nearly half a century ago, the diagnosis and treatment of this pathological condition remain major challenges for modern medicine. Consequently, diabetic gastroenteropathy is the subject of extensive scientific research aimed at improving the quality of life for all patients who develop this chronic complication. To achieve a standard in treatment, it is crucial to adequately educate physicians to ensure early recognition, emphasizing a multidisciplinary approach in providing healthcare for these patients
Respiratory distress syndrome
No full textRespiratorni distres sindrom stanje je koje se javlja u prerano rođene djece, a nastaje kao posljedica nedovoljnog lučenja surfaktanta i nezrelosti pluća. Bolest se javlja u 1-2% novorođenčadi. Najvažniji čimbenik koji dovodi do nastanka RDS-a je prematuritet, a ostali rizični čimbenici su diabetes mellitus majke, muški spol, višeplodna trudnoća, elektivni carski rez i asfiksija. Glavni patofiziološki mehanizam kojim nastaje RDS je kolaps alveola kao posljedica povećanja površinske napetosti unutar njih. U normalnim uvjetima surfaktant smanjuje površinsku napetost unutar alveola, ali kod njegovog manjka dolazi do njihovog kolapsa na kraju ekspirija. U kliničkoj slici bolest se prezentira progresivnom respiratornom insuficijencijom. Simptomi bolesti javljaju se odmah nakon rođenja ili unutar nekoliko sati od poroda, a uključuju tahipneju, dispneju, stenjanje, cijanozu i pojava epizoda apneje. Dispneja se u novorođenčadi prezentira kao uvlačenje međurebrenih prostora, rebrenih lukova, sternuma, juguluma, ksifoida i supraklavikularnih jama te širenjem nosnica i kimanjem glavicom. RDS se dijagnosticira uzimanjem anamneze, kliničkim pregledom te RTG-om prsnoga koša. Bolest se prevenira odgađanjem prijevremenog poroda te davanjem antenatalnih kortikosteroida čija je funkcija ubrzavanje sazrijevanja pluća. Liječenje se sastoji od respiratorne potpore, primjene egzogenog surfaktanta i suportivnih mjera. Najčešće korišteni način neinvazivne potpore disanju je nCPAP koji se primjenjuje kod novorođenčadi s adekvatnim nagonom za disanjem. nCPAP smanjuje rizik nastanka komplikacija liječenja kao što je bronhopulmonalna displazija te je preferirani oblik liječenja ako težina kliničke slike to dopušta. Ukoliko dijete nema adekvatnu izmjenu plinova pomoću neinvazivnih metoda respiratorne podrške primjenjuju se invazivne metode mehaničke ventilacije. Kombinacija svih metoda liječenja dovela je do velikog smanjenja učestalosti morbiditeta i mortaliteta povezanih s RDS-om tako da u razvijenim državama smrtnost iznosi manje od 10%.The respiratory distress syndrome is a condition that occurs in premature infants and arises due to inadequate surfactant secretion and the immaturity of the lungs. The disease occurs in 1-2% of newborns. The most important factor leading to the development of RDS is prematurity, and other risk factors include maternal diabetes mellitus, male gender, multiple pregnancies, elective cesarean section, and asphyxia. The main pathophysiological mechanism leading to RDS is the collapse of alveoli due to an increase in surface tension within them. Under normal conditions, surfactant reduces the surface tension within the alveoli, but its deficiency leads to their collapse at the end of expiration. This condition clinically manifest as progressive respiratory insufficiency. The symptoms of the disease occur immediately after birth or within a few hours of delivery and include tachypnea, dyspnea, grunting, cyanosis, and episodes of apnea. In newborns, dyspnea is presented as retractions of the intercostal spaces, costal arches, sternum, jugulum, xiphoid, and supraclavicular fossae, as well as nostril flaring and nodding of the head. RDS is diagnosed through history taking, clinical examination, and chest X-ray. The disease is prevented by delaying premature delivery and administering antenatal corticosteroids, which function to accelerate lung maturation. Treatment consists of respiratory support, administration of exogenous surfactant and supportive measures. The most commonly used non-invasive method of respiratory support is nCPAP, which is applied to newborns with adequate respiratory drive. nCPAP reduces the risk of treatment complications such as bronchopulmonary dysplasia and it is the preferred form of treatment if the severity of the clinical condition allows. If the child does not have an adequate gas exchange using non-invasive respiratory support methods, invasive mechanical ventilation methods. The combination of all treatment methods has led to a significant reduction in the frequency of morbidity and mortality associated with RDS, so that in developed countries, the mortality rate is less than 10%
Comparison between different types of mechanical mitral valves
No full textMaterijali i tehnike zamjene mitralnog zaliska usavršavaju se s namjerom postizanja hemodinamskih svojstava prirodne valvule. Zadnji u nizu inovativnih zalistaka je On-X Conform-X. U ovom radu uspoređuju se dvije skupine bolesnika (podijeljene ovisno o vrsti mehaničkog zaliska) analizom hemodinamskih parametara nakon ugradnje. Provedeno je opservacijsko, retrospektivno, kohortno istraživanje na uzorku od 107 pacijenata koji su podvrgnuti operaciji zamjene mitralnog zaliska u razdoblju od 2017. do 2023. godine na Odjelu za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju Kliničke bolnice Dubrava. Srednji transmitralni gradijenti tlaka bili su identični u obje skupine pacijenata (5.65 ± 1.95 mmHg u On-X skupini, te 5.65 ± 2.86 mmHg u skupini zalistaka adaptiranih prema veličini mitralnog prstena). Nadalje, vršni gradijenti tlaka i maksimalna brzina protoka, bili su nešto niži u skupini On-X zalistaka u usporedbi s drugom skupinom (13.27 ± 3.69 mmHg i 1.80 ± 0.29 m/s prema 13.86 ± 5.43 mmHg i 1.86 ± 0.36 m/s). Efektivna površina ušća također je bila nešto manja u skupini On-X zalistaka sa srednjom vrijednosti površine od 2.53 ± 0.61 cm2 u usporedbi s istim parametrom skupine adaptiranih zalistaka u kojoj je iznosio 2.82 ± 0.77 cm2.. Posljedično tomu, učestalost nesrazmjera efektivne površine ušća i površine tijela pacijenta (PPM-a) također je viša u skupini On-X zalistaka s 32.2% naprema 25% u skupini adaptiranih zalistaka. Naposljetku, važno je naznačiti kako niti jedna od navedenih razlika nije statistički značajna. Temeljem rezultata ove studije jasno je kako su hemodinamska svojstava On-X Conform-X zaliska podjednaka svojstvima mehaničkih mitralnih zalistaka tvrtki Saint Jude Medical, Carbomedics, te Carpentier.The materials and techniques of mitral valve replacement are being continually improved in the hope of achieving hemodynamic properties of a natural valve. The latest inovation in this field of cardiac surgery is the On-X Conform-X mitral valve. In this study we compared two groups of patients (depending on the type of mechanical mitral valve used) by analysing their postoperative hemodynamic parameters. A retrospective, cohort, observational study was performed on a group of 107 patients who underwent mitral valve replacement surgery at the Department for Cardiac and Transplant Surgery, University Hospital Dubrava. Transmitral mean pressure gradients were identical in both groups of patients (5.65 ± 1.95 mmHg in On X valve group and 5.65 ± 2.86 in size-adjusted valves group). Furthermore, peak pressure gradients, as well as the peak flow velocity were on slightly lower in On-X group, than in size adjusted group (13.27 ± 3.69 mmHg and 1.80 ± 0.29 m/s versus 13.86 ± 5.43 mmHg and 1.86 ± 0.36 m/s, respectively). Effective orifice area was also slighty smaller in On-X group measuring 2.53 ± 0.61 cm2 compared to 2.82 ± 0.77 cm2 in the other group. Consequently, the incidence of patient-prosthesis mismatch was also higher in On-X valve group with 32.3% as opposed to 25% in size-adjusted group. However, none of these differences were of statistical significance. Based on these results, it is evident that hemodynamic properties of On-X Conform-X valve match those of other available mechanical mitral valves produced by Saint Jude Medical, Carbomedics and Carpentier
PUP za projekt BrainECM IP-2019-04-3182
No full textPlan upravljanja istraživačkim podatcima napravljen je prema obrascu HrZZ iz 2024. godine
Unicompartmenal knee replacement
No full textParcijalna endoproteza koljena predstavlja značajan napredak u liječenju osteoartritisa koljena, omogućujući zamjenu samo oštećenog dijela zgloba umjesto cijelog koljena. Ovaj postupak je najprikladniji za pacijente kod kojih je osteoartritis ograničen na jedan odjeljak koljena, bilo medijalni, lateralni ili patelofemoralni dio. Glavna prednost leži u očuvanju zdravih dijelova zgloba, uključujući ligamente i netaknute zglobne površine, što omogućuje prirodniji osjećaj koljena nakon operacije i brži oporavak u usporedbi s totalnom endoprotezom koljena. Idealni kandidati su pacijenti s lokaliziranim osteoartritisom bez značajnog oštećenja ligamenata ili deformiteta koljena. Prije operacije provodi se detaljna procjena koja uključuje klinički pregled i radiografske snimke koljena kako bi se utvrdila prikladnost pacijenta za ovaj zahvat. Napretkom tehnologije, preoperativna obrada se sada može obaviti uz pomoć robotskog sustava, što dodatno poboljšava preciznost i rezultate parcijalne endoproteze koljena. Robotski asistirani pristup omogućuje kirurzima detaljnu 3D-rekonstrukciju zgloba koljena prije same operacije, što im omogućuje planiranje optimalnog položaja i veličine implantata. Operacija započinje malim rezom kroz koji kirurg uklanja oštećenu hrskavicu i kost. Zatim se postavljaju femoralne i tibijalne komponente koje zamjenjuju oštećeni dio zgloba. Ove komponente, često izrađene od visokokvalitetnih legura metala i posebnih vrsta plastike su rezultat temeljitog istraživanja i prilagođene su specifičnoj anatomiji svakog pacijenta. Desetogodišnje preživljenje iznosi čak 98% te se u do 15% operacija u 10 godina radi revizijska operacija zbog nekolicine komplikacija, između kojih je najčešća progresija osteoartritisa kontralateralnog odjeljka.Unicompartmental knee replacement represents a significant advancement in the treatment of knee osteoarthritis, allowing for the replacement of only the damaged part of the joint rather than the entire knee. This procedure is most suitable for patients with osteoarthritis limited to one compartment of the knee - either the medial, lateral, or patellofemoral compartment. The main advantage lies in preserving the healthy portions of the joint, including ligaments and untouched articular surfaces, resulting in a more natural knee feeling post-surgery and faster recovery compared to total knee replacement. Ideal candidates are patients with localized osteoarthritis without significant ligament damage or knee deformities. Prior to surgery, a thorough assessment is conducted, including a clinical examination and knee radiographs, to determine the patient's suitability for this procedure. With advancements in technology, preoperative planning can now be performed using a robotic system, further enhancing the precision and outcomes of partial knee replacement. The robot-assisted approach allows surgeons to perform detailed 3D reconstructions of the knee joint before the surgery, enabling them to plan the optimal position and size of the implants. The operation begins with a small incision through which the surgeon removes the damaged cartilage and bone. Then, femoral and tibial components are placed to replace the damaged part of the joint. These components, often made of high-quality metal alloys and special plastics, are the result of thorough research and designed to fit the specific anatomy of each patient. The ten-year survival rate is as high as 98%, with revision surgery required in up to 15% of cases within 10 years due to various complications, the most common being the progression of osteoarthritis in the contralateral compartment