Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Epilepsy and psychosis
No full textEpilepsija je jedna od najčešćih neuroloških bolesti od koje u svijetu trenutno boluje oko 50 milijuna ljudi, čineći je značajnim medicinskim i socijalnim problemom. Definirana je kao bolest mozga karakterizirana stalnom predispozicijom za nastanak epileptičkih napadaja, uz prateće neurobiološke, psihološke, kognitivne i socijalne posljedice tog stanja. Prema smjernicama Internacionalne lige protiv epilepsije (ILAE) iz 2017. godine, epilepsije prema etiologiji možemo podijeliti na genske, strukturalne, metaboličke, imunosno-posredovane, epilepsije uzrokovane infekcijama središnjeg živčanog sustava (SŽS), te epilepsije nepoznate etiologije. Zahvaljujući napretku dijagnostičkih postupaka i terapijskih opcija, epilepsija je jedna od neuroloških bolesti koja se u većine pacijenata može zadovoljavajuće liječiti. Psihijatrijski poremećaji javljaju se u 20 - 30% osoba s epilepsijom, a stopa psihotičnih poremećaja u ovoj je populaciji 6 do 12 puta veća nego u općoj populaciji. Psihoza nije dijagnoza, već klinički sindrom čije je glavno obilježje pogrešna percepcija stvarnosti koja se manifestira pojavom sumanutosti, halucinacija, dezorganiziranog mišljenja i ponašanja, negativnih simptoma, afektivnih simptoma te abnormalne psihomotorike. Psihoza je relativno rijedak komorbiditet u bolesnika s epilepsijom, ali jedan od najistaknutijih psihotičnih poremećaja zbog drugog zdravstvenog stanja. S obzirom na vremensku povezanost s napadajem, može se podijeliti na iktalnu, postiktalnu (PIP) i interiktalnu (IIP), od kojih je potonja najčešća. Prevalencija psihoze najveća je kod žarišne epilepsije, posebice one koja zahvaća medijalni temporalni režanj. Uzrok nastanka je i dalje nepoznat, a dosadašnja saznanja sugeriraju na zajedničku patofiziološku i genetsku podlogu. Ovaj komorbiditet predstavlja izazov u liječenju i zahtijeva individualan i multidisciplinarni pristup s ciljem pobošljanja kvalitete života pacijenta.Epilepsy is one of the most common neurological diseases, currently affecting around 50 million people worldwide, making it a significant medical and social issue. It is defined as a brain disorder characterized by a persistent predisposition to epileptic seizures, accompanied by neurobiological, psychological, cognitive, and social consequences of this condition. According to the 2017 guidelines from the International League Against Epilepsy (ILAE), epilepsy can be classified by ethiology as genetic, structural, metabolic, immune-mediated, epilepsy caused by central nervous system (CNS) infections, and epilepsy of unknown etiology. Thanks to advancements in diagnostic procedures and therapeutic options, epilepsy is one of the neurological diseases that can be successfully treated in the majority of patients. Psychiatric disorders occur in 20-30% of people with epilepsy, and the rate of psychotic disorders in this population is 6 to 12 times higher than in the general population. Psychosis is not a diagnosis per se, but a clinical syndrome whose main characteristic is distorted perception of reality, which manifests with delusions, halucinations, disorganized thinking and behavior, changes in affect, negative symptoms and psychomotoric abnormalities. Psychosis of epilepsy is a rare comorbidity in patients with epilepsy, but one of the most prominent psychotic disorders due to another medical condition. It can be classified according to its temporal relation with seizures as ictal, postictal (PIP) or intertictal (IIP), with the latter being the most common. The prevalence of psychosis is highest in patients with focal epilepsy, especially those with medial temporal lobe involvement. The cause of onset remains unknown, and current knowledge suggests a common pathophysiological and genetic basis. This comorbidity presents a challenge in treatment and requires an individualized and multidisciplinary approach to improve the patient's quality of life
International evidence-based guideline for the assessment and management of polycystic ovary syndrome 2023
No full textU ovom diplomskom radu su predstavljene nove Međunarodne smjernice za procjenu i liječenje sindroma policističnih jajnika (PCOS), objavljene 2023. godine. PCOS je najčešći endokrinološki i metabolički poremećaj kod žena fertilne dobi. Definira se prisutnošću najmanje dvije od tri slijedeće značajke : 1. Oligo-ovulacija ili anovulacija;2. klinički i/ili biokemijski hiperandrogenizam i 3. Policistična morfologija jajnika na ultrazvučnoj pretrazi što se očituje prisutnošću 12 ili više folikula u svakom jajniku promjera 2-9 mm i/ili povećani volumen jajnika (>10 ml). Važno je napomenuti da se dijagnoza PCOS-a postavlja isključivanjem drugih uzroka hiperandrogenizma i anovulacije, kao što su kongenitalna adrenalna hiperplazija (KAH), Cushingov sindrom ili tumora koji luče androgene. Ove smjernice naglašavaju važnost individualiziranog pristupa u dijagnostici i liječenju PCOS-a, uzimajući u obzir specifične simptome i potrebe svake pacijentice. Uzrok sindroma policističnih jajnika nije u potpunosti razjašnjen, ali se smatra da je rezultat kombinacije genetskih i okolišnih čimbenika. Žene s PCOS-om imaju povećan rizik nastanka neplodnosti, intolerancije glukoze, dijabetesa tipa 2, dislipidemije, hipertenzije, kardiovaskularnih bolesti i raka endometrija. Zabilježena je i povećana prevalencija depresivnih simptoma i anksioznosti, uključujući manjak samopouzdanja, poremećaje hranjenja i psihoseksualnu disfunkciju. Uzimajući u obzir raznolikost i brojnost manifestacija, ovaj sindrom treba shvatiti ozbiljno, a njegovo liječenje treba biti dosljedno, individualizirano i prilagođeno potrebama svake pacijentice. Razvojem novih spoznaja PCOS-u, revidiraju se stare smjernice, a nove pružaju mogućnost bolje kontrole simptoma i zdravstvenih posljedica ovog sindroma.In this thesis, the new International Guidelines for the Assessment and Treatment of Polycystic Ovary Syndrome (PCOS), published in 2023, are presented. PCOS is the most common endocrine and metabolic disorder in women of reproductive age. It is defined by the presence of at least two of the following three criteria: 1. Oligo-ovulation or anovulation; 2. Hyperandrogenism; and 3. Polycystic ovarian morphology on ultrasound, which is characterized by the presence of 12 or more follicles in each ovary measuring 2-9 mm in diameter and/or increased ovarian volume (>10 ml). It is important to note that the diagnosis of PCOS is made by excluding other causes of hyperandrogenism and anovulation, such as congenital adrenal hyperplasia, Cushing's syndrome, or androgen-secreting tumors. The guidelines emphasize the importance of an individualized approach in the diagnosis and treatment of PCOS, taking into account the specific symptoms and needs of each patient. The cause of polycystic ovary syndrome is not fully understood, but it is thought to result from a combination of genetic and environmental factors. Women with PCOS have an increased risk of developing infertility, glucose intolerance, type 2 diabetes, dyslipidemia, hypertension, cardiovascular diseases and endometrial cancer. There is also an increased prevalence of depressive symptoms and anxiety, including low self-esteem, eating disorders, and psychosexual dysfunction. Considering the diversity and number of its manifestations, this syndrome should be taken seriously, and its treatment should be consistent, individualized, and tailored to the needs of each patient. With the development of new insights in PCOS, old guidelines are being revised, and new ones provide the possibility of better control of the symptoms and health consequences of this syndrome
Treatment of bite wounds in the head and neck region
No full textUgrizne rane predstavljaju jednu od najčešćih vrsta ozljeda koje se javljaju u hitnim službama diljem svijeta. Najveći dio ovih incidenata događa se pri kontaktu sa psima, međutim ne mogu se zanemariti niti slučajevi sa drugim životinjama te ljudima. Pri pregledu ugriznih rana potrebno je dobro procijeniti opseg rane i zahvaćene strukture kako bi se primijenila odgovarajuća terapija, u složenijim situacijama i metode rekonstrukcije.
Istraživanje je provedeno sa ciljem analize učestalosti pojave ugriznih rana u području glave i vrata kao i postupaka u zbrinjavanju takvih pacijenata.
Svi su podaci prikupljeni putem bolničkog informacijskog sustava o 145 pacijenata zaprimljenih u Kliničkoj bolnici Dubrava u desetogodišnjem razdoblju. Većina pacijenata pripadala je dobnoj skupini između 18. i 64. godine (72,4%) pri čemu su žene činile veći udio (57,2%). Glavni uzrok ugriza bili su psi (90,3%), a ozljede su većinom bile locirane na istaknutim dijelovima lica. Komplikacije su bile prisutne kod 14 (9,7%) pacijenata od čega je najčešća bila infekcija. Većina pacijenata uspješno je liječena ambulantno, međutim kod 14 (9,7%) slučajeva bila je potrebna hospitalizacija sa ozljedama usana i potrebe za kompleksnom rekonstrukcijom kao najčešćim razlogom.
Zaključno, ovo istraživanje potvrđuje da su ugrizi pasa dominantan uzrok takvih ozljeda u usporedbi sa ostalim životinjama te da većina ugriza ne rezultira ozbiljnim ozljedama. Međutim, u suprotnosti sa većinom postojećih istraživanja, najugroženijom skupinom nisu se pokazala djeca, a zabilježene komplikacije bile su rjeđe.Bite wounds represent one of the most common types of injuries occurring in emergency services worldwide. The majority of these incidents happen due to contact with dogs; however, cases involving other animals and humans cannot be overlooked. When examining bite wounds, it is essential to thoroughly assess the extent of the wound and the affected structures to apply the appropriate therapy, and in more complex cases, reconstruction methods.
The study aimed to analyze the frequency of bite wounds in the head and neck region as well as the procedures for managing such patients. All data was collected through the hospital information system of 145 patients admitted to the University Hospital Dubrava over a ten-year period. Most patients belonged to the age group between 18 and 64 years (72.4%), with more than half being female (57.2%).The main cause of the bites were dogs (90.3%), and the injuries were mainly located on prominent parts of the face. Complications were present in 14 (9.7%) patients, with infection being the most common. The majority of patients were successfully treated on an outpatient basis, however, in 14 (9.7%) cases, hospitalization was required, with lip injuries and neccesity for complex reconstruction being the most common reason.
In conclusion, this study confirms that dog bites are the dominant cause of such injuries compared to other animals, and that most bites do not result in severe injuries. However, contrary to most existing studies, children did not appear to be the most vulnerable group, and recorded complications were less frequent
Recenzijski postupak u medicinskim časopisima: treba li ga mijenjati?
No full textRecenzija rukopisa prije objave u znanstvenim časopisima smatra se glavnim osloncem vjerodostojnosti medicinske literature. Tako, primjerice, uredništvo časopisa New England Journal of Medicine ističe da je vrlo stroga provjera znanstvene točnosti, novine i važnosti nekog rukopisa proces koji je prokušan tijekom mnogih desetljeća i da je glavnim razlogom položaja ovog
časopisa na samome vrhu popisa najutjecajnijih medicinskih časopisa. Objava u takvom uglednom i utjecajnom medicinskom časopisu više je od simboličke vrijednosti i za autora i za ustanovu u kojoj on djeluje
Autoimmune pancreatitis
No full textAutoimuni pankreatitis (AIP) rijetka je bolest koja je prvi put opisana krajem prošlog stoljeća u Japanu. Ova bolest oblik je kroničnog pankreatitisa s ponavljajućim fazama pogoršanja i poboljšanja. Postoje dva tipa AIP-a: tip 1 koji je češći i predstavlja sistemsku imunološku bolest povezanu s IgG4, te tip 2 koji je rjeđi, ograničen na gušteraču i često se pojavljuje u komorbiditetu s ulceroznim kolitisom. Kod tipa 1 najčešći je simptom bezbolna opstruktivna žutica, slijede bolovi u abdomenu i simptomi povezani s drugim organima u sklopu IgG4 povezane bolesti. Tip 2 češće se manifestira kao akutni pankreatitis, odnosno bolovima u abdomenu. Dijagnostika AIP-a složena je i uključuje histološke pretrage, slikovne nalaze, serološke testove, procjenu zahvaćenosti drugih organa i odgovor na terapiju. Serologija i zahvaćanje drugih organa specifični su za dijagnostiku tipa 1, pri čemu se koristi povišena razina IgG4 kao serumski biomarker. Zahvaćanje drugih organa kod IgG4 povezane bolesti može uključivati bilijarni sustav, žlijezde slinovnice i suzne žlijezde, bubrege, aortu i arterije, te dišni sustav i retroperitoneum. Važno je diferencijalno-dijagnostički razlikovati AIP od duktalnog adenokarcinoma gušterače zbog njihovih sličnih karakteristika. Endoskopski ultrazvuk s ciljanom biopsijom smatra se zlatnim standardom u dijagnostici. Liječenje AIP-a temelji se na primjeni glukokortikoida. Terapija započinje višom dozom koja se postupno smanjuje na dozu održavanja. U slučaju refraktornosti ili kontraindikacije na steroidnu terapiju, koriste se rituksimab i drugi imunomodulatori kao druga linija liječenja.Autoimmune pancreatitis (AIP) is a rare disease first described in Japan at the end of the last century. This disease is a form of chronic pancreatitis, characterized by recurring phases of exacerbation and improvement. There are two types of AIP: type 1, which is more common and represents a systemic immune disease associated with IgG4, and type 2, which is rarer, limited to the pancreas, and often occurs in comorbidity with ulcerative colitis. In type 1, the most common symptom is painless obstructive jaundice, followed by abdominal pain and symptoms related to other organs as part of IgG4-related disease. Type 2 more often manifests as acute pancreatitis, that is, with abdominal pain. The diagnosis of AIP is complex and includes histological examinations, imaging findings, serological tests, assessment of other organ involvement, and response to therapy. Serology and involvement of other organs are specific to the diagnosis of type 1, using elevated IgG4 levels as a serum biomarker. Involvement of other organs in IgG4-related disease can include the biliary system, salivary and lacrimal glands, kidneys, aorta and arteries, as well as the respiratory system and retroperitoneum. It is important to differentiate AIP from ductal adenocarcinoma of the pancreas due to their similar characteristics. Endoscopic ultrasound with targeted biopsy is considered the gold standard in diagnosis. The treatment of AIP is based on the administration of glucocorticoids. The therapy starts with a higher dose that is gradually reduced to a maintenance dose. In case of refractoriness or contraindication to steroid therapy, rituximab and other immunomodulators are used as a second line of treatment
Stres i neplodnost
No full textOvaj rad istražuje kompleksan odnos između stresa i ženskog reproduktivnog zdravlja, s posebnim naglaskom na utjecaj stresa na plodnost i uspjeh postupaka medicinski potpomognute oplodnje (MPO). Također analizira kako stres, kao jedan od ključnih čimbenika, može djelovati na reproduktivne funkcije i potencijalno dovesti do neplodnosti. Neplodnost se definira kao nemogućnost postizanja kliničke trudnoće nakon 12 ili više mjeseci redovitih nezaštićenih seksualnih odnosa, a smatra se značajnim medicinskim, psihosocijalnim i ekonomskim problemom. Fokus rada je na ženskoj neplodnosti koja se može podijeliti na primarnu i sekundarnu. Etiologija neplodnosti uključuje niz čimbenika kao što su poremećaji ovulacije, patologija jajovoda i maternice te genetski poremećaji. Posebno se kao uzrok ističe još i sindrom policističnih jajnika (PCOS) koji je najčešći endokrini poremećaj u žena reproduktivne dobi. Stres se također ističe kao jedan od faktora koji mogu utjecati na plodnost tako što ima negativni utjecaj na balans hormona i ovulaciju. Također, neplodnost sama po sebi može biti izvor značajnog stresa, stvarajući začarani krug u kojem stres pogoršava neplodnost, a neplodnost izaziva dodatni stres. Ova recipročnost može imati ozbiljne psihološke i emocionalne posljedice za parove koji pokušavaju zatrudnjeti. Osim toga, naglašava se i utjecaj stresa na ishode postupaka MPO-a, poput in vitro oplodnje (IVF). Istraživanja obrađena u ovom radu pokazuju da visoka razina stresa može smanjiti uspješnost IVF-a, dok smanjenje stresa može poboljšati šanse za uspješni ishod postupka. Zaključno, ovaj rad naglašava važnost sveobuhvatnog pristupa liječenju neplodnosti, koji obuhvaća ne samo medicinske tretmane već i psihološku podršku pacijentima kako bi se smanjio stres i povećale šanse za uspješno iznesenu trudnoću.This paper explores the complex relationship between stress and women's reproductive health, with a particular focus on the impact of stress on fertility and the success of assisted reproductive technology (ART) procedures. It also analyzes how stress, as a key factor, can affect reproductive functions and potentially lead to infertility. Infertility is defined as the inability to achieve a clinical pregnancy after 12 or more months of regular unprotected intercourse and is considered to be a significant medical, psychosocial, and economic issue. This paper focuses on female infertility, which can be divided into primary and secondary types. The etiology of infertility includes a range of factors such as ovulation disorders, fallopian tube and uterine pathology, and genetic disorders. Polycystic ovary syndrome (PCOS) is the most common endocrine disorder in women of a reproductive age and is also one of the primary causes for female infertility. Stress is also emphasized as a factor that can affect fertility by negatively impacting hormonal balance and ovulation. Furthermore, infertility itself can be a significant source of stress, creating a vicious cycle where stress worsens infertility, and infertility causes additional stress. This reciprocity can have serious psychological and emotional consequences for couples trying to conceive. Additionally, the impact of stress on the outcomes of ART procedures, such as in vitro fertilization (IVF) is also highlighted. The research reviewed in this paper shows that high levels of stress can reduce the success of IVF, while reducing stress may improve the chances of a successful outcome. In conclusion, this paper highlights the importance of a comprehensive approach to treating infertility, which includes not only medical treatments but also psychological support to reduce stress and increase the likelihood of a successful pregnancy
Technology in the treatment of type 1 diabetes during pregnancy
No full textŠećerna bolest tip 1 autoimuna je bolest koju karakterizira inzulinopenija radi čega je neminovno liječenje inzulinom. Izazovna je za liječenje jer se doze inzulina mijenjaju tijekom dana ovisno razini glikemije, obroku, fizičkoj aktivnosti te općem stanju bolesti; radi svega navedenog potreban je stalni angažman bolesnika. Tijekom trudnoće, liječenje šećerne bolesti tip 1 još je izazovnije, jer je trudnoća dinamično stanje u kojemu se potrebe za inzulinom mijenjaju od trimestra do trimestra. Adekvatna regulacija bolesti izuzetno je važna zbog ishoda i za majku i za dijete. Značajan korak prema naprijed u regulaciji šećerne bolesti tip 1 je primjena moderne tehnologije. Moderna tehnologija u šećernoj bolesti tip 1 uključuje uređaje za kontinuirano mjerenje glikemije, inzulinske crpke te sustava zatvorene petlje koji koristi uređaj za kontinuirano mjerenje glikemije i inzulinsku pumpu koji su međusobno povezani upravljačkim algoritmom. Korištenje ovih tehnologija znatno je unaprijedilo praćenje i regulaciju glikemije osoba s tipom 1 šećene bolesti te olakšalo njihov svakodnevni život. U trudnica koje se liječe od tipa 1 dijabetesa, kod kojih je izrazito bitna striktna regulacija glikemije moderna tehnologija pomaže u ostvaruju ciljeva regulacije glikemije bez hipoglikemija. Pokazalo se da trudnice koje su koristile uređaje za kontinuirano mjerenje imaju bolju regulaciju glikemije te više vremena provedenog unutar ciljnih vrijednosti glikemije. Također, dokazane su i prednosti za sam plod u vidu smanjenja incidencije rađanja novorođenčadi velike za gestacijsku dob, rjeđih perioda hipoglikemije novorođenčadi te vremena provedenog u jedinicama intenzivne skrbi 24 h nakon poroda. Također, trudnice koje su koristile sustav zatvorene petlje provele su veći dio vremena unutar ciljnih vrijednosti glikemije, smanjile broj perioda noćne hipoglikemije te poboljšale vrijednosti parametra regulacije glikemije. Korištenje moderne tehnologije u trudnica s tipom 1 šćerne bolesti olakšava liječenje bolesti te poboljšava ishode trudnoće.Type 1 diabetes is an autoimmune disease characterized by insulinopenia, making insulin treatment essential. It is challenging to manage because insulin doses vary throughout the day depending on blood glucose levels, meals, physical activity, and the overall state of the disease; therefore, constant patient engagement is required. During pregnancy, managing type 1 diabetes is even more challenging, as pregnancy is a dynamic state in which insulin needs to change from trimester to trimester. Proper disease regulation is important for the outcomes for both the mother and the child. A significant step forward in the management of type 1 diabetes is the application of modern technology. Modern technology in type 1 diabetes includes devices for continuous glucose monitoring, insulin pumps, and closed-loop systems that use a continuous glucose monitoring device and an insulin pump connected by a control algorithm. The use of these technologies has significantly improved the monitoring and regulation of blood glucose levels in people with type 1 diabetes and has made their daily lives easier. In pregnant women being treated for type 1 diabetes, where strict blood glucose regulation is crucial, modern technology helps achieve glucose regulation goals without hypoglycemia. It has been shown that pregnant women who use continuous glucose monitoring devices have better glucose regulation and more time spent within target glucose values. Additionally, benefits for the fetus have been demonstrated, including reduced incidence of large-for-gestational-age newborns, fewer periods of neonatal hypoglycemia, and less time spent in intensive care units 24 hours after birth. Pregnant women who used closed-loop systems also spent more time within target glucose values, reduced the number of nighttime hypoglycemic episodes, and improved glucose regulation parameters. The use of modern technology in pregnant women with type 1 diabetes facilitates disease management and improves pregnancy outcomes
Diagnosis and surgical treatment of lung tumors
No full textProces dijagnostičke obrade pacijenata s tumorima pluća najčešće započinje identifikacijom kliničkih manifestacija, nakon čega slijedi utvrđivanje etiologije bolesti. Dijagnostički postupci uključuju korištenje slikovnih metoda poput radiograma (RTG), kompjuterizirane tomografije (CT), i pozitronske emisijske tomografije (PET). Potvrda malignosti i određivanje stadija bolesti ključni su za planiranje optimalnog terapijskog pristupa. Minimalno invazivne tehnike biopsije pluća su zlatni standard dijagnostike tumora pluća te omogućavaju precizno određivanje histološkog tipa tumora. Personalizirana terapija, temeljena na molekularnim i genetskim profilima tumora, omogućava ciljani pristup koji značajno poboljšava uspješnost liječenja i kvalitetu života oboljelih.
Kirurško liječenje je osnovni modalitet za lokalizirane tumore pluća i uključuje zahvate poput segmentektomije, lobektomije i pulmektomije. Napredak u minimalno invazivnim tehnikama, poput video-asistirane torakoskopske kirurgije (VATS), doprinosi smanjenju perioperativnih komplikacija, bržem postoperativnom oporavku te poboljšava kvalitetu života pacijenata.The process of diagnostic evaluation of patients with lung tumors usually begins with the identification of clinical manifestations, followed by determination of the etiology of the disease. Diagnostic procedures include the use of imaging methods such as radiography (X-ray), computed tomography (CT) and positron emission tomography (PET). Confirmation of malignancy and staging are crucial for planning the optimal therapeutic approach. Minimally invasive lung biopsy techniques are the gold standard for diagnosing lung tumors, allowing precise determination of the histological type of the tumor. Personalized therapy, based on the molecular and genetic profiles of the tumor, enables a targeted approach that significantly improves the success of the treatment and quality of life of patients.
Surgical treatment is the primary modality for localized lung tumors and includes procedures such as segmentectomy, lobectomy and pneumonectomy. Advances in minimally invasive techniques, such as video-assisted thoracoscopic surgery (VATS), contributes to the reduction of the perioperative complications, faster postoperative recovery and enhances the quality of life for patients
Hepatic Encephalopathy
No full textJetrena encefalopatija je komplikacija akutnog ili kroničnog zatajenja jetre, karakterizirana promjenama osobnosti, svijesti, kognitivnih i motoričkih funkcija. Kod 30 do 45% pacijenata s cirozom jetre se razvije očigledna jetrena encefalopatija. Povezana je s povećanim mortalitetom. U podlozi je povećana razina amonijaka u krvi, no točni patofiziološki mehanizmi nisu u potpunosti razjašnjeni. Dijagnoza se postavlja isključivanjem drugih mogućih uzroka poremećaja moždane funkcije. Jetrena encefalopatija se dijeli na skrivenu i očiglednu. Skrivena jetrena encefalopatija se prezentira promjenama moždane funkcije na neuropsihološkim ili neurofiziološkim testovima ili blažim simptomima kojih pacijent često nije svjestan. Očigledna jetrena encefalopatija se obično u početku prezentira pojavom asteriksisa ili dezorijentacije u vremenu i prostoru. Kod pacijenata se mogu javiti promijene osobnosti, stanja svijesti, poremećaji motorike, ritma spavanja, neprikladno ponašanje te akutno konfuzno stanje. Liječenje je usmjereno na otklanjanje precipitirajućih čimbenika i snižavanje razine amonijaka u krvi, a u slučaju neuspjeha te terapije, transplantacija jetre u gotovo svim slučajevima dovodi do izlječenja. Precipitirajući faktori mogu biti infekcije, gastrointestinalna krvarenja, konstipacija, dehidracija, uzimanje sedativa, intoksikacija alkoholom i poremećaji elektrolita. Za snižavanje razine amonijaka u krvi se najčešće koristi laktuloza. Simptomi su gotovo uvijek u potpunosti reverzibilni.Hepatic encephalopathy is a complication of acute or chronic liver failure, characterized by changes in personality, consciousness, cognitive, and motor functions. It develops in 30 to 45% of patients with liver cirrhosis and is associated with increased mortality. The underlying cause is elevated levels of ammonia in the blood, although the exact pathophysiological mechanisms are not fully understood. The diagnosis is made by excluding other possible causes of brain function disorders. Hepatic encephalopathy is divided into covert and overt. Covert hepatic encephalopathy presents with changes in brain function on neuropsychological or neurophysiological tests or with milder symptoms that the patient is often unaware of. Overt hepatic encephalopathy usually initially presents with the appearance of asterixis or disorientation in time and space. Patients may experience personality changes, altered states of consciousness, motor disturbances, sleep rhythm disorders, inappropriate behavior, and acute confusional states. Treatment is aimed at eliminating precipitating factors and lowering ammonia levels in the blood. If this therapy fails, liver transplantation almost always leads to complete recovery. Precipitating factors can include infections, gastrointestinal bleeding, constipation, dehydration, use of sedatives, alcohol intoxication, and electrolyte disturbances. To lower ammonia levels in the blood, lactulose is most commonly used. Symptoms are almost always completely reversible
Emergency conditions in patients with lung cancer
No full textKarcinom pluća vodeći je uzrok smrti povezanih s karcinomom u cijelom svijetu, a karakterizira ga njegova agresivna priroda i vrlo loša prognoza. Često ostane neotkriven do uznapredovalog stadija, zbog čega se danas sve više radi na razvijanju programa za probir i rano otkrivanje karcinoma pluća. Uobičajena klinička slika pacijenta s karcinomom pluća uključuje kašalj, zaduhu, bol u prsima i hemoptizu. Mogućnosti liječenja, uključujući operaciju, kemoterapiju, zračenje i imunoterapiju, u posljednjih su nekoliko desetljeća izrazito napredovale. Međutim, liječenje karcinoma pluća i dalje predstavlja ozbiljan izazov, pogotovo u hitnim stanjima koja može izazvati. Razlikujemo tri skupine hitnih stanja kod karcinoma pluća: paraneoplastični sindromi, strukturne komplikacije i komplikacije liječenja. Svako od ovih hitnih stanja zahtijeva multidisciplinarni pristup koji uključuje onkologe, pulmologe, radiologe, specijaliste hitne medicine i torakalne kirurge. Tehnološko-medicinski napredak doveo je do razvoja novih tehnika snimanja i novih, ciljanih terapija, čime se znatno poboljšala kvaliteta zbrinjavanja ovih hitnih stanja. Usredotočujući se na preventivnu skrb, iskorištavajući tehnološki napredak te potičući suradnju zdravstvenih djelatnika, medicinska zajednica može bolje odgovoriti na hitne izazove koje postavljaju ovi hitni slučajevi. Takva sveobuhvatna strategija ključna je za poboljšanje ishoda, produljenje preživljenja te poboljšanje kvalitete života bolesnika.Lung cancer is the leading cause of cancer-related deaths worldwide, characterized by its aggressive nature and very poor prognosis. It often remains undetected until advanced stages, which is why there is increasing effort to develop screening programs for the early detection of lung cancer. The typical clinical presentation of a lung cancer patient includes cough, shortness of breath, chest pain, and haemoptysis. Treatment options, including surgery, chemotherapy, radiation, and immunotherapy, have advanced significantly over the past few decades. However, treating lung cancer remains a serious challenge, especially in emergencies that it can cause. There are three groups of emergencies in lung cancer: paraneoplastic syndromes, structural complications, and treatment complications. Each of these emergencies requires a multidisciplinary approach involving oncologists, pulmonologists, radiologists, emergency medicine specialists, and thoracic surgeons. Technological and medical advances have led to the development of new imaging techniques and new targeted therapies, significantly improving the quality of care for these emergencies. By focusing on preventive care, leveraging technological advances, and fostering collaboration among healthcare professionals, the medical community can better address the urgent challenges posed by these emergencies. Such a comprehensive strategy is crucial for improving outcomes, extending survival, and enhancing the quality of life for patients