Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Myocardial revascularization in patients with cardiomyopathy
No full textIshemijska kardiomiopatija (ICM) predstavlja kardiovaskularnu patologiju sa značajnom stopom morbiditeta i mortaliteta. Karakterizira je široki spektar kliničkih manifestacija i patofizioloških mehanizama, a dijagnoza se temelji na dokazivanju značajnog oštećenja lijeve klijetke zbog prisutnosti uznapredovalih promjena na koronarnim arterijama. Suvremeno liječenje podrazumijeva upotrebu farmakoterapije uz dodatak implantabilnih uređaja prema indikaciji. Korisna uloga revaskularizacije jasna je kod pacijenata s indikacijama poput akutnog koronarnog sindroma. Ipak, kod pacijenata koji su asimptomatski ili pate od stabilne ishemijske bolesti srca utjecaj i smisao revaskularizacije još je predmet istraživanja te, zbog nedostatka velikih randomiziranih studija, nedostaju jasne smjernice postupanja. Cilj ovog preglednog rada je pružiti konstruktivnu procjenu o patofiziologiji ICM-a, ulozi različitih neinvazivnih i invazivnih slikovnih tehnika u dijagnostici ICM-a, diferencijaciji između funkcionalog i nefunkcionalnog miokarda te raspraviti potencijalnu ulogu revaskularizacije i suvremene terapije uređajima u liječenju pacijenata s ICM-om.Ischaemic cardiomyopathy (ICM) represents an important cardiovascular condition associated with substantially increased morbidity and mortality. It is characterised from a broad spectrum of clinical manifestations and pathophysiological substrates and its diagnosis is based on the demonstration of significant left ventricular dysfunction in the context of significant epicardial coronary artery disease. Contemporary management aims at improving prognosis through evidence-based pharmacotherapy and device therapy, where indicated. Whilst the beneficial role of revascularisation remains clear in patients with strong indications such as those with acute coronary syndrome, for those patients that are asymptomatic or suffer from a stable ischaemic heart disease the impact of revascularisation is actively being researched, and the adoption of guidelines is currently hampered by the lack of robust randomised data. The aim of this review is therefore to provide a constructive appraisal on the pathophysiology of ICM, the role of the various non-invasive imaging techniques in the diagnosis of ICM and the differentiation between viable and non-viable myocardium and, finally, discourse the potential role of revascularisation and contemporary device therapy in the management of patients with ICM
Social media, food advertising and obesity
No full textDebljina je kronična metabolička bolest karakterizirana nakupljanjem masnog tkiva. S obzirom na rastući broj osoba s pretilošću što uključuje i djecu, ona predstavlja jedan od temeljnih javnozdravstvenih problema modernog doba. Debljina nastaje međudjelovanjem genetskih, metaboličkih te bihevioralnih čimbenika; ona nosi rizik za niz kroničnih nezaraznih bolesti koji su vodeći uzrok smrtnosti i pobola u zapadnom društvu. Obilježja načina života suvremenog čovjeka uključuju smanjenu fizičku aktivnost te loše prehrambene navike obilježene konzumiranjem visokokalorične i visokoprerađene hrane bogate zasićenim mastima, rafiniranim šećerima i solju. Opisani tip prehrambenog proizvoda najčešći je entitet oglašavanja putem tradicionalnih medija poput televizije ili plakata, ali i sveprisutnih društvenih mreža. Prehrambene tvrtke koriste dobro poznate marketinške strategije za oglašavanje hrane uključujući psihološki marketing koji podsvjesno djeluje na odabir potrošača mimo njihove volje. Navedeni tip marketinga provodi se i putem društvenih mreža, sveprisutnih platformi za komunikaciju uz izraženu personalizaciju i često nekontroliranu slobodu oglašavanja. Sve navedeno neupitno je korišteno u ciljanju nekih vulnerabilnih skupina potrošača, kao npr. djece, koji nemaju sposobnost racionalizacije i odvajanja oglasa od zabavnog sadržaja dostupnog na nekoj od digitalnih platformi. Na taj se način stvara nova generacija kupaca vezanih uz proizvod, tj. brend. Ovisnost o hrani spominje se sve češće te postoje međunarodno priznate skale njenog mjerenja, a nastaje kod osoba koje nisu u stanju kontrolirati konzumaciju određenih namirnica (prerađena hrana uz mast i ugljikohidrate). Kombinacija ovisnosti i psihološkog marketinga koji je široko dostupan svima, osobito mladima, opasna je po zdravlje određenih pojedinaca, osobito djece. Navedeno je prepoznato i od Svjetske zdravstvene organizacije koja u smjernicama preporučuje restrikcije oglašavanja hrane djeci s porukom edukacije roditeljima, školama i drugim mjestima okupljanja djece, uz zakonske regulative i kazne nepoštivanja propisanog za tvrtke prehrambene industrije.Obesity is a chronic metabolic disease characterized by the accumulation of fatty tissue. Given the increasing number of people with obesity, including children, it represents one of the fundamental public health problems of modern times. Obesity results from the interaction of genetic, metabolic, and behavioral factors; it carries the risk for many chronic non-communicable diseases, which are the leading cause of mortality and morbidity in Western society. The characteristics of modern lifestyle include reduced physical activity and poor dietary habits marked by the consumption of high-calorie and highly processed foods rich in saturated fats, refined sugars, and salt. This type of food product is the most frequently advertised entity through traditional media such as television or billboards, as well as omnipresent social networks. Food companies use well-known marketing strategies to advertise food, including psychological marketing that subconsciously influences consumer choices beyond their will. This type of marketing is also conducted through social networks, popular communication platforms with pronounced personalization and often uncontrolled freedom of advertising. All of the above is undoubtedly used to target some vulnerable consumer groups, such as children, who cannot rationalize and separate advertisements from entertaining content available on some digital platforms. In this way, a new generation of consumers tied to the product or brand is created. Food addiction is increasingly mentioned, and internationally recognized scales for its measurement exist; it occurs in people who are unable to control the consumption of certain foods (processed foods rich in fat and carbohydrates). The combination of addiction and psychological marketing, which is widely accessible to everyone, especially young people, is dangerous to the health of certain individuals, particularly children. This has been recognized by the World Health Organization, which recommends by guidelines the restriction of food advertising to children with a message of education for parents, schools, and other places where children gather, along with legal regulations and penalties for non-compliance prescribed for food industry companies
Thyroid disease in pregnancy
No full textBolesti štitnjače su uz šećernu bolest najčešće endokrine bolesti u općoj populaciji. S obzirom na to da su bolesti štitnjače daleko učestalije kod žena, njihova je prevalencija u trudnoći značajna. Kako sami hormoni štitnjače imaju važnu ulogu u rastu i razvoju fetusa, tijekom trudnoće treba obratiti posebnu pažnju na bolesti štitnjače. Fetalna štitnjača ne proizvodi dovoljne količine hormona do drugog tromjesečja i fetus je ovisan o majčinim hormonima te njezin hormonski status direktno utječe na plod. Kako bi se spriječili nepovoljni ishodi trudnoće nužno je na vrijeme otkriti i pratiti bolest štitnjače u trudnoći. Najučestalija bolest štitnjače u trudnoći je hipotireoza čiji je najčešći uzrok autoimuni tireoiditis, a po učestalosti je slijedi hipertireoza također autoimune naravi. Pri liječenju poremećaja štitnjače u trudnoći nužni su češći kontrolni pregledi i prilagodba terapije; u hipotireozi uvođenje i/ili povećanje doze levotiroksina, a u hipertireozi najmanja djelotvorna doza tireostatika. Nodozne promjene štitnjače koje se dijagnosticiraju u trudnoći su u većini slučajeva benigne. Liječenje malignih promjena najčešće se odgađa do postpartalnog razdoblja zbog njihovog sporog rasta, a ako je neminovan operativni zahvat za njega se odlučuje u drugom trimestru. Sveobuhvatna skrb o trudnicama s bolestima štitnjače ključna je za zdravlje i majke i djeteta. Redoviti pregledi i prilagođena terapija mogu značajno smanjiti rizike i osigurati pozitivan ishod trudnoće.Thyroid diseases, along with diabetes, are the most common endocrine disorders. Given that thyroid diseases are significantly more common in women, their prevalence during pregnancy is notable. Since thyroid hormones play a crucial role in the growth and development of the fetus, special attention should be paid to thyroid diseases during pregnancy. The fetal thyroid does not produce sufficient hormones until the second trimester, making the fetus dependent on the mother's hormones; her hormonal status directly affects the fetus. To prevent adverse pregnancy outcomes, it is essential to timely detect and monitor thyroid disease during pregnancy. The most common thyroid disease during pregnancy is hypothyroidism, mostly caused by autoimmune thyroiditis, followed by hyperthyroidism, also of autoimmune nature. Treating thyroid disorders during pregnancy requires frequent check-ups and therapy adjustments; in hypothyroidism, this involves the introduction and/or increase of levothyroxine dosage, while in hyperthyroidism, the lowest effective dose of thyreostatic drug. Nodular changes in the thyroid diagnosed during pregnancy are mostly benign. Surgical treatment of malignancy is usually postponed until the postpartum period due to their slow growth. If surgery is unavoidable, it is scheduled for the second trimester. Comprehensive care for pregnant women with thyroid diseases is crucial for the health of both the mother and the child. Regular check-ups and tailored therapy ensure a positive pregnancy outcomes
Burn shock
No full textOpekline su ozljede uzrokovane djelovanjem topline, obilježene lokalnim, ali i sistemskim simptomima. Opeklinski šok nastaje kao posljedica teških opeklina i obuhvaća kompleksne patofiziološke promjene. Patofiziologija opeklinskog šoka uključuje hemodinamske promjene, poremećaj mikrocirkulacije i metabolički i imunološki odgovor organizma. Upalni medijatori i citokini, djelujući na kapilare, uzrokuju vazodilataciju, povećanu permeabilnost, gubitak proteina plazme i posljedično hipovolemiju. Zbrinjavanje opeklinskog šoka uključuje klasifikaciju opeklina određivanjem površine opečene kože i težine opekline i volumnu resuscitaciju velikim količinama kristaloidnih otopina prema unaprijed definiranim protokolima za zbrinjavanje opeklinskog šoka. Parkland i modificirana Brookeova formula najčešći su korišteni protokoli. Iako je zbrinjavanje opeklinskog šoka značajno napredovalo, suvremene metode i dalje imaju određena ograničenja, zbog čega se kontinuirano istražuju novi pristupi liječenju, poput svježe smrznute plazme, vitamina C i kontinuirane nadomjesne bubrežne terapije kako bi se smanjila stopa komplikacija i skratilo vrijeme hospitalizacije.Burns are injuries caused by the action of heat, characterized by both local and systemic symptoms. Burn shock occurs as a result of severe burns and encompasses complex pathophysiological changes. The pathophysiology of burn shock includes hemodynamic changes, disruption of microcirculation, and the body's metabolic and immune response. Inflammatory mediators and cytokines, acting on the capillaries, cause vasodilation, increased permeability, protein loss from plasma, and consequent hypovolemia. The management of burn shock involves the classification of burns by determining the surface area of burned skin and the severity of the burn, as well as volume resuscitation with large amounts of crystalloid solutions according to predefined protocols for burn shock management. The Parkland and modified Brooke formulas are the most commonly used protocols. Although the management of burn shock has significantly advanced, current methods still have certain limitations, which is why new treatment approaches, such as fresh frozen plasma, vitamin C, and continuous renal replacement therapy, are continuously being researched to reduce the complication rate and shorten hospitalization time
Vaccination of immunocompromised patients against infectious diseases
No full textImunokompromitirane osobe imaju veći rizik akviriranja te razvoja težih kliničkih oblika zaraznih bolesti od imunokompetentnih osoba.
Primarne imunodeficijencije su rijetke, dok se sekundarne češće javljaju, pogotovo kod bolesnika sa šećernom bolešću, bolesnika s HIV/AIDS-om, malignim bolestima, a s napretkom medicine i kod bolesnika sa presadcima organa. U skupinu imunokomprimitiranih ubrajaju se i osobe starije životne dobi.
Cijepljenje se tim bolesnicima nudi kao jednostavna i jeftina metoda prevencije zaraznih bolesti. Iako imunokompromitirani bolesnici u prosjeku slabije reagiraju na cijepiva od imunokompetentnih pojedinaca, većina ih ipak razvije dostatni imunološki odgovor koji sprječava rizik obolijevanja i razvoja težih kliničkih oblika bolesti.
Američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC, od engl. Centers for Disease Control and Prevention) izdaju preporuke za cijepljenje imunokomporomitiranih osoba koje su sveobuhvatne te ih slijede mnoge države. U Hrvatskoj, uz obvezni kalendar cijepljenja, Ministarstvo zdravstva izdaje i Trogodišnji plan imunizacije, seroprofilakse i kemoprofilakse za posebne skupine stanovništva i pojedince pod povećanim rizikom.
Procijepljenost imunokompromitiranih bolesnika često je bila nezadovoljavajuća. Nekoliko značajnih čimbenika, kao starija dob, te druge dodatne indikacije su povisile procijepljenost.
Nedostatna komunikacija između zdravstvenog sustava i pacijenata je ipak ključna. Zdravstveni djelatnici često sami zaborave informirati pacijente o cijepljenju, te ih savjetovati o sigurnosti, efikasnosti i važnosti samog postupka. Dodatni alati, kao što su elektronički registri imunokompromitiranih bolesnika te podsjetnici istih o cijepljenju, mogli bi dodatno pozitivno djelovati na stopu procijepljenosti imunokomporomitiranih osoba.Immunocompromised persons have a higher risk of acquiring and developing severe clinical forms of infectious diseases than immunocompetent persons.
Primary immunodeficiencies are rare, while secondary ones occur more often, especially in patients with diabetes, HIV/AIDS, malignant diseases, and with the progress of medicine, also in patients with organ transplants. Elderly people are also included in the immunocompromised group.
Vaccination is offered to these patients as a simple and inexpensive method of preventing infectious diseases. Although immunocompromised patients on average react less well to vaccines than immunocompetent individuals, most of them still develop a sufficient immune response that prevents the risk of getting sick and developing more severe clinical forms of the disease.
The American Centers for Disease Control and Prevention (CDC) issue recommendations for vaccination of immunocompromised persons, which are comprehensive and are followed by many countries. In Croatia, in addition to the mandatory vaccination calendar, the Ministry of Health also issues a three-year plan for immunization, seroprophylaxis and chemoprophylaxis for special population groups and individuals at increased risk.
Vaccination of immunocompromised patients was often unsatisfactory. Several significant factors, such as older age, and other additional indications have increased vaccination rates.
Lack of communication between the health system and patients is nevertheless crucial. Health workers often forget to inform patients about vaccination and advise them about the safety, efficiency and importance of the procedure itself. Additional tools, such as electronic registers of immunocompromised patients and vaccination reminders, could have an additional positive effect on the vaccination rate of immunocompromised persons
Outcomes of patients with IgA nephropaty according to treatment modality
No full textIgA nefropatija najčešći je primarni glomerulonefritis u svijetu, karakteriziran mezangijskim depozitima IgA uz varijabilnu kliničku prezentaciju i prognozu. Kod oko 30 % dolazi do postepene progresije bubrežne bolesti do završnog stadija. MEST-C zbroj u bioptatu klasificira prisutnost mezangijske i endokapilarne hipercelularnosti, segmentalne glomeruloskleroze, tubularne atrofije i intersticijske fibroze te prisutnosti polumjeseca. Godine 2019. je razvijen "Novi međunarodni alat za predviđanje rizika u IgA nefropatiji" koji na osnovi eGFR, krvnog tlaka i proteinurije pri biopsiji, dobi, rase, uporabe RAAS inhibitora u trenutku biopsije i MEST zbroja predviđa u maksimalnom razdoblju od 6,7 godina progresiju bubrežne bolesti do terminalnog stadija ili pad eGFR za 50 %. Nova verzija ovog alata omogućuje predviđanje rizika 1 ili 2 godine nakon biopsije. Aktualne KDIGO smjernice preporučuju primjenu kortikosteroida u trajanju 6 mjeseci samo u bolesnika koji imaju proteinuriju veću od 1 g/dU unatoč maksimalnoj tolerabilnoj dozi RAAS inhibitora u trajanju od minimalno 3 mjeseca, ostali su bolesnici kandidati za suportivno liječenje. Ostala imunosupresivna terapija nije preporučljiva. Cilj istraživanja je odrediti koji bolesnici imaju veću vjerojatnost da prime imunosupresivnu terapiju i koji su bubrežni ishodi bolesnika koji su liječeni imunosupresivnom terapijom. Proveli smo retrospektivno opservacijsko istraživanje, uključujući bolesnike sa novodijagnosticiranom idiopatskom IgA nefropatijom u razdoblju od 2012. do 2021. godine. Uključeno je 48 bolesnika (33 muškarca, srednje dobi 48±16 godina), s medijanom praćenja 37 mjeseci. Ukupno 18 (38%) bolesnika je primilo imunosupresivnu terapiju steroidima, ciklofosfamidom, MMFom, azatioprinom i oralnim budesnoidom. Bolesnici koji su liječni imunosupresivima su češće imali mezangijske lezije (M) (82 % naprema 54 %, p=0,05), endokapilarni hipercelularitet (E) (65 % naprema 21 %, p=0,004) i polumjesece (C) (41 % naprema 14 %, p=0,04). Nije bilo značajne razlike u eGFR kod biopsije (60±29 naprema 54±31 mL/min/1,73 m2, p<0.05), ali bolesnici liječeni imunosupresivima su imali bolji eGFR nakon 2 godine praćenja u usporedbi s onima koji su liječeni suportivnim mjerama (70±35 naprema 42±27 mL/min/1,73 m2, p=0,02). Proteinurija se snizila nakon liječenja (kod biopsije naprema kraju praćenja, 106 mg/mmol naprema 43 mg/mmol), ali nije bilo razlike u početnoj i proteinuriji na kraju praćenja kod onih koji jesu i koji nisu primali imunosupresive. IIgAN zbroj se smanjio nakon liječenja (pri biopsiji naprema nakon 2 godine praćenja, 10.56 %±12.66 % naprema 8.45 %±9.22 %, p=0,01), ali nije bilo razlike između onih koji jesu i koji nisu liječeni imunosupresivima. Zaključno, bolesnici sa višim M, E i C zbrojem su imali veću vjerojatnost biti liječeni imunosupresivima. Oni liječeni imunosupresivima imali su bolji eGFR nakon 2 godina, a na proteinurija na kraju praćenja i IIgAN zbroj su bili niži i kod bolesnika liječenih imunosupresivima i onih liječenih suportivno.IgA nephropathy is the most common primary glomerulonephritis in the world, characterized by mesangial deposits of IgA with variable clinical presentation and prognosis. In about 30 %, there is a gradual progression of kidney disease to ESRD. The MEST-C score classifies the presence of mesangial and endocapillary hypercellularity, segmental glomerulosclerosis, tubular atrophy and interstitial fibrosis, and the presence of crescents in bioptic material. In 2019, the "New International Risk Prediction Tool in IgA Nephropathy" was developed, that based on eGFR, blood pressure and proteinuria at biopsy, age, race, RAAS inhibitor use at the time of biopsy and MEST score predicts progression of kidney disease to the terminal stage or a drop in eGFR by 50 % in time frame of 6.7 years. The update of this equation can be used to predict the risk at a
landmark time of 1 or 2 years after biopsy. Current KDIGO guidelines recommend the use of corticosteroids for 6 months only in patients who have proteinuria greater than 1 g/day despite the maximally tolerated dose of RAAS inhibitors for a minimum of 3 months, other patients are candidates for supportive treatment. Other immunosuppressive therapy is not recommended.
This study aimed to investigate which patients were more likely to receive immunosuppressive therapy and renal outcomes in patients treated with immunosuppressive therapy. We conducted a single-center retrospective observational study, including patients with newly diagnosed idiopathic IgAN from 2012 to 2021. We enrolled 48 patients (33 men, mean age 48±16 years), median follow-up of 37 months. A total of 18 (38%) patients received immunosuppressive therapy and were treated with steroids, cyclophosphamide, MMF, azathioprine and oral budesonide. Patients treated with immunosuppression had more frequently mesangial lesions (M) (82% vs. 54%, p=0.05), endocapillary hypercellularity (E) (65% vs. 21%, p=0.004) and crescents (C) (41% vs. 14%, p=0.04). There was no difference in eGFR at biopsy (60±29 vs. 54±31 mL/min/1.73 m2, p<0.05), but patients treated with immunosuppression had better eGFR after 2-year follow-up compared to those treated with supportive care (70±35 vs. 42±27 mL/min/1.73 m2, p=0.02). Proteinuria decreased after treatment (at biopsy vs. end of follow-up, 106 mg/mmol vs. 43 mg/mmol), but there was no difference in baseline or end-of-follow-up proteinuria between those receiving immunosuppression and not. IIgAN score decreased after treatment (at biopsy vs. at 2-year follow-up, 10.56%±12.66% vs. 8.45%±9.22%, p=0.01), but there was no difference in IIgAN score at biopsy or at 2-year follow-up between patients receiveing immunosuppression and those treated with non-immunosuppressive therapy. To conclude, patients with higher M, E and C score were more likely to be treated with immunosuppression. Those treated with immunosuppressants had better eGFR after 2 years, while proteinuria at the end of follow-up and IIgAN score improved with both supportive care and immunosuppression
Possibilities of using artificial intelligence in vascular surgery
No full textUnatoč tehnološkom napretku u područjima prevencije, detekcije i terapije, kardiovaskualrne bolesti i dalje predstavljaju vodeći uzrok smrtnosti diljem svijeta i veliki javnozdravstveni teret. Upravo zbog učestalosti ovih bolesti, ozbiljnosti njihovih posljedica, kao i činjenice da ih često detektiramo prekasno, u borbi protiv bolesti poput aneurizme abdominalne aorte, cerebrovaskularne bolesti ili periferne arterijske okluzivne bolesti, potrebna su nova, moderna rješenja. Jedno od takvih rješenja je upravo umjetna inteligencija, koja omogućuje računalima obavljanje zadataka koji obično zahtijevaju ljudsku inteligenciju, poput prepoznavanja govora, donošenja odluka i rješavanja problema.
Cilj ovoga rada je istražiti mogućnosti i prepreke u kliničkoj primjeni umjetne inteligencije u vaskularnoj kirurgiji iz do sad dostupne literature.
Područja primjene umjetne inteligencije u vaskularnoj kirurgiji su izrazito široka; kao alat za olakšavanje administracije i intraoperativnog odlučivanja i kao pomagalo za stratifikaciju rizika od nastanka, detekciju i dijagnostiku bolesti. Uz dijagnostiku i operativne zahvate, umjetna inteligencija ima potencijalno mjesto i u postoperativnom praćenju pacijenata. Algoritmi za predviđanje komplikacija omogućuju pravovremenu intervenciju, smanjujući rizik od postoperativnih komplikacija, ubrzavajući oporavak i smanjujući troškove liječenja. U području edukacije, umjetna inteligencija i virtualna stvarnost omogućuju kirurzima vježbanje složenih zahvata u sigurnom okruženju, poboljšavajući njihove vještine i pripremljenost za stvarne operacije.
Iako su istraživanja u ovom području i dalje daleko od kliničke integracije, umjetna inteligencija obećava puno ali, kao i svaki novitet u medicini, nisu bez svojih poteškoća. Etičke implikacije poput pitanja privatnosti, sigurnosti, odgovornosti i pravednosti bit će ključne za osiguravanje povjerenja pacijenata i medicinskog osoblja. Daljnja istraživanja, pažljiva implementacija umjetne inteligencije kao i interdisciplinarna suradnja kliničara, istraživača i regulatornih tijela bit će ključna za postizanje optimalnih rezultata i sigurnosti pacijenata.Cardiovascular diseases continue to be the leading cause of death globally and a major public health challenge, despite significant advancements in prevention, detection, and treatment technologies. Due to the prevalence of these diseases, the severity of their consequences, and the fact that they are often detected too late, new, modern solutions are needed in the fight against diseases such as abdominal aortic aneurysm, cerebrovascular disease, or peripheral arterial occlusive disease. One such solution is artificial intelligence, which enables machines to perform tasks that typically require human intelligence, such as decision-making, speech recognition and problem-solving.
The aim of this paper is to explore the possibilities and obstacles in the clinical application of artificial intelligence in vascular surgery, based on the currently available literature.
The applicability of artificial intelligence in vascular surgery is quite broad; it can serve as a tool for facilitating administration and intraoperative decision-making, as well as an aid for risk stratification, detection, and diagnosis of diseases. In addition to diagnostics and surgical procedures, artificial intelligence, also, has potential in the postoperative monitoring of patients. Predictive algorithms for complications enable timely intervention, reducing the risk of postoperative complications, speeding up recovery and lowering treatment costs. In the field of education, artificial intelligence and virtual reality allow surgeons to practice complex procedures in a safe environment, improving their skills and preparedness for real operations.
Although research in this area is still far from clinical integration, artificial intelligence promises a lot, but like any innovation in medicine, it is not without its challenges. Ethical implications such as issues of privacy, security, responsibility, and fairness will be crucial for ensuring the trust of patients and medical staff. Further research, careful implementation of artificial intelligence as well as interdisciplinary collaboration between clinicians, researchers and regulatory bodies will be essential to achieve optimal results and patient safety
Contemporary Concept of Facial Reanimation
No full textLični živac zaslužan je za inervaciju mimičnih mišića glave i vrata čijom se kontrakcijom oblikuju različiti izrazi čovjekovog lica. Lični živac može biti oštećen čimbenicima poput traume, infekcije ili tumora, no nerijetko uzrok njegove disfunkcije ostaje nepoznat. Kod pacijenata s parezom/paralizom ličnog živca vidljiva je mlohavost jedne polovice lica. Mogu biti prisutne poteškoće prilikom pijenja, jedenja i artikulacije govora. Nadalje, pacijenti ne mogu mimikom iskazati svoje emocije, pogotovo sreću oblikovanjem osmijeha, što značajno otežava komunikaciju između pacijenta i okoline. Osim funkcionalnih posljedica, za pacijente je značajan i estetski manjak koji se manifestira gubitkom simetrije i ravnoteže na licu. Na početku kliničke obrade pacijenta važno je definirati vrijeme nastupa kljenuti, kao i potencijalne uzroke i čimbenike rizika. Za određivanje stupnja paralize koriste se House-Brackmann i Sunnybrook ocjenske ljestvice. Liječenje je u prvom redu etiološko, no ono često nije moguće ili nije u potpunosti uspješno. Terapijske metode tada podrazumijevaju vraćanje ravnoteže, simetrije i pokreta u paralizirano lice kirurškim putem, što se naziva reanimacijom lica. Reanimacija lica obuhvaća statičke i dinamičke kirurške metode. Danas prednost imaju dinamičke metode i uključuju izravni popravak živca, primjenu interpozicijskih presadaka, transfer lokalnih motoričkih živaca, CFNG i lokalne i slobodne mišićne režnjeve. Uz kirurško liječenje, ili kao njegova zamjena, mogu se primjenjivati poštednije metode poput kemodenervacije botulinum toksinom i fizikalne terapije i rehabilitacije. Prilikom odabira metode liječenja ključno je definirati koliko je vremena proteklo od nastupa kljenuti. Ako je prošlo manje od godinu dana, primjenjuju se reinervacijske metode poput izravnog popravka živca, interpozicijskih presadaka i CFNG. Ako je prošlo više od godinu dana, denervirani mimični mišići gube sposobnost reagiranja na živčane impulse i ireverzibilno atrofiraju. Tada se primjenjuju lokalni i slobodni mišićni režnjevi kako bi nadomjestili funkciju atrofiranih mimičnih mišića zahvaćene polovice lica.The facial nerve is responsible for innervating the mimetic muscles of the head and neck, whose contractions form various facial expressions. The facial nerve can be damaged by factors such as trauma, infection, or tumors, but often the cause of its dysfunction remains unknown. Patients with facial nerve paresis/paralysis exhibit flaccidity on one side of the face. They may have difficulties drinking, eating, and articulating speech. Additionally, they cannot express their emotions through facial expressions, especially joy through forming a smile, which significantly impairs communication between the patient and their surroundings. Besides functional consequences, patients also face significant aesthetic deficiencies manifested by the loss of facial symmetry and balance. At the beginning of the clinical assessment, it is important to determine the onset of the paralysis, as well as potential causes and risk factors. The degree of paralysis is assessed using the House-Brackmann and Sunnybrook grading scales. Treatment is primarily etiological, but this is often not possible or completely successful. In those cases, therapeutic methods aim to restore balance, symmetry, and movement to the paralyzed face surgically, which is known as facial reanimation. Facial reanimation includes both static and dynamic surgical methods. Today, dynamic methods are preferred and include direct nerve repair, the use of interpositional grafts, transfer of local motor nerves, CFNG, and local and free muscle flaps. In addition to surgical treatment, or as an alternative to it, more conservative methods such as chemodenervation with botulinum toxin or physical therapy and rehabilitation can be applied. When choosing a treatment method, it is crucial to define how much time has passed since the onset of the paralysis. If less than a year has passed, reinnervation methods such as direct nerve repair, interpositional grafts, and CFNG can be used. If more than a year has passed, the denervated mimetic muscles lose their ability to respond to nerve impulses and irreversibly atrophy. In such cases, local and free muscle flaps are used to replace the function of the atrophied mimetic muscles of the affected side of the fac
Different approaches to play therapy in children
No full textIgra je aktivnost koja nadilazi pojam vrste i dobi. Kreiranje striktne definicije igre je gotovo nemoguće. Stoga se igru najčešće promatra kroz njezinu funkciju. Kroz povijest su se javljale brojne teorije koje se pokušale objasniti razloge zašto se ljudi igraju. Iako ludično ponašanje nije ograničeno samo na dječju dob, igra se smatra samim srcem djetinjstva. Kroz igru djeca kognitivno, emocionalno i socijalno sazrijevaju. Osim njezinog razvojnog značaja, igra je i oblik neverbalne komunikacije putem kojeg djeca mogu izraziti svoje osjećaje. Stoga je terapija igrom idealno dijagnostičko sredstvo, kao i terapeutska intervencija za niz emocionalnih i bihevioralnih poremećaja u djece. Prilikom formiranja optimalnog terapeutskog procesa potrebno je razmišljati o brojnim faktorima kao što su terapeutov teoretski pristup, uređenje sobe, izbor igračaka, trajanje i učestalost seansi, dob, spol, ličnost djeteta, teškoće s kojima se susreće itd. Terapija igrom indicirana je u brojnim psihičkim poremećajima, a korisna je i u radu sa zdravom i hospitaliziranom djecom. Najranije postulirani teoretski model terapije igrom je psihoanalitički pristup. Psihoanalitički pristup počiva na temeljima Freudove psihoanalize koje su za rad s djecom prilagodile Melanie Klein i Anna Freud. U ovom pristupu cilj je dovođenje djetetovih nesvjesnih konflikata u područje svjesnog. Spoznajom tih konflikata, dijete reagira promjenom maladaptivnog ponašanja. Nedirektivni pristup je humanistički pristup terapije igrom koji je pod utjecajem Carla Rogersa formirala Virgina Axline. Temeljna pretpostavka ovog pristupa je da djeca posjeduju intrinzičnu sposobnost self-aktualizacije koju je moguće aktivirati osiguravanjem toplog, empatičnog i iskrenog terapeutskog okružja. Danas je nedirektivna terapija modificirana u terapiju orijentiranu prema djetetu. Osim ovih dvaju najvećih pristupa terapije igrom, postoje još brojni drugi pristupi poput Jungove analitičke terapije igrom i kognitivno-bihevioralne terapije igrom. Učinkovitost terapije igrom primarno je temeljena na empirijskim dokazima. Zasada postoje samo dvije metaanalize o učinkovitosti terapije igrom.Play is an activity that transcends the concept of species and age. Since play is hard to define, it is mostly examined through its function. Throughout history, numerous theories have attempted to explain why people play. Although playful behavior is not confined to childhood, play is considered the very essence of childhood. Through play, children mature cognitively, emotionally, and socially. Besides its developmental significance, play is also a form of non-verbal communication through which children can express their feelings. Thus, play therapy is an ideal diagnostic tool, as well as a therapeutic intervention for various emotional and behavioral disorders in children. When forming an optimal therapeutic process, numerous factors need to be considered, such as the therapist's theoretical approach, the room setting, the choice of toys, the duration and frequency of sessions, the child's age, gender, personality, and the difficulties they face. Play therapy is indicated for numerous psychological disorders and is also beneficial for working with healthy and hospitalized children. The earliest theoretical model of play therapy is the psychoanalytic approach. This approach is based on the foundations of Freud's psychoanalysis, adapted for work with children by Melanie Klein and Anna Freud. The goal of this approach is to bring the child's unconscious conflicts into the conscious mind. By understanding these conflicts, the child can change maladaptive behavior. The non-directive approach, influenced by Carl Rogers and developed by Virginia Axline, is a humanistic approach to play therapy. The fundamental premise of this approach is that children possess an intrinsic ability for self-actualization, which can be activated by providing a warm, empathetic, and genuine therapeutic environment. Today, non-directive therapy has evolved into Child-centered play therapy. In addition to these two primary approaches, there are many other approaches, such as Jungian analytical play therapy and Cognitive-behavioral play therapy. The effectiveness of play therapy is primarily based on empirical evidence. There are only two meta-analyses that examine the effectiveness of play therapy
Dose of X-ray radiation during pediatric electrophysiological interventions on the heart
No full textUvod: Od uvođenja sustava 3D mapiranja značajno se smanjila upotreba rendgenskog zračenja u elektrofiziološkim zahvatima na srcu. Posebno je to važno za djecu zbog njihove veće osjetljivosti na ionizirajuće zračenje. Cilj ovog rada je analizirati ozračenost pedijatrijskih pacijenata kod ovih zahvata koji se provode uz korištenje 3D navigacijskog sustava.
Ispitanici i metode: Rad je presječna studija. Ispitanici su osobe mlađe od 18 godina kod kojih je proveden elektrofiziološki postupak u Gottsegen kardiovaskularnom centru, Budimpešta, Mađarska te u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, Zagreb, Hrvatska.
Rezultati: Analizirani su podaci za ukupno 914 sudionika: 55,7 % dječaka i 44,3 % djevojaka. Prosječna dob bila je 13,25 godina, a srednja masa 53,20 kg. Od svih zahvata 62,04 % učinjeno je bez, a 37,96 % uz korištenje rendgenskog zračenja. Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti korištenja rendgenskog zračenja pri usporedbi skupina prema spolu (p=0,181), dobi (p=0,380) ili masi (p=0,120). Prema aritmološkom supstratu rendgensko zračenje je najčešće korišteno kod lijevostranih akcesornih puteva (86,2 %). Prema dozi zračenja, uočena je značajna razlika između skupina prema tjelesnoj masi pacijenta kad se isključe pacijenti koji nisu ozračeni. Kod djece s većom tjelesnom masom zabilježene su veće vrijednosti umnoška doze i površine (DAP) i efektivne doze (ED). Medijan vrijednosti DAP-a u različitim skupinama prema tjelesnoj masi bio je između 4,00
(interkvartalni raspon - IQR 1,00-14,00) i 26,33 (IQR 8,77-140,84) cGycm2. Medijan vrijednosti ED-a bio je između 23,18 (IQR 5,21-67,70) i 60,96 (IQR 20,64-394,04) μSv. Najviši DAP i ED u odnosu na indikaciju zabilježeni su za ventrikularne ekstrasistole i ventrikularnu tahikardiju - 27,65 (IQR 12,91-75,0) cGycm2 odnosno 100,73 (IQR 53,31- 258,10) μSv. U skupinama prema supstratu aritmije bilo je slično, najviše doze bile su u ventrikularnim supstratima s vrijednosti DAP-a 29,62 (IQR 13,81-76,0) cGycm2 i ED-a 103,15 (IQR 60,78-266,99) μSv. Prikazane su i doze organa kod djece pri elektrofiziološkim procedurama na srcu.
Zaključak: Elektrofiziološki zahvati na srcu kod djece mogu se raditi s vrlo niskim dozama zračenja kada se koriste sustavi 3D mapiranja u usporedbi sa zahvatima bez tih sustava te u usporedbi s pedijatrijskom intervencijskom kardiologijom ili elektrofiziologijom srca kod odraslih pacijenata. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da ozračenje djece manje tjelesne mase nije veće u odnosu na djecu veće tjelesne mase tako da nema razloga da se na temelju doze zračenja odgađaju procedure za stariju dob.Introduction: Since the introduction of the 3D mapping system, the use of X-ray radiation in electrophysiological interventions on the heart has significantly decreased. The aim of this paper is to analyze the X-rays exposure of pediatric patients during these procedures.
Subjects and methods: The paper is a cross-sectional study. The subjects are patients under the age of 18 who have had an electrophysiological study conducted in Gottsegen Cardiovascular Center, Budapest, Hungary and in UHC Sestre milosrdnice, Zagreb.
Results: A total of 914 participants were analysed: 55.7% males and 44.3% females. The mean age was 13.25 years, and the mean mass was 53.20 kg. Of all procedures, 62.04% were performed without and 37.96% with the use of X-rays. There was no statistically significant difference in the frequency of X-ray use when comparing groups by sex (p=0.181), age (p=0.380) or mass (p=0.120). Significant difference was noted between mass groups, while heavier children had higher values of DAP and ED.
Conclusion: According to this research, children with smaller body mass are not more irradiated compared to larger children, so there is no reason to delay procedures for older age based on the dose of X-ray radiation