Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Mitohondrijske podpopulacije i UPRmt u dijabetičkoj kardiomiopatiji: plan upravljanja istraživačkim podacima
No full textDepression in borderline personality disorder
No full textGranični poremećaj ličnosti psihijatrijski je poremećaj karakteriziran pervazivnom nestabilnošću u regulaciji emocija, kontroli impulsa, interpersonalnim odnosima i slici samoga sebe. Pokazuje visoke stope komorbiditeta s drugim psihijatrijskim dijagnozama, a među njima posebno se ističe komorbiditet s velikim depresivnim poremećajem, od kojeg će u nekom trenutku svog života patiti čak do 85 % bolesnika s borderline-om. Klinička obilježja ova dva poremećaja u velikoj se mjeri preklapaju što može dovesti do poteškoća pri dijagnostici, a zbog kompliciranja kliničke slike depresije pervazivnim simptomima poremećaja ličnosti češće je javljanje složenog kliničkog tijeka depresije s duljim trajanjem depresivnih epizoda, perzistiranjem depresivnih simptoma i slabijim odgovorom na konvencionalne metode liječenja. Iz tog se razloga javlja potreba za definiranjem smjernica i razvojem algoritma liječenja ovih pacijenata. Većina autora slaže se da treba pobjeći od loše navike propisivanja velikog broja lijekova ovim pacijentima, te farmakoterapiju promatrati samo kao dodatak psihoterapiji specifičnoj za borderline, od kojih je najpoznatija dijalektička bihevioralna terapija (DBT). Osnovu farmakoterapije još uvijek najčešće čine lijekovi iz skupine SIPPS (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina), no razmatra se i potencijalno uvođenje stabilizatora raspoloženja, atipičnih antipsihotika, te drugih lijekova i njihovih kombinacija, kao i drugih oblika liječenja poput elektrokonvulzivne terapije i transkranijalne magnetske stimulacije. Uz još uvijek premalo objavljene literature na ovu temu te ograničenu učinkovitost dostupnih terapijskih metoda, potrebna su daljnja istraživanja koja će pružiti novi i uspješniji pristup liječenju pacijenata s ovim komorbiditetom.Borderline personality disorder is a psychiatric disorder characterized by pervasive instability in emotion regulation, impulse control, interpersonal relationships, and self-image. It shows high rates of comorbidity with other psychiatric disorders, especially with the major depressive disorder, from which up to 85 % of borderline patients will suffer at some point in their lives. The clinical features of these two disorders largely overlap, which can lead to difficulties in diagnosis. Due to the complication of depression with the pervasive symptoms of personality disorders, there is a higher occurrence of a complex clinical course of depression, with a longer duration of depressive episodes, stronger persistence of depressive symptoms, and a weaker response to conventional methods of treatment. Hence, there is a need to define guidelines and develop a treatment algorithm for these patients. Most authors agree that the bad habit of polypharmacy in this population should be avoided, and that pharmacotherapy should only be considered as an addition to borderline-specific psychotherapy, the most well-known of which is dialectical behavior therapy (DBT). The basis of pharmacotherapy are still SSRIs (selective serotonin reuptake inhibitors), but the potential introduction of mood stabilizers, atypical antipsychotics and other drugs and their combinations, as well as other forms of treatment such as electroconvulsive therapy and transcranial magnetic stimulation, is also being considered. With still not enough published literature on this topic and the limited effectiveness of available therapeutic methods, further research is needed to provide a new and more successful approach to the treatment of patients suffering from this comorbidity
The influence of proper intake of fatty acids on pregnancy outcome
No full textMetaboličke prilagodbe organizma trudnice osiguravaju fetusu adekvatnu opskrbu hranjivim tvarima. Opskrba fetusa hranjivim tvarima ovisi o funkciji posteljice, a transport lipida složen je proces u kojem sudjeluju brojni receptori i prijenosni proteini. Tijekom kataboličke faze trudnoće dolazi do fiziološke hiperlipidemije čime lipoproteini, a time trigliceridi i kolesterol te slobodne masne kiseline postaju dostupne za prijenos posteljicom. Dislipidemija majke tijekom trudnoće povezana je s komplikacijama trudnoće kao što su gestacijski dijabetes melitus, fetalna makrosomija, smanjena porođajna težina i preeklampsija.
Masne kiseline, osobito višestruko nezasićene masne kiseline imaju značajnu ulogu u rastu i razvoju fetusa. One sudjeluju u energetskom metabolizmu, staničnoj signalizaciji, regulaciji ekspresije gena, prekursori su u sintezi eikozanoida te su strukturna komponenta staničnih membrana. Esencijalne masne kiseline su linolna (n-6) i α-linolenska kiselina (n-3). Njihovi su derivati arahidonska kiselina, eikozapentaenska kiselina i dokozaheksaenska kiselina. Navedene masne kiseline imaju utjecaj na trajanje trudnoće i porođajnu težinu novorođenčeta, na neurološki razvoj i razvoj retine, imunološkog sustava te metabolizma fetusa što mu predodređuje zdravstvene ishode tijekom života.
Prehrana majke jedan je od najvažnijih promjenjivih čimbenika koji utječu na zdravstveni ishod majke i djeteta. Suvremena zapadnjačka prehrana bogata zasićenim i trans-masnim kiselinama te s visokim omjerom n-6 i n-3 masnih kiselina ističe se kao rizični čimbenik u razvoju pretilosti majke, djeteta i nepovoljnim ishodima trudnoće. Mediteranska prehrana, s druge strane, osigurava optimalan unos pojedinih makronutrijenata i mikronutrijenata, s naglaskom na višestruko nezasićene masne kiseline. Ima nizak omjer n-6 i n-3 masnih kiselina te se pokazala kao idealni model prehrane s dokazanim povoljnim učincima na zdravlje.Metabolic adaptations during pregnancy ensure the fetus receives an adequate supply of nutrients. The fetus relies entirely on the placental function for its nutrient supply, with lipid transport being a complex process involving numerous receptors and transport proteins. During the catabolic phase of pregnancy, physiological hyperlipidemia ensures enough lipoproteins, including triglycerides, cholesterol, and free fatty acids, are available for placental transfer. Maternal dyslipidemia during pregnancy is associated with complications such as gestational diabetes mellitus, fetal macrosomia, low birth weight, and preeclampsia.
Fatty acids, particularly polyunsaturated fatty acids, are crucial for the growth and development of the fetus. They play vital roles in energy metabolism, cellular signaling, gene regulation, act as precursors for eicosanoid synthesis and are integral to the cell membrane structure. Essential fatty acids like linoleic acid (n-6) and α-linolenic acid (n-3), along with their derivatives such as arachidonic acid (ARA), eicosapentaenoic acid (EPA), and docosahexaenoic acid (DHA), significantly impact pregnancy duration, birth weight, neurological and retinal development, as well as the development of the immune system and fetal metabolism. Consequently, these factors determine long-term health outcomes.
Maternal nutrition is one of the crucial modifiable factors influencing the health outcomes for both mother and child. The modern Western diet, rich in saturated and trans fatty acids, also characterized by a high n-6 to n-3 ratio, poses risks for maternal and child obesity as well as adverse pregnancy outcomes. The Mediterranean diet, on the other hand, provides an optimal and balanced intake of macronutrients and micronutrients with an emphasis on polyunsaturated fatty acids. Additionally, it maintains a low n-6 to n-3 ratio and is recognized as an ideal dietary model with proven health benefits
Comparison of non-surgical and surgical treatment of knee meniscus injury
No full textKoljeno je složeni zglob koji povezuje femur, tibiju i patelu. Koljeno, strukturno gledano, uključuje različite ligamente, tetive, mišiće i hrskavicu, koji zajedno omogućuju stabilnost i pokretljivost. Menisci su fibrozno-hrskavične strukture koje se nalaze između femura i tibije. Primarna funkcija meniska je raspodjela opterećenja između zglobnih ploha, apsorpcija šoka i poboljšanje stabilnosti zgloba. Ozljede meniska jedne su od najčešćih ozljeda koljena, čije ne liječenje može dovesti do značajnog morbiditeta. U ovom diplomskom radu uspoređene su metode neoperacijskog i operacijskog liječenja ozljeda meniska koljena. Neoperacijsko liječenje, koje uključuje fizikalnu terapiju, nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID) i intraartikularnu aplikaciju lijekova, obično se koristi za degenerativne ozljede meniska. S druge strane, operacijski zahvati, kao što su artroskopska djelomična meniscektomija (ADM) i šivanje meniska, preferiraju se kod akutnih traumatskih ozljeda smještenih u dobro vaskulariziranoj crvenoj zoni meniska.
Šivanje meniska ima višu stopu reoperacija u usporedbi s ADM-om, ali rezultira boljim dugoročnim funkcionalnim ishodom, višom razinom aktivnosti i nižom stopom neuspjeha. Ključno je individualizirati pristup liječenju uzimajući u obzir specifične karakteristike
ozljede i potrebe bolesnika.The knee is a complex joint that connects the femur, tibia, and patella. Structurally, the knee includes various ligaments, tendons, muscles, and cartilage, which together provide stability and mobility. The menisci are fibrocartilaginous structures located between the femur and tibia. The primary function of the meniscus is to distribute the load between the joint surfaces, absorb shock, and enhance joint stability. Meniscus injuries are among the most common knee injuries, and if left untreated, can lead to significant morbidity. In this thesis, non-surgical and surgical treatment methods for meniscus injuries of the knee are compared. Non-surgical treatment, which includes physical therapy, nonsteroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDs), and intra-articular drug application, is typically used for degenerative meniscus injuries. On the other hand, surgical procedures,
such as arthroscopic partial meniscectomy (APM) and meniscus suturing, are preferred for acute traumatic injuries located in the well-vascularized red zone of the meniscus. Meniscus suturing has a higher reoperation rate compared to APM, but it results in better long-term functional outcomes, higher activity levels, and a lower failure rate. It is crucial to individualize the treatment approach by considering the specific characteristics of the injury and the patients needs
Gastrointestinal stomas in pediatric surgery
No full textPojam stoma dolazi od grčke riječi „stoma“ koja znači otvor ili usta, a u medicini označava kirurški konstruiran otvor na površini tijela koji je u kontinuitetu sa šupljim organom, primjerice mokraćovodom, respiratornim sustavom ili bilo kojim dijelom probavne cijevi. U ovom radu pod pojmom stoma biti će opisane stome gastrointestinalnog sustava, točnije gastrostome (želudac), ileostome i jejunostome (tanko crijevo) te kolostome (debelo crijevo). S obzirom na predviđeno vrijeme koje će stoma biti postavljena pacijentu govorimo o privremenim i trajnim stomama. Glavnina stoma stvorenih u dječjoj kirurgiji privremene su naravi te se zatvaraju ispravljanjem temeljnog problema bilo da je riječ o prirođenom ili stečenom stanju. Indikacije za upotrebu stome raznolike su, no njihova je funkcija prvenstveno ili pomoć pri evakuaciji sadržaja lumena ciljnog organa ili olakšan pristup istom s ciljem olakšanja hranjenja, davanja lijekova ili provođenjem dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Razvojem kirurgije kao grane medicine uvelike se povećao opseg operacija koje je moguće uspješno provesti pa su danas u upotrebi razne tehnike kreiranja i zatvaranja stome. Iako otvaranje dodatne, umjetne šupljine na tijelu često otvara novu dimenziju problema kako u fizičkom tako i u psihičkom funkcioniranju samog pacijenta i nerijetko cijele njegove obitelji, pravilno postavljena indikacija te operacija izvedena po svim pravilima struke omogućuje velikom broju moribundne djece preživljenje, a onima s kroničnim poteškoćama poboljšanje kvalitete života.The term stoma originates from the Greek word "stoma," meaning opening or mouth. In the medical context, a stoma refers to a surgically created opening on the body's surface that is directly connected to a hollow organ, such as the ureter, respiratory system, or any part of the digestive tract. This paper will specifically focus on gastrointestinal stomas, including gastrostomies (stomach), ileostomies and jejunostomies (small intestine), and colostomies (large intestine). Based on the anticipated duration of the stoma, they can be classified as temporary or permanent. The majority of stomas created in pediatric surgery are temporary and are closed once the underlying medical condition, whether congenital or acquired, has been addressed. Indications for stoma creation are diverse, but their primary function is to facilitate the evacuation of contents from the target organ or to provide easier access for feeding, medication administration, or diagnostic and therapeutic procedures. With advancements in surgical techniques, the scope of operations has expanded significantly, leading to a growing need for various methods of stoma creation and closure. While the creation of an additional, artificial opening on the body often introduces new challenges, both physically and psychologically, for the patient and their family, a properly indicated surgery performed according to best practices can be life-saving for critically ill children and improve the quality of life for those with chronic conditions
Angiotensin II in distributive shock
No full textŠok je životno ugrožavajuće stanje zatajenja cirkulacije koje je obilježeno neprimjerenom dopremom ili iskorištavanjem kisika u tkivima, što dovodi do stanične i tkivne hipoksije. Inicijalne promjene su reverzibilne, no u vrlo kratkom roku postaju ireverzibilne i dovode do multiorganskog zatajenja i, u najgorim slučajevima, smrti. Važno je što ranije započeti liječenje šoka kako bi se izbjegle ireverzibilne posljedice, uz istovremeno traženje uzroka šoka, koje omogućuje primjenu ciljanog liječenja. Distributivni šok je okarakteriziran teškom perifernom vazodilatacijom (sinonim mu je vazodilatatorni šok). Najčešći uzroci distributivnog šoka su septički, anafilaktički i neurogeni šok.
Liječenje distributivnog šoka trenutno se temelji na primjeni tekućine i vazopresora. Adrenalin je vazopresor prve linije u anafilaktičkom šoku, a noradrenalin u septičkom i neurogenom šoku. Angiotenzin II indiciran je za liječenje refraktorne hipotenzije u odraslih bolesnika sa septičkim ili drugim distributivnim šokom koji su hipotenzivni unatoč adekvatnoj nadoknadi volumena, primjeni kateholamina i vazopresina. Europska agencija za lijekove je 2019. godine odobrila angiotenzin II. Klinička istraživanja su pokazala da je učinak angiotenzina II na arterijski tlak usporediv s učincima kateholamina, a obzirom na drugačiji mehanizam djelovanja moguća je istovremena uporaba u refraktornom distributivnom šoku.Shock is a life-threatening condition of circulatory failure characterized by inadequate delivery or utilization of oxygen in tissues, leading to cellular and tissue hypoxia. Initial changes are reversible, but in a very short time, they become irreversible and lead to multi-organ failure and, in the worst cases, death. It is critical to initiate treatment of shock as early as possible to avoid irreversible consequences while simultaneously searching for the cause of shock to enable targeted treatment. Distributive shock is characterized by severe peripheral vasodilation (its synonym is vasodilatory shock). The most common causes of distributive shock are septic, anaphylactic, and neurogenic shock.
The treatment of distributive shock currently relies on the administration of fluids and vasopressors. Adrenaline is the first-line vasopressor in anaphylactic shock and noradrenaline in septic and neurogenic shock. Angiotensin II is indicated for the
treatment of refractory hypotension in adult patients with septic or other distributive shock who are hypotensive despite adequate volume resuscitation and the administration of catecholamines and vasopressin. The European Medicines Agency
approved angiotensin II in 2019. Clinical studies have shown that the effect of angiotensin II on arterial pressure is comparable to that of catecholamines, and given its different mechanism of action, simultaneous use in refractory distributive shock is possible
Review of strategies and activities for combating childhood obesity in the countries of the World Health Organization European Region
No full textDebljina kod djece predstavlja složenu kroničnu bolest s ozbiljnim zdravstvenim, društvenim i ekonomskim posljedicama. Glavni mehanizmi za razvoj prekomjerne tjelesne mase i debljine su obesogeno okruženje, rizični prenatalni i natalni čimbenici te uvjeti ranog djetinjstva. Epidemiologija debljine pokazuje alarmantan porast prevalencije među djecom u Europi, uključujući Hrvatsku. U Hrvatskoj, prema istraživanju Europska inicijativa praćenja debljine u djece, Hrvatska iz 2021./2022., 36,1% djece imalo je prekomjernu tjelesnu masu, od čega njih 15,4% debljinu. Ovi podaci stavljaju Hrvatsku među zemlje s najvišim udjelom debljine u Europi. Europske inicijative i programi usmjereni su na promicanje pravilnih prehrambenih navika, povećanja tjelesne aktivnosti promicanje dojenja, edukaciju roditelja i djece te regulaciju tržišta prehrambenih proizvoda uz kreiranje neobesogenih okruženja. Izolirane aktivnosti do sada nisu pokazale učinke i potrebni su multisektorski integrirani pristupi koji uključuju različite i brojnih dionika u borbi s ovim galopirajućim javnozdravstvenim izazovom. Osnovne prepreke uključuju nedostatak financijske potpore, stigmatizaciju osoba s debljinom i neusklađenu politiku. Za njihovo prevladavanje potrebna su inovativna rješenja i politička volja za kvalitetniju i sveobuhvatniju implementaciju mehanizama borbe protiv kronične bolesti debljine u djece.Childhood obesity represents a complex chronic disease with serious health, social, and economic consequences. The main mechanisms for the development of overweight and obesity include an obesogenic environment, risky prenatal and natal factors, and early childhood conditions. The epidemiology of obesity shows an alarming increase in prevalence among children in Europe, including Croatia. According to the European Childhood Obesity Surveillance Initiative in Croatia from 2021/2022, 36.1% of children had excess weight, of which 15.4% were obese. These data place Croatia among the countries with the highest obesity rates in Europe. European initiatives and programs aim to promote healthy eating habits, increase physical activity, promote breastfeeding, educate parents and children, and regulate the food product market while creating non-obesogenic environments. Isolated activities have not shown effects so far, and multisectoral integrated approaches involving various stakeholders are needed to combat this rapidly growing public health challenge. The main obstacles include a lack of financial support, stigmatization of obese individuals, and uncoordinated policies. Overcoming these requires innovative solutions and political will for a higher quality and more comprehensive implementation of mechanisms to fight the chronic disease of childhood obesity
Equivalent: Vitamin C utilisation in 2020: "have we bought a lemon?”
No full textPandemija SARS-CoV-2 značajno je utjecala na svakodnevni život. Iako su cjepiva bila u razvoju, razni lijekovi i dodaci prehrani predlagani su za prenamjenu, uglavnom bez uspjeha. Među predloženim tvarima, vitamin C (askorbinska kiselina) izdvajao se zbog dostupnosti, pristupačnosti i sigurnosti. Popularnost primjene vitamina C u liječenju respiratornih infekcija može se pratiti do 1970-ih godina, kada je Linus Pauling iznio teoriju da vitamin C može imati profilaktički učinak protiv prehlade te ublažiti njene simptome. Vitamin C je esencijalni mikronutrijent i antioksidans potreban za mnoge biološke procese te ima dokazano povoljne učinke na stanice imunološkog sustava. Međutim, rezultati dosadašnjih studija ne podržavaju profilaktičku ili terapijsku upotrebu vitamina C u respiratornim infekcijama. Evaluacija učinkovitosti visokih doza vitamina C za profilaksu i liječenje prehlade pokazala je da suplementacija vitaminom C nije spriječila prehladu čak i uz dozu od 1g/dan tijekom nekoliko mjeseci. Pozitivni učinci zabilježeni su kod skupina izloženih visokom fizičkom stresu, kao što su maratonci, skijaši i vojnici, pri čemu je suplementacija vitaminom C smanjila rizik od respiratornih infekcija za gotovo 52%. Vitamin C je također istraživan u kontekstu sepse, no meta-analiza nije pokazala značajne koristi od primjene visokih doza intravenoznog vitamina C. Što se tiče COVID-19, rezultati meta-analiza dosljedno ne pokazuju značajnu korist ni oralne ni intravenozne primjene vitamina C. Istraživanje u Hrvatskoj pokazalo je značajan porast konzumacije vitamina C tijekom 2020. godine, najvjerojatnije zbog pandemije i uvjerenja javnosti o njegovim zaštitnim ili ljekovitim učincima, što nije potkrijepljeno dokazima. Model predviđanja za 2020. pokazao je da je stvarna konzumacija bila znatno veća od predviđene, što je rezultiralo dodatnim troškom od približno 111.645 eura.
Ovaj porast potrošnje vitamina C zabilježen je i u drugim zemljama. Iako je suplementacija vitaminom C uglavnom bezopasna, povezana je sa značajnim dodatnim troškovima na razini populacije i nema dokazano korisne učinke kod osoba koje nisu deficitarne.
Preporučeni dnevni unos vitamina C može se lako zadovoljiti uravnoteženom prehranom bez potrebe za suplementacijom.The SARS-CoV-2 pandemic has significantly impacted daily life. While vaccines were in development, various drugs and dietary supplements were proposed for repurposing, mostly without success. Among the suggested substances, vitamin C (ascorbic acid) stood out due to its availability, affordability, and safety. The popularity of using vitamin C in treating respiratory infections can be traced back to the 1970s when Linus Pauling theorized its prophylactic effect against the common cold and its symptom alleviation. Vitamin C, an essential micronutrient and antioxidant, crucial for numerous biological processes, has demonstrated favorable effects on the immune system cells. However, current study results do not support its prophylactic or therapeutic use in respiratory infections. Evaluation of the efficacy of high doses of vitamin C for cold prophylaxis and treatment showed that vitamin C supplementation did not prevent colds, even at a dose of 1g/day over several months. Positive effects were observed in populations subjected to high physical stress, such as marathon runners, skiers, and soldiers, where vitamin C supplementation reduced the risk of respiratory infections by almost 52%. Vitamin C has also been studied in the context of sepsis, but meta-analysis did not show significant benefits from high-dose intravenous vitamin C administration. Regarding COVID-19, consistent results from meta-analyses do not demonstrate significant benefits from either oral or intravenous vitamin C administration. Research in Croatia indicated a significant increase in vitamin C consumption in 2020, likely due to public belief in its protective or therapeutic effects, unsupported by evidence. The predictive model for 2020 showed actual consumption significantly exceeding predictions, resulting in approximately 111,645€ in additional costs. This increase in vitamin C consumption was also observed in other countries. Although vitamin C supplementation is generally safe, it is associated with significant additional costs at the population level and has not been proven beneficial in non-deficient individuals. The recommended daily intake of vitamin C can easily be met through a balanced diet without the need for supplementation
Upper limb functional reconstruction after soft tissue sarcoma surgery
No full textFunkcionalna rekonstrukcija postupak je kojim se pacijentu vraćaju funkcija i izgled određenog anatomskog područja kakvi su bili prije opsežne operacije nakon koje je zaostao veliki defekt. Za popunjavanje tog defekta koriste se režnjevi, čija upotreba je poznata još od 25. godine prije Krista. Sarkomi mekih tkiva rijetka su heterogena skupina tumora koja može nastati od različitih tkiva, a najčešće su lokalizirani na gornjim ekstremitetima. S obzirom na blizinu mišićnih i neurovaskularnih struktura u tom području, nerijetko je nakon kirurške ekscizije potrebno rekonstruirati zaostali defekt. Još od 1906. godine poznata je uloga režnja širokog leđnog mišića (lat. m. latissimus dorsi) za popunjavanje takvih defekata, zbog mogućnosti adaptacije njegove veličine i dobre vaskularne opskrbe. Stoga se danas kao najčešća metoda za rekonstrukciju defekta na gornjem ekstremitetu rabi režanj širokog leđnog mišića na vaskularnoj peteljci. Iako ova metoda ima postoperativne komplikacije poput nastanka seroma, infekcije rane ili pojave kronične boli na donorskom mjestu, predoperacijskim i postoperacijskim ispitivanjima TESS i MSTS upitnicima potvrđeno je da je ova metoda zadovoljavajuća i omogućuje pacijentima dobar povratak funkcije rekonstruiranog ekstremiteta.Functional reconstruction is a procedure that restores the function and appearance of a certain anatomical area to the patient as before the extensive surgery that left behind a large defect. To fill this defect, flaps are used, the use of which has been known since 25 BC. Soft tissue sarcomas are a rare heterogeneous group of tumors that can arise from different tissues, and are most often localized on the upper extremities. Considering the proximity of muscular and neurovascular structures in that area, it is often necessary to reconstruct the remaining defect after surgical excision. Since 1906, the role of the latissimus dorsi muscle flap (lat. m. latissimus dorsi) for filling such defects has been known due to the possibility of adapting its size and its good vascular supply. Therefore, today, as the most common method for the reconstruction of defects on the upper extremity, a latissimus dorsi muscle flap on the vascular pedicle is used. Although this method has post-operative complications such as seroma formation, wound infection, or chronic pain at the donor site, pre-operative and post-operative TESS and MSTS questionnaires confirmed that this method is adequate and allows patients to return a good function of the reconstructed limb
Comparison of advanced treatment methods in advanced heart failure
No full textZatajivanje srca je složeni sindrom koji može nastati kao posljedica bilo kojeg poremećaja koji remeti funkciju srca. Riječ je o sindromu koji u današnje vrijeme predstavlja veliki javnozdravstveni problem s procijenjenom prevalencijom od 64 milijuna oboljelih u ukupnoj svjetskoj populaciji. Unatoč postignutom napretku s konvencionalnim terapijskim opcijama, u otprilike 13% oboljelih pacijenata zabilježena je progresija bolesti do stadija koji se naziva uznapredovalo zatajivanje srca. Riječ je o stadiju za koji je karakteristično: razvoj teških i za život onesposobljavajućih simptoma, otpornost na primjenu konvencionalne terapije, zatajivanje ciljnih organa uz potrebu primjene nadomjesne terapije kao i inotropnih lijekova za potporu srčane funkcije, rekurentne hospitalizacije i visoka smrtnost. Kako primjena konvencionalnih terapijskih opcija u ovom stadiju nema ili ima vrlo ograničene učinke, te unatoč lošoj prognozi, takvi se pacijenti smatraju kandidatima za primjenu naprednih metoda liječenja u koje se ubrajaju transplantacija srca i uređaj za potporu funkcije lijevog ventrikula (LVAD). U današnje vrijeme, terapijom zlatnog standarda smatra se transplantacija srca, iako se sve češće počinje koristiti i LVAD s kojim se bilježe sve bolji ishodi pacijenata. Za razliku od transplantacije koja je uvijek definitivna terapijska opcija, LVAD se može koristiti u više indikacija od kojih su 2 najčešće: za premoštenje perioda do transplantacije (eng. bridge to transplantation) ili kao definitivna terapija (eng. destination therapy). Svaka od opcija ima svoje prednosti i nedostatke, kontraindikacije kao i moguće komplikacije uslijed njezine primjene zbog čega je za svakog pojedinog pacijenta potrebno provesti individualizirani i multidisciplinarni pristup u procesu donošenja odluka o primjeni pojedine terapijske metode. Usporedbom istraživanja koja su proučavala učinkovitost i ishode ovih dviju metoda nisu pronađene značajne razlike, no u budućnosti je potrebno provesti dodatna istraživanja kako bi se utvrdili dugoročni ishodi i prikupili jasni dokazi o učinkovitosti ovih metoda u liječenju pacijenata sa uznapredovalim zatajivanjem srca.Heart failure is a complex syndrome that can result from any structural or functional disorder that disrupts the function of the heart. It is a syndrome that today represents a major public health problem with an estimated prevalence of 64 million affected individuals in the global population. Despite advances in conventional therapeutic options, approximately 13% of affected patients experience disease progression to a stage known as advanced heart failure. This stage is characterized by the development of severe and life-disabling symptoms, resistance to conventional therapy, target organ failure requiring replacement therapy and inotropic drugs to support cardiac function, recurrent hospitalizations, and high mortality. As conventional therapeutic options in this stage have no or very limited effects, and despite the poor prognosis, such patients are considered candidates for the application of advanced treatment methods, which include heart transplantation and a left ventricular assist device (LVAD). Nowdays, heart transplantation is regarded as the gold standard therapy, although LVAD is increasingly being used with increasingly better patient outcomes. Unlike transplantation, which is always a definitive therapeutic option, LVAD can be used for multiple indications, two of which are the most common: bridging the period until transplantation (bridge to transplantation) or as a definitive therapy (destination therapy). Each option has its advantages and disadvantages, contraindications and possible complications due to its application, requiring an individualized and multidisciplinary approach in the decision-making process regarding the application of a particular therapeutic method for each patient. By comparing studies that have examined the effectiveness of these two methods, it has been determined that there are no significant differences. However, additional research is needed in the future to determine long-term outcomes and obtain clear evidence on the effectiveness of these methods in treating patients with advanced heart failure