Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Otvorenost, ali pod koju cijenu – stavovi i praksa hrvatskih autora
No full textObjavljivanje u otvorenom pristupu (OA, od engl. open access) danas je prevladavajući oblik komunikacije znanstvenih rezultata. Prema rezultatima ranijih istraživanja udio OA u ukupnom broju međunarodno vidljivih radova hrvatskih autora iznosi 74 %. Početkom 2023. godine provedena je anketa među korisnicima liste znanstvenici.hr da bi se ispitali stavovi i praksa hrvatskih autora u svezi s OA. Anketa je imala cilj sagledati razinu podrške objavljivanju u OA, prepoznavanje pozitivnih i negativnih aspekata, motivaciju za objavljivanje u OA, izvore financiranja te razloge sklonosti određenim OA izdavačima. Prikupljeno je 763 potpuno ispunjenih upitnika. Analiza rezultata pokazala je da 75 % ispitanika podržava objavljivanje u OA te prepoznaje prednosti koje to donosi znanstvenom istraživanju i obrazovnom procesu. Više od 80 % ispitanika slaže se da OA doprinosi bržoj distribuciji novih spoznaja te da radovi objavljeni u OA imaju veće čitateljstvo i vidljivost. S druge strane, gotovo trećina ispitanika smatra da OA povećava komercijalizaciju znanstvenog izdavaštva te da rastući broj objava smanjuje kvalitetu recenzentskog postupka. Kad je u pitanju odabir časopisa za objavljivanje, većini ispitanika kojima znanstveni časopisi predstavljaju najvažniji kanal komunikacije važniji su ugled časopisa i odjek u znanstvenoj zajednici nego otvoren pristup. Praksa OA časopisa koji objavljuju isključivo uz naplatu troškova objave izaziva najviše razilaženja u stavovima. Ispitanici s pozitivnim stavom objavljuju u takvim OA časopisima, poglavito zbog brzine recenziranja i objave. S druge strane, oni s negativnim stavom smatraju da je izdavačima OA časopisa koji naplaćuju objavu važnija zarada od kvalitete objavljenih članaka, navode da nemaju sredstva za plaćanje troškova objave ili ih ne žele plaćati jer se protive preprekama koje se postavljaju objavljivanju znanstvenih rezultata
Interactions of B-lymphocytes and bone cells in health and disease
No full textBone remodeling occurs through the interactions of three major cell lineages, osteoblasts, which mediate bone formation, osteocytes, which derive from osteoblasts, sense mechanical force and direct bone turnover, and osteoclasts, which mediate bone resorption. However, multiple additional cell types within the bone marrow, including macrophages, T lymphocytes and B lymphocytes influence the process. The bone marrow microenvironment, which is supported, in part, by bone cells, forms a nurturing network for B lymphopoiesis. In turn, developing B lymphocytes influence bone cells. Bone health during homeostasis depends on the normal interactions of bone cells with other lineages in the bone marrow. In disease state these interactions become pathologic and can cause abnormal function of bone cells and inadequate repair of bone after a fracture. This review summarizes what is known about the development of B lymphocytes and the interactions of B lymphocytes with bone cells in both health and disease
Fibrinogen deficiency and use of viscoelastic tests in patients with trauma induced coagulopathy
No full textUvod: Traumatske ozljede su i dalje vodeći uzrok morbiditeta i mortaliteta kod odraslih, unatoč napretku u kirurškom zbrinjavaju i intenzivnom liječenju. Rana faza traumatske koagulopatije karakterizirana je nemogućnošću postizanja hemostaze, što može dovesti do nekontroliranog krvarenja i protrahiranog stanja šoka. Tijekom teškog krvarenja fibrinogen postiže vrlo niske vrijednosti u plazmi, ranije nego drugi faktori koagulacije. Viskoelastični testovi mogu dati informaciju o pravovremenoj potrebi za cuplementacijom fibrinogena.
Cilj rada: Cilj ovog rada je iz novije publiciranih radova i literature sažeti najnovija saznanja o manjku i nadoknadi fibrinogena kod bolesnika s traumom. Obuhvaćena je primjena i uloga viskoelastičnih testova u procesu liječenja.
Metode: Rad je kroz pregled publiciranih radova u bazi PubMed, u periodu od 5 godina (2017.-2022.) sažeo najnovija saznanja iz istraživanog područja. Analizirale su se novije randomizirane studije, meta-analize i pregledni članci iz područja traumatske koagulopatije.
Rezultati: Bolesnici koji razviju traumatsku koagulopatiju imaju povišen rizik od smrtnog ishoda. Tijekom teškog krvarenja potrebno je razmotriti empirijsku nadoknadu fibrinogena u ranoj fazi krvarenja. Viskoelastični testovi su korisni u prognoziranju daljnjeg razvoja situacije.
Zaključak: U stanju traumatske koagulopatije niske razine fibrinogena i nemogućnost postizanja hemostaze iziskuju promišljanje o ciljanoj nadoknadi ovog faktora. Prema mogućnostima poželjno je koristiti viskoelastične testove radi procjene manjka i donošenja terapijskih odluka.Introduction: Trauma injuries are still the leading cause of morbidity and mortality in adults, despite improvement in surgical and intensive care. Early phase of traumatic coagulopathy is characterized by impossibility to achieve hemostasis, which can lead to uncontrollable bleeding and prolonged state of shock. During serious bleeding fibrinogen in blood reaches very low levels earlier than other coagulation factors. Viscoelastic tests can give us information about timely supplementation of fibrinogen.
Goal: To summarize information about fibrinogen deficiency and supplementation in trauma patients in newer publications and literature. The role of viscoelastic tests in the process is also included.
Methods: Research of publications in PubMed base through the period of 5 years (2017.-2022.). This paper concluded the newest facts and information from this topic. In this paper randomized studies, meta-analyses and systematic reviews concerning traumatic coagulopathy were analyzed.
Results: Patients that develop traumatic coagulopathy have increased risk from death. During serious bleeding fibrinogen it is important to consider empirical fibrinogen supplementation during the early phase. Viscoelastic tests are useful in projecting next steps in management.
Conclusion: During the state of traumatic coagulopathy low levels of fibrinogen and impossibility to reach hemostasis demand considering goal oriented supplementation of this factor. It is prudent to use viscoelastic tests for orientation about fibrinogen deficiency and about further therapeutic decisions
Application of gene therapy in the pediatric population
No full textGenska terapija predstavlja revolucionarni napredak u medicini, pružajući nove mogućnosti za liječenje i prevenciju genetskih poremećaja, posebno u pedijatrijskoj populaciji. Ovaj diplomski rad istražuje povijest i razvoj genske terapije, osnovne principe genetike, različite tehnike genske terapije, te kliničke primjere njene primjene u liječenju teških nasljednih bolesti kod djece. Povijesni pregled obuhvaća rane eksperimente s prijenosom gena i ključne tehnološke inovacije, uključujući razvoj virusnih vektora i tehnologija za uređivanje gena poput CRISPR- Cas9. Osnove genetike objašnjavaju strukturu i funkciju gena, te kako mutacije mogu dovesti do genetskih poremećaja. Glavni pristupi genskoj terapiji uključuju gensku nadomjesnu terapiju, gensku korekciju i antisense oligonukleotide, svaki sa svojim specifičnim mehanizmima djelovanja i kliničkim primjenama. Diplomski rad također detaljno razmatra genetske poremećaje u pedijatriji, uključujući spinalnu mišićnu atrofiju (SMA), Duchenneovu mišićnu distrofiju (DMD), hemofiliju A, srpastu anemiju, beta talasemiju i druge. Prikazani su klinički primjeri uspješne primjene genske terapije, ističući prednosti, kao što su dugoročno liječenje i poboljšanje kvalitete života, te izazove, uključujući imunološke reakcije i etička pitanja. Posebna pažnja posvećena je važnosti rane intervencije kod djece kako bi genska terapija bila što učinkovitija. Rana dijagnoza i početak terapije mogu spriječiti progresiju bolesti i značajno poboljšati ishode liječenja. U zaključku, genska terapija ima potencijal transformirati liječenje genetskih poremećaja u pedijatriji. Kontinuirano istraživanje, razvoj novih tehnologija i suradnja među znanstvenicima, kliničarima i regulatornim tijelima ključni su za ostvarivanje ovog potencijala. Genska terapija nudi nadu za liječenje nasljednih bolesti koje su do sada bile neizlječive i postavlja temelje za buduće inovacije u medicini koje će značajno poboljšati zdravlje i kvalitetu života djece širom svijeta.Gene therapy represents a revolutionary advancement in medicine, providing new possibilities for the treatment and prevention of genetic disorders, especially in the pediatric population. This thesis explores the history and development of gene therapy, fundamental principles of genetics, various gene therapy techniques, and clinical examples of its application in treating severe hereditary diseases in children. The historical overview covers early experiments with gene transfer and key technological innovations, including the development of viral vectors and gene editing technologies like CRISPR-Cas9. The fundamentals of genetics explain the structure and function of genes, and how mutations can lead to genetic disorders. The main approaches to gene therapy include gene replacement therapy, gene correction, and antisense oligonucleotides, each with its specific mechanisms of action and clinical applications. The thesis also thoroughly examines genetic disorders in pediatrics, including spinal muscular atrophy (SMA), Duchenne muscular dystrophy (DMD), hemophilia A, sickle cell anemia, beta-thalassemia, and others. Clinical examples of successful gene therapy applications are presented, highlighting benefits such as long-term treatment and improved quality of life, as well as challenges like immune responses and ethical issues. Special attention is given to the importance of early intervention in children to maximize the effectiveness of gene therapy. Early diagnosis and initiation of therapy can prevent disease progression and significantly improve treatment outcomes. In conclusion, gene therapy has the potential to transform the treatment of genetic disorders in pediatrics. Continued research, the development of new technologies, and collaboration among scientists, clinicians, and regulatory bodies are crucial to realizing this potential. Gene therapy offers hope for curing hereditary diseases that were previously untreatable and lays the foundation for future medical innovations that will significantly enhance the health and quality of life of children worldwide
Endometriosis and infertility
No full textEndometrioza je kronična upalna ginekološka bolest koja najčešće zahvaća žene reproduktivne dobi. Definirana je prisutnošću benignog funkcionalnog endometrijskog tkiva izvan endometrija maternice. Lokalizacija endometrijskog tkiva, njegov makroskopski izgled, simptomi i njihova težina te odgovor na liječenje endometrioze iznimno su varijabilni. Zlatni standard dijagnosticiranja endometrioze jest laparoskopska kirurgija. Uz dismenoreju, dispareuniju, menometroragiju te kroničnu zdjeličnu bol, pacijentice s endometriozom često se susreću sa smanjenom plodnosti i neplodnosti. Neplodnost definiramo kao nemogućnost ostvarivanja trudnoće nakon najmanje godinu dana redovitih nezaštićenih spolnih odnosa, dok je smanjena plodnost postizanje trudnoće nakon dužeg vremenskog razdoblja nego što se očekuje u uobičajeno plodnog para. Odnos između endometrioze i neplodnosti klinički je prepoznat i znanstveno dokazan, iako je jasna uzročno-posljedična povezanost nepoznata. Potencijalni uzroci neplodnosti povezane s endometriozom su raznoliki - kronična upala i priraslice u zdjelici, hormonski i imunološki poremećaji, uništavanje zdravog tkiva jajnika uz smanjenje ovarijske rezerve, oštećenje jajovoda, smanjena receptivnost endometrija, itd. Pristup liječenju neplodnosti kod žena s endometriozom iznimno varira i ovisi o dobi, lokalizaciji i proširenosti bolesti, pridruženim stanjima, postojanju drugih simptoma endometrioze, ovarijskoj rezervi i prethodnim kirurškim zahvatima. U pacijentica s minimalnom i blagom endometriozom vjerojatnost spontanog začeća tek je nešto niža u usporedbi s parovima kod kojih postoji nerazjašnjeni uzrok neplodnosti. Stoga se takvim pacijenticama preporučuje ekspektativni pristup. Medikamentno liječenje pokazalo se učinkovitim u liječenju boli uzrokovanoj endometriozom, u postizanju anovulacije te u poboljšanju kvalitete života. Nasuprot tome, ne postoje dokazi da medikamentno liječenje boli utječe na poboljšanje plodnosti. Budući da u literaturi postoje nesuglasice oko kirurškog pristupa endometriozi i neplodnosti povezanoj s endometriozom, stručna društva izdala su smjernice koja bi trebala olakšati pristup ženama kojima bi kirurško liječenje pomoglo u smanjenju simptoma i poboljšanju plodnosti. In vitro fertilizacija (IVF) nedvojbeno je najdjelotvornija terapija u liječenju neplodnosti povezane s endometriozom. Nedvojbeno je da IVF maksimalizira fekunditet, osobito u pacijentica s umjerenom i teškom endometriozom kod kojih postoje izmijenjeni anatomski odnosi u zdjelištu.Endometriosis is a chronic inflammatory gynecological disease that most commonly affects women of reproductive age. It is defined by the presence of benign functional endometrial tissue outside of the uterine endometrium. The localization of endometrial tissue, its macroscopic appearance, symptoms and their severity, and the response to treatment are highly variable. The gold standard for diagnosing endometriosis is laparoscopic surgery. Alongside dysmenorrhea, dyspareunia, metrorrhagia, and chronic pelvic pain, patients with endometriosis often encounter reduced fertility and infertility. Infertility is defined as the inability to achieve pregnancy after at least one year of regular unprotected intercourse, while reduced fertility refers to achieving pregnancy after a longer time than expected for fertile couples. The relationship between endometriosis and infertility is clinically recognized and scientifically proven, although the clear causal link remains unknown. Potential causes of infertility associated with endometriosis are diverse, including chronic inflammation and pelvic adhesions, hormonal and immune disorders, destruction of healthy ovarian tissue and reduction of ovarian reserve, fallopian tube damage, and reduced endometrial receptivity, among others. The approach to treating infertility in women with endometriosis varies greatly and depends on factors such as age, disease localization and its extent, associated conditions, the presence of other symptoms, ovarian reserve, and previous surgical interventions. In patients with minimal and mild endometriosis, the likelihood of spontaneous conception is only slightly lower compared to couples with unexplained infertility. Therefore, an expectant approach is recommended for these patients. Medical treatment has proven effective in managing pain caused by endometriosis, achieving anovulation, and improving the quality of life. In contrast, there is no evidence that pain medication improves fertility. Due to discrepancies in the literature regarding the surgical approach to endometriosis and infertility associated with endometriosis, professional organizations have issued guidelines to facilitate the approach to women who could benefit from surgical treatment to reduce their symptoms and improve fertility. In vitro fertilization (IVF) is unequivocally the most effective therapy in treating infertility associated with endometriosis. IVF maximizes fecundity, particularly in patients with moderate and severe endometriosis where distorted pelvic anatomy is present
Breast biopsy under magnetic resonance imaging guidance
No full textDojka je parni organ građen od žljezdanog i masnoga tkiva. U mlađoj dobi, žljezdano je tkivo zastupljenije, dok starenjem dojka involuira, odnosno, udio masnog tkiva znatno se povećava.
Najveći broj lezija u dojkama benigne je prirode, a od njih su najčešće ciste i fibroadenomi. Karcinomi su rjeđi od benignih promjena, no, prvi su po učestalosti i smrtnosti od svih malignih bolesti u žena. Uvođenjem nacionalnog programa za rano
otkrivanje raka dojke mamografskim pregledom, mortalitet je smanjen za oko 20%. Radiološka dijagnostika tumora dojke obuhvaća mamografiju, ultrazvuk te magnetsku rezonanciju dojki. Pod kontrolom navedenih metoda izvode se različiti zahvati –
citološka punkcija tankom iglom, biopsija dojke širokom iglom te vakuumom potpomognuta biopsija dojke, koje omogućavaju određivanje prirode promjena u dojci. Magnetska rezonancija dojke uz primjenu kontrasta najosjetljivija je radiološka metoda
u otkrivanju patologije dojke. No, specifičnost metode je ograničena, a, samo snimanje je dugotrajno, kompliciranije te manje dostupno od mamografskog i ultrazvučnoga pregleda.
Biopsija dojke pod kontrolom magnetske rezonance indicirana je u slučaju lezije koja je okultna na mamografiji i ultrazvuku. Provodi se pomoću zatvorenog magneta koristeći zavojnice posebno namijenjene za dojke. Zbog manje mogućnosti pogreške
i preciznije dijagnoze, najčešće se izvodi vakuumom potpomognuta biopsija.
Kontraindikacije za zahvat uključuju sve kontraindikacije za pregled magnetskom rezonancijom te alergiju na gadolinij ili lokalne anestetike, dok su moguće komplikacije zahvata stvaranje hematoma, infekcija te ozljeda kože.
Ova metoda izuzetno je precizna, minimalno invazivna te se pacijenticu ne izlaže ionizacijskome zračenju. S druge strane, izvođenje zahvata je dugotrajno, skupo, slabo dostupno te zahtijeva dobro obučeno osoblje i specifičnu opremu.The breast is a paired organ composed of glandular and adipose tissue. In younger women, glandular tissue predominates, whereas, with aging, the breast undergoes involution, resulting in a significant increase in the proportion of adipose tissue.
The majority of breast lesions are benign, with cysts and fibroadenomas being the most common. Carcinomas are less frequent than benign changes, but rank first in incidence and mortality among all malignant diseases in women. The implementation of a national breast cancer early detection program through mammographic screening has reduced mortality by approximately 20%.
Radiological diagnosis of breast tumors encompasses mammography, ultrasound, and breast magnetic resonance imaging. Various procedures are performed under the guidance of these imaging methods, including fine-needle aspiration, core needle biopsy, and vacuum-assisted breast biopsy, which facilitate the determination of the nature of breast changes.
Breast magnetic resonance imaging with contrast enhancement is the most sensitive radiological method for detecting breast pathology. However, the specificity of this method is limited, and the imaging process is time-consuming, more complex, and less accessible compared to mammographic and ultrasound examinations. Breast biopsy under magnetic resonance imaging guidance is indicated for lesions that are occult on mammography and ultrasound. This procedure is performed using a closed magnet and coils specifically designed for the breasts. Vacuum-assisted biopsy is most commonly performed due to its lower error rate and more precise diagnosis.
Contraindications for the procedure include all contraindications for magnetic resonance imaging, as well as allergies to gadolinium or local anesthetics. Potentialcomplications of the procedure include hematoma formation, infection, and skin injury. This method is extremely precise, minimally invasive, and does not expose the patient to ionizing radiation. Conversely, the procedure is time-consuming, expensive, less accessible and requires highly trained personnel and specific equipment
Cystic fibrosis
No full textCistična fibroza (CF, engl. cystic fibrosis) nasljedna je multisustavna bolest autosomno-recesivnog
obrasca nasljeđivanja čije je liječenje u posljednjem desetljeću neoborivi dokaz napretka medicine
i znanosti. Procjenjuje se da u svijetu približno 100 000 osoba boluje od CF. Nastaje kao posljedica
mutacije u genu koji kodira CFTR (engl. cystic fibrosis transmembrane conductance regulator,
transmembranski regulator provodljivosti cistične fibroze) protein koji je po funkciji
transmembranski kanal odgovoran za prijenos prvenstveno kloridnih iona preko stanične
membrane. Klinička manifestacija bolesti uključuje široku paletu znakova i simptoma od strane
respiratornog, gastrointestinalnog, reproduktivnog i endokrinog sustava. Iako sama bolest ne
predstavlja veliki dijagnostički izazov, zbog progresivne prirode bolesti od krucijalne je važnosti
na vrijeme pomisliti i testirati one sa kliničkom sumnjom. Dugi niz godina osnova liječenja bila je
simptomatska terapija kojom se pokušalo maksimalno usporiti progresija bolesti, olakšati
simptome oboljelima te osigurati što kvalitetniji život s bolešću. Uvođenje CFTR modulatora u
terapiju CF označilo je prekretnicu u liječenju osoba s CF-om. Iako CFTR modulatori nisu
etiološka terapija njihovim uvođenjem došlo je do olakšanja simptoma, produljenja životnog
vijeka i povišenja kvalitete života za 90% pacijenata kojima su dostupni. Napredak u terapiji
donosi nove terapijske izazove, poglavito po pitanju liječenja kroničnih bolesti odrasle dobi,
prevencije i liječenja malignih tvorbi te trudnoće. Medikamentozna terapija CF idealan je primjer
polifarmacije koja je često imperativ u skrbi za pacijente s kroničnim progresivnim bolestima.
Polifarmacija sa sobom nosi rizik od povećanih interakcija među lijekovima te smanjene
adherencije. Unutar CF centra koji se skrbi o oboljelima od CF na određenom području djeluje
multidisciplinarni tim sastavljen od niza liječnika, pomoćnog medicinskog osoblja, fizioterapeuta
i niza drugih stručnjaka posebno educiranih za rad sa osobama s CF-om.Cystic fibrosis (CF) is an inherited multisystem disease with an autosomal recessive pattern of
inheritance, whose treatment in the last decade is undeniable proof of the progress of medicine and
science. It is estimated that approximately 100,000 people worldwide suffer from CF. It arises as
a result of a mutation in the gene that encodes the CFTR protein, which functions as a
transmembrane channel responsible for the transport of primarily chloride ions across the cell
membrane. The clinical manifestation of the disease includes a wide range of signs and symptoms
affecting the respiratory, gastrointestinal, reproductive, and endocrine systems. Although the
disease itself does not represent a major diagnostic challenge, due to its progressive nature, it is
crucial to suspect of it and test those with clinical suspicion in a timely manner. For many years,
the basis of treatment was symptomatic therapy, which aimed to slow the progression of the disease
as much as possible, alleviate symptoms for patients, and ensure the best possible quality of life
with the disease. The introduction of CFTR modulators into CF therapy marked a turning point in
the treatment of people with CF. Although CFTR modulators are not an etiological therapy, their
introduction has led to symptom relief, extended life expectancy, and improved quality of life for
90% of patients who have access to them. Progress in therapy brings new therapeutic challenges,
particularly concerning the treatment of chronic adult diseases, prevention and treatment of
malignancies, and pregnancy. Drug therapy for CF is an ideal example of polypharmacy, which is
often imperative in the care of patients with chronic progressive diseases. Polypharmacy carries
the risk of increased drug interactions and reduced adherence. Within CF centers dedicated to
caring for CF patients in a specific area, there is a multidisciplinary team composed of various
doctors, nursing staff, physiotherapists, and other specialists specially trained to work with people
with CF
Iron deficiency anemia
No full textSideropenična anemija ili anemija uzrokovana manjkom željeza najčešća je vrsta anemije na svijetu te predstavlja važan javnozdravstveni problem. Morfološki je ta vrsta anemije najčešće mikrocitna i hipokromna. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji anemija je određena kao vrijednost koncentracije hemoglobina (Hb) u krvi < 130 g/L za muškarce, < 120 g/L za žene i < 110 g/L za trudnice. Sideropeničnu anemiju razvijaju djeca, adolescenti, žene u reproduktivnoj dobi, trudnice, ali i stariji ljudi kod kojih ova anemija može biti manifestacija teške bolesti. Najčešći uzroci sideropenične anemije uključuju povećane potrebe organizma za željezom, premalen unos željeza prehranom, smanjenu apsorpciju u probavnom sustavu, kronični gubitak krvi te razne ostale uzroke. Simptomi zbog kojih se bolesnici javljaju liječniku su raznovrsni, poput umora, otežanog podnošenja fizičkih napora, nedostatka zraka, snižene koncentracije, ispadanja kose, lomljivosti noktiju te nepodnošenja hladnoće. Osim na anamnezi i kliničkom statusu, dijagnostika sideropenične anemije temelji se na laboratorijskim nalazima, od kojih su za potvrdu u pravilu dovoljni Hb, MCV, serumsko željezo, serumski feritin, zasićenje transferina i TIBC. Liječenje sideropenične anemije temelji se na nadoknadi željeza, ali i na traženju i otklanjanju uzroka koji je doveo do sideropenije, odnosno anemije. Željezo se može nadoknađivati peroralnim i parenteralnim pripravcima. Vrlo rijetko je u liječenju sideropenične anemije potrebna i transfuzija koncentrata eritrocita. U liječenju sideropenične anemije osim liječnika obiteljske medicine sudjeluju i liječnici drugih specijalnosti, ovisno o tome u kojem nas smjeru bolesnikovi simptomi navode.Iron deficiency anemia is the most common type of anemia in the world and represents an important public health problem. Morphologically, this type of anemia is usually microcytic and hypochromic. According to the World Health Organization, anemia is defined as a value of hemoglobin (Hb) concentration in the blood < 130 g/L for men, < 120 g/L for women and < 110 g/L for pregnant women. Iron deficiency anemia develops in children, adolescents, women of reproductive age, pregnant women, but also in older people, in whom this anemia can be a manifestation of a serious disease. The most common causes of iron deficiency anemia include increased body needs for iron, low dietary iron intake, reduced absorption in the digestive system, chronic blood loss and various other causes. The symptoms for which patients come to the doctor are diverse, such as fatigue, difficulty with physical exertion, shortness of breath, reduced concentration, hair loss, brittle nails and intolerance to cold. In addition to history and clinical status, the diagnosis of iron deficiency anemia is based on laboratory findings, of which Hb, MCV, serum iron, serum ferritin, transferrin saturation and TIBC are usually sufficient for confirmation. The treatment of iron deficiency anemia is based on iron replacement, but also on the search and elimination of the cause that led to iron deficiency or iron deficiency anemia. Iron can be supplemented with oral and parenteral preparations. Very rarely, in the treatment of iron deficiency anemia, a transfusion of erythrocyte concentrates is also required. In addition to family medicine doctors, doctors from other specialties also participate in the treatment of iron deficiency anemia, depending on the direction in which the patient's symptoms lead us
Differences between adaptive and maladaptive perfectionism
No full textPerfekcionizam se opisuje kao težnja savršenstvu, ali i potreba da se osoba okolini prikaže savršenom. Postoje različiti koncepti perfekcionizma koji ga dijele na jednu ili više dimenzija, ali glavna podjela perfekcionizma je podjela na adaptivni i maladaptivni perfekcionizam. Adaptivni perfekcionisti teže uspjehu, ali svjesni su svojih ograničenja i mogućnosti. Takve osobe zbog težnje savršenstvu postižu dobre rezultate u akademskoj i natjecateljskoj sferi. Za razliku od njih, maladaptivni perfekcionisti usredotočeni su više na strah od neuspjeha što je podloga za mogući razvoj depresije i anksioznosti. Rigidni stavovi o savršenstvu i postavljanje nerealnih standarda pronalazi se u poremećajima hranjenja i poremećajima ličnosti. Kod poremećaja hranjenja perfekcionizam ne predstavlja samo predispoziciju za razvoj bolesti već i problem pri liječenju. Narcistički poremećaj ličnosti isprepleten je s perfekcionizmom gdje osobe same sebe smatraju savršenom i iznimno važnom, a kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti rigidni perfekcionizam je jedna od sastavnica potrebna za dijagnozu poremećaja. Zaključno se maladaptivni perfekcionizam povezuje sa psihopatologijom.Perfectionism is described as the pursuit of perfection, but also the need to portray yourself as perfect to others. Different concepts of perfectionism divide it into one or more dimensions, but the main division of perfectionism is adaptive and maladaptive perfectionism. Adaptive perfectionists strive for success but are aware of their limitations and possibilities. Such people achieve good results in the academic and competitive sphere due to their perfectionistic strivings. Unlike them, maladaptive perfectionists are more focused on the fear of failure, which is the basis for the possible development of depression and anxiety. Rigid attitudes about perfection and setting unrealistic standards are found in eating disorders and personality disorders. In eating disorders, perfectionism is not only a predisposition to the development of the disorder but also a problem in treatment. Narcissistic personality disorder is intertwined with perfectionism, where people consider themselves perfect and extremely important, and in obsessive-compulsive personality disorder, rigid perfectionism is one of the components necessary for the diagnosis of the disorder. In conclusion, maladaptive perfectionism is associated with psychopathology