Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Development of a model for predicting interval breast cancer based on the indicators of the National Program for Early Detection of Breast Cancer in the Republic of Croatia
No full textCilj rada bio je razvoj modela za predviđanje intervalnoga raka dojke na temelju pokazatelja učinkovitosti Nacionalnog programa za rano otkrivanje raka dojke u Republici Hrvatskoj. U izradi rada su korišteni anonimizirani podaci žena odazvanih na mamografiju u prva tri ciklusa programa probira. Metodologijom povezivanja podataka s Registrom za rak ukupno je otkriveno 789 žena s intervalnim rakom i 3530 žena s rakom iz probira. Razlika između sudionica s rakom otkrivenim u probiru i sudionica s intervalnim rakom je modelirana upotrebom multivarijatne logističke regresije. Logističkim modelom za diskriminaciju između sudionica s rakom u probiru i sudionica s intervalnim rakom kao statistički značajne unutar modela (P≤0,05) identificirane su varijable: gustoća tkiva dojke (P=0,038), hormonalna nadomjesna terapija (P=0,034), te pozitivna anamneza o raku dojke u krvnih srodnica (P<0,001). Premda model možemo smatrati slabijim predviđajućim testom, što je u skladu sa sustavnim pregledom prethodnih modela predviđanja rizika za rak dojke, prednost modela jest da se temelji na podacima iz stvarnog svijeta, strogo je poštovan vremenski kriterij za intervalni rak, a tri ciklusa probira su razuman vremenski okvir za pojavu intervalnog raka. Model je najprikladniji za primjenu u hrvatskoj populaciji žena jer su u njoj identificirani čimbenici rizika za nastanak intervalnog raka, ali se uz prilagodbu može primijeniti i u drugim populacijama.The goal of this study was to develop a model for predicting interval breast cancer as an indicator of the effectiveness of Croatia's National Breast Cancer Early Detection Program. The study used anonymized data from women who had mammograms throughout the first three cycles of the program. Data linking methodology to the Cancer Registry identified 789 women with interval and 3530 women with screen detected cancer. Multivariate logistic regression was used to model the differences between them. Three variables were found to be statistically significant in the model: breast tissue density (P=0.038), hormone replacement therapy (P=0.034) and a positive history of breast cancer in blood relatives (P<0.001). Although the model can be considered a weaker predictive test, which is consistent with a systematic review of previous breast cancer risk prediction models, the model's advantage is that it is based on real-world data, strictly adhering to the interval cancer time criterion, and using three screening cycles, which is an adequate time frame for interval cancer incidence. The model is best suited for usage in the Croatian female population because risk factors for the occurrence of interval cancer have been identified, but it can be applied to other populations with adaptations
Obstetric emergencies
No full textHitna stanja u porodništvu vodeći su uzrok mortaliteta i morbiditeta majke i djeteta. Cilj ovog
diplomskog rada je prikazati najčešća hitna stanja u porodništvu, njihove simptome s
naglaskom na postavljanje rane dijagnostike i ciljem poboljšanja ishoda liječenja. Hitna stanja
često ostaju neprepoznata što značajno ograničava terapijske mogućnosti. Kasnim
postavljanjem dijagnoze ili nepostavljanjem uopće, u opasnost se ne dovodi samo život majke,
već i život čeda. Novorođenčad kao najranjivija skupina teško podnosi i kompenzira stresna
stanja što pridonosi urgenciji. Hitna stanja koja će biti obrađena u ovome radu jesu: abrupcija
posteljice, predležeća posteljica, spektar urasle posteljice, atonija maternice, distocija ramena,
ruptura maternice, prolaps pupkovine, embolija plodovom vodom, preeklampsija, eklampsija,
poslijeporođajno krvarenje i puerperalne infekcije. Najčešći simptomi hitnih stanja jesu
krvarenje, bolovi u trbuhu, opće loše stanje i poremećaji svijesti. S obzirom na specifičnost
simptoma, dijagnoza se teško postavlja. Naglasak se stavlja na probir skupina pod rizikom i
ciljanu dijagnostiku.Obstetric emergencies are the leading cause of maternal and neonatal mortality and morbidity.
The aim of this thesis is to provide an overview of the most common emergency conditions in
obstetrics, their earliest symptoms, focusing on early diagnosis and improving treatment
outcomes. Emergency conditions often remain unrecognized, significantly limiting therapeutic
options. Delayed diagnosis or lack thereof not only endangers the mother's life but also that of
the child. Newborns, as the most vulnerable group, have difficulty tolerating and compensating
for stressful conditions, contributing to the urgency. The emergency conditions to be addressed
in this paper include: placental abruption, placenta previa, placenta accreta spectrum, uterine
atony, shoulder dystocia, uterine rupture, umbilical cord prolapse, amniotic fluid embolism,
preeclampsia, eclampsia, postpartum hemorrhage and puerperal infections. The most common
symptoms of obstetric emergencies are bleeding, abdominal pain, general malaise and altered
consciousness. Symptoms are highly nonspecific, making diagnosis very challenging based
solely on symptoms. The emphasis is placed on targeting at-risk groups and conducting specific
additional tests
Retrospective analysis of the treatment of acute coronary syndrome in elderly patients at the University Hospital Centre Zagreb
No full textCilj: Stariji bolesnici s AKS-om se zbog svoje visoke životne dobi i komorbiditeta rjeđe liječe invazivnom strategijom koja uključuje revaskularizaciju što može negativno utjecati na njihovo preživljenje. Cilj ovog istraživanja bio je analizirati strategije liječenja kod bolesnika ≥ 80 godina s AKS-om te ishode obzirom na terapijski pristup.
Materijali i metode: Ovo retrospektivno istraživanje obuhvatilo je 488 bolesnika ≥ 80 godina koji su se od studenog 2018. do listopada 2023. prezentirali s AKS-om u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. Statistička analiza je provedena na temelju podataka koji su prikupljeni iz medicinske dokumentacije.
Rezultati: Od 488 bolesnika, s medijanom dobi od 84 [82–87] godine i 50,2% žena, 214 (43,9%) je imalo STEMI, a 274 (56,1%) NSTE-AKS. Ukupno su tijekom 6 mjeseci praćenja umrla 123 (25,2%) bolesnika, a značajno više je umrlo bolesnika sa STEMI-jem nego NSTE-AKS-om (31,3% vs. 20,4%, p = 0,006) neovisno o strategiji liječenja. Invazivnom strategijom je liječeno 288 (59,0%) bolesnika s AKS-om, značajno češće bolesnici sa STEMI-jem (71,0% vs. 49,6%, p < 0,001). Ženski spol (OR = 0,52; 95% CI: 0,30–0,90; p = 0,020), aortna stenoza (OR = 0,43; 95% CI: 0,20–0,90; p = 0,025) i anemija (OR = 0,41; 95% CI: 0,17–0,99; p = 0,048) bili su čimbenici koji su negativno utjecali na izbor invazivnog liječenja u bolesnika s NSTE-AKS-om. Kod bolesnika liječenih invazivnim pristupom, u obje skupine obzirom na vrstu AKS-a, zabilježena je značajno manja intrahospitalna smrtnost (STEMI: 9,2% vs. 27,4%, p < 0,001; NSTE-AKS: 0,7% vs. 8,0%, p = 0,003), smrtnost tijekom 30 dana praćenja (STEMI: 18,4% vs. 37,1%, p = 0,004; NSTE-AKS: 2,2% vs. 15,2%, p < 0,001) i smrtnost tijekom 6 mjeseci praćenja (STEMI: 25,7% vs. 45,2%, p = 0,005; NSTE-AKS: 8,1% vs. 32,6%, p < 0,001). Učestalost ponovnog infarkta miokarda i cerebrovaskularnog inzulta nije se razlikovala između bolesnika liječenih invazivnom i konzervativnom strategijom ni u skupini sa STEMI-jem ni u skupini s NSTE-AKS-om. Multivarijabilnom regresijskom analizom je utvrđeno kako su invazivna strategija liječenja (HR = 0,33; 95% CI: 0,16–0,69; p = 0,003) i terapija ACE inhibitorima ili ARB-ovima (HR = 0,34; 95% CI: 0,17–0,67; p = 0,002) pozitivni prediktori šestomjesečnog preživljenja u bolesnika s NSTE-AKS-om, dok invazivni pristup kod bolesnika sa STEMI-jem nije pokazao statistički značajnu povezanost (HR = 0,59; 95% CI: 0,27–1,30; p = 0,192).
Zaključak: Ovo istraživanje je pokazalo da se bolesnici ≥ 80 godina s NSTE-AKS-om rjeđe liječe invazivnim pristupom nego bolesnici sa STEMI-jem. Invazivna strategija liječenja je povezana s boljim preživljenjem u ovoj populaciji neovisno o vrsti AKS-a, dok se učestalost ponovnog infarkta miokarda i cerebrovaskularnog inzulta značajno ne razlikuje između skupina liječenih različitim terapijskim pristupom.Objective: Elderly patients with ACS are less frequently treated with an invasive strategy, including revascularization, due to their advanced age and comorbidities, which can negatively impact their survival. This study aimed to analyze treatment strategies in patients aged ≥ 80 years with ACS and outcomes concerning the therapeutic approach.
Materials and methods: This retrospective study included 488 patients aged ≥ 80 years who presented with ACS at the University Hospital Centre Zagreb from November 2018 to October 2023. The statistical analysis was conducted based on data collected from medical records.
Results: Among the 488 patients, with a median age of 84 [82–87] years and 50.2% women, 214 (43.9%) had STEMI and 274 (56.1%) had NSTE-ACS. During the 6-month follow-up period, a total of 123 (25.2%) patients died, with significantly more deaths occurring in patients with STEMI compared to those with NSTE-ACS (31.3% vs. 20.4%, p = 0.006), regardless of the treatment strategy. An invasive strategy was used to treat 288 (59.0%) patients with ACS, significantly more frequently in patients with STEMI (71.0% vs. 49.6%, p < 0.001). Female sex (OR = 0.52; 95% CI: 0.30–0.90; p = 0.020), aortic stenosis (OR = 0.43; 95% CI: 0.20–0.90; p = 0.025), and anemia (OR = 0.41; 95% CI: 0.17–0.99; p = 0.048) were factors that negatively influenced the choice of invasive treatment in patients with NSTE-ACS. Among patients treated with an invasive approach, significantly fewer in-hospital deaths (STEMI: 9.2% vs. 27.4%, p < 0.001; NSTE-ACS: 0.7% vs. 8.0%, p = 0.003), 30-day follow-up deaths (STEMI: 18.4% vs. 37.1%, p = 0.004; NSTE-ACS: 2.2% vs. 15.2%, p < 0.001), and 6-month follow-up deaths (STEMI: 25.7% vs. 45.2%, p = 0.005; NSTE-ACS: 8.1% vs. 32.6%, p < 0.001) were recorded in both groups, depending on the type of ACS. The incidence of recurrent myocardial infarction and cerebrovascular stroke did not differ between patients treated with invasive and conservative strategies in either the STEMI or NSTE-ACS groups. Multivariable regression analysis revealed that an invasive treatment strategy (HR = 0.33; 95% CI: 0.16–0.69; p = 0.003) and therapy with ACE inhibitors or ARBs (HR = 0.34; 95% CI: 0.17–0.67; p = 0.002) were positive predictors of six-month survival in patients with NSTE-ACS, whereas the invasive approach in patients with STEMI did not show a significant association (HR = 0.59; 95% CI: 0.27–1.30; p = 0.192).
Conclusion: This study showed that patients aged ≥ 80 years with NSTE-ACS are less frequently treated with an invasive approach than those with STEMI. The invasive treatment strategy is associated with better survival in this population, regardless of the type of ACS. At the same time, the incidence of recurrent myocardial infarction and cerebrovascular stroke does not significantly differ between groups treated with different therapeutic approaches
Characteristics of pubertal development in girls with type 1 diabetes mellitus
No full textUVOD: Dijabetes melitus tip 1 (DM1) je kronična bolest u kojoj imunosno razaranje β-stanica gušterače dovodi do nedostatka inzulina. U djevojčica s DM1 opisuje se odgođena pojava menarhe koja je povezana s lošom metaboličkom kontrolom bolesti, ukupnom dnevnom dozom inzulina i trajanjem dijabetesa.
CILJ: Cilj rada je opisati osobitosti DM1 u korelaciji s pojavom menarhe u djevojčica koje boluju od DM1.
METODE: Provedena je retrospektivna presječna studija na 108 djevojčica (prosječne dobi 16,12±1,97 godina), kojima je dijagnosticiran DM1 (prosječna dob dijagnoze je 8,76±3,4 godina) i koje su imale menarhe u vrijeme provođenja studije. Podaci su prikupljeni iz medicinske dokumentacije.
REZULTATI: Prosječna dob menarhe u našem uzorku je 12,63±1,14 godina. Dijagnoza DM1 je postavljena prije menarhe u 93/108 (86,1%) pacijentica (prosječna dob 8,03 godine, raspon 0,75-14,0 godina). Podjelom pacijentica na one kojima je dijagnoza postavljena prije i poslije 10 godina, nema razlike u dobi pojave menarhe. Djevojčice kojima je dijagnoza DM1 postavljena prije pojave menarhe imaju kasniju pojavu menarhe (12,79 naspram 11,62 godina), međutim uzorak u drugoj skupini je mali. U skupini pacijentica kojima je dijagnoza postavljena prije menarhe, djevojčice koje koriste inzulinsku pumpu imaju nižu dob menarhe u usporedbi s djevojčicama koje koriste pen-injektore (12,51 naspram 13,02 godina, t(91) = 2,427, p = 0,009). Dijabetička ketoacidoza (DKA) prilikom dijagnoze je zabilježena u 30/93 pacijentica te ova skupina ima nižu dob menarhe (12,28 naspram 13,03 godina, t(88) = -3,358, p < 0,01).
ZAKLJUČAK: Unatoč boljoj skrbi o pacijentima s DM1 i dalje je prisutan negativan utjecaj DM1 na pubertetski razvoj i reproduktivno zdravlje.BACKGROUND: Type 1 diabetes mellitus (DM1) is a chronic disease in which immune destruction of pancreatic β-cells results in insulin deficiency. Girls with DM1 have been reported with delayed onset of menarche, in relation to premenarchal onset of DM1, inadequate metabolic control, insulin dosage, and duration of diabetes.
AIM: The aim of this study was to describe the characteristics of DM1 in correlation with the onset of menarche in girls with DM1.
METHODS: We conducted a retrospective cross-sectional study on 108 girls (mean age 16.12±1.97 years), previously diagnosed with DM1 (mean age at diagnosis 8.76±3.49 years), who achieved menarche at the time of the study. The data were collected from the medical records.
RESULTS: The average age of menarche in our study sample is 12.63±1.14 years. Of 108 patients, 93 (86.1%) were diagnosed with DM1 prior to menarche (mean age 8.03 years, range 0.75-14.0 years). When stratified according to diabetes onset before (61/108) or after the age of 10 years, there was no significant difference in age of menarche. Girls with premenarchal DM1 diagnosis have delayed menarchal age as compared to those with later DM1 development (12.79 vs. 11.62 years), but the second subgroup sample was small. Among girls with premenarchal diabetes development, girls using insulin pumps had earlier menarche than those using multiple daily injections (12.51 vs. 13.02 years, t(91) = 2.427, p = 0.009). Diabetic ketoacidosis (DKA) at diagnosis was found in 30/93 patients; this subgroup has earlier age of menarche (12.28 vs. 13.03 years, t(88) = -3.358, p < 0.01).
CONCLUSION: Despite better medical care for patients with DM1, the negative impact of DM1 on pubertal development and reproductive health is still present
Amniotic membrane transplantation in ophthalmology
No full textAmnijska membrana, ili amnion, unutrašnji je sloj amnijske vreće, strukture u kojoj se razvija ljudski embrio i kasnije fetus. Ona se već duži niz godina koristi u liječenju kroničnih rana na različitim dijelovima tijela, a u ovom preglednom radu ukratko je prikazana njena uloga u oftalmologiji, području u kojem se danas najviše primjenjuje. Mnogobrojna istraživanja su pokazala da amnijska membrana posjeduje biološka svojstva koja omogućuju pozitivno djelovanje na zarastanje tkiva, od kojih su izdvojena poticanje reepitelizacije, protuupalni i antifibrozirajući učinak. Također, amnijska membrana ne izaziva odgovor imunosnog sustava primatelja, što ju čini idealnim tkivom za transplantaciju. Ona se pribavlja nakon elektivnih poroda carskim rezom, uz detaljnu mikrobiološku obradu, što smanjuje mogućnost prijenosa patogena na minimalnu razinu. Nakon pribavljanja, odabire se metoda prezervacije koja će se koristiti, a u današnje vrijeme najčešće se radi o krioprezervaciji, dehidraciji ili liofilizaciji. Ovisno o metodi i tehnici izvođenja prezervacije, transplantati se mogu čuvati i do više godina prije nego što se pristupi njihovom korištenju. Tri su osnovna načina korištenja transplantata u očnoj kirurgiji, a primarno se razlikuju po njihovoj orijentaciji u odnosu na površinu oka. Tako se razlikuju inlay, onlay i kombinirana ili sandwich tehnika. Što se tiče bolesti u kojima je indicirana transplantacija amnijske membrane, one su izrazito mnogobrojne. U ovom su radu stoga izdvojene one bolesti i stanja za koje postoji najveća količina podataka vezanih uz učinkovitost korištenja ove kirurške tehnike. U posljednjem dijelu rada ukratko su prikazane suvremene tehnike korištenja amnijske membrane u oftalmologiji – ekstrakt amnijske membrane i kultivacija limbalnih matičnih stanica.The amniotic membrane, or amnion, is the inner layer of the amniotic sac, the structure in which the human embryo and later fetus develops. For many years, it has been used for treating chronic wounds on different parts of the body, and in this review, its application in ophthalmology, the field in which it is most widely used today, is briefly presented. Numerous studies have shown that the amniotic membrane has various biological properties that promote tissue healing, the essential ones being the stimulation of reepithelialization, anti-inflammatory and anti-scarring effects. Furthermore, the amniotic membrane does not trigger an immune response, which makes it an ideal tissue for transplantation. The grafts are obtained during elective cesarean deliveries, after a thorough microbiological work-up, which reduces the risk of pathogen transmission to a minimal level. After procurement, the preservation method is selected, and nowadays the most commonly used techniques are cryopreservation, dehydration or lyophilization. Depending on the preservation method, grafts can be stored for up to several years before being implanted. There are three basic surgical techniques of using the grafts, and they differ primarily regarding their orientation in relation to the surface of the eye. The main techniques are inlay, onlay and combined or sandwich transplantation. Due to the vast number of different ocular pathologies for which amniotic membrane transplantation is indicated, only the ones with the largest amount of data related to its clinical efficacy have been highlighted in this review. In the final part of the review, contemporary applications of amniotic membrane in ophthalmology are briefly presented - amniotic membrane extract and cultivation of limbal stem cells
The effect of membrane gangliosides on leptin receptor and Na⁺,K⁺-ATPase in mouse thalamus
No full textGangliozidi, složeni membranski glikosfingolipidi, sudjeluju u međustaničnim i unutarstaničnim interakcijama te imaju ključnu ulogu u patogenezi raznih neuroloških i neurodegenerativnih bolesti. Membranski protein, leptinski receptor (LepR), modulira ponašanje u hranjenju tako da utječe na signalizaciju i integraciju u mnogim područjima središnjeg živčanog sustava. Studije pokazuju da gangliozid a-serije mijenjaju aktivnost leptina interakcijom s LepR-om. Promjena sadržaja gangliozida također može utjecati na regulaciju funkcije Na⁺,K⁺-ATPaze (NKA), dok leptinski putovi mogu inhibirati NKA. Naš je cilj bio rasvijetliti kako izmijenjeni sastav gangliozida u staničnoj membrani utječe na ekspresiju LepR-a, ekspresiju i aktivnost NKA te koncentraciju kolesterola u mišjem talamusu. Koristili smo St8sia1 null model miša, kojemu nedostaje GD3-sintaza i stoga ne sintetizira b- i c-seriju gangliozida, već umjesto toga sintetizira više a-serije gangliozida u usporedbi s divljim tipom (WT) miševa. Ispitane su obje izoforme, 125 kDa i 100 kDa LepR-a. Analizirali smo proteinsku ekspresiju metodom Western blot za LepR i NKA u uzorcima talamusa. Osim toga, mjerili smo enzimsku aktivnost NKA kod St8sia1 null u usporedbi s WT miševima te izmjerili koncentraciju kolesterola u talamusu istih životinja s obzirom da je poznato da gangliozidni sastav utječe na metabolizam kolesterola, a kolesterol utječe na enzimsku aktivnost NKA. Rezultati su pokazali veće količine NKA i manje količine obje izoforme LepR-a u uzorcima talamusa kod St8sia1 null miševa u usporedbi s WT miševima. Enzimska aktivnost NKA bila je manja u uzorcima talamusa St8sia1 null miševa u usporedbi s WT miševima, dok je koncentracija kolesterola bila veća. Stoga zaključujemo da izmijenjen sastav gangliozida utječe na obilježja NKA i LepR-a, praćeno manjom enzimskom aktivnošću NKA u mišjem talamusu, sugerirajući značajnu povezanost između leptinskog receptora i NKA u raznolikom glikolipidnom okruženju.Gangliosides, complex membrane glycosphingolipids, engage in a variety of inter- and intracellular interactions and play a crucial role in the pathogenesis of various neurological and neurodegenerative diseases. Another membrane constituent, leptin receptor (LepR), modulates feeding behavior by influencing signaling and integration in many regions of the central nervous system. Studies show that a-series gangliosides alter leptin activity by interacting with LepR. The redistribution of gangliosides can also influence the regulation of the Na⁺,K⁺-ATPase (NKA) function, whereas leptin pathways can inhibit NKA. Our aim was to deepen the understanding of how altered ganglioside profile impacts the expression of LepR, the expression and activity of NKA, as well as cholesterol concentration in mouse thalamus. We used the St8sia1 null mouse model, which lacks GD3 synthase and consequently does not synthesize b-series gangliosides, but instead synthesizes more a-series gangliosides compared to wild-type (WT) mice. Both isoforms, 125 kDa and 100 kDa of LepR, were explored. We used protein expression analysis by Western blotting for LepR and NKA in thalamus samples. In addition, the enzyme activity of NKA was measured in null compared to WT mice, as well as cholesterol concentration, since according to literature ganglioside composition affects cholesterol metabolism, and cholesterol affects NKA activity. Results revealed higher amounts of NKA and lower amounts of both LepR isoforms in thalamus samples of the null mice compared to their WTs. Enzyme activity of NKA was lower in thalamus samples of null mice compared to their WTs, however cholesterol concentration was higher. Therefore, altered ganglioside composition differentially affects NKA and LepR abundance, accompanied by lower NKA enzyme activity in the mouse thalamus, suggesting a noteworthy connection between leptin receptor and NKA ion transporter in a diverse glycolipid milieu
Congenital neutropenias in children
No full textKongenitalne neutropenije su skupina rijetkih nasljednih bolesti uzrokovanih mutacijama
u genima važnim za proizvodnju, sazrijevanje i otpuštanje neutrofila iz koštane srži.
Očituju se smanjenjem apsolutnog broja neutrofila (ABN) u perifernoj krvi ispod normalnih
vrijednosti i posljedično povećanom učestalošću i težinom infekcija, često već u ranom
djetinjstvu. Najčešći uzrok kongenitalnih neutropenija je autosomno dominantna mutacija
gena ELANE. Zahvaljujući sve većoj dostupnosti različitih metoda genomskog
sekvenciranja, broj mutacija uzročno povezanih s razvojem kongenitalnih neutropenija i
dalje raste. Kongenitalne neutropenije mogu se javiti kao izoliran poremećaj ili kao dio
različitih genetskih bolesti sa širokim spektrom ekstrahematoloških manifestacija. Uz
antibiotike, G-CSF danas predstavlja prvu liniju liječenja pacijenata s kongenitalnom
neutropenijom. Njegova primjena u ovu svrhu značajno je smanjila mortalitet i poboljšala
kvalitetu života pacijenata. Transplantacija hematopoetskih matičnih stanica ostaje
rezervirana za pacijente kod kojih primjena G-CSF-a nije adekvantna ili pacijent ne
pokazuje dostatan odgovor. Alternativne terapijske opcije za specifične podtipove
kongenitalnih neutropenija još traže svoje mjesto u široj primjeni, ali pokazuju obećavajući
potencijal. Zbog povećane učestalosti transformacije u MDS ili AML, mnogi autori
kongenitalne neutropenije smatraju preleukemijskim stanjem. Ta sklonost pripisuje se
stečenim citogenetičkim promjenama i stečenim somatskim mutacijama u različitim
genima od kojih su najbolje poznate mutacije gena CSF3R i RUNX1. Ipak, svi faktori
uključeni u ovaj složeni proces i njihova kompleksna interakcija i dalje su predmet
istraživanja. Većina djece s teškom kongenitalnom neutropenijom i stabilnim
vrijednostima ABN-a danas doživi odraslu dob. Sve veći izbor dijagnostičkih i terapijskih
mogućnosti ulijeva nadu u daljnje poboljšanje ishoda.Congenital neutropenias are a group of rare hereditary diseases caused by mutations in
genes crucial for the production, maturation, and release of neutrophils from the bone
marrow. They manifest as a reduction in the absolute number of neutrophils (ANC) in
peripheral blood below normal values, consequently leading to an increased frequency
and severity of infections, often starting in early childhood. The most common cause of
congenital neutropenias is an autosomal dominant mutation in the ELANE gene. With the
increasing availability of various genomic sequencing methods, the number of mutations
causally linked to the development of congenital neutropenias continues to grow.
Congenital neutropenias can present as isolated disorders or as part of various genetic
diseases with a wide range of extrahematologic manifestations. In addition to antibiotics,
G-CSF currently represents the first line of treatment for patients with congenital
neutropenia. Its use for this purpose has significantly reduced mortality and improved the
quality of life for patients. Hematopoietic stem cell transplantation remains reserved for
patients for whom G-CSF treatment is inadequate or who do not show a sufficient
response. Alternative therapeutic options for specific subtypes of congenital neutropenias
are still seeking broader application but show promising potential. Due to the increased
frequency of transformation into MDS or AML, many authors consider congenital
neutropenias to be pre-leukemic conditions. This tendency is attributed to acquired
cytogenetic changes and somatic mutations in various genes, most notably mutations in
the CSF3R and RUNX1 genes. However, all factors involved in this complex process and
their interactions remain subjects of ongoing research. Most children with severe
congenital neutropenia and stable ANC values reach adulthood today. The growing range
of diagnostic and therapeutic options provides hope for further improvement in outcomes
Prognostic value of serum levels of interleukin-6 and interleukin-8 in dermal burn injuries among pediatric patients
No full textUvod
Kod dječjih pacijenata je inspekcija od strane kliničara najčešća metoda u procjeni dubine dermalnih opeklina. Iako postoje etablirane objektivne metode kao što je lasersko dopplersko snimanje, nisu široko rasprostranjenje u kliničkoj praksi. Mi smo proveli istraživanje kako bi utvrdili da li serumska koncentracija interleukina 6 i interleukina 8, dvaju citokina koji se najkonzistentnije javljaju u istraživanjima prognostičke vrijednosti kod masivnih opeklinskih ozljeda, imaju prognostičku vrijednost i kod dermalnih opeklina na maloj površini tijela.
Materijali i metode
U razdoblju od veljače 2021. godine do prosinca 2022. godine smo u studiju uključili 36-ero dječjih pacijenta koji su imali dermalnu opeklinu (II. stupnja) na ukupnoj površini tijela do 20% kod kojih je liječenje provedeno po univerzalnom algoritmu. Trećeg, petog i osmog dana od ozljede smo uzeli uzorak venske ili kapilarne krvi u kojima smo pomoću ELISA metode mjerili serumsku koncentraciju interleukina 6 i interleukina 8. Pacijenti su praćeni kako bi se utvrdio dan potpune epitelizacije. Opći cilj istraživanja je bio utvrditi postoji li značajna korelacija između relativnog pada (dinamike) serumske koncentracije IL-6 i IL-8 između trećeg i osmog dana od ozljede s trajanjem epitelizacije. Specifični ciljevi istraživanja su bili utvrditi postoji li značajna razlika dinamike serumske koncentracije IL-6 i IL-8 između pacijenata koji su operativno i konzervativno liječeni, postoji li značajna korelacija između serumske koncentracije IL-6 i IL-8 na treći dan od ozljede s ukupnom površinom tijela zahvaćenom opeklinom te utvrditi utjecaj lokalne infekcije na serumsku koncentraciju IL-6 i IL-8.
Rezultati
Statističkom analizom smo utvrdili kako ne postoji značajna korelacija između relativnog pada serumske koncentracije IL-6 i IL-8 između trećeg i osmog dana od ozljede i ukupnog trajanja epitelizacije (p = 0,713). Postoji statistički značajna korelacija između ukupne površine tijela zahvaćene opeklinom i serumske koncentracije IL-6 na treći dan od ozljede (p = 0,037) i serumske koncentracije IL-8 na treći dan od ozljede (p = 0,001). Nije utvrđena značajna razlika između dinamike serumskih koncentracija IL-6 i IL-8 između trećeg i osmog dana od ozljede pri usporedbi konzervativno i operativno liječenih pacijenata. Isto tako nije utvrđena razlika između dinamike serumskih koncentracija IL-6 i IL-8 između trećeg i osmog dana od ozljede pri usporedbi pacijenata kod kojih su izolirane invazivne bakterije u brisu i kod kojih nisu izolirane invazivne bakterije u brisu.
Zaključak
Na temelju naših rezultata možemo zaključiti kako su serumska koncentracija IL-8 i IL-6 u pozitivnoj korelaciji s ukupnom površinom tijela zahvaćenom opeklinom.
Nije utvrđena statistički značajna korelacija između dinamike serumskih koncentracija IL-6 i IL-8 između trećeg i osmog dana od ozljede s trajanjem epitelizacije kod dermalnih opeklinskih ozljeda kod djece na do 20% ukupne površine tijela.We have performed a study in order to determine whether serum concentrations of interleukin 6 and interleukin 8 have a prognostic value in dermal burns on up to 20% total body surface area.
36 patients were enrolled in our study who were treated according to an universal algorithm. Blood samples were withdrawn on the 3rd, 5th and 8th day after injury in order to establish whether there was a significant correlation in the relative reduction (dynamics) of serum concentrations of IL-6 and IL-8 between the 3rd and the 8th day after injury and the duration of the epithelialization of the burn wounds.
Eventually, a statistically significant correlation could not have been established between the relative reduction (dynamics) of serum concentrations of IL-6 and IL-8 between the 3rd and the 8th day after injury and the duration of the epithelialization of the burn wounds. We have established a statistically significant correlation between the serum concentration of IL-8 on the 3rd after injury and the TBSA of the burn (p=0,001) and between the serum concentration of IL-6 on the 3rd after injury and the TBSA of the burn (p=0,037)
A comparison of the differences in anatomy, physiology and pathology between the male and the female heart
No full textBolesti srca i krvnih žila vrlo su prevalentne i vodeći su uzrok smrtnosti, kako na globalnoj razini, tako i u Republici Hrvatskoj. Ovaj pregledni rad prikazuje detaljno aktualne spoznaje u razlikama u anatomiji i fiziologiji funkcije srca te najčešćoj kardiovaskularnoj patologiji između muškaraca i žena. Iako naizgled identična, muška i ženska srca se u mnogome razlikuju.
Iako još nedovoljno istražene, razlike između spolova odgovorne su u konačnici za potencijalno različite pojavnosti kardiovaskularnih stanja i bolesti, njihovu drugačiju manifestaciju, odgovor na terapiju i pristup liječenju. Ženska srca su na primjer, manjih šupljina, tanjih stijenki, manjeg udarnog volumena, veće frekvencije srca, duljeg QT intervala u elektrokardiogramu. Žene kasnije manifestiraju aterosklerotsku bolest srca zbog zaštitnog učinka estrogena. Žene su
sklonije atipičnim prezentacijama u akutnom koronarnom sindromu što može dovesti do odgode u adekvatnom liječenju. Češće imaju zatajivanje srca s očuvanom ejekcijskom frakcijom, mikrovaskularnu bolest koronarnih arterija ili Takotsubo kardiomiopatiju, dok muškarci imaju češće zatajivanje srca s reduciranom sistoličkom funkcijom i makrovaskularnu koronarnu bolest. Većina znanja o etiologiji, kliničkoj slici i liječenju kardiovaskularnih bolesti proizlazi iz istraživanja koja su desetljećima provođena na skupinama koje su većinom činili ispitanici muškog spola. Unatoč velikom opsegu postojeće literature o razlikama u kardiovaskularnom zdravlju i bolesti, javlja se potreba za dodatnim istraživanjima, kako bi bile smanjene diskrepancije u pristupu i ishodima liječena kod muškaraca i žena.Cardiovascular disease is highly prevalent and the leading cause of mortality, both globally and in Croatia. This review article provides a detailed overview of the current knowledge regarding differences in the anatomy and physiology of the heart, as well as the most common cardiovascular pathologies between men and women. Although seemingly identical, male and female hearts differ in many aspects. Although not yet thoroughly researched, gender differences ultimately contribute to potentially distinct occurrences of cardiovascular conditions and diseases, their varying manifestations, responses to therapy, and treatment approaches. For instance, female hearts have smaller cavities, thinner walls, lower stroke volume, higher heart rate, and a longer QT interval on the electrocardiogram. Women manifest atherosclerotic heart disease later due to the protective effects of estrogen. Women are more prone to atypical presentations in acute coronary syndrome, which may lead to delays in appropriate treatment. They are more likely to experience heart failure with preserved ejection fraction, microvascular coronary artery disease, or Takotsubo cardiomyopathy, whereas men more frequently suffer from heart failure with reduced systolic function and macrovascular coronary disease. Most of the knowledge regarding the etiology, clinical presentation, and treatment of cardiovascular diseases stems from research conducted over decades, predominantly on male participants. Despite the extensive existing literature on gender differences in cardiovascular health and disease, there is a need for further research to reduce discrepancies in the approach and outcomes of treatment between men and women