Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Pathophysiology and Mechanisms of Developing Pleural Effusions
No full textPleuralni izljev predstavlja patološko nakupljanje tekućine u pleuralnoj šupljini i posljedica je složenih patofizioloških poremećaja. Premda se pleura često percipira kao pasivna serozna ovojnica, riječ je o visoko specijaliziranom i dinamičnom tkivu koje, osim što omogućuje nesmetano kretanje plućnih površina tijekom disanja, sudjeluje u brojnim regulatornim i imunološkim procesima. Međusobnim djelovanjem visceralne i parijetalne pleure održava se optimalna količina pleuralne tekućine. Svako narušavanje te ravnoteže, bilo uslijed promjena u kapilarnim i onkotskim tlakovima, povećanja vaskularne propusnosti, limfne opstrukcije ili prijenosa tekućine iz susjednih anatomskih prostora, može rezultirati stvaranjem izljeva. Transudativni pleuralni izljevi najčešće nastaju kao posljedica sistemskih poremećaja, poput kongestivnog srčanog zatajenja, ciroze jetre i nefrotskog sindroma. U tim slučajevima struktura pleure ostaje očuvana, a poremećaj je prvenstveno hemodinamskog karaktera. Suprotno tome, eksudativni izljevi rezultat su lokalnih patoloških procesa koji oštećuju mezotelne stanice i kapilarni endotel, omogućujući ulazak proteina, upalnih stanica i raznih medijatora upale. Upalni odgovor u pleuralnom prostoru velikim dijelom reguliraju mezotelne stanice, koje prepoznavši štetne podražaje, otpuštaju niz bioaktivnih tvari poput interleukina, kemokina, dušikova oksida i čimbenika rasta. Maligni pleuralni izljevi nerijetko su povezani s metastatskim širenjem tumora pluća, dojke ili limfnih čvorova, a njihova prisutnost često upućuje na uznapredovali stadij bolesti i nepovoljnu prognozu. Osim malignih i upalnih, postoje i rjeđi oblici izljeva povezani s rupturama limfnih ili krvnih žila te transdijafragmalnim prijenosom tekućine iz peritonealne šupljine. Bez obzira na uzrok, svaki značajan izljev narušava negativni intrapleuralni tlak, otežava širenje pluća i dovodi do razvoja dispneje, boli u prsima i drugih respiratornih tegoba. Temeljito poznavanje građe i funkcije pleuralnog prostora, kao i razumijevanje mehanizama koji dovode do njegovih poremećaja, ključno je za pravodobnu dijagnostiku i odgovarajuće terapijsko postupanje u kliničkoj praksi.Pleural effusion represents the pathological accumulation of fluid in the pleural cavity and results from complex pathophysiological disturbances. Although the pleura is often perceived as a passive serous membrane, it is a highly specialized and dynamic tissue. Beyond enabling the unimpeded movement of lung surfaces during respiration, it participates in numerous regulatory and immunological processes. The interaction between the visceral and parietal pleura maintains the optimal quantity of pleural fluid. Any disruption of this balance, whether due to changes in capillary and oncotic pressures, increased vascular permeability, lymphatic obstruction, or fluid transfer from adjacent anatomical spaces, can result in the formation of an effusion. Transudative pleural effusions most commonly arise as a consequence of systemic disorders such as congestive heart failure, liver cirrhosis, and nephrotic syndrome. In these cases, the pleural structure remains preserved, and the disturbance is primarily hemodynamic. Conversely, exudative effusions are the result of local pathological processes that damage mesothelial cells and capillary endothelium, allowing the entry of proteins, inflammatory cells, and various inflammatory mediators. The inflammatory response within the pleural space is largely regulated by mesothelial cells, which, upon recognizing harmful stimuli, release a range of bioactive substances like interleukins, chemokines, nitric oxide, and growth factors. . Malignant pleural effusions are often associated with metastatic spread from lung, breast, or lymph node tumors, and their presence frequently indicates an advanced stage of the disease and an unfavorable prognosis. In addition to malignant and inflammatory effusions, there are rarer forms associated with ruptures of lymphatic or blood vessels, and transdiaphragmatic fluid transfer from the peritoneal cavity. Regardless of the cause, any significant effusion disrupts the negative intrapleural pressure, impedes lung expansion, and leads to the development of dyspnea, chest pain, and other respiratory difficulties. A thorough understanding of the structure and function of the pleural space, as well as the mechanisms leading to its disorders, is crucial for timely diagnosis and appropriate therapeutic management in clinical practice
Analysis of clinical characteristics in patients with multiple endocrine neoplasia type 2 treated in tertiary center
No full textSindrom multiple endokrine neoplazije tip 2 (MEN2) rijetka je autosomno dominatno nasljedna bolest koja je uzrokovana mutacijom RET protoonkogena. Obuhvaća tri klinički prepoznatljiva podtipa: sindrom MEN2a, MEN2b i familijarni medularni karcinom štitnjače (FMTC). Glavne manifestacije ove bolesti su medularni karcinom štitnjače (MTC) i feokromocitom, dok je primarni hiperparatireoidizam (PHPT) prisutan isključivo u sindromu MEN2a. Neendokrine manifestacije, poput marfanoidnog habitusa i mukoznih ganglioneuroma, obilježja su MEN2b sindroma. Cilj rada je analizirati kliničke karakteristike i načine liječenja pacijenata sa sindromom MEN2. Podaci su prikupljeni iz medicinske dokumentacije pohranjene u bolničkom informacijskom sustavu, a za njihovu obradu korištene su metode deskriptivne statistike. U analizu je uključeno ukupno 13 pacijenata. 6 pacijenata je muškog spola (46,15%), a 7 pacijenata je ženskog spola (53,85%). Ukupna prosječna dob ispitanika iznosi 54 SD ± 19,41, s medijanom dobi od 56 godina. Prosječna duljina praćenja pacijenata iznosila je 25 SD ± 14,95 godina s medijanom od 21 godine. U 12 pacijenata potvrđen je MEN2a sindrom, a u samo jednog pacijenta MEN2b sindrom. MTC je bio prisutan u 92,31%, feokromocitom u 38,46%, a PHPT u 15,38% pacijenata. Mukokutani ganglioneuromi nađeni su kod jednog pacijenta. MTC je bio uznapredovao u 7 pacijenata (54%), a u 6 pacijenata (46%) bio je ograničen na štitnjaču. Tireoidektomija je provedena u svih pacijenata. Prosječna dob pri zahvatu iznosila je 27 godina, s medijanom od 20 godina. Ostale primijenjene terapijske metode uključuju adrenalektomiju, disekciju vrata i primjenu radioaktivnog joda. U 6 pacijenata uočeni su znakovi metastatske bolesti nakon provedenog liječenja. Genetska analiza provedena je u svih pacijenata i potvrđena je mutacija RET protoonkogena. Najčešća vrsta mutacije bila je u kodonu 634, supstitucija jedne aminokiseline drugom, a potvrđena je u 6 pacijenata. Kod 6 pacijenata postojala je pozitivna obiteljska anamneza na MEN2 sindrom. Od ukupno 13 pacijenata, 12 je preživjelo, a jedan pacijent preminuo je zbog metastatske bolesti 27 godina nakon totalne tireoidektomije. Postoji potreba za istraživanjima na većem broju pacijenata u Republici Hrvatskoj i posljedičnom unaprjeđenju dijagnostičkih i terapijskih metoda.Multiple endocrine neoplasia type 2 ( MEN2) is a rare autosomal dominant disease caused by a mutation in the RET proto-oncogene. It comprises three clinically recognizable subtypes: MEN2A, MEN2B, and Familial Medullary Thyroid Carcinoma (FMTC). The key clinical features of MEN2 include medullary thyroid carcinoma (MTC) and pheochromocytoma, while primary hyperparathyroidism (PHPT) occurs only in the MEN2A subtype. Non-endocrine manifestations such as marfanoid habitus and mucosal ganglioneuromas are characteristic for MEN2B subtype. This study aimed to analyze the clinical characteristics and management of patients with MEN2 syndrome. In this single-center retrospective study, clinical data was collected from the patients' records from the Department of Endocrinology and Diabetology at the University Hospital Centre Zagreb. This study included a total of 13 patients. 7 women (53,85) and 6 men (46,15%) were included in this study. The overall mean age of patients was 54 ± 19,41 years (median 56y). The mean follow-up duration was 25 ± 14,95 years (median 21y). MEN2A was confirmed in 12 patients and MEN2B in only one patient. MTC was present in 92,31%, pheochromocytoma in 38,46% and PHPT in 15,38% patients. Mucosal ganglioneuromas were found in one patient. Advanced MTC was found in 7 patients (54%) and in 6 patients (46%) the disease was limited to the thyroid. All patients underwent thyroidectomy, with a mean age at surgery of 27 years (median 20y). Other treatment options were performed such as adrenalectomy, neck dissection and radioactive iodine. Metastatic disease was observed in 6 patients after treatment. RET proto- oncogene mutation was confirmed in all patients. The most common mutation was the substitution of one amino acid for another, most frequently occurring at codon 634 and was detected in 6 patients. A positive family history of MEN2 was observed in 6 patients. Out of 13 patients, 12 survived, while one patient died from metastatic disease 27 years after total thyroidectomy. Further research involving a larger number of patients in Croatia is needed to improve the diagnosis and treatment of MEN2 syndrome
Rational Administration of Blood Derivates in Obstetrics
No full textRacionalna upotreba krvnih pripravaka (PBM) je multidisciplinarni pristup utemeljen na dokazima čija je svrha optimizacija ishoda pacijenata te minimizacija nepotrebnih transfuzija. S obzirom na to da je postpartalno krvarenje (PPK) vodeći uzrok maternalne smrtnosti u svijetu, PBM strategije od izrazite su važnosti u opstetriciji. PBM obuhvaća preventivne i kurativne mjere, koje počinju pravovremenim prepoznavanjem rizičnih pacijentica i korištenjem strukturiranih kliničkih protokola i planova skrbi. Unutar opstetricije, fiziološke kardiovaskularne i hematološke promjene kroz stadije trudnoće imaju specifične implikacije za pravilnu skrb trudnice i vođenje trudnoće. Također, antepartalno prepoznavanje i zbrinjavanje anemija i poremećaja zgrušavanja krvi vrlo je važno za prikladnu primjenu krvnih pripravaka tijekom porođaja, jer navedeni predstavljaju rizične čimbenike za vjerojatnost, intenzitet i loš ishod PPK. Tijekom samog porođaja, presudno je razmatranje „4T“, kao glavnih uzroka PPK, a to su: tonus (maternice), tkivo (posteljice), trauma (maternice, rodnice i međice) i trombin, odnosno koagulopatije. Nadalje, razumijevanje volumne nadoknade i krvnih pripravaka se proširilo, s novim indikacijama za stare pripravke te novim pripravcima za stare indikacije, a smjernice za korištenje uterotonika kontinuirano se dorađuju. Naprecima u intervencijskoj radiologiji ispituju se invazivne metode prevencije primarnih PPK, dok kirurške metode služe najčešće kao zadnja linija terapije. Racionalna i individualizirana primjena PBM strategija u opstetriciji ključna je za smanjenje maternalne smrtnosti i poboljšanje perinatalnih ishoda. Uloga je anesteziologa pritom neizostavna; od antepartalne obrade, preko intrapartalnog nadzora i hemodinamske stabilizacije, do postoperativne skrbi. Multidisciplinarna suradnja, rana identifikacija rizičnih pacijentica i primjena suvremenih terapijskih smjernica temelj su kvalitetne i sigurne skrbi. Sustavna implementacija PBM-a ne predstavlja samo klinički imperativ, već i etičku obvezu u pružanju najbolje moguće skrbi trudnicama u svim zdravstvenim sustavima.Patient blood management (PBM) is a multidisciplinary, evidence-base approach to optimising patient outcomes and minimising unnecessary transfusions. Postpartum haemorrhage (PPH) is the leading cause of maternal mortality worldwide, thus making PBM strategies of great importance in obstetrics. PBM encompasses preventative and curative measures, beginning with timely detection of at-risk gravidae and structured clinical protocols as well as care plans. Within obstetrics, physiologic cardiovascular and haematological changes during each stage of pregnancy have specific implications for proper patient care and pregnancy management. Furthermore, antepartal identification and treatment of anemia and blod clotting disorders have proven significant for appropriate blood product application during birth, since the aforementioned conditions constitute risk factors for the likelihood, severity and adverse outcomes of PPH. During birth it is crucial to consider the “4T’s”, as main causes of PPH, and they are as follows: (uterine) tone, (placental) tissue, (uterine, vaginal and perineal) trauma and thrombin (abnormalities). Moreover, fluid management and blood component understanding has deepend, with new indications for traditional blood products and novel products for established indications, whilst guidelines for uterotonics are being continually revised. Progress in interventional radiology has led to invasive methods of prevention for PPH, while surgical methods serve as last-line therapy. Rational and individualised incorporation of PBM strategies in obstetrics is key for reducing maternal morbidity and improving perinatal outcomes. In this sense, anaesthesiologist are indispensable; from antepartal management, through intrapartum monitoring and haemodynamic stabilisation, to postoperative care. Multidisciplinary collaboration, early detection of at-risk patients and the application of contemporary therapeutic guidelines is the foundation of high-quality, reliable patient care. The comprehensive implementation of PBM is not only a clinical imperative, but also an ethical obligation to provide the best possible treatment for pregnant women throughout the whole healthcare system
The Role of Antibiotics in Cochlear Implantation
No full textUgradnja umjetne pužnice je složen otokirurški postupak namijenjen osobama s teškim do potpunim senzorineuralnim gubitkom sluha. Ovaj zahvat omogućuje povratak osjeta sluha i slušnu rehabilitaciju kod pacijenata kod kojih konvencionalna slušna pomagala nisu učinkovita. Najčešće se oštećuju vanjske i/ili unutarnje stanice s dlačicama Cortijeva organa, dok su živčana vlakna očuvana, što je ključan preduvjet za uspješnu kohlearnu implantaciju. Operacija se sastoji od ugradnje umjetne pužnice i postavljanja elektrode koja stimulira slušni živac, omogućujući prijenos podražaja do moždane kore. Iako je zbog napretka tehnologije kohlearna implantacija postala rutinska metoda liječenja, moguće su određene poslijeoperacijske komplikacije. Najčešće su to infekcije, koje nastaju zbog interakcije tkiva pacijenta, implantata i mikroorganizama. Najznačajnije infekcije su: infekcije kirurške rane, upala srednjeg uha, mastoiditis i meningitis. Bez obzira što su relativno rijetke, ove komplikacije mogu uzrokovati ozbiljne posljedice, zahtijevajući dodatnu medicinsku skrb ili revizijske operacije. Zbog toga je važno razmotriti primjenu antibiotske profilakse kao preventivne mjere protiv razvoja infekcija. Premda se kohlearna implantacija prema kirurškoj klasifikaciji svrstava u „čiste“ ili „čisto-kontaminirane“ operacije, nema jasnog konsenzusa o opravdanosti rutinske perioperacijske primjene antibiotika. Trenutni podaci pokazuju da široka primjena antibiotika ne donosi statistički značajnu korist u smanjenju učestalosti infekcija. Međutim, profilaksa se može preporučiti u visokorizičnim skupinama pacijenata, poput djece, imunokompromitiranih osoba i pacijenata sa strukturnim malformacijama uha. Važno je imati na umu da prekomjerna uporaba antibiotika može dovesti do razvoja bakterijske rezistencije, što predstavlja jedan od glavnih izazova suvremene medicine. Daljnja istraživanja potrebna su za definiranje jasnih smjernica u primjeni antibiotske profilakse kod ugradnje umjetne pužnice, kako bi se osigurala optimalna zaštita pacijenata uz minimalni rizik.Cochlear implantation is a complex otosurgical procedure for individuals with severe sensorineural hearing loss. This intervention enables the restoration of hearing sensation and auditory rehabilitation in patients for whom conventional hearing aids are ineffective. Typically, the outer and/or inner hair cells of the organ of Corti are damaged, while the nerve fibers remain intact, which is a key prerequisite for successful cochlear implantation. The surgery involves the implantation of a cochlear implant and positioning an electrode that stimulates the auditory nerve, facilitating the transmission of signals to the auditory cortex. Although advances in technology have made cochlear implantation a routine treatment method, certain postoperative complications may still occur. The most common are infections resulting from the interaction between the patient’s tissue, the implant, and microorganisms. The most significant infections include surgical site infections, otitis media, mastoiditis, and meningitis. Despite their relative rarity, these complications can cause serious consequences, requiring additional medical care or revision surgeries. Therefore, it is important to consider the use of antibiotic prophylaxis as a preventive measure against infection development. Even though cochlear implantation is classified surgically as a “clean” or “clean-contaminated” procedure, there is no clear consensus on the routine perioperative use of antibiotics. Current data indicate that widespread antibiotic use does not provide a statistically significant benefit in reducing infection rates. However, prophylaxis may be recommended for high-risk patient groups such as children, immunocompromised individuals, and patients with structural ear malformations. It is essential to keep in mind that excessive antibiotic use can lead to the development of bacterial resistance, which poses one of the major challenges in modern medicine. Further research is needed to establish clear guidelines for antibiotic prophylaxis in cochlear implantation to ensure optimal patient protection while minimizing the risk of adverse effects
Radiological diagnostics and monitoring of people with multiple sclerosis
No full textMultipla skleroza (MS) je kronična, imunološki posredovana bolest središnjeg živčanog sustava (SŽS) koja najčešće zahvaća mlade odrasle osobe. Temeljni patofiziološki mehanizam bolesti uključuje upalnu demijelinizaciju i progresivnu neurodegeneraciju, što s vremenom dovodi do kumulativnog neurološkog oštećenja. Bolest je izrazito heterogena u kliničkom tijeku, simptomatologiji i brzini progresije, što predstavlja izazov u dijagnostici i praćenju bolesti, kao i evaluaciji učinkovitosti terapije.
U novije vrijeme, radiološke metode, a posebno magnetska rezonancija (MR), postale su nezamjenjiva metoda u postupku postavljanja dijagnoze multiple skleroze. Osjetljivost MR-a u otkrivanju demijelinizacijskih lezija čini ovu metodu ključnom za rano otkrivanje bolesti. Uz to, MR ima važnu ulogu u isključivanju drugih dijagnoza koje mogu oponašati MS. Današnje dijagnostičke smjernice, osobito revidirani McDonaldovi kriteriji, snažno se oslanjaju na radiološke nalaze kako bi se postavila dijagnoza što ranije, čak i u fazama kada su simptomi blagi ili nespecifični.
Osim u početnoj dijagnostici, radiološka analiza ima ključnu ulogu i u dugoročnom praćenju bolesnika. Praćenje dinamike lezija, poput pojave novih ili povećanje postojećih, kao i procjena volumetrijskih promjena mozga, omogućuju analizu učinkovitosti terapije te pravovremeno donošenje odluka o njezinoj promjeni. U tom smislu, MR predstavlja objektivan alat za detekciju "tihe progresije", odnosno napredovanja bolesti bez klinički vidljivih relapsa.
Ovaj rad pruža pregled ključnih uloga radioloških metoda u obradi osoba oboljelih od multiple skleroze, s naglaskom na dijagnostičke kriterije, mogućnosti praćenja bolesti putem magnetske rezonancije te značaj kliničko-radiološke povezanosti. Također je razmotrena potreba za uključivanjem dodatnih kliničkih i bioloških pokazatelja koji, zajedno s radiološkim nalazima, omogućuju cjelovitije razumijevanje tijeka bolesti i njezina utjecaja na bolesnika.Multiple sclerosis (MS) is a chronic, immune-mediated disease of the central nervous system that most commonly affects young adults. The underlying pathophysiological mechanism involves inflammatory demyelination and progressive neurodegeneration, which over time leads to cumulative neurological impairment. The disease is highly heterogeneous in its clinical course, symptomatology, and rate of progression, posing significant challenges in diagnosis, disease monitoring, and evaluation of treatment effectiveness.
In recent years, radiological methods—particularly magnetic resonance imaging (MRI) — have become indispensable in the diagnostic process of MS. The high sensitivity of MRI in detecting demyelinating lesions makes it a key tool for early disease identification. Additionally, MRI plays an important role in excluding other diagnoses that may mimic MS. Current diagnostic guidelines, especially the revised McDonald criteria, rely heavily on radiological findings to establish a diagnosis as early as possible, even in the presence of mild or nonspecific symptoms.
Beyond initial diagnosis, radiological imaging also plays a critical role in long-term patient monitoring. Tracking lesion dynamics, such as the appearance of new or enlarging lesions, as well as assessing volumetric brain changes, enables evaluation of treatment response and supports timely therapeutic adjustments. In this regard, MRI serves as an objective tool for detecting “silent progression,” for example, disease advancement in the absence of clinically overt relapses.
This paper provides an overview of the essential roles of radiological methods in the management of patients with multiple sclerosis, with a focus on diagnostic criteria, MRI-based disease monitoring, and the importance of clinical–radiological correlation.. Furthermore, the need for integration of additional clinical and biological markers — with radiological evaluation —is addressed, in order to provide a more comprehensive understanding of disease dynamics and its impact on the patient
Tension-type headache
No full textTenzijska glavobolja se prema ICHD-3 kriterijima klasificira kao primarna glavobolja. Najčešći je neurološki poremećaj u svijetu, a prevalencija u svijetu iznosi 20.1%. Na godišnjoj razini u Europskoj uniji trošak tenzijske glavobolje iznosi 21 milijardu eura
što uključuje dijagnostiku i liječenje 8% te smanjenu radnu sposobnost i izostanak s posla 92% navedenog iznosa. Karakterizirana je bilateralnom lokalizacijom, pretežno u zatiljnom, sljepoočnom i čeonom području uz osjećaj pritiska ili stezanja blagog do srednjeg intenziteta. Ne pojačava se prilikom tjelesne aktivnosti, izostaje mučnina i povraćanje, a mogu se javiti fotofobija ili fonofobija. Dijeli se, prema ICHD-3, u epizodičnu, čestu epizodičnu i kroničnu tenzijsku glavobolju. Uzrok nastanka
tenzijske glavobolje još uvijek nije poznat, a mogući čimbenici nastanka jesu miofascijalni okidači, vaskularni čimbenici, centralna senzitizacija, disfunkcija centralnog antinocicepcijskog sustava i genetički čimbenici. Dijagnoza tenzijske glavobolje postavlja se na temelju kliničke slike, a diferencijalno dijagnostički tenzijsku glavobolju treba razlikovati od primarnih i sekundarnih glavobolja. Ne smiju se zanemariti ˝red flags˝ simptomi i znakovi koji mogu ukazivati na životno ugrožavajuće stanje koje uzrokuje sekundarne glavobolje. Terapija tenzijske glavobolje prema smjernicama EFNS-a dijeli se na akutnu i profilaktičku. U akutnoj
terapiji tenzijske glavobolje koriste se jednostavni analgetici i NSAIL, a u profilaktičkoj terapiji koriste se antidepresivi, uključujući amitriptilin, mirtazapin i venlafaksin. Osim farmakološke terapije, za liječenje i prevenciju tenzijske glavobolje koriste se
nefarmakološke metode poput kognitivno-bihevioralne terapije, fizikalne terapije, akupunkture, EMG ˝biofeedback˝-a i relaksacijskih vježbi. Pravilno liječenje tenzijske glavobolje i promjena životnih navika u oboljelih uvelike može poboljšati kvalitetu
njihovih života, ali smanjiti i njen ukupni negativni socioekonomski učinak.Tension-type headache is classified as a primary headache according to the ICHD-3 criteria. It is the most common neurological disorder worldwide, with global prevalence of 20.1%. Annually, the cost of tension-type headache in the European Union is 21 billion euros.8% of the total cost is related to diagnostic procedures and treatment, while 92% of the total cost is related to reduced working effectiveness and absence from work. It is characterized by bilateral localization, primarily in the occipital, temporal and frontal area of the head, accompanied by a sensation of pressure or tightening of mild to moderate intensity. It does not worsen during physical activity, both nausea and vomiting are absent, although photophobia or phonophobia may occur. Tension-type headache is classified, according to ICHD-3, as episodic, frequent episodic and chronic tension-type headache. The exact cause of tension-type headache is still unknown, but possible contributing factors include myofascial trigger points, vascular factors, central senzitization, dysfunction of the central antinociceptive system and genetic factors. Diagnosis of tension-type headache is based on clinical presentation, and it must be differentiated from other primary and secondary headaches. ˝Red flags˝ signs and symptoms should not be
ignored, beacuse they can point towards life-threatening condition which causes the onset of secondary headaches. According to EFNS guidelines, therapy for tension-type headache is divided into acute and prophylactic treatment. Acute therapy involves the use of simple analgesics and NSAIDs, while prophylactic therapy includes antidepressants such as amitriptyline, mirtazapine and venlafaxine. In addition to pharmacological treatment, non-pharmacological methods such as
cognitive behavioral therapy, physical therapy, acupuncture, EMG biofeedback and relaxation exercises are also used for treatment and prevention of tension-type headache. Proper treatment of tension-type headache and changes in lifestyle habits in sufferers can greatly improve their quality of life, but also reduce its overall negative socioeconomic impact
Atrial fibrillation and anticoagulation in valvular heart diseases
No full textFibrilacija atrija (FA) je najčešća trajna aritmija u kliničkoj praksi, karakterizirana nepravilnim i često ubrzanim radom srca zbog nesinkronizirane kontrakcije atrija. Nastaje kao posljedica kompleksne interakcije električnih, strukturnih i hemodinamskih promjena atrijskog miokarda, a osobito je česta u bolesnika starije životne dobi s brojnim komorbiditetima. Kod bolesnika s bolestima srčanih zalistaka, osobito mitralnom stenozom/regurgitacijom ili mehaničkom valvulom, FA dodatno povećava rizik od tromboembolijskih komplikacija, uključujući moždani udar. Zbog toga je rana dijagnoza i pravilno uvođenje antikoagulantne terapije ključno u sprječavanju neželjenih ishoda. Tradicionalno se koristi varfarin, kod valvularne FA odnosno u slučaju mitralne stenoze, dok su direktni oralni antikoagulansi (DOAC) postali terapija izbora kod nevalvularnih oblika zbog jednostavnijeg režima primjene, manje interakcija sa ostalim lijekovima i povoljnijeg sigurnosnog profila.
Cilj ovog rada je prikazati multidisciplinarni pristup liječenju FA i specifičnosti prevencije tromboembolizama u valvularnim bolestima. Rad detaljno opisuje epidemiologiju, etiopatogenezu i terapijske strategije kontrole frekvencije i ritma, kao i važnost dugoročne antikoagulacije. Poseban fokus stavljen je na razlike u pristupu liječenju FA kod mehaničkih i bioprotetskih srčanih zalistaka. Obrađuju se indikacije za antikoagulaciju kod različitih oblika valvularne patologije te upravljanje rizikom od krvarenja. U radu je istaknuta je i važnost individualizirane terapije te multidisciplinarne skrbi u poboljšanju ishoda liječenja bolesnika s FA i bolesti srčanih zalistaka.Atrial fibrillation (AF) is the most common persistent arrhythmia in clinical practice, characterized by irregular and often rapid heartbeat due to unsynchronized atrial contraction. It occurs as a result of a complex interaction of electrical, structural and hemodynamic changes of the atrial myocardium, and is especially common in elderly patients with numerous comorbidities. In patients with valvular heart disease, particularly mitral stenosis/regurgitation or mechanical valves, FA further increases the risk of thromboembolic complications, including stroke. Therefore, early diagnosis and proper initiation of anticoagulant therapy is crucial in preventing adverse outcomes. Warfarin is traditionally used in valvular FA or mitral stenosis, while direct oral anticoagulants (DOACs) have become the therapy of choice in non-valvular forms due to their simpler regimen of administration, fewer interactions with other drugs and a more favorable safety profile. The aim of this paper is to present a multidisciplinary approach to the treatment of FA and the specifics of the prevention of thromboembolism in valvular diseases. The paper describes in detail the epidemiology, etiopathogenesis and therapeutic strategies of frequency and rhythm control, as well as the importance of long-term anticoagulation. Special emphasis is placed on the differences in the approach to FA treatment in mechanical and bioprosthetic heart valves. Indications for anticoagulation in various forms of valvular pathology and management of bleeding risk are discussed. The paper also emphasizes the importance of individualized therapy and multidisciplinary care in improving the treatment outcomes of patients with FA and heart valve disease
Uterine niche as a postoperative sequela of cesarean section
No full textUčestalost carskih rezova posljednjih se desetljeća značajno povećala, što dovodi do sve više dugoročnih postoperativnih komplikacija, među kojima je maternična niša jedna od važnijih. Maternična niša je defekt miometrija dubine ≥2 mm na ožiljku nakon carskog reza, s prevalencijom od 24–70\%, ovisno o dijagnostičkoj metodi. Cilj ovog preglednog rada je prikazati patofiziologiju nastanka maternične niše, mogućnosti dijagnostike, kliničke manifestacije te opcije liječenja, uz poseban osvrt na utjecaj niše na plodnost i ishode budućih trudnoća. Pregled literature pokazuje da nastanak niše uzrokuje neadekvatno cijeljenje maternice (npr. jednoslojno šivanje bez rekonstrukcije endometrija) u kombinaciji s određenim anatomskim čimbenicima i kroničnom upalom. Transvaginalni ultrazvuk je metoda izbora za detekciju niše, dok sonohisterografija (SIS), kontrastno pojačani ultrazvuk i magnetska rezonancija dodatno povećavaju preciznost dijagnoze. Histeroskopija ima ograničenu dijagnostičku vrijednost, ali je važna jer može imati ulogu u liječenju. Još ne postoje jedinstvena klasifikacija ni “zlatni standard” dijagnostike maternične niše. Prema trenutnoj literaturi, niša se najčešće očituje postmenstrualnim točkastim krvarenjem, a može uzrokovati i dismenoreju, kroničnu zdjeličnu bol te dispareuniju. Čini se da veličina defekta korelira s intenzitetom postmenstrualnog krvarenja. Također, misli se da maternična niša može dovesti do sekundarne neplodnosti – zadržavanje krvi u defektu i kronični endometritis mogu narušiti implantaciju embrija i receptivnost endometrija. Prisutnost niše povećava rizik abnormalne implantacije trudnoće (trudnoća u ožiljku, placenta previa, placenta accreta) te rupture maternice u sljedećim trudnoćama. Liječenje ovisi o težini simptoma i reprodukcijskim planovima. Levonorgestrelski intrauterini uložak učinkovit je u smanjenju postmenstrualnog krvarenja kod žena koje više ne planiraju trudnoću. Kod težih simptoma ili planiranja daljnje trudnoće indicirana je kirurška korekcija defekta – histeroskopskom resekcijom manjih niša ili laparoskopskom ekscizijom i rekonstrukcijom većih niša. Obje metode ublažavaju simptome i mogu omogućiti ostvarenje trudnoće, no optimalna terapija nije utvrđena zbog ograničenih dokaza. Terapijski pristup potrebno je individualizirati uz nastavak istraživanja i standardizaciju dijagnostičkih kriterija radi poboljšanja ishoda.In recent decades, the frequency of Cesarean sections has increased significantly, leading to more long-term postoperative complications, including the uterine niche. A uterine niche (Caesarean scar defect) is a myometrial defect ≥2 mm at the site of a prior Caesarean scar, with a prevalence of 24–70\% depending on the detection method. This review aims to present the pathophysiology of uterine niche formation, diagnostic modalities, clinical manifestations, and treatment options, focusing on its impact on fertility and future pregnancies. Recent literature indicates that niche formation results from inadequate uterine wound healing combined with certain anatomical factors and chronic inflammation. Transvaginal ultrasound is the first-line diagnostic method, while saline infusion sonography, contrast-enhanced ultrasound, and MRI can improve detection accuracy; hysteroscopy is mainly used for planning surgical treatment. No universal classification or “gold standard” for uterine niche diagnosis has been established. A uterine niche often presents with prolonged postmenstrual spotting and may also cause dysmenorrhea, chronic pelvic pain, or dyspareunia. It seemms that the defect size correlates with the severity of postmenstrual bleeding. A niche can possibly lead to secondary infertility, as retained blood and chronic endometritis in the defect impair embryo implantation and endometrial receptivity. A niche also increases the risk of abnormal placentation in subsequent pregnancies (e.g. Cesarean scar ectopic pregnancy, placenta previa/accreta) as well as uterine rupture. Management depends on symptom severity and reproductive plans. A levonorgestrel intrauterine device effectively reduces postmenstrual bleeding in women not planning further pregnancies. Severe symptoms or desire for future childbearing warrant surgical correction of the defect – either hysteroscopic resection for smaller niches or laparoscopic excision with uterine reconstruction for larger defects. Both approaches alleviate symptoms and can enable future pregnancy, but no optimal treatment is established due to limited evidence. Management should be individualized, and further research with standardized diagnostic criteria is needed to improve outcomes
Primary wound care
No full textPrimarna obrada rane definirana je kao postupak, najčešće kirurški, ključan za sprječavanje infekcija i optimalno cijeljenje tkiva nakon traume. Kroz povijesni pregled, od Friedricha do suvremenih metoda, naglašena je važnost obrade rane, uz nužnost slijeđenja svih navedenih koraka – pregleda, ispiranja, debridmana, odnosno uklanjanja nekrotičnog tkiva, i ostalog – kako bi se smanjio rizik od infekcije i poboljšao ishod pacijenta nakon traume. Ovisno o mehanizmu nastanka, opisani su različiti tipovi rana, uključujući kirurške, traumatske i one uzrokovane specifičnim mehanizmima poput eksplozija ili ugriza, kao i njihova podjela prema stupnju zagađenosti. Kako bi se stečena znanja uspješno primijenila u kliničkoj praksi potrebno je razumjeti faze cijeljenja rane – od hemostaze i upale, do proliferacije i remodeliranja – s naglaskom na ključne stanične mehanizme i ulogu čimbenika rasta, koji predstavljaju vrijedan putokaz za daljnja istraživanja. Rana može cijeliti na više načina, stoga je potrebno poznavati njihove razlike te izazove vezane uz kronične rane poput dijabetičkih ulkusa, dekubitusa i arterijskih rana. Poseban dio ovog rada posvećen je hitnim postupcima u izvanbolničkim uvjetima, uključujući prvu pomoć, procjenu rane, hemostazu, antiseptičku obradu i transport pacijenta, kako bi se liječnicima olakšalo zbrinjavanje na terenu, u vrlo često nepovoljnim uvjetima. Obrada rane uključuje anesteziju, kiruršku eksciziju kontaminiranog tkiva, hemostazu, te odabir optimalne metode zatvaranja rane, ovisno o tipu cijeljenja – primarno, odgođeno primarno ili sekundarno cijeljenje – kao i o stupnju kontaminacije i stanju tkiva. Također, ne bi smjela biti zanemarena mogućnost infekcije i indikacije za antibiotsku profilaksu, posebice kod ugriznih rana i visoko kontaminiranih ozljeda. Na kraju, naglašena je nužnost tromboprofilakse kod pacijenata s imobilizacijom te potreba za individualiziranim pristupom u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Ovaj rad je pružio sustavan pregled suvremenih kirurških principa u obradi rana.Primary wound care is defined as a procedure, most often surgical, crucial for preventing infections and promoting optimal tissue healing after trauma. Through a historical overview, from Friedrich to modern methods, the importance of wound management is emphasized, along with the necessity of following all the outlined steps – examination, irrigation, debridement (removal of necrotic tissue), and others – to reduce the risk of infection and improve the patient’s outcome after trauma. Depending on the mechanism of injury, various types of wounds are described, including surgical, traumatic, and those caused by specific mechanisms such as explosions or bites, as well as their classification according to the degree of contamination. In order to successfully apply the acquired knowledge in clinical practice, it is necessary to understand the phases of wound healing – from hemostasis and inflammation to proliferation and remodeling – with an emphasis on key cellular mechanisms and the role of growth factors, which serve as valuable guides for further research. Wounds may heal in various ways, so it is essential to recognize their differences and the challenges associated with chronic wounds, such as diabetic ulcers, decubitus, and arterial wounds. A special section of this work is dedicated to emergency procedures in prehospital conditions, including first aid, wound assessment, hemostasis, antiseptic treatment, and patient transport, to enhance wound management in often adverse field conditions. Wound management includes anesthesia, surgical excision of contaminated tissue, hemostasis, and the selection of the optimal method for closing the wound, depending on the healing type – primary, delayed primary, or secondary healing – as well as the degree of contamination and tissue condition. Furthermore, the possibility of infection and the indications for antibiotic prophylaxis should not be overlooked, especially in bite wounds and highly contaminated injuries. Finally, the necessity of thromboprophylaxis for patients with immobilization is emphasized, as well as the need for an individualized approach in everyday clinical practice. This work provided a systematic review of wound management and modern surgical principles in wound management
Levels of LDL cholesterol at admission and their impact on outcomes in patients with acute coronary syndrome
No full textAkutni koronarni sindrom (AKS) obuhvaća niz kliničkih stanja koja nastaju uslijed naglog prekida opskrbe srčanog mišića krvlju. Unatoč napretku u dijagnostici i liječenju, predviđanje ishoda bolesnika ostaje izazov, a uloga pojedinih čimbenika rizika u tome još uvijek nije u potpunosti razjašnjena. Ovaj rad istražuje povezanost vrijednosti LDL-kolesterola pri prijemu s kliničkim karakteristikama i ishodima u bolesnika hospitaliziranih zbog AKS-a. Dobiveni rezultati pokazali su da su bolesnici s nižim vrijednostima LDL-kolesterola pri dolasku u bolnicu češće imali lošije ishode, uključujući višu smrtnost i veću učestalost neželjenih kardiovaskularnih događaja. Iako je LDL-kolesterol tradicionalno smatran ključnim čimbenikom rizika, nalazi ovog rada upućuju na postojanje tzv. „lipidnog paradoksa“ – fenomena prema kojem niske vrijednosti LDL-a u određenim kliničkim kontekstima nisu nužno povezane s boljom prognozom. Takvi nalazi sve više ukazuju na to da LDL u akutnoj fazi bolesti ne mora odražavati kronično kardiovaskularno opterećenje, već može biti pokazatelj općeg stanja organizma, uključujući pothranjenost, upalu ili težu sistemsku bolest.
Također je uočeno da bolesnici s nižim LDL-om češće imaju niže vrijednosti HDL-kolesterola, koji u akutnim stanjima gubi svoja zaštitna svojstva, što dodatno može pridonijeti lošijim ishodima. Uz tradicionalne lipidne pokazatelje, posebno se istaknula važnost prepoznavanja drugih čimbenika rizika. Psihijatrijske dijagnoze, koje su bile prisutne kod dijela bolesnika, pokazale su jasnu povezanost s nepovoljnijim ishodima, što naglašava potrebu za cjelovitim pristupom bolesniku i uključivanjem mentalnog zdravlja u procjenu ukupnog kardiovaskularnog rizika. Nadalje, rad se osvrće i na novije biomarkere poput lipoproteina(a), čija uloga u predikciji kardiovaskularnih događaja postaje sve značajnija, osobito kod osoba koje nemaju izraženu dislipidemiju. Iako vrijednosti Lp(a) nisu bile dostupne u ovom istraživanju, literatura sugerira da bi upravo on mogao biti jedan od čimbenika koji objašnjavaju lošije ishode kod bolesnika s niskim LDL-om. Ovi rezultati ukazuju na potrebu da se vrijednosti LDL-kolesterola tumače u širem kliničkom kontekstu, uzimajući u obzir prisutnost drugih čimbenika rizika i funkcionalno stanje organizma. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se unaprijedili modeli procjene rizika i osigurala preciznija i individualizirana skrb za bolesnike nakon AKS-a.Acute coronary syndrome (ACS) encompasses a range of clinical conditions caused by the sudden interruption of blood supply to the myocardium. Despite advances in diagnostics and treatment, predicting patient outcomes remains a challenge, and the role of certain risk factors is not yet fully understood. This thesis explores the relationship between admission LDL cholesterol levels and clinical outcomes in patients hospitalized with ACS. The findings indicate that patients presenting with lower LDL cholesterol levels more frequently experienced worse outcomes, including higher mortality and a greater incidence of major adverse cardiovascular events. Although LDL cholesterol is traditionally considered a key risk factor, these results point to the so-called “lipid paradox” — a phenomenon in which low LDL levels are not necessarily associated with better prognosis in certain clinical contexts. In fact, low LDL levels during acute illness may reflect poor overall health status, malnutrition, systemic inflammation, or more severe underlying disease, rather than true cardiovascular protection.Patients with lower LDL also tended to have lower HDL cholesterol levels, which may further contribute to unfavorable outcomes, as HDL loses its protective properties in acute inflammatory states. Beyond traditional lipid parameters, this study highlights the importance of recognizing other risk factors. The presence of psychiatric diagnoses was associated with worse outcomes, underscoring the need for a comprehensive, multidisciplinary approach that includes mental health as part of cardiovascular risk assessment. Additionally, the study reflects on emerging biomarkers such as lipoprotein(a), which has gained increasing attention for its potential role in residual cardiovascular risk, especially in patients without evident dyslipidemia. Although Lp(a) levels were not assessed in this study, existing literature suggests it could be one of the missing elements explaining adverse outcomes in patients with unexpectedly low LDL. These findings emphasize that LDL cholesterol levels at admission should not be interpreted in isolation but rather in the context of the patient's overall clinical condition and additional risk factors. Further research is needed to refine risk prediction models and ensure more precise, individualized care for patients following ACS