Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Therapeutic approach to portal vein thrombosis in people with liver cirrhosis
No full textTromboza vene porte (TVP) česta je i ozbiljna komplikacija uznapredovale bolesti jetre, osobito kod bolesnika s cirozom. Definira se kao djelomična ili potpuna okluzija portalne vene trombotskim materijalom, a proces može zahvatiti i njene pritoke. Smanjeni protok krvi kroz portalni sustav, kao posljedica portalne hipertenzije, ključan je čimbenik u razvoju ove komplikacije, dok rebalansirana hemostaza dodatno doprinosi nastanku tromboze. Prevalencija TVP u općoj populaciji iznosi oko 1%, ali je znatno viša u bolesnika s cirozom, posebice u naprednim stadijima i kod kandidata za transplantaciju jetre, gdje doseže i do 44%. Kliničke posljedice uključuju pogoršanje portalne hipertenzije, povećan rizik od ascitesa, varikoznog krvarenja te smanjenje uspješnosti transplantacije jetre. Terapijski pristup je izuzetno izazovan zbog krhke ravnoteže između rizika od tromboze i krvarenja. Individualizacija terapije, pravovremena dijagnostika i procjena rizika temelj su modernog pristupa, a poseban naglasak stavlja se na indikacije i sigurnost antikoagulantnog liječenja, invazivne tehnike te specifičnosti terapije kod transplantacijskih kandidata. Ovaj pregledni rad objedinjuje recentna znanstvena saznanja o epidemiologiji, patogenezi, dijagnostici i terapiji TVP kod ciroze, naglašavajući suvremene smjernice i rezultate najnovijih istraživanja.Portal vein thrombosis (PVT) is a common and serious complication of advanced liver disease, particularly in patients with cirrhosis. It is defined as a partial or complete obstruction of the portal vein by thrombotic material, and the process can involve neighboring veins. Reduced blood flow through the portal system, due to portal hypertension, is a key factor in the pathogenesis, with rebalanced hemostasis further contributing to thrombosis. While the prevalence of PVT in the general population is about 1%, it rises significantly among cirrhotic patients, especially in advanced stages and in candidates for liver transplantation, where it reaches up to 44%. Clinical consequences include worsening of portal hypertension, increased risk of ascites and variceal bleeding, and poorer transplantation outcomes. The therapeutic approach is extremely challenging due to the delicate balance between the risk of thrombosis and bleeding. Individualized therapy, timely diagnostics, and risk assessment are the cornerstone of modern management, with special emphasis on the indications and safety of anticoagulant treatment, invasive techniques, and specifics in transplant candidates. This review summarizes the latest scientific knowledge regarding epidemiology, pathogenesis, diagnostics, and therapy of PVT in cirrhosis, highlighting current guidelines and recent research
Congenital hypothyroidism
No full textKonatalna hipotireoza (KH) jedna je od najčešćih endokrinoloških bolesti novorođenačke dobi, s globalnom incidencijom koja se procjenjuje između 1:2000 i 1:4000 živorođenih. Riječ je o poremećaju u kojem dolazi do smanjene sinteze ili funkcije hormona štitnjače, koji su ključni za rast, sazrijevanje tkiva i razvoj središnjeg živčanog sustava. Budući da klinički simptomi često izostaju u ranom neonatalnom razdoblju, rana dijagnostika temelji se gotovo isključivo na novorođenačkom probiru, koji omogućuje otkrivanje bolesti prije pojave kliničkih znakova i pravovremeno liječenje, čime se sprječava nastanak trajnih posljedica, a prvenstveno neurokognitivnih. KH je najčešći spriječivi uzrok intelektualnog oštećenja u djece. KH se najčešće javlja sporadično, a najčešći uzroci su poremećaji u razvoju štitnjače (disgeneze) i poremećaji u sintezi hormona štitnjače (dishormogeneze). Rjeđi uzroci su neosjetljivost na tireotropni hormon (TSH) i centralna forma bolesti uzrokovana poremećajem u regulaciji osi hipotalamus–hipofiza–štitnjača. Blagi, odnosno prolazni oblici predstavljaju dijagnostički izazov, osobito u skupinama poput nedonoščadi, djece niske porođajne mase te djece s genetskim sindromima. Sve je veći broj novoopisanih uzročnih genetskih varijanti što dodatno upućuje na složenu i heterogenu etiologiju bolesti. Za sprječavanje teških posljedica KH, ključno je pravovremeno uvesti nadomjesnu terapiju levotiroksinom, pri čemu pravilno doziranje i način primjene, kao i rana normalizacija vrijednosti hormona imaju ključnu ulogu u očuvanju neurokognitivnog razvoja. Učinkovitost liječenja ovisi o individualiziranom pristupu, redovitom laboratorijskom praćenju koncentracija TSH i slobodnog tiroksina, te o pravodobnoj prilagodbi terapije tijekom rasta i razvoja. Razlikovanje prolaznih od trajnih oblika bolesti nužno je za izbjegavanje nepotrebnog liječenja i praćenja pacijenata. Odluka o prekidu nadomjesne terapije temelji se na kontroliranim uvjetima ispitivanja funkcije štitnjače, najčešće u drugoj ili trećoj godini života. Ishod većine pacijenata je izvrstan zahvaljujući novorođenačkom probiru i liječenju levotiroksinom, a istraživanja koja se provode su usmjerena na optimizaciju terapijskih protokola i dugoročnog praćenja bolesnika.Congenital hypothyroidism (CH) is one of the most common endocrine disorders of the neonatal period, with a global incidence estimated between 1:2000 and 1:4000 live births. It is a disorder characterized by reduced synthesis or function of thyroid hormones, which are essential for growth, tissue maturation, and the development of the central nervous system. Since clinical symptoms are often absent in the early neonatal period, early diagnosis relies almost exclusively on newborn screening, which enables detection of the disease before the onset of clinical signs and allows timely treatment, thereby preventing permanent consequences, primarily neurocognitive ones. CH is the most common preventable cause of intellectual disability in children. CH most often occurs sporadically, with the most frequent causes being thyroid gland developmental disorders (dysgenesis) and defects in thyroid hormone synthesis (dyshormonogenesis). Less common causes include thyroid-stimulating hormone (TSH) resistance and central forms of the disease, which are the result of dysfunction in the regulation of the hypothalamic–pituitary–thyroid axis. Mild or transient forms represent a diagnostic challenge, particularly in groups such as preterm infants, those with low birth weight, and children with genetic syndromes. An increasing number of newly described genetic variants further highlights the complex and heterogeneous etiology of the disease. To prevent severe consequences of CH, timely initiation of levothyroxine replacement therapy is essential. Proper dosing and administration, along with early normalization of hormone levels, play a key role in preserving neurocognitive development. Treatment efficacy depends on an individualized approach, regular laboratory monitoring of TSH and free thyroxine concentrations, and timely dose adjustments throughout growth and development. Differentiation between transient and permanent forms of the disease is necessary to avoid unnecessary treatment and follow-up of the patient. The decision to discontinue replacement therapy is based on controlled thyroid function testing, most often performed in the second or third year of life. The outcome for most patients is excellent, thanks to newborn screening and levothyroxine treatment, while current research is focused on optimizing therapeutic protocols and long-term patient follow-up
The Organisation of Primary Health Care in a Rural Area Using the Example of the Municipality of Pokupsko
No full textOvaj rad istražuje specifičnosti organizacije primarne zdravstvene zaštite u ruralnim
sredinama, s posebnim fokusom na Općinu Pokupsko kao primjer tipične hrvatske ruralne
zajednice. Primarna zdravstvena zaštita čini temelj zdravstvenog sustava i ima ključnu ulogu u
prevenciji bolesti, liječenju i očuvanju zdravlja, osobito u područjima gdje su sekundarna i
tercijarna razina zdravstvene zaštite teško dostupne. U radu se naglašava kako izazovi poput
udaljenosti, nedostatka javnog prijevoza i medicinskog osoblja te demografske starosti
stanovništva znatno utječu na učinkovitost sustava u manjim sredinama.
Poseban naglasak stavljen je na brigu o kompleksnim pacijentima, odnosno osobama s
višestrukim zdravstvenim i socijalnim potrebama, koji zahtijevaju koordiniranu i kontinuiranu
skrb. Upravo u ruralnim sredinama, poput Pokupskog, kompleksni pacijenti često nailaze na
dodatne prepreke zbog slabije dostupnosti usluga i ograničenih resursa.
Općina Pokupsko organizacijski raspolaže ambulantom obiteljske medicine,
stomatološkom ambulantom i ljekarnom, no česta promjena zdravstvenih djelatnika i
nepovezanost udaljenih naselja javnim prijevozom ograničavaju pristup zdravstvenim
uslugama. Lokalni projekti, poput „Mobilna zlatna dob“ i „Zaželi“, pomažu u nadvladavanju
prepreka kroz osiguravanje prijevoza i osnovne kućne skrbi, čime doprinose poboljšanju
kvalitete života starijeg i nemoćnog stanovništva.
U zaključnom dijelu navode se konkretni prijedlozi za poboljšanje zdravstvene zaštite u
Pokupskom te se kao rješenja predlažu stabilizacija kadrova kroz poticajne mjere, bolja
organizacija lokalnog prijevoza, povećana primjena telemedicine te proširenje usluga dostupnih
u lokalnoj zajednici.
Prikaz konkretnog primjera doprinosi boljem razumijevanju izazova s kojima se suočavaju
ruralne sredine u organizaciji primarne zdravstvene zaštite i nudi prijedloge koji se mogu
prenijeti i na druga ruralna područja.This paper explores the specific characteristics of primary health care organisation in rural
areas, with special focus on the Municipality of Pokupsko as an example of a typical Croatian
rural community. Primary health care is the basic part of the health system and plays a crucial
role in disease prevention, treatment, and health preservation, especially in areas where
secondary and tertiary health care are difficult to access. The paper emphasizes that challenges
such as geographic remoteness, lack of public transport and medical staff and an aging
population significantly impact the efficiency of the healthcare system in smaller communities.
Special attention is given to the care of complex patients—individuals with multiple health
and social needs—who require coordinated and continuous care. In rural areas like Pokupsko,
complex patients often face additional obstacles due to limited availability of services and
resources.
The Municipality of Pokupsko has a general practitioner’s office, a dental clinic, and a
pharmacy, however, frequent changes in medical personnel and poor public transportation links
between remote settlements limit access to healthcare services. Local projects such as "Mobilna
zlatna dob" and "Zaželi" help overcome these barriers by providing transportation and basic
home care, thus improving the quality of life for the elderly and disabled.
The final section presents concrete proposals for improving health care in Pokupsko,
including staff retention through incentive measures, better organization of local transport,
expanded use of telemedicine, and broader availability of community-based services.
The presentation of this specific case contributes to a better understanding of the challenges
rural communities face in organizing primary health care and offers suggestions that can be
applied to other rural areas
Clinical presentation and comorbidities in patients with pheochromocytoma
No full textFeokromocitom je rijedak neuroendokrini tumor srži nadbubrežne žlijezde te potječe od kromafinih
stanica koje sintetiziraju katekolamine. Zbog hiperprodukcije tih hormona, kliničku sliku
karakterizira hipertenzija koja može biti paroksizmalna ili kontinuirana s brojnim simptomima
aktivacije simpatičkog živčanog sustava, od kojih glavni trijas čine glavobolja, palpitacije i
pojačano znojenje. Zbog raznovrsne simptomatologije i manjka utvrđenih dijagnostičkih kriterija, ovaj je tumor čini izazov kliničarima u dijagnostici. Osim heterogene prezentacije, kliničarima
problem čini i maligni tj. metastatski oblik bolesti, s metastazama kao jedinim kriterijem koji ga
razlikuje od benignog oblika. Od svih endokrinih tumora, feokromocitom pokazuje veliku
učestalost nasljednih oblika povezanih s određenim sindromima poput MEN tip 2, VHL i NF1 te
mutacijama velikog broja gena, koji se iz dana u dan još uvijek otkrivaju. Dijagnostika
feokromocitoma uključuje biokemijsku dijagnostiku kojom se mjere razine metabolita
katekolamina u plazmi i urinu; metanefrini, normetanefrini te iznimno 3-MT kao metabolit
dopamina. Nakon potvrdne biokemijske dijagnostike, slijedi slikovna kojom se anatomski prikazuje
lokalizacija tumora, a zatim i funkcionalna dijagnostika širokog spektra. Jedino kurativno liječenje
feokromocitoma jest laparoskopska ili iznimno otvorena adrenalektomija. Kirurškom liječenju mora
prethoditi preoperativna priprema koja uključuje alfa-blokadu radi stabilizacije hemodinamskog
statusa pacijenta. U slučaju metastatske bolesti, nakon kirurške resekcije tumora potrebno je
provesti još druge oblike liječenja ovisno o progresiji bolesti. Zbog rizika od recidiva i razvoja
metastaza čak i nakon dugog vremenskog perioda od inicijalne dijagnoze, nužno je temeljito
praćenje ovih pacijenata.Pheochromocytoma is a rare neuroendocrine tumor of the adrenal medulla originating from chromaffin cells that synthesize catecholamines. Due to the hypersecretion of these hormones, the clinical picture is characterized by hypertension, which may be paroxysmal or sustained, along with numerous symptoms of sympathetic nervous system activation, the most prominent triad being headache, palpitations, and excessive sweating. Because of its diverse symptomatology and the lack of established diagnostic criteria, this tumor presents a diagnostic challenge for clinicians. In addition to its heterogeneous presentation, the malignant or metastatic form also poses a problem, with the presence of metastases being the only criterion distinguishing it from the benign form. Among all endocrine tumors, pheochromocytoma shows a high frequency of hereditary forms associated with certain syndromes such as MEN type 2, VHL, and NF1, as well as with mutations in many genes that are still being discovered. Diagnosis of pheochromocytoma involves biochemical testing to measure levels of catecholamine metabolites in plasma and urine—metanephrines, normetanephrines, and occasionally 3-MT as a dopamine metabolite. Once the biochemical diagnosis is confirmed, imaging follows to anatomically localize the tumor, followed by a wide range of functional imaging techniques. The only curative treatment for pheochromocytoma is laparoscopic, or in rare cases, open adrenalectomy. Surgical treatment must be preceded by preoperative preparation, including alpha-blockade to stabilize the patient's hemodynamic status. In cases of metastatic disease, additional therapies are required following surgical tumor resection, depending on disease progression. Due to the risk of recurrence and the potential for metastasis even long after the initial diagnosis, thorough long-term follow-up of these patients is essential
Small intestinal bacterial overgrowth
No full textSindrom bakterijskog prerastanja tankog crijeva (Small intestinal bacterial overgrowth, SIBO)
stanje je koje karakterizira prekomjeran rast bakterija, primarno onih iz debelog crijeva i
orofarinksa, u tankom crijevu. Mikrobiotu tankog crijeva u zdravom stanju karakterizira niska
koncentracija bakterija zahvaljujući nizu zaštitnih mehanizama, poput kiselog pH želuca,
pravilne peristaltike i imunološke kontrole. Ova patološka promjena u sastavu i broju
mikrobiote često dovodi do gastrointestinalnih simptoma kao što su napuhnutost, bol u trbuhu,
vjetrovi i proljev, dok u težim slučajevima uzrokuje malapsorpciju, nutritivne deficite i
sistemske komplikacije. Uzroci SIBO-a brojni su i uključuju motilitetne poremećaje,
anatomske abnormalnosti, hipoklorhidriju, imunodeficijencije te razne sistemske i metaboličke
bolesti. Dijagnostika SIBO-a temelji se na izdisajnim testovima i kulturi aspirata tankog crijeva,
no obje metode imaju svoja ograničenja. Liječenje se temelji na antibiotskoj terapiji. Prevencija
recidiva uključuje liječenje osnovne bolesti, izbjegavanje nepotrebne upotrebe inhibitora
protonske pumpe te prilagodbu prehrane. SIBO se često javlja u kontekstu različitih
funkcionalnih i organskih bolesti, uključujući sindrom iritabilnog crijeva, celijakiju, cirozu,
sistemsku sklerozu, dijabetes i neurodegenerativne bolesti. S obzirom na širok spektar
simptoma, od lokalnih probavnih do sistemskih, važno je na SIBO misliti u diferencijalnoj
dijagnostici brojnih stanja. Pristup bolesniku mora biti individualiziran, s ciljem ne samo
liječenja simptoma, već i adresiranja osnovnih uzroka i prevencije dugoročnih komplikacija.Small intestinal bacterial overgrowth (SIBO) is a condition characterized by an excessive
growth of bacteria, primarily those originating from the colon and oropharynx, in the small
intestine. In a healthy state, the small intestinal microbiome is marked by a low bacterial
concentration due to multiple protective mechanisms, such as acidic gastric pH, proper
peristalsis and immune control. This pathological shift in the composition and number of
microbiota often leads to gastrointestinal symptoms such as bloating, abdominal pain,
flatulence, and diarrhea, while in more severe cases it causes malabsorption, nutritional
deficiencies, and systemic complications. The causes of SIBO are diverse and include motility
disorders, anatomical abnormalities, hypochlorhydria, immunodeficiencies, as well as various
systemic and metabolic diseases. Diagnosis of SIBO relies on breath tests and small bowel
aspirate cultures, though both methods have limitations. Treatment is primarily based on
antibiotic therapy. Preventing recurrence involves treating the underlying condition, avoiding
unnecessary use of proton pump inhibitors, and dietary adjustments. SIBO frequently occurs in
the context of various functional and organic diseases, including irritable bowel syndrome,
celiac disease, cirrhosis, systemic sclerosis, diabetes, and neurodegenerative conditions. Given
the wide range of symptoms, from localized gastrointestinal to systemic manifestations, it is
important to consider SIBO in the differential diagnosis of numerous conditions. Patient
management should be individualized, with the aim not only of symptom relief, but also of
addressing the root causes and preventing long-term complications
Differences in cardiovascular risk between men and women with diabetes and the impact of female representation in clinical studies on outcomes
No full textŠećerna bolest značajno povećava rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti (KVB), a razlike u učestalosti, kliničkoj slici i ishodima među spolovima sve su izraženije. U žena sa šećernom bolešću (ŠB) utvrđen je viši relativni rizik za nastanak kardiovaskularnih komplikacija u odnosu na muškarce, unatoč nižem apsolutnom riziku u općoj populaciji. Hormonski profil, osobito pad razine estrogena u perimenopauzi i postmenopauzi, značajno utječe na pogoršanje metaboličkih parametara i vaskularne funkcije. Poremećaji poput dislipidemije, hipertenzije i inzulinske rezistencije češće dovode do mikrovaskularnog oštećenja, dok se istodobno bilježi viša učestalost zatajenja srca s očuvanom ejekcijskom frakcijom u žena. Kod žena su kliničke manifestacije KVB-a često atipične, što uključuje umor, dispneju, nespecifične bolove ili „tihe“ srčane događaje, a takva simptomatologija pridonosi kasnijem postavljanju dijagnoze i slabijim ishodima liječenja. Standardni dijagnostički alati, poput testa opterećenja, pokazuju manju osjetljivost kod žena, osobito onih s dijabetesom, dok su naprednije metode, poput farmakološke scintigrafije, učinkovitije u otkrivanju ishemijskih promjena. Također, žene češće razvijaju mikrovaskularnu koronarnu disfunkciju bez značajnih lezija na angiografiji, što dodatno otežava dijagnostičku obradu.
Metabolički sindrom, gestacijski dijabetes i preeklampsija prepoznaju se kao značajni čimbenici rizika za KVB kod žena, pri čemu poremećaji glikemije u trudnoći predviđaju kasniji razvoj tipa 2 šećerne bolesti i hipertenzije. Autoimune bolesti, depresija i psihosocijalni stres dodatno utječu na kardiometaboličko zdravlje žena. Epidemiološki podaci upućuju na razlike u smrtnosti i morbiditetu među spolovima, s većim rizikom za nepovoljan ishod kod žena s istom metaboličkom dijagnozom.
Spolna neravnoteža u kliničkim istraživanjima dodatno otežava prepoznavanje i tretman KVB kod žena, osobito jer većina terapijskih smjernica i evaluacijskih modela proizlazi iz populacija u kojima su žene bile podzastupljene. Razlike u farmakokinetici, odgovoru na lijekove i učestalosti nuspojava potvrđuju potrebu za spolno specifičnim pristupom u kliničkoj praksi. Komorbiditeti kao što su kronična bubrežna bolest, pretilost i disfunkcija autonomnog živčanog sustava češće se javljaju kod žena i dodatno pogoršavaju kardiovaskularni rizik u prisutnosti ŠB.
ŠB i KVB povezane su kroz složene i višerazinske mehanizme, pri čemu se spolne razlike očituju u patofiziologiji, kliničkoj slici i ishodima liječenja. Razumijevanje tih razlika ključno je za pravodobnu dijagnostiku, izbor terapije i dugoročnu prognozu bolesnika.Diabetes mellitus significantly increases the risk of developing cardiovascular disease (CVD), with sexrelated differences in prevalence, clinical presentation, and outcomes becoming increasingly evident. Women with diabetes exhibit a higher relative risk of cardiovascular complications compared to men, despite a generally lower absolute risk in the general population. Hormonal factors, particularly the decline in estrogen levels during perimenopause and postmenopause, strongly influence the deterioration of metabolic parameters and vascular function. Disorders such as dyslipidemia, hypertension, and insulin resistance more frequently result in microvascular damage in women, who also show a higher prevalence of heart failure with preserved ejection fraction. In women, CVD often presents with atypical symptoms such as fatigue, dyspnea, nonspecific pain, or "silent" cardiac events, which contributes to delayed diagnosis and poorer treatment outcomes. Standard diagnostic tools, such as exercise stress tests, have lower sensitivity in women—especially those with diabetes—whereas advanced methods like pharmacological myocardial scintigraphy prove more effective in detecting ischemic changes. Furthermore, women are more likely to develop microvascular coronary dysfunction in the absence of significant angiographic lesions, further complicating diagnostic evaluation.
Metabolic syndrome, gestational diabetes, and preeclampsia are recognized as important risk factors for CVD in women, with glycemic disturbances during pregnancy predicting the future onset of type 2 diabetes and hypertension. Autoimmune diseases, depression, and psychosocial stress further impact women's cardiometabolic health. Epidemiological data indicate sex-based differences in mortality and morbidity, with women experiencing worse outcomes despite having the same metabolic diagnosis.
Gender imbalance in clinical trials continues to hinder the accurate identification and treatment of CVD in women, particularly given that most therapeutic guidelines and evaluation models are derived from predominantly male study populations. Differences in pharmacokinetics, drug responses, and adverse effect profiles support the need for sex-specific approaches in clinical practice. Comorbidities such as chronic kidney disease, obesity, and autonomic nervous system dysfunction are also more common in women and exacerbate cardiovascular risk in the context of diabetes.
Diabetes and cardiovascular disease are linked by complex, multilayered mechanisms, within which sex differences manifest across pathophysiological processes, clinical characteristics, and therapeutic outcomes. Understanding these distinctions is essential for timely diagnosis, appropriate treatment selection, and long-term prognosis
Congenital lipodystrophies
No full textLipodistrofije su heterogena skupina rijetkih bolesti karakterizirana gubitkom ili abnormalnom raspodjelom masnog tkiva. Etiološki se lipodistrofije dijele na urođene i stečene, te klinički na generalizirane i segmentalne ovisno o distribuciji masnog tkiva. Kongenitalne ili urođene lipodistrofije zasebna su podskupina bolesti koje obuhvaćaju i generalizirane i parcijalne oblike kao što su kongenitalne generalizirane lipodistrofije i obiteljske dijelomične lipodistrofije. Unatoč različitim genskim i molekularnim mehanizmima nastanka unutar same podskupine i posljedično varirajućoj kliničkoj slici, navedene bolesti imaju zajedničku patofiziološku osnovu. Nedostatak masnog tkiva objašnjava se smanjenom diferencijacijom, gubitkom funkcije ili preranom apoptozom adipocita što neposredno uzrokuje ektopično odlaganje lipida dovodeći do različitih metaboličkih komplikacija.
Jasno definirani kriteriji postavljanja dijagnoze još uvijek ne postoje, te se većina dijagnostičkog procesa oslanja na obiteljsku anamnezu i fizikalni pregled što dodatno otežava dijagnostiku zbog izražene heterogenosti fenotipa, osobito kod parcijalnih oblika. Trenutno dostupne terapijske metode ne nude mogućnost izlječenja niti inverzije već nastalih patoloških stanja. Liječenje se zasniva isključivo na identifikaciji i kontroli nastalih metaboličkih komplikacija farmakološkim i nefarmakološkim metodama te primjeni rekombinantnog analoga leptina.
Prema tome, rano prepoznavanje bolesti i brza intervencija u vidu korekcije metaboličkih poremećaja, kao i multidisciplinaran i individualizirani pristup omogućavaju dugoročno bolje ishode u smislu prevencije raznih mogućih komplikacija i posljedično bolju kvalitetu života oboljelih.Lipodystrophies are a heterogeneous group of rare disorders characterized by the loss or abnormal distribution of adipose tissue. Etiologically, they are classified as either congenital or acquired, and clinically as generalized or partial, depending on the extent of fat loss. Congenital lipodystrophies encompass both generalized and partial subtypes, including congenital generalized lipodystrophy (CGL) and familial partial lipodystrophy (FPLD). Despite their genetic and molecular diversity, these disorders share a common pathophysiological basis—defective adipose tissue development, function, or premature apoptosis of adipocytes, leading to ectopic fat deposition and various metabolic complications.
To date, there are no universally accepted diagnostic criteria, and diagnosis largely relies on family history and clinical evaluation, which poses significant challenges, especially for partial forms due to their phenotypic variability. Currently available therapies do not offer a cure or reversal of established disease. Management is primarily focused on identifying and controlling metabolic abnormalities through pharmacological and non-pharmacological approaches, including the use of recombinant leptin analogs.
Early recognition and timely intervention, combined with a multidisciplinary and individualized care approach, are crucial for improving long-term outcomes, minimizing complications, and enhancing the quality of life in affected individuals
Bridging healthcare gaps: a scoping review on the role of artificial intelligence, deep learning, and large language models in alleviating problems in medical deserts
No full text"Medicinske pustinje" su područja s nedostatnom zdravstvenom skrbi, što otežava pristup, kvalitetu i održivost zdravstvenih usluga. Ovaj rad analizira načine kako umjetna inteligencija (AI), posebno veliki jezični modeli (LLM), može pomoći u rješavanju tih izazova. Integracijom s e-zdravstvom i internetom medicinskih stvari (IoMT), umjetna inteligencija može unaprijediti zdravstvene usluge u područjima s ograničenim resursima. Poseban naglasak stavlja se na telemedicinske platforme koje koriste AI za prevladavanje jezičnih i kulturnih barijera, čime se povećava dostupnost zdravstvene skrbi. Također, LLM mogu pomoći u dijagnostici tamo gdje nedostaju specijalisti, pružajući dodatnu podršku liječnicima i poboljšavajući ishode liječenja. Razvoj AI chatbotova omogućuje brzo pružanje osnovnih medicinskih savjeta, služeći kao prvi kontakt u udaljenim područjima. Nadalje, AI ima važnu ulogu u obrazovanju i stručnom usavršavanju zdravstvenih djelatnika u tim regijama. Analizom podataka može pomoći u učinkovitijoj raspodjeli resursa i prepoznavanju nedostataka u zdravstvenoj skrbi. Umjetna inteligencija, posebno LLM, predstavlja potencijalno rješenje za smanjenje zdravstvenih nejednakosti u "medicinskim pustinjama", poboljšavajući dostupnost, kvalitetu i raspodjelu usluga. Kako bi se u potpunosti iskoristio njezin potencijal, potrebna su daljnja istraživanja i razvoj.“Medical deserts” are areas with low healthcare service levels, challenging the access, quality, and sustainability of care. This qualitative narrative review examines how artificial intelligence (AI), particularly large language models (LLMs), can address these challenges by integrating with e-Health and the Internet of Medical Things to enhance services in under-resourced areas. It explores AI-driven telehealth platforms that overcome language and cultural barriers, increasing accessibility. The utility of LLMs in providing diagnostic assistance where specialist deficits exist is highlighted, demonstrating AI’s role in supplementing medical expertise and improving outcomes. Additionally, the development of AI chatbots offers preliminary medical advice, serving as initial contact points in remote areas. The review also discusses AI’s role in enhancing medical education and training, supporting the professional development of healthcare workers in these regions. It assesses AI’s strategic use in data analysis for effective resource allocation, identifying healthcare provision gaps. AI, especially LLMs, is seen as a promising solution for bridging healthcare gaps in “medical deserts,” improving service accessibility, quality, and distribution. However, continued research and development are essential to fully realize AI’s potential in addressing the challenges of medical deserts
Lung transplantation program in the Republic of Croatia
No full textTransplantacija pluća terapijska je metoda za liječenje nemalignih plućnih bolesti za koje su iscrpljene sve druge mogućnosti konzervativnog liječenja. Najčešće indikacije za transplantaciju pluća su KOPB i bolesti plućnog intersticija. Predtransplantacijskom obradom isključuju se kontraindikacije poput malignih bolesti, aterosklerotskih promjena, latentnih infekcija, loših socioekonomskih uvjeta i suradljivosti, a odabir donora vrši se prema AB0 podudarnosti, tipizaciji tkiva te adekvatnoj veličini donorskog organa. Komplikacije nakon transplantacije pluća uključuju akutno i kronično odbacivanje organa, razvoj malignih bolesti te oportunističke infekcije. Prva transplantacija pluća u RH izvedena je 2003. godine u Klinici za torakalnu kirurgiju Jordanovac u Zagrebu. Transplantacije pluća provođene su u suradnji s AKH-om u Beču od 2000. godine, s pravim zamahom programa tek od 2010. godine, sve do 2021. godine, kada KBC Zagreb kao jedina ustanova u RH započinje samostalni program transplantacije pluća. Tijekom skoro 25 godina, 110 pacijenata iz KBC-a Zagreb prošlo je postupak transplantacije pluća, od čega ih je 34 samostalno obrađeno i transplantirano u KBC-u Zagreb. Rezultati cjelokupnog transplantacijskog programa pluća za pacijente iz KBC-a Zagreb slični su rezultatima u drugim dijelovima svijeta, uz bolje srednje preživljenje. Samostalni transplantacijski program u RH zasad pokazuje bolje rezultate od zajedničkog programa s AKH-om te od ISHLT registra, što je vidljivo po jednogodišnjem i trogodišnjem preživljenju pacijenata nakon transplantacije.Lung transplantation is a method of treatment for non-malignant lung diseases for which all other options are unsuccessful. It is most frequently indicated in patients with COPD and interstitial lung diseases. Pretransplantation evaluation detects contraindications such as malignant tumors, extensive atherosclerosis, latent infections, poor socioeconomic status and compliance, and donors are selected after considering AB0 compatibility, tissue compatibility and appropriate organ volume. Acute and chronic graft dysfunction, malignant diseases and opportunistic infections can complicate lung transplantation. The first lung transplantation in Croatia was performed in 2003. in the Clinic for thoracic surgery Jordanovac in Zagreb. Lung transplantation was performed in collaboration with the AKH in Vienna from 2000, beginning fully in 2010, until 2021, when UHC Zagreb established the first croatian lung transplantation program. Over nearly 25 years, 110 patients from UHC Zagreb received a lung transplant, 34 of which were processed and transplanted solely in UHC Zagreb. The results of the entire program for patients from UHC Zagreb are similar to results from around the world, with higher median survival. The autonomous lung transplantation program in Croatia is so far exhibiting better results than the collaborating program with AKH and the ISHLT registry, as is visible in 1-year and 3-year patient survival
Premalignant lesions of the endometrium
No full textHiperplazija endometrija definira se kao abnormalna proliferacija žlijezda endometrija pri kojoj dolazi do narušavanja normalnog omjera žljezdanog i stromalnog tkiva. Najčešće nastaje zbog dugotrajne izloženosti neoponiranom djelovanju estrogena, bez odgovarajuće ravnoteže progesterona. Klasificira se na jednostavnu i složenu hiperplaziju, s i bez atipije, pri čemu prisutnost atipije značajno povećava rizik razvoja karcinoma endometrija. Noviji pristupi uključuju i pojam endometrijalne intraepitelne neoplazije (EIN) kao premaligne lezije s visokim onkogenim potencijalom. Epidemiološki podaci pokazuju da se hiperplazija javlja u perimenopauzi i postmenopauzi, a među najvažnijim rizičnim čimbenicima ističu se pretilost, sindrom policističnih jajnika, kronična anovulacija, uporaba tamoksifena, izloženost egzogenim estrogenima i nasljedni sindromi poput Lynchova. Klinička prezentacija najčešće uključuje abnormalna uterina krvarenja. Dijagnostički postupci uključuju detaljnu anamnezu i ginekološki pregled, Papa test, transvaginalni ultrazvuk radi procjene debljine endometrija, te histološku verifikaciju frakcioniranom kiretažom i/ili biopsijom endometrija pod kontrolom histeroskopije. Liječenje ovisi o prisutnosti atipije i reproduktivnim planovima pacijentice. Kod hiperplazije bez atipije preporučuje se gestagenska terapija, najčešće oralno ili putem intrauterinog uloška s levonorgestrelom. Atipični oblici, zbog visokog rizika progresije u karcinom, najčešće zahtijevaju histerektomiju, osobito u postmenopauzalnih žena. Kod mlađih žena koje žele sačuvati fertilitet moguće je konzervativno liječenje uz strogo praćenje. Pravovremeno prepoznavanje i liječenje hiperplazije ključno je za prevenciju karcinoma endometrija te predstavlja važan dio ginekološke skrbi u svakodnevnoj kliničkoj praksi.Endometrial hyperplasia is defined as abnormal proliferation of endometrial glands in which the normal ratio between glandular and stromal tissue is disrupted. It most commonly occurs due to prolonged exposure to unopposed estrogen without adequate progesterone balance. It is classified as simple and complex hyperplasia, with or without atypia, where the presence of atypia significantly increases the risk of developing endometrial carcinoma. Newer approaches also include the concept of endometrial intraepithelial neoplasia (EIN) as a premalignant lesion with high oncogenic potential. Epidemiological data show that hyperplasia occurs in the perimenopausal and postmenopausal periods, and the most important risk factors include obesity, polycystic ovary syndrome, chronic anovulation, use of tamoxifen, exposure to exogenous estrogens, and hereditary syndromes such as Lynch syndrome. Clinical presentation most often includes abnormal uterine bleeding. Diagnostic procedures include a detailed medical history and gynecological examination, Pap smear, transvaginal ultrasound to assess endometrial thickness, and histological verification by fractional curettage and/or endometrial biopsy under hysteroscopic guidance. Treatment depends on the presence of atypia and the patient's reproductive plans. In hyperplasia without atypia, progestin therapy is recommended, most commonly orally or via a levonorgestrel-releasing intrauterine device. Atypical forms, due to the high risk of progression to carcinoma, most often require hysterectomy, especially in postmenopausal women. In younger women who wish to preserve fertility, conservative treatment with strict monitoring is possible. Timely recognition and treatment of hyperplasia is crucial for the prevention of endometrial cancer and represents an important part of gynecological care in everyday clinical practice