Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Advantages and disadvantages of ursodeoxycholic acid use in pregnancy
No full textUrsodeoksikolatna kiselina (UDCA) je žučna kiselina (ŽK) koja se sve češće
primjenjuje u liječenju kolestatskih bolesti jetre, osobito tijekom trudnoće, iako se tada
koristi izvan uvjeta odobrenja za stavljanje u promet (off label primjena). Najčešća
indikacija za njezinu primjenu u trudnoći je intrahepatička kolestaza trudnoće (IKT),
stanje koje može dovesti do ozbiljnih fetalnih komplikacija poput prijevremenog
porođaja, fetalne patnje ili intrauterine smrti. Osim toga, UDCA se koristi i kod
trudnica s kroničnim bolestima jetre poput primarnog bilijarnog kolangitisa (PBC) i
primarnog sklerozirajućeg kolangitisa (PSK), iako su klinički podaci o učinkovitosti u
tim slučajevima još uvijek ograničeni. UDCA djeluje koleretički, citoprotektivno i
imunomodulatorno. Njezina primjena smanjuje koncentraciju toksičnih ŽK,
normalizira biokemijske jetrene parametre, ublažava svrbež te potencijalno
poboljšava perinatalni ishod. Dok je učinkovitost UDCA u liječenju IKT-a relativno
dobro dokumentirana, njezina uloga kod PBC-a i PSK-a tijekom trudnoće još uvijek
se istražuje. Kod PBC-a, UDCA može stabilizirati bolest i prevenirati pogoršanja,
osobito nakon porođaja, dok kod PSK-a podaci o djelotvornosti variraju, a visoke
doze lijeka mogu rezultirati negativnim posljedicama. Iako se UDCA općenito smatra
sigurnom za primjenu u trudnoći, ograničena dostupnost prospektivnih kliničkih
ispitivanja nameće potrebu za individualnim pristupom. Nuspojave su rijetke i u
pravilu blagog intenziteta, pri čemu je proljev najčešće zabilježena reakcija. Cilj ovog
rada bio je prikazati mehanizam djelovanja, indikacije, kliničku učinkovitost te
sigurnost UDCA u trudnoći, uz kritičku analizu njezinih terapijskih potencijala i
ograničenja.Ursodeoxycholic acid (UDCA) is a bile acid increasingly used in managing cholestatic
liver diseases, especially during pregnancy, although such use is outside of the terms
of marketing authorization (off-label use). Its most common application is in the
treatment of intrahepatic cholestasis of pregnancy (ICP), a condition that poses
serious risks to the fetus, including preterm birth, fetal distress, and stillbirth.
Additionally, UDCA is used in pregnant women with chronic hepatic conditions such
as primary biliary cholangitis (PBC) and primary sclerosing cholangitis (PSC), though
data supporting these indications remain limited. UDCA exerts choleretic,
cytoprotective, and immunomodulatory effects. Its administration helps reduce serum
bile acid levels, improves liver enzyme profiles, alleviates pruritus, and may
contribute to improved perinatal outcomes. While its effectiveness in ICP is well
supported by clinical studies, evidence regarding its role in PBC and PSC during
pregnancy is still emerging. In PBC, UDCA is believed to stabilize liver function and
reduce disease exacerbations, especially in the postpartum period. For PSC, the
data are more controversial; although some studies show biochemical improvement,
others suggest no benefit or even adverse outcomes when high doses are used.
Although UDCA is generally regarded as safe for use during pregnancy, the absence
of large-scale clinical trials necessitates an individualized therapeutic approach.
Adverse effects are uncommon and generally mild, with diarrhea being the most
frequently reported. The aim of this thesis was to explore UDCA’s mechanism of
action, clinical indications, therapeutic efficacy, and safety in pregnancy, while
determining the advantages and limitations of its use in obstetric hepatology
Prevention and treatment of patients with heart failure in family medicine
No full textZatajivanje srca predstavlja složeni klinički sindrom uzrokovan strukturnim i/ili funkcijskim poremećajima srca koji rezultiraju povišenim intrakardijalnim tlakovima i/ili smanjenim srčanim minutnim volumenom. Najčešće se prezentira relapsno-remitirajućim tijekom s naizmjeničnim razdobljima stabilnosti i epizodama dekompenzacije, a od simptoma i znakova bolesti najčešći su zaduha, zamor, periferni edemi i anoreksija. Globalna je prevalencija zatajivanja srca u porastu, najviše kao posljedica starenja stanovništva, a također se bilježi porast prevalencije rizičnih čimbenika. Najčešći su uzroci u Hrvatskoj i svijetu ishemijska bolest srca i arterijska hipertenzija. Osnovni dijagnostički algoritam obuhvaća postavljanje sumnje na zatajivanje srca na temelju tipičnih simptoma i znakova bolesti, elektrokardiografiju, mjerenje koncentracija natriuretskih peptida u plazmi i ehokardiografiju. Liječenje bolesnika sa reduciranom ejekcijskom frakcijom uključuje primjenu ACE inhibitora ili kombinacije sakubitril/valsartana, blokatora β-adrenergičkih receptora, mineralokortikoidnih antagonista i SGLT2 inhibitora, uz primjenu diuretika u bolesnika s kongestijom. Terapijske su opcije u bolesnika s blago reduciranom i očuvanom ejekcijskom frakcijom ograničene, pri čemu su SGLT2 inhibitori preporučeni s najvišom razinom dokaza kao oblik lijekova koji modificiraju bolest. Od općih se mjera prevencije preporučuju prije svega, modifikacija prehrambenih navika, implementacija redovite tjelesne aktivnosti, prestanak pušenja i kontrola konzumacija alkohola. Od farmakološke terapije učinkoviti su se u prevenciji pokazali antihiperzenzivi, statini i SGLT2 inhibitori. Uz to, neophodno je praćenje i kontrola glikemije. U tom kontekstu, liječnik obiteljske medicine ima središnju ulogu u provođenju preventivnih mjera, ranom prepoznavanju bolesti i dugoročnoj skrbi za bolesnika. Praksa obiteljskog liječnika u skrbi bolesnika sa zatajivanjem srca treba biti usmjerena na identifikaciju bolesnika pod rizikom, prepoznavanje tipičnih simptoma i znakova u ranoj fazi bolesti, provođenje dijagnostičkih postupaka, započinjanje terapije i koordinaciju odnosa između obiteljskog liječnika i drugih specijalista u skrbi za bolesnika sa zatajivanjem srca.Heart failure represents a complex clinical syndrome caused by structural and/or functional abnormalities of the heart, resulting in elevated intracardiac pressures and/or reduced cardiac output. The condition most commonly manifests with a relapsing-remitting course, characterized by alternating periods of stability and episodes of decompensation. Among the most frequent symptoms and signs of the disease are dyspnea, fatigue, peripheral edema, and anorexia. The global prevalence of heart failure is increasing, primarily as a consequence of population aging, accompanied by a rising prevalence of associated risk factors. The most common causes of heart failure in both Croatia and worldwide are ischemic heart disease and arterial hypertension. The fundamental diagnostic algorithm includes establishing a clinical suspicion of heart failure based on typical symptoms and signs, electrocardiography, measurement of plasma natriuretic peptide concentrations, and echocardiography. The treatment of patients with reduced ejection fraction comprises the use of angiotensin-converting enzyme (ACE) inhibitors or the sacubitril/valsartan combination, β-adrenergic receptor blockers, mineralocorticoid receptor antagonists, and sodium-glucose co-transporter 2 (SGLT2) inhibitors, alongside the administration of diuretics in patients presenting with congestion. Therapeutic options for patients with mildly reduced or preserved ejection fraction are limited, with SGLT2 inhibitors recommended at the highest level of evidence as disease-modifying agents. General preventive measures primarily include dietary modification, the implementation of regular physical activity, smoking cessation, and the regulation of alcohol consumption. Among pharmacological therapies, antihypertensive agents, statins, and SGLT2 inhibitors have demonstrated efficacy in prevention. In addition, it is essential to ensure glycemic monitoring and control. Within this context, the family physician plays a central role in the implementation of preventive measures, the early detection of the disease, and the long-term care of patients. The practice of the family physician in managing patients with heart failure should focus on identifying at-risk individuals, recognizing typical symptoms and signs at an early stage of the disease, conducting diagnostic procedures, initiating appropriate therapy, and coordinating the care of the patient in collaboration with other medical specialists
Skin changes caused by environmental factors
No full textKoža je neprestano izložena djelovanju okolišnih čimbenika koji mogu uzrokovati širok spektar promjena, od prolaznih iritacija do kroničnih upalnih bolesti i zloćudnih novotvorina. Među fizikalnim okolišnim čimbenicima osobito se ističe ultraljubičasto zračenje, u čijem je djelovanju na kožu oksidativni stres jedan od ključnih, ali ne i jedini mehanizam. Ultraljubičasto zračenje može uzrokovati akutne promjene, poput solarnog eritema, te kronične promjene, u koje se ubrajaju fotostarenje, aktinična keratoza, lentigo solaris, ali i zloćudne novotvorine, uključujući bazocelularni i planocelularni karcinom te melanom. Abnormalne kožne reakcije na ultraljubičasto zračenje nazivaju se fotodermatozama. Ionizirajuće zračenje može rezultirati akutnim i kroničnim radiodermatitisom. Temperatura je također važan fizikalni čimbenik koji djeluje na kožu. Toplina može izazvati promjene poput milijarije, erythema ab igne, toplinske urtikarije i opeklina, dok hladnoća može dovesti do suhoće kože, perinioze, hladnoćom izazvane urtikarije te ozeblina. Centralnu ulogu među kemijskim čimbenicima ima onečišćenje zraka, koje također doprinosi oksidativnom stresu, čime podupire preuranjeno starenje kože te sudjeluje u nastanku i pogoršanju kožnih bolesti poput akne, atopijskog dermatitisa, psorijaze i alopecije. Izloženost toksičnim kemikalijama može uzrokovati i specifične promjene poput klorakne. Kontaktni dermatitis, iritativni i alergijski, često je povezan s izlaganjem kemijskim, a rjeđe i fizikalnim agensima.The skin is continuously exposed to environmental factors that can induce a wide range of changes, from transient irritation to chronic inflammatory conditions and malignant neoplasms. Among physical environmental agents, ultraviolet (UV) radiation is particularly significant, with oxidative stress being one of the key mechanisms of its action, but not the only one. UV radiation may cause acute effects, such as solar erythema, as well as chronic changes including photoaging, actinic keratosis, solar lentigo, and malignant neoplasms such as basal cell carcinoma, squamous cell carcinoma, and melanoma. Abnormal skin responses to UV radiation are known as photodermatoses. Ionizing radiation can result in both acute and chronic radiodermatitis. Temperature is another important physical factor affecting the skin. Heat may lead to conditions such as miliaria, erythema ab igne, heat-induced urticaria, and burns, while cold exposure may result in skin dryness, perniosis, cold-induced urticaria, and frostbite. Air pollution plays a central role among chemical agents by contributing to oxidative stress, thereby accelerating skin aging and exacerbating or triggering conditions such as acne, atopic dermatitis, psoriasis, and alopecia. Exposure to toxic chemicals can also lead to specific conditions, such as chloracne. Contact dermatitis, both irritant and allergic, is frequently associated with exposure to chemical agents and, less commonly, with physical agents
Diabetic retinopathy in pregnancy
No full textDijabetička retinopatija (DR) jedna je od najčešćih mikrovaskularnih komplikacija
šećerne bolesti. Predstavlja vodeći uzrok sljepoće u radno aktivnoj populaciji.
Trudnoća dodatno povećava rizik nastanka i progresije DR-a zbog brojnih fizioloških i
hormonskih promjena koje nepovoljno djeluju na krvno-retinalnu barijeru. U ovom
radu prikazani su patofiziološki mehanizmi DR-a, dijagnostičke metode i mogućnosti
liječenja, s posebnim naglaskom na tijek bolesti tijekom trudnoće te na izazove i
specifičnosti koje to razdoblje nosi za žene s dijabetesom. Analizom relevantne
literature i važećih kliničkih smjernica istaknuta je važnost pravodobnog probira i
individualiziranog praćenja trudnica s dijabetesom, osobito onih s dijabetesom tipa 1.
Posebna se pažnja posvećuje rizičnim čimbenicima progresije bolesti, među kojima
su najvažniji trajanje dijabetesa prije trudnoće, početna težina retinopatije i
neadekvatna glikemijska kontrola. Opisane su terapijske mogućnosti koje se
smatraju sigurnima tijekom trudnoće, poput laserske fotokoagulacije, dok je primjena
anti-VEGF terapije rezervirana za iznimne slučajeve. Kirurški zahvati uglavnom se
odgađaju za postporođajno razdoblje, osim u hitnim situacijama. U završnom dijelu
rada razmatra se utjecaj DR-a na ishod trudnoće, izbor načina poroda i važnost
praćenja u postporođajnom razdoblju, s obzirom na mogućnost pogoršanja bolesti,
osobito u prvim tjednima nakon poroda.Diabetic retinopathy (DR) is one of the most common microvascular complications of
diabetes mellitus and a leading cause of blindness in the working-age population.
Pregnancy introduces numerous complex physiological changes that can
compromise the blood-retinal barrier, thereby increasing the risk of onset and
progression of DR. This review article presents the pathophysiological mechanisms
of DR, along with diagnostic and treatment methods, emphasizing how pregnancy
affects the course of the disease and the specific challenges it brings for women with
diabetes. Through analysis of relevant literature and clinical guidelines, the
importance of early screening and individualized monitoring of pregnant women with
diabetes is brought to attention, especially in those with type 1 diabetes. Special
attention is given to risk factors for progression, particularly the duration of diabetes
prior to pregnancy, baseline severity of DR, and poor glycemic control. Treatment
options considered safe during pregnancy, such as laser photocoagulation, are
outlined, while the use of anti-VEGF therapy is indicated only in exceptional cases,
and surgical interventions are generally reserved for the postpartum period unless
life-threatening complications for the mother arise. The final part of the paper
discusses the impact of DR on pregnancy outcomes, delivery method choices, and
the importance of monitoring during the postpartum period due to the potential for
disease progression, particularly in the early weeks after childbirth
Psychiatry and Psychotherapy in the Internet Era
No full textOvaj diplomski rad bavi se sve izraženijim utjecajem interneta i društvenih mreža na mentalno zdravlje, posebno djece i mladih. Prikazan je način na koji digitalno okruženje oblikuje stavove prema psihičkim bolestima, utječe na porast anksioznosti, depresije, ovisnosti i suicidalnosti, ali i dodatno produbljuje stigmu koja okružuje mentalne poremećaje. Posebna pažnja posvećena je rizičnim sadržajima na internetu kao što su poticanje na samoozljeđivanje i promoviranje nezdravih oblika ponašanja.
Pandemija COVID-19 bila je trenutak u kojem su se mnogi psihički problemi dodatno pogoršali, a višak vremena pred ekranima posebno je utjecao na djecu. Pojavila se i potreba za većom dostupnošću stručne pomoći pa je online psihoterapija postala sve prisutnija i njen razvoj se nastavlja, ali sa sobom nosi i različite etičke izazove.
Prikazana je i uloga roditelja u regulaciji screen time-a kod djece te važnost njihovog aktivnog uključivanja u postavljanje zdravih digitalnih navika.
Iako internet sa sobom nosi brojne rizike za mentalno zdravlje on također može biti i prostor edukacije, prevencije i podrške.This thesis explores the growing impact of the Internet and social media on mental health, particularly among children and adolescents. It presents how digital enviroment shapes attitudes toward mental illness, contributes to rising level of anxiety, depression, addicition, suicidality and further deepens the stigma surrounding mental disorders. Special attention is given to risky online content such as the promotion of self-harm and unhealthy behaviour patterns.
The COVID-19 pandemic marked a turning point during which many psychological issues worsened and the increased time spent online had a particularly strong impact on young people. As the need for accessible professional help grew, online psychotherapy became more widespread. Its development continues, though it brings various ethical challenges.
The role of parents regulating screen time and promoting healthy digital habits among children is also discussed.
Although the Internet carries many risks for mental health it can also serve as a space for education, prevention and support
Complications after cataract surgery
No full textKatarakta je bolest karakterizirana zamućenjem leće. Razlikujemo kongenitalnu, juvenilnu i senilnu kataraktu. Senilna katarakta najčešći je oblik katarakte karakteriziran postepenim slabljenjem vida koje u konačnici dovodi do sljepoće. Najvažniji rizični čimbenik za njenu pojavnost je dob. Katarakta može nastati i zbog korištenja određenih lijekova, mehaničke, fizičke i kemijske traume leće te se pojavljuje u sklopu sistemskih bolesti poput dijabetesa, bolesti oka poput uveitisa ili nakon intraokularne operacije.
Do danas nije otkrivena medikamentozna terapija katarakte, već se ona liječi kirurški. Operacija katarakte jedna je od najizvođenijih operacija na svijetu. Intrakapsularna i ekstrakapsularna ekstrakcija leće starije su tehnike koje su u prošlosti imale veliku važnost u liječenju katarakte. Današnji zlatni standard u kirurgiji katarakte je tehnika fakoemulzifikacije u sklopu koje se leća emulzificira uz pomoć ultrazvučne sonde i aspirira, a na njezino mjesto ugrađuje se intraokularna leća. Kontinuirano se ispituju nove tehnike operacije katarakte uz pomoć kojih bi se postigla veća preciznost i bolji ishodi liječenja. Najnovija metoda je femtosekundnim laserom potpomognuta kirurgija katarakte kod koje se uz pomoć femtosekundnog lasera izvodi prednja kapsulotomija, fragmentiranje leće i samozatvarajuće incizije rožnice.
Operacija katarakte je veoma siguran i učinkovit zahvat, no i ona nosi svoje komplikacije. One mogu varirati od kratkotrajnih samolimitirajućih pa do težih komplikacija koje mogu rezultirati sljepoćom. Komplikacije mogu nastati za vrijeme operacije zbog samog zahvata ili kao posljedica anestezije. Postoperativne komplikacije s obzirom na vrijeme nastanka dijelimo na rane i kasne. Rane nastaju do 6 tjedana nakon operacije, a iza 6 tjedana nastaju kasne komplikacije.
Korištenjem modernih metoda kirurgije katarakte pojavnost komplikacija se smanjila. Preoperativno prepoznavanje rizičnih čimbenika pomaže u predviđanju mogućih intraoperativnih i postoperativnih komplikacija. Bitno je pravodobno prepoznati komplikaciju kako bi se moglo pristupiti njenom liječenju i spriječiti mogući gubitak vida.Cataract is a disease characterized by clouding of the lens. We distinguish between congenital, juvenile and senile cataracts. Senile cataract is the most common form characterized by gradual vision loss that eventually leads to blindness. The most important risk factor for its occurrence is age. Cataracts can also develop due to the use of certain medications, mechanical, physical, and chemical trauma to the lens and they may appear as part of systemic diseases like diabetes, eye diseases such as uveitis or after intraocular surgery.
To this date, no medicamentous therapy for cataract has been discovered, so it is treated surgically. Cataract surgery is one of the most commonly performed surgeries in the world. Intracapsular and extracapsular lens extractions are older techniques that were of great significance in the past. Today, the gold standard in cataract surgery is the phacoemulsification technique, in which the lens is emulsified using an ultrasonic probe and aspirated. An intraocular lens is implanted in the position of the removed lens. New surgical techniques are continually being developed in order to achieve greater precision and better treatment outcomes. The most recent method is femtosecond laser-assisted cataract surgery, in which a femtosecond laser is used to perform anterior capsulotomy, lens fragmentation, and self-sealing corneal incisions.
Cataract surgery is a very safe and effective procedure, but it still carries potential risk for complications. These can range from short-term, self-limiting issues to more serious complications that may result in blindness. Complications can occur during the operation due to the procedure itself or as a consequence of anesthesia. Postoperative complications are classified according to the time of onset as early or late. Early complications occur within 6 weeks after surgery, while late complications occur 6 weeks after surgery.
With the use of modern cataract surgery methods, the incidence of complications has decreased. Preoperative identification of risk factors helps in anticipating possible intraoperative and postoperative complications. It is crucial to recognize complications in a timely manner in order to initiate treatment and prevent potential vision loss
Prevention and early detection of chronic kidney disease in family medicine
No full textKronična bubrežna bolest (KBB) predstavlja progresivno oštećenje bubrežne funkcije ili strukture, povezano s povećanim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti, bubrežnog zatajenja i prijevremene smrti. Zbog čestog asimptomatskog početka, bolest ostaje dugo neprepoznata. Visoka prevalencija, često odgođeno postavljanje dijagnoze, niska razina svijesti u općoj populaciji i visoki troškovi liječenja u uznapredovalim stadijima čine KBB značajnim javnozdravstvenim problemom. Liječnik obiteljske medicine ima važnu ulogu u prevenciji nastanka i ranom otkrivanju bolesti, sprječavanju njezine progresije, pravovremenom prepoznavanju rizičnih čimbenika i upućivanju na odgovarajuću dijagnostičku obradu, kako bi se smanjio rizik od neželjenih komplikacija. Najvažniji rizični čimbenici za razvoj bolesti uključuju arterijsku hipertenziju, šećernu bolest, pretilost, nezdrave životne navike i izloženost nefrotoksičnim tvarima i lijekovima. Dijagnoza se postavlja određivanjem procijenjene vrijednosti brzine glomerularne filtracije iz serumskog kreatinina (eGFRcr) i omjera albumina i kreatinina u urinu (uACR). Sprječavanje nastanka i progresije bolesti temelji se na promjeni životnih navika, adekvatnoj kontroli komorbiditeta i primjeni nefroprotektivnih lijekova kao što su RAAS inhibitori i SGLT-2 inhibitori. Povećanje svjesnosti o KBB, provođenje ciljanog probira među rizičnom populacijom, edukacija pacijenata te sveobuhvatan i individualiziran pristup obiteljskih liječnika prema osobama s povećanim rizikom i oboljelima omogućuju pravovremenu intervenciju i smanjenje rizika od nepovoljnih ishoda.Chronic kidney disease (CKD) represents a progressive impairment of kidney function or structure, associated with an increased risk of cardiovascular disease, kidney failure, and premature death. Due to its often asymptomatic onset, the disease frequently remains undetected for a long time. High prevalence, delayed diagnosis, low awareness among the general population, and high treatment costs in advanced stages make CKD a significant public health concern. Family physicians play a key role in the prevention and early detection of the disease, slowing its progression, timely recognition of risk factors and appropriate referral for diagnostic evaluation, in order to reduce the risk of adverse outcomes. The most important risk factors for disease development include arterial hypertension, diabetes mellitus, obesity, unhealthy lifestyle habits, and exposure to nephrotoxic agents and medications. Diagnosis is established by estimating the glomerular filtration rate based on serum creatinine (eGFRcr) and determining the albumin-to-creatinine ratio in urine (uACR). Prevention of disease onset and progression is based on lifestyle modification, adequate management of comorbidities and use of nephroprotective medications such as RAAS inhibitors and SGLT-2 inhibitors. Raising awareness of CKD, conducting targeted screening in at-risk populations, patient education and a comprehensive, individualized approach by family physicians to individuals at increased risk or already affected by CKD enable early intervention and reduce the likelihood of adverse health outcomes
Lens diseases
No full textLeća je prozirna, bikonveksna struktura oka smještena iza šarenice, ovješena zonularnim
vlaknima koja ju povezuju s cilijarnim tijelom. Njene glavne funkcije su lom svjetlosti,
održavanje prozirnosti i akomodacija, što omogućuje jasan vid na različitim udaljenostima.
Tijekom života leća kontinuirano raste, mijenja zakrivljenost i gubi fleksibilnost, što smanjuje
sposobnost akomodacije. Bolesti leće mogu biti stečene, kongenitalne, traumatske ili povezane
s drugim sistemskim stanjima. Ektopija leće je nasljedno ili stečeno stanje u kojem je leća
pomaknuta iz svog normalnog položaja. Subluksacija leće je djelomični pomak u kojem neke
zonule ostaju netaknute. Luksirana ili dislocirana leća je potpuni pomak leće s njezine fiziološke
pozicije. Etiologija ektopične leće može biti podijeljena na traumatsku, sindromsku,
metaboličku, kongenitalnu i konsekutivnu. Lentikonus je vrlo rijetka kongenitalna očna
anomalija kod koje postoji konusna izbočina lećne kapsule i kortikalne tvari ispod nje zbog
stanjenja kapsule, može biti prednji i stražnji. Lentiglobus je rijetka, najčešće kongenitalna
deformacija leće sa sferičnim ispupčenjem, češće stražnje površine, koja može uzrokovati
kataraktu i zahtijeva oprezan kirurški pristup zbog slabosti stražnje kapsule. Kolobom leće
predstavlja razvojnu anomaliju oblika leće koja se očituje kao klinasti defekt ili udubljenje na
periferiji leće. Ova anomalija može utjecati na vidnu oštrinu, osobito ako je udružena s drugim
očnim kolobomima ili sekundarnim promjenama na leći. Mikrosferofakija je rijetka
kongenitalna bolest kod koje leća ima sferični oblik s povećanom anteroposteriornom
udaljenošću i smanjenim ekvatorijalnim promjerom. Afakija je odsutnost očne leće, a može biti
uključivati kongenitalnu afakiju, traumu, kirurško uklanjanje ili subluksaciju leće. Katarakta ili
siva mrena je svako zamućenje leće. Kongenitalne katarakte su zamućenja očne leće prisutna
pri rođenju ili dijagnosticirana tijekom prve godine života, a mogu biti jednostrane ili obostrane.
Rana dijagnoza i odgovarajuće liječenje ključni su u sprječavanju cjeloživotnog oštećenja vida.
Katarakta povezana sa starosti najčešći je tip katarakte. Simptomi koji se javljaju su postupno i
bezbolno smanjenje ili zamućenje vida. Liječenje bolesti leće uključuje ispravljanja refrakcijske
greške naočalama ili kontaktnim lećama te najčešće kirurškog uklanjanja patološke leće te
ugradnje intraokularne leće.The lens is a transparent, biconvex structure of the eye located behind the iris, suspended by
zonular fibers that connect it to the ciliary body. Its main functions are light refraction,
maintaining transparency, and accommodation, which enables clear vision at various distances.
Throughout life, the lens continuously grows, changes curvature, and loses flexibility, which
reduces its accommodative ability. Lens disorders may be acquired, congenital, traumatic, or
associated with other systemic conditions. Ectopia lentis is an inherited or acquired condition
in which the lens is displaced from its normal position. Lens subluxation refers to a partial
displacement where some zonules remain intact, while lens luxation or dislocation is a complete
displacement from its physiological position. The etiology of ectopic lenses can be classified
as traumatic, syndromic, metabolic, congenital, or consequential. Lenticonus is a very rare
congenital ocular anomaly characterized by a conical protrusion of the lens capsule and
underlying cortical material due to capsule thinning, it can be anterior or posterior. Lentiglobus
is a rare, usually congenital deformity of the lens with a spherical bulge, more commonly
affecting the posterior surface, and may lead to cataract formation, requiring careful surgical
handling due to posterior capsule fragility. Lens coloboma is a developmental anomaly
presenting as a wedge-shaped defect or indentation at the lens periphery, potentially affecting
visual acuity, especially if associated with other ocular colobomas or secondary lens changes.
Microspherophakia is a rare congenital condition in which the lens has a spherical shape with
increased anteroposterior thickness and decreased equatorial diameter. Aphakia is the absence
of the lens, which may result from congenital absence, trauma, surgical removal, or lens
subluxation. Cataract is any opacity of the lens. Congenital cataracts are opacities present at
birth or diagnosed within the first year of life, and can be unilateral or bilateral. Early diagnosis
and appropriate treatment are essential to prevent lifelong visual impairment. Age-related
cataract is the most common type and is characterized by gradual and painless vision loss or
blurring. Treatment of lens disorders includes correction of refractive error with glasses or
contact lenses, and most commonly, surgical removal of the pathological lens followed by
intraocular lens implantation
Lung Manifestations in Systemic Connective Tissue Diseases
No full textSistemske bolesti vezivnog tkiva čine skupinu raznolikih autoimunih poremećaja koje karakterizira oštećenje ekstracelularnog matriksa, osobito kolagena i elastina. Među njima se ističu reumatoidni artritis, Sjögrenova bolest, sistemska skleroza, sistemski lupus eritematozus, idiopatske inflamatorne miopatije i miješana bolest vezivnog tkiva. U značajnom broju slučajeva ove bolesti dovode do plućnih komplikacija koje su često asimptomatske u ranoj fazi, ali s vremenom mogu rezultirati ozbiljnim funkcionalnim oštećenjem i povećanom smrtnošću. Najteže plućne manifestacije su intersticijska bolest pluća i plućna arterijska hipertenzija, a dijagnostički pristup uključuje kombinaciju kliničke evaluacije, testova plućne funkcije, kompjutorske tomografije visoke rezolucije, transtorakalne ehokardiografije, elektrokardiograma i biomarkera poput moždanog natrijuretskog peptida. Različite sistemske bolesti vezivnog tkiva pokazuju različitu prevalenciju i kliničku relevantnost intersticijske bolesti pluća koja se prezentira različitim radiološkim obrascima - najčešće nespecifičnom intersticijskom pneumonijom, a potom uobičajenom intersticijskom pneumonijom, organizirajućom pneumonijom i drugim. Rano prepoznavanje ovih obrazaca ključno je za procjenu prognoze i odabir odgovarajuće terapije. Fibrozne promjene intersticija dovode do smanjenog difuzijskog kapaciteta i pogoršanja respiratorne funkcije, što se očituje simptomima poput zaduhe i suhog kašlja. S obzirom na značaj rane dijagnostike, predloženi su protokoli probira koji se razlikuju ovisno o vrsti bolesti. U bolesnika s brzoprogresivnom intersticijskom bolesti pluća preporučuje se rana imunomodulacijska terapija, a kod slabog odgovora razmatra se antifibrotska terapija i transplantacija pluća. Takav pristup omogućuje bolje ishode i manji rizik od komplikacija povezanih s napredovanjem plućnih manifestacija.Systemic connective tissue diseases represent a group of diverse autoimmune disorders characterized by damage to the extracellular matrix, particularly collagen and elastin. Among the most prominent are rheumatoid arthritis, Sjögren’s disease, systemic sclerosis, systemic lupus erythematosus, idiopathic inflammatory myopathies, and mixed connective tissue disease. In a significant proportion of cases, these diseases lead to pulmonary complications that are often asymptomatic in the early stages but may progress to severe functional impairment and increased mortality over time. The most severe pulmonary manifestations include interstitial lung disease and pulmonary arterial hypertension. Diagnostic evaluation relies on a combination of clinical assessment, pulmonary function tests, high-resolution computed tomography, transthoracic echocardiography, electrocardiography, and biomarkers such as the brain natriuretic peptide. Various connective tissue diseases have distinct prevalence and clinical relevance of interstitial lung disease which presents with various radiological patterns - most commonly nonspecific interstitial pneumonia, followed by usual interstitial pneumonia, organizing pneumonia, and others. Early recognition of these patterns is crucial for prognostic evaluation and guiding treatment selection. Fibrotic changes within the interstitium result in reduced diffusing capacity and worsening respiratory function, typically manifested as exertional dyspnoea and dry cough. Given the importance of early diagnosis, screening protocols have been proposed and tailored to specific diseases. In patients with rapidly progressive interstitial lung disease, early initiation of immunomodulatory therapy is advised, and in cases of poor response, antifibrotic agents or lung transplantation may be considered. This stratified approach enables better outcomes and reduces the risk of complications associated with the progression of pulmonary manifestations
Neurosurgical Treatment of Pharmacoresistant Epilepsy Following Invasive Stereoelectroencephalography (SEEG) Monitoring
No full textFarmakorezistentna epilepsija, definirana kao nemogućnost postizanja zadovoljavajuće kontrole napadaja unatoč primjeni dvaju adekvatno odabranih i toleriranih režima antiepileptika, predstavlja kompleksan klinički entitet s ozbiljnim utjecajem na kvalitetu života bolesnika i značajnim socioekonomskim opterećenjem. U tom kontekstu, invazivne dijagnostičke metode poput stereotaktičke elektroencefalografije postaju ključne u preciznoj lokalizaciji epileptogene zone, osobito kod bolesnika s nejasnim ili negativnim nalazima na neinvazivnim pretragama. SEEG omogućuje trodimenzionalno mapiranje elektrokliničkih korelata napadaja i funkcionalnu karakterizaciju EZ-a, čime značajno doprinosi sigurnom i ciljano vođenom kirurškom liječenju. Ova retrospektivna studija obuhvatila je trinaest bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijom koji su prošli SEEG evaluaciju, nakon čega je uslijedila resektivna neurokirurška intervencija. Epileptogena zona uspješno je lokalizirana u 92,3 % slučajeva, a uključivanje EZ-a u resekcijsko polje rezultiralo je dobrim postoperativnim ishodom (Engel I) u 76,9 % bolesnika. Učestalost napadaja značajno je smanjena nakon zahvata (p = 0,002), dok broj antiepileptičkih lijekova nije značajno promijenjen (p = 0,766), što odražava oprezan terapijski pristup u prvoj godini nakon operacije. Komplikacije su bile rijetke, bez intrakranijalnih hemoragija i s ograničenim kliničkim utjecajem. Dobiveni rezultati potvrđuju da SEEG predstavlja visokoprecizan dijagnostički i terapijski alat s jasnim beneficijama u personaliziranom kirurškom liječenju epilepsije. Uz sve veću dostupnost tehnologije i stručnog kadra, SEEG se sve više potvrđuje kao isplativa strategija u dugoročnom upravljanju farmakorezistentnih slučajeva, a buduća istraživanja trebala bi se usmjeriti na optimizaciju indikacija, standardizaciju protokola te integraciju umjetne inteligencije i naprednih tehnologija u planiranju i izvođenju invazivne evaluacije i kirurških zahvata.Pharmacoresistant epilepsy, defined as the failure to achieve sustained seizure control despite the adequate use of two well-tolerated antiepileptic drugs regimens, remains a complex clinical condition with profound implications for patient quality of life and substantial socioeconomic burden. In this context, invasive diagnostic modalities such as stereoelectroencephalography have emerged as essential tools for precise localization of the epileptogenic zone, particularly in patients with inconclusive or MRI-negative findings. Stereoelectroencephalography allows for three-dimensional mapping of electroclinical seizure onset and functional delineation of the , epileptogenic zone thereby enabling safe and targeted surgical treatment. This retrospective study analyzed thirteen patients with pharmacoresistant epilepsy who underwent SEEG evaluation followed by tailored resective neurosurgery. The epileptogenic zone was successfully identified in 92.3% of cases, and its inclusion in the resection field resulted in favorable postoperative outcomes (Engel class I) in 76.9% of patients. Seizure frequency significantly decreased after surgery (p = 0.002), while the number of antiepileptic drugs remained stable (p = 0.766), reflecting a cautious pharmacological strategy in the early postoperative phase. Complications were rare, with no cases of intracranial hemorrhage and limited clinical impact of infections or neurological deficits. These findings confirm that SEEG is a highly accurate and clinically effective tool in the personalized surgical management of epilepsy. With increasing availability of technology and trained personnel, SEEG is proving to be a cost-effective strategy for long- term control of pharmacoresistant epilepsy. Future research should focus on optimizing indications, standardizing procedural protocols, and integrating artificial intelligence and advanced technologies in both the planning and execution of invasive evaluations and epilepsy surgery