Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Complications after cataract surgery
No full textKatarakta je bolest karakterizirana zamućenjem leće. Razlikujemo kongenitalnu, juvenilnu i senilnu kataraktu. Senilna katarakta najčešći je oblik katarakte karakteriziran postepenim slabljenjem vida koje u konačnici dovodi do sljepoće. Najvažniji rizični čimbenik za njenu pojavnost je dob. Katarakta može nastati i zbog korištenja određenih lijekova, mehaničke, fizičke i kemijske traume leće te se pojavljuje u sklopu sistemskih bolesti poput dijabetesa, bolesti oka poput uveitisa ili nakon intraokularne operacije.
Do danas nije otkrivena medikamentozna terapija katarakte, već se ona liječi kirurški. Operacija katarakte jedna je od najizvođenijih operacija na svijetu. Intrakapsularna i ekstrakapsularna ekstrakcija leće starije su tehnike koje su u prošlosti imale veliku važnost u liječenju katarakte. Današnji zlatni standard u kirurgiji katarakte je tehnika fakoemulzifikacije u sklopu koje se leća emulzificira uz pomoć ultrazvučne sonde i aspirira, a na njezino mjesto ugrađuje se intraokularna leća. Kontinuirano se ispituju nove tehnike operacije katarakte uz pomoć kojih bi se postigla veća preciznost i bolji ishodi liječenja. Najnovija metoda je femtosekundnim laserom potpomognuta kirurgija katarakte kod koje se uz pomoć femtosekundnog lasera izvodi prednja kapsulotomija, fragmentiranje leće i samozatvarajuće incizije rožnice.
Operacija katarakte je veoma siguran i učinkovit zahvat, no i ona nosi svoje komplikacije. One mogu varirati od kratkotrajnih samolimitirajućih pa do težih komplikacija koje mogu rezultirati sljepoćom. Komplikacije mogu nastati za vrijeme operacije zbog samog zahvata ili kao posljedica anestezije. Postoperativne komplikacije s obzirom na vrijeme nastanka dijelimo na rane i kasne. Rane nastaju do 6 tjedana nakon operacije, a iza 6 tjedana nastaju kasne komplikacije.
Korištenjem modernih metoda kirurgije katarakte pojavnost komplikacija se smanjila. Preoperativno prepoznavanje rizičnih čimbenika pomaže u predviđanju mogućih intraoperativnih i postoperativnih komplikacija. Bitno je pravodobno prepoznati komplikaciju kako bi se moglo pristupiti njenom liječenju i spriječiti mogući gubitak vida.Cataract is a disease characterized by clouding of the lens. We distinguish between congenital, juvenile and senile cataracts. Senile cataract is the most common form characterized by gradual vision loss that eventually leads to blindness. The most important risk factor for its occurrence is age. Cataracts can also develop due to the use of certain medications, mechanical, physical, and chemical trauma to the lens and they may appear as part of systemic diseases like diabetes, eye diseases such as uveitis or after intraocular surgery.
To this date, no medicamentous therapy for cataract has been discovered, so it is treated surgically. Cataract surgery is one of the most commonly performed surgeries in the world. Intracapsular and extracapsular lens extractions are older techniques that were of great significance in the past. Today, the gold standard in cataract surgery is the phacoemulsification technique, in which the lens is emulsified using an ultrasonic probe and aspirated. An intraocular lens is implanted in the position of the removed lens. New surgical techniques are continually being developed in order to achieve greater precision and better treatment outcomes. The most recent method is femtosecond laser-assisted cataract surgery, in which a femtosecond laser is used to perform anterior capsulotomy, lens fragmentation, and self-sealing corneal incisions.
Cataract surgery is a very safe and effective procedure, but it still carries potential risk for complications. These can range from short-term, self-limiting issues to more serious complications that may result in blindness. Complications can occur during the operation due to the procedure itself or as a consequence of anesthesia. Postoperative complications are classified according to the time of onset as early or late. Early complications occur within 6 weeks after surgery, while late complications occur 6 weeks after surgery.
With the use of modern cataract surgery methods, the incidence of complications has decreased. Preoperative identification of risk factors helps in anticipating possible intraoperative and postoperative complications. It is crucial to recognize complications in a timely manner in order to initiate treatment and prevent potential vision loss
Prevention and early detection of chronic kidney disease in family medicine
No full textKronična bubrežna bolest (KBB) predstavlja progresivno oštećenje bubrežne funkcije ili strukture, povezano s povećanim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti, bubrežnog zatajenja i prijevremene smrti. Zbog čestog asimptomatskog početka, bolest ostaje dugo neprepoznata. Visoka prevalencija, često odgođeno postavljanje dijagnoze, niska razina svijesti u općoj populaciji i visoki troškovi liječenja u uznapredovalim stadijima čine KBB značajnim javnozdravstvenim problemom. Liječnik obiteljske medicine ima važnu ulogu u prevenciji nastanka i ranom otkrivanju bolesti, sprječavanju njezine progresije, pravovremenom prepoznavanju rizičnih čimbenika i upućivanju na odgovarajuću dijagnostičku obradu, kako bi se smanjio rizik od neželjenih komplikacija. Najvažniji rizični čimbenici za razvoj bolesti uključuju arterijsku hipertenziju, šećernu bolest, pretilost, nezdrave životne navike i izloženost nefrotoksičnim tvarima i lijekovima. Dijagnoza se postavlja određivanjem procijenjene vrijednosti brzine glomerularne filtracije iz serumskog kreatinina (eGFRcr) i omjera albumina i kreatinina u urinu (uACR). Sprječavanje nastanka i progresije bolesti temelji se na promjeni životnih navika, adekvatnoj kontroli komorbiditeta i primjeni nefroprotektivnih lijekova kao što su RAAS inhibitori i SGLT-2 inhibitori. Povećanje svjesnosti o KBB, provođenje ciljanog probira među rizičnom populacijom, edukacija pacijenata te sveobuhvatan i individualiziran pristup obiteljskih liječnika prema osobama s povećanim rizikom i oboljelima omogućuju pravovremenu intervenciju i smanjenje rizika od nepovoljnih ishoda.Chronic kidney disease (CKD) represents a progressive impairment of kidney function or structure, associated with an increased risk of cardiovascular disease, kidney failure, and premature death. Due to its often asymptomatic onset, the disease frequently remains undetected for a long time. High prevalence, delayed diagnosis, low awareness among the general population, and high treatment costs in advanced stages make CKD a significant public health concern. Family physicians play a key role in the prevention and early detection of the disease, slowing its progression, timely recognition of risk factors and appropriate referral for diagnostic evaluation, in order to reduce the risk of adverse outcomes. The most important risk factors for disease development include arterial hypertension, diabetes mellitus, obesity, unhealthy lifestyle habits, and exposure to nephrotoxic agents and medications. Diagnosis is established by estimating the glomerular filtration rate based on serum creatinine (eGFRcr) and determining the albumin-to-creatinine ratio in urine (uACR). Prevention of disease onset and progression is based on lifestyle modification, adequate management of comorbidities and use of nephroprotective medications such as RAAS inhibitors and SGLT-2 inhibitors. Raising awareness of CKD, conducting targeted screening in at-risk populations, patient education and a comprehensive, individualized approach by family physicians to individuals at increased risk or already affected by CKD enable early intervention and reduce the likelihood of adverse health outcomes
Lens diseases
No full textLeća je prozirna, bikonveksna struktura oka smještena iza šarenice, ovješena zonularnim
vlaknima koja ju povezuju s cilijarnim tijelom. Njene glavne funkcije su lom svjetlosti,
održavanje prozirnosti i akomodacija, što omogućuje jasan vid na različitim udaljenostima.
Tijekom života leća kontinuirano raste, mijenja zakrivljenost i gubi fleksibilnost, što smanjuje
sposobnost akomodacije. Bolesti leće mogu biti stečene, kongenitalne, traumatske ili povezane
s drugim sistemskim stanjima. Ektopija leće je nasljedno ili stečeno stanje u kojem je leća
pomaknuta iz svog normalnog položaja. Subluksacija leće je djelomični pomak u kojem neke
zonule ostaju netaknute. Luksirana ili dislocirana leća je potpuni pomak leće s njezine fiziološke
pozicije. Etiologija ektopične leće može biti podijeljena na traumatsku, sindromsku,
metaboličku, kongenitalnu i konsekutivnu. Lentikonus je vrlo rijetka kongenitalna očna
anomalija kod koje postoji konusna izbočina lećne kapsule i kortikalne tvari ispod nje zbog
stanjenja kapsule, može biti prednji i stražnji. Lentiglobus je rijetka, najčešće kongenitalna
deformacija leće sa sferičnim ispupčenjem, češće stražnje površine, koja može uzrokovati
kataraktu i zahtijeva oprezan kirurški pristup zbog slabosti stražnje kapsule. Kolobom leće
predstavlja razvojnu anomaliju oblika leće koja se očituje kao klinasti defekt ili udubljenje na
periferiji leće. Ova anomalija može utjecati na vidnu oštrinu, osobito ako je udružena s drugim
očnim kolobomima ili sekundarnim promjenama na leći. Mikrosferofakija je rijetka
kongenitalna bolest kod koje leća ima sferični oblik s povećanom anteroposteriornom
udaljenošću i smanjenim ekvatorijalnim promjerom. Afakija je odsutnost očne leće, a može biti
uključivati kongenitalnu afakiju, traumu, kirurško uklanjanje ili subluksaciju leće. Katarakta ili
siva mrena je svako zamućenje leće. Kongenitalne katarakte su zamućenja očne leće prisutna
pri rođenju ili dijagnosticirana tijekom prve godine života, a mogu biti jednostrane ili obostrane.
Rana dijagnoza i odgovarajuće liječenje ključni su u sprječavanju cjeloživotnog oštećenja vida.
Katarakta povezana sa starosti najčešći je tip katarakte. Simptomi koji se javljaju su postupno i
bezbolno smanjenje ili zamućenje vida. Liječenje bolesti leće uključuje ispravljanja refrakcijske
greške naočalama ili kontaktnim lećama te najčešće kirurškog uklanjanja patološke leće te
ugradnje intraokularne leće.The lens is a transparent, biconvex structure of the eye located behind the iris, suspended by
zonular fibers that connect it to the ciliary body. Its main functions are light refraction,
maintaining transparency, and accommodation, which enables clear vision at various distances.
Throughout life, the lens continuously grows, changes curvature, and loses flexibility, which
reduces its accommodative ability. Lens disorders may be acquired, congenital, traumatic, or
associated with other systemic conditions. Ectopia lentis is an inherited or acquired condition
in which the lens is displaced from its normal position. Lens subluxation refers to a partial
displacement where some zonules remain intact, while lens luxation or dislocation is a complete
displacement from its physiological position. The etiology of ectopic lenses can be classified
as traumatic, syndromic, metabolic, congenital, or consequential. Lenticonus is a very rare
congenital ocular anomaly characterized by a conical protrusion of the lens capsule and
underlying cortical material due to capsule thinning, it can be anterior or posterior. Lentiglobus
is a rare, usually congenital deformity of the lens with a spherical bulge, more commonly
affecting the posterior surface, and may lead to cataract formation, requiring careful surgical
handling due to posterior capsule fragility. Lens coloboma is a developmental anomaly
presenting as a wedge-shaped defect or indentation at the lens periphery, potentially affecting
visual acuity, especially if associated with other ocular colobomas or secondary lens changes.
Microspherophakia is a rare congenital condition in which the lens has a spherical shape with
increased anteroposterior thickness and decreased equatorial diameter. Aphakia is the absence
of the lens, which may result from congenital absence, trauma, surgical removal, or lens
subluxation. Cataract is any opacity of the lens. Congenital cataracts are opacities present at
birth or diagnosed within the first year of life, and can be unilateral or bilateral. Early diagnosis
and appropriate treatment are essential to prevent lifelong visual impairment. Age-related
cataract is the most common type and is characterized by gradual and painless vision loss or
blurring. Treatment of lens disorders includes correction of refractive error with glasses or
contact lenses, and most commonly, surgical removal of the pathological lens followed by
intraocular lens implantation
Lung Manifestations in Systemic Connective Tissue Diseases
No full textSistemske bolesti vezivnog tkiva čine skupinu raznolikih autoimunih poremećaja koje karakterizira oštećenje ekstracelularnog matriksa, osobito kolagena i elastina. Među njima se ističu reumatoidni artritis, Sjögrenova bolest, sistemska skleroza, sistemski lupus eritematozus, idiopatske inflamatorne miopatije i miješana bolest vezivnog tkiva. U značajnom broju slučajeva ove bolesti dovode do plućnih komplikacija koje su često asimptomatske u ranoj fazi, ali s vremenom mogu rezultirati ozbiljnim funkcionalnim oštećenjem i povećanom smrtnošću. Najteže plućne manifestacije su intersticijska bolest pluća i plućna arterijska hipertenzija, a dijagnostički pristup uključuje kombinaciju kliničke evaluacije, testova plućne funkcije, kompjutorske tomografije visoke rezolucije, transtorakalne ehokardiografije, elektrokardiograma i biomarkera poput moždanog natrijuretskog peptida. Različite sistemske bolesti vezivnog tkiva pokazuju različitu prevalenciju i kliničku relevantnost intersticijske bolesti pluća koja se prezentira različitim radiološkim obrascima - najčešće nespecifičnom intersticijskom pneumonijom, a potom uobičajenom intersticijskom pneumonijom, organizirajućom pneumonijom i drugim. Rano prepoznavanje ovih obrazaca ključno je za procjenu prognoze i odabir odgovarajuće terapije. Fibrozne promjene intersticija dovode do smanjenog difuzijskog kapaciteta i pogoršanja respiratorne funkcije, što se očituje simptomima poput zaduhe i suhog kašlja. S obzirom na značaj rane dijagnostike, predloženi su protokoli probira koji se razlikuju ovisno o vrsti bolesti. U bolesnika s brzoprogresivnom intersticijskom bolesti pluća preporučuje se rana imunomodulacijska terapija, a kod slabog odgovora razmatra se antifibrotska terapija i transplantacija pluća. Takav pristup omogućuje bolje ishode i manji rizik od komplikacija povezanih s napredovanjem plućnih manifestacija.Systemic connective tissue diseases represent a group of diverse autoimmune disorders characterized by damage to the extracellular matrix, particularly collagen and elastin. Among the most prominent are rheumatoid arthritis, Sjögren’s disease, systemic sclerosis, systemic lupus erythematosus, idiopathic inflammatory myopathies, and mixed connective tissue disease. In a significant proportion of cases, these diseases lead to pulmonary complications that are often asymptomatic in the early stages but may progress to severe functional impairment and increased mortality over time. The most severe pulmonary manifestations include interstitial lung disease and pulmonary arterial hypertension. Diagnostic evaluation relies on a combination of clinical assessment, pulmonary function tests, high-resolution computed tomography, transthoracic echocardiography, electrocardiography, and biomarkers such as the brain natriuretic peptide. Various connective tissue diseases have distinct prevalence and clinical relevance of interstitial lung disease which presents with various radiological patterns - most commonly nonspecific interstitial pneumonia, followed by usual interstitial pneumonia, organizing pneumonia, and others. Early recognition of these patterns is crucial for prognostic evaluation and guiding treatment selection. Fibrotic changes within the interstitium result in reduced diffusing capacity and worsening respiratory function, typically manifested as exertional dyspnoea and dry cough. Given the importance of early diagnosis, screening protocols have been proposed and tailored to specific diseases. In patients with rapidly progressive interstitial lung disease, early initiation of immunomodulatory therapy is advised, and in cases of poor response, antifibrotic agents or lung transplantation may be considered. This stratified approach enables better outcomes and reduces the risk of complications associated with the progression of pulmonary manifestations
Neurosurgical Treatment of Pharmacoresistant Epilepsy Following Invasive Stereoelectroencephalography (SEEG) Monitoring
No full textFarmakorezistentna epilepsija, definirana kao nemogućnost postizanja zadovoljavajuće kontrole napadaja unatoč primjeni dvaju adekvatno odabranih i toleriranih režima antiepileptika, predstavlja kompleksan klinički entitet s ozbiljnim utjecajem na kvalitetu života bolesnika i značajnim socioekonomskim opterećenjem. U tom kontekstu, invazivne dijagnostičke metode poput stereotaktičke elektroencefalografije postaju ključne u preciznoj lokalizaciji epileptogene zone, osobito kod bolesnika s nejasnim ili negativnim nalazima na neinvazivnim pretragama. SEEG omogućuje trodimenzionalno mapiranje elektrokliničkih korelata napadaja i funkcionalnu karakterizaciju EZ-a, čime značajno doprinosi sigurnom i ciljano vođenom kirurškom liječenju. Ova retrospektivna studija obuhvatila je trinaest bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijom koji su prošli SEEG evaluaciju, nakon čega je uslijedila resektivna neurokirurška intervencija. Epileptogena zona uspješno je lokalizirana u 92,3 % slučajeva, a uključivanje EZ-a u resekcijsko polje rezultiralo je dobrim postoperativnim ishodom (Engel I) u 76,9 % bolesnika. Učestalost napadaja značajno je smanjena nakon zahvata (p = 0,002), dok broj antiepileptičkih lijekova nije značajno promijenjen (p = 0,766), što odražava oprezan terapijski pristup u prvoj godini nakon operacije. Komplikacije su bile rijetke, bez intrakranijalnih hemoragija i s ograničenim kliničkim utjecajem. Dobiveni rezultati potvrđuju da SEEG predstavlja visokoprecizan dijagnostički i terapijski alat s jasnim beneficijama u personaliziranom kirurškom liječenju epilepsije. Uz sve veću dostupnost tehnologije i stručnog kadra, SEEG se sve više potvrđuje kao isplativa strategija u dugoročnom upravljanju farmakorezistentnih slučajeva, a buduća istraživanja trebala bi se usmjeriti na optimizaciju indikacija, standardizaciju protokola te integraciju umjetne inteligencije i naprednih tehnologija u planiranju i izvođenju invazivne evaluacije i kirurških zahvata.Pharmacoresistant epilepsy, defined as the failure to achieve sustained seizure control despite the adequate use of two well-tolerated antiepileptic drugs regimens, remains a complex clinical condition with profound implications for patient quality of life and substantial socioeconomic burden. In this context, invasive diagnostic modalities such as stereoelectroencephalography have emerged as essential tools for precise localization of the epileptogenic zone, particularly in patients with inconclusive or MRI-negative findings. Stereoelectroencephalography allows for three-dimensional mapping of electroclinical seizure onset and functional delineation of the , epileptogenic zone thereby enabling safe and targeted surgical treatment. This retrospective study analyzed thirteen patients with pharmacoresistant epilepsy who underwent SEEG evaluation followed by tailored resective neurosurgery. The epileptogenic zone was successfully identified in 92.3% of cases, and its inclusion in the resection field resulted in favorable postoperative outcomes (Engel class I) in 76.9% of patients. Seizure frequency significantly decreased after surgery (p = 0.002), while the number of antiepileptic drugs remained stable (p = 0.766), reflecting a cautious pharmacological strategy in the early postoperative phase. Complications were rare, with no cases of intracranial hemorrhage and limited clinical impact of infections or neurological deficits. These findings confirm that SEEG is a highly accurate and clinically effective tool in the personalized surgical management of epilepsy. With increasing availability of technology and trained personnel, SEEG is proving to be a cost-effective strategy for long- term control of pharmacoresistant epilepsy. Future research should focus on optimizing indications, standardizing procedural protocols, and integrating artificial intelligence and advanced technologies in both the planning and execution of invasive evaluations and epilepsy surgery
Complications of placentation
No full textOvaj rad obrađuje komplikacije placentacije, kao jedno od najvažnijih područja u opstetriciji, koje ima izuzetno veliki utjecaj na ishod trudnoće, ali i perinatalni, fetalni i maternalni, morbiditet i mortalitet. Detaljno se opisuje cijeli proces uredne placentacije kao i mehanizmi koji dovode do njezina patološka oblika. Poseban naglasak stavlja se na neodgovarajuću invaziju trofoblasta i poremećenu promjenu spiralnih arterija, s posljedičnom smanjenom perfuzijom posteljice, razvojem ishemije te nedovoljnim dotokom hranjivih tvari i kisika do fetusa. To sve zajedno dovodi do vrlo značajnih kliničkih entiteta kao što su preeklampsija,
nisko sijelo posteljice (placenta praevia), spektar urasle posteljice (placenta accreta spectrum), abrupcija posteljice i zastoj u fetalnom rastu. S obzirom na to da svaki od navedenih kliničkih entiteta može imati teške posljedice na zdravstveno stanje majke i fetusa, ono zahtjeva pravovremeno otkrivanje i odgovarajuće, multidisciplinarno zbrinjavanje. Rad uključuje i pregled patofizioloških procesa na molekularnoj razini, brojnih etioloških i drugih čimbenika rizika, kao i prikaz dijagnostičkih i terapijskih pristupa. Kroz analizu recentne literature kao i posljednjih kliničkih smjernica, rad naglašava važnost prevencije i ranog otkrivanja abnormalne
placentacije u svrhu poboljšanja opstetričkih i neonatalnih ishoda.This paper addresses placentation disorders as one of the most critical areas in obstetrics, with a profound impact on pregnancy outcomes, as well as on perinatal, fetal and maternal morbidity and mortality. It provides a detailed description of the physiological process of normal placentation and the mechanisms leading to its pathological forms. Particular emphasis is placed on inadequate trophoblast invasion and abnormal remodeling of spiral arteries, resulting in reduced placental perfusion, ischemia and insufficient delivery of oxygen and nutrients to the fetus. These alterations give rise to a range of clinically significant conditions, including preeclampsia, low-lying placenta (placenta praevia), placenta accreta spectrum, placental abruption and fetal growth restriction. Given that each of these clinical entities can have severe consequences for both maternal and fetal health, timely detection and appropriate multidisciplinary management are essential. The paper also includes a review of the underlying molecular pathophysiological processes, various etiological and risk factors, as well as current diagnostic and therapeutic approaches. Through an analysis of recent scientific literature and current clinical guidelines, the study underscores the importance of prevention and early detection of abnormal placentation to improve obstetric and neonatal outcomes
New potential drugs in the treatment of Alzheimer's disease
No full textAlzheimerova bolest je prvi puta opisana 1906. godine kada je Alois Alzheimer opisao svoj opažaj “neobično teškog procesa bolesti cerebralnog korteksa” nad postmortalnom analizom mozga svoje pacijentice.
Od tada je prošlo više od jednog stoljeća te je cjelokupno shvaćanje patologije, patofiziologije i terapijskih mogućnosti daleko napredovalo. Unatoč tomu, otkriće je novih lijekova za liječenje Alzheimerove bolesti (AB) oskudno. Sve do 2021 godine, osnova terapije AB je bila lijekovima poput AChEi i memantinom, koji za učinak imaju samo ublažavanje simptoma. 2021. godine adukanumab je odobrila američka agencija za lijekove (FDA) i kao takav je postao prvi lijek odobren za liječenje AB u skoro 20 godina, od 2003. godine. Kasnije se ta odluka pokazala kontroverznom, zbog upitne djelotvornosti lijeka i ozbiljnih nuspojava koje liječenje sa sobom nosi. Sam proizvođač je kasnije zaustavio daljni razvoj i primjenu aducanumaba, ali ubrzno nakon pojave adukanumaba registrirana su dva nova lijeka, lekanemab i donanemab, koja su pokazana djelotvornim i kao takvi postali prva terapija za AB koja mijenja tijek bolesti.
Iako djelotvorna, učinak je trenutno dostupne terapije skroman. Prevalencija AB raste i bolest predstavlja sve veći zdravstvenoekonomski problem s obzirom na demografske promijene koje se događaju u svijetu, odnosno sa sve starijim stanovništvom i produljenjem životnog vijeka. S porastom znanja o samim patofiziološkim procesima u pozadini AB sposobnost kreiranja lijekova koji precizno ciljaju te mehanizme raste. U zadnje vrijeme sve se više mogućih lijekova registrira za klinička ispitivanja u terapiji AB. Cilj je ovog rada prikazati neke od mogućih lijekova, njihovu farmakodinamiku, efikasnost i trenutni stupanj razvoja te na taj način što bolje opisati trenutno stanje u razvoju efikasne terapije za AB.Alzheimer's disease was first described in 1906 when Alois Alzheimer described his observation of an "unusually severe disease process of the cerebral cortex" in a postmortem analysis of his patient's brain.
More than a century has passed since then, and the overall understanding of the pathology, pathophysiology, and therapeutic options has advanced considerably. Nevertheless, the discovery of new drugs to treat Alzheimer's disease (AB) is a serious challenge. Until 2021, the mainstay of AD therapy were drugs such as AChEi and memantine, which only have an effect on symptom relief. In 2021, aducanumab was approved by the US Food and Drug Administration (FDA), becoming the first drug approved for the treatment of AD in almost 20 years, since 2003. This decision later proved controversial, due to the questionable efficacy of the drug and the serious side effects that the treatment entails. The manufacturer itself later stopped further development and use of aducanumab, but soon after the appearance of aducanumab, two new drugs, lecanemab and donanemab, were registered, which proved to be effective and as such became the first therapy for AD that changes the course of the disease.
Although effective, their effect is modest. The prevalence of AD is increasing and the disease represents an increasing health and economic problem given the demographic changes taking place in the world, i.e. with an increasingly older population and an increase in life expectancy. With the increase in knowledge about the pathophysiological processes underlying AD, the ability to create drugs that precisely target these mechanisms is increasing. Recently, more and more potential drugs have been registered for clinical trials in the treatment of AD. The aim of this paper is to present some of the potential drugs, their pharmacodynamics, efficacy and current stage of development, and thus better describe the current state of development of effective therapy for AD
Pregnancy in kidney transplant recipients and in women on chronic dialysis
No full textTrudnoća kod pacijentica s krajnjim stadijem bubrežne bolesti koje su na dijalizi ili nakon transplantacije bubrega rijetka je, ali moguća. Plodnost može biti smanjena zbog hormonalnih i ne-hormonalnih faktora. Nakon transplantacije bubrega, reproduktivna funkcija često se poboljšava, a menstrualni ciklusi mogu se ponovno uspostaviti. Unatoč potencijalnim komplikacijama, trudnoće kod ovih pacijentica mogu biti uspješne uz pažljivo, multidisciplinarno praćenje.
Prema podacima Kliničkog bolničkog centra Zagreb (1988.–2024.) zabilježeno je 15 trudnoća među 12 žena u dobi od 25 do 43 godina. Od tih su trudnoća dvije bile tijekom nadomještanja bubrežne funkcije hemodijalizom, jedna tijekom kontinuirane ambulatorne peritonealne dijalize, a 12 ih je zabilježeno nakon transplantacije. Pacijentice s transplantiranim bubregom koristile su imunosupresive, većinom kombinaciju ciklosporina + azatioprina + metilprednizolona/prednizona ili kombinaciju takrolimusa + azatioprina + prednizona.
Jedanaest trudnoća dovršeno je carskim rezom, a 4 vaginalnim porodom. Zabilježena su 4 spontana pobačaja. Pet trudnoća bilo je prijevremeno, s porodom između 31. i 36. tjedna trudnoće. Šestero novorođenčadi imalo je nisku porođajnu masu (<2500g), iako je samo troje od njih bilo prijevremeno rođeno.
Opstetričke komplikacije uključivale su omotanu pupčanu vrpcu oko vrata djeteta pri 4 porođaja. Troje novorođenčadi imalo je komplikacije: jedno je imalo kongenitalnu dijafragmalnu herniju, drugo je imalo nekrotizirajući enterokolitis, a treće je imalo asfiksiju i sepsu, što je zahtijevalo reanimaciju koja je bila uspješna. Komplikacije u majki bile su rijetke, jedna pacijentica imala je povišen krvni tlak, dok je druga imala urinarnu infekciju.
Zaključno, iako trudnoća kod pacijentica sa završnim stadijem kronične bubrežne bolesti na dijalizi ili nakon transplantacije bubrega ostaje visokorizična, nije nemoguća. Napredak u dijaliznim tehnologijama i imunološkoj terapiji poboljšao je ishode za majku i dijete. Multidisciplinarni pristup ključan je za osiguranje najbolje moguće skrbi i ishoda za ove visokorizične trudnoće.Pregnancy in patients with end-stage renal disease (ESRD) who are on dialysis or who have undergone kidney transplantation is rare but possible. Fertility may be affected by both hormonal and non-hormonal factors. However, after kidney transplantation, reproductive function often improves, and many women resume regular menstrual cycles. Despite the potential for complications, successful pregnancies can occur in these patients with careful, multidisciplinary management.
A study conducted at the University Hospital Centre Zagreb from 1988 to 2024 analyzed 15 pregnancies among 12 women aged 25 to 43 years. Of these pregnancies, two occurred while the patients were on hemodialysis, one during continuous ambulatory peritoneal dialysis, and 12 after kidney transplantation. Most of the transplant recipients were treated with immunosuppressive medications such as cyclosporine combined with azathioprine and methylprednisolone/prednisone, or tacrolimus combined with azathioprine and prednisone.
The outcomes revealed that 11 pregnancies resulted in deliveries via cesarean section, while four were delivered vaginally. There were four miscarriages. Five pregnancies were preterm, with deliveries occurring between 31 and 36 weeks of gestation. Six children were born with low birth weight (less than 2500 grams), although only three of these were preterm.
Obstetric complications included umbilical cord issues in four deliveries. Three newborns experienced complications: one had a Bochdalek hernia, another was suspected of having necrotizing enterocolitis, and one suffered from asphyxia and sepsis, requiring successful resuscitation. Maternal complications were relatively rare, with one patient experiencing elevated blood pressure and another suffering from a urinary tract infection.
In conclusion, while pregnancy in patients with ESRD on dialysis or after kidney transplantation carries significant risks, it is not impossible. Advances in dialysis and immunosuppressive therapy have improved outcomes for both mothers and their children. A multidisciplinary approach is essential to provide the best possible care and outcomes for these high-risk pregnancies
The developmental origin of subclasses of subthalamic neurons
No full textSubtalamička jezgra mala je, dobro ograničena subkortikalna struktura uključena u kontrolu motoričkih, asocijativnih i limbičkih krugova bazalnih ganglija. Patofiziološki je uključena u različite neuropsihijatrijske poremećaje te je razumijevanje njezinog razvoja, specifikacije i diferencijacije važno za humanu medicinu. Ovi temeljni podaci o razvojnom podrijetlu i molekularnim markerima koji određuju subtalamičke neurone nedostaju za ljudsku subtalamičku jezgru, dok su za animalne modele podaci često nepotpuni. Prema tome, cilj je ove disertacije utvrditi razvojnu zonu zaduženu za produkciju subtalamičkih neurona kod miša i čovjeka te utvrditi molekularne markere važne za specifikaciju subtalamičkih neurona. U istraživanju su korišteni uzorci fetalnog ljudskog postmortalnog moždanog tkiva u dobi od 11 tjedana nakon začeća pa do novorođenačke dobi te je imunohistokemijskim metodama analizirana ekspresija odabranih markera. Dobivene rezultate o razvoju ljudske subtalamičke jezgre usporedili smo s podacima dostupnima iz literature te podacima dobivenima na miševima dobi P0. Rezultati ove disertacije ukazuju na to da ljudska i mišja subtalamička jezgra dijele sličan niz transkripcijskih faktora (PITX2, FOXA1, BARHL1, FOXP1, FOXP2) kalcij-vezujućih proteina (kalretinin, parvalbumin) te neuronske sintaze dušikovog oksida (nNOS-a) zadužen za diferencijaciju i specifikaciju subtalamičkih neurona. Specifična kombinacija transkripcijskih faktora određuje razvojne (progenitorske) zone tako da posredno možemo zaključiti da ljudski i mišji subtalamički neuroni dijele zajedničko razvojno podrijetlo iz bazalne ploče hipotalamusa, odnosno retromamilarne regije. Ipak, rezultati upućuju i na moguće razlike između ljudske i mišje subtalamičke jezgre, poput rane ekspresije nNOS-a i ekspresije transkripcijskih faktora NKX2-1 i PAX6 samo kod ljudi, čiji se funkcionalni značaj treba istražiti.The subthalamic nucleus is a small, well-defined subcortical structure involved in the control of motor, associative, and limbic circuits of the basal ganglia. Pathophysiologically, it is implicated in various neuropsychiatric disorders, and understanding of its development, specification, and differentiation is important for human medicine. Basic data on the developmental origin and molecular markers that define subthalamic neurons are lacking for the human subthalamic nucleus, while data for animal models are often incomplete. Therefore, the aim of this dissertation is to determine the developmental zone responsible for the production of subthalamic neurons in mice and humans and to identify molecular markers important for the specification of subthalamic neurons. Fetal human postmortem brain tissue samples aged from 11 weeks of gestation to postnatal age were used in the study, and the expression of selected markers was analyzed using immunohistochemical methods. The results obtained on the development of the human subthalamic nucleus were compared with data available in the literature and data obtained from mice at postnatal day 0 (P0). The results of this dissertation indicate that the human and mouse subthalamic nuclei share a similar set of transcription factors (PITX2, FOXA1, BARHL1, FOXP1, FOXP2), calcium-binding proteins (CR, PV), and neuronal nitric oxide synthase (nNOS), responsible for the differentiation and specification of subthalamic neurons. A specific combination of transcription factors determines the developmental (progenitor) zones, allowing us to indirectly conclude that human and mouse subthalamic neurons share a common developmental origin from the basal plate of the hypothalamus, specifically the retromamillary region. However, the results also suggest possible differences between human and mouse subthalamic neurons, such as the early expression of nNOS and the expression of NKX2-1 and PAX6 only in humans, the significance of which is yet to be discovered
Pericarditis
No full textPerikarditis označava upalu slojeva perikarda, koja nastaje zbog različitih podražaja koji pokreću imunološki odgovor, a karakterizira ga bol u prsima često povezana s karakterističnim elektrokardiografskim promjenama, čujnim perikardijalnim trenjem, te ponekad i perikardijalnim izljevom. Incidencija perikarditisa nije u potpunosti poznata, pogotovo zbog činjenice da u većine bolesnika bolest prolazi subklinički, zbog čega se teško, ili uopće ne dijagnosticira. U razvijenim zemljama perikarditis je najčešće idiopatskog podrijetla, pri čemu se pretpostavlja da u osnovi ipak leži virusna etiologija. U nerazvijenim zemljama gdje tuberkuloza i dalje predstavlja javnozdravstveni problem, ona je ujedno i vodeći uzrok perikarditisa. Etiološki gledano perikarditis dijelimo prema duljini trajanja ili prema podležećem uzroku tj. bolesti. Akutni perikarditis uglavnom nije po život opasna bolest, no ipak, može uzrokovati značajnu kratkotrajnu onesposobljenost, biti kompliciran velikim perikardijalnim izljevom ili tamponadom, nositi značajan rizik od recidiva, dugoročno uzrokovati konstriktivne smetnje te prijeći u kronični konstriktivni oblik. Specifične promjene vidljive na elektrokardiogramu su depresija PR segmenta i elevacija ST segmenta koje mogu biti lokalizirane ili generalizirane. Ehokardiografija je početna i često jedina potrebna slikovna pretraga kod akutnog perikarditisa, no ponekad se koriste i kompjutorizirana tomografija i kardijalna magnetna rezonancija. Temelj liječenja perikarditisa čine protuupalni lijekovi, a prva linija su nesteroidni antiinflamatorni lijekovi. Jedan od lijekova koji se također koristi je i protuupalni lijek kolhicin koji svoje mjesto nalazi u sprječavanju recidiva. Jedini učinkovit oblik liječenja simptomatskog kroničnog konstriktivnog perikarditisa je kirurška perikardiektomija. U većini slučajeva perikarditis je samoograničavajuća bolest koja prolazi unutar 1-3 tjedna i ima dobru prognozu.Pericarditis refers to inflammation of the pericardial layers, caused by various stimuli that trigger an immune response. It is characterized by chest pain often associated with characteristic electrocardiographic changes, audible pericardial friction rub, and sometimes a pericardial effusion. The exact incidence of pericarditis is not fully known, especially because in most patients the disease runs a subclinical course, making it difficult or even impossible to diagnose. In developed countries, pericarditis is most commonly of idiopathic origin, although it is generally presumed to have an underlying viral etiology. In developing countries, where tuberculosis remains a public health issue, it is also the leading cause of pericarditis. Etiologically, pericarditis can be classified according to the duration of the disease or the underlying cause. Acute pericarditis is generally not life-threatening; however, it can cause significant short-term disability, be complicated by large pericardial effusion or cardiac tamponade, carry a substantial risk of recurrence, lead to constrictive physiology in the long term, and potentially evolve into chronic constrictive pericarditis.Specific electrocardiographic changes include PR segment depression and ST segment elevation, which may be localized or generalized. Echocardiography is the initial and often the only imaging modality required for the diagnosis of acute pericarditis, although computed tomography and cardiac magnetic resonance imaging may also be used in some cases.The cornerstone of pericarditis treatment is anti-inflammatory therapy, with nonsteroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDs) being the first-line option. Another important medication is colchicine, an anti-inflammatory agent that plays a key role in preventing recurrences. The only effective treatment for symptomatic chronic constrictive pericarditis is surgical pericardiectomy. In most cases, pericarditis is a self-limiting disease that resolves within 1 to 3 weeks and has a favorable prognosis