Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Stevens-Johnson syndrome as drug side effects
No full textStevens-Johnsonov sindrom rijetko je, akutno i po život opasno stanje, najčešće nastalo kao reakcija na uporabu lijekova. Različite skupine lijekova mogu biti povezane s nastankom ovog sindroma, među kojima su najčešći antiepileptici, sulfonamidi, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID-i) i alopurinol. Značajan čimbenik rizika za razvoj Stevens-Johnsonovog sindroma je prisutnost genetskih markera HLA-B*1502, HLA-A*3101, HLA-B*5801 i HLA-B*5701 kod osoba koje uzimaju lijekove povezane s nastankom ove reakcije. Ključne mehanizme patogeneze ovog sindroma čine aktivacija CTL-a, aktivacija Fas-FasL-a te proces nekroptoze. Karakteristični simptomi ovog sindroma uključuju pojavu općih simptoma poput vrućice i glavobolje, pojavu makulopapuloznog osipa s progresijom u bolne erozije i bule te nastanak ulceracija i erozija sluznica. Liječenje treba započeti pravovremeno, a terapija uključuje zbrinjavanje kožnih, očnih i sluzničnih lezija, primjenu oralnih kortikosteroida, ciklosporina, etanercepta i intravenskog imunoglobulina te održavanje vitalnih funkcija i dobra analgezija. Važno je naglasiti potrebu daljnjeg istraživanja patogeneze Stevens-Johnsonovog sindroma radi otkrivanja novih ciljnih molekula za razvoj ciljane terapije.Stevens-Johnson syndrome is a rare acute and life-threatening condition, most commonly triggered by the use of medications. Various groups of drugs can be associated with the onset of this syndrome, with the most common being
antiepileptics, sulfonamides, non-steroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDs) and allopurinol. A significant risk factor for the development of Stevens-Johnson syndrome is the presence of the HLA-B*1502, HLA-A*3101, HLA-B*5801 and HLA-B*5701 genetic markers in individuals taking medications associated with its onset. The key mechanisms underlying the pathogenesis of this syndrome include CTL activation, Fas-FasL interaction, and the process of necroptosis. Characteristic
symptoms of this syndrome include the appearance of general symptoms such as fever and headache, the emergence of maculopapular rash progressing to painful erosions and bullae, and the development of ulcerations and erosions of mucous
membranes. Treatment should be initiated promptly, and therapy includes managing skin, eye and mucosal lesions, administering oral corticosteroids, cyclosporine, etanercept and intravenous immunoglobulin while maintaining vital functions and good analgesia. It is important to emphasize the need for further research into the pathogenesis of Stevens-Johnson syndrome to identify new target molecules for the development of targeted therapy
Medical treatment of obesity
No full textPretilost predstavlja multifaktorijalni poremećaj s rastućom globalnom prevalencijom i značajnim utjecajem na žensko reproduktivno zdravlje. Patofiziologija pretilosti uključuje složene neuroendokrine, hormonalne i imunološke mehanizme koji dovode do inzulinske rezistencije, hiperandrogenizma i kronične upale niskog stupnja. Ove promjene doprinose razvoju brojnih ginekoloških poremećaja, uključujući sindrom policističnih jajnika (PCOS), menstrualne nepravilnosti, anovulaciju, neplodnost, gestacijski dijabetes te hormonski ovisne maligne bolesti poput karcinoma endometrija. Farmakološka terapija pretilosti sve se više koristi kao učinkovita intervencija kod žena s ginekološkim komplikacijama. Uključuje primjenu lijekova koji ciljaju različite patofiziološke točke, od perifernog metabolizma do centralne regulacije apetita. Najčešće korišteni lijekovi su metformin, orlistat, GLP-1 receptor agonisti (liraglutid, semaglutid, exenatid), tirzepatid, SGLT-2 inhibitori, setmelanotid te kombinacija naltreksona i bupropiona. Dokazani su pozitivni učinci na smanjenje tjelesne mase, poboljšanje inzulinske osjetljivosti, redukciju hiperandrogenizma i uspostavu ovulacijskih ciklusa, što izravno doprinosi poboljšanju fertiliteta. S obzirom na specifične potrebe žena reproduktivne dobi, osobitu važnost ima individualizirani pristup u odabiru terapije, osobito kod pacijentica koje planiraju trudnoću ili su već trudne. Učinkovitost i sigurnost ovih lijekova zahtijevaju daljnja istraživanja, kako bi se optimizirale terapijske strategije u ginekološkoj praksi. Medikamentozno liječenje pretilosti predstavlja ključnu sastavnicu multidisciplinarnog pristupa s ciljem unaprjeđenja općeg i reproduktivnog zdravlja žena.Obesity is a multifactorial disorder with increasing global prevalence and a substantial impact on female reproductive health. Its pathophysiology involves complex neuroendocrine, hormonal, and immunological mechanisms, leading to insulin resistance, hyperandrogenism, and chronic low-grade inflammation. These alterations contribute to a wide spectrum of gynecological disorders, including polycystic ovary syndrome (PCOS), menstrual irregularities, anovulation, infertility, gestational diabetes, and hormone-dependent malignancies such as endometrial cancer. Pharmacological treatment of obesity is becoming an increasingly effective intervention in women with gynecological complications. Therapeutic agents target various levels of pathophysiology, from peripheral metabolic pathways to central appetite regulation. The most commonly used drugs include metformin, orlistat, GLP-1 receptor agonists (liraglutide, semaglutide, exenatide), tirzepatide, SGLT-2 inhibitors, setmelanotide, and the naltrexone/bupropion combination. These medications have shown beneficial effects in weight reduction, improvement of insulin sensitivity, reduction of hyperandrogenism, and restoration of ovulatory cycles, all contributing to enhanced fertility outcomes. Given the specific needs of women of reproductive age, a personalized approach is essential in selecting appropriate therapy, especially for those planning pregnancy or currently pregnant. Although existing data support the efficacy of these medications, further clinical research is necessary to evaluate their safety and long-term outcomes. Medical treatment represents a vital component of a multidisciplinary approach aimed at improving both general and reproductive health in women
Intermittent left bundle branch block in electrocardiogram
No full textIntermitentni blok lijeve grane snopa (LBBB) predstavlja periodični poremećaj provođenja električkih impulsa kroz lijevu granu Hisova snopa. Karakterizira ga izmjena normalnog elektrokardiografskog nalaza s povremenom pojavom prolaznog bloka lijeve grane. Premda relativno rijedak, ovaj poremećaj može biti povezan s nizom ozbiljnih kardioloških stanja poput koronarne bolesti, hipertenzije, kardiomiopatija i drugih srčanih patologija. Klinička slika varira od asimptomatske sve do prisutnosti simptoma poput boli u prsima, dispneje i palpitacija. Dijagnostika intermitentnog LBBB-a prvenstveno se temelji na elektrokardiografiji, Holter monitoringu te testovima opterećenja. Razlikovanje intermitentnog LBBB-a od ishemijskih promjena na EKG-u od ključne je važnosti, osobito u prisutnosti inverzija T-valova koje odražavati fenomen srčane memorije, a ne ishemiju miokarda. Važnost precizne dijagnostike leži u potrebi razlikovanja intermitentnog LBBB-a od ostalih poremećaja provođenja i mogućnosti pravovremenog liječenja ako je potrebno, budući da LBBB u EKG-u u pravilu ukazuje na neku patologiju srca, odnosno koronarnih arterija. LBBB iznimno može biti bez kliničkih implikacija, a ako je potrebno liječenje, ono uvijek treba biti usmjereno prema prethodno definiranom patološkom supstratu. Prikazi slučajeva i novija istraživanja ukazuju na korist ranog prepoznavanja intermitentnog LBBB-a kao potencijalnog pretkazatelja progresije u trajni blok ili AV blok visokoga stupnja. S obzirom na ograničene podatke o prevalenciji, mehanizmima nastanka i dugoročnim posljedicama intermitentnog LBBB-a, nužno je daljnje istraživanje ove elektrofiziološke pojave.Intermittent left bundle branch block (LBBB) is a periodic conduction disorder affecting the left branch of the His bundle. It is characterized by alternating normal electrocardiographic findings and transient episodes of left bundle branch block. Although relatively rare, this phenomenon may be associated with a range of serious cardiac conditions such as coronary artery disease, hypertension, cardiomyopathies, and other structural heart disorders. The clinical presentation ranges from asymptomatic cases to symptoms such as chest pain, dyspnea, and palpitations. The diagnosis of intermittent LBBB is primarily based on standard electrocardiography, Holter monitoring, and exercise stress testing. Distinguishing intermittent LBBB from ischemic ECG changes is of critical importance, especially in the presence of T- wave inversions that may reflect the phenomenon of cardiac memory rather than myocardial ischemia. The value of precise diagnosis lies in the ability to differentiate intermittent LBBB from other conduction disturbances and to enable timely treatment when needed, as the presence of LBBB on ECG generally indicates underlying cardiac or coronary pathology. In rare cases, LBBB may have no clinical implications, but when treatment is required, it should be targeted at the identified underlying pathological substrate. Case reports and recent studies suggest that early recognition of intermittent LBBB may be useful as a potential predictor of progression to persistent LBBB or high-grade atrioventricular block. Given the limited data on the prevalence, pathophysiology, and long-term outcomes of intermittent LBBB, further research is necessary to better understand this electrophysiological phenomenon
The impact of diet in patients with atopic dermatitis
No full textAtopijski dermatitis upalna je bolest kože kroničnog, recidivirajućeg karaktera koja obuhvaća složenu patofiziologiju te se sve češće promatra kao bolest čiji je nastanak i tijek pod utjecajem širokog spektra čimbenika. Iako je terapijski pristup dugo bio usmjeren primarno na ublažavanje simptoma, recentna istraživanja sve više naglašavaju važnost sistemskih i okolišnih utjecaja, među kojima prehrana zauzima iznimno važno mjesto. Cilj ovog rada bio je istražiti na koji način prehrambeni čimbenici poput unosa masnih kiselina, mikronutrijenata, crijevne mikrobiote, mogu imati utjecaj na nastanak, pogoršanje ili ublažavanje simptoma atopijskog dermatitisa. Poseban naglasak stavljen je na ravnotežu unosa omega-3 i omega-6 masne kiseline. Moderna prehrana, često obilježena povećanim unosom industrijski prerađenih namirnica bogatih omega-6 masne kiseline može imati pro-upalni učinak te pogoršati tijek bolesti. Nasuprot tome, omega-3 masne kiseline, poznate po svojim protuupalnim svojstvima, pokazale su pozitivan učinak u brojnim studijama kroz smanjenje SCORAD i EASI vrijednosti. Dodatno, kroz koncept gut–skin osi, analizirana je uloga crijevne mikrobiote. Disbioza crijevne mikrobiote povezana je s narušenom kožnom barijerom i pojačanim upalnim odgovorom, a modulacija mikrobiote putem probiotika, prebiotika i postbiotika pokazuje sve veći terapijski potencijal, osobito u pedijatrijskoj populaciji. Također su analizirani mikronutrijenata poput vitamina D, E i C te elemenati u tragovima poput cinka i selena koji svojim imunomodulatornim i antioksidativnim učinkom mogu doprinijeti smanjenju težine bolesti. Osim toga, istaknut je i utjecaj visokog unosa natrija kroz prehranu zasićenu prerađenim namirnicama, grickalicama i sl. te je primijećena pozitivna korelacija između visokih vrijednosti natrija u prehrani te pojavnosti i težini kliničke slike atopijskog dermatitisa. Zaključno, prehrana u kontekstu atopijskog dermatitisa ne predstavlja samo dodatak terapiji, već potencijalno ključan čimbenik koji može utjecati na razvoj, intenzitet i učestalost simptoma. Individualiziran pristup prehrani i daljnje znanstveno istraživanje u ovom području mogli bi u budućnosti postati dio standardne terapijske prakse.Atopic dermatitis is an inflammatory skin disease of a chronic, recurrent nature that encompasses a complex pathophysiology and is increasingly regarded as a condition whose onset and progression are influenced by various of factors. Although treatment has long focused solely on symptomatic therapy, more recent research increasingly highlights the importance of systemic and environmental influences, among which diet plays a particularly significant role. This study aimed to investigate how dietary factors, such as the intake of fatty acids, micronutrients, and gut microbiota, may impact the onset, worsening, or alleviation of atopic dermatitis symptoms. Particular emphasis was placed on the balance between omega-3 and omega-6 fatty acid intake. Modern diets, often characterized by an increased intake of industrially processed foods rich in omega-6 fatty acids, may have a pro-inflammatory effect and worsen the course of the disease. On the other hand, omega-3 fatty acids, because of their anti-inflammatory properties, have shown positive effects in numerous studies by reducing SCORAD and EASI scores. Furthermore, through the concept of the gut–skin axis, the role of gut microbiota was analyzed. Gut microbiota dysbiosis has been associated with impaired skin barriers and enhanced inflammatory responses, and modulation of the microbiota through probiotics, prebiotics, and postbiotics show increasing therapeutic potential, especially in the pediatric population. Micronutrients such as vitamins D, E, and C, as well as trace elements like zinc and selenium, were analyzed for their immunomodulatory and antioxidant effects, which may contribute to reducing disease severity. Moreover, the impact of increased sodium intake through diets rich in processed foods, snacks, etc., was addressed, with a positive correlation noted between high sodium levels in the diet and the occurrence and severity of atopic dermatitis clinical symptoms. In conclusion, nutrition in the context of atopic dermatitis is not merely a supplementary part of therapy but potentially a key factor influencing the development, intensity, and frequency of symptoms. An individualized approach to diet and further scientific research in this area could, in the future, become part of standard therapeutic practices
Noonan Syndrome
No full textSindrom Noonan ili Noonanin sindrom (NS) relativno je čest genetski poremećaj koji se javlja u oko 1 na 1000 do 2500 ljudi, a karakterizira ga poremećaj u RAS-MAPK signalnom putu.
Noonanin sindrom uzrokuje brojne fizičke abnormalnosti, uključujući nizak rast, prirođene srčane greške i karakterističan izgled. Tipičan izgled osoba s ovim sindromom odlikuju kožni nabori na vratu (pterigij), nisko položene uške, hipertelorizam, antimongoloidno položeni očni rasporci, epikantalni nabori. Također, mogu se pojaviti oštećenje vida i sluha, kao i kašnjenje u psihomotornom razvoju.
Dijagnoza se temelji na prepoznavanju karakterističnih kliničkih obilježja, a potvrđuje se genetskim testiranjem.
Cilj ovog diplomskog rada bio je prikazati kliničke osobitosti pacijenata s NS. Naglasak je na multidisciplinarnom i sveobuhvatnom pristupu pri dijagnosticiranju i liječenju pacijenata s ovim sindromom, također opisana je važnost genetskog testiranja koje je danas osnovna metoda za potvrdu dijagnoze. Rano postavljanje dijagnoze ključno je za planiranje individualiziranog terapijskog pristupa i u konačnici bolji dugoročni ishod. Osim simptomatskog liječenja, razvijaju se ciljane terapije usmjerene na komponente RAS-MAPK puta, što otvara nove mogućnosti za poboljšanje kvalitete života pojedinaca s Noonaninim sindromom.Noonan syndrome (NS) is a relatively common genetic disorder affecting approximately 1 in 1,000 to 2,500 individuals. It is characterized by a disruption in the RAS-MAPK signaling pathway.
This syndrome leads to numerous physical abnormalities, including short stature, congenital heart defects, and a distinctive facial appearance. Characteristic features include webbed neck (pterygium colli), low-set ears, hypertelorism, down-slating palpebral fissures, and epicanthal folds. In addition, visual and hearing impairments as well as delayed psychomotor development may occur.
Diagnosis is based on recognition of the distinct clinical features and it's confirmed by genetic testing.
The aim of this thesis was to present the clinical characteristics of patients with Noonan syndrome. Emphasis is placed on a multidisciplinary and comprehensive approach to diagnosis and management, as well as on the importance of genetic testing, which is now the primary method of confirming the diagnosis. Early diagnosis is essential for planning an individualized therapeutic strategy, ultimately leading to improved long-term outcomes. In addition to symptomatic treatment, targeted therapies aimed at components of the RAS-MAPK pathway are being developed, offering new possibilities for improving the quality of life of individuals with Noonan syndrome
Neurotoxicity of Chemotherapy in Breast Cancer Treatment
No full textKarcinom dojke najčešća je maligna bolest među ženama, s procijenjenom incidencijom od jedne na osam žena. Unatoč brojnim istraživanjima u području personalizirane terapije karcinoma dojke, osobito molekularnih terapija krojenih sukladno genetskom profilu tumora, standardni kemoterapijski protokoli i dalje su u širokoj primjeni. Iako se oni već desetljećima pokazuju kao učinkovita terapijska opcija, mogu biti uzrok nizu neželjenih nuspojava. Među najčešćima su gastrointestinalne tegobe, umor i poremećaji spavanja, alopecija, kardiotoskični učinci i brojni drugi. Zasebnu skupinu nuspojava čine neurotoksični učinci, koji podrazumijevaju narušenu funkciju središnjeg i perifernog živčanog sustava. Kod perifernog živčanog sustava dominira kemoterapijom-inducirana periferna neuropatija, najčešće uzrokovana taksanima i spojevima platine, a uključuje znakove oštećenja osjetnih, motoričkih i autonomnih živčanih vlakana. Akupunktura, elektrostimulacija i krioterapija u brojnim su se studijama pokazale uspješnima u prevenciji i liječenju, dok je farmakološka terapija još uvijek u ranim fazama razvoja. Djelovanjem na središnji živčani sustav, lijekovi iz skupina taksana i antraciklina mogu uzrokovati kognitivno oštećenje, karakterizirano smetnjama u pamćenju, koncentraciji i ponašanju. Istraživanja ovog poremećaja još su većinom u pretkliničkoj fazi, ali se nekoliko terapijskih opcija pokazalo obećavajućima. Kao treća podskupina neurotoksičnih učinaka ističu se ototoksični učinci, koji podrazumijevaju slabljenje ili gubitak sluha. Iako su još uvijek u istraživačkoj fazi, terapijske opcije za liječenje kemoterapijom-inducirane ototoksičnosti pokazuju obećavajuće rezultate. Budući da ove nuspojave značajno narušavaju kvalitetu života pacijenata, daljnja istraživanja njihovih mehanizama i mogućnosti liječenja od presudne su važnosti.Breast cancer is the most common female cancer, with an estimated incidence of one in every eight women. While personalized breast cancer therapy is the focus of modern research, primarily on the molecular level, taking the tumor genetic profile into account, standard chemotherapy protocols are still widely used. Although these protocols have efficiently treated breast cancer for decades, they often cause a wide range of side effects. These include gastrointestinal symptoms, fatigue and sleep disorder, alopecia, cardiotoxicity, and many others. A group of side effects that stands out are the neurotoxic effects of chemotherapy which affect both the central and peripheral nervous systems. Where the peripheral nervous system is concerned, chemotherapy-induced peripheral neuropathy is the dominant clinical entity. It is primarily caused by taxanes and platinum-based therapeutics and encompasses sensory, motor, and autonomic nervous system impairment. Acupuncture, electrostimulation, and cryotherapy have demonstrated some efficiency in its prevention and treatment, while potential pharmacotherapy still requires further research. When discussing the central nervous system, taxanes and anthracyclines can cause cognitive impairment, which manifests as memory, attention and behavioral difficulties. Although research related to this disorder is still in the preclinical phase, certain compounds have demonstrated potential as treatment options. Finally, treated patients can experience ototoxic side effects, which can lead to impaired hearing or hearing loss. Research regarding ototoxic therapy has so far demonstrated promising results. Neurotoxic side effects from breast cancer chemotherapy require further research, as they are frequently observed and can severely impact patients' quality of life
Clinical characteristics of patients treated with debulking techniques during percutaneous coronary intervention
No full textPerkutana koronarna intervencija (PCI) je postupak pomoću kojeg se postiže revaskularizacija koronarnog protoka u ishemičnom miokardijalnom tkivu. Konvencionalne PCI tehnike ponekad je potrebno nadograditi takozvanim metodama za razbijanje tvrdokornih kalcijskih lezija (npr. rotacijska aterektomija ili intravaskularna litotripsija) kako bi se postigli optimalni rezultati kod teško kalcificiranih lezija. Cilj ovog istraživanja bio je identificirati kliničke čimbenike povezane s potrebom za navedenim tehnikama. U ovo retrospektivno istraživanje uključili smo ukupno 1215 ispitanika koji su između 2020. i 2023. godine liječeni jednom od metoda PCI-a u Kliničkoj bolnici Merkur, od čega je 47 ispitanika liječeno metodama za razbijanje tvrdokornih kalcijskih lezija te ukupno 1168 ispitanika liječenih konvencionalnim PCI postupkom. Iz Bolničkog informacijskog sustava prikupljeni su demografski podaci, podaci o komorbiditetima te navikama ispitanika. Osnovne kliničke karakteristike ispitanika uravnotežili smo koristeći postupak uparivanja analizom sklonosti. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da ispitanici s hiperuricemijom imaju 2.8 puta veću šansu za izbor metoda za razbijanje tvrdokornih kalcijskih lezija (OR=2.768, 95%CI: 1.002 – 7.644, p=0.050) u odnosu na one koji nemaju hipeuricemiju. Naši rezultati pokazuju razlike u kliničkim karakteristikama ispitanika liječenih metodama za razbijanje tvrdokornih kalcijskih lezija u usporedbi s ispitanicima koji su liječeni konvencionalnim PCI postupkom. Naše istraživanje može poslužiti kao temelj budućih istraživanja i pomoći u objektivizaciji izbora metode PCI-a.Percutaneous coronary intervention (PCI) is a procedure aimed at restoring adequate coronary flow in ischemic myocardial tissue. Conventional PCI techniques must sometimes be upgraded to so called debulking techniques (i.e. rotational atherectomy or intravascular lithotripsy) to achieve optimal results in heavily calcified lesions. The aim of this study was to identify clinical factors associated with a need for these debulking techniques. In this retrospective study, we included a total of 1215 subjects who were treated with one of the PCI methods at the Merkur Clinical Hospital between 2020 and 2023, of whom 47 subjects treated with debulking methods and a total of 1168 subjects treated with the conventional PCI procedure. The clinical characteristics of the subjects were collected using the hospital information system and included demographic data, data on comorbidities and habits of the subjects. We matched the baseline clinical characteristics of the subjects using propensity score matching. The results of this study show that subjects with hyperuricemia have a 2.8 times higher chance of being treated with debulking methods (OR=2.768, 95%CI: 1.002 - 7.644, p=0.050) compared to subjects without hyperuricemia. Our results show differences in the clinical characteristics of subjects treated with debulking methods compared to those treated with conventional PCI. Our study may provide a basis for future research and help to objectify the choice of PCI method
Kidney disease in patients with liver cirrhosis
No full textPrevalencija ciroze jetre u porastu je diljem svijeta. Liječenje ciroze i njenih komplikacija vrlo je skupo i često nije uspješno bez postupka transplantacije jetre (TJ), što ovu temu čini izuzetno relevantnom za medicinsku zajednicu. Ciroza sa sobom nosi brojne komplikacije koje zahvaćaju različite organske sustave, poput: varikoznog krvarenja, ascitesa, spontanog bakterijskog peritonitisa (SBP), hepatičke encefalopatije, hepatocelularnog karcinoma (HCC), hepatopulmonalnog sindroma i hepatorenalnog sindroma (HRS). Bubrežne bolesti često su prisutne kao posljedica ciroze jetre. Na temelju trajanja i težine poremećaja bubrežne funkcije, bubrežna disfunkcija klasificira se kao akutna bubrežna ozljeda (AKI), akutna bubrežna bolest (AKD) i kronična bubrežna bolest (KBB). KBB se sve češće dijagnosticira, a njezina prevalencija je u porastu. Dijeli se na funkcionalnu i strukturnu, ovisno o prisutnosti morfološkog oštećenja bubrega. Glavni čimbenici rizika za razvoj KBB uključuju hipertenziju, dijabetes, nealkoholnu masnu bolest jetre (NAFLD), cirozu jetre te infekciju virusima hepatitisa B i C. Osim KBB, AKI je također često prisutna kod pacijenata s cirozom i etiološki se dijeli na prerenalnu, intrarenalnu, postrenalnu i HRS-AKI. Među najčešćim uzrocima nalaze se hipovolemija, HRS-AKI i akutna tubularna nekroza (ATN). HRS-AKI relativno je nov pojam koji je zamijenio raniji naziv HRS tip 1 i javlja se isključivo kod pacijenata s cirozom i ascitesom. Infekcije virusima HCV i HBV često uzrokuju oštećenje i jetre i bubrega te su stoga čest uzrok bubrežne disfunkcije kod pacijenata s cirotičnom jetrom. Bubrežna disfunkcija može biti posljedica i IgA nefropatije. Ključno je razumjeti patofiziološki mehanizam koji dovodi do bubrežne disfunkcije i postaviti točnu dijagnozu kako bi se takva stanja mogla pravilno liječiti i kontrolirati.The prevalence of liver cirrhosis is increasing worldwide. Treatment of cirrhosis and its complications is very costly and not always successful, making this topic highly relevant to the medical community. Cirrhosis brings numerous complications across various organ systems, such as: variceal bleeding, ascites, spontaneous bacterial peritonitis (SBP), hepatic encephalopathy, hepatocellular carcinoma (HCC), hepatopulmonary syndrome, and hepatorenal syndrome (HRS). Renal diseases are often present as a consequence of liver cirrhosis. Based on the duration and severity of kidney function abnormalities, renal dysfunction is classified into acute kidney injury (AKI), acute kidney disease (AKD), and chronic kidney disease (CKD). CKD is being diagnosed more frequently and its prevalence is rising. It is classified as either functional or structural depending on the presence of morphological kidney damage. The main risk factors for CKD development include hypertension, diabetes, NAFLD, liver cirrhosis, and HBV or HCV infection. In addition to CKD, AKI is also commonly seen in patients with cirrhosis and is classified by etiology into prerenal, intrarenal, postrenal, and HRS-AKI. In terms of frequency, the most common causes include hypovolemia, HRS-AKI, and acute tubular necrosis (ATN). HRS-AKI is a relatively new term that has replaced the former HRS type 1 and occurs exclusively in cirrhotic patients with ascites. HCV and HBV infections frequently cause both liver and kidney damage, and are therefore commonly found as a cause of renal impairment in patients with cirrhotic liver. Renal dysfunction may also result from IgA nephropathy. It is essential to understand the pathophysiological mechanism underlying renal dysfunction and establish an accurate diagnosis in order to properly manage and treat such renal conditions
Factors associated with anastomotic leakage following colorectal resection
No full textPopuštanje anastomoze komplikacija je kolorektalne kirurgije, povezana s povećanim
mortalitetom, morbiditetom i produljenim boravkom u bolnici. Definira se kao defekt crijevne
stijenke na mjestu anastomoze koji dovodi do komunikacije između intraluminalnog i
ekstraluminalnog prostora. Dijagnoza se temelji na kliničkoj slici, laboratorijskim parametrima
te radiološkom nalazu. Liječenje ovisi o težini kliničke slike i o radiološkom nalazu. Terapijski
pristup popuštanju anastomoze može uključivati intravensku nadoknadu tekućine, primjenu
antibiotika širokog spektra, radiološke i/ili endoskopske intervencije te reoperaciju.
Popuštanje anastomoze multifaktorski je uvjetovano, a rizični čimbenici koji utječu na razvoj
ove komplikacije mogu se podijeliti na predoperacijske, intraoperacijske i poslijeoperacijske.
U predoperacijskoj fazi ističu se čimbenici koji kompromitiraju proces cijeljenja, poput
pothranjenosti, sarkopenije, visceralne pretilosti, pušenja, konzumacije alkohola, prisutnosti
komorbiditeta i višeg ASA stadija. Rizik povećava i prethodna primjena kortikosteroida.
Visina anastomoze ostaje jedan od najvažnijih tehničkih prediktora, s većim rizikom
popuštanja u distalnom rektumu zbog nepovoljne vaskularne anatomije. Zaštitna stoma, iako
ne utječe na incidenciju popuštanja anastomoze, omogućuje blažu kliničku sliku i manji broj
komplikacija. U postoperacijskom razdoblju rana mobilizacija, pravovremeno uvođenje
enteralne prehrane, adekvatna nutritivna potpora uz primjenu imunomodulatora može
smanjiti rizik od poslijeoperacijskih komplikacija i ubrzati oporavak.
Prepoznavanje rizičnih čimbenika povezanih s popuštanjem kolorektalnih anastomoza u
perioperacijskom razdoblju omogućuje bolje razumijevanje patofizioloških procesa koji
dovode do ove komplikacije te identifikaciju postupaka koji mogu unaprijediti ishode
liječenja.Anastomotic leakage is a complication of colorectal surgery, associated with increased
mortality, morbidity, and prolonged hospital stay. It is defined as a defect in the intestinal wall
at the anastomotic site that results in communication between the intraluminal and
extraluminal spaces. Diagnosis is based on clinical presentation, laboratory findings, and
radiological imaging. Treatment depends on the severity of the clinical presentation and
radiological findings. Therapeutic management of anastomotic leakage may include
intravenous fluid resuscitation, broad-spectrum antibiotics, radiological and/or endoscopic
interventions, and reoperation.
Anastomotic leakage is multifactorial in origin, and the risk factors involved in its
development can be divided into preoperative, intraoperative, and postoperative factors. In
the preoperative phase, factors that compromise the healing process are prominent, such as
malnutrition, sarcopenia, visceral obesity, smoking, alcohol consumption, existing
comorbidities, and higher ASA classification. Previous corticosteroid use also increases the
risk. The level of anastomosis remains one of the most important technical predictors, with a
higher risk of leakage in the distal rectum due to unfavourable vascular anatomy. Although a
protective stoma does not reduce the incidence of anastomotic leakage, it is associated with
a milder clinical presentation and fewer complications. In the postoperative period, early
mobilization, timely initiation of enteral nutrition, adequate nutritional support, and the use of
immunomodulators can reduce the risk of postoperative complications and support recovery.
An early identification of risk factors associated with colorectal anastomotic leakage during
the perioperative period brings to better understanding of the pathophysiology which is the
base for proper intervention that improves the outcomes
Autologous transplantation in multiple myeloma
No full textMultipli mijelom hematološki je klonalni maligni poremećaj pri kojem dolazi do nekontroliranog stvaranja plazma stanica u koštanoj srži i proizvodnje monoklonskih imunoglobulina. Klinički se manifestira simptomima koji uključuju umor, slabost, bolove u leđima te pojavu anemije, hiperkalcemije ili zatajenja bubrežne funkcije. Unatoč napretku u terapiji, multipli mijelom ima i dalje lošu prognozu, a liječenje je izazovno zbog njegove refraktornosti na većinu terapijskih pristupa. Autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica (ATKMS) danas je standard u liječenju bolesnika mlađih od 70 godina, ali i starijih ukoliko su kandidati za takav postupak. Liječenje bolesnika koji je kandidat za liječenje ATKMS uključuje uvodnu terapiju i mobilizacijsku kemoterapiju ciklofosfamidom radi prikupljanja krvotvornih perifernih matičnih stanica. Potom se prije same reinfuzije prikupljenih matičnih stanica primjeni kondicioniranje melfalanom kroz dva dana čiji je cilj uništiti rezidualne tumorske stanice i pripremiti mikrookoliš koštane srži za reinfuziju matičnih stanica. Dio bolesnika s visokorizičnim multiplim mijelomom provest će liječenje i tandem ATKMS koja je zapravo druga transplantacija unutar 6 mjeseci od prvog postupka. Potom ovisno o stanju bolesnika, karakteristikama mijeloma i odluci hematološkog tima, liječenje se može nastaviti konsolidacijskom terapijom kroz nekoliko ciklusa, a potom terapijom održavanja. Važno je istaknuti da autologna transplantacija omogućava bolesnicima bolju kontrolu nad bolesti i dulje preživljenje, no neće dovesti do izliječenja. Iako je povezana s visokim rizikom od infekcija i drugih posttransplantacijskih komplikacija, koristi u koje ubrajamo produljenje života i kontrolu bolesti, nadmašuju rizike. Ipak, u zadnje vrijeme se postavljaju brojna pitanja o ulozi i opravdanosti ATKMS u eri brojnih novih lijekova koji često nadmašuju krivulje terapijskih odgovora na koje smo navikli uz transplantacijski postupak.Multiple myeloma is a clonal malignant hematologic disorder characterized by the uncontrolled proliferation of plasma cells in the bone marrow and the production of monoclonal immunoglobulins. Clinically, it presents with symptoms including fatigue, weakness, back pain, and the development of anemia, hypercalcemia, or renal failure. Despite therapeutic advances, multiple myeloma remains a disease with a poor prognosis, and treatment is challenging due to its refractoriness to most therapeutic approaches. Autologous hematopoietic stem cell transplantation (AHSCT) is currently the standard of care for patients younger than 70 years, as well as for selected older patients who are eligible for such a procedure. Treatment of patients eligible for AHSCT involves induction therapy followed by mobilization chemotherapy with cyclophosphamide to collect peripheral blood hematopoietic stem cells. Before reinfusion of the collected stem cells, conditioning with melfalan is administered over two days, with the goal of eradicating residual tumor cells and preparing the bone marrow microenvironment for the reinfusion. Some patients with high-risk multiple myeloma may undergo tandem AHSCT, which involves a second transplant within six months of the first. Depending on the patient's condition, disease characteristics, and the hematology team's decision, treatment may continue with consolidation therapy over several cycles, followed by maintenance therapy. It is important to emphasize that autologous transplantation allows for better disease control and prolonged survival, though it does not result in a cure. Although associated with a high risk of infections and other post-transplant complications, the benefits—namely, prolonged survival and disease control—outweigh the risks. Nevertheless, in recent years, numerous questions have been raised regarding the role and justification of AHSCT in the era of novel therapeutic agents, which often surpass the response curves traditionally seen with transplant-based approaches