Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Allergen Immunotherapy
No full textAlergenska imunoterapija (AIT) jedina je terapijska opcija u liječenju IgE-posredovanih alergijskih bolesti koja dugotrajno mijenja njihov tijek. Koristi se u liječenju alergijskog rinitisa, konjunktivitisa, astme te alergije na otrov opnokrilaca. Temelji se na administraciji rastućih doza alergena koja potiče stvaranje imunološke tolerancije. Načini primjene AIT su supkutano (SCIT, engl. subcutaneous immunotherapy) i sublinvalno (SLIT, engl. sublingual immunotherapy). Oba pristupa pokazuju dugotrajnu učinkovitost i nakon završetka terapije. Učinkovitost AIT nastaje zbog indukcije T regulatornih stanica, prelaska s dominantno Th1
imunološkog odgovora na Th2 odgovor i stvaranja IgG4 protutijela koja se vežu za IgE. Nova otkrića iz područja standardizacije i stvaranja rekombinantnih alergena omogućila su još sigurniju i učinkovitiju primjenu AIT. Supkutana imunoterapija i dalje ostaje tradicionalna metoda primjene AIT, dok SLIT dobiva sve više pažnje zbog jednostavnosti primjene i izvrsnog sigurnosnog profila. Alergenska imunoterapija je indicirana u pacijenata s teškim simptomima alergijske bolesti koji nisu dobro kontrolirani farmakoterapijom. Pristup svakom pacijentu je personaliziran uzimajući u obzir njegove potrebe i alergenski profil.
Dugotrajni pozitivan učinak AIT očituje se boljom kontrolom simptoma, smanjenom potrebom za farmakoterapijom, prevencijom nastanka novih senzibilizacija te sprječavanjem progresije bolesti. U svakodnevnoj praksi, čimbenici poput adherencije, troškova i nedostatka specijaliziranih bolničkih ustanova predstavljaju izazov za AIT. Unatoč tomu, AIT je obećavajuća terapija koja mijenja tijek alergijskih bolesti i omogućuje bolju kvalitetu života pacijenata.Allergen immunotherapy (AIT) is the only disease-modifying treatment for IgE-mediated allergic diseases such as allergic rhinitis, conjunctivitis, asthma and Hymenoptera allergy. It involves the administration of increasing amounts of specific allergens which builds up the immune tolerance. AIT can be delivered subcutaneously (SCIT) or sublingually (SLIT), with
both approaches demonstrating long-term benefits after treatment discontinuation. The effectiveness of AIT lies in its immunological mechanisms, primarily the induction of regulatory T cells and shift from Th2 to Th1 immune response, along with the production of blocking IgG4 antibodies. Recent advancements in allergen standardization and recombinant allergen development have enhanced both safety and efficacy of AIT. SCIT remains the more established method, though SLIT has gained popularity due to its convenience and improved safety profile. AIT is indicated for patients with severe symptoms not adequately controlled with pharmacotherapy and is tailored based on the patient-specific factors and allergen profile.
Long-term positive effects of AIT manifest as improved symptom control, reduced need for pharmacotherapy, prevention of new sensitizations, and slower disease progression. Despite its benefits, challenges such as adherence, cost, and the need for specialized healthcare infrastructure limit widespread use. Overall, AIT offers a promising therapeutic option with the potential to alter the natural course of allergic disease and improve patient quality of life
Retinopathy of prematurity
No full textRetinopatija nedonoščadi (ROP) je proliferativna bolest krvnih žila mrežnice koja zahvaća
prijevremeno rođenu djecu i predstavlja jedan od vodećih uzroka sljepoće u dječjoj dobi. U Republici
Hrvatskoj, ROP je najčešći uzrok sljepoće kod osoba mlađih od 16 godina. Razvija se zbog nezrelosti
retinalnog vaskularnog sustava, a njezinu progresiju dodatno potiče primjena terapije kisikom. Iako su
gestacijska dob i porođajna težina osnovni kriteriji za uključivanje u probir, brojni drugi rizični čimbenici
mogu utjecati na pojavu i težinu bolesti. ROP se klasificira prema međunarodnoj klasifikaciji koja uključuje
tri zone zahvaćenosti mrežnice, pet stadija razvoja bolesti te prisutnost tzv. „plus“ bolesti – kliničkog znaka
koji upućuje na teži oblik i potrebu za liječenjem. Osobitu pažnju zahtijeva agresivna retinopatija
nedonoščadi (A-ROP), karakterizirana brzim napredovanjem patološke neovaskularizacije i izraženim
znakovima „plus“ bolesti, često bez prolaska kroz uobičajene stadije. Rano prepoznavanje bolesti presudno
je za pravovremeno liječenje. Prema aktualnim američkim smjernicama, u probir treba uključiti svu
novorođenčad s porođajnom težinom manjom od 1501 g ili gestacijskom dobi od 30 tjedana ili manje.
Progresija ROP-a može dovesti do različitih stupnjeva oštećenja vida, uključujući i sljepoću, a među najteže
komplikacije spada ablacija mrežnice. Terapijski pristup temelji se na primjeni laserske fotokoagulacije i/ili
intravitrealne primjene lijekova koji blokiraju vaskularni endotelni čimbenik rasta (anti-VEGF terapija), a
kombinacija ovih metoda često pokazuje najbolje rezultate. Zahvaljujući napretku u terapiji, funkcionalni i
anatomski ishodi liječenih bolesnika znatno su poboljšani. Uspješna prevencija i liječenje ROP-a
zahtijevaju multidisciplinarni pristup koji započinje prije rođenja djeteta i nastavlja se kroz cijelo
djetinjstvo. Ključni elementi uključuju edukaciju zdravstvenih djelatnika, organizaciju učinkovitog probira
i standardizaciju protokola liječenja, čime se značajno može smanjiti učestalost bolesti i poboljšati ishodi
liječenja.Retinopathy of prematurity (ROP) is a proliferative retinal vascular disease affecting preterm infants, and represents one of the leading causes of childhood blindness. In Croatia, it is the most common cause of blindness in individuals under the age of 16. The condition arises due to the immaturity of the retinal vascular system, with oxygen therapy serving as a significant contributing factor to disease progression. Although gestational age and birth weight are the primary screening criteria, numerous additional risk factors influence the incidence and severity of ROP. ROP is categorized according to the international classification system, which is based on three retinal zones, five disease stages, and the presence of so-called “plus” disease—a clinical sign indicating advanced disease that often necessitates treatment. A particularly severe form, aggressive retinopathy of prematurity (A-ROP), is characterized by rapid development of pathological neovascularization and prominent signs of plus disease, frequently without progressing through the classic stages. Early detection through structured screening is essential for timely intervention. According to current American guidelines, screening is recommended for all infants with a birth weight below 1501 grams or gestational age of 30 weeks or less. If left untreated, ROP can lead to a range of visual impairments, from mild deficits to complete blindness, with retinal detachment being among the most serious complication. Current treatment options include laser photocoagulation and intravitreal administration of anti-vascular endothelial growth factor (anti-VEGF) agents, often used in combination for optimal results. Advances in therapeutic strategies have significantly improved both functional and anatomical outcomes in affected infants. Effective prevention and management of ROP require a multidisciplinary approach beginning before birth and continuing throughout childhood. Key elements include healthcare professional education, organized screening programs, and standardized treatment protocols, all of which contribute to reducing disease incidence and improving patient outcomes
Supracondylar humerus fracture with brachial artery injury in children
No full textSuprakondilarni prijelom humerusa najčešći je prijelom u području lakta kod djece te čini 15% svih prijeloma u dječjoj populaciji i 50–70% svih prijeloma lakta. Suprakondilarni prijelomi su najčešći prijelomi udruženi s neurovaskularnim ozljedama kod djece. Najčešći mehanizam ozljede je pad na ispruženu ruku. Najčešće korištena klasifikacija suprakondilarnih prijeloma je ona po Gartlandu koja ima tri stupnja. Najteži, tip III, uključuje potpunu dislokaciju frakturnih ulomaka i može biti udružen s tupom ozljedom, disekcijom i trombozom brahijalne arterije. Tromboza brahijalne arterije u djece se očituje kao dobro prokrvljena šaka bez radijalnih pulsacija (DPŠBRP) (ako su očuvane kolateralne arterije oko lakta) ili kao klasična akutna ishemija (bolna, blijeda i hladna ruka) kada je ozljeda mekih tkiva opsežna i nisu očuvane kolateralne arterije. Liječenje akutne ishemije uvijek uključuje stabilizaciju prijeloma i eksploraciju i rekonstrukciju arterije, no liječenje DPŠBRP (u anglosaksonskoj literaturi engl. pink pulsless hand) je diskutabilno. Djecu s DPŠBRP je potrebno promatrati jer se pulsacije u više od dvije trećina pacijenata spontano oporave nakon repozicije, obično unutar 72 sata, što znači da je uzrok gubitka pulsacija bio reverzibilan (vazokonstrikcija i kompresija). Eksploracija arterije se indicira ukoliko dođe do pogoršanja cirkulacijskog statusa ili ako izostane spontani oporavak kako bi se spriječile komplikacije kronične hipoperfuzije poput Sudeckove distrofije ili zastoja u rastu ruke. Kako se često radi o maloj djeci kod kojih je brahijalna arterija uskog lumena (manje od 2 mm), rekonstrukcija je tehnički zahtjevnija i postoji povećan rizik od postoperativne tromboze. Hipoteza ovog istraživanja je da su eksploracija i rekonstrukcija brahijalne arterije sigurna i učinkovita metoda zbrinjavanja djece s trombozom arterije posljedično dislociranom suprakondilarnom prijelomu humerusa. Cilj rada bio je analizirati liječenje i ishode kod djece koja su razvila trombozu brahijalne arterije kao komplikaciju Gartland III suprakondilarnog prijeloma humerusa. U istraživanju su retrospektivno analizirani podaci svih pacijenata mlađih od 18 godina koji su liječeni na Zavodu za dječju kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb u razdoblju od 2010. do 2022. godine s dijagnozom dislociranog suprakondilarnog prijeloma i akutnom ishemijom šake ili DPŠBRP. Svi pacijenti s dislociranim suprakondilarnim prijelomima humerusa kirurški su zbrinuti unutar šest sati od prijema, a u slučaju ispada radijalnog pulsa unutar sat vremena. Od ukupno 490 pacijenata s dislociranim suprakondilarnim prijelomima, kod 10 (2%) je utvrđena ozljeda brahijalne arterije. Kirurški postupci uključivali su eksploraciju brahijalne arterije i presijecanje bicipitalne aponeuroze, trombektomiju s anastomozom ili rekonstrukciju venskim graftom. Rekonstrukcije u pacijenata s arterijom promjera manjeg od 2 mm učinjene su po principima mikrovaskularne kirurgije uz korištenje operacijskog mikroskopa i mikroinstrumenata. Svi pacijenti su u konačnici imali palpabilan radijalni puls te niti u jednog pacijenta nije zabilježen trajni deformitet, Sudeckova distrofija, zastoj u rastu ili neurološki ispad. Zaključno, rekonstrukcija brahijalne arterije u djece je na KBC-u Zagreb sigurna i učinkovita metoda sa visokom stopom uspjeha.Supracondylar fracture of the humerus is the most common elbow fracture in children, accounting for 15% of all fractures in the pediatric population and 50–70% of all elbow fractures. Supracondylar fractures are the most common fractures associated with neurovascular injuries in children. The most common mechanism of injury is a fall onto an outstretched arm. The most commonly used classification of supracondylar fractures is the three grade Gartland classification. The most severe, type III, involves complete displacement of the fracture fragments and may be associated with blunt trauma, dissection, and thrombosis of the brachial artery. Thrombosis of the brachial artery in children may present as a well-perfused hand without radial pulses (a “pink pulseless hand”, or PPH) if collateral arteries around the elbow are intact, or as typical acute ischemia (a painful, pale, and cold hand) when there is extensive soft tissue injury and collateral circulation is compromised. Treatment of acute ischemia always involves fracture stabilization and immediate arterial exploration and reconstruction, but the management of PPH is debatable. Children with PPH should be observed for up to 72 hours, as spontaneous return of pulses occurs in more than two-thirds of patients after fracture reduction, indicating a reversible cause such as vasoconstriction or compression. Arterial exploration is indicated if circulatory status deteriorates or spontaneous pulse recovery does not occur, to prevent complications of chronic hypoperfusion such as Sudeck’s dystrophy or impaired limb growth. As this often involves young children with a narrow brachial artery lumen (less than 2 mm), reconstruction is technically demanding and carries an increased risk of postoperative thrombosis. The hypothesis of this study is that exploration and reconstruction of the brachial artery are a safe and effective treatment method for children with arterial thrombosis secondary to displaced supracondylar humerus fractures. The aim of this study was to analyze the treatment and outcomes in children who developed brachial artery thrombosis as a complication of Gartland type III supracondylar humerus fracture. The study retrospectively analyzed data of all patients under 18 years of age who were treated at the Department of Pediatric Surgery, University Hospital Center Zagreb, from 2010 to 2022 for displaced supracondylar fracture and acute hand ischemia or PPH. All patients with displaced supracondylar humerus fractures underwent surgical treatment within six hours of admission, and within one hour if the radial pulse was absent. Out of a total of 490 patients with displaced supracondylar fractures, brachial artery injury was identified in 10 cases (2%). Surgical procedures included brachial artery exploration and division of the bicipital aponeurosis, thrombectomy with anastomosis, or reconstruction with a venous graft. Reconstructions in patients with arteries less than 2 mm in diameter were performed following microsurgical principles using an operating microscope and microsurgical instruments. Postoperatively all patients had a palpable radial pulse, and none developed permanent deformity, Sudeck’s dystrophy, growth arrest, or neurological deficits. In conclusion, brachial artery reconstruction in children at the University Hospital Center Zagreb is a safe and effective method with a high success rate
Pelvic pain syndrome
No full textZdjelični bolni sindrom (ZBS) složen je klinički entitet koji obuhvaća bol u području donjeg abdomena, zdjelice i perineuma, u trajanju duljem od tri do šest mjeseci, često bez jasno utvrđenog uzroka. Etiologija ZBS-a uključuje brojne faktore – neurogene, upalne, hormonalne, miofascijalne i psihološke – što zahtijeva sveobuhvatan i multidisciplinaran dijagnostičko-terapijski pristup. Ovaj rad sustavno prikazuje suvremene dijagnostičke mogućnosti, uključujući kliničku i laboratorijsku obradu, te radiološke metode poput ultrazvuka, magnetske rezonancije, kompjutorizirane tomografije i venografije, koje omogućuju preciznu vizualizaciju i identifikaciju uzroka boli. Također se analiziraju farmakološki i intervencijski terapijski pristupi, uključujući neradiološke metode (fizikalna terapija, neuromodulacija, kirurške tehnike) i radiološki vođene intervencije (embolizacija, blokade živaca). Naglašava se važnost individualiziranog terapijskog plana temeljenog na specifičnom etiološkom uzroku i simptomima svakog pacijenta. Cilj rada je pružiti pregled dijagnostičkih i terapijskih opcija s posebnim naglaskom na radiološke metode u evaluaciji i liječenju ZBS-a, te ukazati na potrebu kontinuiranog razvoja multidisciplinarnog pristupa u skrbi za ove pacijente.Pelvic pain syndrome (PPS) is a complex clinical entity that includes pain in the lower abdomen, pelvis and perineum, lasting longer than three to six months, often without a clearly identified cause. The etiology of PPS includes numerous factors – neurogenic, inflammatory, hormonal, myofascial, and psychological – which requires a comprehensive and multidisciplinary diagnostic and therapeutic approach. This paper systematically presents modern diagnostic options, including clinical and laboratory work-up, and radiological methods such as ultrasound, magnetic resonance imaging, computed tomography and venography, which enable precise visualization and identification of the cause of pain. Pharmacological and interventional therapeutic approaches are also analyzed, including non-radiological methods (physical therapy, neuromodulation, surgical techniques) and radiologically guided interventions (embolization, nerve blocks). The importance of an individualized therapeutic plan based on the specific etiological cause and symptoms of each patient is emphasized. The aim of the paper is to provide an overview of diagnostic and therapeutic options with special emphasis on radiological methods in the evaluation and treatment of PPS, and to point out the need for continuous development of a multidisciplinary approach in the care of these patients
Hospital-acquired infections with an emphasis on hospital-acquired pneumonia in Intensive Care Unit patients
No full textBolničke, odnosno nozokomijalne infekcije, definiraju se kao infekcije koje se razviju najmanje 48 sati nakon prijema pacijenta u zdravstvenu ustanovu. Najčešće su: uroinfekcije povezane s urinarnim kateterima, nozokomijalne pneumonije, infekcije povezane s vaskularnim kateterima, infekcije kirurške rane te infekcije uzrokovane bakterijom Clostridium difficile. Nozokomijalne infekcije znatno doprinose porastu morbiditeta i mortaliteta te povećavaju troškove liječenja, što ih čini posebno značajnima u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL), gdje su pacijenti često imunokompromitirani, a primjenjuju se brojni invazivni postupci.
Rizik od razvoja infekcije u JIL-u povećavaju prisutnost rezistentne patogene flore, složeni terapijski postupci i težina osnovne bolesti. Statistički podatak da svaki deveti pacijent s nozokomijalnom infekcijom umire tijekom liječenja ukazuje na ozbiljnost ovog problema. Najčešći uzročnici uključuju multirezistentne bakterije poput MRSA (meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus), VRE (vankomicin-rezistentni Enterococcus), Clostridium difficile, bakterije iz roda Enterobacteriaceae te Pseudomonas aeruginosa.
Posebno su značajne nozokomijalne pneumonije koje obuhvaćaju: bolničku pneumoniju (HAP), pneumoniju povezanu s mehaničkom ventilacijom (VAP) i pneumoniju povezanu sa zdravstvenom skrbi (HCAP). Rizični čimbenici uključuju stariju životnu dob, težinu osnovne bolesti, prethodnu uporabu antibiotika i imunosupresivnu terapiju. Smrtnost u ventiliranih bolesnika može doseći 70 %, što naglašava važnost prevencije. Učinkovit program kontrole infekcija, koji uključuje aseptičke postupke, pravilnu higijenu ruku, dezinfekciju, sterilizaciju, korištenje zaštitne opreme te kontinuiranu edukaciju osoblja, ključan je za smanjenje incidencije bolničkih infekcija.Hospital-acquired, or nosocomial, infections are infections that develop at least 48 hours after a patient is admitted to a healthcare facility. The most common types include: urinary tract infections associated with urinary catheters, nosocomial pneumonias, infections related to vascular catheters, surgical site infections, and infections caused by Clostridium difficile. These infections significantly contribute to increased morbidity and mortality, as well as higher healthcare costs, making them particularly important in intensive care units (ICUs), where patients are often immunocompromised and subjected to numerous invasive procedures.
The risk of infection in the ICU is elevated due to the presence of resistant pathogenic flora, complex therapeutic interventions, and the severity of underlying diseases. Having in mind that one in nine patients with a nosocomial infection dies during treatment highlights the importance of this issue. The most common causative agents include multidrug-resistant bacteria such as MRSA (methicillin-resistant Staphylococcus aureus), VRE (vancomycin-resistant Enterococcus), Clostridium difficile, bacteria from the Enterobacteriaceae family, and Pseudomonas aeruginosa.
Nosocomial pneumonias are of particular interest and include hospital-acquired pneumonia (HAP), ventilator-associated pneumonia (VAP), and healthcare-associated pneumonia (HCAP). Risk factors include advanced age, severity of the underlying illness, prior antibiotic use, and immunosuppressive therapy. Mortality in mechanically ventilated patients can reach 70%, emphasizing the need for effective prevention.
A well-implemented infection control program encompassing aseptic techniques, proper hand hygiene, disinfection, sterilization, use of protective equipment, and continuous staff education is essential for reducing the incidence of hospital-acquired infections
Post-term pregnancy
No full textPrenesena trudnoća definira se kao trudnoća koja traje 42 tjedna gestacije ili dulje, a predstavlja klinički entitet povezan s povećanim perinatalnim i maternalnim rizicima. U radu se sustavno obrađuju etiologija, fiziologija poroda, dijagnostika, mogućnosti praćenja i metode indukcije u kontekstu prenesene trudnoće.
Uzroci prenošenja uključuju pogrešnu procjenu gestacijske dobi, genetsku predispoziciju, fetalne anomalije te disfunkcionalne hormonske ili mehaničke mehanizme koji onemogućuju fiziološki početak poroda. Ključne komplikacije uključuju placentarnu insuficijenciju, makrosomiju, fetalni distres, mekonijsku aspiraciju, intrauterinu smrt, te povećani rizik za instrumentalne ili operativne zahvate poput carskog reza. Praćenje trudnoće nakon 41. tjedna uključuje kardiotokografiju (CTG), biofizikalni profil, Doppler i procjenu amnijske tekućine. Amniocenteza i amnioskopija koriste se selektivno. Kada trudnoća prelazi 41+0 tjedan, preporučuje se pravovremena indukcija poroda kako bi se smanjio rizik od perinatalnih komplikacija. Indukcija može biti farmakološka (prostaglandini, oksitocin) ili mehanička (balonski kateter), a izbor metode ovisi o zrelosti cerviksa (procijenjenoj Bishopovim indeksom), prethodnim porođajima i rizicima. Vaginalni misoprostol i dinoproston najčešće se koriste u pripremi cerviksa.
U zaključku, prenesena trudnoća zahtijeva individualiziran i multidisciplinaran pristup, a pravovremena procjena i intervencija ključne su za smanjenje perinatalnog morbiditeta i mortaliteta.Post- term pregnancy, defined as gestation extending beyond 42 weeks, is associated with increased maternal and perinatal risks. This thesis reviews its causes, physiological mechanisms, diagnostic approaches, monitoring, and induction strategies.
Key risk factors include inaccurate gestational age assessment, genetic predisposition, fetal anomalies, and hormonal or mechanical dysfunctions delaying labor onset. Complications may involve placental insufficiency, macrosomia, fetal distress, meconium aspiration, and a higher likelihood of cesarean delivery. Monitoring after 41 weeks includes cardiotocography (CTG), biophysical profiling, and ultrasound-based assessments of amniotic fluid and fetal wellbeing. Amniocentesis and amnioscopy are used selectively. Guidelines generally recommend labor induction between 41+0 and 42+0 weeks to reduce adverse outcomes. Induction methods include pharmacological agents (misoprostol, dinoprostone, oxytocin) and mechanical techniques (balloon catheters), chosen based on cervical status and clinical risk. Vaginal misoprostol is effective but requires close monitoring, while dinoprostone offers controlled drug release with fewer side effects.
Ultimately, managing postterm pregnancy requires a personalized approach. Early identification of risks and timely intervention significantly reduce the likelihood of maternal and neonatal complications
Small intestinal transplantation
No full textTransplantacija tankog crijeva je složeni kirurški zahvat namijenjen pacijentima s kroničnim zatajenjem crijeva nakon iscrpljenih svih drugih terapijskih mogućnosti. Najčešći uzrok zatajenja je sindrom kratkog crijeva, a transplantacija se razmatra kad dugotrajna parenteralna prehrana dovede do ozbiljnih komplikacija poput zatajenja jetre, tromboza ili infekcija. Indikacije i kontraindikacije su strogo definirane, a odluku o transplantaciji donosi multidisciplinarni tim. Transplantacija tankog crijeva može biti izolirana, simultana transplantacija jetre i tankog crijeva te multivisceralna. Davatelji su najčešće preminule osobe, a glavni koraci operacije su uklanjanje primateljevog crijeva, stvaranje krvožilnih i crijevnih anastomoza te postavljanje privremene ileostome radi olakšanog postoperativnog praćenja funkcije presatka. Imunosupresivna terapija neophodna je za sprječavanje odbacivanja, ali povećava rizik od infekcija i drugih komplikacija. Odbacivanje presatka i infekcije najčešće su komplikacije, osobito u prvim mjesecima nakon zahvata. Praćenje uključuje redovite endoskopske preglede i biopsije, dok se biomarkeri i slikovne metode koriste kao dopunski alati. Postoperativna skrb naglašava što ranije uvođenje enteralne prehrane, uz postupno ukidanje parenteralne prehrane. Pacijenti se dugoročno prate zbog mogućih metaboličkih i onkoloških komplikacija. Infekcije i bolest presatka protiv primatelja vodeći su uzroci smrtnosti i zahtijevaju brzo prepoznavanje i liječenje. U Hrvatskoj se transplantacija tankog crijeva izvodi samo u Kliničkoj bolnici Merkur, a broj zahvata je malen zbog rijetkih indikacija. Transplantacija tankog crijeva danas je određenim pacijentima jedina šansa za preživljenje i poboljšanje kvalitete života, ali zahtijeva stručan i multidisciplinaran pristup te dugotrajno praćenje zbog visokog rizika od komplikacija.Small intestinal transplantation is a complex surgical procedure performed in patients with chronic intestinal failure when all other therapeutic options have been exhausted. The most common cause of intestinal failure is short bowel syndrome, typically resulting from extensive intestinal resections or congenital disorders. Transplantation is warranted when prolonged parenteral nutrition leads to life-threatening complications such as liver failure, venous thrombosis or recurrent infections. Indications and contraindications are strictly defined, and the decision to proceed with transplantation is made by a multidisciplinary team. Types of intestinal transplantation include isolated intestine, combined liver and intestine and multivisceral transplantation. Donors are usually deceased individuals, and the main steps of the procedure include removal of the recipient’s intestine, creation of vascular and intestinal anastomoses and placement of a temporary ileostomy for postoperative monitoring of graft function. Immunosuppressive therapy is necessary to prevent rejection, but it increases the risk of infections and other complications. Graft rejection and infections are the most common complications, especially in the first months after the procedure. Monitoring includes regular endoscopic evaluation and biopsies, while biomarkers and imaging methods are used as supplementary tools. Postoperative care emphasizes early introduction of enteral nutrition with gradual discontinuation of parenteral nutrition. Patients are monitored long-term for possible metabolic and oncological complications. Infections and graft-versus-host disease are the leading causes of mortality and require prompt recognition and treatment. In Croatia, intestinal transplantation is performed only at Clinical Hospital Merkur, and the number of procedures is small due to rare indications. Intestinal transplantation is the only chance for survival and improved quality of life for certain patients, but requires expert and multidisciplinary management and long-term monitoring due to the high risk of complications
The impact of del Nido cardioplegia on postoperative myocardial injury after aortic valve replacement
No full textCilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je ispitati učinak del Nido kardioplegije na pojavnost postoperativne miokardijalne ozljede (PMO) u odraslih bolesnika podvrgnutih kirurškoj zamjeni aortalnog zaliska. U istraživanje je uključen ukupno 161 bolesnik, od čega je 25 primilo del Nido kardioplegiju, a 136 standardnu Calafiore kardioplegiju. Analizirani su biokemijski (hs-Tn) i klinički parametri PMO, uključujući trajanje mehaničke ventilacije i potrebu za inotropnom potporom. Rezultati su pokazali statistički značajno nižu učestalost PMO u skupini del Nido (24%) u usporedbi s Calafiore skupinom (50%; p = 0,017). Također su zabilježene niže vrijednosti troponina i kraće trajanje ventilacije u skupini del Nido. Zaključno, del Nido kardioplegija pokazuje superiornu miokardijalnu protekciju u odnosu na tradicionalnu metodu, s potencijalom poboljšanja postoperativnih ishoda kod odraslih bolesnika.The aim of this retrospective study was to evaluate the effect of del Nido cardioplegia on the incidence of postoperative myocardial injury (PMI) in adult patients undergoing surgical aortic valve replacement. A total of 161 patients were included, 25 of whom received del Nido cardioplegia and 136 the standard Calafiore cardioplegia. Biochemical (hs-Tn) and clinical indicators of PMI were analyzed, including duration of mechanical ventilation and the need for inotropic support. The results showed a statistically significant lower incidence of PMI in the del Nido group (24%) compared to the Calafiore group (50%; p = 0.017). Additionally, the del Nido group had lower troponin levels and shorter ventilation time. In conclusion, del Nido cardioplegia demonstrated superior myocardial protection compared to the traditional method, with the potential to improve postoperative outcomes in adult patients
Concentration of zinc, albumin, C reactive protein and interleukin 6 in the serum of patients with major depressive disorder and depressive episode of bipolar disorder
No full textCilj ovog istraživanja bio je istražiti serumske razine interleukina 6 (IL-6), C reaktivnog proteina (CRP), albumina i cinka u bolesnika sa unipolarnom depresijom (UD) i bipolarnom depresijom (BD). Prikupljen je ukupno 131 uzorak bolesnika (65 UD i 66 BD). Za procjenu depresivnih simptoma korištene su Montgomery-Åsbergova ljestvica za depresiju (MADRS), Hamiltonova ljestvica za depresiju (HAMD-17). Provedeno istraživanje u kojem su analizirane serumske razine IL-6, CRP-a, albumina i cinka je presječno. Koncentracija CRP-a određena je metodom imunoturbidimetrije, cinka kolorimetrijskom metodom, a albumina kolorimetrijskom metodom s bromokrezol zelenom na uređaju Alinity c. Koncentracija citokina IL-6 u serumskim uzorcima određena je komercijalnim testom enzimskog imunoeseja, ELISA. Nismo pronašli značajne razlike u serumskim koncentracijama cinka, albumina, CRP-a i IL-6 između skupina bolesnika sa unipolarnom i bipolarnom depresijom. Osim toga, promatrane su korelacije s određenim česticama na HAMD-17; (konkretno hipohondrija, rad i aktivnosti, somatski simptomi-općenito, gubitak težine) i na MADRS-u (poteškoće koncentracije, umor) u obje istraživane skupine bolesnika. Dobiveni rezultati potvrđuju prisutnost upale niskog stupnja u depresiji, što govori u prilog upalnoj hipotezi u etiologiji poremećaja raspoloženja. Naši rezultati ne nalaze potencijalne biološke markere koji bi mogli pomoći u diferencijalnoj dijagnostici između unipolarne i bipolarne depresije.Unipolar (UD) and bipolar depression (BD) show a high degree of similarity in clinical presentations, which complicates the differential diagnosis of these disorders.
The aim of this study was to investigate serum levels of interleukin 6 (IL-6), C reactive protein (CRP), albumin and zinc in patients with unipolar depression (UD) and bipolar depression (BD). A total of 131 patient samples (65 UD and 66 BD) were collected. Montgomery-Åsberg Depression Rating Scale (MADRS) along with Hamilton Depression Rating Scale (HAMD-17) were administered to patient groups to evaluate symptoms. A cross-sectional study was performed to analyse serum levels of IL-6, CRP, albumin, and zinc. The concentration of CRP was determined by the immunoturbidimetry method, zinc by the colorimetric method and albumin by the colorimetric method with bromocresol green on the Alinity c device. IL-6 cytokine concentration in serum samples was ascertained using a commercial enzyme immunoassay, ELISA. We found no significant differences in serum concentrations of zinc, albumin, CRP and IL-6 between the groups of patients with unipolar and bipolar depression. Furthermore, correlations with specific items on HAMD-17; (namely hypochondrias, work and activities, somatic symptoms-general, weight loss) and on MADRS (concentration difficulties, lassitude) were observed in both patient groups.
These findings confirm the presence of low-grade inflammation in depression, thus adding better insight into the inflammation hypothesis directed to explain aetiology of depressive disorders. Our results don’t indicate potential biomarkers for distinguishing between unipolar and bipolar depression
