University of Split School of Medicine Repository
Not a member yet
2312 research outputs found
Sort by
SOX2, JAGGED1, β-catenin, vitamin D receptor and NOTCH2 expression patterns during early development and innervation of the human inner ear
No full textUVOD: Gubitak sluha je jedan od najčešćih invaliditeta u svijetu. Može se podijeliti na senzorineuralni, konduktivni i mješoviti. Senzorineuralni gubitak sluha je najčešći tip i uzrokovan je lezijama u unutarnjem uhu, slušnom živcu ili neuronima slušnog puta. Razumijevanje događaja i signalnih putova koji pokreću formiranje unutarnjeg uha ključno je za određivanje mogućih uzroka kongenitalnog gubitka sluha. Cilj ove disertacije je analizirati inervaciju i izražaj SOX2, JAGGED1, β-katenina (CTNNB1), receptora vitamina D (VDR) i NOTCH2 tijekom ranog razvoja ljudskog unutarnjeg uha koristeći imunohistokemiju. MATERIJALI I METODE: U ovom presječnom istraživanju bilo je uključeno ukupno 12 uzoraka ljudskog unutarnjeg uha podijeljenih u 3 skupine po razvojnim tjednima (5-6W, 7-8W i 9-10W). Urađeno je imunofluorescencijsko bojenje za usporedbu vremensko-prostorne raspodjele transkripcijskog faktora SOX2 i transmembranskog proteina JAGGED1, proteina β-katenina i nuklearnog receptora VDR te receptora NOTCH2. Također je primjenom imunofluorescencije određen raspon inervacije prosenzornih domena ljudskog unutarnjeg uha koristeći biljeg acetilirani alfa tubulin. REZULTATI: Izražaj SOX2 bio je pretežno nuklearni u svim promatranim stadijima razvoja pužničnog kanala i vestibularnog aparata. Membranski izražaj JAGGED1 bio je lokaliziran zajedno sa membranskim izražajem SOX2 u svim promatranim razvojnim stadijima pužničnog kanala i vestibularnog aparata, pri čemu je izražaj SOX2 bio dosljedno veći. Pri 5-6 tjednu nakon oplodnje (tj) nisu bila prisutna živčana vlakna u pužničnom kanalu, u 8. tj živčana vlakna su dosegla epitel pužničnog kanala. Živčana vlakna u vestibularnom aparatu (makule u razvoju) vidljiva su pri 5-6 tj. U 7-8 tj i 9-10 tj makule u razvoju su gusto inervirane. Beta-katenin je pri 5-6 tj pokazao nuklearno bojenje u epitelu krova pužničnog kanala, što znači da je tu aktivnakanonska WNT signalizacija. Isti obrazac ekspresije je vidljiv pri 7-8 tj. Pri 9-10 tj većina stanica pužničnog kanala imala je membranski uzorak bojenja, što ukazuje da kanonska WNT signalizacija nije aktivna. U vestibularnim regijama, pri 5-6 tj, beta-katenin je pokazao nuklearnu ekspresiju u prijelaznom i tamnom epitelu kao i u endolimfatičkom kanalu. Sličan obrazac bojenja viđen je pri 7-8 tj. Pri 9-10 tj aktivna kanonska WNT signalizacija uglavnom je bila prisutna u neosjetnim područjima epitela unutarnjeg uha. Izražaj VDR-a u pužničnom kanalu tijekom 5-6 tj, 7-8 tj i 9-10 tj bio je nuklearni u područjima krova pužničnog kanala. U vestibularnim regijama tijekom 5-6 tj, 7-8 tj i 9-10 tj nuklearni izražaj VDR-a bio je vidljiv u makulama i ampularnim kristama u razvoju te u neosjetnom tamnom staničnom epitelu u kojem je bio veći. NOTCH2 nije bio izražen u epitelu unutarnjeg uha u razvoju. ZAKLJUČAK: SOX2 i JAGGED1 izraženi se u prosenzornim domenama ljudskog unutarnjeg uha između 5-10 tj, pri čemu je izražaj SOX2 dosljedno veći. Živčana vlakna mogu se vidjeti kako prodiru kroz vestibularne regije (makule u razvoju) ljudskog unutarnjeg uha pri 6.tj i u epitelu dna pužničnog kanala pri 8. tj. Izražaj beta-katenina i VDR-a je najveći uneosjetnom epitelu vestibularnih regija, većinom je membranski i prisutan je u svim analiziranim razvojnim stadijima ljudskog unutarnjeg uha. Međusobni izražaj beta-katenina i VDR-a pokazao se kao antagonističan tijekom analiziranih razvojnih stadija ljudskog unutarnjeg uha.INTRODUCTION: Hearing loss is one of the most common disabilities in the world. It can be divided into sensorineural, conductive or mixed. Sensorineural hearing loss is the most common type and can be caused by lesions in the inner ear, cochlear (auditory) nerve, or neurons of the auditory pathway. Understanding the events and signaling pathways that drive inner ear formation is crucial for determining the possible causes of congenital hearing loss. The aim of this dissertation is to analyze the innervation and expression of SOX2, JAGGED1, β-catenin (CTNNB1), vitamin D receptor (VDR), and NOTCH2 in the inner ears of human using immunohistochemistry. MATERIALS AND METHODS: In this cross-sectional research, we investigated a total of 12 human developing inner ear samples divided into 3 groups by development weeks (5-6W, 7-8W and 9-10W). Immunofluorescence staining was performed to compare the temporal and spatial distribution of transcription factor SOX2 and protein JAGGED1, β-catenin protein and nuclear receptor VDR, and receptor NOTCH2. Also, using immunofluorescence, the range of innervation of the prosensory domains of the human inner ear was determined using a marker acetylated-alfa-tubulin. RESULTS: SOX2 expression was predominately nuclear in all observed stages of development of the cohlear duct and vestibular apparatus. The membranou expression of JAGGED1 was co-localized with the membranous expression of SOX2 in all observed developmental stages of the cochlear canal and vestibular apparatus, where the expression of SOX2 was consistently higher. At 5-6W no nerve fibers were present in the cochlear duct, at 8W the nerve fibers reached the epithelium of the cochlear duct. Nerve fibers in the vestibular apparatus (prospective maculae) are visible at 5-6W. In 7-8W and 9-10W the developing maculae are densely innervated. Beta-catenin at 5-6W showed nuclear staining in the epithelia of the roof region of the cochlear duct, which means that canonical WNT signaling is active. The same expression pattern is visible at 7-8W. At 9-10 W, most cochlear duct cells had a membranous staining pattern, indicating that canonical WNT signaling is not active. In the vestibular regions, at 5-6W, beta-catenin showed nuclear expression in the transitional and dark cell epithelium as well as in the endolymphatic duct. A similar staining pattern was seen at 7-8W. At 9-10W, active canonical WNT signaling was mostly present in non-sensitive areas of the inner ear epithelium. VDR expression in the cochlear duct during 5-6W, 7-8W, and 9-10W was nuclear in the roof regions of the cochlear duct. In the vestibular apparatus during 5-6W, 7-8W and 9-10W nuclear expression of VDR was visible in developing maculae and cristaampullares and in non-sensory dark cell epithelium where it was stronger. NOTCH2 expression was not present in the epithelium of the developing inner ear. CONCLUSION: SOX2 and JAGGED1 are expressed in the prosensory domains of the human inner ear between 5–10 W, with SOX2 expression being consistently more extensive. Nerve fibers can be seen penetrating the vestibular maculae of the human inner ear at 6 W and at the base of the cochlear duct at 8 W. CTNNB1 and VDR are expressed throughout the inner ear epithelium during early development, with non-sensory and vestibular regions demonstrating the strongest expression
Sleep architecture in patients with obstructive sleep apnea using antidepressant therapy
No full textCilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati učinkovitost spavanja i zastupljenost pojedinih stadija spavanja tijekom cjelonoćne polisomnografije u OSA pacijenata na terapiji antidepresivima. Ispitanici i postupci: U ovom istraživanju sudjelovalo je 248 OSA pacijenata. Od njih je 124 bilo na terapiji antidepresivima, dok ih 124 nije uzimalo terapiju antidepresivima. Istraživanje je provedeno u Centru za medicinu spavanja KBC-a Split i Medicinskog fakulteta u Splitu. Svi su pacijenti bili podvrgnuti cjelonoćnoj polisomnografiji. Demografski, antropometrijski i anamnestički podaci te polisomnografski nalazi korišteni su isključivo u šifriranom obliku iz digitalne baze podataka Centra za medicinu spavanja. Rezultati: Od ukupno 248 pacijenata koji su sudjelovali u ovom istraživanju, muškaraca je bilo 154 (62,10%), a žena 94 (37,90%). Alkohol je konzumiralo 46 (37,10%) OSA pacijenata na terapiji antidepresivima, u usporedbi s 80 (64,52%) OSA pacijenta bez terapije antidepresivima (P=0,001). Također, OSA pacijenti bez terapije konzumirali su više jedinica alkohola u odnosu na OSA pacijente na terapiji (6,74 ± 9,23 vs. 3,12 ± 7,22, P=0,001). Jedan od najčešćih komorbiditet bila je fibrilacija atrija koju je imalo 13 (10,48%) OSA pacijenata na terapiji antidepresivima i 33 (26,61%) OSA pacijenata bez terapije antidepresivima (P=0,001). Latencija spavanja OSA pacijenata na terapiji antidepresivima iznosila je 35,45 ± 31,60 min, dok je OSA pacijentima bez terapije antidepresivima iznosila 25,45 ± 28,86 min (P=0,011). OSA pacijenti na terapiji imali su AHI 23,45 ± 21,94, a u OSA pacijenata bez terapije AHI je iznosio 30,30 ± 24,98 (P=0,023). OSA pacijenti na terapiji antidepresivima spavali su značajno duže od OSA pacijenata bez terapije antidepresivima (388,83 ± 64,72 min vs. 358,94 ± 74,87 min, P=0,014). Također, OSA pacijenti na terapiji antidepresivima proveli su značajno veći udio noći u nonREM stadiju 1, u odnosu na OSA pacijente koji nisu na terapiji (4,83 ± 5,32 % vs. 2,70 ± 3,25 %, P=0,005). Nije bilo statistički značajne razlike u učinkovitosti spavanja, udjelima nonREM stadija 2 i 3, kao ni REM stadija spavanja među OSA pacijentima koji su koristili i koji nisu koristili antidepresive. Zaključak: OSA pacijenti na terapiji antidepresivima trebaju više vremena da zaspu, ukupno spavaju dulje te im je povećan udio nonREM stadija 1 u odnosu na OSA pacijente bez terapije antidepresivima.Objectives: The main objective of this study was to examine sleep efficiency and the distribution of sleep stages during overnight polysomnography in OSA patients using antidepressant therapy. Subjects and methods: This study included 248 OSA patients. Of these, 124 were using antidepressant therapy, while the other 124 were not. The study was conducted at the Sleep Medicine Center of the University Hospital of Split and the University of Split School of Medicine. All patients underwent overnight polysomnography. Demographic, anthropometric, and anamnesis data, as well as polysomnographic findings, were used exclusively in coded form from the digital database of the Sleep Medicine Center. Results: Among the 248 patients who participated in this study, 154 (62.10%) were men and 94 (37.90%) were women. Alcohol was consumed by 46 (37.10%) OSA patients using antidepressants, compared to 80 (64.52%) OSA patients not using antidepressant therapy (P=0.001). Additionally, OSA patients without therapy consumed more units of alcohol compared to those using therapy (6.74 ± 9.23 vs. 3.12 ± 7.22, P=0.001). One of the most common comorbidities was atrial fibrillation, present in 13 (10.48%) OSA patients using antidepressants and 33 (26.61%) patients not using antidepressants (P=0.001). Sleep latency in OSA patients using antidepressants was 35.45 ± 31.60 minutes, while in patients without therapy it was 25.45 ± 28.86 minutes (P=0.011). OSA patients using antidepressants had an AHI of 23.45 ± 21.94, while patients without therapy had an AHI of 30.30 ± 24.98 (P=0.023). Those using antidepressants slept significantly longer than those without therapy (388.83 ± 64.72 min vs. 358.94 ± 74.87 min, P=0.014). Moreover, OSA patients using antidepressants spent a significantly greater portion of the night in nonREM stage 1 compared to patients not using therapy (4.83 ± 5.32% vs. 2.70 ± 3.25%, P=0.005). There were no statistically significant differences in sleep efficiency, proportions of nonREM stages 2 and 3, or REM sleep between OSA patients who used and those who did not use antidepressants. Conclusions: OSA patients using antidepressant therapy need longer time to fall asleep, sleep longer overall, and spend a greater proportion of the night in nonREM stage 1 compared to OSA patients not using antidepressant therapy
Usporedba osnovnih i web-omogućenih open-source LLM-ova kao alata za podršku medicinskom odlučivanju u internističkoj medicini
No full textObjectives: This study aimed to evaluate the effectiveness of Large Language Models (LLMs) as clinical decision support tools in internal medicine, particularly in comparison to human clinicians. The primary hypothesis was that LLMs would perform similarly to human experts in providing diagnostic tests, final diagnoses, treatment plans, and follow-up recommendations. Additionally, the secondary hypothesis tested whether enabling web-based retrieval-augmented generation (web-RAG) would enhance the performance of the Llama-3.2-70B model. Materials and methods: A prospective comparative study was conducted at the University Hospital Split, Croatia, between June and September 2024, involving 73 anonymized patient cases from the Emergency Internal Medicine ward. Three LLMs, OpenAI’s "o1" Large Reasoning Model (LRM), Meta’s Llama-3.2-70B, and Anthropic’s Claude-3.5-Sonnet, were tested. Each model was evaluated first without internet access and then with web-RAG enabled for Llama-3-70B. Data were analyzed using Likert scales for diagnostic, therapeutic, and non-pharmacological recommendations, and statistical methods such as Friedman’s test and Wilcoxon signed-rank tests were applied to assess performance differences. Results: The study found that human clinicians outperformed all three models in terms of overall decision-making, with a mean rating of 3.67. The o1 model showed the closest performance to human clinicians, with a mean score of 3.63, while Claude-3.5-Sonnet and Llama-3-70B scored lower at 3.38 and 3.23, respectively. The o1 model also performed the best in diagnostic test appropriateness, therapy relevance, and non-pharmacological recommendations. The web-enabled Llama-3-70B demonstrated a statistically significant improvement, with its mean final grade increasing from 3.19 to 3.40. However, even with web-RAG, Llama-3-70B still lagged behind both human clinicians and o1. Conclusion: This study demonstrates the promising potential of LLMs, particularly o1, as clinical decision support tools in internal medicine. Although the o1 model achieved scores comparably to human clinicians in many areas, there were still significant gaps in performance, especially in more complex clinical scenarios. Web-enabled retrieval-augmented generation (web-RAG) enhanced the performance of Llama-3-70B, but it was insufficient to fully bridge the gap between the models and human expertise. The findings suggest that while LLMs can provide valuable assistance in clinical decision support, further advancements and refinements are needed for these models to match the accuracy and judgment of human professionals.Ciljevi: Ova studija imala je za cilj procijeniti učinkovitost velikih jezičnih modela (LLM) kao alata za podršku kliničkom odlučivanju u internističkoj medicini, osobito u usporedbi s ljudskim stručnjacima. Primarna hipoteza bila je da će LLM-ovi imati slične rezultate kao ljudski stručnjaci u pružanju dijagnostičkih testova, konačnih dijagnoza, planova liječenja i preporuka za daljnje praćenje. Dodatno, sekundarna hipoteza ispitivala je hoće li omogućavanje web-temeljene generacije proširene pretrage (web-RAG) poboljšati performanse modela Llama-3.2-70B. Materijali i metode: Provedena je prospektivna komparativna studija na Sveučilišnoj bolnici Split, Hrvatska, između lipnja i rujna 2024. godine, koja je obuhvatila 73 anonimne pacijentske slučajeve iz Odjela za hitnu internističku medicinu. Testirana su tri LLM-a: OpenAI-ov "o1" Model za Veliko Razmišljanje (LRM), Meta-ov Llama-3.2-70B i Anthropic-ov Claude-3.5-Sonnet. Svaki model je prvo testiran bez pristupa internetu, a zatim s omogućenom funkcijom web-RAG za Llama-3-70B. Podaci su analizirani korištenjem Likertovih ljestvica za dijagnostičke, terapijske i nefarmakološke preporuke, a statističke metode poput Friedmanovog testa i Wilcoxonovih testova sa signiranim rangovima primijenjene su za procjenu razlika u izvedbi. Rezultati: Studija je pokazala da su ljudski liječnici nadmašili sva tri modela u pogledu ukupnog odlučivanja, s prosječnom ocjenom od 3.67. Model o1 pokazao je najsličnije performanse ljudskim liječnicima, s prosječnom ocjenom od 3.63, dok su Claude-3.5-Sonnet i Llama-3-70B imali niže ocjene od 3.38 i 3.23, respektivno. Model o1 također je imao najbolju izvedbu u prikladnosti dijagnostičkih testova, relevantnosti terapije i nefarmakološkim preporukama. Web-omogućen Llama-3-70B pokazao je statistički značajno poboljšanje, s povećanjem prosječne završne ocjene sa 3.19 na 3.40. Međutim, unatoč poboljšanju, Llama-3-70B s web-RAG-om i dalje je zaostajao za ljudskim liječnicima i modelom o1. Zaključak: Ova studija pokazuje obećavajući potencijal LLM-a, osobito modela o1, kao alata za podršku kliničkom odlučivanju u internističkoj medicini. Iako je model o1 ostvario usporedive rezultate s ljudskim liječnicima u mnogim područjima, i dalje postoje značajna odstupanja u performansama, osobito u složenijim kliničkim scenarijima. Web-omogućen Retrieval-Augmented Generation (web-RAG) poboljšao je izvedbu modela Llama-3-70B, no to nije bilo dovoljno da u potpunosti prekine jaz između modela i ljudske stručnosti. Rezultati sugeriraju da, iako LLM-ovi mogu pružiti vrijednu pomoć u podršci kliničkom odlučivanju, potrebna su daljnja unapređenja i usavršavanja ovih modela kako bi se postigla točnost i prosudba ljudskih profesionalaca
Liječenje dodatnim beta-blokatorima i/ili glukokortikoidima kod tireotoksične oluje: Razlike u ishodu
No full textObjectives: As the main objective of this study, the role of glucocorticoids as adjunctive therapy in the treatment of thyrotoxic crisis was investigated. The study investigated whether the additional administration of glucocorticoids, either alone or in combination with beta-blockers, can accelerate the normalisation of thyroid hormone levels (FT3 and FT4). The causal objective was to evaluate the differences in response to treatment between patients receiving propylthiouracil (PTU) and those treated with thiamazole and to analyse the influence of beta-blockers and glucocorticoids on the respective therapy. Methods: The analysis was retrospective and included 70 patients who were admitted to Coburg Hospital between 2018 and 2022 with a Burch-Wartofsky score of more than 25. All patients were treated with either PTU or thiamazole and were categorised according to the use of concomitant medications: no additional therapy, glucocorticoids only, beta-blockers only or both. Clinical data were collected using electronic records, and statistical comparisons were performed using Kruskal-Wallis and Mann-Whitney U tests, with a significance level of p < 0.05. Results: There was a trend towards faster biochemical recovery in patients receiving glucocorticoids alone or in combination. In the overall population, thyroid hormone levels normalised on average after 6.0 days in patients treated with glucocorticoids alone, which was faster than in patients treated with beta-blockers alone (10.8 days) or without additional therapy (21.0 days). The shortest time to normalisation was observed in patients receiving both glucocorticoids and beta-blockers (7.9 days). In patients who were pretreated with glucocorticoids prior to hospitalisation, the average time to euthyroidism was only 5.3 days. Although statistical significance was not achieved due to the small size of the subgroups, these trends suggest that glucocorticoids as add-on therapy may play a particularly important role in accelerating hormonal stabilisation, especially in PTU-based treatment protocols. Conclusion: The findings support the hypothesis that glucocorticoids represent a valuable component of early and targeted intervention in the treatment of thyrotoxic crises. While the data indicate a notable benefit in PTU-based regimens, the benefit of glucocorticoids in thiamazole-treated patients remains less conclusive, partly due to the absence of glucocorticoid monotherapy in this group. Further studies with larger sample sizes are needed to confirm these observations and to clarify the role of glucocorticoids in different antithyroid drug contexts.Svrha istraživanja: Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati ulogu glukokortikoida kao dodatne terapije u liječenju tireotoksične krize. Istraživalo se može li dodatna primjena glukokortikoida, bilo samostalno ili u kombinaciji s beta-blokatorima, ubrzati normalizaciju razine hormona štitnjače (FT3 i FT4). Poseban cilj bio je procijeniti razlike u odgovoru na liječenje između pacijenata liječenih propiltioracilom (PTU) i onih koji su primali tiamazol, te analizirati utjecaj beta-blokatora i glukokortikoida na navedene terapije. Metode: Analiza je provedena retrospektivno i obuhvatila je 70 pacijenata koji su bili hospitalizirani u bolnici Coburg u razdoblju od 2018. do 2022. godine s Burch-Wartofsky rezultatom većim od 25. Svi pacijenti liječeni su PTU-om ili tiamazolom te su razvrstani prema dodatnoj terapiji: bez dodatne terapije, samo glukokortikoidi, samo beta-blokatori ili kombinacija oboje. Klinički podaci prikupljeni su putem elektroničke dokumentacije, a statističke usporedbe provedene su Kruskal-Wallis i Mann-Whitney U testovima, uz razinu značajnosti p < 0,05. Rezultati: Uočen je trend bržeg biokemijskog oporavka kod pacijenata koji su primali glukokortikoide samostalno ili u kombinaciji. U ukupnoj populaciji, razine hormona štitnjače normalizirale su se u prosjeku nakon 6,0 dana kod pacijenata liječenih isključivo glukokortikoidima, što je brže u usporedbi s pacijentima liječenima isključivo beta-blokatorima (10,8 dana) ili bez dodatne terapije (21,0 dan). Najkraće vrijeme do normalizacije zabilježeno je kod pacijenata koji su primali glukokortikoide i beta-blokatore zajedno (7,9 dana). Kod pacijenata koji su već prije hospitalizacije bili liječeni glukokortikoidima, prosječno vrijeme do postizanja eutiroidnog stanja iznosilo je samo 5,3 dana. Iako nije postignuta statistička značajnost zbog male veličine podskupina, ovi trendovi sugeriraju da glukokortikoidi kao dodatna terapija mogu igrati posebno važnu ulogu u ubrzavanju hormonske stabilizacije, osobito u protokolima liječenja temeljenim na PTU-u. Zaključak: Rezultati podržavaju hipotezu da glukokortikoidi predstavljaju vrijedan element rane i ciljanje intervencije u liječenju tirotoksičnih kriza. Dok podaci ukazuju na značajnu korist unutar PTU-temeljenih režima, korist glukokortikoida kod pacijenata liječenih tiamazolom ostaje manje jasna, djelomično zbog činjenice da u toj skupini nije primjenjivana monoterapija glukokortikoidima. Potrebna su daljnja istraživanja s većim brojem ispitanika kako bi se potvrdila ova zapažanja i razjasnila uloga glukokortikoida u različitim kontekstima liječenja antitiroidnim lijekovima
Potpuna neoadjuvantna terapija kod lokalno uznapredovalog raka rektuma i njezin utjecaj na kvalitetu života pacijenata: retrospektivna i prospektivna studija
No full textObjectives: This study aimed to explore how Total Neoadjuvant Therapy (TNT), as an multimodal treatment approach for locally advanced rectal cancer (LARC), affects patient-reported quality of life (QoL). While prior clinical trials have documented TNT’s efficacy in tumor control, its implications for everyday functioning and QoL remain underrepresented in the literature. Given the growing emphasis on organ preservation and patient-centered outcomes, this study aimed to evaluate whether TNT offers QoL benefits compared to the conventional treatment pathway involving neoadjuvant chemoradiotherapy followed by Total Mesorectal Excision (TME). Materials and Methods: A retrospective-prospective design was applied to compare two matched cohorts of rectal cancer patients treated at the Sana Hospital Coburg between 2015 and 2024. Patients in the TNT group (n=20) underwent intensified chemoradiotherapy without planned surgery, whereas those in the TME group (n=20) received standard neoadjuvant treatment followed by surgical resection. Inclusion criteria for both cohorts required a full dose radiochemotherapy. Patients were matched based on age, sex, and tumor height. The primary outcome was assessed through validated EORTC instruments: the QLQ-C30 (core questionnaire) and QLQ-CR29 (colorectal-specific module). Data analysis included descriptive statistics, confidence interval estimation, and non-parametric comparisons using the Mann-Whitney test. Ethical approval was granted by the Ethics Committee of the University Hospitals of Erlangen (Ref: 24-398-B). Results: Across the measured domains, the TNT cohort consistently demonstrated higher functional scores and lower symptom burden than the TME group. Mean global health status was 72.9 in the TNT group versus 58.3 in the TME group. Statistically significant differences emerged for physical functioning (p = 0.0278), role functioning (p = 0.0284), fatigue (p = 0.0283), pain (p = 0.0052), flatulence (p = 0.0177), and constipation (p = 0.0003), all favoring TNT. These findings suggest a clinically relevant advantage in favor of TNT, particularly regarding bowel function, physical autonomy, and overall well-being. Sexual interest, emotional functioning, and financial distress showed no significant differences, although variability in response rates limited interpretation, especially in sex-specific subdomains. Notably, no parameter demonstrated a QoL advantage for the TME group. Conclusion: Within this matched cohort, Total Neoadjuvant Therapy (TNT) was linked to better quality of life across several areas, especially physical functioning and bowel-related symptoms. While these results are promising, they must be viewed in light of the study’s limitations, including the small sample size, cross-sectional quality of life assessment, and limited follow-up. The findings contribute to the ongoing discussion about whether surgery should remain the default approach in locally advanced rectal cancer. TNT may increasingly be considered a patient-centered alternative, particularly as interest in organ preservation, functional outcomes, and long-term well-being grows. Future studies should explore changes in quality of life over time, individual patient preferences, and the psychological impact of choosing active surveillance over surgery. Until then, treatment choices should carefully balance oncologic safety, clinical effectiveness, and the unique priorities of each patient.Ciljevi: Ova studija imala je za cilj istražiti kako Totalna neoadjuvantna terapija (TNT), kao multimodalni pristup liječenju lokalno uznapredovalog karcinoma rektuma (LARC), utječe na kvalitetu života (QoL) koju prijavljuju sami pacijenti. Iako su prethodna klinička ispitivanja dokumentirala učinkovitost TNT-a u kontroli tumora, njezine implikacije na svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života i dalje su nedovoljno zastupljene u literaturi. S obzirom na sve veći naglasak na očuvanje organa i ishode usmjerene na pacijenta, cilj ove studije bio je procijeniti nudi li TNT prednosti u kvaliteti života u usporedbi s konvencionalnim terapijskim pristupom koji uključuje neoadjuvantnu kemoradioterapiju, a zatim totalnu mezorektalnu eksciziju (TME). Materijali i metode: Primijenjen je retrospektivno-prospektivni dizajn za usporedbu dviju uparenih kohorti pacijenata s karcinomom rektuma liječenih u bolnici Sana Coburg između 2015. i 2024. godine. Pacijenti u TNT skupini (n=20) podvrgnuti su intenziviranoj kemoradioterapiji bez planirane operacije, dok su pacijenti u TME skupini (n=20) primili standardno neoadjuvantno liječenje, nakon čega je uslijedila kirurška resekcija. Uvjeti uključivanja u obje skupine zahtijevali su punu dozu radiokemoterapije. Pacijenti su upareni prema dobi, spolu i visini tumora. Primarni ishod procijenjen je pomoću validiranih EORTC instrumenata: QLQ-C30 (osnovni upitnik) i QLQ-CR29 (kolorektalni specifični modul). Analiza podataka uključivala je deskriptivnu statistiku, procjenu intervala pouzdanosti i neparametrijske usporedbe primjenom Mann-Whitney testa. Etičko odobrenje dodijelio je Etički odbor Sveučilišnih bolnica Erlangen (Ref: 24-398-B). Rezultati: U svim mjerljivim domenama, TNT kohorta dosljedno je pokazivala više funkcionalne rezultate i manji simptomatski teret u usporedbi s TME skupinom. Prosječni rezultat globalnog zdravstvenog statusa iznosio je 72.9 u TNT skupini naspram 58.3 u TME skupini. Statistički značajne razlike uočene su za tjelesno funkcioniranje (p = 0.0278), funkcionalnu ulogu (p = 0.0284), umor (p = 0.0283), bol (p = 0.0052), nadutost (p = 0.0177) i zatvor (p = 0.0003), sve u korist TNT-a. Ovi nalazi ukazuju na klinički relevantnu prednost u korist TNT-a, osobito u pogledu funkcije crijeva, tjelesne autonomije i opće dobrobiti. Seksualni interes, emocionalno funkcioniranje i financijski stres nisu pokazali značajne razlike, iako je varijabilnost u stopama odgovora ograničila interpretaciju, osobito u spolno specifičnim poddomenama. Važno je napomenuti da niti jedan parametar nije pokazao prednost u kvaliteti života za TME skupinu. Zaključak: U ovoj usklađenoj kohorti, totalna neoadjuvantna terapija (TNT) bila je povezana s boljom kvalitetom života u nekoliko područja, osobito u fizičkom funkcioniranju i simptomima vezanim uz crijeva. Iako su ovi rezultati obećavajući, potrebno ih je promatrati u kontekstu ograničenja ove studije, uključujući mali uzorak, presječno mjerenje kvalitete života i ograničeno razdoblje praćenja. Ovi nalazi doprinose kontinuiranoj raspravi o tome treba li kirurgija ostati standardni pristup u liječenju lokalno uznapredovanog karcinoma rektuma. TNT se sve više može smatrati opcijom usmjerenom na pacijenta, osobito s obzirom na rastući interes za očuvanje organa, funkcionalne ishode i dugoročnu kvalitetu života. Buduća istraživanja trebala bi ispitati promjene u kvaliteti života kroz vrijeme, individualne preferencije pacijenata i psihološki utjecaj odabira aktivnog nadzora umjesto kirurškog zahvata. Do tada, odabir liječenja trebao bi pažljivo uskladiti onkološku sigurnost, kliničku učinkovitost i jedinstvene prioritete svakog pacijenta
The impact of an insulin pump with automated insulin delivery on the degree of regulation of type 1 diabetes in children and adolescents
No full textCilj istraživanja: Ciljevi ove studije su bili odrediti utjecaj na stupanj regulacije šećerne bolesti tipa 1 nakon primjene inzulinske pumpe s automatiziranom isporukom inzulina u djece i adolescenata sa šećernom bolesti tipa 1 te odrediti stupanj zadovoljstva primjenjenom terapijom MiniMed 780G inzulinskom pumpom. Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 15 djece i adolescenata sa šećernom bolesti tipa 1 koji su u razdoblju od 1. siječnja 2024. do 31. svibnja 2025. godine postavljeni na terapiju MiniMed 780G. Svim ispitanicima su uzeti osnovni antropometrijski podaci i analizirani su podaci s kontinuiranog praćenja glukoze (vrijeme unutar raspona (TIR), vrijeme iznad raspona (TAR), vrijeme ispod raspona (TBR)) preko programa Carelink (Medtronic MiniMed, Northridge, CA, USA) i to u vremenskom razdoblju od 2 tjedna pred postavljanje i 2 tjedna do mjesec dana nakon postavljanja inzulinske pumpe MiniMed 780G. Također, analiziran je i glikozilirani hemoglobin prije i nakon postavljanja inzulinske pumpe s automatiziranom isporukom inzulina. Statistička analiza podataka provedena je uz pomoć programa Prism 10 za MacOS. Također, korišten je standardizirani upitnik o zadovoljstvu s liječenjem šećerne bolesti. Rezultati: Dob ispitanika je 14,29 ± 2,91 godina. Bolesnici su većinom postigli poželjne vrijednosti glukoze unutar raspona 3,9-10 mmol/L (62% vs. 74%), a padovi i skokovi glukoze izvan ovog raspona su zabilježeno manji tijekom terapije u odnosu na period prije uvođenja automatizirane isporuke inzulina. Dobiveni rezultati TIR-a tijekom terapije iznose 0,74 ± 0,07 s vrijednosti P od 0,003 što ukazuje na značajnu statističku razliku prije i tijekom terapije. Vrijednosti TAR-a i TBR-a ukazuju na bolju kontrolu glikemije. Većina ispitanika je bila zadovoljna svojim dosadašnjim liječenjem te bi istu terapiju preporučili drugima. Također, većina ispitanika smatra liječenje MiniMed 780G inzulinskom pumpom prikladno i fleksibilno. Samo je nekolicina ispitanika prijavila neprikladno visoke ili niske razine šećera. Zaključci: Sukladno dobivenim rezultatima zaključujemo da terapija inzulinskom pumpom MiniMed 780G ima pozitivan utjecaj na stupanj regulacije šećerne bolesti tipa 1 kod djece i adolescenata. Primjenom MiniMed 780 G inzulinske pumpe postignuti su izvrsni rezultati TIR-a i manja glukovarijabilnost u odnosu na podatke glikemijskih vrijednosti prije liječenja. Pozitivno je što su ispitanici pokazali zadovoljstvo i odobravanje primjenjene terapije MiniMed 780G. Preporučuje se provesti nova istraživanja većeg broja ispitanika u dužem vremenskom periodu praćenja.Objectives: The objectives of this study were to determine the impact on the level of type 1 diabetes control after the use of an insulin pump with automated insulin delivery in children and adolescents with type 1 diabetes and to determine the level of satisfaction with the MiniMed 780G insulin pump therapy. Subjects and Methods: The study included 15 children and adolescents with type 1 diabetes who were placed on therapy with MiniMed 780G between January 1, 2024 and May 31, 2025. Basic anthropometric data were taken from all subjects and data from continuous glucose monitoring ( time in range (TIR), time above range (TAR) and time below range (TBR)) were analyzed via the Carelink program (Medtronic MiniMed, Northridge, CA, USA) in the period from 2 weeks before placement and 2 weeks to one month after placement of the MiniMed 780G insulin pump. Glycated hemoglobin was also analyzed. Statistical data analysis was performed using the Prism 10 program for MacOS. Also, a standardized questionnaire on satisfaction with diabetes treatment was used. Results: The age of the subjects was 14.29 ± 2.91 years. The patients mostly achieved desirable glucose values within the range of 3.9-10 mmol/L (62% vs. 74%), and glucose drops and spikes outside this range were recorded to be smaller during therapy compared to the period before the introduction of automated insulin delivery. The obtained TIR results during therapy were 0.74 ± 0.07 with a P value of 0.003, indicating a significant statistical difference before and during therapy. The TAR and TBR values indicate better glycemic control. The majority of the subjects were satisfied with their current treatment and would recommend the same therapy to others. Also, the majority of the subjects considered the treatment with the MiniMed 780G insulin pump to be convenient and flexible. Only a few subjects reported inappropriately high or low sugar levels. Conclusions: In accordance with the results obtained, we conclude that therapy with the MiniMed 780G insulin pump has a positive impact on the level of regulation of type 1 diabetes in children and adolescents. The use of the MiniMed 780 G insulin pump achieved excellent TIR results and lower glucovariability compared to the data of glycemic values before treatment. It is positive that the subjects showed satisfaction and approval of the applied MiniMed 780G therapy. It is recommended to conduct additional research with a larger number of subjects over a longer follow-up period
Uloga metaboličkih urinarnih parametara i metaboličkog sindroma kod pacijenata s urinarnim kamencima uzrokovanim infekcijom
No full textObjectives: The aim of the study was to compare stone episodes of infection induced urinary stones in patients with and without the MetS. We hypothesized that, imbalances in metabolic urinary parameters could be associated with a higher recurrence of infection stones in patients with the MetS. Materials and methods: We conducted a single-center retrospective observational study to explore factors contributing to the formation of infection induced urinary stones. We analyzed multiple variables from a database of struvite stone formers, including age, gender, stone episode and various metabolic and urinary variables. 49 urolithiasis patients were analyzed and extensive statistical evaluation was performed to ascertain factors that contribute to the formation and recurrence of stones. Results: The study revealed a slight female predominance (55.1%), mostly first-time formers (44.90%) and the most prevalent bacterial culture found was Proteus mirabilis (40.82%). The Chi Square test identified no statistical significance between the MetS and the frequency of urinary stone episodes (P = 0.9436). Correlation analysis revealed that, patients with the MetS serum UA (P = 0.006) had a negative correlation with stone episodes while urine volume (P = 0.028), urine calcium (P = 0.0014) and urine ammonia (P = 0.025) had a positive correlation. In patients without the MetS, only serum UA (P = 0.021) had a positive correlation with stone episodes. The overall relationship showed a positive correlation in urine volume (P = 0.008). The Kruskal Wallis test showed a significant difference in recurrent stone formers in serum creatinine (P = 0.0068), serum UA (P = 0.0223), urine creatinine (P = 0.0412), urine calcium (P = 0.0121) and urine UA (P = 0.0310). Conclusion: Our study revealed no significant association of the MetS to stone recurrence, but creatinine, UA, calcium and ammonia levels showed significant differences among infection induced stone formers. Proteus mirabilis was the predominant pathogen found, confirming its role in struvite stone formation. These findings highlight the metabolic urinary parameters that could be used as possible predictors for infection induced urinary stone recurrence.Ciljevi: Cilj studije bio je usporediti epizode infekcijski uzrokovanih urinarnih kamenaca u pacijenata s metaboličkim sindromom (MetS) i bez njega. Postavili smo hipotezu da bi neravnoteža u metaboličkim parametrima urina mogla biti povezana s višom učestalošću infekcijskih kamenaca kod pacijenata s MetS-om. Materijali i metode: Proveli smo retrospektivnu opservacijsku studiju u jednom centru s ciljem istraživanja čimbenika koji doprinose nastanku infekcijom izazvanih bubrežnih kamenaca. Analizirali smo različite varijable iz baze podataka pacijenata sa struvitnim kamencima, uključujući dob, spol, epizode stvaranja kamenaca te različite metaboličke i urinarne varijable. Analizirano je 49 pacijenata s urolitijazom te je provedena opsežna statistička evaluacija kako bi se identificirali indikatori stvaranja i ponovne pojave kamenaca. Rezultati: Studija je pokazala blagu prevlast ženskog spola (55,1%), većinom se radilo o pacijentima s prvom epizodom kamenaca (44,90%), a najčešće identificirana bakterijska kultura bila je Proteus mirabilis (40,82%). Hi-kvadrat test nije identificirao statistički značajnu povezanost između MetS-a i učestalosti epizoda urinarnih kamenaca (P = 0,9436). Korelacijska analiza je pokazala da je kod pacijenata s MetS-om serum UA (P = 0,006) imao negativnu korelaciju s epizodama kamenaca, dok su volumen urina (P = 0,028), kalcij u urinu (P = 0,0014) i amonijak u urinu (P = 0,025) imali pozitivnu korelaciju. Kod pacijenata bez MetS-a, samo je serum UA (P = 0,021) imao pozitivnu korelaciju s epizodama kamenaca. Sveukupna analiza pokazala je pozitivnu korelaciju volumena urina (P = 0,008). Kruskal-Wallis test pokazao je značajnu razliku u serumskom kreatininu (P = 0,0068), serumu UA (P = 0,0223), kreatininu u urinu (P = 0,0412), kalciju u urinu (P = 0,0121) i UA u urinu (P = 0,0310) kod pacijenata s ponavljajućim kamencima. Zaključci: Naša studija nije otkrila značajnu povezanost između MetS-a i ponovne pojave kamenaca, ali su kreatinin, UA, kalcij i amonijak pokazali značajne razlike među pacijentima s infekcijski induciranim kamencem. Proteus mirabilis bio je najčešći identificirani patogen, što potvrđuje njegovu ulogu u formiranju struvitnih kamenaca. Ovi nalazi ističu metaboličke parametre urina koji bi se mogli koristiti kao mogući indikatori za ponovnu pojavu infekcijski induciranih urina
Influence of body mass index on the incidence of perforated form of acute appendicitis and postoperative complications after laparoscopic appendectomy in children
No full textCiljevi: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati utjecaj indeksa tjelesne mase na pojavnost perforiranog oblika akutnog apendicitisa i poslijeoperacijskih komplikacija nakon laparoskopske apendektomije u djece. Primarni cilj bio je usporediti incidenciju perforacija i komplikacija između djece s povišenim i normalnim indeksom tjelesne mase, dok su sekundarni ciljevi uključivali analizu duljine bolničkog boravka i drugih kliničkih ishoda. Materijali i metode: Provedena je monocentrična retrospektivna studija. U istraživanje su uključeni bolesnici mlađi od 18 godina operirani zbog akutnog apendicitisa laparoskopskom apendektomijom u Klinici za dječju kirurgiju KBC-a Split u razdoblju od 1. travnja 2020. do 1. travnja 2025. godine. Ispitanici su podijeljeni u četiri skupine prema percentilima indeksa tjelesne mase (pothranjeni, normalne tjelesne mase, prekomjerne tjelesne mase, pretili). Analizirani su demografski, klinički, laboratorijski i patohistološki podaci te poslijeoperacijski ishodi. Rezultati: U studiju je uključeno 589 djece. Iako nije utvrđena statistički značajna razlika, pretili bolesnici Skupine IV su imali najveću stopu poslijeoperacijskih komplikacija nakon laparoskopske apendektomije (7,1%). Također, nije bilo značajne razlike u stopi poslijeoperacijskih komplikacija među ispitivanim skupinama (P=0,106), duljini bolničkog boravka (P=0,997), stopi ponovnog prijema (P=0,476) ili reoperacija među skupinama (P=0,914). Najčešća komplikacija bio je intraabdominalni apsces (N=12; 2,07%). Statistički značajna razlika pojavljuje se u rezultatima negativnih apendektomija, gdje pretila pedijatrijska populacija nije imala nijednog ispitanika kojem je isključen akutni apendicitis iako je pojavnost negativnog nalaza unutar studije iznosila 5,1% (P=0,014). Zaključci: Indeks tjelesne mase ne utječe značajno na incidenciju perforiranog apendicitisa, poslijeoperacijske komplikacije niti duljinu bolničkog boravka nakon laparoskopske apendektomije u djece. Laparoskopska apendektomija je sigurna i učinkovita metoda liječenja bez obzira na indeks tjelesne mase djeteta.Objectives: The aim of this study was to evaluate the impact of body mass index (BMI) on the incidence of perforated acute appendicitis and postoperative complications after laparoscopic appendectomy in children. The primary objective was to compare the incidence of perforations and complications between children with elevated and normal BMI, while secondary objectives included analysis of hospital stay duration and other clinical outcomes and demographic data. Materials and methods: A monocentric retrospective study was conducted. The study included patients under 18 years of age who underwent laparoscopic appendectomy for acute appendicitis at the Department of Pediatric Surgery, University Hospital Split, from April 1, 2020, to April 1, 2025. Patients were divided into four groups according to BMI percentiles (underweight, normal weight, overweight, obese). Demographic, clinical, laboratory, and histopathological dana, as well as postoperative outcomes were analyzed. Results: A total of 589 children were included. Although no statistically significant difference was found, obese patients of Group IV had the highest rate of postoperative complications after laparoscopic appendectomy (7.1%). No significant differences were found in the rate of postoperative complications (P=0,106), length of hospital stay (P=0,997), readmission (P=0,476), or reoperation rates between groups (P=0,914). The most common complication was intraabdominal abscess (N=12; 2,07%). A statistically significant difference appears in the results of negative appendectomies, where the obese pediatric population did not have a single subject who was ruled out for acute appendicitis, although the incidence of a negative finding within the study was 5.1%. Conclusions: Body mass index does not significantly affect the incidence of perforated appendicitis, postoperative complications or length of hospital stay after laparoscopic appendectomy in children. Laparoscopic appendectomy is a safe and effective treatment method regardless of the child's BMI
Evaluacija utjecaja lijekova povezanih sa štitnjačom i nepovezanih lijekova na parametre funkcije štitnjače: retrospektivna presječna studija
No full textObjectives: The aim of this retrospective cross-sectional study was to evaluate the influence of thyroid hormone therapy and selected non-thyroid medications on thyroid function and associated calculated parameters. Particular focus was given to levothyroxine, beta blockers, AT1 receptor antagonists, antidiabetic agents, and platelet aggregation inhibitors. Key outcomes included standard thyroid parameters (TSH, fT3, fT4) and computed indices (SPINA-GT, SPINA-GD) to assess thyroidal secretory capacity and peripheral deiodination. Methods: Data from 98 patients treated at the endocrinology department of Sana Hospital Coburg were analysed. Inclusion criteria encompassed adult patients with thyroid dysfunction and complete lab data. TSH, fT3, fT4 were measured via ECLIA after fasting. SPINA-GT and SPINA-GD were calculated using SpinaThyr 4.2. Medications were grouped into thyroid hormones and non-thyroid drugs (beta blockers, AT1 antagonists, antidiabetics, antiplatelet agents). Statistical testing included Mann-Whitney U, Kruskal-Wallis, and Spearman's rank correlation. Results: In the entire cohort (n = 98), median TSH was 1.40 ± 2.77 μU/ml (IQR: 0.70–2.50), fT3 was 4.70 ± 1.62 pmol/l (IQR: 4.20–5.20), and fT4 was 17.10 ± 4.95 pmol/l (IQR: 14.90– 19.60). SPINA-GT showed a median of 3.60 ± 29.59 pmol/s (IQR: 2.60–7.20), and SPINAGD was 25.50 ± 6.64 nmol/s (IQR: 20.60–29.90). Levothyroxine users (n = 58) had significantly higher TSH (1.84 ± 3.48 μU/ml, IQR: 0.84– 2.69) and fT4 (17.76 ± 3.41 pmol/l, IQR: 15.72–20.25), and significantly lower SPINA-GD (22.88 ± 6.53 nmol/s, IQR: 19.61–27.16) compared to non-users. No significant differences were observed in SPINA-GT (3.31 ± 19.37 pmol/s, IQR: 2.36–6.44), fT3 (4.54 ± 0.91 pmol/l, IQR: 4.04–5.03), or in any thyroid parameter among users of AT1 receptor antagonists, beta blockers, antidiabetic agents, or platelet aggregation inhibitors. Correlation analysis revealed a strong inverse relationship between TSH and SPINA-GT (ρ = –0.95), and moderate associations between fT3 and SPINA-GD (ρ = 0.65), and fT4 with SPINA-GT (ρ = 0.55). No relevant correlations were observed between medication count and thyroid function parameters. Conclusion: Thyroid hormone therapy was significantly associated with changes in TSH, fT4, and SPINA-GD, consistent with the expected physiological response. No statistically significant effects were identified for the other examined medication classes. These findings support the stability of thyroid function parameters in patients taking commonly prescribed non-thyroid drugs. Further studies with larger and more diverse populations are warranted to validate these results.Ciljevi: Cilj ove retrospektivne presječne studije bio je procijeniti utjecaj terapije hormonima štitnjače i odabranih lijekova koji nisu izravno povezani sa štitnjačom na funkciju štitnjače i pripadajuće izračunate parametre. Poseban naglasak stavljen je na levotiroksin, betablokatore, antagoniste AT1 receptora, antidijabetičke lijekove i inhibitore agregacije trombocita. Glavni ishodni mjerni podaci uključivali su standardne parametre funkcije štitnjače (TSH, fT3, fT4) i izračunate pokazatelje (SPINA-GT, SPINA-GD) za procjenu sekretornog kapaciteta štitnjače i periferne dejodinacije. Metode: Analizirani su podaci 98 pacijenata liječenih u endokrinološkom odjelu bolnice Sana u Coburgu. Kriteriji uključenja obuhvaćali su odrasle pacijente s poremećajem funkcije štitnjače i dostupnim potpunim laboratorijskim nalazima. TSH, fT3 i fT4 određivani su metodom ECLIA nakon posta. SPINA-GT i SPINA-GD izračunati su korištenjem programa SpinaThyr 4.2. Lijekovi su grupirani u hormone štitnjače i ne-tiroidne lijekove (betablokatori, antagonisti AT1 receptora, antidijabetici, antitrombocitni lijekovi). Za statističku analizu korišteni su Mann-Whitney U test, Kruskal-Wallis test i Spearmanova rang korelacija. Rezultati: U cjelokupnoj skupini (n = 98), medijan TSH iznosio je 1,40 ± 2,77 μU/ml (IQR: 0,70–2,50), fT3 4,70 ± 1,62 pmol/l (IQR: 4,20–5,20), a fT4 17,10 ± 4,95 pmol/l (IQR: 14,90– 19,60). SPINA-GT imao je medijan od 3,60 ± 29,59 pmol/s (IQR: 2,60–7,20), dok je SPINAGD iznosio 25,50 ± 6,64 nmol/s (IQR: 20,60–29,90). Korisnici levotiroksina (n = 58) imali su značajno višu razinu TSH (1,84 ± 3,48 μU/ml, IQR: 0,84–2,69) i fT4 (17,76 ± 3,41 pmol/l, IQR: 15,72–20,25), te značajno niži SPINA-GD (22,88 ± 6,53 nmol/s, IQR: 19,61–27,16) u usporedbi s osobama koje nisu primale terapiju. Nije zabilježena statistički značajna razlika u SPINA-GT (3,31 ± 19,37 pmol/s, IQR: 2,36–6,44), fT3 (4,54 ± 0,91 pmol/l, IQR: 4,04–5,03), niti u bilo kojem parametru funkcije štitnjače kod korisnika antagonista AT1 receptora, betablokatora, antidijabetika ili inhibitora agregacije trombocita. Analiza korelacije pokazala je snažnu negativnu povezanost između TSH i SPINA-GT (ρ = –0,95), te umjerenu povezanost između fT3 i SPINA-GD (ρ = 0,65), kao i fT4 i SPINA-GT (ρ = 0,55). Nisu uočene značajne korelacije između broja propisanih lijekova i parametara funkcije štitnjače. Zaključak: Terapija hormonima štitnjače pokazala je statistički značajnu povezanost s promjenama u TSH, fT4 i SPINA-GD, u skladu s očekivanim fiziološkim odgovorima. Kod ostalih ispitivanih skupina lijekova nije utvrđen statistički značajan učinak. Dobiveni rezultati podupiru stabilnost parametara funkcije štitnjače kod pacijenata koji uzimaju uobičajeno propisane ne-tiroidne lijekove. Potrebna su daljnja istraživanja na većim i raznolikijim populacijama kako bi se ovi nalazi dodatno potvrdili
Analiza karakteristika i farmakoterapije kod pacijenta s osteoporozom
No full textObjectives: The principal aim of this study was to evaluate characteristics and pharmacotherapy of postmenopausal women with osteoporosis, as well as the correlation between fracture risk and anthropometric parameters. Subjects and methods: The study was conducted at the Department of Endocrinology, Diabetes and Metabolic Diseases of the University Hospital of Split, Croatia. All data was collected from hospital’s patient records in the period from April 1st, 2025 until June 30th, 2025. The study included 59 postmenopausal women. Values of anthropometric, densitometric parameters and pharmacotherapy were taken from medical records. Densitometric values and anamnestic data were used to calculate a ten-year fracture risk using FRAX score. Results: Statistically positive correlations were found between body mass and BMD for lumbar spine (ρ=0.321, P=0.013), femoral neck (ρ=0.467, P<0.001) and total hip (ρ=0.322, P=0.013). No statistically significant correlations were found between age and BMDs of the lumbar spine (P=0.395), femoral neck (P=0.846) and total hip (P=0.437). Statistically significant negative correlation was found between FRAX score for major osteoporotic fracture and body mass (ρ=- 0.260, P=0.047) and between FRAX score for hip fracture and body mass (ρ=-0.427, P<0.001). The most common therapy in postmenopausal women with osteoporosis was vitamin D. BMD was significantly higher in participants who took bisphosphonates in comparison with participants who did not take bisphosphonates for femoral neck (0.65 (IQR: 0.56-0.65) vs. 0.62 (IQR: 0.61-0.78), P=0.048) and for total hip (0.74 (IQR: 0.7-0.81) vs. 0.69 (IQR: 0.63-0.74), P=0.016). Conclusion: Overall, these findings suggest that body mass and bisphosphonates have positive impact on BMD and fracture risk in postmenopausal women with osteoporosis.Cilj istraživanja: Cilj istraživanja bio je ispitati karakteristike i farmakoterapiju u postmenopauzalnih žena s osteoporozom te povezanost između rizika prijeloma i antropometrijskih podataka. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za endokrinologiju, dijabetes i poremećaje metabolizma, Kliničkog bolničkog centra Split, Hrvatska. U istraživanje je uključeno 59 postmenopauzalnih žena. Svi podatci su prikupljeni iz bolničkog informacijskog sustava u razdoblju od 01. travnja do 30. lipnja 2025. godine. Antropometrijske vrijednosti, denzitometrijski parametri i farmakoterapija uzeti su iz medicinske dokumentacije. Desetogodišnji rizik za prijelom izračunat je pomoću Alata za procjenu rizika prijeloma (FRAX) koristeći anamnestičke i denzitometrijske podatke. Resultati: Statistički pozitivna korelacija je pronađena između tjelesne mase i BMD-a za lumbalnu kralježnicu (ρ=0,321, P=0,013), vrat bedrene kosti (ρ=0,467, P<0,001) i kuk (ρ=0,322, P=0,013). Nije pronađena značajna povezanost između dobi i BMD-a za lumbalnu kralježnicu (P=0,395), vrat bedrene kosti (P=0,846) i kuk (P=0,437). Statistički značajna negativna korelacija je ustanovljena između vrijednosti FRAX-a za veliki osteoporotički prijelom i tjelesne mase (ρ=-0,260, P=0,047) i između vrijednosti FRAX-a za prijelom kuka i tjelesne mase (ρ=-0,427, P<0,001). Najčešća terapija u postmenopauzalnih žena s osteoporozom bio je vitamin D. BMD je bio značajno veći u ispitanika koji su uzimali bisfofonate u usporedbi s ispitanicima koji nisu uzimali bisfosfonate za vrat bedrene kosti (0,65 (IKR: 0,56-0,65) naprema 0,62 (IKR: 0,61-0,78), P=0,048) i za kuk (0,74 (IKR: 0,7-0,81) naprema 0,69 (IKR: 0,63-0,74), P=0,016). Zaključak: Ovo istraživanje je pokazalo da tjelesna masa i bisfosfonati imaju pozitivan učinak na BMD i rizik prijeloma u postmenopauzalnih žena s osteoporozom