University of Split School of Medicine Repository
Not a member yet
2312 research outputs found
Sort by
Omjer serumske mokraćne kiseline i kreatinina kao prognostički biomarker kod osoba koje stvaraju kamence uzrokovane kalcijevim oksalatom i mokraćnom kiselinom
No full textIntroduction: Urolithiasis and MetS are rising diseases globally. Both diseases can be associated with the SUA/Cr. This is why we want to explore a possible predictive connection of UA and CaOx stone formers and SUA/Cr. Objectives: The study aims to analyze the dataset to identify a potential connection between the SUA/Cr ratio and CaOx or UA stone formation. Furthermore, the investigation into the potential of SUA/Cr as a biomarker for predicting the recurrence of stone episodes is a primary focus. Material and methods: This retrospective observational study investigates the relationship between SUA/Cr and the formation of CaOx and UA kidney stones. Initially, 2495 CaOx and 457 UA anonymized patient records from symptomatic stone patients at Sana Klinikum Coburg were included, but after excluding incomplete records, 960 CaOx and 168 UA patients were selected for analysis. The study also divided patients based on MetS status, with those having three or more positive MetS parameters classified as MetS patients. The dataset includes variables such as age, gender, BMI, blood pressure, serum creatinine, uric acid, calcium, and urinary pH, among others. Results: This study analyzed 960 CaOx and 168 UA stone formers, showing a predominance of males in both groups (70.83% for CaOx, 80.95% for UA). MetS was present in 42.18% of CaOx and 65.48% of UA patients. CaOx patients had a mean age of 52.36 years and an average of 1.82 stone episodes, while UA patients had a mean age of 62.82 years and 2.5 episodes. SUA/Cr levels were significantly higher in CaOx patients compared to UA patients. However, the SUA/Cr ratio explained only a small part of the variability among groups. Spearman correlation showed no significant relationship between SUA/Cr and stone episodes in both stone types, with and without MetS. Conclusion: The study conducted analyzed 960 CaOx and 168 UA stone formers, revealing significant differences in their SUA/Cr levels. While a male predominance and higher prevalence of MetS were observed in UA stone formers, no correlation was found between SUA/Cr levels and the frequency of stone episodes. CaOx patients had higher SUA/Cr values, but these did not predict stone recurrence. The study concluded that while SUA/Cr differs in stone types, it is not a reliable predictor of recurrence.Uvod: Urolitijaza i metabolički sindrom (MetS) su bolesti koje rastu globalno. Obje bolesti mogu biti povezane s omjerom SUA/Cr. Zbog toga želimo istražiti moguću prediktivnu povezanost između bolesnika s UA i CaOx kamenjem i SUA/Cr. Ciljevi: Cilj studije je analizirati skup podataka kako bi se identificirala potencijalna povezanost između omjera SUA/Cr i formiranja CaOx ili UA kamenaca. Dodatno, nastojimo istražiti SUA/Cr kao potencijalni biomarker za predviđanje ponovne pojave kamenih epizoda. Materijal i metode: Ova retrospektivna promatračka studija istražuje odnos između SUA/Cr i formiranja CaOx i UA bubrežnih kamenaca. U početku je uključeno 2495 anonimnih pacijentskih zapisa o CaOx i 457 UA bolesnika sa simptomatskim kamenjem iz Sana Klinikum Coburg, no nakon isključenja nepotpunih zapisa, za analizu je odabrano 960 CaOx i 168 UA pacijenata. Studija je također podijelila pacijente na temelju statusa MetS, pri čemu su oni s tri ili više pozitivnih parametara MetS klasificirani kao pacijenti s MetS. Skup podataka uključuje varijable kao što su dob, spol, BMI, krvni tlak, serum kreatinin, mokraćna kiselina, kalcij i pH urina, među ostalim. Rezultati: Ova studija analizirala je 960 bolesnika s CaOx i 168 s UA kamenjem, pokazujući predominaciju muškaraca u obje skupine (70,83% za CaOx, 80,95% za UA). MetS je bio prisutan kod 42,18% CaOx i 65,48% UA pacijenata. Pacijenti s CaOx imali su prosječnu dob od 52,36 godina i prosječno 1,82 epizode kamenaca, dok su pacijenti s UA imali prosječnu dob od 62,82 godine i 2,5 epizoda. Razine SUA/Cr bile su značajno više kod pacijenata s CaOx u usporedbi s pacijentima s UA. Međutim, omjer SUA/Cr objasnio je samo mali dio varijabilnosti među skupinama. Spearmanova korelacija nije pokazala značajnu povezanost između SUA/Cr i epizoda kamenaca u obje vrste kamenaca, s i bez MetS. Zaključak: Provedena studija analizirala je 960 pacijenata s CaOx i 168 s UA kamenjem, otkrivajući značajne razlike u njihovim razinama SUA/Cr. Iako je zabilježena muška dominacija i veća učestalost MetS kod pacijenata s UA kamenjem, nije pronađena korelacija između razina SUA/Cr i učestalosti epizoda kamenaca. Pacijenti s CaOx imali su više vrijednosti SUA/Cr, ali one nisu predviđale ponovnu pojavu kamenaca. Studija je zaključila da, iako se SUA/Cr razlikuje među vrstama kamenaca, nije pouzdan pokazatelj recidiva
Characteristics of patients treated with continuous renal replacement therapy (CRRT) in the Intensive Care Unit (ICU)
No full textCiljevi: Provesti retrospektivnu opservacijsku studiju o karakteristikama i ishodima bolesnika u Jedinici intenzivnog liječenja (JIL) koji su razvili akutnu bubrežnu ozljedu te su liječeni kontinuiranom bubrežnom nadomjesnom terapijom (CRRT). Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 80 bolesnika koji su primali terapiju CRRT za vrijeme liječenja u Jedinici intenzivnog liječenja, Zavoda za intenzivnu internu medicinu, kliničku farmakologiju s toksikologijom pri Klinici za unutarnje bolesti. Za procjenu ozbiljnosti bolesti u ovom istraživanju izračunat je SAPS 3 i Charlson Comorbidity Index (CCI) indeks u prvih 24h po prijemu bolesnika u JIL. Rezultati: Od ukupnog broja bolesnika njih 15,3% je liječeno s CRRT. U ovom istraživanju najčešći razlog pokretanja postupka liječenja CRRT je posljedica bubrežnog zatajenja (55%). Od ukupnog broja ispitanika njih 50% je preminulo tijekom hospitalizacije u Jedinici intenzivnog liječenja. Bolesnici koji su preminuli imali su statistički značajno veću vrijednosti leukocita (P=0,002) i CRP (P=0,015) u odnosu na bolesnike koji su preživjeli. Bolesnici koji su preživjeli, imali su statistički značajno niže vrijednosti LDH u odnosu na bolesnike koji su preminuli (256,5 (189,7 - 406,7) U/L vs. 320,0 (229,0 - 916,5) U/L, P=0,049). U našem istraživanju izračunat CCI je pokazao statističku značajnu razliku (P=0,048) između ispitivanih skupina. Također, može se uočiti statistički značajna razlika u SAPS 3 (P< 0,000) koji ukazuje da je njegov izračun mnogo manji u bolesnika koji su preživjeli za razliku od onih koji su preminuli. Zaključak: Bolesnici većeg stupnja AKI kojima je uključena terapija CRRT s povećanim vrijednostima leukocita, CRP i LDH imaju veću smrtnost.Objectives: To conduct a retrospective observational study on the characteristics and outcomes of patients in the Intensive Care Unit who developed acute kidney injury and were treated with continuous renal replacement therapy. Subjects and methods: The study included 80 patients who received CRRT therapy during their stay in the Intensive Care Unit of the Department of Intensive Internal Medicine, Clinical Pharmacology and Toxicology at the Clinic for Internal Medicine. To assess disease severity, the SAPS 3 score was calculated for all patients within the first 24h of ICU admission, and the Charlson Comorbidity Index (CCI) was also calculated during their stay. Results: Out of the total number of patients, 15.3% were treated with CRRT. In this study, the most common indication for initiating CRRT was kidney failure, as much as 55%. Among the total number of patients included, 50% died during their hospitalization in the ICU. Patients who died had significantly higher leukocyte counts (P =0.002) and CRP levels (P =0.015) compared to those who survived. Survivors had significantly lower LDH values compared to non-survivors (256.5 (189.7 - 406.7) U/L vs. 320.0 (229.0 - 916.5) U/L, P =0.049). In our study, the calculated CCI demonstrated a statistically significant difference (P =0.048), being lower in survivors compared to non-survivors. A statistically significant difference was also observed in SAPS 3 scores (P <0.000), indicating that survivors had significantly lower SAPS 3 values than those who did not survive. Conclusion: Patients with a higher stage of AKI who received CRRT therapy, and had elevated leukocyte, CRP, and LDH levels, showed higher mortality.Objectives: To conduct a retrospective observational study on the characteristics and outcomes of patients in the Intensive Care Unit who developed acute kidney injury and were treated with continuous renal replacement therapy. Subjects and methods: The study included 80 patients who received CRRT therapy during their stay in the Intensive Care Unit of the Department of Intensive Internal Medicine, Clinical Pharmacology and Toxicology at the Clinic for Internal Medicine. To assess disease severity, the SAPS 3 score was calculated for all patients within the first 24h of ICU admission, and the Charlson Comorbidity Index (CCI) was also calculated during their stay. Results: Out of the total number of patients, 15.3% were treated with CRRT. In this study, the most common indication for initiating CRRT was kidney failure, as much as 55%. Among the total number of patients included, 50% died during their hospitalization in the ICU. Patients who died had significantly higher leukocyte counts (P =0.002) and CRP levels (P =0.015) compared to those who survived. Survivors had significantly lower LDH values compared to non-survivors (256.5 (189.7 - 406.7) U/L vs. 320.0 (229.0 - 916.5) U/L, P =0.049). In our study, the calculated CCI demonstrated a statistically significant difference (P =0.048), being lower in survivors compared to non-survivors. A statistically significant difference was also observed in SAPS 3 scores (P <0.000), indicating that survivors had significantly lower SAPS 3 values than those who did not survive. Conclusion: Patients with a higher stage of AKI who received CRRT therapy, and had elevated leukocyte, CRP, and LDH levels, showed higher mortality
Analysis of the work of the outpatient clinic of the Neurology Department at the University Hospital Center Split over a one-year period
No full textCilj istraživanja: Glavni cilj istraživanja je analiza rada Poliklinike Klinike za neurologiju KBC-a Split, dobivanje podataka o iskoristivosti neuroloških ambulanti te njihova usporedba. Materijali i metode: U radu je provođeno retrospektivno, opažajno i deskriptivno istraživanje podataka prikupljenih u jednogodišnjem razdoblju tijekom 2023. Iz arhive Poliklinike Klinike za neurologiju i iz BIS-a izdvojeni su bolesnici koji su se javili na pregled ili dijagnostičku pretragu te se pratio broj ostvarenih pregleda i pretraga u odnosu na planirani u periodu od 12 mjeseci. Dodatno, izdvojeni su podatci duljine čekanja pregleda po pojedinoj ambulanti. Rezultati: Uočava se značajna varijabilnost u stopi dolaznosti po ambulantama, pri čemu se postotak kreće između 74% (opća ambulanta 1) do 115% (ambulanta za multiplu sklerozu). Prosjek je 90.9%. Vidljiva je jasna neujednačenost među vremenima potrebnim do dolaska na pregled ili pretragu, od samo 5 dana (ambulanta za transkranijski color doppler) do 257 dana (ambulanta za ekstrapiramidne bolesti). Prosječno vrijeme čekanja je 127 dana. Nije dokazana statistički značajna korelacija između prosječnog vremena čekanja na pregled i postotka odazvanih pacijenata po pojedinoj ambulanti. Kreiran je indeks dostupnosti pregleda po ambulanti kombiniranjem postotka odaziva na pregled i vremena čekanja na pregled. Ambulanta za multiplu sklerozu pokazuje najveću vrijednost indeksa, što govori da ima najbolju dostupnost. Najlošije rezultate pokazuju ambulante za ekstrapiramidne bolesti, epilepsiju i za elektromiografiju. Zaključci: Zaključeno je da je stopa odaziva u većini ambulanti je ispod 90%, no nije statistički dokazana korelacija između duljine čekanja na pregled i stope odaziva. Također je utvrđena značajna razlika među ambulantama po pitanju dostupnosti pregleda. Nije potvrđeno da one ambulante koje rade jedanput tjedno imaju manju dostupnost pregleda u usporedbi s onima koje rade svakodnevno.Background: The main objective of the study is to analyze the functioning of the Outpatient Clinic of the Department of Neurology at the University Hospital Centre Split, to obtain data on the utilization of outpatient clinics and to compare them. Methods: A retrospective, observational and descriptive study was conducted using data collected over a one-year period during 2023. From the archive of the Outpatient Clinic of the Department of Neurology and from the BIS, patients who attended for an examination or a diagnostic procedure were selected, and the number of completed examinations and procedures was monitored in relation to the planned number over a 12-month period. Additionally, data on waiting times for examinations per individual outpatient clinic were extracted. Results: Significant variability is observed in the attendance rate across outpatient clinics, with percentages ranging from 74% (general outpatient clinic 1) to 115% (outpatient clinic for multiple sceloris). The average is 90.9%. There is clear inconsistency in the time required to reach an examination or procedure, ranging from only 5 days (outpatient clinic for transcranial color doppler) to 257 days (outpatient clinic for extrapyramidal diseases). The average waiting time is 127 days. A statistically significant correlation between average waiting time and attendance rate per outpatient clinic was not demonstrated. An index of accessibility per outpatient clinic was created by combining the attendance rate and the waiting time. The outpatient clinic for multiple sclerosis shows the highest index value, indicating the best accessibility. The lowest results were shown by the extrapyramidal diseases, epilepsy and electromyography clinics. Conclusion: It was concluded that the attendance rate in most outpatient clinics is below 90%, but no statistically significant correlation was proven between waiting time and attendance rate. A significant difference between outpatient clinics in terms of accessibility of examinations was also found. It was not confirmed that those outpatient clinics that operate once a week have lower accessibility compared to those that operate daily
Assotiations of nutritional and periodontal status with the intima-media thickness of carotid arteries in kidney transplant recipients
No full textUVOD: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti IMT kao surogatnog markera ateroskleroze i analizirati moguće čimbenike rizika za povećanje vrijednosti IMT-a kod bolesnika s transplantiranim bubregom te analizirati njegovu povezanost s nutritivnim i parodontološkim statusom. Ovo istraživanje je analiziralo povezanost adropina s parametrima sastava tijela u bolesnika s TB-om, posebno naglašavajući razlike između spolova. MATERIJALI I METODE: U ovo je istraživanje uključeno 93 bolesnika s TB-om. Prikupljeni su podaci o kliničkim i laboratorijskim parametrima, sastavu tijela, antropometriji, mjerenjima krajnjih produkata glikacije, krvnom tlaku i krutosti arterija. Svi sudionici podvrgnuti su ultrazvučnom pregledu IMT-a i procjeni parodontološkog statusa. Razine adropina u serumu određene su s pomoću komercijalnog ELISA testnog kompleta. REZULTATI: TB s vrijednosti IMT ≥ 0,9 bili su značajno stariji, imali su nižu razinu ukupnog kolesterola, masnog tkiva i manji broj zuba. Također su imali značajno više vrijednosti PWV-a, RI-a i EDV-a. Potvrdili smo pozitivnu korelaciju između vrijednosti IMT-a i trajanja dijalize, dobi, parametara krutosti krvnih žila, AGE-a, RI-a i CAL-a. Regresijski model je pokazao da je IMT u TB-u povezan s većom krutošću krvnih žila, pothranjenosti i manjim brojem zuba. Bolesnici s TB i IMT ≥ 0.9 mm imali su manji broj zuba i veću vrijednost CAL-a. Ti parodontološki parametri su se dokazali kao najvažniji prediktori IMT-a u TB. Analiza je obuhvatila podskupinu bolesnika od 59 TB-a (28 žena u postmenopauzi i 31 muškarca), koje su dodatno kategorizirane prema vrijednostima adropina u odnosu na prosječnu vrijednost svake skupine. Univarijatna regresijska analiza pokazala je negativnu povezanost razina adropina s većinom antropometrijskih i parametara sastava tijela u muških TB-a. Suprotno tome, razina adropina u serumu bila je negativno povezana samo s faznim kutem u ženskih TB-ova. Multivarijatna regresija analiza pokazala je da su u ženskoj skupini TB-a skeletna mišićna masa i fazni kut bili jedini negativni prediktori, dok su u muškaraca negativni prediktori bili ITM i udio tjelesne vode. ZAKLJUČAK: Rezultati našeg istraživanja sugeriraju da su nutritivni i parodontološki status povezani s većom vrijednosti IMT-a kod TB-a. Nalazi sugeriraju da adropin može imati različit utjecaj na metaboličku homeostazu u TB-ova s obzirom na spol i može se smatrati negativnim prediktorom sastava tijela u ovoj skupini bolesnika. Glavna snaga ovog našeg istraživanja bolesnika s TB-om je u tome što je ovo prva studija analize povezanosti parodontoloških, nutritivnih parametara i medijatora upale poput adropina sa zadebljanjem intima-medije kao zamjenskog markera subkliničke ateroskleroze i KV rizika.INTRODUCTION: This study aimed to evaluate intima-media thickness (IMT) as a surrogate marker for atherosclerosis and to analyze potential risk factors associated with increased IMT values in kidney transplant patients as well as to analyze its connection with nutritional and parodontal status. This study analyzed the relationship between adropin levels and body composition parameters in kidney transplant patients, with a particular focus on gender differences. MATHERIALS AND METHODS: This study included 93 kidney transplant patients. Clinical and laboratory parameters, body composition, anthropometrics, advanced glycation end products (AGEs), blood pressure, and arterial stiffness measurements were collected. All participants underwent ultrasound examination of IMT and periodontal assessment. Adropin levels in serum determined with comercial ELISA test set. RESULTS: Patients with IMT values ≥ 0.9 mm were significantly older, had lower levels of total cholesterol, less adipose tissue, and fewer teeth. They also showed significantly higher values for pulse wave velocity (PWV), resistive index (RI), and end-diastolic velocity (EDV). We confirmed a positive correlation between IMT values and dialysis duration, age, vascular stiffness parameters, AGE, RI, and clinical attachment loss (CAL). Regression modeling indicated that IMT in kidney transplant recipients was associated with higher vascular stiffness, malnutrition, and a lower number of teeth. Kidney transplant recipients with IMT ≥ 0.9 mm had less number of teeth i higher value of CAL. These parodontal paramete have proven to be the most important predictors of IMT in KTR. The analysis included a subset of 59 transplant patients (28 postmenopausal women and 31 men), further categorized based on adropin values relative to the average within each group. Univariate regression analysis revealed a negative association between adropin levels and most anthropometric and body composition parameters in male transplant patients. In contrast, serum adropin levels were negatively associated only with phase angle in female patients. Multivariate regression analysis showed that skeletal muscle mass and phase angle were the only negative predictors in the female group, while in men, body mass index (BMI) and body water percentage were negative predictors. CONCLUSION: Our findings suggest that nutritional and periodontal status are associated with higher IMT values in kidney transplant patients. These findings suggest that adropin may have a sex-specific impact on metabolic homeostasis in kidney transplant patients and may be considered a negative predictor of body composition within this patient group. The primary strength of this study on kidney transplant recipients lies in being the first to analyze the association between periodontal and nutritional parameters and inflammatory mediators like adropin with intima-media thickness as a marker of subclinical atherosclerosis and CV risk
Recovery evaluation in patients after whiplash injury of the neck after physical therapy using shear wave elastography and neck disability index six months after a traffic accident
No full textUvod: U procjeni i praćenju osoba nakon trzajne ozljede vrata koriste se subjektivne mjere od kojih se kao pouzdan i najčešće korišten izdvaja NDI. S obzirom da do ozljede najčešće dolazi u prometnim nesrećama, česta su potraživanja odšteta. Nedostatak objektivnih mjera stvara prostor za simuliranje, a često se rade dijagnostičke pretrage koje nemaju prognostičku vrijednost niti se pomoću njih može procijeniti oporavak. Osnova liječenja su terapijske vježbe koje su se uz edukaciju jedine pokazale učinkovite u smanjenju onesposobljenosti. Liječenje nije optimalno tako da veliki postotak osoba nakon ozljede pati od kronične boli i onesposobljenosti. U prvom dijelu ove doktorske disertacije cilj je bio ispitati mogućnost korištenja elastografije trapeznog mišića posmičnim valom kao objektivne metode u inicijalnoj evaluaciji i praćenju oporavka šest mjeseci nakon trzajne ozljede vrata. U drugom dijelu cilj je bio ispitati mogućnost poboljšanja oporavka utjecajem na adherenciju u provođenju terapijskih vježbi dnevnim podsjećanjem na vježbanje putem mobilne aplikacije. Metode: Prvo smo prospektivnim opažajnim istraživanjem pratili osobe nakon trzajne ozljede vrata kroz šest mjeseci. Svi ispitanici su proveli standardnu fizikalnu terapiju (2 ciklusa fizikalne terapije, 10 terapija po ciklusu, 5x tjedno s pauzom od 3 tjedna između terapija). Elastografija posmičnim valom i NDI rezultat napravljeni su inicijalno i nakon šest mjeseci. Elastografija je učinjena od strane dvoje radiologa. Napravljen je prediktivni model statusa oporavka šest mjeseci nakon ozljede te usporedba elastografije i NDI rezultata šest mjeseci od ozljede sa subjektivnim osjećajem oporavka bolesnika. U drugom istraživanju napravili smo sekundardnu analizu podataka koje su uključivale elastografiju trapeznog mišića osoba nakon trzajne ozljede i onih iz opće populacije. U trećem istraživanju randomizirano-kontroliranim pokusom smo ispitivali kako kod osoba koje su pretrpile trzajnu ozljedu vrata i provele standardnu fizikalnu terapiju svakodnevno podsjećanje na provođenje vježbi utječe na adherenciju i oporavak mjeren NDI-om šest mjeseci od ozljede u odnosu na one koji su nakon fizikalne terapije dobili pisane i usmene preporuke o nastavku provođenja vježbi kod kuće. Rezultati: Prvo istraživanje: 24 osobe su napravile inicijalna mjerenja, 22 osobe su završile istraživanje. Elastografska mjerenja su pokazala odličnu pouzdanost unutar (ICC 0.75-0.94) i između ispitivača (ICC 0.78-0.88). Nakon šest mjeseci umanjila se napetost trapeznog mišića, ali statistički značajno samo za drugog radiologa (Δ8.63 kPa; p=0.07 vs. Δ10.1 kPa; p=0.04). Nakon šest mjeseci elastografske vrijednosti nisu se razlikovale s obzirom na status oporavka (55.6±9.7 vs. 57±15.8, Δ1.45; p=0.82) dok su osobe koje su prijavljivale potpuni oporavak imale značajno niži NDI rezultat u odnosu na neoporavljene ili parcijalno oporavljene (Δ22.98; p<0.001). Pojedinačno se, poznavajući relativnu promjenu NDI-a najtočnije (73.9%) i sa niskim Akaike informacijskim kriterijom (AIC=39.2) može klasificirati osobu u neku od kategorija percipiranog oporavka. Uvrštavajući zajedno NDI rezultat i napetost trapeznog mišića šest mjeseci od ozljede točnost klasifikacije se povećala na 77.3% sa smanjenjem moguće greške (AIC=32.8). Drugo istraživanje: Analizirana je elastografija trapeznog mišića kod 99 osoba nakon trzajne ozljede i 75 osoba iz opće populacije. Prosječna napetost trapeznog mišića nakon ozljede bila je 82.24±21.11 kPa dok je za one iz opće populacije bila 57.47±13.82 kPa. Granična vrijednost elastografije od 75.8 kPa pokazala je 77% točnost u kategoriziranju osobe u jednu od skupina. Treće istraživanje: Analizirano je 29 osoba iz intervencijske i 30 iz kontrolne skupine. Šest mjeseci od ozljede uspoređujući skupine, intervencijska skupina pokazala je značajnije adheriranje (median [IQR]) u provođenju terapijskih vježbi kod kuće (3 [2–4] vs. 2 [2–4]; p=0.005) te poboljšanu HRQoL (20 [6–36] vs. 15 [9–23]; p=0.038). U intervencijskoj skupini je za razliku od kontrolne opaženo značajno smanjenje osoba koje katastrofiziraju zbog boli u dvije mjerene točke (31%; p=0.01). Nije nađena razlika u NDI rezultatu, intenzitetu boli te percipiranom oporavku. Zaključak: U prva dva istraživanja pokazali smo kako je elastografija trapeznog mišića posmičnim valom objektivna metoda koja se može koristiti u inicijalnom probiru osoba nakon trzajne ozljede vrata, ali se ne može koristiti u prognoziranju niti praćenju oporavka šest mjeseci od ozljede. U te svrhe zlatni standard ostaje NDI. Povećanje adherencije na terapijske vježbe nakon trzajne ozljede vrata može se postići korištenjem dnevnih podsjetnika putem mobilne aplikacije. S obzirom da učestalije vježbanje nije rezultiralo boljim oporavkom šest mjeseci nakon ozljede, potrebno je individualizirati pristup u liječenju te modificirati vježbe u osoba rizičnih za razvoj kronične onesposobljenosti.Background: In evaluation and follow-up after a whiplash injury of the neck, subjective measurements are used, among which the most reliable and the most used is NDI. Considering injury usually happens in car accidents, there are often requests for financial compensation. Lack of objective measurements leaves room for malingering, and diagnostic tests that are without prognostic value and can’t predict recovery are often performed. The basic treatment consists of physical exercise and educational measures which are the only ones proven to be effective in reducing disability. The treatment is not yet optimized, and a large percentage of patients suffer from chronic pain and disability. The aim of the first part of this doctoral dissertation was to evaluate the possibility of using shear wave elastography as an objective method in initial evaluation and follow-up six months after a whiplash injury of the neck. In the second part, we aimed to evaluate the possibility of improving outcomes by increasing adherence to exercise using daily reminders sent via a mobile application. Methods: An observational study of patients after whiplash injury over a period of six months was conducted. All subjects did standard physical therapy (2 cycles of 10 therapy sessions, 5x a week with a break of 3 weeks in between cycles). Shear wave elastography and NDI scores were obtained initially and after six months. Elastography was performed by two radiologists. A predictive model of recovery status six months after injury was made, along with a comparison of elastography and NDI score six months after injury with subjectively perceived recovery. In the second study, a secondary analysis of data was made comparing the elastography of trapezius muscle in patients six months after whiplash injury and those from the general population. The third study was a randomized-controlled study that evaluated the effect of daily mobile application reminders to exercise on adherence and recovery measured by NDI six months after physical therapy. Patients with whiplash injury of the neck had standard physical therapy and were then given either oral and written instructions on how to exercise at home or a mobile application. The two groups were compared. Results: First study: 24 people made initial measurements, and 22 finished follow-up. Elastography measurements showed excellent intraobserver (ICC 0.75-0.94) and interobserver (ICC 0.78-0.88) reliability. After six months, there was a decrease in trapezius muscle stiffness, though statistically significant only in the second radiologist (Δ8.63 kPa; p=0.07 vs. Δ10.1 kPa; p=0.04). Also, elastography values after six months did not differ according to recovery status (55.6±9.7 vs. 57±15.8, Δ1.45; p=0.82), while patients who reported full recovery had significantly lower NDI scores compared to the partially recovered or not recovered group (Δ22.98; p<0.001). Knowing relative change in NDI, an individual person can be categorized by recovery status most precisely (73.9%) and with low Akaike information criteria (AIC=39.2). Second study: Elastography of the trapezius muscle in 99 patients after whiplash injury and 75 people from the general population was analyzed. Average trapezius muscle stiffness after injury was 82.24±21.11 kPa, and in the general population was 57.47±13.82 kPa. Cut off value of 75.8 kPa showed 77% accuracy in categorizing a person into one of the groups. Third study: 29 people from the intervention group and 30 people from the control group were analyzed. When comparing groups six months after injury, the intervention group showed significantly higher adherence (median [IQR]) to a home exercise program (3 [2–4] vs. 2 [2–4]; p=0.005) with improved HRQoL (20 [6–36]vs. 15 [9–23]; p=0.038). In the intervention group, unlike the control group, there was asignificant drop in pain catastrophizing between the two time points (31%; p=0.01). There was no difference in NDI score, pain intensity, or perceived recovery. Conclusion: The first two studies show shear wave elastography of the trapezius muscle to be an objective method that can be used in the initial screening of people after a whiplash injury of the neck but can’t be used in follow-up and predicting recovery six months after injury, where NDI remains the golden standard. Adherence to physical exercise after a whiplash injury of the neck can be increased using daily reminders via mobile application. Considering that more frequent exercise did not lead to better recovery six months after injury, there is a need for a more personalized approach, and modifications to exercise should be made for patients with a higher risk for chronic disability
Predictors of adherence to continuous positive airway pressure (CPAP) therapy in patients with severe obstructive sleep apnea
No full textCilj istraživanja: Zbog mogućeg međudjelovanja čimbenika koji predisponiraju teškim ishodima bolesti COVID-19 i negativnih zdravstvenih posljedica loše kontrolirane OSA-e, pretpostavljeno je kako je pridržavanje terapije uređajem CPAP od iznimne važnosti u bolesnika s OSA-om tijekom pandemije COVID-19. Stoga je u prvom dijelu disertacije cilj bio istražiti potencijalne promjene u pridržavanju terapije CPAP-om tijekom zatvaranja uslijed pandemije COVID-19 te prediktore istih, u bolesnika s OSA-om teškoga stupnja liječenih uređajem CPAP koji su bili voljni sudjelovati u istraživanju. U drugom dijelu disertacije cilj je bio istražiti ulogu brzine desaturacije izražene indeksom nagiba krivulje zasićenja krvi kisikom kao novog parametra u procjeni pridržavanja terapije CPAP-om, kao i ulogu stupnja težine OSA-e izraženog vrijednošću AHI u navedenoj procjeni. Dodatni cilj bio je istražiti i optimalnu graničnu vrijednost IN-a razlikovanju bolesnika koji se pridržavaju ili ne pridržavaju propisane terapije CPAP-om. Materijali i metode: Prvi dio disertacije, proveden kao presječno istraživanje u Centru za medicinu spavanja Split, uključivao je 101 bolesnika s OSA-om teškoga stupnja (78,2% muškaraca). Pridržavanje terapije uređajem CPAP prije zatvaranja, dob, spol, indeks tjelesne mase, prisutnost komorbiditeta i razina anksioznosti istraženi su kao prediktori pridržavanja terapije CPAP-om tijekom zatvaranja uslijed pandemije COVID-19. Podaci o pridržavanju terapije uređajem CPAP tijekom 6 mjeseci prije zatvaranja i tijekom 40 dana zatvaranja uslijed pandemije COVID-19 (ožujak/travanj 2020. godine) preuzeti su s memorijskih kartica pripadajućih uređaja. Procjena pridržavanja terapije CPAP-om uključivala je postotak noći tijekom kojih je uređaj CPAP korišten ≥4 sata/noć i prosječni broj sati korištenja CPAP-a tijekom noći. Drugi dio disertacije proveden je kao retrospektivno istraživanje koje je uključivalo 70 bolesnika s OSA-om teškoga stupnja liječenih uređajem CPAP. IN je definiran kao prosječni kvocijent razlike između razine zasićenja krvi kisikom prije i poslije opstrukcijske apneje i trajanja opstrukcijske apneje tijekom spavanja, pri čemu su veće vrijednosti IN-a ukazivale na strmiji nagib krivulje zasićenosti arterijske krvi kisikom. Procjena pridržavanja terapije uređajem CPAP odnosila se na početno razdoblje propisane terapije (prvi mjesec i prva tri mjeseca terapije). Zadovoljavajuće pridržavanje terapije CPAP-om u oba istraživanja podrazumijevalo je korištenje CPAP-a ≥4 sata/noć tijekom ≥70% noći određenog razdoblja. Rezultati: Ukupno 81 bolesnik zadovoljio je kriterije dobrog pridržavanja terapije CPAP-om u razdoblju prije zatvaranja. Pridržavanje terapije CPAP-om poboljšalo se tijekom zatvaranja uslijed pandemije COVID-19 u ukupnom uzorku bolesnika s teškom OSA-om, osobito u bolesnika koji su se i prije zatvaranja pridržavali terapije, u žena i bolesnika mlađih od 58 godina. Od 20 bolesnika koji se nisu pridržavali terapije CPAP-om prije zatvaranja, njih 9 zadovoljilo je kriterije pridržavanja terapije tijekom zatvaranja zbog pandemije COVID-19. Nadalje, veće vrijednosti IN-a, odnosno strmiji nagib krivulje zasićenosti arterijske krvi kisikom, uočeni su u bolesnika koji se nisu pridržavali terapije CPAP-om tijekom prvog, kao ni prva tri mjeseca terapije u usporedbi s bolesnicima koji su se pridržavali terapije CPAP-om. Strmiji nagib krivulje zasićenosti arterijske krvi kisikom bio je povezan sa smanjenim postotkom noći tijekom kojih je CPAP korišten ≥4 sata tijekom prva tri mjeseca terapije CPAP-om. Štoviše, zadovoljavajuće pridržavanje terapije CPAP-om bilo je manje vjerojatno u bolesnika s većim indeksom nagiba tijekom početnog razdoblja terapije. Izravni učinci IN-a na pridržavanje terapije CPAP-om utvrđeni su tijekom oba početna terapijska razdoblja, a medijacijska analiza nije otkrila posredničku ulogu vrijednosti AHI u uočenoj povezanosti IN-a i pridržavanja terapije CPAP-om. IN postigao je značajnu AUC vrijednost od 0,650 u predviđanju zadovoljavajućeg pridržavanja CPAP-a s najvišom prediktivnom vrijednošću za graničnu vrijednost od 0,465, dok AHI nije postigao značajnu AUC vrijednost. Nije postojala razlika u vrijednostima AHI-ja između bolesnika s OSA-om koji su se pridržavali terapije CPAP-om tijekom ispitivanih razdoblja i onih koji se nisu pridržavali. Zaključak: Unatoč dokazima da su muški spol i starija dob čimbenici rizika za negativne ishode bolesti COVID-19, bolesnici s OSA-om muškog spola i starije dobi imali su manju vjerojatnost za promjenu u satima korištenja CPAP-a tijekom noći u razdoblju zatvaranja zbog COVID-19. Personalizirani pristup sukladan preciznoj medicini, a usmjeren na poboljšanje pridržavanja terapije CPAP-om, posebice u ranjivih skupina, mogao bi smanjiti zdravstveni teret bolesti COVID-19 u bolesnika s teškom OSA-om. Bolesnici sa strmijim nagibom krivulje zasićenosti arterijske krvi kisikom bili su skloniji nezadovoljavajućem pridržavanju terapije CPAP-om u ovom istraživanju, stoga bi ovaj parametar mogao biti učinkovit alat u procjeni pridržavanja terapije CPAP-om i prepoznavanju bolesnika s teškom OSA-om koji imaju povećani rizik za nezadovoljavajuće pridržavanje terapije, s mogućnošću primjene u kliničkom okruženju.Aim: Given the potential interplay of factors contributing to adverse COVID-19 outcomes and the severe health effects of inadequately managed OSA, CPAP therapy adherence among OSA patients might become essential during the COVID-19 pandemic. Therefore, lockdown-related alterations in CPAP adherence, as well as predictors of aforementioned alterations, were examined in CPAP users willing to take part in the study conducted as the first part of this thesis. The second part of the thesis investigated short-term CPAP adherence in relation to the desaturation severity expressed as the Slope Index (SI) and obstructive sleep apnea (OSA) severity expressed as Apnea-Hypopnea Index (AHI). The cut-off values of SI in distinguishing good and poor CPAP adherers were also investigated. Methods: CPAP adherence before COVID-19 lockdown (pre-lockdown adherence), gender, age, anxiety, and comorbidities were analyzed as predictors of CPAP adherence during the COVID-19 lockdown. A cross-sectional study performed at the Split Sleep Medicine Center involved 101 patients with severe OSA (78.2% male). The adherence evaluation comprised the percentage of nights with CPAP usage for ≥4 hours/night and average CPAP usage hours per night in both the pre-lockdown and lockdown period. Memory cards from CPAP devices were analyzed over six months of the pre-lockdown and a 40-day lockdown period in March/April 2020. In the second part of the thesis, a retrospective study was performed on 70 CPAP-treated patients with severe OSA. SI was calculated as the averaged quotient of blood oxygen desaturation during the event and the duration of the event, with higher SI values indicating a steeper slope of the oxygen desaturation curve. AHI was defined as an average number of apneas and hypopneas per hour of sleep. CPAP adherence was assessed during first month and first three months of therapy. Good CPAP adherence was determined as CPAP usage for ≥4 hours/night on ≥70% of nights in both research studies. Results: A total of 81 patients in the pre-lockdown group met the criteria for good CPAP adherence. Overall, CPAP adherence improved during the COVID-19 lockdown among severe OSA patients in this study, particularly in those with good pre-lockdown adherence, women, and participants younger than 58 years. Out of 20 patients with poor pre-lockdown CPAP adherence, 9 have transitioned to good adherence during lockdown. Furthermore, SI was higher in patients with poor CPAP adherence during the first and first three months of CPAP therapy in comparison to patients with good adherence. Increased SI was associated with decreased percentage of adherent nights during first three months of CPAP therapy. Additionally, patients with a higher SI were recognized as less likely to have good CPAP adherence during investigated therapy periods. Direct effects of SI on CPAP adherence were established during both initial therapy periods, with the mediation analysis revealing no indirect mediating role of AHI on the newly reported association. The SI achieved an AUC value of 0.650 in prediction of good CPAP adherence with the highest predictive value for the cut-off of 0.465, whereas AHI failed to achieve a significant AUC value. Good and poor CPAP adherers did not differ in AHI during considered periods. Conclusion: Regardless of the widespread acknowledgment of advanced age and male gender as risk factors for severe COVID-19 outcomes, a reduced likelihood for CPAP adherence improvements was found in older and male respondents during the lockdown. A personalized approach in line with precision medicine focused on improving CPAP adherence, aimed at men and older respondents as vulnerable groups, might reduce the COVID-19 health burden in severe OSA patients. Patients with a steeper slope of the oxygen desaturation curve were more likely to have poor CPAP adherence following therapy onset in the present study. Thus, the SI could be a successful tool in CPAP adherence prediction and recognizing patients with severe OSA at risk for poor adherence, while encouraging a tailored approach to effective management of CPAP adherence in the clinical setting
Consumption of psychotropic drugs and care for psychiatric patients before and during the COVID-19 pandemic
No full textOva doktorska disertacija istražila je učinke pandemije COVID-19 na potrošnju psihijatrijskih lijekova i psihijatrijske hospitalizacije, temeljeći se na dva odvojena istraživanja provedena u RH. Svrha i ciljevi: Utjecaj pandemije bolesti COVID-19 na psihijatrijsku bolničku skrb za osobe s teškim mentalnim poremećajima, kao i na potrošnju psihijatrijskih lijekova još uvijek je nejasan, s mješovitim dokazima koji vjerojatno odražavaju regionalne razlike. Cilj ove disertacije bio je istražiti trendove potrošnje psihijatrijskih lijekova u Hrvatskoj s osvrtom na razdoblje pandemije bolesti COVID-19 te istražiti broj i obilježja psihijatrijskih hospitalizacija u razdoblju prije i tijekom pandemije koronavirusne bolesti. Razumijevanje ovih dvaju aspekata pruža sveobuhvatniju sliku utjecaja pandemije na skrb o mentalnom zdravlju u RH. Metodologija: Prvo, longitudinalno, istraživanje analiziralo je godišnje podatke Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) o potrošnji antipsihotika, antidepresiva, anksiolitika i hipnotika/sedativa od 2012. do 2021. godine u Hrvatskoj. Potrošnja je mjerena definiranim dnevnim dozama na 1000 stanovnika na dan (DDD/1000/dan). Predpandemijska potrošnja (2012.-2019. godine) i potrošnja tijekom prve dvije godine pandemije (2020.-2021. godine) uspoređene su analizom prekinutih vremenskih serija. Drugo istraživanje retrospektivno je analiziralo podatke o hospitalizacijama odraslih psihijatrijskih bolesnika u Kliničkom bolničkom centru Split, Hrvatska. Uspoređene su sociodemografska i klinička obilježja pacijenata hospitaliziranih tijekom prve godine pandemije COVID-19 (1. ožujka 2020. – 1. ožujka 2021. godine) s kontrolnom godinom (1. ožujka 2019. – 29. veljače 2020. godine). Omjeri stope incidencije (IRR) korišteni su za usporedbu stope hospitalizacija; a sociodemografska obilježja i obilježja hospitalizacije uspoređene su Mann-Whitney U testom ili χ2 testom, prema primjerenosti. Rezultati: U Hrvatskoj je između 2012. i 2021. godine zabilježen porast ukupne potrošnje analiziranih psihijatrijskih lijekova, s 115,47 DDD/1000/dan u 2012. godini na 155,50 DDD/1000/dan u 2021. godini. Uočen je rastući trend potrošnje antipsihotika, anksiolitika, hipnotika i sedativa, te antidepresiva. U 2021. godini, hipnotici i sedativi činili su 12% (19,05/155,50 DDD/1000/dan), a anksiolitici 54% (83,53/155,50 DDD/1000/dan) ukupne potrošnje analiziranih lijekova. Ukupna potrošnja psihijatrijskih lijekova nije se značajno razlikovala prije i tijekom pandemije COVID-19. Tijekom COVID-19 pandemije zabilježeno je značajno smanjenje stope psihijatrijskih hospitalizacija (IRR = 0,72, 95% interval pouzdanosti 0,67–0,78, P < 0,0001). U usporedbi s godinom prije pandemije, hospitalizacije zbog suicidalnosti porasle su gotovo trostruko, a hospitalizacije zbog autoagresivnosti i heteroagresivnosti gotovo četverostruko (P = 0,000). Udio hospitaliziranih pacijenata s dijagnozom shizofrenije, shizotipnih i sumanutih poremećaja bio je značajno veći tijekom pandemije (61% naspram 52%), dok je udio neurotičkih poremećaja, poremećaja vezanih uz stres i somatoformnih poremećaja značajno smanjen (5,9% naspram 10%, P = 0,001). Pacijenti hospitalizirani tijekom pandemije bolesti COVID-19 bili su mlađi (P = 0,004), obrazovaniji (P = 0,040), imali su češće pozitivnu osobnu povijest psihijatrijskih bolesti (P = 0,024) i dulju hospitalizaciju (P = 0,002). Zaključak: Ova doktorska disertacija otkriva složenu sliku utjecaja pandemije COVID-19 na mentalno zdravlje u Hrvatskoj. Dok je potrošnja psihijatrijskih lijekova nastavila uzlazni trend, sama pandemija izgleda nije značajno utjecala na godišnju potrošnju psihijatrijskih lijekova. Nacionalna potrošnja anksiolitika bila je među najvećima u svijetu, a potrošnja antidepresiva bila je prilično niska u usporedbi s drugim razvijenim zemljama. Pandemija COVID-19 uzrokovala je značajno smanjenje broja psihijatrijskih hospitalizacija u KBC-u Split, uz istovremeno zabrinjavajuće povećanje udjela hospitalizacija povezanih sa suicidalnošću, agresijom i teškim mentalnim poremećajima, kao što su shizofrenija, shizotipni i sumanuti poremećaji. Ovi rezultati sugeriraju kako je pandemija možda pomaknula fokus korištenja usluga mentalnog zdravlja, potencijalno dovodeći do smanjenja hospitalizacija zbog manje teških stanja i koncentracije resursa na pojedince s akutnijim i težim prezentacijama.Background: This dissertation examined the impact of COVID-19 pandemic on psychotropic drug consumption and psychiatric hospitalizations in Croatia. Methods: Study 1: Longitudinal analysis of national consumption of antipsychotics, antidepressants, anxiolytics, and hypnotics/sedatives (2012-2021), using defined daily dose per 1000 inhabitants per day (DDD/TID). Study 2: Retrospective study comparing psychiatric hospitalizations at University Hospital Split (UHS) before (March 1, 2019 – February 29, 2020) and during the first year of COVID-19 pandemic (March 1, 2020 – March 1, 2021), using incidence rate ratio (IRR), Mann-Whitney U test and chi-squared tests. Results: Croatia recorded an increase in the total consumption of psychotropic drugs, with anxiolytics representing 54 % of total psychotropics' consumption (83.53 DDD/TID/155.50 DDD/TID) in 2021. However, the pandemic did not significantly affect annual consumption. Total psychiatric hospitalizations at UHS decreased (IRR = 0.72, 95% CI 0.67–0.78, P<0,0001), while suicidality, aggression (P=0.000), and severe mental disorders-related admissions increased significantly (P=0.001). Inpatients during the COVID-19 year were younger (P=0.004), more educated (P=0.04), and had a higher prevalence of personal psychiatric history (P=0.024). Conclusion: The COVID-19 pandemic shifted psychiatric service utilization towards severe cases, without impacting yearly psychotropic drug consumption. Further research is needed to understand long-term effects and ensure accessible mental health care
In memoriam : Prof. dr. sc. Ante Tonkić
No full textMedicinski fakultet Sveučilišta u Splitu i cijela akademska zajednica ostali su bez svog uglednog dekana, prof. dr. sc. Ante Tonkića, koji nas je napustio iznenada i prerano 12. svibnja 2025. Njegovim odlaskom izgubili smo vrsnog znanstvenika, predanog nastavnika i vizionarskog voditelja koji je utkao neizbrisiv trag u razvoj našeg fakulteta i medicine u Hrvatskoj
Determination of mechanical properties and fracture characteristics of the femur before and after the application of fixation techniques based on the results of static and dynamic tests
No full textUvod: Ovaj rad istražuje mehaničko ponašanje kostiju bedra pod opterećenjem, s naglaskom na prijelaz od elastične do plastične deformacije i konačni prijelom. Posebna pažnja posvećena je promjenama u krivulji sile-pomaka, koja otkriva različite faze deformacije kostiju i ukazuje na elastično i plastično ponašanje materijala. Metode: Istraživanje analizira krivulje sile-pomaka kako bi se utvrdilo ponašanje kostiju pod različitim opterećenjima. Različiti uzorci kostiju analizirani su s obzirom na njihovu geometriju, veličinu, poprečni presjek i debljinu korteksa. Također su ispitane metode ojačavanja kostiju vijcima, s ciljem povećanja njihove čvrstoće. Uspoređeni su uzorci kostiju s ojačanjem i bez njega, kako bi se evaluirala učinkovitost tehnika fiksacije i ojačanja. Rezultati: Rezultati su pokazali da kosti bedra s ojačanjem mogu izdržati veća opterećenja i apsorbirati veću količinu energije udara, ostajući u elastičnom području deformacije bez trajne plastične štete. Krivulje sile-pomaka pokazale su veću silu prijeloma u ojačanim uzorcima, čime je dokazana učinkovitost ojačavanja kostiju u poboljšanju njihove otpornosti na prijelome. Zaključak: Ovo istraživanje daje vrijedne uvide u biomehaniku kostiju bedra i pokazuje da tehnike ojačavanja značajno poboljšavaju njihovu čvrstoću i otpornost na prijelome. Kosti koje su ojačane vijcima mogu izdržati veća opterećenja i apsorbirati više energije, što doprinosi njihovoj dugoročnoj stabilnosti i smanjenju rizika od trajnih oštećenja.Introduction: This study examines the mechanical behavior of femur bones under loading conditions, focusing on the transition from elastic to plastic deformation and subsequent fracture. The force–displacement curves reveal distinct deformation phases, beginning with an initial linear relationship indicative of elastic behavior, followed by a deviation that signals the onset of plastic deformation. Methods: The research analyzes force–displacement curves to assess the behavior of femur bones under different loads. Bone specimens were evaluated based on their geometry, size, cross-sectional area, and cortical thickness. Additionally, reinforcement techniques using screws were tested to improve bone strength. Comparisons were made between reinforced and non-reinforced specimens to evaluate the effectiveness of these strengthening methods. Results: The findings indicated that reinforced femur bones could support higher loads and absorb greater amounts of impact energy while remaining within the elastic deformation range, avoiding permanent plastic damage. The force–displacement curves of reinforced specimens showed higher fracture forces, demonstrating the effectiveness of reinforcement in enhancing fracture resistance. Conclusion: This study offers valuable insights into the biomechanics of femur bones, highlighting that reinforcement techniques significantly enhance bone strength and fracture resistance. Reinforced bones can bear greater loads and absorb more energy, contributing to their long-term stability and reducing the risk of permanent damage
Association Between Stress Coping Mechanisms, Well-Being, and Academic Success in Medical Students
No full textCiljevi: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost između mehanizama suočavanja sa stresom, subjektivne dobrobiti i akademskog uspjeha studenata medicine. Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovalo 216 studenata medicine Medicinskog fakulteta u Splitu, od toga su 156 činile žene, a 57 muškarci. Ispitanici su ispunjavali upitnike Indeks blagostanja studenata medicine i Upitnik suočavanja s teškoćama preko Google obrasca i u tiskanoj formi za vrijeme nastave. Upitnici su procjenjivali njihove strategije suočavanja sa stresom, razinu subjektivne dobrobiti te podatke o akademskom uspjehu. Rezultati: Rezultati ukazuju na visoku razinu emocionalnog opterećenja studenata medicine. Osjećaj sagorijevanja navelo je 61% studenata, a 70 % emocionalnu iscrpljenost. Žene su značajno češće prijavljivale te simptome u odnosu na muškarce (P=0,007 i P=0,037). Emocionalne poteškoće poput razdražljivosti, anksioznosti i depresije bile su prisutne u 68 % studenata, također značajno češće u žena (71 % vs. 58 %, P=0,017). Strategije suočavanja usmjerene na problem bile su najčešće korištene, bez značajne razlike među spolovima (P=0,134). Žene su češće koristile strategije suočavanja usmjerene na emocije (P=0,016) i strategije izbjegavanja (P=0,007). Izbjegavanje suočavanja pokazalo je statistički značajnu pozitivnu korelaciju s emocionalnim opterećenjem (r=0,34; P<0,001) i negativnu korelaciju s aritmetičkim prosjekom ocjena (r=–0,16; P=0,021). Emocionalno suočavanje također je bilo značajno povezano s višim emocionalnim opterećenjem (r=0,32; P<0,001), dok strategije usmjerene na problem nisu imale značajnu povezanost s blagostanjem ni s akademskim uspjehom. Zaključci: Studenti medicine učestalo doživljavaju visoku razinu emocionalnog stresa, osobito studentice. Strategije izbjegavanja suočavanja povezane su s lošijim akademskim uspjehom i višim emocionalnim opterećenjem. Dobiveni nalazi naglašavaju potrebu za programima koji potiču razvoj učinkovitih i adaptivnih strategija suočavanja sa stresom među studentima.Objectives: The aim of this study was to examine the relationship between stress coping mechanisms, subjective well-being, and academic success among medical students. Materials and methods: The study included 216 medical students from the University of Split School of Medicine, consisting of 156 females and 57 males. Participants completed validated questionnaires: Medical student well-being index and Brief Cope Scale via Google Forms and in paper format during classes. The questionnaires assessed stress coping strategies, subjective well-being, and academic performance. Results: The results indicate a high level of emotional burden among medical students. Burnout was reported by 61% of students and emotional exhaustion by 70%. These symptoms were significantly more common among female students (P=0.007 and P=0.037). Emotional difficulties such as irritability, anxiety, and depression were present in 68% of students, again more frequently in females (71% vs. 58%, P=0.017). Problem-focused coping strategies were most commonly used, with no significant gender differences (P=0.134). Females more frequently used emotion-focused (P=0.016) and avoidance coping strategies (P=0.007). Avoidance coping was positively correlated with emotional burden (r=0.34; P<0.001) and negatively correlated with academic performance (r=–0.16; P=0.021). Emotion-focused coping also showed a significant positive correlation with emotional burden (r=0.32; P<0.001), while problem-focused coping was not significantly associated with well-being or academic performance. Conclusions: Medical students frequently experience high levels of emotional stress, particularly female students. Avoidance coping strategies were linked to poorer academic outcomes and higher emotional burden. These findings emphasize the need for programs that promote the development of effective and adaptive stress coping strategies in student populations