University of Split School of Medicine Repository
Not a member yet
2312 research outputs found
Sort by
Assessment of medical students' knowledge and attitudes toward HPV infection and its prevention through vaccination
No full textCilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati znanje i stavove studenata medicine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu o infekciji humanim papiloma virusom (HPV) i prevenciji cijepljenjem, te utvrditi čimbenike koji utječu na njihovo znanje, stavove i osobnu cijepljenost. Metode i ispitanici: Provedeno je presječno istraživanje u obliku anonimne online ankete među studentima 1.–6. godine studija medicine. Ukupno je sudjelovalo 231 ispitanika. Anketa je obuhvaćala demografske podatke, podatke o osobnom cijepljenju, stavove o cijepljenju protiv HPV-a te je procjenjivala razinu znanja o HPV infekciji. Podaci su obrađeni korištenjem deskriptivne i inferencijalne statistike, uključujući χ²-test, Z-test, t-test i Kruskal-Wallis test. Rezultati: Cijepljeno je 38,5 % studenata (N = 89), pri čemu je procijepljenost bila značajno viša među studenticama (P = 0,006). Iako većina studenata nije osobno cijepljena (61,5 %), prevladavaju pozitivni stavovi prema HPV cijepljenju, što se očituje u visokom udjelu onih koji bi cijepili vlastitu djecu – 78,4 % za žensko i 73,6 % za muško dijete (Z = 10,465, P < 0,001). Studenti viših godina pokazali su statistički značajno višu razinu znanja u odnosu na studente nižih godina; najviši prosjek točnih odgovora zabilježen je kod šeste godine (11,8 ± 1,3), a najniži kod prve (7,5 ± 3,1). Kruskal–Wallisovim testom potvrđena je značajna razlika u znanju među godinama studija (H = 71,341; P < 0,001), što upućuje na porast znanja s napredovanjem kroz studij. Uočena je i značajna povezanost između razine znanja i stavova prema cijepljenju – studenti s pozitivnim stavovima postigli su viši prosječan broj točnih odgovora (10,1 ± 2,4) u usporedbi s onima s negativnim stavovima (7,7 ± 2,5; t = 6,128; P < 0,001). Zaključci: Rezultati ukazuju na potrebu za dodatnom edukacijom o HPV infekciji i važnosti cijepljenja, osobito u ranim fazama medicinske edukacije. Unaprjeđenje razine znanja može pozitivno utjecati na stavove i povećati stopu procijepljenosti među studentima medicine, koji će kao budući zdravstveni djelatnici imati ključnu ulogu u provedbi i promicanju preventivnih mjera.Objective: The aim of this study was to assess the knowledge and attitudes of medical students at the University of Split School of Medicine regarding human papillomavirus (HPV) infection and vaccination, and to identify the factors influencing their knowledge, attitudes, and personal vaccination status. Methods and Participants: A cross-sectional study was conducted using an anonymous online survey among first- to sixth-year medical students. A total of 231 participants were included. The questionnaire collected demographic data, information on personal vaccination status, attitudes toward HPV vaccination, and assessed knowledge about HPV infection. Data were analyzed using descriptive and inferential statistics, including the χ²-test, Z-test, t-test, and Kruskal-Wallis test. Results: A total of 38.5% of students (N = 89) were vaccinated, with a significantly higher rate among female students (P = 0.006). Although most were not personally vaccinated (61.5%), positive attitudes toward HPV vaccination prevailed, as shown by the high proportion willing to vaccinate their children – 78.4% for daughters and 73.6% for sons (Z = 10.465; P < 0.001). Students in higher years showed significantly greater knowledge than those in lower years; sixth-year students had the highest mean score (11.8 ± 1.3), and first-year students the lowest (7.5 ± 3.1). The Kruskal–Wallis test confirmed a significant difference across study years (H = 71.341; P < 0.001), indicating increasing knowledge with academic progression. A significant association was also found between knowledge and attitudes: students with positive attitudes had a higher mean score (10.1 ± 2.4) than those with negative attitudes (7.7 ± 2.5; t = 6.128; P < 0.001). Conclusions: The findings highlight the need for additional education on HPV infection and vaccination, particularly in the early stages of medical training. Improving the level of knowledge may positively influence attitudes and increase the vaccination rate among medical students, who, as future healthcare professionals, will play a key role in the implementation and promotion of preventive measures
Health Economic Analysis of the Most Common Surgical Procedures in Ophthalmology: Cataract and Rhegmatogenous Retinal Detachment Procedure in Split-Dalmatia County
No full textCilj istraživanja: Cilj istraživanja bio je provesti zdravstveno-ekonomsku analizu dviju kirurških oftalmoloških intervencija: operacije mrene i operacije regmatogenog odignuća mrežnice (engl. rhegmatogenous retinal detachment, RRD). Temeljem intraoperacijskih fakoemulzifikacijskih (PHACO) parametara, htjeli smo procijeniti i usporediti troškove operacije mrene u bolesnika s i bez pseudoeksfolijacijskog sindroma (PEX-a). Također, analizom troškovne korisnosti cilj nam je bio procijeniti i usporediti isplativost triju suvremenih tehnika operacije RRD-a. Metode i ispitanici: Ovo retrospektivno istraživanje kvalitete temeljeno na registru sastoji se od dva dijela, povezana zdravstveno-ekonomskom analizom u jedinstvenu cjelinu. U prvom dijelu istraživanja u analizu je uključeno 5889 bolesnika (6236 očiju) podvrgnutih PHACO operaciji mrene u Klinici za očne bolesti KBC-a Split u razdoblju od 7 godina, podijeljenih u dvije skupine, ovisno o prisutnosti PEX-a. Analizirani su i uspoređivani intraoperacijski PHACO parametri, intraoperacijske komplikacije i troškovi zahvata (temeljeni prije svega na razlikama u duljini trajanja operacijskog zahvata) između promatranih skupina. Analizirana je i prikladnost šifri dijagnostičko-terapijskih skupina (DTS) povezanih s PHACO operacijom mrene. Drugi dio istraživanja uključio je 151 bolesnika s RRD-om, liječenog u Klinici za očne bolesti KBC-a Split tijekom trogodišnjeg razdoblja, jednom od tri kirurške tehnike (pneumoretinopeksija – PR, konvencionalna operacija – SB ili pars plana vitrektomija – PPV) kako bi se procijenili anatomski i funkcionalni ishodi pojedine tehnike. Nadalje, provedena je opsežna zdravstveno-ekonomska analiza troškova i korisnosti (mjerenih očekivanim vrijednostima QALY-a, temeljenih na anatomskim i funkcionalnim ishodima navedenih metoda) te je uspoređena isplativost kirurških tehnika izračunavanjem omjera troškovne učinkovitosti (ICER-a). Rezultati: Pseudoeksfoliacijski sindrom dijagnosticiran je u 6,13 % slučajeva uključenih u istraživanje. Svi intraoperacijski PHACO parametri bili su viši u PEX skupini bolesnika, osobito u onih sa tvrđim nuklearnim mrenama. Trajanje operacijskog zahvata bilo je 1,5 puta dulje, a intraoperacijske komplikacije značajno češće u PEX skupini. Očekivani troškovi PHACO postupka bili su značajno veći u bolesnika s PEX-om, neovisno o tvrdoći nuklearne mrene (osobito u skupini bolesnika s većom tvrdoćom nukleusa) te isti nisu pokriveni trenutačnom naknadom DTS-a, tako da se gubitak očekivanih, neobračunatih troškova po zahvatu kretao u rasponu od 36 % do čak 69 %. U drugom dijelu istraživanja, primarni anatomski uspjeh postignut je u 86%bolesnika liječenih zbog RRD-a. Nije dokazana statistički značajna razlika u anatomskom uspjehu između triju kirurških tehnika. Međutim, funkcionalni ishod (temeljen na konačnoj vidnoj oštrini) značajno se razlikovao između promatranih tehnika. Posljedično, vrijednosti očekivanog QALY-a značajno su se razlikovale među pojedinim tehnikama te su bile niže za PPV, nego za PR i SB. Nadalje, PR je pokazao dominantnu isplativost u odnosu na PPV, s vrijednošću ICER-a od -6253 €/QALY. Zaključak: Istraživanje je pokazalo da su troškovi povezani s PHACO operacijom mrene u bolesnika s PEX-om značajno veći u odnosu na one bez PEX-a, i nisu pokriveni trenutačnim sustavom naknade DTS. Stoga se nameće potreba prilagodbe sustava naknade DTS za PHACO postupke u bolesnika s PEX-om, osobito onih s većom tvrdoćom nukleusa. Prilagodba i dopuna šifri naknade DTS-a potrebna je i u slučaju RRD-a. Istraživanje je također pokazalo da je PR uodgovarajućim slučajevima, uz to što daje najbolje funkcionalne rezultate, troškovnonajisplativija tehnika za liječenje RRD-a. To bi trebalo posebno uzeti u obzir u zemljama s ograničenim zdravstvenim resursima (poput Hrvatske), gdje bi se odluke o liječenju RRD-a trebale temeljiti na analizi troškovne korisnosti.Objective: The aim of the study was to conduct a health-economic analysis of two ophthalmic surgical interventions: cataract surgery and rhegmatogenous retinal detachment (RRD) surgery. Based on intraoperative phacoemulsification (PHACO) parameters, we sought to evaluate and compare the costs of cataract surgery in patients with and without pseudoexfoliation syndrome (PEX). Additionally, through a cost-utility analysis, we aimed to assess and compare the cost-effectiveness of three modern surgical techniques for RRD treatment. Methods and Participants: This retrospective quality registry-based study consists of two parts, linked by health-economic analysis into a single whole. In the first part, 5,889 patients (6,236 eyes) who underwent PHACO cataract surgery at the Eye department, Split University Hospital, over a 7-year period were included in the analysis. Patients were divided into two groups based on the presence or absence of PEX. Intraoperative PHACO parameters, intraoperative complications, and procedural costs were analyzed and compared between the groups, with a focus on differences in costs arising from the duration of surgical procedures. The appropriateness of diagnosis-related group (DRG) codes associated with PHACO cataract surgery was also evaluated. The second part included 151 patients with RRD treated at the Eye department, Split University Hospital, over a 3-year period using one of three surgical techniques: pneumatic retinopexy (PR), scleral buckling (SB), or pars plana vitrectomy (PPV). The anatomical and functional outcomes of each method were assessed. Additionally, an extensive health-economic analysis of costs and utility (measured by expected QALY values based on anatomical and functional outcomes) was performed. The cost-effectiveness of surgical techniques was compared using incremental cost-effectiveness ratio (ICER). Results: Pseudoexfoliation syndrome was diagnosed in 6.13% of cases included in the study. All intraoperative PHACO parameters were higher in the PEX group, particularly in patients with harder nuclear cataracts. The duration of the procedure was 1.5 times longer in the PEX group, and intraoperative complications were significantly more frequent. The expected costs of PHACO procedures were significantly higher in patients with PEX, regardless of nuclear cataract hardness (especially in patients with harder nuclei). These costs were not covered by the current DRG reimbursement system, leading to an expected unreimbursed cost loss per procedure ranging from 36% to as high as 69%. In the second part of the study, primary anatomical success was achieved in 86% of patients treated for RRD. There was no statistically significant difference in anatomical success among the three surgical techniques. However, functional outcomes (based on final visual acuity) significantly differed between the techniques. Consequently, expected QALY values also significantly varied, being lower for PPV compared to PR and SB. Furthermore, PR demonstrated dominant cost-effectiveness compared to PPV, with a cost-effectiveness ratio of -6,253 €/QALY. Conclusion: The study revealed that costs associated with PHACO cataract surgery in patients with PEX are significantly higher than in those without PEX and are not adequately covered by the current DRG system. This underscores the need to adjust the DRG reimbursement system for PHACO procedures in PEX patients, particularly those with harder nuclei. Adjustments and supplements to DRG reimbursement codes are also needed for RRD cases. The study also demonstrated that PR, in appropriate cases, is not only the most cost-effective technique for RRD repair but also yields the best functional outcomes. This should be particularly considered in countries with limited healthcare resources (such as Croatia), where decisions regarding RRD treatment should be based on cost-utility analyses
Expression of candidate genes for congenital anomalies of the kidney and urinary tract, FGFR1, FGFR2 and RIP5, during fetal and postnatal development in humans and mice
No full textPrirođene anomalije bubrega i urotrakta (CAKUT) doprinose u oko 23% porođajnih abnormalnosti i odgovoran je za približno 50% pedijatrijskih slučajeva i 7% slučajeva završnog stadija bubrežne bolesti u odraslih diljem svijeta. Morfogeneza, razvoj i sazrijevanje bubrega složeni su procesi koordinirani međuodnosima mnogih gena. Do danas, monogenetske abnormalnosti povezane s CAKUT-om uključuju mutacije u više od 30 gena i otkrivene su u malom postotku (12%) istraženih slučajeva, s nedostatnim dokazima o njihovoj uzročnoj povezanosti. Prethodno provedena istraživanja pokazala su da su Receptori fibroblastnih čimbenika rasta 1 i 2 (FGFR1 i FGFR2) i Protein kinaza koja djeluje na receptor 5 (RIP5) potencijalni kandidat geni čija je mutacija odgovorna za nastanak prirođenih anomalija bubrega i mokraćnog sustava sindromskog ili izoliranog tipa. Stoga je cilj ovog istraživanja bio odrediti prostorno-vremenski obrazac navedenih proteina u modelu yotari (Dab1-/-) miša te u zdravim ljudskim bubrezima u razvoju i bubrezima zahvaćenim CAKUT-om (bubrezi udvostručenog uretera (DU), hipoplastični bubrezi (HYP), displastični bubrezi (DYS)) od 22. do 41. tjedna fetalnog razvoja, kako bismo utvrdili kako je potencijalna promjena izražaja gena i njihovih proteina povezana s pojavom CAKUT-a. Koristeći model Dab1-/- miša, opisali smo značajne razlike u obrascima prostorno- vremenskog izražaja FGFR1, FGFR2, RIP5 u embrionalnim i postnatalnim razvojnim fazama. Činjenica da je izražaj navedenih proteina zapažen u svim istraživanim fazama razvoja bubrega implicira njihovu ključnu ulogu u ranoj diferencijaciji metanefrogenog mezoderma, grananju mokraćovodnog pupoljka, nefrogenezi i preživljavanju nefron progenitora. Obzirom da su FGFR1, FGFR2 i RIP5 izraženi u svim dijelovima nefrona a neki od njih i u bubrežnoj vaskulaturi, opravdano je nagađati o njihovom značaju u održavanju homeostaze i sazrijevanju bubrega kao i o njihovoj ulozi u nastanku različitih bubrežnih patologija. Ipak, točan mehanizam putem kojeg Reelin/Dab1 put utječe na izražaj ispitivanih markera tek treba razjasniti. Smanjenje izražaja Erk1/2 i mTORa u bubrezima yotari miša može se objasniti predloženim signalnim putom u kojem je Dab1 samo djelomično uključen u MEK/Erk1/2 aktivaciju posredovanu Reelinom. Utjecaj CAKUT kandidat-gena na nefrogenezu i bubrežnu funkciju zdravih ljudskih bubrega u razvoju i bubrega zahvaćenih CAKUT-om potkrijepljen je značajnim varijacijama u prostorno-vremenskom obrascu izražaja ispitivanih markera. Izražaj FGFR1 i FGFR2 mRNA i njihovih proteina koji su značajno viši u citoplazmatskoj i jezgrinoj regiji stanica bubrega zahvaćenih CAKUT-om nego u normalnom tkivu, te promijenjena dinamika izražaja ispitivanih proteina, sugerira da je aktivacija FGF signalnog puta kritičan događaj u patogenezi prirođenih anomalija bubrega i urotrakta. Smanjeni izražaj RIP5 tijekom istraživanih razvojnih razdoblja ne može se pripisati očekivanim razinama apoptoze u hipoplastičnim i displastičnim bubrezima, što ukazuje da je proces apoptoze reguliran alternativnim signalnim putevima. Naši rezultati naglašavaju kritičnu ulogu istraživanih markera tijekom normalnog razvoja bubrega i njihovu potencijalnu ulogu u bubrežnoj patologiji i dijagnostici, gdje bi mogli poslužiti kao biomarkeri i terapijski ciljevi. Daljnja istraživanja su potrebna kako bi se okarakterizirala uloga ispitivanih gena i proteina u regulaciji diferencijacije bubrega, što bi moglo poboljšati pristup personaliziranoj medicini prirođenih anomalija bubrega i mokraćovodnog puta.Congenital anomalies of the kidney and urinary tract (CAKUT) account for 23% of congenital anomalies at birth and are implicated in roughly 50% of pediatric cases and 7% of cases of end-stage kidney disease in adults globally. The development, maturation, and morphogenesis of kidneys are intricate processes influenced by numerous genes. So far, monogenic abnormalities linked with CAKUT involve mutations in over 30 genes, identified in a limited proportion (12%) of examined cases, with insufficient evidence to establish their direct causal relationship. Previously conducted research has shown that Fibroblast Growth Factor Receptors 1 and 2 (FGFR1 and FGFR2) and Receptor-interacting protein kinase 5 (RIP5) are potential candidate genes that may lead to the development of congenital anomalies of the kidneys and urinary system, either in a syndromic or isolated form. Hence, the objective of this study was to examine the spatial and temporal distribution of the specified proteins in the yotari (Dab1-/-) mouse model, as well as in normally developing human kidneys and those affected by CAKUT (including duplex (DU) kidneys, hypoplastic kidneys (HYP), and dysplastic kidneys (DYS)), spanning from the 22nd to the 41st week of fetal development. This investigation aimed to discern the potential correlation between gene and protein expression alterations and the onset of CAKUT. Utilizing the Dab1-/- mouse model, we identified notable discrepancies in the spatio- temporal expression profiles of FGFR1, FGFR2, and RIP5 during embryonic and postnatal developmental phases. The consistent expression of these proteins across all examined stages of kidney development suggests their critical involvement in the early differentiation of the metanephrogenic mesoderm, ureteric bud branching, nephrogenesis, and the viability of nephron progenitors. Given their expression in various segments of the nephron and some within the renal vasculature, it is reasonable to speculate about their significance in maintaining overall kidney homeostasis and maturation, as well as their potential role in the genesis of diverse renal pathologies. The precise mechanism through which the Reelin/Dab1 signalling pathway influences the expression of the examined markers remains unclear. The reduction in Erk1/2 and mTOR expression in the kidneys of yotari mice may be attributed to a proposed signaling pathway where Dab1 is only partially involved in MEK/Erk1/2 activation mediated by Reelin. The impact of CAKUT candidate genes on nephrogenesis and renal function in normally developing human kidneys and those affected by CAKUT is supported by significant variations in the spatio-temporal expression patterns of the investigated markers. The elevated expression of FGFR1 and FGFR2 mRNA and proteins, particularly in the cytoplasmic and nuclear regions of CAKUT-affected kidney cells compared to normal tissue, along with altered dynamics in the expression of the examined proteins, suggests that activation of the FGF signaling pathway plays a crucial role in the pathogenesis of congenital kidney anomalies and urinary tract issues. The decreased expression of RIP5 during the developmental periods under investigation cannot solely be attributed to the expected levels of apoptosis in hypoplastic and dysplastic kidneys, indicating that other signaling pathways regulate the apoptosis process. Our findings underscore the pivotal role of the investigated markers in normal kidney development and their potential significance in renal pathology and diagnostics, where they could serve as biomarkers and therapeutic targets. Further research is warranted to delineate their roles in regulating renal differentiation, thereby enhancing personalized medicine approaches for congenital kidney and urinary tract anomalies
Reflective Model of Adherence to Non-Pharmaceutical Interventions in Preventing the COVID-19 Pandemic Based on the Normalization Process Theory
No full textPozadina istraživanja: Nefarmaceutske mjere (NFM) smanjuju prijenos infekcije COVID-19. Pridržavanje NFM-a u skladu s Teorijom procesa normalizacije (NPT) u koherentnim i prikladnim društvenim podskupinama korištenjem PLS-SEM reflektivnog mjernog modela do sada nije procijenjena. Metode: U veljači 2021. ispitanici - studenti medicine i osobe s poremećajima ovisnosti o drogama u liječenju kao koherentne (na temelju kontinuirane distribucije vjerojatnosti) u odnosu na prikladne skupine (na temelju pogodnosti, a ne jednake vjerojatnosti) sastavljene od putnika i osoba sumnjivih na COVID-19 iz Splitsko-dalmatinske županije (n = 656) popunili su anketne upitnike. U drugom dijelu istraživanja anketne upitnike su ispunili kronični bolesnici liječeni u dnevnim bolnicama (endokrinološka, respiracijski centar, hematološka i onkološka) KBC “Split” u razdoblju od svibnja do lipnja 2021. godine (n = 155). Modeliranje strukturnih jednadžbi parcijalnih najmanjih kvadrata (PLS-SEM) korišteno je za mjerenje reflektivnog modela procjene pridržavanja NFM-a prema NPT. Rezultati: Procjena reflektivnog modela PLS-SEM pružila je faktore specifične za dvije skupine u inverznim odnosima koji su odredili pridržavanje NFM-a s izvrsnom prilagodbom (χ 2 = 1,292, df = 1; P = 0,297, CFI = 1, TLI = 0,997, RMSEA = 0,011 (90% CI 0–0,105), RMSEA P = 0,604, SRMR = 0,008, Hoelter CN (α = 0,05) = 2322,757). Procjena kovarijance značajnih negativnih faktora (-0,716) otkrila je obrnuti odnos između prvog (pridržavanje NPI-a i internog lokusa kontrole [LoC] (0,640)) i drugog faktora; mlada odrasla dob (≤25) i najviši stupanj obrazovanja (1362). Kako je prvi faktor rastao, drugi je imao tendenciju pada. LoC je očekivani potencijalni mehanizam kojim spol (ML spol = −0,017, SE = 0,007, P < 0,016) i pripadnost koherentnim podskupinama (ML skupina = −0,008, SE = 0,003, P = 0,015) mogu proizvesti neizravni učinak pridržavanja NFM-a. U daljnjoj analizi primjenili smo postupak binomijalne regresijske analize da bi smo testirali dobiveni reflektivni PLS-SEM model pridržavanja NFM-a na kliničkom uzorku kroničnih bolesnika u dnevnom liječenju. Uključili smo tri prediktora (latentne varijable) iz dobivenog reflektivnog modela: dob, stručna sprema i Rooterov upitnik kontrole ponašanja. Dodali smo tri nove latentne varijable za koje smo pretpostavljali da mogu utjecati na pridržavanje NFM-a: trajanje bolesti, odbijanje liječenja tijekom COVID-19 pandemije i preboljenje infekcije COVID-19. Usporedimo li PLS-SEM reflektivni model pridržavanja NFM-a u homogenim i prigodnim skupinama s multinomijalnim regresijskim modelom pridržavanja NFM-a u skupini kroničnih bolesnika razvidno je da je PLS-SEM model imao izvrsno pristajanje. Tim je modelom objašnjen doprinos dobi (R2=0.452, 45.2% objašnjene varijance), stručne spreme (R2=0.391,39.1% objašnjene varijance) i vanjskog lokusa kontrole ponašanja (R2=0.109, 10,9% objašnjene varijance) u pridržavanju NFM-a. U skupini kroničnih bolesnika pomoću dva statistički značajna prediktora: preboljenje COVID-19 infekcije i tendencija eksternalnoj-vanjskoj kontroli ponašanja objašnjavaju se samo 14.9% varijance pridržavanja NFM-a. Prediktorske varijable kao što su dob i edukacija nemaju statistički značajan učinak na pridržavanje NFM-a u kroničnih bolesnika, dok je njihov doprinos u normalizaciji ponašanja u homogenim i prigodnim skupinama građana bez kroničnih oboljenja bio izuzetno značajan. Zaključak: Koherentne podskupine imale su izraženiju tendenciju integracije NFM-a u svakodnevni život. Grupni čimbenici koji olakšavaju normalizaciju bili su visoko obrazovani mlađi odrasli ljudi s tendencijom prema vanjskom LoC-u. Prediktorske varijable kao što su dob i edukacija nemaju statistički značajan učinak na pridržavanje NFM-a u kroničnih bolesnika, dok je njihov doprinos u normalizaciji ponašanja u homogenim i prigodnim skupinama građana bez kroničnih oboljenja bio izuzetno značajan. Tendencija vanjskoj kontroli ponašanja (external LoC) činila je kronične bolesnike prijemčljivijima za slijeđenje uputa i sklonijima pridržavanju i normalizaciji NFM-a u svakodnevnom životu. Razumijevanje ovih čimbenika omogućava stručnjacima da poboljšaju usklađenost prilagođavanjem javnozdravstvenih intervencija za ciljane društvene podskupine, kao i upravljanje u sadašnjim i budućim pandemijama. Naš reflektivni PLS-SEM model pridržavanja NFM-a temeljen na Teoriji procesa normalizacije mogao bi poslužiti kao teoretska i kvantitativna alternativa biomedicinskom modelu koji se koristi u planiranju javnozdravstvenih intervencija.Background: (Non-pharmaceutical interventions (NPIs) reduce the transmission of COVID-19. The adherence to NPIs has not yet been assessed using the Normalization Process Theory (NPT) in coherent and appropriate social subgroups through a PLS-SEM reflective measurement model. (Methods: (In February 2021, respondents - medical students and individuals undergoing drug addiction treatment, as coherent groups (based on continuous probability distribution) and convenience groups (based on convenience rather than equal probability) made of travelers and suspected COVID-19 cases from Split-Dalmatia County (n = 656) completed survey questionnaires. In the second phase, chronic patients treated in day hospitals (endocrinology, respiratory center, hematology, and oncology) at the Clinical Hospital Center Split participated between May and June 2021 (n = 155). Partial Least Squares Structural Equation Modeling (PLS-SEM) was employed to measure the reflective model of NPI adherence based on NPT. (Results: (The PLS-SEM reflective model evaluation provided two groups of specific factors with inverse relationships determining adherence to NPIs, demonstrating excellent model fit (χ 2 = 1,292, df = 1; P = 0,297, CFI = 1, TLI = 0,997, RMSEA = 0,011 (90% CI 0–0,105), RMSEA P = 0,604, SRMR = 0,008, Hoelter CN (α = 0,05) = 2322,757). The covariance analysis of significant negative factors (-0.716) revealed an inverse relationship between the first factor (adherence to NPIs and internal locus of control [LoC] (0.640)) and the second factor (young adult age (≤25) and higher education level (1362)). As the first factor increased, the second tended to decrease. LoC is a potential mechanism through which gender (ML gender = −0.017, SE = 0.007, P < 0.016) and coherent subgroup affiliation (ML group = −0.008, SE = 0.003, P = 0.015) can indirectly produce an influenced NPI adherence effect. Further analysis involved binary regression analysis to test the reflective PLS-SEM model to NPT adherence on a clinical sample of chronic patients in day treatment. Three predictors (latent variables) from the reflective model—age, education level, and Rotter's locus of control scale—were included, alongside three additional latent variables hypothesized to influence NPI adherence: disease duration, treatment refusal during the COVID-19 pandemic, and previous COVID-19 infection recovery. (Comparison between the PLS-SEM model for NPI adherence in homogeneous and convenience groups and the multinomial regression model for NPI in chronic patients revealed that the PLS-SEM model exhibited excellent fit. It explained the contribution of age (R² = 0.452, 45.2% of variance explained), education level (R² = 0.391, 39.1% of variance), and external LoC (R² = 0.109, 10.9% of variance explained) in adherence to NPIs. (In chronic patients, adherence to NPIs was explained by two significant predictors—previous COVID-19 infection recovery and a tendency towards external LoC—accounting for only 14.9% of variance in NPI adherence. Predictors like age and education statistically did not significantly affect NPI adherence among chronic patients, although their contribution was highly significant for behavior normalization in homogeneous and convenience groups without chronic illnesses. (Conclusion: (Coherent subgroups demonstrated a stronger tendency to integrate NPIs into daily life. Group factors facilitating normalization included highly educated young adults with a tendency toward external LoC. Predictors like age and education statistically did not significantly affect NPI adherence among chronic patients, though they were crucial for behavior normalization in in homogeneous and convenience groups without chronic illnesses. (The tendency toward external behavioural control (external LoC) made chronic patients more receptive to following instructions and normalizing NPIs in everyday life. (Understanding these factors allows professionals to improve compliance by tailoring public health interventions to targeted social subgroups and managing current and future pandemics. Our reflective PLS-SEM model of NPIs adherence based on NPT could serve as a theoretical and quantitative alternative to the biomedical model commonly used in public health intervention planning.
Body mass index trends in the period 2012–2022 and lifestyle habits of primary school children in the Split-Dalmatia County
No full textUvod: U posljednjem desetljeću je dječja pretilost postala ozbiljan javnozdravstveni problem, a do dodatnog povećanja prevalencije je došlo pojavom COVID-19 pandemije. Kako bi djeca stekla životne navike koje će zadržati u odrasloj dobi, potrebno je slijediti preporučene smjernice za tjelesnu aktivnost, sedentarni način života i duljinu spavanja. Cilj prvog istraživanja je bio ispitati je li indeks tjelesne mase (ITM) bio viši tijekom pandemije od razdoblja prije pandemije, koristeći trendove vezane uz spol, urbano-ruralno područje i status tjelesne aktivnosti djece u Splitsko-dalmatinskoj županiji (SDŽ). Cilj drugog istraživanja je bio uvidjeti razine tjelesne aktivnosti, sedentarnog načina života i duljine spavanja kako bi se uočile razlike između djece u odnosu na urbano-ruralno područje i spol u SDŽ-u. Metode: Prvo retrospektivno istraživanje je obuhvaćalo podatke sa sistematskih pregleda cjelokupne populacije osnovnoškolske djece u SDŽ-u u razdoblju od 10 godina. U analizi je sudjelovalo ukupno 103804 učenika prvih, petih i osmih razreda. Drugo presječno istraživanje je uključivalo 648 roditelja/staratelja koji su ispunili upitnik za učenike petih razreda osnovnih škola iz SDŽ-a u dobi od 10 i 11 godina. Rezultati: Prvim istraživanjem je utvrđeno da su tijekom pandemije porasle vrijednosti ITM-a kod svih učenika, osim kod djevojčica osmih razreda. U 10-godišnjem razdoblju je ustanovljeno da su učenici prvih razreda iz urbanih područja bili prekomjerno tjelesno teži i pretiliji, dok su u ruralnim područjima veći problem imali peti i osmi razredi. Djevojčice su bile prekomjerno tjelesno teže i pretilije u prvim i osmim razredima, a dječaci u petim razredima. Smanjena tjelesna aktivnost je utjecala na povećanje ITM-a kod oba spola, a posebice djevojčica. Tijekom pandemije se situacija dodatno pogoršala. Drugo istraživanje je pokazalo da djeca iz urbanih područja provode više vremena u tjelesnoj aktivnosti i sedentarnom načinu života. Dječaci su bili tjelesno aktivniji, dok su djevojčice više boravile u sedentarnom načinu života, osim u korištenju električnih uređaja vikendom. Nisu postojale urbano-ruralne i spolne razlike glede ukupne duljine spavanja. Djeca iz ruralnih područja su spavala dulje kad je škola bila ujutro. Djevojčice su spavale dulje od dječaka kada je škola bila popodne. Zaključci: Ova istraživanja mogu biti korisna javnozdravstvenim djelatnicima, kineziolozima i stručnjacima iz obrazovnog sustava, s ciljem razvoja strategije za promicanje svijesti o zdravim životnim navikama kod djece te kreiranja novih politika za SDŽ i okolne regije koje su gospodarski i kulturološki slične.Introduction: In the last decade, childhood obesity has become a serious public health problem, and an additional increase in prevalence occurred at the beginning of the COVID-19 pandemic. In order for children to acquire life habits that they will keep in adulthood, it is necessary to follow the recommended guidelines for physical activity, a sedentary lifestyle and the sleep duration. The aim of the first research was to investigate if the body mass index (BMI) increased during the pandemic compared to the period prior, analyzing trends associated with sex, urban-rural area, and physical activity status of children in Split-Dalmatia County (SDC). The aim of the second research was to analyse the level of physical activity, sedentary lifestyle and sleep duration in order to observe the differences between children in relation to urban-rural areas and sex in SDC. Methods: The first retrospective research encompassed data derived from physical examinations of the complete population of primary school children within the SDC, conducted over a span of ten years. A total of 103,804 first, fifth and eighth grade students participated in the analysis. The second cross-sectional research included 648 parents/guardians who filled out a questionnaire for 10- and 11-year-old fifth-grade primary school students from SDC. Results: The first research findings showed that BMI values increased during the pandemic in all students, except for eighth-grade girls. In a period of 10 years, first-graders from urban areas were excessively overweight and obese, while fifth- and eighth-graders in experienced these problems in rural areas. In the first and eighth grades, girls exhibited higher rates of overweight and obesity, while boys were in the fifth grade. A decline in physical activity has been associated with an increase in BMI for both boys and girls, with a particularly pronounced effect observed in girls. During the pandemic, the situation further worsened. Second research showed that children from urban areas spend more time in physical activity and a sedentary lifestyle. Boys were more physically active, while girls were more sedentary, except for the use of electrical devices on weekends. There were no urban-rural and sex differences regarding the total sleep duration. Children from rural areas slept longer when school was in the morning. Girls slept more than boys when school was in the afternoon. Conclusions: This research can be useful to public health professionals, kinesiologists and experts from the educational system, with the aim of developing a strategy to promote awareness of healthy lifestyle habits among children and create new policies for SDC and surrounding areas that show economic and cultural parallels
Development of potential inhibitors of SARS-CoV-2 coronavirus nucleocapsid protein
No full textCilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je otkriti nove potencijalne inhibitore dimerizacijske domene nukleokapsidnog N proteina SARS-CoV-2 virusa primjenom računalnih metoda koje uključuju analizu kristalografske strukture proteina, identifikaciju veznog mjesta, izradu farmakoforne mape, virtualni probir spojeva, molekularno sidrenje, validaciju rezultata te procjenu kardiotoksičnosti i fizikalno-kemijskih svojstava odabranih liganada. Metode: Analizirana je kristalografska struktura dimerizacijske domene nukleokapsidnog proteina SARS CoV 2 virusa preuzeta iz Protein Data Bank baze podataka, kako bi se identificirala ključna vezna mjesta koristeći DoGSiteScorer. Na temelju dobivenih podataka izrađena je farmakoforna mapa korištenjem Discovery Studio 2024, koja je poslužila kao osnova za virtualni probir spojeva putem ZINCPharmer servisa. Receptor i ligandi obrađeni su u programima Chimera, Open Babel i Meeko, dok je molekularno sidrenje provedeno korištenjem AutoDock Vina. Validacija rezultata izvršena je usporedbom RMSD vrijednosti između različitih modela sidrenja u AutoDock Vina i AutoDock4. Za vizualizaciju kompleksa korišten je ChimeraX, a analiza interakcija obavljena je u Discovery Studio 2024. Predviđanje kardiotoksičnosti provedeno je pomoću PRED-hERG alata, dok su fizikalno-kemijska svojstva liganada kvantificirana uz pomoć RDKit-a. Rezultati: Virtualnim probirom identificirano je ukupno 787 molekula koje su zadovoljavale zadane farmakoforne kriterije. Nakon uklanjanja strukturnih duplikata preostalo je 470 jedinstvenih spojeva. Ovi spojevi rangirani su prema afinitetu vezanja, usklađenosti s Lipinski pravilom petice te predviđenoj odsutnosti kardiotoksičnih učinaka. Na temelju sveobuhvatne analize, odabrano je deset najperspektivnijih liganada za daljnja istraživanja, koji mogu biti osnova za potencijalna daljnja istraživanja i razvoj inhibitora nukleokapsidnog proteina SARS CoV 2. Zaključak: Rezultati istraživanja ukazuju na potencijal inhibicije dimerizacijske domene nukleokapsidnog proteina SARS CoV 2 kao nove strategije u borbi protiv virusa. Međutim, kako bi se utvrdila stvarna biološka učinkovitost i sigurnost ovih spojeva, potrebno je provesti opsežna in vitro i in vivo ispitivanja.Objectives: The aim of this research was to identify new potential inhibitors of the dimerization domain of the SARS-CoV-2 virus nucleocapsid N protein using computational methods, including analysis of the crystallographic structure of the protein, identification of the binding site, creation of a pharmacophore map, virtual screening of compounds, molecular docking, validation of results, and assessment of cardiotoxicity and physicochemical properties of the selected ligands. Methods: The crystallographic structure of the dimerization domain of SARS CoV 2 virus was obtained from the Protein Data Bank to identify critical binding sites using DoGSiteScorer. A pharmacophore model was generated based on these data using Discovery Studio 2024, and used as the basis for a virtual screening of compounds via the ZINCPharmer service. The receptor and ligands were processed using Chimera, Open Babel and Meeko, and molecular docking was performed with AutoDock Vina. Docking results were validated by comparing RMSD values across different models in AutoDock Vina and AutoDock4. Complex visualization was carried out using ChimeraX, while binding interactions were analyzed with Discovery Studio 2024. Potential cardiotoxicity was predicted using the PRED-hERG tool, and the physicochemical properties of the ligands were quantified with RDKit. Results: Through virtual screening, a total of 787 molecules were identified that satisfied the defined pharmacophore criteria. After removing structural duplicates, 470 compounds remained. These compounds were ranked according to binding affinity, compliance with Lipinski's Rule of Five, and predicted absence of cardiotoxic effects. Based on a comprehensive analysis, ten of the most promising ligands were chosen for the potential future development as specific inhibitors of the SARS CoV 2 nucleocapsid protein. Conclusion: The study results indicate a potential for targeting the dimerization domain of the SARS CoV 2 nucleocapsid protein as an innovative strategy against the virus. Nevertheless, extensive in vitro and in vivo evaluations are required to ascertain the true biological efficacy and safety of these compounds
Prognostic Value of Apparent Diffusion Coefficient (ADC) in Patients with Diffuse Gliomas
No full textCiljevi: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti postoje li promjene pojavnog difuzijskog koeficijenta (engl. apparent diffusion coefficient, ADC) uz područje imbibicije gliomske lezije koje bi mogle odgovarati zonama infiltracije nevidljivima standardnim metodama MR snimanja. Također, istražene su promjene ADC vrijednosti u izgledom normalnoj bijeloj tvari mozga na standardnim MR sekvencama (engl. normal appearing white matter, NAWM) ipsilateralne i kontralateralne hemisfere u bolesnika s gliomskim novotvorinama. Dodatni cilj bio je istražiti postoji li korelacija ADC vrijednosti i vremena preživljenja. Materijali i metode: U istraživanje je uključeno ukupno 49 pacijenata liječenih u KBC-u Split u razdoblju od 2016. do 2021. godine zbog glioma visokog gradusa. Analizirane su MR pretrage prije početka liječenja te kontrolne MR pretrage nakon završetka terapije. ROI (engl. region of interest) su postavljani u peritumorsku regiju, uz leziju koja je pokazivala imbibiciju kontrastom (dvije zone) te u ipsilateralnu i simetrično u kontralateralnu NAWM. Rezultati: Analiza je pokazala povišene ADC vrijednosti u NAWM u bolesnika s kraćim vremenom preživljenja u odnosu na one s duljim preživljenjem u obje moždane hemisfere. Na početnom MR-u prije terapije ova razlika nije bila statistički značajna, no na kontrolnoj MR pretrazi nakon liječenja postala je značajna. Također je uočena negativna korelacija između ADC vrijednosti u NAWM i preživljenja, pri čemu su viši ADC bili povezani s lošijim ishodom. ADC vrijednosti u peritumorskoj regiji bile su niže u fpacijenata s kraćim vremenom preživljenja, no razlike nisu bile statistički značajne na oba mjerenja. Zaključak: Naše istraživanje sugerira da ADC vrijednosti u NAWM mogu imati prognostičku vrijednost kod pacijenata s gliomima. Također, iako nisu statistički značajne u svim mjerenjima, ADC vrijednosti u peritumorskoj regiji pokazuju trend prema nižim vrijednostima u pacijenata s lošijim ishodom, što može ukazivati na višu celularnost i agresivniji tumorski fenotip. Dodatna istraživanja s većim brojem ispitanika, standardiziranim metodologijama i multimodalnim pristupima, uključujući MR spektroskopiju i perfuziju, mogla bi pomoći u boljem razumijevanju prognostičkog potencijala ADC mapa u gliomima.Objectives: The aim of this study was to evaluate whether changes in the apparent diffusion coefficient (ADC) values in the region adjacent to contrast enhanced glioma lesions could correspond to infiltration zones that are not visible using standard MR imaging techniques. Additionally, we aimed to assess changes in ADC values in the normal-appearing white matter (NAWM) of the ipsilateral and contralateral hemispheres in glioma patients. Another objective was to explore the correlation between ADC values and overall survival. Materials and Methods: The study included 49 patients treated at the University Hospital Center Split between 2016 and 2021 for high-grade gliomas. MR imaging was analyzed before treatment initiation and after the completion of treatment. Regions of interest (ROI) were placed in the peritumoral region adjacent to the contrast-enhancing lesion (two zones) and in the ipsilateral and symmetrically contralateral NAWM. Results: The analysis revealed higher ADC values in the NAWM of patients with shorter survival compared to those with longer survival in both hemispheres. Although this difference was not statistically significant on pre-treatment MR imaging, it became significant on post-treatment control MR imaging. A negative correlation was observed between ADC values in the NAWM and survival, with higher ADC values associated with worse outcomes. ADC values in the peritumoral region were lower in patients with shorter survival compared to those with longer survival, but these differences were not statistically significant in one of the measurements. Conclusion: Our findings suggest that ADC values in the NAWM may have prognostic value for glioma patients. While not statistically significant in all measurements, ADC values in the peritumoral region showed a trend toward lower values in patients with worse outcomes, potentially indicating higher cellularity and a more aggressive tumor phenotype. Further research with larger sample sizes, standardized methodologies, and multimodal approaches, including MR spectroscopy and perfusion, could enhance our understanding of the prognostic potential of ADC analysis in gliomas
The influence of Dapagliflozin on foot microcirculation in patients with type 2 diabetes with and without peripheral arterial disease
No full textKod oboljelih od šećerne bolesti (ŠB) višestruko je povećan rizik od razvoja periferne arterijske bolesti (PAB) uz značajno lošiju prognozu, u smislu usporenog cijeljenja rana, razvoja gangrene i amputacija, u odnosu na pacijente s PAB a bez ŠB uz jednaki kardiovaskularni morbiditet i mortalitet. SGLT2 inhibitori, osim antihiperglikemijskog učinka, značajno smanjuju rizik od velikih štetnih kardiovaskularnih događaja, hospitalizacije zbog srčanog popuštanja, kardiovaskularnog i ukupnog mortaliteta te od progresije kronične bubrežne bolesti. Iako SGLT2 inhibitori pokazuju brojne povoljne učinke na mikrocirkulaciju, terapija SGLT2 inhibitorima povećava rizik od amputacija donjih ekstremiteta, no preporuke stručnih društava vezane uz terapiju SGLT2 inhibitorima, kod pacijenata s DFU nisu usuglašene. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi, dolazi li do promjena u mikrocirkulaciji tj. tkivnoj oksigenaciji stopala, koja je mjerena transkutanom tkivnom oksimetrijom (TcPO2), kod pacijenata sa ŠBT2 i PAB te bez PAB-a uz usporedbi s pacijentima koji imaju PAB a uzimaju druge antidijabetike (metformin, DPP-4 inhibitori, gliklazid, inzulin). Rezultati našeg istraživanja su pokazali da je učinak SGLT- 2 inhibitora dapagliflozina na mikrocirkulaciju stopala heterogen. Kod pacijenata sa hipoksijom stopala (TcPO2 = 40mmHg), a uzimali su dapagliflozin, došlo je do minimalnog poboljšanja mikrocirkulacije stopala (0.24, 1.22 mm Hg), bez značajne razlike između grupa. U grupi pacijenata s PAB koji su uzimali dapagliflozin, utvrđen je statistički značajno veći broj pacijenata kod kojih se mikrocirkulacija pogoršala (p = 0.037), dok u grupi bez PAB liječenoj dapagliflozinom i grupi s PAB liječenoj drugim antidijabeticima nije nađena značajna razlika između navedenih podgrupa. Ovi rezultati govore u prilog važnosti evaluacije dinamike promjene nalaza TcPO2 u procjeni ugroženosti stopala kod pacijenata sa ŠBT2 i PAB. Rezultati istraživanja ukazuju da među pacijentima sa ŠBT2 i PAB terapija dapagliflozinom značajno češće dovodi do pogoršanja, nego do poboljšanja mikrocirkulacije tj. tkivne oksigenacije stopala uz klinički značajan intenzitet pogoršanja nalaza. Potrebna su daljnja istraživanja, na većem broju pacijenata s PAB i TcPO2 = 40mmHg) at baseline and follow-up who were taking dapagliflozin, there was minimal improvement in foot microcirculation (0.24, 1.22 mm Hg), with no significant difference between the groups. In the group of patients with PAD taking dapagliflozin, a significantly higher number of patients with worsening microcirculation was found (p = 0.037), while in the group without PAD treated with dapagliflozin and in the group with PAD treated with other antidiabetic drugs, no significant difference was found between the mentioned subgroups. These results emphasise the importance of evaluating the dynamics of changes in TcPO2 findings when assessing foot risk in patients with T2DMand PAD. The results of the study suggest that dapagliflozin therapy worsens rather than improves microcirculation, i.e. tissue oxygenation of the feet, in patients with T2DM and PAD, with the intensity of the worsening being clinically significant. Further studies in a larger number of patients with PAD and TcPO2 < 40 mm Hg are needed to clarify the effects of SGLT2 inhibitors on microcirculation and tissue oxygenation of the feet and the potential risk of amputation
Retraction of Scientific Articles Due to Conflict of Interest: An Analysis Using the Retraction Watch Database
No full textCilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost i obilježja znanstvenih članaka koji su povučeni, ispravljeni ili označeni izrazom zabrinutosti zbog sukoba interesa (engl. Conflict of Interest, CoI), koristeći podatke iz baze Retraction Watch (RW). Posebna je pažnja posvećena slučajevima u kojima je CoI bio naveden kao jedini razlog za intervenciju, kao i analiziranju dodatnih pratećih razloga, distribucije po zemljama i izdavačima te vremenskog razmaka između objave i izdavačke intervencije. Materijali i metode: U istraživanju su korišteni podaci iz RW baze, koja je od 2023. godine javno dostupna putem platforme Crossref. Uključeni su samo oni zapisi kod kojih je CoI bio naveden kao jedini ili jedan od razloga za povlačenje, ispravak, izraz zabrinutosti ili ponovnu objavu. Podaci su analizirani i strukturirani u programu Microsoft Excel 365, a za svaki članak bilježeni su: vrsta retrakcijske obavijesti, status CoI-a, dodatni razlozi, datumi objave, država podrijetla, vrsta i područje rada, broj autora, broj institucija i izdavač. Svi su članci ručno provjereni putem mrežnih stranica izdavača. Statistička analiza provedena je u Pythonu (verzija 3.11), primjenom bootstrap metode (10.000 ponavljanja) za izračun medijana i 95 % intervala pouzdanosti za varijable: vrijeme do retrakcijske obavijesti, broj autora i broj institucija, zasebno za svaku vrstu intervencije. Rezultati: Ukupno su analizirana 606 zapisa iz baze RW, od kojih su 473 rada povučena, 38 ispravljena, 93 označena kao izrazi zabrinutosti, a dva su vraćena u objavu nakon ispravaka. CoI je bio jedini razlog povlačenja u 6,55 % povučenih radova, u 16,1% ispravaka i u 55,9% izraza zabrinutosti. Najčešće dodatne nepravilnosti uključivale su lažnu recenziju, probleme s autorstvom te uredničke ili institucionalne istrage. Medijan vremena do povlačenja iznosio je 518 dana, dok su izrazi zabrinutosti imali znatno duži vremenski razmak. Najveći broj povučenih članaka potjecao je iz Pakistana, Kine, Saudijske Arabije i Indije, dok su najzastupljeniji izdavači bili PLoS, Elsevier i Wiley. Najčešći oblik članaka bio je izvorni znanstveni rad, a tematski su dominirale prirodne i biomedicinske znanosti. Zaključak: CoI je rijetko naveden kao jedini razlog za povlačenje znanstvenih radova, ali često se pojavljuje u kombinaciji s ozbiljnijim znanstvenim nepravilnostima. Ispravci i izrazi zabrinutosti češće se koriste kada je CoI jedini problem, što ukazuje na varijabilnost u pristupu izdavača. Nedostatak standardiziranih retrakcijskih obavijesti i varijabilno prijavljivanje CoI-a predstavljaju izazov za transparentnost i odgovornost u znanstvenom izdavaštvu. Potrebne su dodatne edukacije i standardizirane mjere kako bi se unaprijedila primjena etičkih načela i povjerenje u znanstvenu literaturu.Objectives: The objective of this thesis was to examine the frequency and characteristics of scientific articles retracted, corrected, or marked with an expression of concern due to conflict of interest (CoI), based on data from the Retraction Watch (RW) database. Special attention was given to cases where CoI was the sole reason for editorial intervention, along with analysis of additional causes, publication timelines, geographic and publisher distribution. Materials and Methods: The study utilized data from the RW database, which has been publicly available through the Crossref platform since 2023. Only records in which CoI was listed as the sole or one of the reasons for retraction, correction, expression of concern, or republication were included. The data were analyzed and structured using Microsoft Excel 365, and for each article, the following variables were recorded: type of retraction notice, CoI status, additional reasons for retraction, publication and notice dates, country of origin, article type and field, number of authors, number of affiliated institutions, and publisher. All articles were manually verified using the websites of the original journals or publishers. Statistical analysis was performed in Python (version 3.11) using the bootstrap method (10,000 iterations) to calculate the median and 95% confidence intervals for the following variables: time to retraction notice, number of authors, and number of institutions, analyzed separately for each type of editorial intervention. Results: A total of 606 entries were analyzed: 473 retractions, 38 corrections, 93 expressions of concern, and 2 reinstatements. CoI was cited as the sole reason in 6.55% of retractions, 16.1% of corrections, and 55.9% of expressions of concern. The most common co-occurring reasons included fake peer review, authorship issues, and investigations by journals or institutions. The median time to retraction was 518 days. Most retracted articles were published between 2012 and 2021. The leading countries of origin were Pakistan, China, Saudi Arabia, India, and the United States. The most represented publishers were PLoS, Elsevier, and Wiley. Research articles in the fields of life and health sciences dominated the dataset. Conclusion: Conflict of interest is rarely the sole cause of article retraction but frequently accompanies more severe forms of research misconduct. Corrections and expressions of concern are more often issued when CoI is the only concern, indicating varying editorial practices. The lack of standardization in retraction notices and inconsistent CoI reporting represent key challenges to transparency in scientific publishing. The findings highlight the need for improved editorial policies and greater emphasis on ethical standards in research communication
Kvaliteta promjena života pacijenata u stacionarnoj gerijatrijskoj rehabilitaciji, mjerena modificiranom ljestvom SF 12 s obzirom na poboljšanje tjelesnog i mentalnog zdravlja
No full textObjectives: Our Study aimed to analyse the QOL changes of Patients staying at the geriatric rehabilitation in Coburg from September 2023 to March 2024. In total a sample of 232 patients was obtained, 144 being female and 88 male with an average age of 85 years. Patients stayed on average for 25 days in the geriatric rehabilitation. Material and Methods: We got our data from the gibdat/Geridoc database, which included standard parameters and parameters of a modified SF-12 quality of life questionnaire. This data was then analysed and results were calculated using the Predictive Analytics Software programme (PASW). We then compared the average results of the arrival at the geriatric rehabilitation with the average results on leaving the geriatric rehabilitation. T-test and Wilcoxon-test were performed to calculated P-values. For normality of data distribution Shapiro-Wilk-test was performed. Results: A stationary geriatric rehabilitation is having a positive effect on the patients physical as well as mental health (P<0.001). Barthel-Index improved significantly for every patient (P<0.001), as well as the de Morton Mobility Index (DEMMI) improved significantly (P<0.001). The positive connection of physical health (P<0.001) and satisfaction (P<0.001) could be significantly proven, singe both values improved significantly. Mental health situation and Loneliness (P=0.213) don’t seem to be connected significantly. Conclusion: A stationary geriatric rehabilitation is having a positive effect on the patients physical as well as mental health. Barthel-Index and de Morton Mobility Index got improved during the stay at the geriatric rehabilitation. The direct connection of physical health and satisfaction could be significantly proven. Mental health situation and Loneliness could not directly be proven to be connected. Further studies in these fields are needed, to locate more precisely where the most important aspects can be found. Especially those that can be influenced by in order to improve the outcomes.Ciljevi: Naša studija imala je za cilj analizirati promjene kvalitete života pacijenata koji su boravili na gerijatrijskoj rehabilitaciji u Coburgu od rujna 2023. do ožujka 2024. Ukupno je dobiven uzorak od 232 pacijenta, 144 žena i 88 muškaraca prosječne dobi od 85 godina. Bolesnici su u prosjeku ostajali 25 dana na gerijatrijskoj rehabilitaciji. Materijali i metode: Podatke smo dobili iz baze podataka gibdat/Geridoc koja uključuje standardne parametre i parametre modificiranog SF-12 upitnika kvalitete života. Ti su podaci zatim analizirani i rezultati su izračunati pomoću programa Predictive Analytics Software (PASW). Potom smo usporedili prosječne rezultate dolaska na gerijatrijsku rehabilitaciju s prosječnim rezultatima napuštanja gerijatrijske rehabilitacije. Provedeni su T-test i Wilcoxonov test za izračunate P-vrijednosti. Za normalnost distribucije podataka proveden je Shapiro-Wilkov test. Rezultati: Stacionarna gerijatrijska rehabilitacija ima pozitivan učinak na tjelesno i mentalno zdravlje bolesnika (P<0.001). Barthel-indeks značajno se poboljšao za svakog pacijenta (P<0.001), kao i de Mortonov indeks pokretljivosti (DEMMI) značajno se poboljšao (P<0.001). Pozitivna povezanost tjelesnog zdravlja (P<0.001) i zadovoljstva (P<0.001) mogla se značajno dokazati, budući da su se obje vrijednosti značajno poboljšale. Čini se da stanje mentalnog zdravlja i usamljenost (P=0.213) nisu značajno povezani. Zaključci: Iz naše rasprave možemo zaključiti da stacionarna gerijatrijska rehabilitacija ima pozitivan učinak na tjelesno, ali i psihičko zdravlje bolesnika. Izravna povezanost tjelesnog zdravlja i zadovoljstva mogla bi se značajno dokazati. Nije se mogla dokazati izravna povezanost stanja mentalnog zdravlja i usamljenosti. Životna situacija pacijenata u kategorijama ESH, SOEP i usamljenost nije se značajno mijenjala. Potrebna su daljnja istraživanja u ovim poljima kako bi se preciznije lociralo gdje se mogu pronaći najvažniji aspekti. Osobito onih na koje se može utjecati kako bi se poboljšali ishodi