Repository of Faculty of Kinesiology, University of Zagreb - KIFoREP
Not a member yet
1705 research outputs found
Sort by
Injuries and injury prevention among competitive snowboarders
No full textDaskanje na snijegu je sport kojeg karakteriziraju složeni elementi tehnike, velike brzine i amplitude leta, hladni vremenski uvjeti te, u pojedinim disciplinama, česti kontakt između natjecatelja. Neprestani razvoj sporta doveo je do značajnog povećanja kompleksnosti elemenata tehnike i razine motoričkih sposobnosti potrebnih za uspjeh. Sportaši neprestano moraju razvijati nove, zahtjevnije i potencijalno opasne elemente tehnike ukoliko žele ostati na elitnoj razini. Iz tog razloga, rizik od ozljeda se doživljava kao sastavni dio profesionalnog daskanja na snijegu. Visoka učestalost i ozbiljnost ozljeda kod natjecatelja u daskanju na snijegu naglašava potrebu za razvojem strategija prevencije nastanka ozljede. Prevencija ozljeda posebno je važna kod mladih sportaša, zbog negativnog utjecaja ozljeda na razvoj mišićno koštanih struktura što može rezultirati dugoročnim oštećenjem. Cilj ovog diplomskog rada je opisati ozljede koje se najčešće javljaju kod natjecatelja u daskanju na snijegu i usporediti uzorak ozljeda u različitim disciplinama na natjecanjima Svjetskog kupa i Zimskih olimpijskih igara, te sumirati dostupne informacije o strategijama prevencije navedenih ozljeda. Ozljede ligamenata i zglobova predstavljaju najčešću vrstu ozljeda, a koljeno se ističe kao anatomska regija s najvećom učestalošću i ozbiljnošću ozljeđivanja. Tehničke pogreške u fazama odraza i doskoka koje rezultiraju padom, sudarom s drugim natjecateljima ili beskontaktnom ozljedom, pokazale su se kao glavni uzrok nastanka ozljede. Većina ozljeda u daskanju na snijegu povezana je s elementima koji uzrokuju let, stoga ne čudi da je kod disciplina big air, snowboard cross i halfpipe utvrđena najveća učestalost ozljeda. Ovaj rad sistematizira podatke o implementaciji i općim principima strategija prevencije ozljeda te navodi kondicijske zahtjeve sporta koje bi treneri trebali uzeti u obzir prilikom razvoja programa treninga usmjerenog na poboljšanje izvedbe i upravljanja rizikom od ozljede. Osim toga, opisane su strategije prevencije ozljeda onih anatomskih regija kod kojih je utvrđena najveća učestalost i ozbiljnost ozljeda.Snowboarding is a sport defined by complex technical movements, high velocities and aerial amplitudes, cold weather conditions, and, in specific disciplines, frequent physical contact between competitors. The ongoing evolution of sport has contributed to a notable increase in both technical and physical demands required for athletic success. To maintain elite level performance, athletes are required to continuously develop new, more complex, and often hazardous maneuvers. Therefore, injury risk is widely acknowledged as an inherent component of professional snowboarding. The high incidence and severity of injuries among competitive snowboarders underscore the urgent need for effective injury prevention strategies. This is particularly crucial for youth athletes, given the potentially detrimental effects of injuries on the development of musculoskeletal structures and the associated risk of long-term impairment. The purpose of this thesis is to identify the most common injuries sustained by competitive snowboarders, to analyze injury patterns across different snowboarding events at World Cup and Winter Olympic level, and to synthesize the existing literature on injury prevention strategies. Ligament and joint injuries represent the most common type of injury, with the knee standing out as the anatomical region with the highest incidence and severity of injury. The predominant causes of injury are technical errors during the take-off and landing phases which result in falls, collisions with other competitors, and non-contact mechanisms. Aerial maneuvers were identified as the primary contributors to injury, which explains the elevated injury rates observed in disciplines such as big air, snowboard cross, and halfpipe. This thesis consolidates current knowledge regarding the implementation and general principles of injury prevention strategies. Furthermore, it outlines the physical conditioning requirements specific to snowboarding, which should be considered when developing training programs designed to enhance athletic performance while mitigating injury risk. Finally, it presents targeted prevention strategies for each of the most frequently injured anatomical regions
Alpine skiing for blind and visually impaired persons
No full textDiplomski rad obrađuje temu alpskog skijanja s posebnim naglaskom na inkluziju slijepih i slabovidnih osoba u ovaj sport. U uvodnom dijelu se naglašava važnost alpskog skijanja kao natjecateljske i rekreacijske aktivnosti dostupne širokom spektru ljudi, uključujući i osobe s invaliditetom. Posebno se ističe doprinos sporta u razvoju samopouzdanja, socijalnih vještina i osjećaja zajedništva među slijepim i slabovidnim skijašima, zahvaljujući korištenju vodiča i prilagođene opreme. Povijesni pregled skijanja ukazuje na njegovo podrijetlo iz prapovijesti, gdje je služilo kao sredstvo preživljavanja, sve do njegove modernizacije i sportskog karaktera u 19. i 20. stoljeću. U Hrvatskoj skijanje ima dugu tradiciju koja počinje krajem 19. stoljeća, a vrhunac popularnosti doseže zahvaljujući uspjesima Janice i Ivice Kostelić. Povijest skijanja slijepih i slabovidnih osoba započinje tek polovicom 20. stoljeća. U ovom radu prikazan je razvoj para alpskog skijanja nakon Drugog svjetskog rata i institucionalizacija natjecanja za osobe s invaliditetom. Povezano s tim, u radu se istražuju značajke slijepih i slabovidnih osoba koje determiniraju načine obuke i sudjelovanja u skijaškim disciplinama te razlike između profesionalnih i rekreacijskih slijepih skijaša s obzirom na izazove i razinu podrške koju primaju. Na temelju identificiranih ograničenja slijepih i slabovidnih osoba opisane su specifičnosti skijaške obuke i mogućnosti njihovog uključivanja u rekreacijski i natjecateljski oblik alpskog skijanja. Dodatno se objašnjava značaj i način korištenja odgovarajuće opreme i educiranih vodiča koji utječu na percepciju vizualnih i auditivnih informacija pri upravljanju skijaškom izvedbom osoba s oštećenjem vida te se obrazlaže način i svrha kategorizacije skijaša natjecatelja. Primjenom metode intervjua, prikupljeni su relevantni podaci kao argumenti za izvođenje zaključaka koji upućuju na važnost tehničke, stručne i institucionalne podrške slijepim i slabovidnim osobama u alpskom skijanju. Za provedbu polustrukturiranog intervjua odabrane su osobe iz reda trenera i vodiča te iz reda skijaša s oštećenjem vida kako bi dobiveni podaci bili odraz iskustva oba sudionika u procesu obuke i aktivnog bavljenja alpskim skijanjem.This thesis explores the topic of alpine skiing with a special emphasis on the inclusion of blind and visually impaired individuals in the sport. The introductory section highlights the importance of alpine skiing as a competitive and recreational activity accessible to a wide range of people, including those with disabilities. The text emphasizes the sport’s contribution to the development of self-confidence, social skills, and a sense of community among blind and visually impaired skiers, made possible through the use of guides and adapted equipment. A historical overview of skiing traces its origins back to prehistoric times, where it served as a means of survival, up to its modernization and transformation into a sport in the 19th and 20th centuries. In Croatia, skiing has a long tradition dating back to the late 19th century, reaching its peak in popularity thanks to the achievements of Janica and Ivica Kostelić. The history of skiing for blind and visually impaired individuals began only in the mid-20th century. This paper presents the development of para alpine skiing after World War II and the institutionalization of competitions for persons with disabilities. In connection with this, the study investigates the characteristics of blind and visually impaired individuals that influence training methods and participation in skiing disciplines, as well as the differences between professional and recreational blind skiers in terms of the challenges they face and the level of support they receive. Based on the identified limitations of blind and visually impaired individuals, the paper describes the specific aspects of ski training and the possibilities for their inclusion in both recreational and competitive forms of alpine skiing. Furthermore, it explains the importance and use of appropriate equipment and trained guides, who affect the perception of visual and auditory information in managing the skiing performance of visually impaired persons. The paper also elaborates on the system and purpose of categorizing competitive skiers. Using the interview method, relevant data were collected to support conclusions pointing to the importance of technical, professional, and institutional support for blind and visually impaired persons in alpine skiing. For the implementation of the semi-structured interview, individuals were selected from among coaches and guides, as well as skiers with visual impairments, to ensure that the data reflect the experience of both groups involved in the training process and active participation in alpine skiing
THE IMPACT OF BODY COMPOSITION AND SPORT ON THE OCCURRENCE OF SCOLIOTIC POSTURE IN SIXTH AND SEVENTH GRADE PRIMARY SCHOOL STUDENTS.
No full textPosturalne asimetrije sve su češće pojave kod djece. Jedno od razdoblja koje je rizično za razvoj takve asimetrije je predadolescentsko razdoblje budući da kreće nagli rast kostiju koji mišići ne mogu pratiti. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi utječe li sastava tijela i odabir sporta na pojavu skoliotičnog držanja kod predadolescenata. U istraživanju je sudjelovalo 60 ispitanika prosječne dobi 11,3 ± 0,59 godina s područja grada Bjelovara. Svaki ispitanik se bavio određenim sportom. Sportovi koji su uključeni u istraživanje su nogomet, košarka, badminton, gimnastika i taekwondo. Mjerenje je provedeno pomoću skoliometra, metra, vage Tanita te pomoću Adamsovog testa. Varijable koje su se mjerile su kut rotacije tijela, visina tijela, težina tijela, postotak masnog tkiva i indeks tjelesne mase. Rezultati su pokazali da ispitanici koji se bave sportom u kojem je više uključena jedna strana tijela imaju veće šanse za pojavu skoliotičnog držanja. U sportovima poput gimnastike, koji su simetričniji i u kojima se podjednako uključuju obje strane tijela, čini se da postoji smanjen rizik za razvoj skoliotičnog držanja i skolioze. Također rezultati su pokazali da postoji povezanost između sastava tijela i skoliotičnog držanja međutim ona nije statistički značajna. To ukazuje na to da sastav tijela možda nije ključan faktor u razvoju skoliotičnog držanja to jest da drugi faktori mogu imati veći utjecaj na posturu. Treba napomenuti da je uzorak ispitanika nedovoljan da bi se rezultati generalizirali na čitavu populaciju predadolescentske dobi međutim preporučuje se trenerima i stručnjacima da obrate pozornost na ravnotežu u tjelesnim aktivnostima. Također poželjno je daljnje istraživanje drugih faktora kao što je biomehanika kretanja.Postural asymmetries are becoming more common in children. One of the periods that is risky for the development of such asymmetry is the pre-adolescent period, as it marks the beginning of rapid bone growth that muscles can not keep up with. The aim of this research was to determine whether body composition and sports selection influence the occurrence of scoliosis posture in pre-adolescents. The study involved 60 participants with an average age of 11.3 ± 0.59 years from the city of Bjelovar. Each participant was engaged in a specific sport. The sports included in the study were football, basketball, badminton, gymnastics, and taekwondo. The measurements were taken using a scolimeter, a tape measure, a Tanita scale, and the Adams test. The variables measured were body rotation angle, body height, body weight, body fat percentage and body mass index. The results showed that participants involved in sports that engage one side of the body more have a higher chance of developing scoliosis posture. In sports such as gymnastics, which are more symmetrical and involve both sides of the body equally, there appears to be a reduced risk of developing scoliotic posture and scoliosis. The results also showed that there is a connection between body composition and scoliosis posture; however, it is not statistically significant. This suggests that body composition may not be a key factor in the development of scoliosis posture, meaning that other factors may have a greater impact on posture. It should be noted that the sample number of participants is insufficient to generalize the results to the entire pre-adolescent population. However, it is recommended that coaches and experts pay attention to balance in physical activities. Further research into other factors, such as movement biomechanics, is also desirable
Differences in the effectiveness of methodical exercises in learning gymnastic elements in young girls
No full textCilj ovog diplomskog rada bio je ispitati učinkovitost različitih setova metodičkih vježbi u učenju osnovnih gimnastičkih elemenata kod djevojčica dvije dobne skupine. Istraživanje je provedeno na uzorku od 84 djevojčice, polaznice programa škole gimnastike u dobi od 5 do 8 godina, koje su bile podijeljene u četiri grupe. Dvije grupe primjenjivale su Set 1 metodičkih vježbi, a druge dvije Set 2, kroz razdoblje od 12 tjedana. Mjerenja su provedena u tri faze – inicijalnoj, tranzitivnoj i finalnoj – a kvalitetu izvedbe ocjenjivale su licencirane sutkinje prema unaprijed utvrđenim kriterijima.
Rezultati su pokazali da su obje skupine djevojčica napredovale u učenju gimnastičkih elemenata, no kod mlađe dobne skupine (2018./2019. godište) Set 1 vježbi pokazao je statistički značajnu veću učinkovitost u odnosu na Set 2, posebno na spravama kao što su preskok, greda i dvovisinske ruče. Kod starije skupine (2016./2017. godište) nije utvrđena značajna razlika u učinkovitosti između setova.
Dobiveni rezultati naglašavaju važnost primjene ciljanih, raznovrsnih i razvojno primjerenih metodičkih vježbi u početnim fazama gimnastičkog treninga. Ovaj rad doprinosi boljem razumijevanju motoričkog učenja u dječjoj dobi te može poslužiti kao smjernica trenerima u planiranju i provedbi trenažnog procesa u sportskoj gimnastici
Global Trends in Sports Recreation
No full textOvaj specijalistički diplomski rad prikazuje sportsku rekreaciju u pogledu globalnih trendova, s posebnim osvrtom na utjecaj tehnologije, te svjesnosti promjena životnog stila i važnosti tjelesne aktivnosti. Na dalje objašnjava se teorijski okvir pojmova globalizacije, trendova i sportske rekreacije te ih kontekstualizira u suvremenom društvu. Sportska rekreacija se promatra kao oblik tjelesne aktivnosti koja nije usmjerena na natjecanje, već na očuvanje zdravlja, relaksaciju, socijalizaciju i kvalitetu života.
Prikazane su analize Eurobarometar istraživanja (br. 412 i 525) koja obuhvaćaju obrasce tjelesne aktivnosti građana Europske unije i Republike Hrvatske. Istraživanja ukazuju na visoku razinu tjelesne neaktivnosti u EU i Hrvatskoj, s izraženim razlikama prema spolu, dobi, obrazovanju i socio-profesionalnom statusu. Utvrđeno je da većina građana ne sudjeluje redovito u sportskim aktivnostima, a prepreke uključuju nedostatak vremena, motivacije i odgovarajuće infrastrukture. Ipak, primjećuje se trend rasta svijesti o važnosti tjelesne aktivnosti za mentalno zdravlje i prevenciju bolesti. Također analizira utjecaj pandemije COVID-19 na obrasce tjelesne aktivnosti te ukazuje na pomake prema individualiziranom, kućnom i neformalnom vježbanju.
Rad uključuje pregled globalnih fitnes trendova kroz godine, što pruža uvid u promjene u potražnji korisnika za istima. Naglašava se potreba za širokim pristupom promociji sportske rekreacije, uključujući obrazovne, zdravstvene i medijske aspekte. Sukladno navedenom doprinosi razumijevanju poveznica između globalnih trendova, tehnologije i tjelesne aktivnosti, te sve veći značaj bavljenja sportskom rekreacijom u svrhu poboljšanja kvalitete življenja
VALIDATION OF A MEASURING INSTRUMENT FOR THE ASSESSMENT OF FINE MOTOR SKILLS OF THE HAND
No full textPravilna živčano-mišićna funkcija zgloba šake značajna je u velikom broju svakodnevnih, ali i sportskih aktivnosti čovjeka. Međutim, veliki broj testova procjene te funkcije oslanja se isključivo na dimenziju jakosti ili na subjektivnu procjenu osobe čija se funkcija ispituje.
Cilj ovog rada bio je validacija mjernog instrumenta za procjenu fine motorike šake (HAMOCODI). Uzorak ispitanika (n=96) izmjeren je na HAMOCODI mjernom instrumentu u dva testa: precizna modulacija sile (engl. force tracking) i precizna modulacija položaja (engl.. Position tracking) u zglobu šake, te uz pomoć ranije validiranog i u kliničkoj praksi često korištenog testa (9-hole peg test). Deskriptivni parametri izračunati su za sve testove i njima pripadajuće varijable. Normalnost distribucije rezultata potvrđena je Kolmogorov – Smirnovljevim testom. Valjanost praćenih varijabli na HAMOCODI mjernom instrumentu nije utvrđena u usporedbi s validacijskim 9-hole peg testom (r=-0,13 – 0,25). Pouzdanost je provjerena metodom interne konzistencije, izračunati su Cronbachov i Kaiser – Caffreyev koeficijent pouzdanosti, a rezultati analize ukazuju na visoku pouzdanost mjernog instrumenta u oba testa mjerenja. Homogenost testova provjerena je prosječnom korelacijom rezultata u tri čestice uzastopnih mjerenja na mjernom instrumentu. Prosječne korelacije u testu precizne modulacije sile kreću se između 0,56 i 0,87, dok se u testu modulacije pokreta one kreću između 0,55 i 0,8.Proper neuromuscular function of the wrist is important in a large number of sporting and everyday activities for humans. However, many tests assessing this function exclusively lean on the dimension of strength and a subjective response of the person being tested.
The aim of this experiment was to validate a newly constructed instrument for assessing fine motor skills of the hand (HAMOCODI). 96 subjects underwent two distinct tests (Force tracking, Position tracking) on the measuring instrument. They were also tested on an already validated and clinically often used 9-hole peg test. Descriptive parameters were measured for all tests and their respective variables (8 variables per test): The normality of the distribution of results was confirmed by the Kolmogorov – Smirnov test.
The validity of the observed tests on the HAMOCODI instrument was not confirmed when compared to the validation test (r= -013 – 0,25). Reliability was verified by the internal consistency method, calculating the Cronbach and Kaiser – Caffrey reliability coefficients which point to a high reliability of the measuring instrument in both of its observed tests. The homogeneity of tests was assessed by using the average inter-item correlation. Results show an average inter-item correlation between 0,56 and 0,87 in the force tracking task, and between 0,55 and 0,8 in the position tracking task
Participants' Preferences Regarding the Use of Props in Group Fitness Programs
No full textIstraživanje predstavljeno u ovom radu ispituje opće preferencije polaznika grupnih fitnes programa u vezi s korištenjem rekvizita odnosno utvrđuje preferiraju li polaznici programe s rekvizitima u odnosu na one bez njih i analizira postoje li razlike u preferencijama između muških i ženskih ispitanika u vezi s korištenjem rekvizita u fitnes programima. Podatci prikupljeni anketnim upitnikom na uzorku od 310 ispitanika (195 žena i 115 muškaraca) u fitnes centrima na području Zagreba. Deskriptivna statistika korištena je za analizu osnovnih obilježja uzorka dok je Hi-kvadrat test primijenjen za ispitivanje razlika u preferencijama između spolova. Rezultati pokazuju da 84,8 % sudionika preferira programe s rekvizitima poput bučica, elastičnih traka i lopti. Većina ispitanika smatra da rekviziti poboljšavaju kvalitetu treninga (82,3 %), čine ga zanimljivijim (83,9 %) i pomažu u bržem postizanju ciljeva (65,8 %). Iako nije pronađena statistički značajna razlika između muškaraca i žena (p > 0,05), istraživanje naglašava važnost rekvizita za motivaciju, socijalnu interakciju i funkcionalnost treninga. Istraživanje je rezultiralo zaključkom da rekviziti imaju pozitivan utjecaj na sudionike grupnih fitnes programa i to ih čini jednim od ključnih elemenata u dizajniranju grupnih fitnes programa. Ovi rezultati mogu značajno doprinijeti daljnjem razvoju fitnes programa pružajući trenerima i organizatorima vrijedne uvide za optimizaciju treninga.The research presented in this paper examines the general preferences of participants in group fitness programs regarding the use of props, specifically whether participants prefer programs that incorporate props compared to those without them, and analyze potential differences in preferences between male and female participants concerning prop usage. Data were collected through a questionnaire administered to a sample of 310 respondents (195 women and 115 men) in fitness centers across Zagreb. Descriptive statistics were used to analyze the basic characteristics of the sample, while the Chi-square test was applied to examine differences in preferences between genders. The results indicate that 84.8% of participants prefer programs that use props such as dumbbells, resistance bands, and exercise balls. The majority of respondents believe that props improve workout quality (82.3%), make sessions more engaging (83.9%), and help achieve goals faster (65.8%). Although no statistically significant difference was found between male and female participants (p > 0.05), the study highlights the importance of props for motivation, social interaction, and workout functionality. The research resulted in the conclusion that the props have a positive influence on the participants of group fitness programs and this makes them a key element in designing group fitness programs. These findings can significantly contribute to the further development of fitness programs by providing trainers and organizers with valuable insights for optimizing workouts
THE EFFECTS OF PLYOMETRIC TRAINING ON LONG JUMP PERFORMANCE
No full textCilj ovog rada bio je istražiti utjecaj pliometrijskog treninga na akutne i dugoročne učinke kod skakača u dalj kroz sustavni pregled literature. Analizom baza podataka Scopus i Web of Science prikupljeno je 173 rada, od kojih su 9 bili duplikati. Selekcijom je odabrano 7 relevantnih studija s ukupno 119 ispitanika, muškaraca starijih od 18 godina. Rezultati ukazuju da pliometrijski trening značajno poboljšava eksplozivnu snagu donjih ekstremiteta, uključujući vertikalne i horizontalne skokove, sprint na 30 m te horizontalnu brzinu pri odrazu, kao i akutne učinke tijekom natjecanja.The aim of this study was to examine the impact of plyometric training on both acute and long-term effects in long jump athletes through a systematic literature review. A total of 173 articles were collected from the Scopus and Web of Science databases, with 9 identified as duplicates. After selection, 7 relevant studies were included, with a sample of 119 male participants over the age of 18. Findings indicate that plyometric training significantly enhances lower limb explosive power, including vertical and horizontal jumps, 30-meter sprint, and horizontal takeoff speed, with observable acute effects in competition
Effects of various programs of physical exercise on biomarkers of aging
No full textOdabir načina života koji uključuje zdrave ili nezdrave životne navike, izravno utječe na ubrzani ili odgodivi proces starenja. Upravo stoga započela su brojna istraživanja u području molekularnih biljega starosti kojima bi se moglo pouzdano koristiti za procjenu i praćenje fiziološkog starenja i nekih bolesti koje su povezane s procesom starenja. Ovim se istraživanjem želi ispitati je li moguće tjelesnim vježbanjem utjecati na pozitivne promjene u morfološkom i motoričkom statusu ispitanika, kao i na smanjenje biološke dobi koja predstavlja bolji indikator općeg zdravstvenog stanja i procesa starenja od kronološke dobi, što će se učiniti uz pomoć praćenja biomarkera starenja. Nadalje, cilj je bio i utvrditi razlike između programa vježbanja i njihovu učinkovitost na promatrane varijable. Osnovna hipoteza je da pojedinci koji se ne bave nikakvim rekreativnim vježbanjem i većinu vremena provode sedentarnim načinom života jesu biološki stariji od svoje kronološke dobi, odnosno da se primjerenom tjelesnom aktivnošću može usporiti proces starenja na biološkoj razini što će se određivati na temelju promjena u strukturi glikana s pomoću GlycanAge metode utvrđivanja biološke dobi ispitanika.
Ciljani uzorak ispitanika navedenog projekta bile su skupine tjelesno neaktivne populacije srednje životne dobi koji su uglavnom živjeli sjedilačkim načinom života. Istraživanje je provedeno na uzorku od 507 ispitanika oba spola, nM=107 i nŽ=400, prosječne dobi 50,75 ± 8,97 godina. Slučajnim odabirom ispitanici su podijeljeni u tri eksperimentalne skupine. Prvoj skupini od 192 ispitanika (nM - 33, nŽ - 159,) dodijeljen je program vježbanja nordijsko hodanje, druga skupina od 207 ispitanika (nM - 50, nŽ - 157,) provodila je kružni program vježbanja, dok je treća skupina ispitanika (nM - 22, nŽ - 86,) provodila kardio program vježbanja. Sve tri grupe provodile su programe vježbanja dva puta tjedno u trajanju od dvanaest tjedana. U kardio programu vježbe su bile dominantno usmjerene na razvoj kardiorespiratornog sustava, kružni program činile su vježbe s naglaskom na aktivaciju svih većih mišićnih skupina vanjskim opterećenjem ili težinom vlastitog tijela dok je treći program, nordijsko hodanje, fokusiran na aerobnu komponentu, ali je istovremeno prisutna i aktivacija većih mišićnih skupina gornjih i donjih ekstremiteta.
Na temelju dobivenih rezultata može se utvrditi da su ispitanici u sva tri programa ostvarili značajne pozitivne promjene sastava tijela te su poboljšali svoje funkcionalne i motoričke sposobnosti. Ako se promatraju promjene prema programu vježbanja, tada su ispitanici koji su provodili kardio program vježbanja ostvarili najbolje rezultate u varijablama za procjenu sastava tijela, osim u varijabli mišićna masa, te je utvrđena značajna razlika u
odnosu na druga dva odabrana programa. Nadalje, ispitanici kružnog programa vježbanja ostvarili su najbolji rezultat u varijabli mišićna masa. Kada se promatra učinkovitost različitih programa vježbanja na promjene u motoričkim i funkcionalnim sposobnostima, primjetno je da su najveće pozitivne promjene ostvarili ispitanici kružnog programa vježbanja, dok su u ispitanika koji su provodili program nordijskog hodanja te razlike najmanje, ali također ukazuju na pozitivne promjene i utjecaj tjelesnoga vježbanja. Nadalje, utvrđen je pozitivan učinak vježbanja koji se ogleda kroz malo, statističko značajno i mjerljivo povećanje IgG glikana GP9 za koji je u ranijim istraživanjima potvrđeno da ima zaštitnu ulogu u kardiovaskularnom zdravlju žena. Protektivni učinak GP9 povećao se u sve tri grupe ispitanika prema programu vježbanja i to u žena i muškaraca, iako za muškarce GP9 nema istu kardioprotektivnu indikaciju. Nadalje, opažen je mali proupalni pomak glikana nakon prva tri mjeseca tjelesne aktivnosti u populaciji koja je prethodno bila neaktivna. Utvrdili smo niže vrijednosti digalaktoziliranih, monosijaliziranih i disijaliziranih struktura, kao i povećanje agalaktoziliranih, asijaliziranih i jezgri fukoziliranih struktura povezanih s povećanim proupalnim potencijalom IgG. Budući da je u istraživanje uključena neaktivna i sjedilački orijentirana populacija s višim vrijednostima ITM-a, koja je tek započela s programom vježbanja i s ciljem promjene načina života, ovi nalazi su djelomično očekivani.
U zaključku, rezultati ovog istraživanja ukazuju na pozitivan utjecaj vježbanja srednjeg do visokog intenziteta u populaciji s prekomjernom tjelesnom težinom i pretilošću, koja je prethodno bila neaktivna, što rezultira pomakom sastava IgG glikana prema proupalnom uzorku glikana. Međutim, to je i očekivano s obzirom na karakteristike ispitivane populacije i s obzirom na činjenicu da su sudionici bili tek na početku režima vježbanja. S druge strane, tri mjeseca tjelesne aktivnosti već su pokazala da postoji mali, ali pozitivan utjecaj na profil kardiovaskularnog rizika, čime je još jednom istaknuta važnost redovite tjelovježbe za kardiovaskularno i cjelokupno zdravlje. Neka buduća istraživanja mogla bi za cilj imati istražiti učinak dulje intervencije vježbanja u ovoj vrsti populacije kako bi se bolje razumjela točna uloga IgG N-glikozilacijskih promjena i kako bi se dalje istražili pro i protuupalni učinci tjelesnog vježbanja.Choosing a certain lifestyle which includes healthy or unhealthy lifestyle habits has a direct impact in terms of an accelerated or delayable aging process. Hence, numerous studies have been initiated in the field of molecular age markers that could be used to reliably assess and monitor physiological aging and some diseases associated with the aging process. The aim of this study is to investigate whether physical exercise can influence positive changes in the morphological and motor status of respondents, as well as the decrease of biological age, which is a better indicator of the general health condition and the aging process than chronological age, and this will be done with the help of the monitoring biomarkers of age. Furthermore, the aim was also to determine the differences between exercise programs and their effectiveness on the observed variables. The main hypothesis is that individuals who do not engage in any type of recreational exercise and spend most of their time in a sedentary lifestyle are biologically older than their chronological age, i.e. that appropriate physical activity can slow down the aging process at a biological level, which will be determined on the basis of changes in glycan structure by using the Glycan Age method to determine the biological age of the respondents.
The target sample of respondents in the mentioned project were groups of physically inactive middle-aged population who mostly lived a sedentary lifestyle. The research was conducted on a sample of 507 respondents of both sexes, nM=107 and nF=400, with an average age of 50.75 ± 8.97 years. By random selection, the respondents were divided into three experimental groups. The first group of 192 respondents (nM - 33, nF - 159,) was assigned a Nordic walking exercise program, the second group of 207 respondents (nM - 50, nF - 157,) carried out a circular exercise program, while the third group of respondents (nM - 22, nF - 86,) conducted a cardio exercise program. All three groups performed the exercise programs twice a week over a period of 12 weeks. In the cardio program, the exercises were predominantly focused on the development of the cardiorespiratory system, the circular program consisted of exercises with an emphasis on the activation of all major muscle groups by external load or the weight of one's own body, while the third program, Nordic walking, was focused on the aerobic component, however also including at the same time activation of larger muscle groups of the upper and lower extremities.
On the basis of the obtained results it can be determined that the respondents in all three programs achieved significant positive changes in body composition and improved their
functional and motor abilities. If the changes are observed according to each exercise program, then the respondents who performed the cardio exercise program achieved the best results in the body composition variables, except in the muscle mass variable, and a significant difference was found compared to the other two selected programs. Furthermore, the respondents of the circular exercise program achieved the best results in the muscle mass variable. Upon examining the effectiveness of different exercise programs on changes in motor and functional abilities, it was observed that the most positive changes were achieved by the respondents in the circular exercise program, whereas the respondents in the Nordic walking program showed the smallest differences, however also showing positive changes and results from physical exercise. Furthermore, a positive effect of exercise was identified, reflected in a small, statistically significant and measurable increase in IgG glycan GP9, which was confirmed in previous studies to have a protective role in cardiovascular health of women. The protective effect of GP9 increased in all three exercise groups, both in women and men, although for men GP9 does not have the same cardioprotective indication. In addition, a small pro-inflammatory glycan shift was observed after the first three months of physical activity in the previously inactive population. Lower values were found of the digalactosylated, monosialized and disialized structures, as well as increases in the agalactosylated, asialized and nucleus fucosylated structures associated with the increased IgG pro-inflammatory potential. These findings are partly expected, as the study included inactive and sedentary population with higher ITM scores, who had just started an exercise program and aimed to change their lifestyle.
In conclusion, the results of this study indicate a positive effect of moderate to high intensity exercise in an overweight and obese population, which was previously inactive, resulting in a shift in IgG glycan composition towards an pro-inflammatory glycan sample. However, this is also expected given the characteristics of the studied population and given the fact that the respondents were only at the beginning of the exercise regimen. On the other hand, three months of physical activity has already shown that there is a small, but positive impact on the cardiovascular risk profile, once again highlighting the importance of regular exercise for cardiovascular and overall health. Some future research could aim to investigate the effect of longer exercise interventions in this population type in order to better understand the exact role of IgG N-glycosylation changes and to further investigate the pro- and anti-inflammatory effects of exercise
Acute effects of preconditioning activities with elastic rope on sprint, slalom and kicking performance in soccer players
No full textCilj: Brojni potencijacijski podražaji korišteni su u istraživanjima postaktivacijske potencijacije. Do sada za potencijacijski podražaj još nije korišteno elastični otpor u horizontalnom smjeru. Primarni je cilj kod nogometaša utvrditi ukupni akutni učinak sprinta sa elastičnim užetom na izvedbe sprinta, trčanja u slalomu i udarca po lopti te specifični akutni učinak s obzirom na dominantnosti horizontalnog mehaničkog profila. Sekundarni je cilj utvrditi razlike u izvedbama sprinta, slaloma i udarca prema dominantnosti u
horizontalnome mehaničkom profilu. Metode: U istraživanju je sudjelovalo 118 zdravih nogometaša iz sedam klubova Treće
hrvatske nogometne lige. Uključujući kriteriji za sudjelovanje u istraživanju bili su: (i) muški spol, stariji od 18 godina, (ii) minimalno 5 godina iskustva u nogometom treningu i natjecanju (iii) te da nisu pretrpjeli ozljedu donjih ekstremiteta u posljednjih 6 mjeseci. Svi ispitanici su proveli dva protokola zagrijavanja nakon kojih su izvodili testove. Protokoli zagrijavanja su se razlikovali samo u svom zadnjem dijelu. Na kraju jednog protokola se izvodio sprint 30 m, a na kaju drugoga sprint sa elastičnim užetom na maksimalnoj udaljenosti od hvatišta na kojoj ispitanik može napraviti jednak broj koraka kao i pri sprintu 30 m, a da ga uže ne povuče u nazad. Ispitanici su prije zagrijavanja ispunili upitnik za određivanje razine umora/oporavka. Sva istraživanja su provedena na prirodnoj travi na domicilnim terenima klubova koji su sudjelovali u istraživanju. Rezultati: Na ukupnom uzorku nogometaša (n=118) utvrđeno je pogoršanje izvedbe sprinta sa potencijacijskim podražajem između 0 i 5 metara (p<0,001; d=0,23; 1,36%), 20 i 25 metara (p=0,002; d=0,14; 0,67%) i 25 i 30 metara (p<0,001; d=0,35; 1,69%) te poboljšanje izvedbe slalom trčanja (p<0,001; d=0,38; 1,51%). Također, utvrđen je i pad horizontalnih mehaničkih parametara F0 (p=0,002; d=0,17; 2,00%), Pmax (p<0,001; d=0,20; 2,31%) i RFmax (p=0,002; d=0,19; 1,11%). Dvosmjernom mješovitom ANOVOM utvrđena je razlika u interakciji između protokola i grupa u sprintu između 0 i 5 metara (p=0,002; ηp 2=0,27; F=11,67), 5 i 10 metara (p=0,004; ηp 2=0,24; F=9,84), 15 i 20 metara (p=0,010; ηp 2=0,19; F=7,55), 20 i 25 metara (p=0,027; ηp 2=0,14; F=5,40) i 25 i 30 metara (p=0,014; ηp 2=0,18; F=6,79) te u brzini lopte kod udarca (p=0,049; ηp 2=0,51; F=4,19). Usporedbom parova kod grupe nogometaša dominantnih u teorijskoj maksimalnoj sili utvrđeno je pogoršanje izvedbe u sprintu između 0 i 5 metara (p=0,001; d=1,16; 4,5%) i poboljšanje izvedbe između 5 i 10 metara za (p=0,017; d=0,28; 1,26%). Poboljšanje je utvrđeno i u izvedbi slalom trčanja (p=0,007; d=0,59; 2,25%) kao i kod udarca (p=0,025; d=0,46; 2,88%). U horizontalnim mehaničkim parametrima utvrđen je pad F0 (p=0,001; d=0,94; 7,43%), Pmax (p<0,001; d=0,70; 6,37%) i RFmax (p=0,001; d=1,00; 3,59%) te povećanje V0 (p=0,001; d=0,33; 1,82%), DRF (p=0,002; d=0,89; 9,30%) i Vmax (p=0,020; d=0,29; 1,54%). Usporedbom parova kod grupe nogometaša dominantnih u teorijskoj maksimalnoj brzini utvrđeno je pogoršanje izvedbe u sprintu između 15 i 20 metara (p=0,035; d=0,67; 1,70%), 20 i 25 metara (p=0,022; d=0,69; 2,31%) i 25 i 30 metara (p=0,001; d=0,98; 3,37%), dok je kod slalom trčanja utvrđeno poboljšanje izvedbe (p=0,036; d=0,28; 1,04%). U horizontalnim mehaničkim parametrima utvrđen je pad V0 (p=0,002; d=0,69; 2,59%), DRF (p=0,020; d=0,36; 5, 50%) i Vmax (p=0,002; d=0,73; 2,44%). Grupa dominantna u maksimalnoj teorijsko sili je u sprintu brža na prvih 5 metara u oba protokola. U kontrolnom protokolu za 10,5% (p<0,001; d=2,25), a u potencijacijskom protokolu za 5,85% (p=0,004; d=0,96). Grupa dominantna u brzini je brža u svim preostalim dionicama po 5 metara u oba protokola. U kontrolnom protokolu od 5,11% do 6,31% (p<0,001; d=1,26 do 1,70), a u potencijacijskom protokolu od 2,6% do 4,11% (p=0,023 do <0,001; d=0,78 do 1,28). U izvedbi slalom testa grupa dominantna u sili je brža u potencijacijskom protokolu za 2,72% (p=0,025; d=0,69). Kod udarca grupa dominantna u brzini ima veću brzinu lopte u kontrolnom protokolu za 3,87% (p=0,042; d=0,59). Zaključak: Ovo istraživanje je pokazalo da je potencijacijski podražaj sprint sa horizontalnim elastičnim otporom značajno akutno poboljšava izvedbu trčanja u slalomu kod svih nogometaša, ali i specifično po grupama. To ukazuje da je potencijacijski podražaj vjerojatno poboljšao neuromuskularnu učinkovitost i reaktivnu sposobnost mišića. Potencijacijskim podražajem se značajno povećala maksimalna brzina lopte kod udarca i horizontalni mehanički parametri V0, DRF i Vmax samo kod nogometaša dominantnih u sili. To ukazuje na poboljšanu regrutaciju mišićnih vlakana i sinkronizaciju motoričkih jedinica nakon intenzivnog opterećenja. Potencijacijskim podražajem u prosjeku kod svih nogometaša dolazi do pogoršanja izvedbe na prvih 5 m i na zadnje dvije dionice po 5 m sprinta na 30 m, a kod dominantnih u sili samo prvih 5 m, dok kod dominantnih u brzini samo na zadnje tri dionice po 5 m. U prosjeku kod svih nogometaša potencijacijskim podražajem dolazi do pada F0, Pmax i RFmax, još veći pad navedenih parametara prisutan je kod grupe dominantne u sili, dok je kod grupe dominantne u brzini utvrđen pad V0, DRF i Vmax parametara. Pad performansi upućuje na zamor i neuromuskularnu inhibiciju, s većim utjecajem na početak sprinta kod dominantnih u sili te na kraj sprinta kod dominantnih u brzini.Objective: Lots of preconditioning activity have been used in studies of postactivation potentiation. So far, for the conditioning activity no one used an elastic resistance in the horizontal direction. The primary goal in soccer players is to determine the overall acute effect of sprinting with an elastic rope on the performance of sprinting, slalom running and kicking the ball, as well as the specific acute effect regarding the dominance of the horizontal mechanical profile. The secondary objective was to determine the differences in sprint, slalom and shot performance according to dominance in the horizontal mechanical profile.
Methods: 118 healthy soccer players from seven clubs of the Third Division Croatian Soccer League participated in the research. Inclusion criteria for participation in the study were: (i) male, older than 18 years, (ii) minimum 5 years of experience in soccer training and competition (iii) not having suffered an injury to the lower extremities in the last 6 months. All subjects performed two warm-up protocols, after which they performed tests. The warm-up protocols differed only in their last part. At the end of one protocol, a 30 m sprint was performed, and at the end of the second protocol was performed a sprint with an elastic rope at the maximum distance from the grip where the subject can take the same number of steps as during a 30 m sprint, without the rope pulling him back. Before the warm-up, the subjects filled out a questionnaire to determine the level of fatigue/recovery. All research were performed on natural grass at the home fields of the clubs that participated in the research.
Results: In the total sample of soccer players (n=118), a worsening in sprint performance with a potentiation stimulus between 0 and 5 meters (p<0.001; d=0.23; 1.36%), 20 and 25 meters (p=0.002; d=0.14; 0.67%) and 25 and 30 meters (p<0.001; d=0.35; 1.69%) and improvement in slalom running (p<0.001; d=0.38; 1.51%). Also, a decrease in the horizontal mechanical parameters F0 (p=0.002; d=0.17; 2.00%), Pmax (p<0.001; d=0.20; 2.31%) and RFmax was determined (p=0.002; d=0.19; 1.11%). Two-way mixed ANOVA revealed a difference in the interaction between protocol and groups in the sprint between 0 and 5 meters (p=0.002; ηp2=0.27; F=11.67), 5 and 10 meters (p=0.004; ηp2=0, 24; F=9.84), 15 and 20 meters (p=0.010; ηp2=0.19; F=7.55), 20 and 25 meters (p=0.027; ηp2=0.14; F=5, 40) and 25 and 30 meters (p=0.014; ηp2=0.18; F=6.79) and in the speed of the ball at soccer kick (p=0.049; ηp2=0.51; F=4.19). A pairwise comparison of a group of soccer players dominant in theoretical maximum force revealed a worsening of performance in the sprint between 0 and 5 meters (p=0.001; d=1.16; 4.5%) and improvement in performance between 5 and 10 meters by (p=0.017; d=0.28; 1.26%). Improvement was also found in the performance of slalom running (p=0.007; d=0.59; 2.25%) as well as in the soccer kick (p=0.025; d=0.46; 2.88%). A decrease in F0 (p=0.001; d=0.94; 7.43%), Pmax (p<0.001; d=0.70; 6.37%) and RFmax (p=0.001; d=1.00; 3.59%) was found in the horizontal mechanical parameters, but increase in V0 (p=0.001; d=0.33; 1.82%), DRF (p=0.002; d=0.89; 9.30%) and Vmax (p=0.020; d=0.29; 1.54%). By comparing pairs in the group of soccer players dominant in theoretical maximum velocity it was determined that the sprint performance worsening between 15 and 20 meters (p=0.035; d=0.67; 1.70%), 20 and 25 meters (p=0.022; d=0.69; 2.31%) and 25 and 30 meters (p=0.001; d=0.98; 3.37%), while an improvement in performance was found in slalom running (p=0.036; d=0.28; 1.04%). In horizontal mechanical parameters, a decrease in V0 (p=0.002; d=0.69; 2.59%), DRF (p=0.020; d=0.36; 5.50%) and Vmax (p=0.002; d=0.73; 2.44%). The group dominant in maximum theoretical force is faster in the sprint in the first 5 meters in both protocols. In the control protocol by 10.5% (p<0.001; d=2.25), and in the potentiation protocol by 5.85% (p=0.004; d=0.96). The group dominant in velocity is faster in all remaining sections of 5 meters in both protocols. In the control protocol from 5.11% to 6.31% (p<0.001; d=1.26 to 1.70), and in the potentiation protocol from 2.6% to 4.11% (p=0.023 to <0.001; d =0.78 to 1.28). In the performance of the slalom test, the force dominant group was faster in the potentiation protocol by 2.72% (p=0.025; d=0.69). In a soccer kick, the group dominant in velocity has a higher ball speed in the control protocol by 3.87% (p=0.042; d=0.59).
Conclusion: This research has shown that the potentiation stimulus sprint with horizontal elastic resistance significantly acutely improves the performance of running in slalom in all soccer players, but also specifically by groups. This indicates that the potentiation stimulus probably improved neuromuscular efficiency and muscle reactivity. The potentiation stimulus significantly increased the maximum speed of the ball at soccer kick and the horizontal mechanical parameters V0, DRF and Vmax only in force dominant group. This indicates improved recruitment of muscle fibers and synchronization of motor units after intense preconditioning activity. The potentiation stimulus causes, on average, a deterioration in the performance of all soccer players in the first 5 m and in the last two sections of a 5 m sprint on 30 m, and in those dominant in force only in the first 5 m, while in those dominant in velocity only in the last three sections of 5 m On average, in all soccer players, the potentiation stimulus causes a drop in F0, Pmax and RFmax, an even greater drop in the mentioned parameters is present in the force dominant group, while in the velocity dominant group, a drop in V0, DRF and Vmax parameters was found. The drop in performance points to fatigue and neuromuscular inhibition, with a greater impact on the beginning of the sprint in those dominant in force and at the end of the sprint in those dominant in velocity