Repository of the Faculty of Education
Not a member yet
2112 research outputs found
Sort by
Physical activity of children with developmental disabilities from the autism spectrum
No full textTjelesna aktivnost djeci koja imaju određeni poremećaj iz spektra autizma, ima vrlo važnu ulogu u njihovom tjelesnom, emocionalnom, kognitivnom i socijalnom razvoju. Spektar autizma je vrlo složen razvojni poremećaj i traži određene prilagodbe kineziologa, trenera, učitelja, odgojitelja. Nemaju sva djeca isti stupanj spektra niti iste poteškoće i njihovi interesi, potrebe kod izbora tjelesne aktivnosti su individualne. Stoga pristup tjelesnom vježbanju mora biti individualan i prilagođen potrebama svakog djeteta. Vrlo je važno da se djeca uključe u aktivnost koju vole i koje im omogućuje osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti. U ovom radu će biti predstavljeno koji sportovi i koja tjelesna aktivnost odgovara djeci iz spektra autizma. Zatim koje su prednosti bavljenja timskim sportovima, a koje su bavljenja individualnim sportovima za djecu iz spektra autizma. Također koje se aktivnosti mogu provoditi s djecom iz spektra autizma. Na koji način učitelji, kineziolozi, odgojitelji i treneri organiziraju inkluzivno okruženje za djecu iz autističnog spektra.Physical activity plays a very important role in the physical, emotional, cognitive, and social development of children with a disorder from the autism spectrum. The autism spectrum is a highly complex developmental disorder and requires certain adaptations from kinesiologists, coaches, teachers, and educators. Not all children have the same level of spectrum nor the same difficulties, and their interests and needs when choosing physical activities are individual. Therefore, the approach to physical exercise must be individualized and tailored to the needs of each child. It is very important that children engage in activities they enjoy and that provide them with a sense of security and acceptance. This paper will present which sports and physical activities are suitable for children on the autism spectrum. It will describe which sports positively influence which motor skills. Furthermore, it will explain the benefits of engaging in team sports versus individual sports for children on the autism spectrum. Additionally, it will cover which activities can be carried out with children from the autism spectrum, and how teachers, kinesiologists, educators, and coaches can organize an inclusive environment for children on the autism spectrum
Factors in choosing gymnastics as a sport for your child
No full textOvaj rad istražuje čimbenike koji utječu na roditeljski odabir sportske gimnastike kao sporta za njihovu djecu, s naglaskom na razlike između roditelja muškog spola i roditelje ženskog spola u percepciji tih čimbenika. Istraživanje je provedeno na uzorku od 79 roditelja, od kojih su 55 bile žene, a 24 muškarci. Glavni čimbenici analizirani u istraživanju uključuju važnost opreme, kvalifikacije trenera, zadovoljstvo programom te redovito informiranje o napretku djeteta. Analizom deskriptivnih podataka vidljivo je da je najveći broj roditelja saznao za sportske gimnastičke programe putem preporuka prijatelja i obitelji koji čini 38. Statistički testovi poput Mann-Whitney U testa korišteni su za analizu spolnih razlika, te su rezultati potvrdili hipoteze o razlikama u percepciji važnosti opreme, zadovoljstvu programom i važnosti informiranja o napretku djeteta. Rezultati pokazuju da žene pridaju veću važnost kvaliteti sportske opreme, s većim naglaskom na sigurnosne aspekte, što potvrđuje i statistički značajna razlika u ovoj kategoriji. Također, žene su pokazale veće zadovoljstvo trenutačnim gimnastičkim programima te su bile sklonije pridavati važnost redovitoj komunikaciji s trenerima o napretku djeteta. Ovi rezultati pružaju uvid u ključne čimbenike koji oblikuju roditeljske odluke, a mogu poslužiti gimnastičkim klubovima za prilagodbu programa s ciljem povećanja roditeljskog zadovoljstva i dugoročnog angažmana djece u sportu.This paper explores the factors that influence parental choice of artistic gymnastics as a sport for their children, with a focus on the differences between male and female parents in their perception of these factors. The research was conducted on a sample of 79 parents, 55 of whom were women and 24 men. The main factors analyzed in the study include the importance of equipment, coach qualifications, satisfaction with the program, and regular updates on the child's progress. An analysis of descriptive data shows that the majority of parents learned about artistic gymnastics programs through recommendations from friends and family, accounting for 38%. Statistical tests such as the Mann-Whitney U test were used to analyze gender differences, and the results confirmed hypotheses regarding differences in the perception of the importance of equipment, satisfaction with the program, and the importance of being informed about the child's progress. The results show that women place greater importance on the quality of sports equipment, with a stronger emphasis on safety aspects, as indicated by a statistically significant difference in this category. Additionally, women demonstrated greater satisfaction with current gymnastics programs and were more inclined to emphasize the importance of regular communication with coaches about their child's progress. These results provide insight into the key factors shaping parental decisions, which may help gymnastics clubs adjust their programs to increase parental satisfaction and promote long-term engagement of children in the sport
Parental mediation strategies while children are playing digital games
No full textRoditeljska medijacija je skup različitih radnji pomoću kojih roditelji pokušavaju upravljati i kontrolirati iskustvo djece s medijima. Većina istraživanja usredotočena je na roditeljske strategije posredovanja za vrijeme gledanja televizije, a ovaj diplomski rad usredotočit će se na roditeljske strategije posredovanja za vrijeme djetetova igranja digitalnih igara. Ciljevi ovog diplomskog rada bili su provjeriti učestalost različitih roditeljskih strategija posredovanja za vrijeme djetetovog igranja digitalnih igara, provjeriti spolne razlike kod roditelja i djece pri primjeni različitih roditeljskih strategija posredovanja za vrijeme djetetovog igranja digitalnih igara. U ovom je istraživanju sudjelovalo 209 roditelja djece starosti od četiri do šest godina s područja grada Osijeka od kojih je 20% muškog spola, a 80% ženskog spola. Instrument ovog istraživanja je PMSDGC skala koja je dio korištenog upitnika. Uz skalu, anketnim upitnikom prikupljeni su i podatci o spolu roditelja te spolu i dobi djece. Skala se sastoji od pet subskala od kojih svaka predstavlja stil roditeljskih strategija posredovanja za vrijeme djetetova igranja digitalnih igara: praćenje aktivnosti, slobodni stil, tehnička ograničenja, restriktivna i aktivna medijacija. Istraživanje je pokazalo kako je najzastupljeniji roditeljski stil praćenje aktivnosti, zatim slijede slobodni stil i restriktivna medijacija. Najmanje zastupljeni stilovi su aktivna medijacija i tehnička ograničenja. Ako pogledamo zastupljenost roditeljskih stilova raspoređenih prema spolu roditelja vidjet ćemo da majke učestalije koriste sve vrste strategija posredovanja, osim aktivne medijacije gdje nije pronađena razlika među spolovima. Prilikom provjere zastupljenosti različitih roditeljskih strategija kod različitog spola djeteta utvrđeno je kako ne postoje razlike, odnosno bez obzira na spol djeteta roditeljske strategije se ne razlikuju statistički značajno.Parental mediation is a set of different actions which parents use to control their children's experience with the media. Most research are focused on parental mediation strategies during television viewing, and this research will focus on parental mediation strategies during playing digital games. The tasks of this thesis were to check the frequency of different parental mediation strategies and to check gender differences of parents and children. The study involved 209 parents of 4-6 year old children from Osijek (20% male and 80% female). The data were collected using the PMSDGC scale, which is part of the questionnaire. Data of the gender of the parents and the gender and age of the children were also collected using the questionnaire. The scale consists of five subscales. They represent the style of parental mediation strategies: viewing mediation, LaissezFaire, technical, restrictive and active mediation. The results show that parents mostly use viewing mediation, followed by LaissezFaire and restrictive mediation and the least active and technical mediation. Mothers use all types of mediation strategies more often, except for active mediation, where no gender difference was found. Regardless of the gender of the child, parenting strategies are not different
Communication with parents as partners in education
No full textKomunikacija s roditeljima kao partnerima u odgoju i obrazovanju predstavlja ključni aspekt uspješnog pedagoškog procesa. Ovaj rad istražuje važnost komunikacije između roditelja i odgojitelja kao osnove za uspostavljanje suradnje i partnerskog odnosa u odgojno- obrazovnom kontekstu. Prvi dio rada analizira ulogu komunikacije u odnosima između roditelja i odgojitelja, naglašavajući važnost otvorene i transparentne razmjene informacija, zatim se fokusira na razvoj suradnje između ove dvije ključne strane, ističući korake koji vode od inicijalne suradnje do postizanja partnerstva. Posebna pažnja posvećena je procesima koji podupiru razvoj povjerenja i zajedničkog cilja u odgojno-obrazovnom procesu. Analiziraju se parterski odnosi između roditelja i odgojitelja, istražujući karakteristike uspješnih partnerskih odnosa te strategije za njihovo održavanje i unapređenje. Kroz navedene segmente, naglašava se važnost kontinuirane komunikacije, međusobnog poštovanja i otvorenosti kao temelja za izgradnju kvalitetnih odnosa između roditelja i odgojitelja, čime se osigurava optimalan razvoj djece u odgojno-obrazovnom procesu.Communication with parents as partners in education and upbringing is crucial to successful pedagogical processes. This paper explores the importance of communication between parents and educators as the foundation for establishing collaboration and partnership in the educational context. The first part of the paper analyzes the role of communication in parent-teacher relationships, emphasizing the importance of open and transparent information exchange. It then focuses on developing collaboration between these key stakeholders, highlighting the steps leading from initial collaboration to achieving partnership. Special attention is given to processes that support the development of trust and shared goals in the educational process. Partnership relationships between parents and educators are examined, exploring the characteristics of successful partnerships and strategies for their maintenance and enhancement. Throughout these segments, continuous communication, mutual respect, and openness are emphasized as the cornerstone for building quality relationships between parents and educators, ensuring optimal child development in the educational process
Assertive communication and its role in the development of the parent-teacher partnership
No full textZaposlenost roditelja i brz način života predstavlja takvu svakodnevicu obitelji da se odgoj djece preusmjerava s roditelja na odgojno-obrazovne ustanove. Odgojitelji zato igraju ključnu ulogu u odgoju i obrazovanju djeteta. Za ostvarenje sigurnih i kvalitetnih uvjeta za dijete potrebno je odnos roditelja i odgojitelja dovesti na razinu partnerstva. U početku, odgojitelji preuzimaju inicijativu, potiču roditelje i informiraju ih, a zatim se uz kvalitetnu komunikaciju roditelji postupno uključuju i aktivno sudjeluju. Najvišu razinu suradnje predstavlja partnerstvo, u kojem obje strane imaju zajednički cilj, a to je dobrobit djeteta. U partnerskom odnosu roditelji se ne ustručavaju pitati za savjet, informaciju ili izraziti svoje stajalište, a odgojitelji su spremni ohrabriti roditelje u njihovoj ulozi. Iz navedenog je razvidna važnost komunikacije koja dovodi do razvijanja samog partnerstva. U radu su objašnjena sva četiri komunikacijska stila, a to su: submisivni, agresivni, pasivno- agresivni i asertivan stil komuniciranja. Kroz rad ističe se da je asertivan stil komuniciranja najprikladniji način komuniciranja budući da mu je cilj pronalazak rješenja problema. Asertivnim načinom komunikacije se ne usmjerava na okrivljavanje sugovornika kao osobe već se naglasak stavlja na sam postupak sugovornika. Uz to je važno poštivati sebe i sugovornika prilikom izražavanja vlastitih stavova. Ovaj rad doprinosi razumijevanju uloge asertivnog stila komuniciranja za razvijanje partnerstva između roditelja i odgojitelja.The employment of parents and a fast paced lifestyle redirected care and education from parental sphere to educational institutions. That is why educators play a key role in the upbringing of a child. In order to provide safe and favourable conditions for children’s development, it is necessary to bring the relationship between parents and educators to the level of partnership. In the beginning, educators take the initiative, encourage parents and inform them, and then, with quality communication, parents gradually get more involved and actively participate. The highest level of cooperation is represented by a partnership, in which both parties have a common goal the wellbeing of the child. In a partnership relationship, parents do not hesitate to ask for advice, provede information or express their point of view, and educators are ready to encourage parents in their role. This brings into focus the importance of communication, which leads to the development of the partnership. In this paper all four communication styles are explained, namely: submissive, aggressive, passive- aggressive and assertive communication style. Consequently, it is emphasized that an assertive style of communication is the most suitable way of communication since its goal is to find a solution to a problem. Assertive communication does not focus on blaming either part on the personal level, but discusses their actions. In addition, it is important to respect onerself and the others when expressing one’s own views. This paper contributes to the understanding of the role of an assertive style of communication in developing a partnership between parents and educators
Preschool education for intercultural values in kindergartens
No full textDječji vrtići, kao prve obrazovne institucije s kojima se djeca susreću, imaju jedinstvenu priliku i odgovornost da promiču interkulturalne vrijednosti, omogućujući djeci da razviju svijest, razumijevanje i poštovanje prema različitim kulturama. Ključni elementi interkulturalnosti uključuju interkulturalne kompetencije, koje uz znanja, vještine i stavove potrebne za učinkovito i prikladno djelovanje u različitim kulturnim kontekstima, uključuju i emocionalnu sposobnost, koja se ogleda u osjetljivosti pojedinca prema osobi drugačijeg kulturnog podrijetla, te je pod nazivom interkulturalna osjetljivost, postala jedna od najznačajnijih kompetencija u interkulturalnim odnosima. Uvođenje interkulturalnih vrijednosti u predškolske programe pomaže djeci da razumiju i cijene različitosti od najranije dobi, čime se smanjuje rizik od razvoja predrasuda i stereotipa. Odgojitelji imaju ključnu ulogu u promicanju interkulturalnih vrijednosti u vrtićima. Njihova zadaća nije samo prenošenje znanja, već i modeliranje ponašanja koje odražava interkulturalne vrijednosti. To uključuje stvaranje inkluzivnog i poticajnog okruženja, poticanje djece na postavljanje pitanja i izražavanje vlastitih misli te pružanje podrške u rješavanju sukoba na konstruktivan način. Odgojitelji također trebaju kontinuirano razvijati svoje interkulturalne kompetencije kroz profesionalni razvoj i edukaciju.Kindergartens, as the first educational institutions that children encounter, have a unique opportunity and responsibility to promote intercultural values, enabling children to develop awareness, understanding and respect for different cultures. The key elements of interculturality include intercultural competences, which include knowledge, skills and attitudes necessary for effective and appropriate action in different cultural contexts, and intercultural sensitivity, which refers to the ability to recognize and respect cultural differences. Introducing intercultural values into preschool programs helps children to understand and appreciate differences from an early age, thereby reducing the risk of developing prejudices and stereotypes. Educators have a key role in promoting intercultural values in kindergartens. Their task is not only to transmit knowledge, but also to model behavior that reflects intercultural values. This includes creating an inclusive and supportive environment, encouraging children to ask questions and express their own thoughts, and providing support in resolving conflicts in a constructive way. Educators should also continuously develop their intercultural competences through professional development and education
Non-institutional education through equine-assisted activities and therapies
No full textU današnjemu se međunarodnom kontekstu intenzivno raspravlja o neformalnom obrazovanju i njegovoj važnosti u okviru cjeloživotnog učenja. U diplomskome se radu pregledom dostupne znanstvene i stručne, međunarodne i domaće literature, detaljno opisuje važnost izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja, kao i formalnih i neformalnih oblika učenja. Promjenjivost životnih uvjeta i složenost današnje stvarnosti ishodili su opadanjem motivacije i koncentracije učenika unutar odgojno-obrazovnih institucija, stoga se provedba izvaninstitucionalne nastave kroz aktivnosti pomoću konja može smatrati pogodnim rješenjem. Uz povezanost s kurikulumom i pratećim nastavnim sadržajem, izvaninstitucionalne se aktivnosti mogu provesti u udrugama za intervencije pomoću konja, u obliku terenske nastave, volonterskih programa te izvannastavnih ili izvanškolskih aktivnosti. Ovaj diplomski rad ističe višestruke prednosti intervencija uz pomoć konja i njihov pozitivan utjecaj na različita područja razvoja, pri čemu uspješnost provedbe ovisi o učinkovitosti, kreativnosti i stručnosti učitelja. Detaljnim pregledom relevantne literature opisane su mogućnosti, izazovi i potencijalna ograničenja aktivnosti i terapija pomoću konja u izvaninstitucionalnome odgoju i obrazovanju. Konj se u ovom procesu smatra ravnopravnim partnerom čiji je doprinos neprocjenjiv. Primjer volonterskoga programa u udrugama koje se bave intervencijama pomoću konja, može se promatrati kao oblik neformalnog obrazovanja koji integrira odgojno-obrazovne aktivnosti s pružanjem pomoći u zajednici. Učenici dobrovoljno ulažu svoje slobodno vrijeme u osobni i socijalni razvoj, razvijajući nove vještine izvan tradicionalnoga sustava obrazovanja, ispunjavajući društveno korisne zadatke, ali i uvažavajući potrebe neizostavnoga dijela suvremenog društva. Socijalna uključenost učenika s teškoćama često je otežana, što može dovesti do osjećaja odbacivanja unutar zajednice. Uz pomoć konja, učenici razredne nastave, suradnjom učitelja, roditelja i podrškom vršnjaka zadovoljavaju svoju potrebu za pripadanjem, postižu bolje odgojno-obrazovne rezultate, stječu veće samopouzdanje te razvijaju ljubav i povezanost prema zajednici u kojoj odrastaju.In the contemporary international context, there is intense discussion about non-formal education and its importance within the framework of lifelong learning. This master's thesis conducts a comprehensive review of available scientific and professional, international and domestic literature, detailing the importance of non-institutional education, as well as formal and informal forms of learning. The changing life conditions and complexity of today's reality have resulted in a decline in motivation and concentration among students within educational institutions. Consequently, the implementation of non-institutional education through equine- assisted activities can be regarded as an appropriate solution. In conjunction with the curriculum and related teaching content, non-institutional activities can be conducted within organizations that facilitate equine-assisted interventions, taking the form of field trips, volunteer programs, or extracurricular activities. This thesis emphasizes the multiple advantages of equine-assisted interventions and their positive impact on various developmental areas, with the success of implementation reliant on the efficacy, creativity, and expertise of teachers. Through a thorough review of relevant literature, the possibilities, challenges, and limitations of equine-assisted activities and therapies in non-institutional education are described. In this context, the horse is considered an equal partner whose contribution is invaluable. An example of a volunteer program within organizations that provide equine interventions can be seen as a form of non-formal education that integrates educational activities with community service. Students voluntarily dedicate their free time to personal and social development, acquiring new skills beyond the traditional educational framework, fulfilling socially beneficial tasks, while also addressing the needs of an essential aspect of contemporary society. Social inclusion for students with disabilities is often hindered, which can lead to feelings of rejection within the community. With the help of horses, elementary school students, in collaboration with teachers, parents, and peer support, fulfill their need for belonging, achieve better educational outcomes, gain greater self-confidence, and cultivate love and connection to the community in which they grow up
The importance of implementing life-practical and work activities in kindergarten
No full textŽivotno-praktične i radne aktivnosti predstavljaju osnovu razvoja djetetovih vještina i sposobnosti osamostaljivanja i brige o sebi te zbog toga imaju velik utjecaj u razvoju djetetove osobnosti zbog čega čine važan dio odgojno-obrazovnog sustava u dječjem vrtiću. Cilj diplomskog rada je analizirati i opisati važnost provođenja životno-praktičnih i radnih aktivnosti u dječjem vrtiću na razvoj djetetove samostalnosti i sposobnosti brige o sebi na temelju iskustava i stavova ispitanika, to jest odgojitelja. Iskustva i stavovi ispitanika izneseni su putem mrežnog upitnika izrađenog za potrebe istraživanja kako bi se na temelju njihovih odgovora ustanovili uzročno-posljedični odnosi provođenja životno-praktičnih i radnih aktivnosti u dječjem vrtiću na razvoj djetetove samostalnosti.Life-practical and work activities represent the basis of the development of the child's skills and ability to become independent and take care of himself, and therefore, have a significant influence in the establishment of the child's personality, which is why they form an important part of the educational system in kindergarten. The diploma thesis aims to analyze and describe the importance of implementing life-practical and work activities in kindergarten to develop the child's independence and ability to take care of himself based on the experiences and attitudes of the respondents (preschool teachers)
Understanding the role of early childhood educator in encouraging children's autonomy
No full textShvaćanja o djetetu i djetinjstvu mijenjala su se kroz povijest i za očekivati je da će se mijenjati i u budućnosti. Od pasivnog objekta koje je potrebno pripremiti za život odrasle osobe, preko „zlog stvorenja” koje treba preodgojiti, potom nježnog bića koje treba zaštitu, polako se razvilo shvaćanje da je dijete aktivni subjekt u vlastitom životu i aktivni sudionik u zajednici. Krajem 20. stoljeća UN donosi Konvenciju o pravima djeteta koja između ostalih uključuje i prava sudjelovanja djece, te na taj način i u pravni sustav polako ulaze termini autonomije i participacije djece. Cilj ovog rada je analizirati pojam autonomije djece rane dobi te istražiti moguće uloge odgajatelja u poticanju djetetove autonomije. Autonomija se odnosi na kritičko razmišljanje, donošenje odluka i djelovanje u skladu s njima. Razvoj autonomije kod djece u ranom djetinjstvu bitan je za ukupan razvoj djeteta jer kroz razvoj autonomije dijete stječe brojne vještine i kompetencije. Ona djetetu omogućava kvalitetniju sadašnjost samog djetinjstva, ali i olakšano odrastanje u autonomnu odraslu osobu. Autonomija je pravo svakog djeteta, a obveza je odraslih da osiguraju djeci ostvarenje tog prava. Odrasla osoba ima važnu ulogu u poticanju djetetove autonomije pri čemu može poticati, ali i ograničavati autonomiju. Iz literature je vidljivo da odrasla osoba i dalje zadržava značajnu količinu moći u odnosu dijete-odrasla osoba. Stoga je razumijevanje tog odnosa, posebno u institucijskom kontekstu, veoma značajno. Nerazumijevanje tog odnosa može kod djeteta prouzročiti izbjegavanje odgovornosti zbog prevelikog pritiska okoline i izbjegavanje donošenja odluka zbog straha od loših posljedica. U suvremenom svijetu, u kojem brojna djeca provode značajan dio svog vremena u dječjim vrtićima, odgojitelji imaju posebno važnu ulogu u poticanju autonomije djece u ranom djetinjstvu. Kako bi bili uspješni u svojoj ulozi, odgojitelji moraju biti autonomni pojedinci u društvu i razumjeti svoju ulogu u poticanju autonomije kod drugih. Obveza je svakog odgojitelja (i drugog stručnjaka za rad s djecom) da bude refleksivni praktičar i profesionalno raste jer je to jedini način da kvalitetno podržava dječji razvoj, a samim time i razvoj autonomije. Uloga odgojitelja u poticanju autonomije kod djece jest da im osigurava poticajno prostorno, materijalno, vremensko i socijalno okruženje, kao i prilike za samostalno i suvereno djelovanje i prilike za prelazak u zonu sljedećeg razvoja. Jedna od njegovih uloga je i usmjerena na rad s roditeljima s kojima mora komunicirati o djetetu kao autonomnom biću i time stvarati zajedničke i usuglašene ciljeve odgoja i obrazovanja usmjerene na dobrobit djeteta.The comprehensions of the child and childhood have changed throughout history, and it is to be expected that they will change in the future as well. From a passive object that needs to be prepared for the life of an adult, past an “evil creature” that needs to be re-educated, then a gentle being that needs protection, the comprehension that the child is an active subject in his/her own life and an active participant in the community, slowly developed. At the end of the 20th century, the UN adopted the Convention on the Rights of the Child, which, among others, includes the rights of children to participate, and in this way, the terms of autonomy and participation of children are slowly entering the legal system. The aim of this paper is to analyze the concept of autonomy of children of early age and to investigate the possible roles of educators in encouraging the child's autonomy. Autonomy refers to critical thinking, making decisions and acting in accordance with them. The development of autonomy in children in early childhood is important for the overall development of the child because, through the development of autonomy, the child acquires numerous skills and competencies. It enables the child to have a more quality present of childhood itself, but also facilitates growing up into an autonomous adult. Autonomy is the right of every child, and it is the obligation of adults to ensure the effectuation of that right to children. An adult person has an important role in encouraging the child's autonomy, whereupon the adult can encourage but also limit autonomy. It is evident from the literature that the adult still retains a significant amount of power in the child-adult relation. Therefore, understanding that relationship, especially in an institutional context, is very significant. Failure to understand that relationship can cause the child to avoid responsibility due to excessive societal pressure and to avoid making decisions due to fear of bad consequences.
In the modern world, where many children are spending a significant part of their time in kindergartens, educators have a particularly momentous role in encouraging children's autonomy in early childhood. To be successful in their role, educators must be autonomous individuals in society and understand their role in encouraging autonomy in others. It is the obligation of every educator (and any other specialist in working with children) to be a reflexive practitioner and to grow professionally, because that is the only way to provide quality support for children's development, and therefore also for the development of autonomy. The role of educators in encouraging autonomy in children is to provide them with a stimulating spatial, material, temporal and social environment, as well as opportunities for independent and sovereign action and opportunities to move to the zone of proximal development. Moreover, one of the educator’s roles is focused on working with parents, with whom the educator must communicate about the child as an autonomous being and thereby create common and agreed- upon goals of upbringing and education aimed at the well-being of the child
Children's writing creativity in Radost magazine (2017-2022)
No full textDječja književnost potiče osnovne vještine čitanja i pisanja, ali također razvija i kritičko mišljenje, empatiju i razumijevanje svijeta. Dječji časopisi pojavljuju se krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a igrali su ključnu ulogu u popularizaciji dječje književnosti među djecom. Uloga dječjih časopisa, poput Radosti, izuzetno je važna, jer pružaju djeci inspiraciju za stvaranje vlastitih literarnih radova. Diplomski rad analizira teme i književne vrste koje zaokupljaju djecu rane školske dobi u rubrici Pišem i rišem u časopisu Radost u razdoblju od 2017. do 2022. godine s ciljem razumijevanja dječjih književnih interesa i kreativnih izraza.Children's literature encourages basic reading and writing skills, but also develops critical thinking, empathy and understanding of the world. Children's magazines appeared at the end of the 19th and the beginning of the 20th century, and they played a key role in the popularization of children's literature among children. The role of children's magazines, such as Radost, is extremely important, because they provide children with inspiration for creating their own literary works. The master thesis analyzes the topics and literary genres that occupy children of early school age through the column Pišem i rišem in the magazine Radost from 2017 to 2022 with the aim of understanding their literary interests and creative expressions