Repository of the Catholic Faculty of Theology in Đakovo
Not a member yet
222 research outputs found
Sort by
Between old and new : Comparison of fundamental settings of basic divinity in the works of A. Živković and B. Häring
No full textU diplomskom radu obrađuju se temeljne postavke osnovnog moralnog bogoslovlja prije i nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ova analiza temelji se na usporedbi dvaju priručnika moralne teologije na hrvatskom jeziku, od kojih je jedan, Osnovno moralno bogoslovlje dr. sc Andrije Živkovića objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugi, Kristov zakon dr. sc. Bernharda Häringa objavljen 1954., ali dorađen nakon Sabora 1967. godine te 1973. preveden na hrvatski jezik. Usporedbom ova dva djela naznačuju se sličnosti i razlike u poimanju moralne teologije i kršćanskog života prije i nakon Koncila. analizirajući spomenuta djela ove dvojice autora. Dr. sc. Andrija Živković, unatoč tome što vrši određeni odmak od kazuističkog morala, ipak ostaje „zarobljen“ u okvirima tradicionalne teološke misli svoga vremena, odnosno, tomističkog pristupa zakonu. U središtu je objektivni moralni red koji je čovjek u svojoj savjesti dužan spoznati i po njemu donositi moralne sudove i ravnati svojim djelovanjem. Međutim, to je dovelo do određenog legalizma i minimalizma u kršćanskom životu.
U djelu Bernharda Häringa, pod utjecajem saborske obnove moralne teologije, stoga uočavamo personalistički pristup gdje je u središtu osobna savjest koja u svojoj slobodi otkriva Božji poziv i čovjekovu odgovornost da na taj poziv odgovori. Naš moralni život mora biti stoga nadahnut vjerom jer proizlazi iz odnosa s Bogom koji nam progovara u svome Sinu, Isusu Kristu. Moralni život mora biti kristocentrično usmjeren jer smo pozvani na nasljedovanje Krista koji nas je po svom pashalnom otajstvu otkupio od grijeha i pobožanstvenio našu narav. Poziv na svetost postaje temeljni imperativ moralnog života koji nas vodi prema spasenju i zajedništvu u ljubavi s Bogom. Na tom tragu, glavni pokretač našeg moralnog djelovanja nije dužnost i obveza spoznaje moralnog zakona, nego Božja ljubav koja nadahnjuje čitavo naše djelovanje. Drugim riječima, središnji motiv kršćanskog ćudorednog djelovanja je poslušna ljubav sinovskog odnosa s Bogom. Häring ne zanemaruje ni važnost moralnog zakona i zapovijedi, ali njih shvaća kao izraz Božje ljubavi jer su nam dani radi našeg dobra i spasenja. Na taj način nadilazi se puka kazuistika i legalizam moralnog života jer otvorenost poticajima Božje ljubavi potiče čovjeka da stalno raste u dobru i ne zadovoljava se minimalističkim izvršavanjem moralnog zakona, odnosno, izbjegavanjem grijeha. Čovjek je pozvan cijeloga sebe, u potpunoj slobodi svoga bića, sve svoje naravne i nadnaravne sposobnosti staviti u službu Bogu i trajno napredovati u svetosti i kreposnom životu.In the thesis, fundamental settings of basic moral divinity before and after the 2nd Vatican council are being processed. This analysis is based on the comparison of two manuals of moral theology in Croatian, of one of which is "Basic moral divinity" by dr.sc. Andrija Živković was released in 1938 in Zagreb, and the other one is "The law of Christ" by dr.sc. Häring which was released in 1954., but was revised after the Council in 1967. and had been translated to Croatian in 1973. In the comparison of these two pieces similarities and differences in the undestanding of moral theology and Christian life before and after the Council are being indicited. By analysing the mentioned pieces of these two authors. Dr. sc. Andrija Živković, despite making a certain distance from Cosuistic moral, he still remains "captured" in the frames of traditional theological thought of his time, actually, tomistic approach to law. In the centre is the objective moral order which is a mans duty to acknowledge and make moral decisions by it. As a matter of fact, it led to a certain legalism and minimalism in christian life.
In the work of Bernhard Häring, under the influence of parlaments renewal of moral theology, we observe personalistic approach where in the middle is personal conscience which in its freedom reveals God's call and men's responsibility to answer that call. Our moral life must be inspired by faith because it arises from relationship with God, who speaks in his Son, Jesus Christ. Moral life must be Christcentrical directed because we are invited to follow Christ who has, through his pashal mystery, redeemed us from sin and made our temper Godlike. Invitation for holiness becomes basic imperativ of moral life which leads us towards salvation and union with love with God. On that track, main initiator of our moral acting is not duty and obligation of understanding moral law, but God's love which inspired our whole behaviour. In other words, main motiv of christian moral acting is obedient love of Son's relationship with God. Häring doesn't dismiss importance of moral law and commandments, but he understands them like expression of God's love because they are given to us for our well being and salvation. In that way, raw causality and legalism of moral life is overcomed, because openness to incentive of God's love encourages man to constantly grow in good and doesn't satisfy with minimalistic execution of moral law, therefore, avoiding sins. A person is invited, in total freedom of its own being, in all its natural and supernatural abilities to put in the service of God and permenately advance in holiness and virtuous life
Conscientious objection
No full textSavjest je vrlo kompleksna stvarnost u čovjeku te zadobiti cjelokupnu sliku o njoj zahtijeva sagledavanje savjesti kroz različite pristupe. Filozofija na temelju različitih antropologija donosi i različite definicije savjesti. Ona savjest najčešće poima kao praktični razum, kao svijest o dobru ili zlu ili generalno gledano kao spoznajno racionalnu datost. U diplomskom radu želi se stoga obraditi pitanje prigovora savjesti iz teološke perspektive. U prvom dijelu rada, polazeći od Božje objave, ističe se kako je savjest najskrovitija jezgra i svetište čovjeka u kojem čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Čovjek je slika Božja, i sam Bog je utisnuo svoj odraz u čovjeka. Savjest je instanca koja čuva tu sliku neokaljanu iz koje proistječe dostojanstvo ljudske osobe. Teologija stoga promatra savjest teocentrično i osobit naglasak stavlja na odnos savjesti i istine. Savjest mora imati u svom temelju istinu objavljenu od Boga koja se očituje po Božjem zakonu koji je upisan u srce čovjeka i objavljen od Logosa koji je Istina. Svaki sud savjesti se mora temeljiti na toj istini. Ispravnost suda savjesti je ključna za moralno djelovanje koji je po krštenju pozvan na svetost te je zadaća čovjeka trajno tragati za istinom i u tom svjetlu oblikovati svoj sud savjesti kako bi on bio ispravan.
U drugom dijelu rada, naglašava se kako kršćansko poimanje savjesti zahtjeva ozbiljan pristup tom svetištu čovjeka i njezino poštovanje te kako prava osobne savjesti upravo proizlaze iz dostojanstva čovjekove osobe stvorene na sliku Božju. Prava osobne savjesti duboko se tiču i vjerske slobode jer svaka osoba ima pravo živjeti prema uvjerenju svoje savjesti. S druge strane, i međunarodni dokumenti potvrđuju, osobito Deklaracija o pravima čovjeka UN-a, kako svi moraju poštovati dostojanstvo ljudske osobe ukoliko živi u suglasju sa svojim uvjerenjem, a time ne vrijeđa prava drugih. Stoga se neumoljivo postavlja zahtjev da se sloboda savjesti pojedinca u okviru vjerskih sloboda poštuje kroz pravnu regulativu bilo u domaćem ili međunarodnom zakonodavstvu. Tim više, jer savjest pojedinca u današnjem društvu biva izložena zahtjevima koja su protivna kršćanskom svjetonazoru, a nitko ne smije djelovati i ne smije ga se siliti da djeluje protiv uvjerenja vlastite savjesti. Pravo na prigovor savjesti postaje tako zadnje sredstvo odbrane pred izazovima etičkog relativizma i ideologije relativizma. U tom smislu, pravo na priziv savjesti mora biti zakonom zajamčeno, osobito poradi očuvanja identiteta vlastite osobnosti, dostojanstva ljudske osobe, ali i življenja vjerske slobode u današnjem pluralnom društvu.Conscience is a very complex reality in man and to get an overall picture about it, it requires a consideration of conscience through different approaches and aspects. Based on different anthropologies, philosophy brings different definitions of conscience. Conscience in philosophy is usually seen as a practical reason, as an awareness of good and evil, or generally as cognitively rational. Therefore, in this thesis I want to address the question of conscientious objection from a theological perspective. In the first part of thesis, starting from God's revelation, it says and stands out that conscience is an innermost core and sanctuary of a man where man discovers a law which he doesn't give himself but he must obey it. Man is the image of God, and God has imprinted his reflection in man. Conscience is an instance that keeps the image undefiled from which derives the dignity of human race. Therefore, theology sees the conscience theocentric and puts a special emphasis on the relationship between conscience and the truth. Conscience must have in its basis the truth revealed by God which is manifested by the law of God which is written in the heart of man and released by Logos whom is a Truth. Every judgment of a conscience must be based on the truth. The correctness of the judgment of conscience is crucial for moral action and after baptism a man is called upon his holiness, and mission of the man is to permanently seek for the truth. In this light of the judgment of conscience a man creates the correct truth.
In the second part of this thesis, it is emphasized that the Christian conception of conscience requires a serious approach to the shrine of man and its respect for the law and how personal conscience just stem for the dignity of the human race created in God's image. The rights of personal conscience is very much so a concern of religious freedom, because every person has the right to live according to their belief of conscience. On the other hand, even international documents confirm, particularly the Declaration of Human Rights of the UN, that everyone must respect the dignity of human being if they live in accordance with their belief, and this does not violate the rights of the others. Therefore, the freedom of conscience of each individual is respected through religious freedom in national and international law. More so, the conscience of the individual in today's society has been exposed to the demands that are against the Christian views, but no one can be forced or made to act against their own convictions of conscience. So the right to conscientious objection becomes last resort of defense against the challenges of ethical relativism and ideology of relativism. In this sense, the right to conscientious objection must be guaranteed by law, in particular in order to preserve the identity of their own personality, the dignity of the human being, but also the lives of religious freedom in today's plural society
Lik Blažene Djevice Marije kod sv. Ivana Pavla II.
No full textProšlo stoljeće za Crkvu bilo je vrijeme borbe; borbe za vlastitu egzistenciju i identitet. U tom vremenu Bog Crkvi rađa istinskog pastira, jer je 1978. za Petrovog nasljednika izabran krakovski biskup, Karol Józef Wojtyła, koji je uzeo ime Ivan Pavao II. Osoba pokojnog Pape povezuje se uz mnoge teme koje su vezane za moderna previranja, mnogima od njih je darovao svoj veliki obol. Etika, bioetika, moral, socijalni nauk Crkve, pitanje Crkve u suvremenom svijetu i još mnoge druge teme spadaju u opus Papina djelovanja. Ipak, posebno mjesto u mislima i srcu Pape nalazi se Marija, Majka Isusova. Kako današnja mariologija pliva između dva pola: sentimentalnog, koji najčešće pripada širokim masama te krajnje racionalnoga, bliskog nekim teološkim krugovima, što je pridonijelo određenom zaboravu mariologije. Svrha je ovoga diplomskog rada predstaviti lik Isusove Majke u misli Ivana Pavla II. izbjegavajući te dvije krajnosti.Rad se temelji na službenim dokumentima koje je Papa napisao u vremenu svoga pontifikata. Prvi dio rada bavi se dogmatskim mjestom Marije u Crkvi. Pokušava pojasniti gdje je Marija u odnosu na Sina, Crkvu, Božji narod, s posebnim naglaskom na Marijino posredništvo u milosti.Drugi dio rada bavi se ponajprije molitvom; najdražom molitvom pokojnog Pape- krunicom. O ovom se dijelu rada krunicu predstavlja kao duboko kontemplativnu molitvu koja nije samo za neke staleže u Crkvi nego je primjerena i kleru i laicima. Rad završava usporedbom mariologije Ivana Pavla II. naspram mariologije Hansa Ursa von Balthasara i Karla Rahnera.The last century was a time of struggle for the Church; a struggle for its own existence and identity. During that period God has provided for His Church a true shepherd; in 1978 Karol Józef Wojtyła, a bishop of Krakow, was elected for Peter's Successor and has taken the name John Paul II. The figure of the late Pope is related to various subjects connected to modern ferment and he has given his contribution to many of them. Ethics, bioethics, moral, Catholic social teaching, the issues of the Church in the contemporary world and many other subjects are a part of the Popes opus. However, Mary, Mother of Christ, holds a special place in Pope's mind and heart. Modern mariology is divided into two radical views, the sentimental one, which normally belongs to the masses, and the extremely rationalistic one, close to some theological circles, which has contributed to its lesser usage in theology. The purpose of this thesis is to present the figure of Virgin Mary from the pen of John Paul II, avoiding the mentioned extremes. This work is based on the official documents written by the Pope during the time of his pontificate. The first part focuses on the dogmatic position of Mary in the Church. Its attempt is to address the relation between Mary and the Son, the Church, the people of God, with a special emphasis on Mary's mediation of grace.The second part of the thesis applies mainly to prayer; specifically the Pope's dearest prayer, the rosary. The rosary is presented as a deeply contemplative prayer, which is not reserved to specific classes in the Church, but is appropriate to both the clergy and the lay people. The work is concluded with a comparison between the mariology of John Paul II and the mariology of Hans Urs von Balthasar and Karl Rahner
The Figure and Work of Bishop Josip Juraj Strossmayer in the Hungarian Historiography
No full textAutor u ovom radu opisuje lik biskupa Josipa Jurja Strossmayera u mađarskoj historiografiji i arhivskoj građi. Čini to na način da sabranu literaturu koja je na mađarskom jeziku prevodi na hrvatski. Budući da lik biskupa Strossmayera nije sustavno obrađen ni u jednoj literarnoj jedinici na mađarskom jeziku, ova studija jest doprinos Strossmayerovom korpusu na hrvatskom jeziku onako kako to vide mađarski povjesničari.
Autor nastoji biti objektivan, činjenično iznosi informacije i oblikuje ih u tematske cjeline. Važnim doprinosom se čini već prvo poglavlje, gdje Strossmayerovi suvremenici opisuju svog suputnika na mađarskoj političkoj sceni. U drugom poglavlju nalaze se sažeci povjesničara XX. stoljeća. I na koncu, u trećem poglavlju, autor donosi analizu arhivskih spisa.
Iznoseći informacije o biskupu Strossmayeru autor ne može, a da ne reflektira na tadašnju političku scenu, napose na hrvatsko – mađarske odnose. Cjelokupna dostupna građa objektivno svjedoči o lošem odnosu Strossmayera i Mađara što je potkrijepljeno mislima povjesničara i citatima arhivske građe.In this work the author describes the character of the bishop Josip Juraj Strossmayer within the Hungarian historiography and archival materials. He does this by translating the coherent literature from the Hungarian language in to Croatian language.
Due to the fact that bishop Strossmayer’s character has not been systematically processed in any literal components in Hungarian language, this study is a contribution to Strossmayer’s corpus in Croatian language as observed by Hungarian historians.
The author strives to be objective, gives factual information and forms them in to thematic units. The very first important contribution is within the first chapter in which Strossmayer’s contemporaries describe their companion at the Hungarian political scene. The second chapter comprises the summaries of historians from the 20th century. And finally, in the third chapter the author brings an analysis of the archival documents.
Available materials prove the bad relations between Strossmayer and the Hungarians, which is supported by the opinions of historians and quotations found in the archives
Misije u Africi : Demokratska Republika Kongo, Ruanda i Kenija
No full textMisije su uvijek bile radost i nada cijele Crkve. Ovaj rad sastavljen je od pet poglavlja. U prvom poglavlju sam prikazala misijsku djelatnost Crkve. Poglavlje je podijeljeno u nekoliko podnaslova. Prvi podnaslov govori o Očevom naumu, drugi o poslanju Sina, a treći o poslanju Duha Svetoga. U drugom podnaslovu sam obradila razlog i svrhu misijskog djelovanja. Treći podnaslov prikazuje misionare i misijsku duhovnost. Drugo poglavlje prikazuje religioznost crne Afrike. Slijedeća tri poglavlja govore o misijama u: Demokratskoj Republici Kongo, Ruandi i Keniji. U trećem poglavlju prikazuje se Demokratska Republika Kongo. Četvrto poglavlju govori o Ruandi. Posljednje poglavlje se odnosi na misije u Keniji.Christian missions were always the joy and hope of the whole of Church. This article consists of five chapters. In the first chapter I showcased the mission activity of the Church. The chapter is divided into several subchapters. The first subchapter refers to the Father's Intention, the second to the Sending of the Son, and the third one to the Sending of the Holy Spirit. In the second subchapter I pondered the purpose and cause of mission activity. The third subchapter analyzes the missionaries and the spirituality of the missions. The second chapter consists of the religiousness of black Africa. The following three subchapters speak of missions in: Democratic Republic of Congo, Rwanda, and Kenya. Depicted in the third chapter is the Democratic Republic of Congo. The forth chapter refers to Rwanda, and the last to the missions in Kenya
Sunday as the Day of the Eucharist
No full textKao i svaka religija, i kršćanstvo izdvaja posebno vrijeme koje posvećuje svome Bogu i na taj način mu iskazuje štovanje. To se vrijeme u kršćanstvu posebno odnosi na nedjelju kao prvi i temeljni kršćanski blagdan.
U ovom radu donosimo povijesno teološki razvoj kršćanske nedjelje kao dana kada se Crkva okuplja na slavlje euharistije. Da bi se bolje razumjela važnost nedjelje, započinjemo govorom o židovskoj suboti koja je bila posvećena odmoru i sudjelovanju u bogoslužju, a obilježena je sjećanjem na velika Božja djela kao što su stvaranje, sklapanje Saveza i izlazak iz ropstva. Postupni prijelaz od jednog do drugog blagdana dogodio se već u prvom stoljeću kršćanstva kada nedjelja postaje dan okupljanja kršćanske zajednice na lomljenje kruha, zajedničko blagovanje i proslavu Kristovog uskrsnuća.
Nedjelja se još više utvrđuje kao dan euharistije u razdoblju cara Konstantina, nakon što su kršćani dobili slobodu, što je doprinijelo daljnjem razvoju bogoslužja. Ta se praksa nastavila sve do srednjovjekovnog razdoblja kada dolazi do određene stagnacije nedjeljnog misnog slavlja zbog različitih okolnosti kao što su pojava klerikalizacije, zatim uvođenje latinskog jezika kao službenog u Crkvi te općenito dekadencija nedjeljne euharistije. Tako je crkveno zajedništvo potisnuto u drugi plan. Međutim, u tom razdoblju ključnu ulogu odigrao je Tridentski sabor novom i obnovljenom euharistijskom teologijom. I nakon ove reforme daljnje povijesne okolnosti ponovno su dovele do potrebe za novim promjenama u liturgijskom slavlju.
Obnovu liturgije općenito, a samim time i nedjeljne euharistije donosi Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum concilium u kojoj posebno naglašava da je nedjeljna euharistija vrhunac života Crkve. Osim toga, vidljivo je da unatoč svim naporima da se nedjelja približi modernom čovjeku, ona i dalje ostaj obilježena krizom.Like every other religion, Christianity too takes special time to devote to its God and in that manner shows respect to Him. That time specifically refers to Sunday as the first and fundamental Christian holiday.
In this paper, historical as well as theological development of Christian Sunday, as a day when the members of the Church gather to celebrate the Eucharist, will be presented.
In order to understand the importance of Christian Sunday better, the paper starts with the explanation of Jewish Sabbath, which was dedicated to rest and participation in liturgy, and marked with remembering of great God's deeds such as creation, forging of the Alliance and coming-out of the slavery. A gradual transition from one to the other holiday occurred in the first century of Christianity when Sunday became a day reserved for gathering of the Christian community for breaking bread, joint dining and celebration of Christ's resurrection.
Sunday, as the day of the Eucharist, was established even more in the period of the emperor Constantine, i.e. after Christians gained their freedom, which contributed to further development of liturgy. That practice continues up until the medieval period when it came to a certain stagnation of the Sunday Eucharistic celebration because of different circumstances such as the appearance of clericalization, introducing Latin as the official language of the Church and a general decadency of the Sunday Eucharist. In that period, ecclesial togetherness had been repressed into the background. However, in that period, the key part had the Council of Trent that had brought new and renewed theology of the Eucharist. After this reform, some further historical circumstances had once again led to the need for new changes in the liturgical celebration.
A general renewal of the liturgy, and thereby of the Sunday Eucharist, brought the Second Vatican Council in the constitution Sacrosanctum concilium in which it had been emphasised that the Sunday Eucharist is the highlight of the life of the Church. Apart from that, it can be seen that in spite of all the effort to bring Sunday closer to a modern man, it still remains marked by crisis
Questionable Health Education Initiatives in the Republic of Croatia
No full textLjudska spolnost je dinamična i kompleksna stvarnost, neodvojiva od muškarca i žene, čija bića prožima u cijelosti. Po njoj, koja je dar Božji, čovjek je sposoban sebe darovati drugome i primiti dar od drugoga. Poput ovog konstitutivnog elementa ljudske osobe, spolni odgoj je jedna od dimenzija cjelovitog odgoja ljudske osobe od kojega se ne može odvojiti. Odgoj u općenitom smislu riječi, podrazumjeva proces koji vodi od nastanka čovjeka do punine čovještva, a izdvajanje spolnog odgoja značilo bi osiromašenje i izdaju čovjeka.Nakon mnogih Europskih država u kojima se aktivno provodi, spolni odgoj odjeknuo je i u Republici Hrvatskoj, prisilnim uvođenjem u nastavne planove. Ta prisilna provedba pokušala je građanima nametnuti svoj svjetonazor, ističući potpuno neprihvatljive stavove o spolnosti, braku i obitelji - koji su suprotni kršćanskoj antropologiji i hrvatskom narodnom biću. Ideološku pozadinu Zdravstvenog odgoja koji se predaje u osnovnim i srednjim školama čine seksologija i rodna ideologija, na kojima se temelje, u ovom radu navedene, sporne inicijative. Prema seksologiji, sva su seksualna ponašanja jednako etički prihvatljiva, dok pojam rod za koji većina ljudi nije čula, uspješno razara temelje čovjeka, uništavajući tradicionalnu ulogu muškarca i žene u društvu. Zdravstveni odgoj se i dalje provodi u osnovnim i srednjim školama, unatoč navedenim prepirkama koje je prouzročio i kršenju Ustavnih i Zakonskih odredbi, te Međunarodnih ugovora.Human sexuality is a dynamic and complex reality, inseparable from a man and woman, whose beings completely imbues. By it, which is a God's gift, human is capable of bestowing himself to another, as well as accepting that gift.Just like this constitutive element of the human person, sex education is one dimension of integral human education which can't be separated from him. Education, in general, implies a process that leads from human's creation to a fulfillment of humanity and segregation of sex education would mean human's impoverishment and betrayal.Following many European countries, where it's actively carried out, sex education was also echoed in Republic of Croatia, where it was implemented into curriculum by force. That forced implementation tried to impose it's point of view on citizens, asserting completely unacceptable views about sexuality, marriage and family, which are opposite to christian anthropology and Croatian national being. Ideological background of Sex Education, that's taught in elementary and high schools, consists of sexology and gender ideology, on which they are based on and mentioned in this work, controversial initiatives. According to sexology, all sexual behaviors are ethically equally acceptable, while the term gender, that most people haven't heard of, is succesfully wrecking the foundation of a human being, destroying traditional role of a man and woman in the society.Sex education is still carried out in elementary and high schools despite causing before mentioned altercations and violations of Constitutional and Law regulations, as well as International Treaties
Djevičanstvo kao izazov prvoj Crkvi
No full textU vremenu rane Crkve, sveti Ambrozije na poseban je način pridonio razvoju posvećenoga života kroz djevičanstvo i življenje u čistoći. O tome svjedoči njegova bogata literarna baština. U to vrijeme djevičanstvo je bilo izazov kojega nije mogao svatko shvatiti. Prvo poglavlje ovoga rada prikazuje kako je djevičanstvo bilo razumijevano u pretkršćanskom vremenu, zatim kako je prikazano u Evanđelju i nekim poslanicama svetoga Pavla. U radu se obrađuje pojam djevičanstva, način života djevice te djevičanstvo kao primjer nasljedovanja Krista. Stavljen je naglasak na razvoj djevičanstva u monaškom životu i kršćanskoj askezi kao i na prihvaćanje djevičanskoga načina života u društvu. Posljednje poglavlje govori o osobi svetoga Ambrozija koji je bio izazov ranoj Crkvi. Literarni izvor su Ambrozijeva monaška i asketska djela sabrana u Spisima o djevičanstvu. Kao posebnost rada ističe se lik djevice te njezina usmjerenost na osobu Blažene Djevice Marije. Ambrozije Mariju predstavlja kao uzor nasljedovanja Krista svakomu koji prihvati posvećeno djevičanstvo kao način života. Potom će Blažena Djevica biti istaknuta kao uzor svakoj modernoj ženi. Naposljetku, predstavit ćemo doprinose nekih Otaca Crkve za razvoj djevičanstva u ranoj Crkvi
The Figure of Blessed Ivan Merz in the Catholic Church and His Thoughts on the Papal Service and the Liturgy
No full textSvoju katoličku vjeru i kršćansku pripadnost Ivan Merz kroz cijeli svoj život shvaća kao životno zvanje i poziv trajno svjedočiti za Krista, kako i sam kaže: „Katolička vjera jeste moje životno zvanje.“ Njegova vjera u Krista izgrađena je na čvrstim temeljima ugrađenima u vjeru Crkve. Snažna duhovnost, euharistijski i liturgijski život, stabilnost i čvrstoća vjere samo su neke od odlika ovog pionira laičkoga pokreta u Hrvatskoj. Kao laik mogao bi stati uz bok mnogim klericima jer kroz sustavno proučavanje crkvenih dokumenata posebno papinskih, izgradio je pravi crkveni duh odanosti papi i svojim biskupima. Svoju ljubav i poštovanje koje je imao prema Rimskom prvosvećeniku bili su izraz njegove ljubavi i služenja Kristu i Crkvi, a tu je ljubav i odanost posebno širio drugima oko sebe. Mlade ljude učio je da ljube Crkvu, Kristova namjesnika i biskupe jer su oni odraz trajne Kristove prisutnosti i apostolskog nasljeđa. Nesebično se trudio braniti crkveni nauk i obrazložiti svakomu ono u što vjeruje i živi. Liturgija kao središte njegova života bila mu je neiscrpna snaga kako u duhovnom tako i u društvenom životu jer je bio čovjek koji je živio svoju vjeru na svakom mjestu i u svako vrijeme. To se posebno vidi u njegovom djelovanju unutar Orlovskoga saveza koji je odisao upravo duhom i životom Ivana Merza. Kao veliki zaljubljenik u francusku književnost svojom disertacijom pokazao je kako je liturgija odigrala važnu ulogu u razvoju umjetnosti europske civilizacije i dio je njezine tradicije i kulture
Razmišljanja Edith Stein o ženi
No full textOvaj rad donosi pregled razmišljanja Edith Stein o specifičnom bitku žene i kako bi žena trebala ostvariti produktivan spoj svog obiteljskog života kao supruge i majke sa javnim i profesionalnim djelovanjem u svom izabranom zvanju. Stein opisuje razlike u naravi između muškarca i žene naglašavajući uzajamnu komplementarnost oba spola. Izlaže kako je žena okrenuta onom živom-osobnom i konkretno ljudskom što joj omogućava biti majkom svojoj djeci i suputnicom suprugu. Isti habitus žena može prenijeti i na rad u svom zvanju čime onda djeluje humanizirajuće na radno okruženje, posebno na muške suradnike. Edith Stein takav ženski pristup javno-društvenom djelovanju i radu u zvanju naziva etosom ženskog zvanja. Isto tako, ne slaže se sa emancipacijskim pokretom, koji se prema njenom sudu nedovoljno zalaže za dobro cijelog ženskog roda. Stein također veliku pozornost posvećuje odgoju i obrazovanju djevojaka. Za nju se po ovom pitanju ne radi jednostavno o edukaciji žena sposobnih brinuti se za obitelj i svojim radom koristiti društvu, već na umu ima duhovnu dobrobit žene. Kroz obrazovanje i koristan rad moguće je izbjeći da ženinim ponašanjem dominiraju oni negativni vidovi ženske naravi, posljedice istočnoga grijeha, zbog kojih žena guši drugoga i međuljudske odnose, umjesto da ih njeguje i potiče. Prema Stein, žena u svom majčinstvu nije ograničena na svoje biološko potomstvo, već je pozvana i na duhovno materinstvo. Stoga su odgoj i obrazovanje ona uloga u Crkvi koju žena može obavljati sukladno svojoj naravi. Tako su razmišljanja Edith Stein još uvijek aktualna obzirom na vjeronauk u školama danas kojega većinom poučavaju žene.This paper brings an overview of Edith Stein regarding the specific being of woman and how she should achieve equilibrium between her family life as a wife and a mother with her public and professional work in her chosen vocation. Stein describes differences in nature of men and women emphasizing reciprocal complementarity between the sexes. She states how a woman is oriented towards the live-personal and the concretely human which allows her to be a mother and a companion to her husband. The same habitus can be transferred to any vocation woman choses through which she humanizes her work environment, especially her male co-workers. Edith Stein calls such a female approach to womens public and professional efforts the ethos of female vocations. Also, she thinks the womens emancipation movement doesnt advocate for the good of the entire female sex. Stein also gives a great deal of attention to upbringing and education of girls. For her, its not just about educating women how to take care of their families and work for the benefit of society, but also about the spiritual wellbeing of women. Education and useful work help women control negative aspects of their nature, the legacy of the original sin, which can pervert womans natural inclination to nurture and foster others into need to dominate and oppress. Stein states how motherhood isnt limited only on ones biological offspring, every woman is also called to a sort of spiritual motherhood. Education and upbringing are functions in the Church woman can perform according to her nature. So writings of Edith Stein on women are still relevant regarding religious instruction in school mainly taught by women