RIPEST - Repository of the Institute of Pesticides and Environmental Protection
Not a member yet
    1022 research outputs found

    Molekularna karakterizacija 'Candidatus Phytoplasma solani' na celeru: studija u Futogu

    No full text
    ‘Candidatus Phytoplasma solani’, known by its trivial name stolbur phytoplasma, is a plant pathogen infecting numerous crops in Serbia. Celery plants with prominent leaf yellowing and chlorosis, sporadically with tissue necrosis, were observed during august 2020 in Futog, situated in Novi Sad suburbia in Vojvodina. Total of 12 sampled celery plants, 8 symptomatic and 4 asymptomatic ones, were analysed for ‘Ca. P. solani’ presence. All symptomatic celery plants were infected with stolbur phytoplasma according to the stol11 gene detection and therefore were further subjected to multigene molecular characterization on three genes: tuf, stamp and vmp1. Combining molecular tools PCR/RFLP and sequencing reviled two ‘Ca. P. solani’ multilocus genotypes in celery: tuf-b/Rqg31/V14 and tuf-b/ Rpm35/V14, present in 4 samples each. Obtained results of the strain genotyping are in concordance with previous data on the ‘Ca. P. solani’ diversity on celery, but supplemented with genotyping of the vmp1 gene. Outbreak of stolbur phytoplasma in the assessed locality in Futog is linked to tuf-b epidemiological cycle correlated in Serbia mainly with weed Convolvulus arvensis which was present in the subjected celery plot, and could have been the phytoplasma inoculum source. Visual evaluation of the symptom occurrence suggests on 10-15% of ‘Ca. P. solani’ affected celery plants scattered throughout the plot corresponding to the pathogen dispersal in crop by cixiid planthoper Hyalesthes obsoletus (Hemiptera: Auchenorrhyncha) associated with C. arvensis, main vector of stolbur phytoplasma in Serbia.‘Candidatus Phytoplasma solani’, poznata po trivijalnom nazivu stolbur fitoplazma, biljni je patogen koji inficira brojne kulture u Srbiji. Biljke celera sa izraženim žutilom i hlorozom listova, sporadično i sa nekrozom tkiva, uočene su u avgustu 2020. u Futogu, predgrađu Novog Sada u Vojvodini. Ukupno 12 uzoraka celera, 8 simptomatičnih i 4 asimptomatične biljke, analizirane su na prisustvo ‘Ca. P. solani’. Svi simptomatični uzorci su se pokazali inficiranim stolbur fitoplazmom na osnovu analize stol11 gena i dalje su molekularno okarakterisani na 3 gena: tuf, stamp i vmp1. Kombinacijom molekularnih tehnika PCR/RFLP i sekvenciranja utvrđeno je prisustvo dva ‘Ca. P. solani’ multigenska genotipa, tuf-b/Rqg31/V14 i tuf-b/Rpm35/V14, prisutnih u po četiri uzorka. Dobijeni rezultati genotipizacije uzoraka stolbur fitoplazme odgovaraju prethodnim podacima o diverzitetu ovog patogena na celeru u Srbiji i dopunjeni su sa genotipizacijom vmp1 gena. Pojava stolbur fitoplazme u Futogu je vezana za tuf-b epidemiologiju, koja uglavnom izvire iz korovske vrste Convolvulus arvensis (poponac), koja je bila prisutna u istraživanom zasadu celera i mogla je biti izvor inokuluma. Vizuelna procena pojave simptoma pokazala je 10-15% prisustva simptomatičnih biljaka celera, nepravilno raspoređenih unutar zasada što ukazuje da je odgovorni vektor najverovatnije cikada Hyalesthes obsoletus (Hemiptera: Auchenorrhyncha) asocirana sa poponcem, najznačajniji vektor stolbur fitoplazme u Srbiji

    The effectiveness of low temperature (5 degrees C) on Sitophilus oryzae (L.), Sitophilus zeamais (Motch.) and Sitophilus granarius (L.) in wheat grain: The impact of pre-acclimation

    No full text
    Laboratory trials were conducted in wheat grain to assess the effectiveness of low temperature (5 degrees C), applied at intervals of 5, 7, 9, 11, 20, 25, 30 and 35 days (d), as a control measure for stored product insect pests of the genus Sitophilus, and compared the results with the impacts of 7 d pre-acclimation at 15 degrees C and non-acclimation. Mortality was determined after 1, 2 and 7 d of recovery in the laboratory at 25 +/- 1 degrees C and 60 +/- 5% r. h., while progeny were assessed 7 weeks later. Acclimation had the strongest impact on S. oryzae after 5 d exposure to 5 degrees C and 7 d recovery, while the same effect on S. zeamais was shown after 20 and 25 d of exposure and 1 d recovery, and the same impact on S. granarius occurred after 30 and 20 d of exposure and 1 and 7 d recovery, respectively. Low temperature was found to be the most effective against S. oryzae, and the least effective against S. granarius. Mortality was high ( gt = 96%) in both S. oryzae test groups after 11 d of exposure and 7 d recovery, S. zeamais mortality was high ( gt 97%) after 35 and 30 d of exposure and 2 and 7 d of recovery, respectively, and S. granarius mortality was lt = 87% in all test variants. Total reduction (100%) of non-acclimated S. oryzae, S. zeamais and S. granarius progeny required 8, 25 and 30 d of exposure to 5 degrees C, respectively, while acclimated weevils required 11, 30 and 30 d, respectively. (C) 2020 Elsevier Ltd. All rights reserved

    Resistance of Monilinia fructicola to thiophanate-methyl in Croatia

    No full text
    Croatian isolates ofMonilinia fructicola,M.laxaandM.fructigenahave been collected from peach, nectarine, sweet cherry, plum and apricot fruits and assessed for their sensitivity to thiophanate-methyl. Out of 66 isolates collected, 34 were identified asM.fructicola(52%), 22 asM. fructigena(33%) and 10 asM. laxa(15%). Mycelial radial growth on water agar amended with thiophanate-methyl was measured to determine half maximal effective concentration values (EC50). All isolates ofM.laxaandM.fructigenashowed as sensitive, with EC(50)values lower than 1 mu g ml(- 1)in 31 from 32 isolates. InM. fructicola, 19 isolates (56%) were sensitive, nine (26%) were resistant (EC(50)2-30 mu g ml(- 1)), and six (18%) were highly resistant (EC50 gt 30 mu g ml(- 1)). Positive allele-specific PCR with primer pair HRR/HRF, detecting resistant point mutations in beta-tubulin gene, was recorded in 15 out of 16 highly resistant, resistant and less sensitiveM.fructicolaisolates. Among all species, PCR assay coincided with agar assay in 95% of cases. Highly resistantM.fructicolaisolates AL 24/19 and VR 8/18 caused typical brown rot on nectarine fruits inoculated with conidia suspended in 5 or 10 mu g ml(- 1)of thiophanate-methyl. Four sensitive isolates of all three species did not develop on inoculated fruits. Besides implications for brown rot management, the finding ofM. fructicolastrains resistant to thiophanate-methyl may indicate that this species could be adapting to fungicides more rapidly thanM. laxaorM. fructigena. As resistantM. fructicolaisolates were also found in orchards where benzimidazoles have never been used, there is a possibility they originate from already benzimidazole-resistant strains which entered and established in Croatia

    Genotypic differentiation of Monilinia spp. populations in Serbia using a high-resolution melting (HRM) analysis

    No full text
    Monilinia laxa, Monilinia fructicola and Monilinia fructigena are the three main causal agents of brown rot, which is one of the most important diseases of stone fruits in pre- and postharvest conditions. Nowadays, the need for the precise genotyping of these Monilinia species in terms of the genetic diversity of their populations or differences in their pathogenicity and host range is a prerequisite for any efficient disease management. In our study, the genetic structure of Monilinia populations in Serbia from three geographically distinct regions was investigated employing a high-resolution melting (HRM) analysis which is a sensitive and rapid molecular approach in fungal genotyping and diagnostics. Using species-specific primer pairs genotype-specific HRM melting curve profiles were generated allowing to efficiently decipher the genetic diversity of the Monilinia populations. The Monilinia genotypes could be easily distinguished according to their melting curves. The isolates from the northern region were assigned to distinct genotypes and grouped rather independently compared to the isolates of the other two regions among all three tested Monilinia spp. M. fructicola and M. fructigena showed a higher genetic diversity among their populations (44%) compared with the genetic diversity among the M. laxa populations (7%). In contrast, the genetic variance within the pathogen populations was higher in the case of M. laxa (93%). Our data revealed an absence of host specificity in the Monilinia spp. populations

    Vilina kosica: stari problem traži nova rešenja

    No full text
    Vilina kosica je najrasprostranjenija parazitna cvetnica u Srbiji. Za sada se može tvrditi da su ekonomski najvažnije vrste, prisutne kod nas, Cuscuta campestris Yunck. i Cuscuta epythimum L. Ove dve vrste se po načinu vezivanja za biljku domaćina razlikuju i to utiče na izbor mera njihovog suzbijanja, pa je pre svega, potrebno determinisati koja vrsta je prisutna i tome prilagoditi način suzbijanja. Imajući u vidu značaj viline kosice i štete koje može da nanese, u mnogim zemljama, takođe i kod nas, ona je svrstana u kategoriju karantinskih biljnih parazita (A2 grupa), čije je sprečavanje širenja i suzbijanje obavezno u celoj zemlji. Uprkos tome, zakonska regulativa, kojom se sprečava širenje viline kosice se nedovoljno poštuje, što ovoj parazitnoj cvetnici omogućava veću ekspanziju. Najveću pažnju treba obratiti na useve u polju. Suzbijanje viline kosice treba početi čim se uoče početna žarišta zaraze i završiti ga pre nego što vilina kosica cveta i obrazuje seme. Na jednoj biljci može se obrazovati i do 15.000 semena koje može da sačuva vitalnost u zemljištu i preko 10 godina, što predstavlja glavni mehanizam održavanja ove parazitne cvetnice u prirodi. Prisustvo viline kosice na antropogenim staništima (različiti tipovi useva i ruderalna staništa urbanih i ruralnih područja) pre više od jedne decenije u Srbiji je zabeleženo na 25% ocenjenih površina, a danas su te površine značajno uvećane. Najveće štete kod nas vilina kosica pravi kada se u velikim infestacijama javi na tek zasnovanim višegodišnjim leguminozama (lucerištima, deteliništima), koji ujedno spadaju u najčešće parazitirane useve od strane ove parazitne cvetnice. Vilina kosica je jedan od glavnih uzroka proređivanja lucerišta i može izazvati smanjenje prinosa i do 80%. Takođe, poslednjih godina vilina kosica je u ekspanziji u usevu šećerne repe, gde pravi sve veće probleme. Štete koje vilina kosica pravi u usevu šećerne repe se prvenstveno odnose na redukciju prinosa (i do 40%) i sadržaja šećera (i do 5%). Pored ovih, problemi sa vilinom kosicom se javljaju i pri proizvodnji rasada povrtarskih biljaka (paradajz, paprika, kupus), kao i plasteničkoj proizvodnji, krompiru, šargarepi i lekovitom bilju. Primena samo hemijskog suzbijanja često ne daje zadovoljavajuće rezultate, pa se pod najefikasnijim suzbijanjem viline kosice podrazumeva sistematski pristup integralnim merama zaštite. Treba početi od monitoringa viline kosice kako u usevima, tako i na ruderalnim površinama, a zatim adekvatne rotacije useva koja podrazumeva gajenje biljaka koje nisu podobni domaćini viline kosice, kao i primene svih preventivnih mera (čist semenski materijal, čišćenje međa, okolnih parcela, mašina za kombajniranje i dr.). Direktne mere suzbijanja su nehemijske mere uklanjanja (košenje i sagorevanje propanom) i na kraju primena hemijskih mera (herbicida), kada se ovaj problem ne može rešiti drugim putem. U poslednje vreme, usled nedostatka rešenja za suzbijanje ove parazitne cvetnice, razvija se mogućnost primene bioloških agenasa (pojedine rizosferne bakterije i aktinomicete, kao i eterična ulja

    Crna trulež korena rasada Viola x wittrockiana

    No full text
    U rasadnicima JKP „Zelenilo Beograd“ proizvodi se oko 500 000 komada biljaka i isto toliko jesenjeg cvetnog rasada čime se zadovoljavaju potrebe za sadnju cvetnih površina, žardinjera, saksija na stubovima rasvete i zelenih zidova na svim opštinama grada Beograda. Proizvodnja se obavlja u lejama i delom na njivi na ukupnim površinama od oko 6 000 m2 u dva proizvodna ciklusa: letnjem (od februara do maja) i jesenjem (od jula do septembara). Gajenje biljaka na istom zemljištu u uskom plodoredu i ograničenom broju dozvoljenih sredstava za hemijsku sterilizaciju zemljišta, opterećeno je brojnim problemima u ishrani i zaštiti biljaka od štetnih organizama. S obzirom da u proizvodnji ukrasnog bilja, svaki simptom na listu ili cvetu značajno umanjuje njegovu dekorativnu vrednost, primenjuje se intezivna hemijska zaštita koja obuhvata sprečavanje pojave najčešćih problema u vidu poleganja rasada, pegavosti lista, sive truleži biljaka i bele leptiraste vaši. U 2020. godini, setvi cvetnog rasada Viola x wittrockiana prethodila je obrada zemljišta i hemijska sterilizacija dazometom. Nakon setve vršena je preventivna hemijska zaštita protiv prouzrokovača poleganja rasada u više navrata propamokarb-hidrohloridom i fosetil-aluminijumom. Cvetni rasad bio je odličnog zdravstvenog statusa do faze razvoja prvog para stalnih listova. Nakon toga, u kratkom vremenskom intervalu došlo je do žućenja donjih listova, pojave istanjenih korenovih vratova i korena tamno-smeđe do crne boje, što je ubrzo uzrokovalo masovno “košenja rasada”. Na osnovu simtoma, bolest se nije mogla pripisati ni jednom prouzrokovaču oboljenja. Na obolelim korenovima, mikroskopskim pregledom uočeno je prisustvo hlamidospora Thielaviopsis basicola, poznatog prouzrokovača crne truleži korena. Međutim, izolacija patogena iz obolelih biljnih delova nije bila uspešna, tako da su dalja labaratoriska ispitivanja u toku. S obzirom da je proizvodnji pretila velika šteta, a da u Srbiji nema registrovanih preparata za suzbijanje fitopatogenih gljiva prouzrokovača bolesti korena u toku vegetacije, na osnovu literalnih podataka, primenjeni su preparati na bazi tiofanat-metila, fludioksinila, i triadimenola, u preporučenim dozama, u više navrata alternativno, poštujući strategiju o sprečavanju razvoja rezistentnosti, što je zaustavilo dalje širenje oboljenja. Primećeno je da su nakon tretmana pojedine biljke V. x wittrockiana koje su se nalazile u zahvaćenim lejama i ispoljavale simptome žućenja donjih listova i slabljenja čitavog nadzemnog dela, iznad mesta tanjenja korena i korenovog vrata razvile adventivne korenove. Te biljke su u početku slabije napredovale i bile su blago hlorotične, ali kasnije su se potpuno oporavile tako da se razlika u odnosu na druge biljke nije videla

    Savremeni pristup u suzbijanju biljnih patogena u zemljištu

    No full text
    Fitopatogene glјive i pseudoglјive koje se odrţavaju u zemlјištu, predstavlјaju znaĉajan problem u proizvodnji ukrasnih bilјaka. Dezinfekcija supstrata hemijskim fumigantima i primena fungicida ĉinili su osnovu tradicionalnog naĉina suzbijanja ovih patogena u našoj zemlјi dugi niz godina. MeĊutim, pokazalo se da hemijski fungicidi mogu samo privremeno da pomognu u spreĉavanju razvoja nekih obolјenja i nastajanja šteta u proizvodnji. Nјihova ĉesta i neselektivna primena moţe da dovede do razvoja rezistentnosti patogena, a povećana zabrinutost zbog mogućeg negativnog uticaja na zdravlјe lјudi i ţivotnu sredinu dodatno ograniĉava njihovu primenu. Noviji, sistematiĉni pristup u zaštiti bilјa od patogena iz zemlјišta podrazumeva pre svega primenu mera kojima se unapreĊuje mikrobiološka zajednica u zemlјištu i podstiĉu prirodni mehanizmi regulacije populacija patogena, a koje obuhvataju: primenu plodoreda, korišćenje pokrovnih useva i zelenišnog Ċubriva, kao i primenu organskih dodataka za zemlјište. Osim ovih, u radu će biti prikazane i neke ekološki prihvatlјive korektivne mere za direktno suzbijanja patogena kao što su: sterilizacija zemlјišta vodenom parom i solarizacija, biofumigacija, anaerobna dezinfestacija zemlјišta i primena preparata na bazi antagonistiĉkih mikroorganizama.Mesto i datum održavanja: Univerzitet u Beogradu - Šumarski fakultet Beograd, 18-19. februar 2021. godin

    Osetljivost populacija Brassicogethes aeneus (f.) (Coleoptera, Nitidulidae) na insekticide: rezultati testiranja 2021. godine

    No full text
    Repičin sjajnik, Brassicogethes aeneus (F.) je najznačajniji štetni insekt uljane repice koji se često suzbija insekticidima. Radi praćenja stanja i pravovremenog utvrđivanja promene osetljivosti i rezistentnosti populacija na insekticide u Srbiji, tokom aprila 2021. godine su testirane populacije prikupljene sa ozime uljane repice na području Bajše, Bačke Topole (Malog Beograda), Novog Sada (Rimskih šančeva) i Dobanovaca. Prikupljena imaga B. aeneus su u skladu sa metodom IRAC (No. 027) do testiranja čuvane u frižideru na 5°C. U biotestu, realizovanom u laboratorijskim uslovima, su korišćeni insekticidi na bazi lambda-cihalotrina, cipermetrina, alfa-cipermetrina, deltametrina i hlorpirifosa + cipermetrina, rastvoreni u smeši voda + aceton (5%+95%). Primenjeni su u dozama od 100% i 25% od preporučene, tako što je na zidove staklenih posuda, dimenzija 5,5 cm x 2,5 cm i 48 cm2 unutrašnje površine, nanošeno po 0,5 ml rastvora svakog insekticida, uz ručno rolovanje do sušenja depozita. U kontroli je korišćena samo smeša vode i acetona. Po deset imaga je ubacivano u svaku posudu, a testiranje svake doze i insekticida je realizovano u tri ponavljanja na temperaturi 22±2°C, relativnoj vlažnosti vazduha 60±5% i fotoperiodu 16:8. Beležen je broj uginulih insekata posle 24 časa od početka izlaganja svakom depozitu. Prema klasifikaciji datoj u metodi IRAC (No. 011), dobijeni rezultati testiranja pokazuju da populacije iz Novog Sada, Dobanovaca i Bajše spadaju u prvu grupu, visoko osetljive, na insekticid hlorpirifos + cipermetrin, jer je smrtnost jedinki bila 100% kod obe koncentracije (100% i 25% od preporučene). U drugu grupu, osetljive, spadaju sve četiri ispitivane populacije sjajnika na alfa-cipermetrin, zatim populacija iz Bačke Topole na lambda-cihalotrin i cipermetrin, i populacije iz Dobanovaca i Bajše na cipermetrin. U grupu tri, umereno rezistentne, spada populacija iz Novog Sada na lambda-cihalotrin i cipermetrin, i populacije iz Dobanovaca i Bajše na lambda-cihalotrin. Međutim, u grupu četiri, rezistentne, spadaju sve populacije repičinog sjajnika na insekticid deltametrin, jer je smrtnost jedinki posle kontakta sa koncentracijom 100% od preporučene bila oko 70%, a posle kontakta sa koncentracijom 25% od preporučene, u rasponu od 17 do 50%. Ove sezone ni za jednu od ispitivanih populacija repičinog sjajnika na ozimoj uljanoj repici nije utvrđeno da pripada petoj grupi, odnosno da je visoko rezistentna na insekticide

    The Embryotoxic Potential and Photocatalytic Degradation of Thiophanate-Methyl

    No full text
    Pesticides are substances designed to protect plants from various types of diseases and pests [1]under UV irradiation is studied using synthesized Zinc oxide (ZnO. Synthetic organic pesticides, in addition to the high efficiency, have led to frequent adverse environmental impact, as a consequence of their high accumulation and toxicity. Due to the increased pollution of water with mixture pesticides, it is necessary to use different processes for their removal and degradation. Therefore, oxidative processes have been developed, commonly named as Advanced Oxidation Processes (AOPs). Among them, special attention was attributed to photocatalysis, as a process that enables the degradation of difficult-to-decompose organic molecules under the action of UV radiation in the presence of catalysts [2]. In this study the photocatalytic degradation of thiophanate- methyl (TM) in the presence of the TiO2 Degussa P-25 catalyst was investigated. Different experimental conditions were varied, such as the concentration of the pesticide solution, the mass of the catalyst and the influence of the anions (chloride, sulphate, nitrate, etc.). The pesticide concentration in the reaction system was monitored based on the decrease in system absorbance using a Shimadzu 1800 UV spectrophotometer. For optimized conditions of complete photodegradation, the environmental acceptability of the defined degradation process was examined. The toxic effect of the TM solution before and after degradation was examined using the embryotoxicity test with Danio rerio, in order to prove the reduction of toxicity and the success of the degradation process [3]which raises the issue of potential influence of different formulation types on herbicide toxicity. The present study evaluated the toxicity and teratogenic effects of the active ingredient clomazone and its two formulations (Rampa® EC and GAT Cenit 36 CS, both containing 360 g a.i./l of clomazone. Comparing the obtained results of the influence of ions on the processes of photocatalysis, it was noticed that all ions have catalytic effects on the kinetics of the degradation process of TM. The presence of sulphates and carbonates had the greatest catalytic effect, while hydrogen phosphates and bicarbonates showed the lowest catalytic capacity. The optimal experimental conditions were obtained using 0,2 g/L of TiO2 and 5 mg/L of TM solution. In addition, the embryotoxicity test followed the analytical examination. Comparison of results obtained in embryotoxicity assay testing of the initial solution, partly and completely degraded samples confirmed suitability of applied degradation method. Increase in toxicity, compared to the initial solution, was registered in partly degraded sample. This observation can be attributed to increase in concentration of carbendazim (TM metabolite) more toxic than parent substance. Finally, completely degraded sample caused no mortality or adverse effects in D. rerio embryos after 120 h exposure. Toxicity of samples, in decreasing order is half degraded > initial >completely degraded sample. Based on the obtained results it can be concluded that used photocatalytic degradation process can be successfully applied in pesticide contaminated water management

    Acaricide resistance in Panonychus citri and P. ulmi (Acari: Tetranychidae): Molecular mechanisms and management implications

    No full text
    The European red mite, Panonychus ulmi (Koch), and the citrus red mite, P. citri (McGregor) (Acari: Tetranychidae), are destructive mite pests in pome/stone fruit orchards and citrus groves, respectively, the management of these two spider mites species has relied largely on the use of synthetic acaricides. However, frequent, long-term use of acaricides has caused rapid development of resistance in P. ulmi and P. citri populations worldwide. Levels of resistance in P. ulmi and P. citri are exceeded only by that in the two-spotted spider mite, Tetranychus urticae Koch. Recent research on T. urticae has provided new insights into the molecular mechanisms of acaricide resistance. The molecular basis of resistance in P. ulmi and P. citri populations has been less thoroughly studied. In this brief review, the current understanding of the molecular mechanisms of toxicokinetic and toxicodynamic resistance of P. ulmi and P. citri to acaricides, as well as implications of the findings for the resistance management, are discussed

    0

    full texts

    1,022

    metadata records
    Updated in last 30 days.
    RIPEST - Repository of the Institute of Pesticides and Environmental Protection
    Access Repository Dashboard
    Do you manage Open Research Online? Become a CORE Member to access insider analytics, issue reports and manage access to outputs from your repository in the CORE Repository Dashboard! 👇