Repository of Institute of Comparative Law
Not a member yet
2147 research outputs found
Sort by
Fleksibilizacija i prekarizacija na tržištu rada: redefinisanje radnih odnosa u postsocijalističkom svetu
At the end of the twentieth century, after the changes in the political climate of Europe and the world, there were also correlated changes in the relations between employers, workers and workers’ unions. The causes of the changes that have taken place can be found both in the changed social reality of social relations (capitalism has taken the historical dominance over communism) and in a significant technological, primarily information and communication development. New forms of work engagement are emerging in new working conditions, while some previously marginalized forms of work are (re)affirmed as desirable. These new processes are reflected in two parallel directions of development of labour relations. Individualisation at work is marketed as a legitimate alternative to workers’ solidarity. Flexible labour relations, on the other hand, introduce insecurity of the employment and open door to a gradual diminution of attained labour rights standards.
Postsocialist states share the common fate of the “periphery” of the global labour and capital markets, leading to the development of specific policies related to attracting foreign capital and tackling unemployment. In doing so, clearly differentiated phases of implementation of these policies and ongoing mistakes can be observed, although repeated by different states at different periods of time. The result of such developments is reflected in the current state of affairs, characterised by processes of slow and uncertain economic development, poor quality employment structure and a privileged position of foreign capital – these are the basic features of the so-called “race to the bottom” concept. Workers' rights are being severely diminished in the process, so today we can discuss about their devolution, their decrease to the level they were a hundred years ago.
The analysis focuses on several countries in the region and compares them with the developed European countries. Differences and similarities are observed, following several indicators of the development of labour relations: the emergence of new forms of work engagement, the survival of workers’ unions and the exercise of collective rights, and positioning of states’ authorities towards favoring job flexibility and forms of precarious work.
Prevailing methods that will be used are normative method and usage of available statistics, as well as the case analysis. Author's starting hypotheses relate to answering to two questions: are there points of contact in the countries of the center and the periphery of the labour and capital markets when it comes to changes in the understanding of work and employment, and whether these changes are really needed in the light of redefining employment and labour in new circumstances
PRVI SUSPENZIVNI VETO U SRPSKOJ USTAVNOPRAVNOJ ISTORIJI
Iako se institut suspenzivnog veta u Srbiji primenjuje već više od 30 godina, u doktrini
paradoksalno ne postoji saglasnost o tome kada je ovaj institut uveden u naš pravni sistem.
Pored toga, prvi slučaj primene ovog predsedničkog ovlaščenja je sticajem okolnosti pao u zaborav. U ovom radu autor ukazuje na suspenzivni veto Slobodana Miloševića iz 1991. godine
na Zakon o vraćanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi zgrada – zadužbina, zgrada – legata, stambenih zgrada i građevinskog zemljišta, koji su prešli u društvenu svojinu na osnovu Zakona o
nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Reč je o prvom suspenzivnom vetu
u srpskoj istoriji, ali ujedno i o primeru kada se nije u proceduri posle uloženog veta postupilo
u potpunosti u skladu sa odredbama tada važećeg Ustava iz 1990. godine. Posle ukazivanja
na sadržinu i sve okolnosti ovog predsedničkog veta (radi sprečavanja da on sasvim padne u
zaborav), kao i njegove ustavnopravne analize, autor pruža jedan pregled dalje prakse suspenzivnog veta u Srbiji. Ovo ovlašćenje je upotrebljeno do sada svega 18 puta, ali je zato ta
obimom skromna praksa svojim kvalitetom interesantna i podobna za naučnu analiz
Integrity of public Finances and Control of Public Spending through the Prism of the Right to and adequate standard of Living
The right to an adequate standard of living was first introduced by the Universal
Declaration of Human Rights. It implies the satisfaction of the basic life needs of
an individual in relation to food, clothing and housing, preserving his dignity
without being exposed to humiliation, such as prostitution, begging etc. Its
protection in practice largely depends on the level of wealth of a society.
Nevertheless, some minimum standards accepted by international documents
should be met in practice. The right to an adequate standard of living has great
significance for both the individual and the community. Its realization enables
individual social integration, because it refers primarily to the most endangered
categories of the population. That is why it is necessary to provide sufficient funds
in the state budget, in order to enable effective protection of the right to an adequate
standard of living for all citizens. The author starts from the assumption that the
realization of the right to an adequate standard of living is often endangered due
to inadequate budget policy. Through analysis the content of various international
and national documents, as well as using the dogmatic legal method, author seeks
to make recommendations for the improvement of budget policy in order to more
effectively protect the right to an adequate standard of living in the Republic of
Serbia
Afera Dieselgate i njen uticaj na kolektivnu zaštitu potrošača u Nemačkoj i Evropskoj uniji
Afera Dieselgate je prevara potrošača koja je bez presedana u potrošačkom pravu,
kako po globalnim razmerama tako i po broju oštećenih. Otkrivena je 2015. godine
kada je Volkswagen priznao da je na američkom tržištu prodavao vozila koja nisu imala
svojstva garantovana ugovorom. Američki potrošači su podneli kolektivnu tužbu protiv odgovornog
trgovca i uspeli su da u relativno kratkom vremenu zaštite svoja prava i ostvare
naknadu štete. U Evropskoj uniji, međutim, to nije bio slučaj zbog nepostojanja adekvatnog
pravnog sredstva za kolektivnu zaštitu potrošača. Od svih evropskih država najteža
situacija je bila u Nemačkoj, gde u vreme izbijanja afere nije bilo moguće voditi kolektivni
postupak za zaštitu potrošača, a nemački državljani oštećeni tim povodom bili su najbrojniji.
Afera Dieselgate je događaj koji se može označiti kao prekretnica u regulisanju sistema
kolektivne zaštite u Nemačkoj i u Evropskoj uniji. U Nemačkoj je, pod velikim pritiskom
javnosti, u kratkom roku uveden sistem kolektivne zaštite potrošača, dok je u istom periodu
na nivou Evropske unije postignuta, za sada, politička saglasnost o uvođenju kolektivne
tužbe za zaštitu potrošača kao jedinstvenog pravnog sredstva koje će važiti na jedinstvenom
evropskom tržištu. Nemački sistem kolektivne zaštite potrošača i sistem koji je predložen
na nivou EU ne sadrže identična rešenja, ali nemački je u praksi već doveo do željenih
rezultata, dok evropski još uvek nije usvojen i nije izvesno kada bi se to moglo očekivati
Tenth Anniversary of the Istanbul Convention of the Council of Europe – Relevant Aspects
Ten years passed since signing of the Council of Europe Convention on Preventing
and Combating Violence against Women and Domestic Violence in Istanbul. It is the
first legally binding instrument recognizing violence against women as a violation
of human rights and a form of discrimination against women. The aim of the
Convention is to ensure zero tolerance in all states towards violence against
women and domestic violence. Transformative power of the Convention and its
monitoring expert body GREVIO is visible. Over the past ten years, the Convention
influenced numerous states in modernization of their legislation and policies of
preventing and combating violence against women effectively. Implementation of the Convention especially gains on relevance during
pandemic of COVID 19.
Challenges in efficient implementation of the Convention indicate the need to
ensure the Convention’s aims reach all women and girls. The emerging trend is
the lack of intersectional approach to women protection. GREVIO’s general
recommendation is furthermore directed to the need for interinstitutional
cooperation between governments and NGOs. Sufficient financial resources are
needed for state duties’ implementation in effective fight against gender based
and domestic violence. Although none of seventeen analyzed countries, parties
of the Convention, have not yet applied completely gender equality principles,
GREVIO notes promising practices in many countries. Declaration of the of the
Committee of the Parties to the Council of Europe Istanbul Convention
acknowledges the major contribution of the Istanbul Convention monitoring
mechanism in preventing and combating violence against women and
domestic violence by providing tailored-made guidance as well as
opportunities for states parties to learn from each other and exchange on best
practices. Special value of the Convention legal standards in the area of fight
against gender-based violence and domestic violence, is in its contribution to
dismantling globally widespread negative gender stereotypes, which are one
of main causes of violence against women
Vremensko dejstvo odluka ustavnih sudova
Cilj ovog rada je da istraži vremensko dejstvo odluka ustavnih sudova. U uporednom
pravu postoje modeli ex tunc i ex nunc dejstva odluka ustavnih sudova, ali su
predvidjene i izvesne korekcije. Korekcije vremenskog dejstva odluka ustavnih sudova
o neustavnosti zakona izražavaju potrebu za balansom između različitih posledica
koje takve odluke mogu da imaju u sistemima ex nunc i ex tunc dejstva. U uporednom
pravu takve korekcije često su predviđene nacionalnim zakonodavstvom, ili ih ustavni
sudovi preduzimaju i bez izričitog uporišta u nacionalnom zakonodavstvu. Retroaktivne
korekcije ex nunc dejstva i korekcije ex tunc dejstva, vode konvergenciji ovih modela.
S druge strane, prospektivne korekcije otvaraju mogućnost da se uloga ustavnog
suda takođe razume i kao uloga „pozitivnog zakonodavca“
Preispitivanje klasičnih ustavnopravnih shvatanja u svetlu (ustavno)pravnog regulisanja neteritorijalne manjinske autonomije/samouprave
Neteritorijalna manjinska autonomija/samouprava predstavlja jedan od značajnih
modela zaštite nacionalnih manjina. U mogim državama neteritorijalna manjinska
autonomija/samouprava predvidjena je ustavnim odredbama i neretko je odredjena
kao jedno od manjinskih prava. U tom smislu, u radu se analiziraju pravna priroda i
domašaji takve autonomije/samouprave i ukazuje se na preispitivanje klasičnih ustavnopravnih
shvatanja do kojih, na teorijskom planu, dolazi usled konstitucionalizacije
takvog oblika manjinske zaštite
Direktive u pravnom sistemu Evropske unije i njihov prenos (transpozicija) u unutrašnje pravne sisteme država članica
:Osnovni cilj rada je ispitivanje mesta i uloge direktiva Evropske unije (EU)
u pravnom sistemu ove organizacije u kontekstu obaveze njihovog prenošenja u
unutrašnje pravne sisteme država članica. U radu se razmatra hipoteza da prenos
direktiva nije jasno regulisan, što u nekim elementima ostavlja prostor za različita
tumačenja i primenu, uključujući i pojavu neusaglašenosti unutrašnjeg prava sa
normama iz direktive. Za polaznu osnovu analize se uzima sadržaj člana 288
Ugovora o funkcionisanju Evropske unije (UFEU), kao i druge relevantne odredbe
ovog ugovora i Ugovora o Evropskoj uniji (UEU). Polazeći od specifičnosti koje
direktive imaju kao izvori prava, raspravlja se o ključnim elementima od značaja
za razumevanje obaveze prenosa direktiva u unutrašnje pravne sisteme (pojam i
značaj„prenosa”, svrha, nadležnost organa EU,„rezultati kojitreba da se postignu”,
oblik i način prenosa, rokovi za prenos, obaveza izveštavanjaKomisije itd.).Ukazuje
se na praksu nekih država članica, kao i na neke teorijske pristupe i teškoće u
procesu prenosa direktiva. U zaključku se konstatuje da prenos direktiva u
unutrašnje pravne sisteme predstavlja sistemsko pitanje koje bitrebalo preciznije
regulisati imajući u vidu više činilaca (nadležnost ove organizacije, način donošenja
direktiva, njihova primena i kontrola nad primenom, specifičnosti pravnih sistema država članica u koje se direktive prenose, specifičnosti materije koja je predmet
uređivanja itd.)
Pravni položaj zaposlenih u prvoj liniji za vreme vanrednog stanja usled pandemije virusa kovid 19 u Srbiji
Pandemija virusa korona dovela je do nezapamćenih promena u svim društvenim sferama širom sveta. Radni odnosi nisu bili izuzetak. Šta više, dospeli su centar istraživanja. Premda je „svet stao“, zaposleni koji su zbog prirode posla nastavili da obavlјaju svoj posao suočavali su se sa rizicima koji nisu bili uobičajeni pre pojave pomenutog virusa. Zbog poremećaja ekonomije na svetskom nivou i uvođenja vanrednog stanja u većini država, odstupalo se od standarda zaštićenih prava. Postojanjem te činjenice, još više se daje na značaju zaposlenima u takozvanoj prvoj liniji, odnosno zaposlenima koji su zbog prirode svoga posla bili u najvećem riziku da se zaraze
Pokriće po osnovu ugovora o osiguranju prekida rada tokom pandemije kovida 19
Tokom prošle i ove godine i fizička i pravna lica su pokušavala da bar delimično nadoknade pretrpljene ekonomske posledice nastale uvođenjem brojnih mera u cilju sprečavanja virusa aktiviranjem svojih zaključenih ugovora o osiguranju. Međutim, osiguravači, suočeni sa brojnim zahtevima, a često i bez podrške reosiguravača nevoljnih da reosiguraju rizike tokom pandemije, često su odbijali zahteve svojih osiguranika. Autorka analizira sudbinu ugovora o osiguranju prekida rada pred nacionalnim sudovima Nemačke, Francuske i Velike Britanije. Sudije su u ovim slučajevima pred sobom imale brojne argumente osiguravača u pogledu isključenja rizika, nepostojanje materijalne štete kao osnovnog uslova prestacije osiguravača. Ipak, sudije su, bar u prvom stepenu, u ovim zemljama u nekoliko slučajeva usvojile zahteve osiguranika, što je doprinelo i promeni odnosa osiguravača prema zahtevima ostalih osiguranika. Kako je autorka ustanovila, u najvećem broju slučajeva je do ovakvih ishoda došlo usled nedovoljno preciznih odredaba ugovora o osiguranju, čime se još jednom potvrđuje značaj preciznog formulisanja prava i obaveza svih ugovornih strana