Repository of Institute of Comparative Law
Not a member yet
2147 research outputs found
Sort by
Test(ovi) balansiranja i ograničenje prava na pristup informacijama od javnog značaja u srpskom pravu
Autori u radu analiziraju teorijski i normativni okvir testa javnog interesa, kao centralnog mesta zakonskog uređivanja prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja. Cilј analize usmeren je ka iznalaženju uzroka i predlaganju rešenja za značajan problem uočen u praksi - neprimenjivanje, čak ignorisanje testa javnog interesa od strane prvostepenih organa u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama od javnog značaja. Do potvrde ovakve prakse autori su došli nakon sprovedenog empirijskog istraživanja na uzorku od 97 slučajeva. Za jedan od mogućih uzroka ovog problema, pored kadrovskih kapaciteta i nedostatka profesionalne osposoblјenosti, u radu je posebno istaknuta nedovolјna preciznost zakonskog teksta, ali i u teoriji prisutna terminološko - pojmovna konfuzija. Konfuzija se odnosi kako na pitanje postoji li uopšte u srpskom Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja test javnog interesa, tako i na pitanje kakva je njegova priroda u odnosu na druge slične testove balansiranja. U radu se stoga polazi od toga da srpski Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja sadrži test javnog interesa u čl.8, te da je reč o jednoj od faza klasičnog ustavnog testa proporcionalnosti
Upotreba oznaka geografskog porekla u privrednoj delatnosti crkava i verskih zajednica
Crkve i verske zajednice nisu privredni subjekti, ali mogu da osnivaju
takve subjekte i da, posredstvom njih ili neposredno, obavlјaju privrednu delatnost na način i u skladu sa propisima kojima je uređeno obavlјanje tih delatnosti. Iako njihova osnovna svrha delovanja nije ostvarivanje profita,
činjenica je da moraju da stiču određena sredstva kako bi nesmetano funkcionisale.Tako u okviru obavlјanja privredne delatnosti crkve i verske zajednice
mogu proizvoditi robu i obeležavati je oznakama geografskog porekla (OGP).
U radu je najpre razmotren normativni okvir privredne delatnosti crkava i
verskih zajednica u Republici Srbiji. Nakon toga predstavlјen je normativni
okvir zaštite oznaka geografskog porekla u Republici Srbiji. Posebna pažnja
posvećena je postupku sticanja prava zaštite OGP, kao i tumačenju jednog od
negativnih uslova zaštite prema kome oznaka ne sme biti suprotna zakonu
ili moralu. Naposletku je razmotrena upotreba oznaka geografskog porekla od
strane crkava i verskih zajednica za obeležavanje vina koje same proizvode
Ustavna garantija dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava u Republici Srbiji
U ovom radu autor analizira ustavnu garantiju dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava u Republici Srbiji. Prema čl. 20. st. 2 Ustava Republike Srbije, dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava se ne može smanjivati. U pitanju je zabranjujuća imperativna opšta norma, odnosno zaštitna klauzula koja ne predstavlja zaštitu prava individue, tačnije individulano subjektivno javno pravo, već objektivno pravo koje in toto štiti sva ljudska i manjinska prava-kako ona izričito navedena u Ustavu, tako i ona koja se mogu izvesti iz ustavnih odredbi i koja su sadržana u međunarodnopravnim izazovima koje Ustav priznaje
Vorgehen der Bürgerbeauftragten zur Zeit der COVID-19-Pandemie – die Erfahrung der Republik Serbien
Die rapide Verbreitung der COVID-19-Pandemie brachte ernsthafte Herausforderungen
für die moderne Gesellschaft, von denen einige einer sensiblen Rechtsnatur
sind. Den staatlichen Behörden und dem Rechtssystem im Ganzen wurden einerseits die
Frage des öffentlichen Interesses im Bereich des öffentlichen Gesundheitswesens und
andererseits die Frage der zahlreichen Menschenrechte gestellt. Eine besonders wichtige
Rolle in solch heiklen Umständen haben die unabhängigen Behörden, wie z. B. die Bürgerbeauftragten,
die eine Rolle spielen, sowohl im Bereich der Kontrolle der Gesetzmäßigkeit
des von staatlichen Behörden behandelten Einzelfalles als auch in Angelegenheiten bezüglich
des Schutzes und der Weiterentwicklung der Menschenrechte. Deswegen werden in der
vortiegenden Arbeit nach einer kurzen Retrospektive der Einführung und der Maßnahmen
während des Notstandes in der Republik Serbien die Rolle, die der Beschützer der Bürger
im Laufe und nach dem Notstand, ausgelöst durch die Epidemie hatte erforschten wüssen,
die besonderen und allgemeinen Berichte betrachtet, aber es wird auch auf einige
Mechanismen, die den Bürgerbeauftragten in der Republik Serbien zur Verfügung
standen, aber nicht genutzt wurden, hingewiesen werden
Pravni režim osiguranja depozita u pravu Evropske unije – od ideje do (ne)realizacije
Institut osiguranja depozita od velikog je značaja kako za deponente, tako i za stabilnost bankarskog sektora, te finansijsku sigurnost u globalu. Reč je o institutu koji omogućava deponentima namirenje čak i u uslovima kada im banke, usled nastupanja finansijskih problema, ne mogu izvršiti povraćaj deponovanog novca. U takvim okolnostima osiguranje depozita pruža zaštitu deponentima, omogućavajući im da se za namirenje obrate trećem licu – osiguravaču. Štiteći ih od rizika gubitka deponovanog novca, osiguranje depozita uspostavlja poverenje deponenata u bankarski sektor, te obezbeđuje finansijsku stabilnost. Nepostojanje adekvatno uređenog instituta osiguranja depozita povlači za sobom nepoverenje u banke, te povlačenje deponovanih novčanih iznosa, što rezultira nastupanjem finansijskih problema banaka, pa čak i njihovom likvidacijom ili stečajem. Sve učestalije finansijske krize okončane propašću banaka, u Evropskoj uniji stvorile su svest o značaju instituta osiguranja depozita. Ideja o uvođenju ovog mehanizma na području Evropske (ekonomske) zajednice prvi put je konkretizovana usvajanjem preporuke Evropske komisije 87/63/EEZ o uvođenju sistema osiguranja depozita u Zajednici. Kako preporuka nije uspela sa idejom da sve države članice uvedu institut osiguranja depozita, 1994. godine usvojena je Direktiva 94/19/EZ, koja se takođe ubrzo pokazala kao nedovoljno efikasna. U težnji za postizanjem željenih efekata, evropski zakonodavac nastojao je da eliminiše uočene manjkavosti Direktive od 1994. godine, što je rezultiralo usvajanjem Direktive 2009/14/EZ. Iako je unela značajne promene u odnosu na prethodno stanje, zbog brojnih neadekvatno uređenih i neuređenih pitanja, ispostavilo se da Direktiva od 2009. godine nije uspela da odoli brojnim izazovima. Iz tog razloga, 2014. godine usvojena je Direktiva 2014/49/EU koja je još uvek na snazi. U ovom radu biće najpre prikazan opšti pojam i značaj instituta osiguranja depozita, dok će centralni deo rada biti posvećen analizi razvoja sistema osiguranja depozita u pravu Evropske unije – od ideje do realizacije, uz kritički osvrt na najznačajnija pravna pitanja, a u cilju pronalaženja najidealnijeg modela za uređenje ovog pravnog instituta
Naknada štete zbog povrede poslovne tajne
Predmet ovog rada je naknada štete zbog nezakonitog pribavljanja,
korišćenja i/ili javnog otkrivanja poslovne tajne. Cilj rada je da se identifikuju
specifična pitanja koja se postavljaju u postupku realizacije naknade štete
u ovim predmetima i da se ponude odgovori te moguća rešenja za situacije
koje su izvor nedoumica. U domaćoj sudskoj praksi nije javno dostupan
značajaniji broj odluka o ovom pitanju, zbog čega se u radu izlaže praksa
američkih sudova koja je, prema istraživanju autora ovog rada, među
najrazvijenijima u svetu. Istraživačko pitanje koje se u radu analizira je da
li je neophodno da se za dokazivanje poslovne tajne i njene zloupotrebe,
kao i postojanje i visine štete koja je usled toga nastupila, koriste posredni
dokazi. Zaključuje se da su, zbog specifičnosti poslovne tajne kao predmeta
zaštite, posredni dokazi često i jedini mogući u postupcima za naknadu
štete zbog njene zloupotrebe
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NERAZUMNOG TRAJANJA UPRAVNOG POSTUPKA
Predugo trajanje upravnog postupka može biti uzrok štete za učesnike
postupka i subjekte čiji interesi zavise od ishoda postupka. U radu se
analizira trajanje upravnog postupka sa aspekta prava na pravično suđenje,
kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava. U skladu sa idealom dobre
uprave državni službenik ima obavezu da ne odugovlači postupak, inače
postupa nepravilno i nezakonito. U domaćem pravu država je u obavezi
da materijalno odgovara za štetu koju nezakonitim i nepravilnim radom
državni organi prouzrokuju drugim licima u vezi sa službom ili u službi.
Autori primerima iz prakse pokazuju kada predugo trajanje postupka
može da se izjednači sa štetnom radnjom i pod kojim uslovima će država
odgovarati za štetu koju građaninu pričini državni službenik. Predlažu
promene upravnog zakonodavstva kojima bi se moglo uticati na skraćenje
postupka i postigla efikasnost upravnog spora.
odgovornost, šteta, država, pravo na pravično suđenje,
predug upravni postupa
FINANCIAL STABILITY AND INSURANCE COMPANIES IN THE CONTEXT OF PROPOSED AMENDMENTS OF THE DIRECTIVE 2009/138/EC
Insurance companies contribute to financial stability by stabilizing
financial markets. In this context, it’s important to ensure the financial stability
of the insurance companies themselves. After the pandemic caused by the
COVID-19 virus, the consequences in the field of business operations are felt
both at the national level and at the level of the European Union. That is why
it was necessary to improve the management mechanism in crisis situations
when economic problems appear that can represent a risk for the stability of
financial operations. This should improve the protection of insurers, as well
as the position of consumers who buy insurance products in other member
states. Following the pandemic caused by the COVID-19 virus, the European
Commission proposed an amendment to Directive 2009/138/EC (Solvency II
Directive). In this paper, we will first analyze the opinion from the Annual Report
of the National Bank of Serbia on the stability of the financial system in 2021
at the level of the Republic of Serbia, and then at the opinion of the European
Insurance and Occupational Pensions Authority (EIOPA) in connection with
the revision of the Solvency II Directive. In the last part of the paper, we point
out the importance of the solutions contained in the proposed amendments to
the aforementioned Directive, which after adoption and entry into force, must
be implemented not only in the national legislation of the EU member states,
but also in the legislation of countries that have the status of candidates for
membership in the Union, such as the Republic of Serbia