Argo (Greece)
rFASPER - Repository of the Faculty of Special Education and RehabilitationNot a member yet
5766 research outputs found
Sort by
Problematična upotreba mobilnih telefona kod adolescentata sa lakom intelektualnom ometenošću
This study was conducted with the aim to determine the frequency and predictors of problematic mobile phone use in adolescents with mild intellectual disability (MID) and typically developing adolescents (TDA). The sample included 623 TDA and 67 adolescents with MID. The Mobile Phone Problem Use Scale, Loneliness and Social Dissatisfaction Scale, and Rosenberg Self-Esteem Scale were used as primary outcome measures. The percentage of MID and TDA participants with problematic mobile phone use was 11.9% and 9.8% respectively, but there were twice as many participants who belong to the risk group among the participants with MID (20.9%) than among TDA ones (10.2%). Problematic use of mobile phones was related to the number of years of mobile phone usage, more frequent use, female gender, younger age, as well as with a lower level of self-esteem, and a higher level of loneliness. This study showed that almost every third adolescent with MID is having problematic or risky mobile phone use.Ovo istraživanje je sprovedeno u cilju utvrđivanja učestalosti i prediktora problematične upotrebe mobilnih telefona kod adolescenata sa lakom intelektualnom ometenošću (LIO) i adolescenata tipičnog razvoja (TR). Uzorkom je obuhvaćeno 623 adolecenata TR i 67 adolescenata sa LIO. U istraživanju su korišćeni sledeći instrumenti procene: Skala za pocenu problematične upotrebe mobilnih telefona, Skala za procenu usamljenosti i socijalnog nezadovoljstva, kao i Rozenbergova skala samopoštovanja. Problematična upotreba mobilnih telefona utvrđena je kod 11,9% ispitanika sa LIO i 9,8% ispitanika TR, ali je u grupi ispitanika sa rizičnom upotrebom mobilnih telefona bilo dvostruko više onih sa LIO (20,9%), nego ispitanika TR (10,2%). Problematična upotreba mobilnih telefona je povezana sa dužinom i učestalošču njihovog korišćenja, ženskim polom, mlađim uzrastom, nižim nivoom samopoštovanja i višim nivoom usamljenosti. U ovom istraživanju je pokazano da su adolescenti sa LIO skloniji problematičnoj upotrebi mobilnih telefona budući da gotovo trećina ispitanika iz ovog poduzorka pripada grupi problematičnih ili rizičnih korisnika ovih uređaja
Psihologija mucanja
Iako je mucanje govorni poremećaj koji se od samih početaka izučavanja smatra psihogenim, savremena nauka nije dala potpuno jasne odgovore šta to (sve)
zapravo znači. Današnji trendovi u istraživačkoj praksi više su usmereni na
potvrđivanje genetskih, neuroloških etioloških faktora mucanja, što ima veze
sa činjenicom da se mucanje u najvećoj meri objašnjava upravo njima. Ipak,
jednačina koja objašnjava mucanje nije potpuna bez poznavanja sredinskih
faktora, a naročito dejstva psiholoških faktora na njegov nastanak i razvoj. To
je bio razlog i smisao potrebe da se osvetle upravo psihološki aspekti mucanja.
Monografija Psihologija mucanja pokušaj je prikaza i sinteze dosadašnjih nalaza istraživanja psiholoških aspekata mucanja. Može se reći da su istraživanja
u ovoj oblasti već dovela do vrednih nalaza, koji ne mogu biti zanemarivani ni
u praksi. Ti nalazi su, u najvećoj meri, proistekli iz razvojnog psihološkog pristupa izučavanju mucanja, socijalnog psihološkog pristupa koji se fokusira na
socijalne korelate ljudskog ponašanja, pa tako i njegovih poremećaja i znanja
iz razvojne i opšte psihopatologije. U psihologiju mucanja utkane su psihološke teorije ličnosti, od psihoanalize do kognitivno-bihevioralnog pristupa,
kao i načini tretiranja psihopatologije koji proističu iz ovih teorija. I konačno,
ova oblast se u velikoj meri oslanja na teoriju i praksu psihoterapije, odnosno
šire gledano na procese pružanja psihološke pomoći. Zbog toga smatramo
da se psihologija mucanja može odrediti kao disciplina koja sintetiše znanja
i empirijske potvrde iz razvojne i socijalne psihologije, psihologije ličnosti,
psihopatologije i teorije i prakse psihoterapije.
Psihologija mucanja, s druge strane, deo je psihologije osoba sa govornim i jezičkim poremećajima. Ova monografija je u dobroj meri nastala kao rezultat
dugotrajne i plodne akademske prakse izučavanja psihologije govora i jezika i
psihologije osoba sa govornim i jezičkim poremećajima. Prisustvo ovih naučnih
disciplina na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u
Beogradu traje već skoro 45 godina i vezuje se za utemeljivača ove oblasti prof.
Momčila Živkovića i prof. Vesnu Radoman, koja je ojačala i obogatila naučni identitet ove oblasti psihologije. Drugim rečima, monografija koja se bavi psihološkim aspektima mucanja prirodni je rezultat izučavanja ovih oblasti na
Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju.
Koliko nam je poznato, ovo je prva knjiga na srpskom jeziku koja se bavi psihologijom mucanja. Zbog toga ona popunjava praznine u izdavačkoj delatnosti koje su pratile akademsko izučavanje ove oblasti, ali može biti i podsticaj
za izučavanje psihologije mucanja u našoj sredini. Svrha ove monografije je i
da stimuliše razvoj multidisciplinarnosti koja je neophodna u izučavanju mucanja. Ona bi trebalo da bude vredno štivo za studente logopedije i logopede,
kojima će omogućiti da u praksi sagledaju savremene odgovore nauke vezane
za „tamnu stranu meseca”, odnosno psihologiju dece i odraslih koja nije njihovo primarno polje interesovanja, ali jeste neophodna za njihovu praksu.
Monografija bi trebalo da bude značajna i psiholozima, koji imaju nedopustivo malo znanja o mucanju, naročito onima koji se u profesionalnom radu
sreću sa ovim verbalnim poremećajem. Nadamo se da bi posredno mogla da
ima najvrednije pozitivno dejstvo na samu decu i odrasle koji mucaju, jer bi
argumenti za kreiranje psihološkog tretmana mucanja izneti u ovoj knjizi
mogli da vode i njegovom realizovanju u praksi
The comparison of resiliency levels of deaf and hard of hearing adolescents and their typically developing peers
Deaf and hard of hearing children lag in communication skills, which may consequently result in a lower level of resilience. Determining resiliency levels in deaf and hard of hearing adolescents in comparison to the typical development of their peers is for this reason set as the objective of this research. The sample included 60 sixth, seventh and eighth grade primary school pupils, aged 12 to 14. The subjects were divided into two groups: Group A (30 deaf and hard of hearing subjects) and Group B (30 subjects with typical development). The Resiliency Scale for Children & Adolescents (RSCA) was used in this research. The results showed that deaf and hard of hearing students perceive their resiliency the same as their typical developing peers. Under conditions where more and more deaf and hard of hearing children are educated with peers of the typical population, the social integration of these children becomes a key concern. Programmes intended to promote the development of resiliency, which are drafted in accordance with the individual characteristics of deaf and hard of hearing children may contribute to their successful inclusion in mainstream educationApproaches and Models in Special Education and Rehabilitation -Thematic Collection of International Importance, Belgrade, 202
Obrazovanje dece sa CHARGE sindromom
CHARGE sindrom je genetski poremećaj sa izuzetno teškom kliničkom slikom.
Postoji širok spektar anomalija uključenih u ovo stanje, koje se višestruko nepovoljno
odražavaju na funkcionisanje pojedinca. Deca rođena sa ovim sindromom zahtevaju
dugu hospitalizaciju i niz medicinskih intervencija i uključivanje u različite oblike
tretmana. Ponašanje dece sa CHARGE sindromom je veoma promenljivo, tako da je
planiranje njihovog obrazovanja veoma izazovan zadatak. Postoji mali broj studija čiji se
rezultati sa većom sigurnošću mogu implementirati u proces rehabilitacije i obrazovanja
dece sa CHARGE sindromom. Zbog uvek prisutnih problema sa vidom, sluhom i
motorikom, pored neophodne medicinske brige, preporuka je da se u radu sa ovom
decom planiraju aktivnosti koje su usmerene na senzomotoričku integraciju i strategije
koje se primenjuju u radu sa slepogluvom decom.Stručno-naučna konferencija sa međunarodnim učešćem Dani defektologa Srbij
Neurorehabilitation in patients with traumatic brain injury
Patients with traumatic brain injury (TBI) may have significant cognitive deficit and rehabilitation is based on the improvement of remaining abilities aiming to bring the person closer to premorbid profile. The aim of this study was to compare attention, memory and constructive-praxis state between healthy individuals and TBI patients before and after 4-weeks of special neurorehabilitation therapy. The experimental group
(E) consisted of 15 patients with brain injury, while the control group (C) consisted of 15 healthy subjects. The assessment instruments were the subtests of "Attention" and "Memory" tests, and performed before and after the 4-weeks-therapy (focus, attention transfer, memory, and constructive practice therapy). Descriptive statistical methods and two-factor-analysis of variance was used as analytical statistical methods, where one factor represented group affiliation and the other was measurement (before and after therapy). The difference significance was determined at the level of error probability of type Ia = 0.05 (statistically significant difference p < 0.05, highly statistically significant difference p < 0.01). Results showed that all groups had 15 respondent (10 men, 5 women), ages between 15 and 18 years. In all tests high statistically significant difference between E and C group was found on the first measurement. Statistically significant difference between subjects of both groups on the second measurement was also found. High statistically significant difference of the E group on the first and second measurement was found. It can be said that applied therapies were effective. However, patients demonstrated lower score on tests after therapy than their healthy matches, indicating that four-week-therapy is not sufficient and should be continued.Approaches and Models in Special Education and Rehabilitatio
Mapiranje populizma – analiza ključnih reči
The notion of populism is fraught with different meanings and definitions.
In this paper, we tried to determine the context of its use in scientific journals. In particular,
we devoted our attention to the analysis of (author) keywords. Our research was limited to
articles and reviews from 2001 to 2018, in which the (author) keyword “populism” occurred.
All data were derived from the Scopus database of metadata. The analysis was carried out
using the VOSviewer software, which enables visual display and analysis of scientometric
data. Our analysis showed that, in the stated period, much more attention was paid to the
phenomenon of 'right' in relation to 'left' populism. The point of interest of the authors was
mainly concentrated on the countries of Europe and (North and South) America. The term
'populism' is in a strong relationship (the high frequency of common occurrence of terms)
with the terms 'democracy', 'nationalism' and 'neoliberalism'.Populizam kao pojam već relativno dugo izaziva pažnju stručne i
šire javnost. Uprkos tome nikada nije postignut načelan konsenzus u vezi sa sadržajem pojma. Etiketa 'populiste' neretko se koristi kao sredstvo borbe zarad osporavanja političkih neistomišljenika i oponenata. Ovakva okolnost je svakako doprinela
nedaćama i nesporazumima povodom značenja i upotrebe reči populizam. U radu nismo zadirali u istoriju navedenih 'nesporazuma', niti smo kritički preispitivali
teorijske i istraživačke tradicije koje su oblikovale različite upotrebe ovog pojma. Cilj rada je bio znatno skromniji.
Pokušali smo da ponudimo analizu upotrebe pojma na primeru recentnije
naučne literature. Preciznije, analiza ključnih reči u radovima polazna je osnova
našeg istraživanja. Predmet istraživanja bili su članci u naučnim časopisima
objavljeni na engleskom jeziku u periodu od 2001. do 2018. godine. Sve potrebne podatke smo dobili zahvaljujući Sopus platformi koja obezbeđuje najširu osnovu za scijentometrijska istraživanja. Za ovu bazu smo se odlučili zbog velikog obuhvata
naučnih časopisa koje nudi, bez obzira na njene nedostatke. Osim navedenog, treba
napomenuti da je osnovni kriterijum za izbor radova koji su obuhvaćeni analizom
javljanje pojma 'populizam' među ključnim rečima. Ukupno je 1131 rad zadovoljio ovaj
kriterijum, odnosno bio obuhvaćen analizom.
Analizu ključnih reči smo izvršili pomoću softverskog alata VOSviewer.
Ovaj program omogućava grafički prikaz i analizu podataka na osnovu učestalosti
javljanja određene ključne reči. Za razliku od poznatih i uobičajenih statističkih
postupaka analize podataka VOSviewer omogućava vizuelno uočavanje odnosa među
određenim (ključnim) rečima. Dakle, na osnovu relacija među ključnim rečima (cooccurrences) moguće je uočiti i kako, odnosno na koji način je strukturisano dato
polje istraživanja u određenom vremenskom periodu. Osobenost ovog softverskog
rešenja, u odnosu na slične programe, jeste u jedinstvenom pristupu formiranju mape
podataka i klastera.
Analiza ključnih reči pokazuje nam da je u navedenim radovima znatno više
pažnje posvećeno ‘desnom’ populizmu u odnosu na ‘levi’. Pojmovi koji su se najčešće
javljali su „demokratija“, „nacionalizam“, „desni [right-wing] populizam“, „neoliberalizam“ itd. Može se uočiti da su konkretni politički pokreti, partije i lideri
na tlu (severne i južne) Amerike i Evrope u najvećoj meri okupirali pažnju istraživača. Od svih teoretičara populizma Ernesto Laklau se javlja kao jedini vidljivi
(i figurativno i doslovno) autor u okviru ovog polja istraživanja
Emocionalna inteligencija kao crta ličnosti i sindrom profesionalnog sagorevanja – preliminarni nalazi ispitivanja razlika s obzirom na godine radnog iskustva vaspitača
Emocionalna inteligencija (EI) shvaćena kao crta ličnosti i profesionalno sagorevanje predstavljaju važne konstrukte u istraživanjima usmerenim na radni kontekst. Brojne studije ukazuju na zaštitnu ulogu EI u obavljanju emocionalno zahtevnih poslova. U radu se razmatraju razlike u doživljaju sagorevanja i samoopaženoj emocionalnoj efikasnosti, tj. crti EI, s obzirom na dužinu radnog iskustva. Ispitanici (N=64) su vaspitači zaposleni u sistemu predškolskog obrazovanja i vaspitanja, koji su s obzirom na godine radnog iskustva razvrstani u tri grupe: 1) do 10 godina; 2) od 11 do 20 godina; i 3) preko 20 godina radnog iskustva. Podaci o crti EI dobijeni su putem srpske verzije Upitnika o emocionalnoj inteligenciji kao crti (Trait Emotional Intelligence Questionnaire -TEIQue), koji pruža uvid u pojedine faktore ovog konstrukta, a to su: dobrobit, samokontrola, emocionalnost i socijabilnost. Za procenu sindroma profesionalnog sagorevanja korišćen je Kopenhagenski inventar sagorevanja (Copenhagen Burnout Inventory - CBI), verzija prilagođena za vaspitače. Ovim instrumentom se procenjuju: 1) lični sindrom sagorevanja; 2) sindrom sagorevanja na poslu; i 3) sindrom sagorevanja u radu sa klijentima. Analiza varijanse i post hoc testovi pokazali su razlike između prve i treće grupe ispitanika na faktoru EI dobrobit (F(2,61)=3,696; p<0,05), pri čemu su značajno niži skorovi uočeni u grupi vaspitača sa najviše radnog iskustva. Na ostalim faktorima EI nisu pronađene razlike između grupa. Kada su u pitanju varijable iz domena sagorevanja, značajno viši skorovi su opaženi u trećoj grupi (u odnosu na prvu) na skalama koje procenjuju sindrom sagorevanja u vezi sa poslom (F(2,61)=4,524; p<0,05) i sagorevanje u radu sa klijentima (F(2,61)=3,843; p<0,05). Nisu uočene značajne razlike na skali koja procenjuje lični sindrom sagorevanja. Iako njie reč o longitudinalnoj studiji, podaci sugerišu da se događa pad emocionalne dobrobiti (tj. pozitivnih emocija, optimizma i samopouzdanja) sa porastom radnog iskustva, pri čemu ostali domeni crte EI ostaju stabilni.
Istovremeno, uočava se porast psihičkog i fizičkog umora i iscrpljenosti koji potiču od zahteva radnog mesta i posla koji podrazumeva intenzivnu međuljudsku interakciju. Ovakvi nalazi, iako preliminarnog karaktera, ukazuju na potrebu za pažljivijim ispitivanjem zahteva i unapređenjem uslova rada vaspitača, kao i za razvijanjem preventivnih i interventnih programa namenjenih očuvanju njihovih snaga.68. Naučno-stručni skup Kongres psiholog
NTC sistem učenja – prozor u budućnost
NTC - Sistem učenja (Centar Nikola Tesla - Odeljenje Mensa za nadarene), je sistem učenja
zasnovan na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije, pedagogije, didaktike i metodologije za predškolski i
osnovnoškolski uzrast. Spomenuti sistem učenja utiče na teorijsko znanje i daje uputstva o tome kako povezati teoriju
sa obrazovnom praksom. Ranko Rajović, dr.med., specijalista interne medicine, osnivač Mense u nekoliko država,
saradnik UNICEF-a za edukaciju i književnik Uroš Petrović ističu se kao osnivači NTC - sistema učenja. Namena
NTC programa prvenstveno je bila prepoznavanje i podsticanje darovitih. Međutim, uočene su pozitivne promene
kod učenika sa lošijim uspehom kao i da primena programa pomaže i razvoj poželjnih vrednosti kod učenika; kao i
to da učenici kod kojih su identifikovane neke razvojne smetnje, pokazuju bolje rezultate u izvršavanju školskih
obaveza i akademskim veštinama (Rajović i sar., 2013). Program je primenjivan u Slovačkoj, Italiji, Češkoj, Rumuniji,
Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji, a odvija se u letnjem kampu u trajanju od 10 dana,
uglavnom, u vidu vežbi radioničkog tipa. Program se realizuje u više faza, u malim grupama (15-25), uz angažovanje
stručnjaka i vaspitača sa sertifikatom „NTC - sistem učenja“. Za svaki uzrast, uz primenu programa, rade se
periodična testiranja, radi usmeravanja i praćenja razvoja dece (Radmanić, & Vujkov, 2016). NTC - sistem učenja
obuhvata tri celine: dodatnu stimulacija razvoja sinapsi (igre ravnoteže, razvoj akomodacije i grafomotorike),
stimulaciju razvoja asocijativnog razmišljanja (apstrahovanje, vizualizacija, apstraktna klasifikacija i serijacija,
asocijacije) i stimulaciju razvoja funkcionalnog razmišljanja (zagonetne priče i zagonetna pitanja). Prednost primene
NTC - sistema učenja je mogućnost za ispoljavanje kreativnosti kako kod dece tako i odraslih. Kroz smernice
roditeljima i vaspitno-obrazovnim radnicima program pruža ideje i metode koje nisu konačno određene i ostavljaju
prostora za ličnu modifikaciju (Rajović, 2010). Osim navedene, prednost ove metode je u sveobuhvatnom pristupu
pojedincu. Kao krajnji rezultat izdvaja se kvalitetno i dugotrajno usvajanje gradiva kroz podsticanje socijalnog,
emocionalnog i kognitivnog aspekta razvoja (Radmanić, & Vujkov, 2016). Ovo je novi pristup učenju, kojim dominira
interakcija i misaona aktivnost deteta i njegovih aktivnosti koja vodi uspešnom razvoju. Sistem je detaljno razrađen,
primenljiv u porodici, predškolskim ustanovama i svim razredima osnovne škole (Mićanović, Novović, Vučković &
Šakotić, 2015). NTC - sistem učenja ističe veliku važnost ranog sticanja iskustva, fleksibilnost nervnog sistema dece,
specifičnost ljudskih sposobnosti i talenta i upozorava da se nevežbanjem gube sposobnosti, veštine i funkcije (Gojkov,
Rajovic & Stojanovic, 2015). Jedna od retkih osobina ovakvih sistema učenja koja je izbegnuta u NTC programu je
ta da on pruža proverljivosti i mogućnost za ispitivanje efekata primene same metode. Stoga, su u ovom radu
prikupljena istraživanja koja su se bavila proverom efikasnoti primene NTC sistema učenja u okviru stimulisanja
razvoja sinapsi, kao i asocijativnog i funkcionalnog razmišljanja. Činjenica da se program, čije efekte nastojimo da
prikažemo u ovom istraživanju, već sprovodi u predškolskim ustanovama i/ili u letnjim školama u Novom Sadu,
Beogradu, Nišu, Pančevu, Šapcu, Bačkoj Palanci, Kikindi, Užicu, ali i van Srbije (Prag, Brno, Ljubljana, Kopar,
Bazel, Gorica, Veles, Zadar...), uključujući uverenje praktičara u pozitivne efekte primene programa na mentalni
razvoj dece, koordinaciju pokreta i motoriku, podsticanje pažnje, koncentraciju, divergentno mišljenje, zaključivanje i
funkcionalno znanje – bila je značajan pokretač za pisanje ovog rada.NTC - Learning System (Nikola Tesla Center - Mensa Department for the Gifted), is a learning system
based on the theoretical foundations of neurology, neuropsychology, pedagogy, didactics, and methodology for
preschool and primary school age. The learning system mentioned influences theoretical knowledge and provides
guidance on how to relate theory to educational practice. Ranko Rajovic, MD, founder of Mensa in several countries,
UNICEF education associate and writer Uros Petrovic, are distinguished as the founders of the NTC Learning System.
The purpose of the NTC program was primarily to identify and encourage the gifted. However, there have been
positive changes in poorly performing students, and that the implementation of the program also helps to develop
desirable values for students; and that students with some developmental disabilities have been shown to perform
better in schoolwork and academic skills (Rajovic et al., 2013). The program has been implemented in Slovakia, Italy,
Czech Republic, Romania, Montenegro, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Slovenia and Serbia, and takes place in a summer camp of 10 days, mainly in the form of exercises of the workshop type. The program is implemented in several
stages, in small groups (15-25), with the involvement of experts and educators certified "NTC - learning system". For
each age, with the application of the program, periodic tests are done to guide and monitor the development of
children (Radmanic, & Vujkov, 2016). The NTC learning system comprises three parts: additional stimulation of
synapse development (balance games, development of accommodation and graphomotor), stimulation of the
development of associative thinking (abstraction, visualization, abstract classification and serialization, associations)
and stimulation of the development of functional thinking (puzzling stories and mysterious questions). The advantage
of using the NTC learning system is the ability to express creativity in both children and adults. Through guidance to
parents and educators, the program provides ideas and methods that are not finally determined and leave room for
personal modification (Rajovic, 2010). Apart from the above, the advantage of this method lies in a comprehensive
approach to the individual. The end result is the quality and long-term adoption of the material through stimulating
the social, emotional and cognitive aspects of development (Radmanić, & Vujkov, 2016). This is a new approach to
learning, dominated by the interaction and thought activity of the child and his / her activities leading to successful
development. The system has been elaborated, applicable to families, preschools and all grades of primary school
(Mićanović, Novović, Vučković & Šakotić, 2015). The NTC system of learning emphasizes the importance of early
learning, the flexibility of the nervous system of children, the specificity of human abilities and talents, and warns that
the loss of ability, skill and function (Gojkov, Rajovic & Stojanovic, 2015). One of the rare features of such learning
systems that has been avoided in the NTC program is that it provides testability and the ability to examine the effects
of applying the method itself. Therefore, research has been collected in this paper to examine the effectiveness of the
application of the NTC learning system in stimulating synapse development as well as associative and functional
thinking. The fact that the program, whose effects we seek to show in this research, is already being implemented in
pre-schools and / or summer schools in Novi Sad, Belgrade, Nis, Pancevo, Sabac, Backa Palanka, Kikinda, Uzice,
but also outside Serbia (Prague, Brno, Ljubljana, Koper, Basel, Gorizia, Veles, Zadar ...), including practitioners'
beliefs in the positive effects of program implementation on children's mental development, movement coordination
and motor skills, stimulating attention, concentration, divergent thinking, reasoning and functional knowledge - was a
significant driver for writing this work.TREND XXIV Skup trendovi razvoja: inovacije u modernom obrazovanj
Oštećenje vida i komorbidna stanja: Izazovi i mogućnosti u specijalnoj edukaciji
Vid je jedan
od najvažnijih
modaliteta
i gotovo
da je nemoguće
prenaglasiti
njegov
značaj.
Brojni
etiološki
činioci
mogu
da dovedu
do pojave
vizuelnih
smetnji
i oštećenja.
Oštećenje
vida,
uključujući
i teškoće
u oblasti
viših
vizuelnih
funkcija,
ponekad
ostaje
nedijagnostikovano
zbog fokusiranja
na druge
aspekte
zdravlja
ili ponašanja
dece
sa razvojnim
smetnjama
i poremećajima.
Poseban
izazov
u specijalnoj
edukaciji
su višestruko
ometena
deca
kod kojih
primarna
razvojna
smetnja
može
da „maskira“
postojanje
oštećenje
vida,
usled
sličnosti
i mogućnosti
preklapanja
u manifestovanju
problema.
Neprepoznato
oštećenje
vida
može
negativno
da utiče
na razvoj,
socijalno
ponašanje
i učenje
sve dece
koja
imaju
neku
razvojnu
smetnju.
Zbog toga
je procena
vida
i vizuelnih
funkcija
veoma
značajna
jer daje
mogućnost
da se izvrše
potrebne
modifikacije
i adaptira
materijal
za obrazovanje,
kako
bi se na zadovoljavajući
način
kompenzovale
teškoće
u području
vizuelnog
funkcionisanja.
Istovremeno
se stvara
mogućnost
za pravovremeno
i sveobuhvatno
delovanje
tima
stručnjaka
koji
su usmereni
na dete
i njegovu
porodicu.
U ovoj publikaciji
pokušali
smo da integrišemo
zanimljivu
i savremenu
građu
o problemima,
izazovima
i razvojnim
šansama
dece
sa oštećenjem
vida
i komorbidnim
stanjima.
Odlučili
smo da kroz četiri
poglavlja
opišemo
specifičnosti,
izazove
i mogućnosti
u specijalnoj
edukaciji
dece
sa oštećenjem
vida
i oštećenjem
sluha,
dece
sa oštećenjem
vida
i motoričkim
smetnjama,
dece
sa
oštećenjem
vida
i intelektualnom
ometenošću
i dece
sa oštećenjem
vida
i autizmom.
Naš cilj nije
bio da preteramo
u isticanju
specifičnosti
niti
da favorizujemo
neku
razvojnu
smetnju,
ali podržavamo
stav mnogih
istraživača
koji
glasi
da svako
dete
sa razvojnom
smetnjom
posmatramo
i kao dete
sa oštećenjem
vida
dok se ne dokaže
suprotno.
Smatramo
da ova publikacija
sadrži
informacije
koje
mogu
biti
korisne
studentima
specijalne
edukacije
i rehabilitacije,
defektolozima,
lekarima,
nastavnicima,
ali i roditeljima
dece
sa oštećenjem
vida
i komorbidnim
stanjima.
Moguće
je da će knjiga
biti
poučna
i zanimljiva
i široj
čitalačkoj
javnosti
– svima
onima
koji
teže
ka destigmatizaciji
ovih osoba.
Zahvaljujemo
prof. dr Aleksandri
Grbović,
prof. dr Jasni
Maksimović
i prof.
dr Vladimiru
Čanadanoviću
što su prihvatili
da budu
recenzenti
rukopisa